Priča iz kvarta
‘Glazba je naše poslanje, svirali u kapelici ili za papu na hipodromu’
Emanuel, najvažniji hrvatski bend koji izvodi kršćansku glazbu, u subotu (24. studenog) drugi će put nastupiti u Gradskoj dvorani. Prije dvije godine bilo je 1500 ljudi…
Ovo je prilika za sve nas da učinimo nešto lijepo za naš grad i naše mlade. Želimo da ta pjesma ne bude samo pjesma, i samo koncert, nego da to bude, kako smo i sami najavili, više od koncerta. Tamo ćemo moliti za naš grad i za naše društvo, kažu iz grupe Emanuel iščekujući svoj subotnji (20 sati) koncert u Gradskoj sportskoj dvorani.
Dvije godine prošle su od njihova posljednjeg koncerta u tom prostoru, ovaj put nosit će naziv “Noć moćnog slavljenja”. Usput će i obilježiti 17 godina djelovanja, ali i predstaviti novi album, pod nazivom “Sve činim novo”.
– Inače surađujemo s brojnim glazbenicima, ali ovoga puta naš će nastup oplemeniti gudački orkestar Antuna Stašića. Vesele nas najave da će na koncert doći i naši fanovi iz Rumunjske – poručuju iz Emanuela.
Čeka nas, shvatili ste već, velik i važan glazbeni događaj. Uostalom, Emanuel je već godinama sam vrh domaće duhovne glazbe, u tom svijetu se itekako zna za ove Goričane. A sve je počelo još davne 2001. godine, kad je jedan dječak od 15 godina, redovan na nedjeljnoj misi, sin profesionalnoga glazbenika, ali daleko od glazbe, čak ne zna ni svirati niti jedan instrument, otišao na duhovni seminar. Ondje je čuo grupu Fides, popularni bend duhovne glazbe, i shvatio: to je to, osnovat ću bend i izvoditi kršćansku glazbu!
Zvuči preambiciozno? Možda, ali ovakvo je stanje danas, 17 godina poslije… Iza Emanuela je šest albuma, suradnja je s Massimom, nastup za Svetog Oca pred 200.000 ljudi, gomila nastupa, stotine i tisuće misa. I, to je činjenica, uloga najvažnijeg hrvatskog benda kršćanske glazbe.
– Mi smo zapravo jedini bend na sceni koji je u stanju cijelu priču izgurati sam. Nekad je to bilo drukčije, tijekom 90-ih je na sceni bilo jako puno bendova, koji su radili jako dobro. Danas to nije slučaj, mi smo se pretvorili u raritet – priča nam Domagoj Pavin, 31-godišnjak koji je i glavni “krivac” što Emanuel uopće postoji, što se održao toliko dugo, otišao i zadržao se na visokoj razini…
Da bi to postigao, zapravo da bi to svi zajedno postigli, društvo iz Emanuela moralo je proći puno toga, napraviti velik korak od zbora mladih u župi bl. Alojzija Stepinca do benda koji na svojim nastupima okuplja po nekoliko tisuća ljudi, najčešće onih koji znaju sve riječi njihovih pjesama. I zato je gotovo nevjerojatno da je Domagoj Pavin posijao sjeme ovog danas vrlo uspješnog benda, pazite sad, u prvom razredu srednje škole!
– Da, to su te najkritičnije godine, ali ja sam otišao na ovu stranu. Ideja je došla sasvim slučajno. Tek sam se doselio u Veliku Goricu, ušao u crkveni zbor i počeo ići na duhovne obnove. Otac Dražen, po zanimanju glazbenik, čovjek koji je prošao sve u glazbi, dugo me nagovarao da se i ja uključim u glazbu, ali nije me to zanimalo. Nije mi bilo ni u primisli da bih ikad mogao imati bend – počinje priču staru 17 godina Pavin pa nastavlja:
– Tako je bilo sve dok nisam otišao na taj duhovni seminar u Zagreb i čuo grupu Fides. To je bio taj trenutak. S idejom da osnujemo bend otišao sam našem župniku Josipu Ružmanu, razgovarao sam i s tatom, on nas je malo posložio i krenuli smo.
Kad ih danas čovjek čuje, kad vidiš što je sve iza njih, kao neslana šala zvuči priča kako su u tom početku “emanuelovci” odreda bili apsolutni glazbeni početnici.
– U trenutku kad smo osnivali bend, nisam znao svirati niti jedan instrument. Ni ja, ali ni itko drugi od te prve ekipe. Zapravo sam tražio ljude koji su željeli nešto početi svirati, naučiti od nule. Našao sam čovjeka koji želi svirati bubnjeve, gitaru, klavijature… I na kraju, kad sam vidio što nam još fali, odlučio sam da ću ja učiti svirati bas gitaru – sa smiješkom se prisjeća Pavin “ludih” početaka.
