CityLIGHTS
Frkinova priča: Župljani ga spasili od atentata, kradom išao Stepincu, zazidali mu crkvu…
Na 13. godišnjicu njegove smrti, legendarni župnik Josip Frkin dobio je park sa svojim imenom. Donosimo životnu priču svećenika koji je 26 godina proveo u našem gradu i iza sebe ostavio velike stvari. Parkom smo mu rekli – “Hvala!”
Dok budete ovo čitali, čvrsto se nadam da ću ja biti na drugoj strani obale, u kraljevstvu Božjem, i pratit ću vas svojim molitvama. Vi ste svi, kao zajednica vjere, bili moja jedina zemaljska ljubav, moja Crkva, moja “zaručnica”. Zato vas ni u Nebu neću zaboraviti…, zapisao je u svojoj oporuci monsinjor Josip Frkin, legendarni i nezaboravni župnik u velikogoričkoj župi Navještenja Blažene Djevice Marije.
U kraljevstvo Božje preselio je u 11. srpnja 2010., tri godine završio svoju 26 godina dugu eru na čelu naše najveće župe i otišao u mirovinu. Točno na 13. godišnjicu smrti, 11. srpnja 2023., Josip Frkin dobio je park koji nosi njegovo ime, čime su Velikogoričani omiljenom župniku rekli: “Hvala na svemu!”
Između svega ostaloga, hvala na tome što su u njegovo vrijeme, velikim dijelom njegovo zaslugom, u ovom gradu oformljene još dvije župe, Blaženog Alojzija Stepinca i Sv. Petra i Pavla, hvala na tome što danas imamo i te dvije crkve, a njegovom inicijativnom postavljen je i Milenijski križ. U parku koji je se, ima već gotovo 20 dana, zove “Park Josipa Frkina”.
– Okupili smo se kako bismo odali zahvalnost vlč. Josipu Frkinu imenovanjem ovog parka njegovim imenom. Park oko Milenijskog križa nosit će ime svećeniku koji je početkom trećeg tisućljeća inicirao gradnju Milenijskog križa, postavljenog u znak zahvale Isusu Kristu i Djevici Mariji što su očuvali Veliku Goricu od razaranja u Domovinskom ratu – govorio je župnik NBDM-a Norbert Koprivec tog 11. srpnja, na svečanosti koja je pokazala koliko ovaj grad cijeni ostavštinu monsinjora Frkina.
U društvu njegova brata Vatroslava, također svećenika, franjevca, bili su čelni ljudi grada, predvođeni gradonačelnikom, ali i velik broj sugrađana, vjernika koji itekako pamte i cijene legendarnog župnika. Bio je tu i Turopoljski banderij, i Kravat pukovnija, sve u skladu sa značajem svećenika koji je 26 od 53 aktivne godine u službi proveo u našem gradu.
Međutim, priča o svećeničkom putu Josipa Frkina imala je i gotovo tri desetljeća uvoda u goričke dane. Pa je možda najbolje još jednom podsjetiti, a mlađe generacije i upoznati s likom i djelom nezaboravnog župnika.
– Bio sam najstarije od petero djece majke Ane i oca Josipa. Kao najstarije dijete, već s pet godina morao sam voditi stoku na pašu, a već u tim godinama sam došao i u prvi dodir s Bogom, s vjerom. Kroz svoja promišljanja, kroz razgovore sa starijim pastirima, tražio sam odgovore na mnoga pitanja – prepričavao je velečasni Frkin u dokumentarnom filmu “Radostan svećenik – osobno svjedočenje mons. Josipa Frkina”.
Rođen je 22. srpnja u Domaslovcu, u samoborskom kraju. Za svećenika je zaređen u lipnju 1957. godine, u vrijeme kad su komunističke vlasti vodile brojne bitke s Crkvom i svećenicima, a Frkin je bio jedan od onih koje su u partiji posebno imali “na piku”.
