Priča iz kvarta
‘Glazba je naše poslanje, svirali u kapelici ili za papu na hipodromu’
Emanuel, najvažniji hrvatski bend koji izvodi kršćansku glazbu, u subotu (24. studenog) drugi će put nastupiti u Gradskoj dvorani. Prije dvije godine bilo je 1500 ljudi…
Ovo je prilika za sve nas da učinimo nešto lijepo za naš grad i naše mlade. Želimo da ta pjesma ne bude samo pjesma, i samo koncert, nego da to bude, kako smo i sami najavili, više od koncerta. Tamo ćemo moliti za naš grad i za naše društvo, kažu iz grupe Emanuel iščekujući svoj subotnji (20 sati) koncert u Gradskoj sportskoj dvorani.
Dvije godine prošle su od njihova posljednjeg koncerta u tom prostoru, ovaj put nosit će naziv “Noć moćnog slavljenja”. Usput će i obilježiti 17 godina djelovanja, ali i predstaviti novi album, pod nazivom “Sve činim novo”.
– Inače surađujemo s brojnim glazbenicima, ali ovoga puta naš će nastup oplemeniti gudački orkestar Antuna Stašića. Vesele nas najave da će na koncert doći i naši fanovi iz Rumunjske – poručuju iz Emanuela.
Čeka nas, shvatili ste već, velik i važan glazbeni događaj. Uostalom, Emanuel je već godinama sam vrh domaće duhovne glazbe, u tom svijetu se itekako zna za ove Goričane. A sve je počelo još davne 2001. godine, kad je jedan dječak od 15 godina, redovan na nedjeljnoj misi, sin profesionalnoga glazbenika, ali daleko od glazbe, čak ne zna ni svirati niti jedan instrument, otišao na duhovni seminar. Ondje je čuo grupu Fides, popularni bend duhovne glazbe, i shvatio: to je to, osnovat ću bend i izvoditi kršćansku glazbu!
Zvuči preambiciozno? Možda, ali ovakvo je stanje danas, 17 godina poslije… Iza Emanuela je šest albuma, suradnja je s Massimom, nastup za Svetog Oca pred 200.000 ljudi, gomila nastupa, stotine i tisuće misa. I, to je činjenica, uloga najvažnijeg hrvatskog benda kršćanske glazbe.
– Mi smo zapravo jedini bend na sceni koji je u stanju cijelu priču izgurati sam. Nekad je to bilo drukčije, tijekom 90-ih je na sceni bilo jako puno bendova, koji su radili jako dobro. Danas to nije slučaj, mi smo se pretvorili u raritet – priča nam Domagoj Pavin, 31-godišnjak koji je i glavni “krivac” što Emanuel uopće postoji, što se održao toliko dugo, otišao i zadržao se na visokoj razini…
Da bi to postigao, zapravo da bi to svi zajedno postigli, društvo iz Emanuela moralo je proći puno toga, napraviti velik korak od zbora mladih u župi bl. Alojzija Stepinca do benda koji na svojim nastupima okuplja po nekoliko tisuća ljudi, najčešće onih koji znaju sve riječi njihovih pjesama. I zato je gotovo nevjerojatno da je Domagoj Pavin posijao sjeme ovog danas vrlo uspješnog benda, pazite sad, u prvom razredu srednje škole!
– Da, to su te najkritičnije godine, ali ja sam otišao na ovu stranu. Ideja je došla sasvim slučajno. Tek sam se doselio u Veliku Goricu, ušao u crkveni zbor i počeo ići na duhovne obnove. Otac Dražen, po zanimanju glazbenik, čovjek koji je prošao sve u glazbi, dugo me nagovarao da se i ja uključim u glazbu, ali nije me to zanimalo. Nije mi bilo ni u primisli da bih ikad mogao imati bend – počinje priču staru 17 godina Pavin pa nastavlja:
– Tako je bilo sve dok nisam otišao na taj duhovni seminar u Zagreb i čuo grupu Fides. To je bio taj trenutak. S idejom da osnujemo bend otišao sam našem župniku Josipu Ružmanu, razgovarao sam i s tatom, on nas je malo posložio i krenuli smo.
Kad ih danas čovjek čuje, kad vidiš što je sve iza njih, kao neslana šala zvuči priča kako su u tom početku “emanuelovci” odreda bili apsolutni glazbeni početnici.
– U trenutku kad smo osnivali bend, nisam znao svirati niti jedan instrument. Ni ja, ali ni itko drugi od te prve ekipe. Zapravo sam tražio ljude koji su željeli nešto početi svirati, naučiti od nule. Našao sam čovjeka koji želi svirati bubnjeve, gitaru, klavijature… I na kraju, kad sam vidio što nam još fali, odlučio sam da ću ja učiti svirati bas gitaru – sa smiješkom se prisjeća Pavin “ludih” početaka.
– U početku nas je bilo jako puno, više smo bili zbor s bendom nego klasičan bend. Međutim, tad je bilo čudno što u crkvi uopće postoji bilo kakav bend. Naravno da je bilo i pritisaka sa strane, neki su to čak smatrali i bogohuljenjem, da tome nije mjesto u crkvi. Srećom, župnik Ružman je stao iza nas i davao nam podršku. Imao je strpljenja, razumio je tu viziju, jednu malo progresivniju ideju. To nam je bilo jako važno, bez njegove podrške vjerojatno bismo se brzo raspali – svjestan je Domagoj.