– U početku nas je bilo jako puno, više smo bili zbor s bendom nego klasičan bend. Međutim, tad je bilo čudno što u crkvi uopće postoji bilo kakav bend. Naravno da je bilo i pritisaka sa strane, neki su to čak smatrali i bogohuljenjem, da tome nije mjesto u crkvi. Srećom, župnik Ružman je stao iza nas i davao nam podršku. Imao je strpljenja, razumio je tu viziju, jednu malo progresivniju ideju. To nam je bilo jako važno, bez njegove podrške vjerojatno bismo se brzo raspali – svjestan je Domagoj.
Srećom po sve ljubitelje duhovne, kršćanske glazbe, nisu se raspali. Dapače, uz podršku župnika, tate Dražena i drugih prijatelja benda, stvar se razvijala jako brzo.
– Sve je to išlo dosta naglo, dosta brzo smo rasli, čak i malo neprirodno brzo, ali furao nas je stvarno velik entuzijazam. Nakon prve dvije, tri godine počeli smo, da to tako kažem, zvučati. Prosvirali smo, a kad smo to shvatili, odlučili smo i pokušati snimati pjesme – priča Pavin i dodaje:
– Kroz neko vrijeme se malo ‘isfiltrirala’ ekipa, malo smo i odrasli, tako da smo 2004. počeli ozbiljnije raditi. Izdali smo prvi album, išli na prve festivale… Od tad do danas to je jedan dosta ozbiljan tempo.
Puno je ljudi prošlo kroz bend, počevši od VIS-a Emanuel, kako su se u početku zvali, pa do ovog, aktualnog Emanuela. Teško ih je zapravo sve i pobrojiti.
– Kad si mlad i naivan, kao što sam ja tad bio, misliš da će to u što si krenuo trajati vječno. Ali naravno da ljudi odu u drugim smjerovima, da ih životne situacije odvuku od glazbe, od benda koji iziskuje jako puno posvećenosti. Iako, kostur je ostao još od prvoga dana. Uz mog oca, koji nas je osnovao i koji nije u bendu, ali je stalno uz njega, ostali smo Barbara Stepanić, Marija Varga i ja – nabraja Domagoj.
Nekoliko puta kretali su praktički iz početka da bi došli do ovoga što su sad.
– Nadam se da će se aktualna postava, koja se skupila prije četiri godine, još neko vrijeme zadržati. Možda ovo nije zadnja generacija Emanuela, ali jako sam blizu tome. Stariji smo, imamo obitelji i poslove, životne probleme, tako da nisam siguran koliko itko od nas ima energije još jedanput krenuti ispočetka – priznaje Domagoj.
I nije tu glazbena kvaliteta jedini kriterij po kojem procjenjuje ovu postavu, ima tu nešto još puno važnije.
– Mislim da je ova sadašnja ekipa vrlo zrela, da svi na pravi način shvaćamo svoje poslanje, svoju misiju kroz naš bend – ističe Pavin pa kreće u malo detaljnije objašnjenje misije koju Emanuel ima…
– Inicijalna misija, na samom početku, bila je lijepo pjevati u crkvi, dati ljudima nešto novo, u čemu će uživati. Moram priznati da je to u početku bilo malo nespretno, možda smo u nekom trenutku bili i neugodni za slušati… Ali to je normalno, nismo mogli sve znati od početka. Međutim, mislim da je kroz sve ove godine Emanuel došao do nivoa koji je najčešće ugodan za slušanje – skromno kaže Pavin pa nastavlja:
– Uspjeli smo naučiti da je naša glazba zapravo služba. Kao što svećenik mora pripremiti propovijed i biti jasan u stavovima, kao što čitači imaju svoj dio službe, ministranti također, tako i mi imamo svoju službu. Ne smijemo biti raštimani, moramo držati do svoje spremnosti i nivoa na kojem sviramo i pjevamo. Kad čovjek shvati glazbu, pogotovo ovu koju mi radimo, shvati da je to služba. Mi služimo Bogu da pomoću naše glazbe otvori ljudsko srce, prodrma ga, izazove emociju, da bi Božja riječ mogla što bolje sjesti na plodno tlo. Zato je naša glazba na neki način misija.
Novca u svemu ovome, pretpostavili ste, nema. I nije važan. U Emanuelu je puno važnije otvarati srca.