Kardinal Franjo Šeper prvim ga je dekretom postavio za župnika župe u Okiću. Stigao je ondje na Veliku Gospu 1958., a već koji mjesec poslije krenuli su problemi s lokalnim komunistima.
– Jedan dan došao sam u Zadrugu, kupiti higijenske potrepštine, kad je za mnom došao sekretar partije i rekao: ‘Ne želimo da držiš vjeronauk i ovdje nam širiš vjeru! Ako te netko nešto traži, to učini, ali vjeronauka ovdje nema. Ovo je boračko mjesto, okićko tlo zaliveno je boračkom krvlju, ovdje te ne trebamo! I ako nastaviš s vjeronaukom… Mi smo u Lovru Galića pucali, ali nismo pogodili. A tebe ćemo po bijelom danu kao psa streljati na cesti. I dobro ćemo gađati, na to računaj!’ – prepričao je Frkin prvo ovakvo iskustvo, pa nastavio:
– Drugi dan otišao sam kardinalu i rekao mu da me poslao na vulkansko tlo! Prijete mi smrću ako budem držao vjeronauk, a zbog toga me tamo i poslao! Rekao sam mu da želim dvije časne sestre, da ne budem sam u toj župnoj kući, da imam određeni štit. One su i došle, a kako je jedna od njih znala davati injekcije, ljudi više nisu morali pješačiti dva sata do Jaske. Dolazile su nam na injekcije s vremenom i žene partijaca, jer ta je sestra ublažavala bolove ljudima. Prozvali su je Majkom Okića. A ja sam, zahvaljujući njoj, počeo otvarati vrata. I ljudi su nas prihvatili. Iako do tad mnogi nisu znali ni što je svećenik, ni tko je Isus Krist…
Unatoč tome, problemi se nisu prestali pojavljivati. Problemi s Partijom eskalirali su nakon uskršnje mise, a ali veza mladog svećenika s mještanima bila je toliko snažna da su mu župljani tom prilikom – spasili život!
– Nakon mise na Uskrs kažu mi da su na ogradi dvorišta crkve dva naoružana muškarca. I da me čekaju. Nisam znao što ću i spasio me narod. Nekih dvadesetak župljana me okružilo, napravili su neku vrstu živog zida, i tako me pratili me sve do župnog dvora. Uvjeren sam da su time spriječili atentat, jer kad su ova dva razbojnika vidjela što se događa, povukli su se, nisu pucali…
Šest godina se zadržao u Okiću, biciklom je obilazio cijeli kraj, prostorno prilično zahtjevan, proširenjem zaduženja uspio dobiti i motocikl, a nakon toga i automobil, “fiću” koji je stigao direktno iz tvornice u Kragujevcu.
– Župa je terenski bila jako teško, sela su po brijegovima, u nizinama, sve skupa u rasponu od 16 kilometara. Kardinal mi je prvo platio motorić TMZ, ali komunisti su ga zaplijenili kad smo osnovali župu u Klinča Selu. I bilo je jeftinije kupiti mi “fiću” nego tražiti drugog svećenika za novu župu.
Nisu s prijetnjama i pokušajem atentata završili problemi mladog i probitačnog svećenika s komunističkim vlastima.
– Pozvali su me na sud i poveli postupak pod optužbom da sam ‘predbacivao partiji ubilačke namjere’. U prvom procesu sam se uspio obraniti, što je bilo pravo čudo, da jedan svećenik na sudu pobjedi partiju, pa su tražili ponavljanje postupka. Tu sam osuđen na 14 dana zatvora ili 30.000 dinara globe. Odlučio sam da ću ići u zatvor, kao i brojni svećenici u to vrijeme, jer nisam želio to plaćati. Međutim, tu su se vjernici okupili i mimo mog znanja skupili novac i platili globu.