Srećom po sve ljubitelje duhovne, kršćanske glazbe, nisu se raspali. Dapače, uz podršku župnika, tate Dražena i drugih prijatelja benda, stvar se razvijala jako brzo.
– Sve je to išlo dosta naglo, dosta brzo smo rasli, čak i malo neprirodno brzo, ali furao nas je stvarno velik entuzijazam. Nakon prve dvije, tri godine počeli smo, da to tako kažem, zvučati. Prosvirali smo, a kad smo to shvatili, odlučili smo i pokušati snimati pjesme – priča Pavin i dodaje:
– Kroz neko vrijeme se malo ‘isfiltrirala’ ekipa, malo smo i odrasli, tako da smo 2004. počeli ozbiljnije raditi. Izdali smo prvi album, išli na prve festivale… Od tad do danas to je jedan dosta ozbiljan tempo.
Puno je ljudi prošlo kroz bend, počevši od VIS-a Emanuel, kako su se u početku zvali, pa do ovog, aktualnog Emanuela. Teško ih je zapravo sve i pobrojiti.
– Kad si mlad i naivan, kao što sam ja tad bio, misliš da će to u što si krenuo trajati vječno. Ali naravno da ljudi odu u drugim smjerovima, da ih životne situacije odvuku od glazbe, od benda koji iziskuje jako puno posvećenosti. Iako, kostur je ostao još od prvoga dana. Uz mog oca, koji nas je osnovao i koji nije u bendu, ali je stalno uz njega, ostali smo Barbara Stepanić, Marija Varga i ja – nabraja Domagoj.
Nekoliko puta kretali su praktički iz početka da bi došli do ovoga što su sad.
– Nadam se da će se aktualna postava, koja se skupila prije četiri godine, još neko vrijeme zadržati. Možda ovo nije zadnja generacija Emanuela, ali jako sam blizu tome. Stariji smo, imamo obitelji i poslove, životne probleme, tako da nisam siguran koliko itko od nas ima energije još jedanput krenuti ispočetka – priznaje Domagoj.
I nije tu glazbena kvaliteta jedini kriterij po kojem procjenjuje ovu postavu, ima tu nešto još puno važnije.
– Mislim da je ova sadašnja ekipa vrlo zrela, da svi na pravi način shvaćamo svoje poslanje, svoju misiju kroz naš bend – ističe Pavin pa kreće u malo detaljnije objašnjenje misije koju Emanuel ima…
– Inicijalna misija, na samom početku, bila je lijepo pjevati u crkvi, dati ljudima nešto novo, u čemu će uživati. Moram priznati da je to u početku bilo malo nespretno, možda smo u nekom trenutku bili i neugodni za slušati… Ali to je normalno, nismo mogli sve znati od početka. Međutim, mislim da je kroz sve ove godine Emanuel došao do nivoa koji je najčešće ugodan za slušanje – skromno kaže Pavin pa nastavlja:
– Uspjeli smo naučiti da je naša glazba zapravo služba. Kao što svećenik mora pripremiti propovijed i biti jasan u stavovima, kao što čitači imaju svoj dio službe, ministranti također, tako i mi imamo svoju službu. Ne smijemo biti raštimani, moramo držati do svoje spremnosti i nivoa na kojem sviramo i pjevamo. Kad čovjek shvati glazbu, pogotovo ovu koju mi radimo, shvati da je to služba. Mi služimo Bogu da pomoću naše glazbe otvori ljudsko srce, prodrma ga, izazove emociju, da bi Božja riječ mogla što bolje sjesti na plodno tlo. Zato je naša glazba na neki način misija.
Novca u svemu ovome, pretpostavili ste, nema. I nije važan. U Emanuelu je puno važnije otvarati srca.
– Osim vjernicima, mi uspijevamo otvoriti srca i jedni drugima, što je jako bitno. Nikoga od nas ne veže honorar ili novac, jer novca nema. U ovome možeš uspjeti jedino ako vjeruješ i ako shvatiš da je to služba koju moraš savjesno izvršavati. Kad bi tu postojao honorar, kad bi svaku nedjelju poslije mise ili nakon koncerta između sebe dijelili pravi ‘muzičarski’ honorar, bilo bi svega u našem bendu. I ne vjerujem da bi sve ovo bilo toliko iskreno. Ovako, stvar se sama od sebe isfiltrirala tako da što god zaradimo, ulažemo u bend, u njegov razvoj, u opremu, studio… Dok je tako, mi ćemo biti na mjestu. Ako upadnemo u lovu, bojim se da je gotovo – smije se Pavin.
Kad treba odabrati najdraži ili najvažniji nastup, nema konkretnog odgovora.