– Osim vjernicima, mi uspijevamo otvoriti srca i jedni drugima, što je jako bitno. Nikoga od nas ne veže honorar ili novac, jer novca nema. U ovome možeš uspjeti jedino ako vjeruješ i ako shvatiš da je to služba koju moraš savjesno izvršavati. Kad bi tu postojao honorar, kad bi svaku nedjelju poslije mise ili nakon koncerta između sebe dijelili pravi ‘muzičarski’ honorar, bilo bi svega u našem bendu. I ne vjerujem da bi sve ovo bilo toliko iskreno. Ovako, stvar se sama od sebe isfiltrirala tako da što god zaradimo, ulažemo u bend, u njegov razvoj, u opremu, studio… Dok je tako, mi ćemo biti na mjestu. Ako upadnemo u lovu, bojim se da je gotovo – smije se Pavin.
Kad treba odabrati najdraži ili najvažniji nastup, nema konkretnog odgovora.
– Svaki nastup nama je isti. Bilo to u našoj maloj kapeli na Plesu, u nedjelju na misi, u katedrali s nadbiskupom ili na susretu s Papom 2011. na hipodromu. Sve to smo prošli i svaki naš nastup, svaka naša misija, jednako je važna. Ipak si ti samo Božje oruđe, a njemu je svejedno sviraš li za 200.000 ili za 20 ljudi – pojašnjava Domagoj, ali na kraju ipak pristaje izdvojiti neke od tih nastupa…
– Ajde, drag nam je nastup na proslavi 15 godina benda, pred oko 1500 ljudi u velikogoričkoj sportskoj dvorani. Toliko nas otprilike ljudi i inače sluša, iako smo bili i na velikom koncertu u Ciboni, gdje je bilo oko šest tisuća ljudi. To su lijepi ambijenti, s publikom koja je ciljano došla, koja zna svaku našu pjesmu.
A takvih nije malo, ima ih sve više i više. Kao što ima i sve više onih koji članove Emanuela doživljavaju kao poznate, javne osobe. Pa i društvo iz benda doživljava da ih ljudi na ulici prepoznaju, zaustave.
– Da, pogotovo u zadnje vrijeme, otkad smo medijski malo aktivniji. Potpisali smo ugovor s Croatia Recordsom, počeli snimati spotove, a to odmah mijenja doživljaj publike. Mi jesmo na sceni 16 godina, no logično je da ljudi ne prepoznaju lica kad nema slike. To je možda i dobro. No danas, u vrijeme spotova, zna se dogoditi da, recimo, negdje na moru sjedneš na kavu, a teta konobarica pita: ‘Čujte, imate možda jedan CD?’ To je fora, no nema toga previše – govori Domagoj.
Puno je poznatih glazbenika surađivalo s Emanuelom svih ovih godina. Na prvom albumu, primjerice, surađivali su s Massimom Savićem, svjetski poznatim gitaristom Tommyjem Emmanuelom, pa Mayom Azucenom…
– Do Massima smo došli slučajno, preko jednog zajedničkog prijatelja. Imali smo pjesmu s idejom da imamo gosta u njoj, Massimo je pristao, a nama je ostalo fenomenalno iskustvo. Mamac za njega bio je Tommy Emanuel, koji je svirao gitaru na tom albumu, a na kraju su se njih dvojica sprijateljila i odradila neke svoje projekte. Mi nismo bili u toj priči, ali barem je naša glazba spojila dvoje umjetnika koji su kasnije radili lijepe stvari – zadovoljno konstatira Domagoj Pavin, uz dodatak:
– Bilo nam je ohrabrujuće što su ljudi poput Massima, Tommyja Emanuela, ali i Maye Azucene, koja je snimala s Gibonnijem, uopće pristali raditi nešto s nama. Dali su nam vjetar u leđa, naravno, već godinu poslije napravili smo i novi album.
Značajan dio Emanuelova djelovanja odnosi se i na prevođenje. Točnije, glazbeno prevođenje. Vjernici iz nedjelje u nedjelju pjevaju stihove koje su upravo “emanuelovci” donijeli u Hrvatsku.
– Da, dosta radimo i na prijevodima pjesama koje su hitovi u kršćanskoj glazbi na svjetskoj razini, uglavnom s engleskog govornog područja. Trend je u svijetu duhovne glazbe da, kad netko od ‘najjačih’ napravi pjesmu, već kroz mjesec dana nastanu prepjevi na praktički svim jezicima. Mi to radimo za Hrvatsku, nastojimo raditi što više tih, autoriziranih prepjeva, koje autori potvrđuju i potpisuju, a mi pjesmu zatim plasiramo na naše tržište. Danas praktički nema crkve u kojoj se ne pjeva ‘Naš Bog je velik’, ‘Srce predajem ti’ ili ‘Silan Bog’. To su sve naši prijevodi, koji su se toliko usadili da mnogi misle da su oduvijek ovdje – govori Domagoj i dodaje:
– Ima i naših autorskih pjesama koje se pjevaju po crkvama, iako najčešće u crkvi pjevaju zborovi, a naše pjesme su više solističke, malo preteške za zborove. No svejedno prolaze, drago mi je što i naše stvaralaštvo dopire do drugih sredina.