Prepričao je Frkin i epizodu iz nešto ranijih godina, gotovo akcijsku, u kojoj se u tajnosti probio do Alojzija Stepinca.
– Bio je u kućnom pritvoru, a ja sam prespavao u blizini, kod prijatelja i kolege s teologije, pa se kroz voćnjake probio do kuće, ispred koje je bio stražar. Kad se on malo odmaknuo, uspio sam potajno ući u kuću i susresti se s blaženim Stepincem, koji me se sjetio i godinama poslije, nakon tog pokušaja atentata u Okiću, i poslao mi pismo podrške. Napisao mi je da oni ubijaju samo tijelo, da će me Bog čuvati…
Nakon šest godina služenja u jaskanskom kraju, Frkin je 1964. premješten je u Glinu, gdje je sljedećih pet godina upravljao dvjema župama.
– Bilo je to većinski srpsko, pravoslavno stanovništvo, i crkva je u početku često bila gotovo prazna. U toj sam fazi doživljavao i svećeničke krize, pitao se zašto sam tamo, koji je smisao… Ipak, uspio sam i ovdje dovesti ljude u crkvu, koja je u ratu srušena do temelja.
Nakon pet godina na Banovini, preuzeo je župu Bl. Marka Križevčanina u Selskoj u Zagrebu, da bi zatim bio prebačen u još jedno “osinje gnijezdo”, naselje Botinec. Koje su komunisti vodili čvrstom rukom, pa su dva dana prije predviđenog blagoslova crkve zazidali ulaz u crkvu i svećenički stan!
– Bilo je to 12. studenoga 1969. godine. Moj prethodnik, velečasni Tepeš, izgradio je crkvu bez odobrenja vlasti i oni su se osjećali prevareno. Nisu željeli ni komunicirati. Međutim, nisam odustajao. Borio sam se više od dvije godine, iako je protiv odzidavanja bio i dobar dio stanovništva. Na kraju smo se uspjeli dogovoriti da mi odzidaju svećenički stan, a zatim i crkvu. Zabranili su mi praktički sve, ali važno mi je bilo jedino to što mi nisu zabranili vjeronauk! Kroz vjeronauk sam, naime, gradio svaku svoju župu. Na kraju cijele priče, krenuli smo mise služiti u dvorištu crkve, pozvao sam i Glas koncila da slikaju kako se ljudi mole ispred crkve zazidanog ulaza i vlasti su morale reagirati. Odzidali smo crkvu 4. prosinca 1971., čime je počela povijest ove župe – pričao je Frkin, koji je deset godina poslije otišao na svoju posljednju službu prije mirovine.
11.07.2023. Velika Gorica. Imenovan Park upnika Josipa Frkina. Foto: David Joliæ/cityportal.hr
Najdužu i najvažniju. I njemu i Velikogoričanima. Iako, kad je tog 15. rujna 1981. stigao u Veliku Goricu, na mjesto župnika, vjerojatno nije mogao ni pomisliti da će se tu zadržati sljedećih 26 godina.
Već dvije godine nakon njegova dolaska osnovana je župa Ranjenog Isusa na Cibljanici, a 1995. godine počela je i gradnja crkve, koju je osam godina poslije posvetio kardinal Bozanić.
Još od 1971. godine postojala je i župa Sv. Petra i Pavla, no sve do 1983. bila je pod upravljanjem župe NBDM-a. Tek tad je velečasni Frkin donio odluku da dotadašnji kapetan Vjekoslav Pavlović postaje župnik. Godinu ranije krenula je i gradnja župnog dvora, a 1993. godine počela je i gradnja crkve, za što su Frkinove zasluge također velike i važne.
Prije svega toga, uspio je Frkin i pokrenuti časopis “Navještenje”, a početkom devedesetih krenula je i gradnja Pastoralnog centra Nazaret, odmah iza župnog ureda preko puta crkve.