– Svaki nastup nama je isti. Bilo to u našoj maloj kapeli na Plesu, u nedjelju na misi, u katedrali s nadbiskupom ili na susretu s Papom 2011. na hipodromu. Sve to smo prošli i svaki naš nastup, svaka naša misija, jednako je važna. Ipak si ti samo Božje oruđe, a njemu je svejedno sviraš li za 200.000 ili za 20 ljudi – pojašnjava Domagoj, ali na kraju ipak pristaje izdvojiti neke od tih nastupa…
– Ajde, drag nam je nastup na proslavi 15 godina benda, pred oko 1500 ljudi u velikogoričkoj sportskoj dvorani. Toliko nas otprilike ljudi i inače sluša, iako smo bili i na velikom koncertu u Ciboni, gdje je bilo oko šest tisuća ljudi. To su lijepi ambijenti, s publikom koja je ciljano došla, koja zna svaku našu pjesmu.
A takvih nije malo, ima ih sve više i više. Kao što ima i sve više onih koji članove Emanuela doživljavaju kao poznate, javne osobe. Pa i društvo iz benda doživljava da ih ljudi na ulici prepoznaju, zaustave.
– Da, pogotovo u zadnje vrijeme, otkad smo medijski malo aktivniji. Potpisali smo ugovor s Croatia Recordsom, počeli snimati spotove, a to odmah mijenja doživljaj publike. Mi jesmo na sceni 16 godina, no logično je da ljudi ne prepoznaju lica kad nema slike. To je možda i dobro. No danas, u vrijeme spotova, zna se dogoditi da, recimo, negdje na moru sjedneš na kavu, a teta konobarica pita: ‘Čujte, imate možda jedan CD?’ To je fora, no nema toga previše – govori Domagoj.
Puno je poznatih glazbenika surađivalo s Emanuelom svih ovih godina. Na prvom albumu, primjerice, surađivali su s Massimom Savićem, svjetski poznatim gitaristom Tommyjem Emmanuelom, pa Mayom Azucenom…
– Do Massima smo došli slučajno, preko jednog zajedničkog prijatelja. Imali smo pjesmu s idejom da imamo gosta u njoj, Massimo je pristao, a nama je ostalo fenomenalno iskustvo. Mamac za njega bio je Tommy Emanuel, koji je svirao gitaru na tom albumu, a na kraju su se njih dvojica sprijateljila i odradila neke svoje projekte. Mi nismo bili u toj priči, ali barem je naša glazba spojila dvoje umjetnika koji su kasnije radili lijepe stvari – zadovoljno konstatira Domagoj Pavin, uz dodatak:
– Bilo nam je ohrabrujuće što su ljudi poput Massima, Tommyja Emanuela, ali i Maye Azucene, koja je snimala s Gibonnijem, uopće pristali raditi nešto s nama. Dali su nam vjetar u leđa, naravno, već godinu poslije napravili smo i novi album.
Značajan dio Emanuelova djelovanja odnosi se i na prevođenje. Točnije, glazbeno prevođenje. Vjernici iz nedjelje u nedjelju pjevaju stihove koje su upravo “emanuelovci” donijeli u Hrvatsku.
– Da, dosta radimo i na prijevodima pjesama koje su hitovi u kršćanskoj glazbi na svjetskoj razini, uglavnom s engleskog govornog područja. Trend je u svijetu duhovne glazbe da, kad netko od ‘najjačih’ napravi pjesmu, već kroz mjesec dana nastanu prepjevi na praktički svim jezicima. Mi to radimo za Hrvatsku, nastojimo raditi što više tih, autoriziranih prepjeva, koje autori potvrđuju i potpisuju, a mi pjesmu zatim plasiramo na naše tržište. Danas praktički nema crkve u kojoj se ne pjeva ‘Naš Bog je velik’, ‘Srce predajem ti’ ili ‘Silan Bog’. To su sve naši prijevodi, koji su se toliko usadili da mnogi misle da su oduvijek ovdje – govori Domagoj i dodaje:
– Ima i naših autorskih pjesama koje se pjevaju po crkvama, iako najčešće u crkvi pjevaju zborovi, a naše pjesme su više solističke, malo preteške za zborove. No svejedno prolaze, drago mi je što i naše stvaralaštvo dopire do drugih sredina.
Puno sviraju, puno snimaju, ali jedno se kod Emanuela ne mijenja. U crkvi bl. Alojzija Stepinca oni će svirati i ove nedjelje. Kao i svake druge. Jer to je mjesto koje se zove dom…
– Puno je poziva sa svih strana, pokušavamo se svima odazvati, ali uvijek se nekako vraćaš doma. Bitno je imati tu početnu točku, da krila previše ne narastu, jer lako se zanijeti, uživjeti u ulogu glazbenika, nekakve zvijezde. A to, realno, nije održivo, puno je lakše kad imaš mjesto s kojega krećeš i kojemu se vraćaš. I kad nemamo niti jednu gažu, nađemo se nedjeljom, odsviramo misu, odradimo svoje župne obaveze… Sa svim ovim ostalim treba balansirati, da se glazba nikome ne zamjeri – završio je Domagoj Pavin priču o Emanuelu.