Puno sviraju, puno snimaju, ali jedno se kod Emanuela ne mijenja. U crkvi bl. Alojzija Stepinca oni će svirati i ove nedjelje. Kao i svake druge. Jer to je mjesto koje se zove dom…
– Puno je poziva sa svih strana, pokušavamo se svima odazvati, ali uvijek se nekako vraćaš doma. Bitno je imati tu početnu točku, da krila previše ne narastu, jer lako se zanijeti, uživjeti u ulogu glazbenika, nekakve zvijezde. A to, realno, nije održivo, puno je lakše kad imaš mjesto s kojega krećeš i kojemu se vraćaš. I kad nemamo niti jednu gažu, nađemo se nedjeljom, odsviramo misu, odradimo svoje župne obaveze… Sa svim ovim ostalim treba balansirati, da se glazba nikome ne zamjeri – završio je Domagoj Pavin priču o Emanuelu.
Priča iz kvarta
Zoran Postić, naš susjed, svjetski prvak: ‘Jesam automehaničar, ali sam lovac u duši’
Na zadnjem Svjetskom prvenstvu u natjecanju lovačkih pasa i lovaca Sveti Hubert naš je sugrađanin s oštrodlakim njemačkim ptičarom imena Daffy osvojio titulu prvaka svijeta.
Možda već godinama stanje svog limenog ljubimca s punim povjerenjem predajete u ruke vještog automehaničara Zorana Postića iz Pleške ulice, a da ni svjesni niste kako je vaš majstor ujedno nositelj zlata za najbolji par lovačkog psa i lovca na svijetu!
Nije to mala stvar, pogotovo ako su vam u konkurenciji većinom profesionalci, jer Postić je u ovim natjecanjima iz čiste ljubavi. Ispričao nam je, među ostalim, sve o lovačkom zlatu, lovu nekad i danas, te o ptičarima Od Postića, koji su Veliku Goricu postavili u središte lovne kinologije na svijetu.
Na zadnjem Svjetskom prvenstvu u natjecanju lovačkih pasa i lovaca Sveti Hubert, održanom u Srbiji, naš je sugrađanin s oštrodlakim njemačkim ptičarom imena Daffy osvojio titulu prvaka svijeta.
– Prvi put sam pobijedio Svjetsko prvenstvo u Svetom Hubertu, a dosad sam bio dvaput viceprvak u toj disciplini, u Danskoj i Francuskoj. S mojim psom, koji se zove Ringo od Postića, Nikolina Koščević je osvojila i prvo zlato za žene na svijetu u radu pasa ptičara u Francuskoj 2013.godine – kazao je Postić.
Sveti Hubert je inače naziv za kinološko-lovačku disciplinu u kojoj se psi kroz teren kreću i love sa svojim vodičem, te se ocjenjuju na temelju njihovog međusobnog odnosa, odaziva psa, vještine gađanja i razumijevanja sigurnosti oružja, međusobnog razumijevanja psa i lovca te sposobnosti da love uz međusobno poštovanjem, temeljito i odgovorno.
Kao i kod većine lovaca kojima je lov hobi kojemu posvećuju svaki slobodni trenutak, tako se i kod Zorana Postića ljubav prema lovu razvila od ranog djetinjstva.
– To je nasljeđe. Praktički od kad sam prohodao počeo sam s ocem ići u lov i tu se ta ljubav potvrdila. Nažalost, on je rano umro, imao sam 13 godina, pa sam sam razvijao taj svoj put. Puno su mi pomogli moj stric i prijatelji, familija. Na kraju se došlo do ovakvih rezultata – kazao je naš sugovornik.
Kaže kako je od te ljubavi prema lovu, razvijanjem vještina i sigurnosti krenuo i s natjecanjima.
– Kad imaš dobrog psa i to ti ide, satisfakcija ti je da pokažeš svoje vještine, odmjeriš snage. Nakon rata sam krenuo na neka značajnija natjecanja. Meni je to hobi, no u svijetu u kojem se mi natječemo su većinom profesionalci, veći su im interesi, teško se izboriti za rezultat. Taj uspjeh je potvrda dobrog rada – rekao je.
Postićevi ptičari postavili Goricu u središte lovne kinologije na svijetu
Među lovcima su nadaleko poznate i njegove vještine dresure i uzgajanja lovačkih pasa. Postić pse uzgaja više od dva desetljeća, pa su nakon nekoliko generacija u jednom leglu izoštrene sve karakteristike njemačkog oštrodlakog ptičara.