– Bili smo prisiljeni zbog vjeronauka stvoriti prostor s više dvorana i tako se rodila ideja o Nazaretu. Iznenadio me pristup tadašnjih komunističkih vlasti u općini, koje su to odobrile, što je u drugim sredinama išlo vrlo teško. I tako smo 1990. počeli graditi ovaj pastoralni centar, ni ne sluteći da će se ta građevina pokazati spasonosnom za mnoge već jako brzo, za vrijeme Domovinskog rata. Cijela zgrada bila je pretvorena u Caritas, i podrum, i prizemlje, i kat. Na taj način smo spašavali tisuće prognanika, u gradu ih je bilo oko sedam tisuća iz svih krajeva. Caritas je prve godine radio praktički danonoćno, imao sam vrlo kvalitetne osobe koje su vodile sve to. Mi smo osjećali kao da je ta zgrada podignuta upravo zbog tog razloga – pričao je Frkin, uz dodatak:
– Ovo je biser naše župe, ovaj pastoralni centar puni crkvu, tu se stvara bliskost među ljudima!
Želio je, sanjao i planirao i crkvu u Kurilovcu, no nije uspio, pa je njegov zadnji duhovno-građevinski pothvat ostao upravo Milenijski križ, kojeg danas okružuje Park Josipa Frkina.
– Milenijski križ podigli smo, kao prvo, kako bismo čestitali Isusu dvijetisućiti rođendan, no problem je bila lokacija, pa smo kasnili dvije godine. Želio sam da to bude odmah preko puta, u trokutu cesta za Sisak i Zagreb, no nismo mogli dobiti dozvolu. Tad mi je gradonačelnik ponudio ovu parcelu, koja me nije oduševila na prvu, ali sad vidim da je to bila Božja providnost. Gospođa Maja Balenović napravila je nacrt, podignula brežuljak visok jedan metar, kao simbol kalvarije, i dobili smo ovo rješenje – pričao je Frkin nakon što je proslavio 50 godina u svećeničkoj službi.
– Djevicu Mariju dodali smo ovdje kao znak zahvalnosti za Domovinski rat. Velika Gorica trebala je biti razorena. Kad je bombardirano Pokupsko, s grupom vjernika molio sam se svake večeri kod raspela u Gajevoj ulici u Kurilovcu. I tamo smo se zavjetovali da ćemo, ako grad ne bude razoren, ići pješice na Mariju Bistricu. I tamo i natrag. Od tog trenutka niti jedna granata više nije pala na Goricu. Preko goričkog neba su letjele, i prema Odri, i prema Lučkom, i prema Samoboru, i na Zagreb, ali na Goricu više nisu padale. Pala je i na Pleso, i to 200 metara od rezervoara kerozina. Da je pala na rezervoar, grad bi vjerojatno nestao… Gospina ruka čuvala je grad – vjerovao je Frkin.
– Kad je 1992. došao Unprofor, kad smo bili sigurni da grad zaista neće biti razoren, krenuli smo na zavjetno hodočašće. Najavljivalo se stotinjak ljudi, a na kraju je bilo 430 hodočasnika! Pješačili smo 42 kilometra do tamo, prespavali pa se vratili također pješke, i mislio sam da sam time završio taj zavjet. Međutim, narod je tražio da idemo i sljedeće godine. I one sljedeće opet, i opet… I evo, to se zadržalo – s ponosom je govorio monsinjor Frkin.
Zadržalo se i godinama nakon njegove smrti, kao još jedan način na koji ćemo se sjećati karizmatičnog župnika, čovjeka koji je utjecao na brojne živote.
Park je, gledajući iz perspektive župljana i vjernika, najmanje što je zaslužio.
CityLIGHTS
[SVJETSKI DAN DOBROTE] Čarlijeva vizita dokazuje – smijeh je lijek!
Pod vodstvom izvršne direktorice Denize Drusany i umjetničkog ravnatelja Nikole Dabca, klaundoktori rade izuzetno ispunjavajući, divan posao. I za to su posebno obučeni.