Priča iz kvarta
Situacija u gradu je – kvizna! ‘Važno je znati, još važnije dobro se zabaviti’
U usporedbi s ostalim gradovima, Velika Gorica ima vrlo ozbiljnu kvizašku scenu, pričaju nam Ivan Oškera i Hrvoje Barić iz “OIB kviz studija”. Pomogli su nam da napravimo kratki vodič kroz goričku kvizašku scenu…
Ponedjeljkom u Alkaru i Chellosu, utorkom u Ozirisu i Vegosu, srijedom u Chellosu, četvrtkom u Ozirisu, petkom u Alkaru… Tako nekako izgleda raspored kvizova u velikogoričkim kafićima, što će reći da je kvizaška scena u našem gradu na ozbiljnoj razini. I da se sve više širi, raste, buja.
– U usporedbi s ostalim gradovima u Hrvatskoj, Velika Gorica ima jako dobru kvizašku priču. Naravno, Zagreb je tu nedodirljiv, jako puno kvizova igra se i u Splitu, a od manjih gradova nekako prednjače Požega i u posljednje vrijeme Sisak. Tu je negdje, u tom društvu, i Velika Gorica, koja ima jako ozbiljne kvizove u oba smisla, i što se tiče sastavljača kvizova i što se tiče kvalitete i brojnosti sudionika kvizova – pričaju nam Hrvoje Barić iz Lomnice i Riječanin s velikogoričkom adresom Ivan Oškera.
Njih su dvojica pokrenuli projekt pod nazivom “OIB kviz studio” i aktivno se bave sastavljanjem i organizacijom kvizova širokoga spektra. Trenutačno su jedina domaća, gorička ekipa koja radi kvizove u našem gradu, dok su ovi ostali neka vrsta franšize najjačih kvizova u državi. Međutim, kakvi god kvizovi bili, odakle god dolazili, kvizaši su jedna vrsta zajednice, krug ljudi koji se poznaje, druži, viđa na redovnoj bazi. I nalazi na otprilike istim mjestima, jer četiri kafića navedena u uvodu funkcioniraju kao “srce i duša” goričke kvizaške scene.
– Ako pričamo o zaista aktivnim kvizašima, ljudima koji su redovni na svim tim kvizovima, pričamo o sigurno više od stotinu ljudi iz našega grada. Dobro, bude tu i ekipe iz Zagreba, dođu nam i oni u goste, ali najveća većina tog društva su Goričani svih generacija. Imamo klince iz srednje škole, ljude iz srednje generacije, ali i umirovljenike. Evo, konkretno u Alkaru redovno kvizove igra ekipa sastavljena od ljudi u kasnim šezdesetima, i to igraju fenomenalno! – govore Barić i Oškera.
Ivan Oškera i Hrvoje Barić ni sami ne mogu odlučiti vole li više igrati ili kreirati kvizove
Upravo je Alkar, kafić na Bijelom brijegu, naglašavaju spremno obojica, “kultna kuća goričke kvizaške scene”.
– Upravo u Alkaru sve je počelo još tamo 2015. godine, tamo su održavani prvi kvizovi u našem gradu. Ubrzo se u tu priču uključio i Vegos, tako da možemo reći da su uz ta dva kafića vezani počeci ove naše scene o kojoj pričamo. Na razini Hrvatske sve je počelo u zagrebačkoj Booksi 2010. godine, tamo su održani prvi kvizovi ovakvog tipa, nakon čega se to vrlo brzo raširilo po cijeloj Hrvatskoj, a logično je da se u relativno ranoj fazi uključila i Velika Gorica – objašnjava Barić, koji je kvizove počeo igrati još kao srednjoškolac.
Njegova generacija danas u najvećoj mjeri i drži kompletnu kvizašku scenu, svatko u svojoj sredini, a pokušaja da sve skupa zaživi u ovim današnjim okvirima bilo je jako puno. Igralo se tako i u još nekim goričkim kafićima, igralo se čak i u Hrvojevoj Lomnici, ali i još nekim mjestima u našem kraju.
– Nas dvojica smo se i upoznali na kvizovima. Često su naše ekipe sjedile jedne pokraj drugih, pa bismo nakon završetka kviza ostali sjediti svi zajedno, nešto bi se tu i popilo, razmjenjivala su se iskustva, a kroz sve to i nas dvojica smo došli na ideju da napravimo nešto zajedno. Nije bilo lako krenuti, pronaći svoje mjesto, ali u jednom trenutku otvorio se prostor u Alkaru i tu smo počeli. Sad kvizove radimo i u Alkaru, i u Ozirisu, a jedanput mjesečno odemo gostovati i u Rijeku – kaže Oškera.
Najčešće su to kvizovi općeg znanja, bude ih i specijaliziranih, odnosno tematskih, ali Ivan i Hrvoje drže se provjerenog recepta.
– Za kviz je važno prije svega da bude dinamičan i raznovrstan, da pokriva razna područja, od povijesti, zemljopisa, glazbe, filma, sporta… Koncept mora biti takav da svi budu u igri praktički do posljednjeg pitanja, da je svaki odgovor važan, odnosno da je svima zanimljivo igrati, sudjelovati, da se ljudi požele vratiti. U svemu tome ključan je balans težine pitanja, a to je zapravo i najteži dio. Ljudi lako odustanu ako im je kviz pretežak, ali i ako im je prelagan. Nama je cilj da najlošija ekipa ima oko 50 posto točnih odgovora, a naravno da su uvijek tu i pitanja koja rade razliku, za koja pet pametnih glava moraju jako dobro upregnuti moždane vijuge – objašnjava Oškera, a nadovezuje se Barić.