– Od 1985. godine imamo njemačke oštrodlake ptičare, a uz mene su moj prijatelj i kum Stjepan Kenig, Željko Peterlin i Čedomir Postić. To je jedna grupa koja se bavi s tim psima, jer teško čovjek to sam može obavljati, puno je tu posla. Uz taj posao sa psima, koji mi je zapravo hobi, sam automehaničar po struci i od toga živim, vodim svoju radionu. Od ovog hobija nema zarade, to radiš, jer to voliš. Jesam automehaničar, ali sam lovac u duši – priča Zoran Postić.
Kaže kako mu je teško izdvojiti nekog od brojnih pasa, jer puno je izuzetno dobrih pasa sa sjajnim rezultatima.
– Ares, pa Daffy, Ringo… Velika Gorica je što se tiče lovne kinologije sigurno jedno od najjačih središta ne samo u Hrvatskoj.nego i u svijetu – kaže naš lovac.
Što se tiče lovstva danas, moglo bi to i bolje, smatra.
– Naslijeđe lovstva je od davnina, no u početku je ono bilo rezervirano za plemstvo, za elitu. Nakon ovog našeg rata dosta se sve srozalo, ukinute su neke stvari poput stažiranja, red neki. Danas nažalost ljudi plate 500 kuna, polože ispit, dobiju dozvolu za nošenje oružja i oni su lovci. Teško je sad tu nekoga kriviti, ali sigurno da nije dobro. Taj staž za lovca je nekad bio od godinu do dvije godine i postojao je mentor koji je obučavao, čitava grupa je odlučivala je li netko spreman za ispit, koji je bio dosta strog. No, danas se srećemo s ljudima koji nisu zadovoljili osnovne kriterije, niti baratanje oružjem, niti lovačkog znanja i etike i to baca jako ružnu sliku na nas lovce. Sigurno bi trebalo nešto mijenjati. Ako smo sve kopirali od Europe, povedimo se za njihovim primjerom, gdje oni imaju prezentacije sa školskom djecom – ispričao je Postić.
Govoreći o potrebi puno dužeg pripremanja za stjecanje titule lovca, Postić se prisjeća jednog od njemu najvažnijih mentora:”To je svakako Hari Herak, koji je bio 27 puta prvak svijeta u raznim disciplinama s raznim psima. Od njega sam puno učio i naučio, puno mi je pomogao savjetima i iskustvom, on je jedna od ikona tog sporta u svijetu, gdje je više priznat nego doma.”
Obzirom kako je osvojio sve što se u ovim natjecanjima može, Postića veseli mentoriranje nekih novih talenata, od kojih ističe Josipa Sovinu.
– Više se treba poraditi na edukaciji, jer lov nije ubijanje. Čovjek je tijekom povijesti poremetio prirodnu ravnotežu i sad se čovjek treba brinuti da se ona dalje održi – poručuje Zoran Postić, naš susjed, svjetski prvak.
CityLIGHTS
Buševski čuvar vremena David Dodić vraća sjaj starim satovima
U svojoj kolekciji ovaj strastveni sakupljač satova ima 150 primjeraka, a najstariji je iz 16. stoljeća.
Kada je davne 1988. godine u Njemačkoj kupio prvi sat, David Dodić iz Buševca, nije mogao niti pomisliti da će taj sat postati njegova budućnost. Za vrijeme svog rada i života u Njemačkoj upoznao je čovjeka koji je na njega prenio ljubav prema antiknim satovima. Upravo oni već više od 20 godina okupiraju Davidovu pažnju te su postali važan segment njegova života.
– Bilo je to davno kada sam kupio svoj prvi sat. No, nakon nekog vremena “vura“ je stala i zamolio sam prijatelja koji se razumio u satove da ju pogleda i popravi. Tada me on naučio kako se to radi i tu se rodila ta ljubav prema satovima i njihovoj restauraciji – započinje nam David svoju priču.
Prvi sati koji je David kupio 1988. godine u Njemačkoj – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr
Na žalost, prijatelj koji ga je naučio tajnama tog zanata je preminuo, ali u nasljedstvo mu je ostavio nekolicinu satova i alat koji David i danas čuva.
– Kada sam se vratio u Hrvatsku 2016. godine, nisam imao gdje sa svim tim prikupljenim satovima pa smo prostor koji je nekada bio štala, preuredili i prenamijenili u radionu i prostor u kojem čuvam svoje primjerke. Danas brojim oko 150 satova. Radi se o selekciji satova iz 50-tih godina, od putnih do satova za kamine i spavaće sobe. Raznih su materijala poput mesinga, drva, sa staklom, a neki su i ručno oslikani – ističe ovaj strastveni hobist.
Svoje satove David kupuje na raznim sajmovima, uglavnom onima koji imaju antikvitete, ali i od ljudi koji ih više ne žele.