Moje ime je Ivan Horvat. Zaposlenik sam Crvenih nosova, u kojima radim kao klaundoktor više od tri godine – započinje naš razgovor Čarli, koji je izbrusio svoj jedinstveni alat – humor koji malim pacijentima pomaže da se tijekom liječenja osjećaju bolje, kada im fali roditeljski zagrljaj i boje se operacije…
I zato je on, kao i cijela “postrojba” klaundoktora u Hrvatskoj jedna od najljepših živućih priča za današnji Svjetski dan dobrote.
Dan kada ističemo ono istinski dobro u ljudima, ono što bi trebalo biti zarazno i lako dostupno posvećujemo neprofitnoj organizaciji Crveni nosovi klaunovi doktori koji su humorom prije 15 godina počeli dokazivati da je smijeh zaista lijek.
-Hvala što ste nas se sjetili baš sada, kada obilježavamo 15 godina od kada su naše klaunovske noge prvi put kročile na pedijatrijski odjel Kliničkog bolničkog centra Zagreb, naše Rebro. Tada smo radili sa četiri klauna, a danas naš tim ima 35 crvenonosih ljudi koji djeluje u 21 bolnici i u 13 domova za starije. Ostvarujemo više od 100 posjeta mjesečno diljem Hrvatske – priča Ivan i spominje kako osim doktorskog tima crvenih nosova u Zagrebu, gdje im je i sjedište u Medulićevoj 34, postoje crveni nosovi s predivnim timovima u Osijeku, Rijeci i Splitu.
-Mi smo educirani umjetnici, koji upravo kroz umjetnost profesionalnog klauniranja i humora donosimo podršku i promjenu atmosfere djeci i roditeljima u bolnicama, ali i odraslima na onkologiji kao i osobama u domovima za starije. Tu smo za djecu koja imaju teškoće u razvoju, u rehabilitacijskim centrima, u socijalnim ustanovama. Dakle, imamo jedan široki spektar djelovanja.
Pod vodstvom izvršne direktorice Denize Drusany i umjetničkog ravnatelja Nikole Dabca, klaundoktori rade izuzetno ispunjavajući, divan posao. I za to su posebno obučeni.
-Odlazimo jednom do dva put godišnje u Internacionalnu školu humora u Beč, gdje je središte naše krovne organizacije Red Nose International. Prolazimo edukacije vezane za razne umjetničke discipline koje koristimo u svojim vizitama. No, imamo i brojne posebne programe od kojih izdvajam intenzivni osmijeh, program unutar kojeg jedan klaun provodi cijelo jedno prijepodne sa djetetom i roditeljima u iščekivanju operacijskog zahvata, pratimo ih do takozvane rampe nakon koje nema ulaza nikom osim stručnog medicinskog osoblja, dočekujemo dijete nakon zahvata i pružamo mu podršku na razne načine. Dakle, radi se o jednoj divnoj priči unutar koje na visoko profesionalni način, kao akademski, uglavnom izvedbeni umjetnici, klaundoktori, dajemo ljudima jednu psihosocijalnu podršku, toplinu, ljudskost, osmijeh – kaže Čarli, jer kako je nadalje naglasio, humor je vrlo slojevit fenomen kao komunikacijsko sredstvo – i mi se bavimo s njim, brusimo izvedbene alate i dajemo sve od sebe na umjetničkim klaundoktorskim improvizacijama u bolnici.
Da je riječ o zaista istančanom umijeću kojem se posvećuje puno pažnje i obraća pozornost na stručni aspekt, pokazuje i činjenica da klaundoktori jako puno rade na znanstvenom pristupu, pozadini humora, njegovom podrijetlu, funkciji, međunarodnim istraživanjima.