– Poanta je u tome da kviz bude takav da četiri liječnika s prestižnim nagradama mogu pobijediti četiri maturanta iz gimnazije! Bit je da se odmaknemo od takozvanog “elitizma” u pitanjima, da u kvizu nema pitanja koja su nerješiva.
Sastavljanje kvizova, logično je zaključiti, ozbiljan je posao. Pogotovo kad ih, kao u slučaju našega dvojca, sastavljaš dva tjedno.
– Svaki kviz nastaje kroz nekih sedam do osam sati krvavog rada. Puno je tu razmišljanja, promišljanja, osmišljavanja koncepta, ali i čitanja, pregledavanja podataka. Nas dvojica već smo namješteni na taj “mode”, praktički bez prestanka razmišljamo o pitanjima, razmjenjujemo poruke s idejama… – govori Ivan.
– Pitanja za kviz svuda su oko nas! Da, koristimo tu puno internet i literaturu, kopamo i tražimo, ali izvori za nova pitanja pojavljuju se doslovno u svakom trenutku života. Od filma koji sam taj vikend pogleda sa ženom, preko propovijedi koju sam čuo u crkvi, sve do nečega što čujem u prijenosu utakmicu, u kafiću ili vidio u šetnji gradom – dodaje Hrvoje.
Svi sastavljači pitanja, a ovi naši pogotovo, u prvom planu drže zabavu. Da, usput ćeš i provjeravati vlastito znanje, ali poanta je da sve skupa prođe uz dobro druženje, poneku cugu i puno smijeha.
– Upravo tako, zato i želimo svima, pogotovo onima koji se još nisu iskušali u tome, poručiti da dođu i da se zabave. Ne moraju se bojati da nešto neće znati, nije u tome ni poanta, naš je glavni cilj zabaviti ljude, družiti se – zaključili su Ivan Oškera i Hrvoje Barić svoju priču o goričkoj kvizaškoj sceni.
Sceni koja, prema sve što smo doznali, doseže ozbiljnu razinu. I zato nije ništa čudno što s vremena na vrijeme u televizijskom kvizovima naletimo na ljude iz Velike Gorice, često i među onima koji uzimaju lijepe novce… Prostora za trening, eto, ima koliko hoćeš.
A evo i izbora pitanja s goričkih kvizova kojima možete provjeriti vlastito znanje:
1. “Eroica” je naslov koje po redu Beethovenove simfonije?
A) 1.
B) 3.
C) 7.
D) 9.
2. Rizik, jedna od najpopularnijih strateških društvenih igara, doživio je razne varijacije, s temama iz filmskih ili serijskih franšiza. Mi vas pitamo koji od navedenih serijala nije doživio izdanje na ploči Rizika?
A) The Last of us
B) Game of Thrones
C) Lord of the rings
D) Narnia
3. Koja od navedenih zemalja nikad nije dala osvajača Zlatne lopte?
A) Belgija
B) Bugarska
C) Danska
D) Sjeverna Irska
4. Vladavina Kleopatre kronološki je bliža izlasku novog iPhonea nego izgradnji piramida.
TOČNO NETOČNO
5. Na području koje zemlje je hrvatski jezik službeni?
A) Slovenija
B) Mađarska
C) Austrija
6. Tko nije rođen u Hrvatskoj?
A) Milan Borjan
B) Miroslav Škoro
C) Vlatka Pokos
7. Rođena je usred oluje, iako je trebala biti dijete bogataša, završila je u siromašnoj obitelji. Rođena je slijepa, a za njezino ozdravljenje molile su se i naše bake. O kojoj je istinskoj heroini riječ?
8. Po kojem pecivu je ime dobila torba modne kuće “Fendi”, koja je popularna još od kraja 90-ih?
9. Koliku vrijednost ima kovanica koju Amerikanci nazivaju Nickel?
10. U kojem je gradu smještena glavna tvornica i sjedište kompanije Peugeot, koja se prije proizvodnje vozila bavila većinom proizvodnjom mlinaca za kavu?
11. Kako glasi posuđenica iz grčkog jezika čiji bi prijevod doslovno glasio “raštrkanost”, a posebno je popularna u vrijeme izbora?
12. Freddie Mercury rođen je u Tanzaniji
TOČNO NETOČNO
13. Koji je bio službeni naziv Berlinskog zida koji su koristile vlasti tadašnje Istočne Njemačke?
A) Zid sigurnosti
B) Antifašistički zaštitni nasip
C) Zid jedinstva
D) Granica mira
14. Koji je jedini drugoligaš koji se probio do finala Kupa Hrvatske u nogometu?
15. Koji grad biva do temelja uništen u potresu 1667.?
16. Kako se zove najviši vrh Žumberačkoga gorja, poznat po tome što je vrh zapravo širok i valovit proplanak dugačak oko 300 metara? Oko ovog vrha Slovenija i Hrvatska imale su granične prijepore…
ODGOVORI
1. B, 2. A, 3. A, 4. TOČNO, 5. C, 6. C, 7. Esmeralda, 8. Baguette, 9. pet centi, 10. Sochaux, 11. dijaspora, 12. NETOČNO, u Zanzibaru, 13. B, 14. Uljanik, 15. Dubrovnik, 16. Sveta Gera
Priča iz kvarta
Terapija kistom? Marina iz Donjeg Podotočja otkriva moć art terapije
U mojem svijetu nema “pogrešnih” crteža ni “nespretnih” poteza – postoji samo proces i trenutak kad se boja pretvori u priču.