Satovi sa staklenim zvonom – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr
Među njegovom kolekcijom nalaze se i neki posebni primjerci, poput velikog stojećeg drvenog sata koji krasi dnevni boravak kuće Dodić, a potječe iz 1940. godine. Osim njegovog specifičnog zvuka koji je poput crvenog zvona, ovaj je sat poseban i zbog težine utega. Naime, jedan njegov uteg teži čak 4,5 kilograma.
– Da bi sat u potpunosti funkcionirao svaki uteg mora biti točno precizan. Ako ima gram ili dva manje, sat neće raditi – stručno nam objašnjava David ističući kako je najstariji sat koji posjeduje minijatura crkvenog sata iz 16. stoljeća. U potpunosti je izrađen od željeza, ide na špagu, a utezi su mu kamen. Sve to David i supruga Nena, doznali su proučavajući stručne časopise i knjige kako bi saznali nešto više o svakom od satova koji posjeduju.
Davidova kupnja nikada nije ciljana, a uvijek kupi neispravne satove s namjerom da ih popravi i restaurira. Kaže kako su nekada satovi bili više na cijeni, dok se danas cijene kreću od oko 100 do 200 eura, najviše. Lošeg sata, dodaje David – nema.
– Meni su svi satovi dobri, nema niti jednog za kojeg bi rekao da nije dobar jednostavno me toliko privlače. Ne mogu vam to niti opisati. Kada popravim sat i krene kucati baš poput srca, sreća je neopisiva i taj osjećaj me u potpunosti ispunjava – s osmijehom će David, a dok priča o svojim satovima u oku mu se vidi istinska sreća i veselje.
Popravaljanje satova ga smiruje i opušta – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr
– Neke stvari jednostavno moraš voljeti, inače to ne funkcionira. To je zapravo jedan jako precizan posao i mehanizam koji zahtjeva puno strpljenja. Ako se imalo živciraš, gotovo je. Ne radim ovo kako bih zaradio, već iz ljubavi i zadovoljstva – dodaje.
Sati, dani i mjeseci utkani su u svaki sat koji je prošao kroz te vrijedne ruke. Ponekad, Davidu u pomoć pri popravku priskoči i supruga Nena.
– Obično feder u satu zna stvarati probleme, pa tu uskočim kada treba pomoći i pridržati, jer za taj dio posla ipak treba više ruku. I sama volim satove. Jednostavno, daju mi tu neku toplinu, mir i zadovoljstvo. Uvijek se iznenadim svakom satu koji kupi, jer svaki je posebniji i drugačiji. No, mene više fascinira i zanima njihovo porijeklo jer svaki je sat različit i ima svoju priču. Rado bih da znamo što je prošao, gdje je bio i što je sve doživio – ističe Nena.
Mještani i prijatelji koji znaju čime se njihov susjed bavi su oduševljeni i često znaju donijeti svoj sat na popravak ili servis, a David ga s radošću prihvaća i odrađuje posao u kojem najviše uživa. Kolika je zapravo Davidova volja, ali i ljubav prema tome što radi pokazuje i nedavni slučaj kada mu je prijatelj donio sat na popravak.
– David bi ga najradije otvorio isti čas, istu sekundu bi pogledao što to ne štima s njim. Imam osjećaj da je to ponekad baš kao što se malo dijete veseli čokoladi, tako se i on veseli kada vidi sat – sa smiješkom nam govori Nena.
David i sat koji je izradio vlastitim rukama – foto: Petra Škrinjarić/Citypotal.hr
Posebnu čar i vrijednost imaju još dva sata iz Davidove kolekcije. Njih je, naime, od postolja do posljednjeg kotačića, izradio sam, vlastitim rukama.
– Izradio sam ih još dok sam radio. Svaki dan kad bi došao s posla, poslije ručka i odmora, uzeo sam si dva ili tri sata vremena i bacio se u izradu. Nekako mi se čini da sam prije kada sam još radio imao više vremena nego sada kada sam u mirovini – šali se David.
Kada uđete u Davidovu radionicu ne možete ostati ravnodušni. Prostor je to koji odiše nekim prošlim vremenom, a svaki sat tajnu svoju čuva. Nikada u isto vrijeme ne rade svi, jer njihovu zvonjavu i kucanje, vjerojatno bi čulo cijelo selo. Baš poput susjedovog psa koji je prije nekoliko godina lajao i na samo nekolicinu puštenih satova.
– Tijekom zime satovi ne rade jer prostorija u kojoj se nalaze nije grijana. Zbog njihove starosti i materijala temperatura mora biti identična kako se ne bi stvarala kondenzacija i vlaga koja može naštetiti samom mehanizmu, ali i drvu. Po zimi ih ne diram previše, neke pustim da prorade koji nisu toliko osjetljivi – kaže, a ista ta prostorija prije dvije godine poslužila je i kao kulisa za snimanje video spota.