-Upravo kad sad pričamo o tome, 11. studenog smo imali nama vrlo važan panel na Rebru o ulozi humora u onkološkom liječenju djece i odraslih, gdje smo ugostili brojne stručne i medicinske suradnike s kojima smo razgovarali o spomenutoj temi. S nama su bili primarius Milivoj Novak, također glavna sestra gospođa Ana Ljubas, naša divna psihologinja sa Merkura gospođa Nikolina Vučemilo, gospođa Ivanka Herman iz Klinike za tumore, ali i Ivana Matić koja je bivša korisnica KBC-a Zagreb. Svi smo zajedno pred brojnom publikom razgovarali o učinkovitosti humora u zdravstvu, o njegovoj znanstveno dokazivoj ljekovitosti, a što su nam potvrdili već spomenuti medicinski stručnjaci i stručnjaci iz područja psihologije. Dakle, dubinski se bavimo fenomenom humora i dijelimo to s drugima – poručuje klaundoktor Čarli kojeg smo pitali da nam malo prepriča reakcije na njihovu “vizitu”.
-Reakcije su divne, ja kao klaundoktor od tri godine staža mogu reći da sam stvarno oduševljen ovim što radimo, smatramo to svojim poslanjem kojem posvećujemo puno ljubavi. Djeca reagiraju izvrsno, naravno su neprestano u igri, a mi zaista uspijevamo prostor bolnice i svih već spomenutih institucija ispuniti bojom humora i smijeha. Jer, znate da su ti prostori često ispunjeni i strahom, i neizvjesnošću, i emocijama, i iščekivanjem, zato ga mi jednostavno bojimo dubokom, lijepom, ljudskom svrhom, humorom i zvukom – dočarava nam klaundoktor i priznaje kako su te improvizacije beskrajno zanimljive djeci, ali i odraslima. Oni se također smiju u našem prisustvu, roditelji se smiruju i uživaju u svemu što radimo, a samim tim su i djeca opuštenija. Moram istaknuti, da više od dvije godine posjećujemo više od 12 odjela onkologije za odrasle u Zagrebu, gdje smo se prvotno malo bojali kako će ljudi reagirati, da će pomisliti da smo mi samo za djecu, međutim ne. Na jedan poseban i drugačiji način pristupamo i odraslima kroz klaundoktorske vizite.
Ljudi su žedni i željni ljudske topline, priča nam Ivan, kao i ljudskog dodira, pogleda, pozornosti i pažnje. Kad se to sve fino uobliči u jednu uravnoteženu, svrsishodan umjetnički smjer, ljudi reagiraju predivno.
I zato su naši heroji za Svjetski dan dobrote zaslužili više od nekoliko redaka teksta za ovaj članak, zaslužili su dubok naklon i aplauz, jer ono što rade ne može platiti ni jedna moneta ni valuta.
-Potrebe su sve veće, naša organizacija raste, ali smo zahvalni najviše našim donatorima koji nas podržavaju stvarno vrlo hrabro, od fizičkih osoba i organizacija do velikih tvrtki koje prepoznaju da je riječ o divnoj priči koja raste i koja buja u jednom predivnom tonu na veliko zadovoljstvo svih korisnika kod kojih smo do sada izmamili osmjeh na lice – zahvalio je na kraju Čarli, a kojem redakcija Cityportala vraća zahvalnost na izdvojenom vremenu za priču.
Dakle, u stvaranju ovog čudesnog, neopipljivog lijeka može sudjelovati svatko od nas, kome su riječi iz ove priče zagrijale dušu, u trenutku kad se u umu stvorila misao: Ovo je ono što nam nedostaje! Pomozite donacijom ovim “kotačićima” koji crvenim nosom dokazuju da je lijek u nama.
Hvala vam Crveni nosovi!
CityLIGHTS
NAJLJEPŠI TROFEJ Stigla prinova – Velimir noćas postao tata!
U 3 sata i 30 minuta rođen je Jakob!