“U art terapiji nisu bitne umjetničke vještine ili da se napravi dobra umjetnost, nego je bitno da dođe do emotivne transformacije i simboličke ekspresije, tako da potencijal izlječenja proizlazi kroz odnos sa samom umjetnosti koja se radi.” – započela je Gianni Kotroman priču o art terapiji Marina Bogdanić, modna dizajnerica, umjetnica i od ove godine studentica art terapije na Art School Barcelona – Metàfora, a odškrinula joj je vrata čudotvorne moći slikanja i svoj stvaralački svijet koji nastaje u njenom domu u Donjem Podotočju.
A evo kako je od ilustracije došla do art terapije…
– Dugi niz godina sam se bavila s modnim dizajnom i nekako sam prešla u ilustracije i umjetnost kad je moja sestra rodila i to je krenulo s nekakvom idejom da napravim za nećaka nekakve ilustracije za zid kao ukras za sobu. I na svo oduševljenje sestre i njezinih prijateljica to se počelo širiti dalje. Znači, ljudi su vidjeli i rekli: ja bih to isto! Meni se to svidjelo, uživala sam u tim nekakvim malim životinjskim likovima i definirala sam svoj rad kao brend Baby Zoo Garden a teme su životinjice, printovi i ukrasi za dječje sobe, i to od klasičnih printova originala do wall stickera – ispričala je Marina, no kako kaže s vremenom je zavoljela apstraktnu umjetnost.
Fluid art – igra bojama
-Kroz vrijeme sam počela raditi fluid art i to je bilo u početku dosta neugodan osjećaj zato što se ne može kontrolirati u kojem će se smjeru raspršiti boja. Dakle, moraš prihvatiti da uživaš u samom procesu i kako se stvari mijenjaju kroz taj postupak. Zapravo shvatiš da je poanta svega u procesu, a ne u finalnom rezultatu. A kad se s vremenom “spraksaš” i taj finalni rezultat može isto ispasti fantastično! – priča Marina i objašnjava kako je to tehnika gdje se akrilne boje razrjeđuju sa posebnim medijumom koji razrjeđuje boju, no kvaliteta boje ostane ista i ne uništava pigment te se lijeva na platno na različite načine gdje nastaju razni efekti, poput igranja bojama.
Fluid art by Gianna
Kad smo kod igranja, boje se raspršuju, tako da tu može pomoći fen, povlačenje nekakve mrežice, špahtle ili koluta za vrtnju. Zato je, naglasila je umjetnica, cijeli proces meditativan, od početka do kraja, čemu se uvjerila i naša Gianna kojoj je Marina povjerila jedno platno za osobnu kreaciju.↑
Špahtla umjesto kista
-Volim jako slikanje sa špahtlom, a to bi se na engleskom reklo knifepainting ili slikanje nožem, i volim taj neki ekspresionistički i apstraktan stil slikanja s akrilnim bojama. Promjena alata je nekako izlazak iz komfort zone da se stvori nešto novo i prenese emocija na platno.
Art School Barcelona – Metàfora je poznat po multidisciplinarnom pristupu i internacionalnoj zajednici
Metàfora ima dobru reputaciju kao nezavisna i međunarodna škola a dio prakse je iskušati kako slikaju ljudi koji nemaju mogućnost slikati rukama. Dakle, ako nemaju ruke ili su nepokretni od vrata na dolje – koriste usta kako bi slikali s kistom.
-I ono što me je fasciniralo, koliko je to zapravo teško, jer sat vremena slikanja takvog tipa ti ostavi žuljeve. Meni su barem nastali žuljevi na usnicama. Jako je teško kontrolirati pokrete, jer smo navikli na ruke. Isto tako, isprobavamo kako je slikati kistom ako si dešnjak, pa slikaš lijevom rukom i obrnuto. A sad zamislite držanje kista ustima. Divim se ljudima koji to rade i bez obzira na nedostatke koje imaju i dalje će uporno po tri četiri sata slikati, zato što im to pričinjava veliko zadovoljstvo i podiže im kvalitetu života na bolje. Ja inače studiram art terapiju koja je poput psihoterapije, način pomoći u rješavanju problema. Ali terapija kroz neverbalni rad umjetničkog karaktera – objašnjava Marina.
Slikanje kao eksperiment
-Slikanje ima toliko mogućnosti da da ljudi nisu svjesni različitih tehnika. Samo mislim da je bitno upustiti se, eksperimentirati. To je sve. Sa tim kad počneš mislim da je deset posto talenta, sve ostalo je rad i jednostavno samo treba početi raditi i prepustiti se tome – dodaje Marina i kako je rekla – možda ćeš i pogriješiti, možda ćeš pogriješiti i više puta, ali treba prihvatiti da je to OK jer otkrivaš nešto novo i nešto divno.