Kolekcija zidnih satova – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr
Osim toga, prije mjesec dana Davidovu radionu posjetila su i djeca iz drugog razreda Područne škole Buševec u sklopu terenske nastave. S obzirom na to da su učili o satovima, ovo im je bila idealna prilika da se upoznaju s mehanizmima, ali i da vide primjerke koje do sada nisu imali gdje vidjeti. A o satovima je ovaj njihov kolekcionar pričao i najmlađim mještanima u buševskom vrtiću.
Iako će ove godine proslaviti 70. rođendan, David će nastaviti sa svojim hobijem dokle god će ga služiti dobro zdravlje.
– Zadovoljan sam što sam izabrao taj hobi jer me popravljanje i boravak uz satove posebno opušta. Ponekad sjednem u prostoriju, pustim laganu glazbu i jednostavno uživam – zaključuje David, čuvar i restaurator satova.
HOTNEWS
FOTO Jezero na Tuđmancu meta vandala – nevjerojatno što su sve u njega pobacali!
To traje već danima, a jutrošnji ‘ulov’ poprilično je uzrujao djelatnike VG Čistoće i VG Komunalca. Među bačenim stvarima se našlo čak i jedno vozilo!
Plastične vrećice, boce i slično smeće u jezercu u parku dr.Franje Tuđmana i nije neki šokantni pronalazak za djelatnike VG Čistoće. No, danas smo ih tamo zatekli prilično uzrujane. Naime, kako su nam ispričali, nepoznati vandali u jezero doslovno svakoga dana bace obližnji koš za smeće, a danas je ‘ulov’ bio posebno bogat – osim koša, tu su se našli i jedan stol iz nekog od obližnjih kafića i ni više, ni manje nego li Boltov električni romobil! Zbilja nevjerojatna scena usred vodene oaze u centru grada.
– Već tjedan dan netko namjerno baca taj koš za smeće u jezero ovdje u Tuđmanovom parku. Svaki dan, mi ga izvadimo i sutra opet isto. Ne znamo jel ‘osoba bolesna il’ se napiju, zdrogiraju i onda bacaju koš u fontanu i jezero. Ljudi onda tu nemaju gdje bacati smeće, nema koša. Izvukli smo sad i stol iz kafića, i Boltov romobil s punom baterijom, pa dajte si zamislite! Da nam je znati tko je da ga prijavimo policiji – ispričao nam je Darko Šešerin, čistač iz VG Čistoće, kojeg smo našli u akciji nesvakidašnjeg čišćenja s kolegama iz VG Komunalca.
Foto: Koš za smeće, stol iz kafića i Boltov e-romobil završili u jezercu na Tuđmancu/G.Kiš, cityportal.hr
Foto: Koš za smeće, stol iz kafića i Boltov e-romobil završili u jezercu na Tuđmancu/G.Kiš, cityportal.hr
CityTV
VIDEO Godinama čiste goričke ulice, ali Stjepan, Šeško i Kruno ljudima vraćaju i izgubljeno
Rade po svim vremenskim uvjetima, no nikada im nije problem napraviti dobar posao.
HOTNEWS
Siniša Drobnjak: Trčite sa mnom za jednu od najljepših velikogoričkih priča – Judo klub Fuji!
Motivaciju za ovaj izazov s plemenitim ciljem naš sugrađanin nije dugo tražio, jer kaže: ‘Oni su pravi mali heroji, koji nas uče da budemo ponizni i zahvalni, te da ništa u životu ne uzimamo zdravo za gotovo’.
Velikogoričanin, poduzetnik Siniša Drobnjak, u petak 13. siječnja u 13 sati s parkinga Hipermarketa Interspar, kreće prema zadanom cilju u humanitarnoj akciji kroz sportski izazov pod nazivom ‘4x4x48’, koja se sastoji u tome da će trčati u Velikoj Gorici svaka četiri sata iznova i tako punih 48 sati kako bi podignuo i probudio svijest o potrebi potpore radu Judo kluba osoba s invaliditetom ‘Fuji’.