-Recimo, kada organiziram radionice, dolaze mi ljudi koju kažu da nisu nikad slikali ili da su crtali još u osnovnoj školi…a onda, krenu i naprave Volkswagen Vintage kombi kao profesionalci, tako da i nastave to dalje jer shvate da im to pričinjava veliko zadovoljstvo i kao nekakva vrsta hobija. I to mi je baš najveći gušt – priznaje umjetnica.
No, bez obzira koji materijal bio u pitanju, kolaž, slikarska tehnika, glina, miješanje plastelina, izrada 3D modela od žice ili bilo kakvih drugih materijala, najčešće koristi ljudima koji teško verbaliziraju neki problem, posebice ako je duboko ostavio traga u njima – podsjeća edukantica art terapije i objašnjava da jako puno naših problema nije na svjesnoj razini ili ih želimo možda potisnuti da bi se lakše nosili sa životom, da bi lakše funkcionirali, a kroz taj umjetnički rad nekako na jednostavan način i bez nekakvog pritiska dođe do toga da otpustimo nešto što nas muči ili da prihvatimo nešto što nam je teško.
Bilo da je riječ o bolesti, lošim životnim uvjetima ili o usamljenosti, sa art terapeutom postiže se samorefleksija i suočavanje s problemima. Na taj način osoba se izdiže iz toga, prihvaća to stanje i nastavlja dalje život u pozitivnim okvirima.
Skriva li se u svima nama djelić slikarskog talenta?
-Ima različitih vrsta umjetnosti i smatram da je svaka osoba umjetnik, samo treba otkriti kako je izraziti. Ja u svemu vidim umjetnost, kako vodimo život, kako radimo određene stvari. Recimo, kuhanje je isto jedan oblik umjetnosti i jedan oblik kreativnosti, tako da ima tu jako puno različitih područja gdje se možemo iskazati i otkriti taj talent – ohrabruje Marina sve čitatelje koji su uvjereni da su hodajući antitalenti…
Marina u zanosu facepaintinga tijekom manifestacije Gastro Turopolja
Inače, Marina se bavi i facepaintingom a vodi i kreativne radionice crtanja i slikanja za djecu i odrasle, kao i kreativne animacije, a njezin moto je: U mojem svijetu nema “pogrešnih” crteža ni “nespretnih” poteza – postoji samo proces i trenutak kad se boja pretvori u priču.
(Foto i priča: Gianna Kotroman, Marina Bogdanić)
Priča iz kvarta
LULU Novi studio ljepote u gradu! Raj za žensku ljepotu otvorio vrata
Spremni su posebni popusti, pokloni i mini tretmani iznenađenja, jer ljepota nije samo izgled, nego i trenutak mira i pažnje prema sebi…
U Ulici Zagrebačka 60/1 u Velikoj Gorici početkom mjeseca studenog službeno je u našem gradu otvoreno novo mjesto za uljepšavanje i brigu o tijelu, sa čime se svaka žena osjeća kao – kraljica.
Tvrdio je to i slavni njemački književnik Friedrich Schiller koji je zapisao da je “ljepota također vrlina, jer lijepa žena ne može imati mane…”
Studio ljepote Lulu već prima nove klijentice koje će moći odabrati mnoge tretmane i načine uljepšavanja, od standardnih pa do najmodernijih postupaka za njegu i ljepotu – doznajemo, nakon što smo radoznalo pokucali vlasnici Heleni Detelić na vrata, da upecamo „sneak peek” novog prostora i utažimo žensku znatiželju, kada je ljepota u pitanju. I nismo ostali nimalo razočarani…Naprotiv!
Helena je s veseljem pokazivala svoju oazu u koju je uložila puno truda i odgovarala na hrpu naših pitanja.
Helena, koliko dugo ste u svijetu uljepšavanja?
Završila sam građevinsku školu za arhitektonskog tehničara, no nisam imala priliku raditi u struci pa me život odveo u potpuno drugom, kreativnijem smjeru. Ljepota me oduvijek privlačila, a s vremenom je ta ljubav prerasla u posao kojim se bavim već više od četiri godine. Trenutačno u salonu sa mnom radi kolegica zadužena za nokte i tretmane lica, a od 15. studenog nam se pridružuje kolegice za HeadSpa tretmane, dok od 1. prosinca u tim dolazi i nova lash artistica za volumenske trepavice. Ponosna sam što Lulu polako, ali sigurno raste u zajednicu žena koje dijele istu strast prema ljepoti i detaljima.
Vidimo da u vašoj paleti uljepšavanja nema kraja. Što sve imate u ponudi?
U Lulu studiju njegujemo filozofiju prirodne i profinjene ljepote. Naša ponuda obuhvaća širok spektar tretmana koji ističu ono najljepše na svakoj ženi – puder obrve, lash lift, brow lift, nadogradnju trepavica (klasične, volumenske), te uređivanje i bojanje obrva. Osim toga, u suradnji s našim stručnim timom nudimo i manikure, gel nokte, trajni lak, tretmane lica, maderoterapiju, a uskoro i potpuno novi luksuzni doživljaj – HeadSpa tretman, koji spaja opuštanje i njegu vlasišta. Uskoro u ponudu uvodimo i šminkanje za posebne prigode, kako bismo zaokružili cijelu priču brige o ženskoj ljepoti na jednom mjestu.
Koji su tretmani najtraženiji? Ovise li o godišnjem dobu? Što je u posljednje vrijeme „in“ među klijenticama?
Definitivno su najtraženija ugradnja trepavica i lash lift – to su tretmani koji ženama omogućuju da izgledaju sređeno od jutra do večeri, bez puno truda. Zanimljivo je da interes za tretmane ne ovisi puno o godišnjem dobu, ali pred blagdane i ljetnu sezonu primjećujemo pravi mali “boom” rezervacija. U posljednje vrijeme žene sve više biraju prirodan, clean look jer žele svjež, uredan i sofisticiran izgled, a upravo su puder obrve i lash lift idealni za to. Naše klijentice vole praktičnost, ali i osjećaj luksuza koji svaki posjet Lulu salonu pruža jer ljepota nije samo izgled, nego i trenutak mira i pažnje prema sebi.
Po čemu se razlikujete od konkurencije? Što je vaša vizija zadovoljstva klijentica?
Lulu salon se razlikuje po individualnom pristupu i pažnji prema svakom detalju. Koristimo isključivo provjerene, visokokvalitetne i certificirane materijale jer vjerujemo da rezultat može biti savršen samo ako je i osnova vrhunska. Svaka klijentica ima drugačije crte lica, ton kože i osobni stil zato ne postoji “jedan izgled za sve”. Naš cilj je istaknuti ono što je prirodno lijepo, bez pretjerivanja. Moja vizija zadovoljstva klijentica nije samo u lijepom rezultatu, već i u cijelom doživljaju da se svaka žena osjeća opušteno, sigurno i posebno, kao da je došla u svoje malo kraljevstvo.
A muškarci? Dolaze li i oni po svoju dozu ljepote?
Da, i muškarci sve češće pokazuju interes za tretmane – i to mi je jako drago! I to prvenstveno zbog uređivanja obrva, tretmana lica i ponekad manikuru, jer žele uredan i svjež izgled bez pretjerivanja. Današnje vrijeme donijelo je novi pogled na njegu ljepota i briga o sebi nije više “ženska stvar”, nego način da svatko izgleda i osjeća se bolje. U salonu se trudimo da i muškarci osjete ugodnu, diskretnu i profesionalnu atmosferu.
Znamo da je ponekad žensku izbirljivost ili zahtjevnost teško zadovoljiti. Kako pristupate klijentu koji ima prigovor na vaš rad?
U svom poslu sam naučila da je komunikacija ključ svega. Prije svakog tretmana volim sjesti s klijenticom, poslušati što točno želi, koje su joj nesigurnosti i kakav rezultat očekuje. Ako se ikada dogodi nesporazum uvijek reagiramo mirno, stručno i s razumijevanjem. Ljepota nije samo posao, već odnos povjerenja, i zato se trudimo da svaka klijentica izađe iz salona zadovoljna i s osjećajem da je netko uistinu čuo njezine želje. Najljepši kompliment koji možemo dobiti je kad se klijentice vraćaju – jer to znači da smo uspjele prenijeti toplinu, profesionalnost i povjerenje.
Mogu li klijentice očekivati pogodnosti povodom otvorenja salona u Velikoj Gorici?
Da, pripremili smo predivne pogodnosti povodom otvorenja! Tijekom prvih tjedana rada sve klijentice očekuju posebni popusti, pokloni i mini tretmani iznenađenja. Želim da svaka žena koja zakorači u Lulu osjeti tu pozitivnu energiju i toplinu s kojom gradimo našu priču. U studenom krećemo i s tretmanima, dok će HeadSpa tretmani biti dostupni već od sredine mjeseca savršeni za opuštanje i obnovu energije.
Lulu nije samo studio za uljepšavanje, to je mjesto gdje se žene povezuju, opuštaju i ponovno zaljubljuju u sebe. Termini se brzo pune, kaže Helena, tako da rezervirajte svoj – na vrijeme!
Priča iz kvarta
VIDEO Ksenijini sendviči sa srcem i dušom – Sretan rođendan goričkoj kraljici najpoznatijeg gastro ‘izuma’!
“Djeca koja mi dolaze, moja su infuzija!”
Priča iz kvarta
DOBRO DJELO Gorička cvjećarnica izložila besplatne aranžmane!
U znak zahvale na povjerenju White Poppy pred ulazom ostavila aranžmane za sve koji ih si ne mogu priuštiti.
-
Vijestiprije 3 danaIN MEMORIAM NK Kurilovec se oprašta od nekadašnjeg centarfora Baje…
-
Sportprije 4 danaBravo za sve: Snijeg zajedno očistili klinci, direktori, bivši predsjednik i navijači!
-
Sportprije 5 danaSport nedjeljom i City Radio okupili rekordan broj hrvatske sportske kreme! Maja Šuput oduševila nastupom
-
Najaveprije 3 danaAdvent pred vratima! Otvorenje s Vannom, paljenje lampica u Božićnom selu uz panoramski kotač i 600 kvadrata klizališta