– Osim što sam poduzetnik, ujedno sam i član Rotary kluba Velika Gorica, pa smo nedavno imali već jednu akciju za taj jedinstveni klub u Hrvatskoj. Nevezano za Rotary, odlučio sam nešto napraviti osobno, jer ‘Fuji’ je po meni jedna od najljepših velikogoričkih priča. Ta djeca nemaju priliku biti svoji, nemaju biti priliku ‘normalnim’ članovima društva zbog svojih ograničenja, a klub ‘Fuji’ je mjesto gdje mogu biti svoji, imaju priliku dosegnuti svoj potencijal. Mislim da je to jedno sigurno mjesto za njih, bez komentiranja i osuđivanja, to mi je vrijedno podržati. Znam koliko takva djeca imaju poteškoća u našem obrazovnom sustavu, nema dovoljno osobnih asistenata, prepušteni su sami sebi, a u tom klubu dobiju i emociju i dijele je s djecom koja s njima treniraju, a nemaju poteškoća. Sve se to umnožava, to ja tako vidim. Djeca mojih prijatelja treniraju s njima i sama kažu kako im je to iskustvo promijenilo život – priča nam Siniša Drobnjak.
Foto: Judo klub osoba s invaliditetom ‘Fuji’/FB
Svoju je akciju objavio putem društvenih mreža, a cilj mu je prikupiti početnih 3.000 eura, koji bi trebali prerasti u puno veću svotu.
– Dugoročni cilj je da dođemo do šest tisuća eura kako bismo putem našeg Rotarya aplicirali za projekt prema Rotary International za dodatnih 30 tisuća eura, a to je već ozbiljan financijski doprinos klubu ‘Fuji’ – otkriva.
Foto: Judo klub osoba s invaliditetom ‘Fuji’/FB
Stoga poziva sve koji mogu da mu se priključe u ovom sportskom izazovu humanitarnog karaktera, uz napomenu kako mu se možete pridružiti i putem video poziva, glavno je sudjelovati. Organizacijsku podršku pružit će mu njegova kćerka Emma.
– Izazov je vrlo jednostavan, sastoji se u tome da svaka četiri sata trebam pretrčati četiri milje, odnosno 6,4 kilometara i tako 48 sati. Krenut ću u petak, 13.siječnja u 13 sati s parkinga kod Hipermarketa Interspar, onda odmor do 17 sati, pa opet krećem u 21 sat navečer i tako 48 sati, pa i tijekom noći. Moram 12 puta zaredom istrčati tu dionicu. Nisam sportaš, privatni sam poduzetnik, sportom se bavim rekreativno, ali vjerujem da ću uz podršku svoje kćeri Emme to uspijeti. Njen je zadatak da me svaka četiri sata izbaci van, hahaha..Ona je podrška, da imam što pojesti, preobući i slično – kaže.
Foto: Siniša Drobnjak, velikogorički poduzetnik i humanitarac/privatni album
Ističe kako mu se već javilo nekoliko prijatelja koji će mu se pridružiti, a neki će se uključiti i iz inozemstva.
– Neki nisu u Hrvatskoj, pa ćemo se pratiti putem video poziva, poput moje prijateljice koja će trčati čak u Egiptu. Znači, pozivam sve koji žele sudjelovati bez obzira gdje se nalazili, samo neka se jave da se to zabilježi. Zadnjih par godina rekreativno se bavim trčanjem, ništa ozbiljno, ne ganjam rezultate, ovo je baš utrka izdržljivosti. Može se i prehodati, nikakav problem – poziva Drobnjak.
I za kraj smo ga pitali imali li kakve simbolike u ove dvije 13-stice, polazak 13. siječnja baš u 13 sati?
– Ne, nikakve, to je ispalo sasvim slučajno, jer mi to prvi slobodni petak. Osobno vjerujem u supjeh, jer 13 je moj sretni broj, možda mi to malo pomogne..Tko god je voljan mi se pridružiti, svi su dobrodošli. Mogu me kontaktirati preko Facebooka, a objavit ću i točne polaske, bila bi to lijepa priča za Veliku Goricu – završno poručuje humanitarac i poduzetnik, Siniša Drobnjak.
Donacije se prikupljaju putem platforme FundRazor.
Judo klub osoba s invaliditetom ‘Fuji’ osnovan je u kolovozu 2012. godine i prvi je takav registrirani klub u Hrvatskoj. U radu kluba sudjeluje oko 40 djece i mladih s cerebralnom paralizom, Down sindromom, intelektualnim teškoćama, motoričkim teškoćama, poremećajima autističnog spektra i dr.a, o čemu je pričala. Prošle su godine tako obilježili prvih 10 godina postojanja, a o svemu što su postigli pričala je osnivačica i predsjednica kluba, Marina Drašković. Članak možete pronaći OVDJE.
-
Sportprije 3 danaZa jednog igrača Gorice bore se Dinamo i Rijeka, za drugog dva bundesligaša?!
-
Vijestiprije 3 danaEvo kako rade trgovine u Velikoj Gorici na Tijelovo
-
Sportprije 2 danaFOTO Kurilovec pobjednik Kupa Grada Velike Gorice
-
Sportprije 3 danaFOTO Juniori HNK Gorice pobjednici Kupa Grada Velike Gorice