CityLIGHTS
SMJENA RAVNATELJA “Ostavljam školu izuzetnim profesionalcima koji su stup ove ustanove, ali i zajednice”
Nakon gotovo 10 godina Damir Bedić ured ravnatelja prepušta kolegici – bivšoj učenici vukovinske škole.
U holu OŠ Vukovina sinoć su se izmjenjivali zagrljaji, emotivne riječi zahvale i pjesme za rastanak, u kolektivu koji je zračio zajedništvom i međusobnom, bezrezervnom podrškom.
Na novo radno mjesto, u rodnu Kutinu, djelatnici škole, roditelji i okolna društva, ispratili su Damira Bedića. Danas je, nakon gotovo 10 godina, posljednji put sjeo u svoj ured ravnatelja. Priznao nam je, sada kada je stvarno finaliziran, odlazak mu teško pada.
-Prije 19 godina sam s fakulteta odmah došao u ovu školu na zamjenu kao profesor tjelesne i zdravstvene kulture, a ta zamjena se odužila kao što vidite, i to 10 godina, a onda sam izabran za ravnatelja. Evo, nakon devet i pol godina na toj funkciji, odlazim na novo radno mjesto u rodnu Kutinu. Sada nakon toliko godina rastanak mi malo teško pada, a ujedno se i veselim novim radnim izazovima. Pomiješane su mi emocije jer sam proveo puno vremena s prekrasnim ljudima – priznao je Bedić i zahvalio se osnivaču škole na izuzetnoj podršci, kao i društvima s kojima je surađivao a koja su oplemenila rad škole i nastavni program.
Jedno od njih je Ogranak seljačke sloge Buševec, čije su članice ispratile ravnatelja s pjesmom, a predsjednik Nenad Rožić poklonio mu je knjigu o povijesti Buševca i prisjetio se posebnih gostiju.
-Ogranak ima suradnju sa školom od samih početaka, a to smo nastavili i s Damirom. Odlična suradnja donijela je nekoliko zajedničkih projekata, a u školu smo doveli i svirače ukulelea s Havaja, koji su školi dali na poklon jedan takav instrument, da možete svirati – našalio se Rožić i najavio daljnju suradnju s novom vodstvom škole.
Nikolina Katulić iz Društva žena Buševec zahvalila se na suradnji, uvijek ugodnoj komunikaciji koja je rezultirala brojnim projektima.
-Bila nam je čast što ste bili na svim našim manifestacijama a na novom radnom mjestu želimo vam puno uspjeha – poručila je Katulić a prigodni poklon za sjećanje ravnatelju je predala predsjednica Lidija Rožić.
I na koncu, prigodnim poklonom i govorom ravnatelju Bediću zahvalili su se i djelatnici škole, prisjećajući se desetljeća punog događaja, izazova i promjena, vremena kada nije bilo lako, kada je trebalo pomiriti različite karaktere, pronaći sa svakim zajednički jezik, vremena u kojima se učilo prilagođavati promjenama.
No, već od ponedjeljka školu vodi novoizabrana ravnateljica. Dobila je povjerenje učitelja i najprije će imati dužnost vršiteljice dužnosti. Učionicu informatike drugi tjedan zamijenit će uredom ravnateljice. Klaudija Radman Livaja iz Turopolja u vukovinskoj školi je 16 godina, ako računamo samo radni staž.
-Radila sam i u područnim školama u Mraclinu i Buševcu, kao i na poslovima razrednika, administratora, voditelja smjene, bila članica raznih povjerenstava. Ovo je moja škola, moj drugi dom i jako volim ovaj kolektiv. Čast mi je dati svoj doprinos i na novoj poziciji, posebno jer sam i bivša učenica ove škole – ispričala je nova ravnateljica i ujedno najavila radosne vijesti – škola kreće u proširenje!
-Jako se veselimo nadogradnji škole. Dobili smo EU sredstva u 100 postotnom iznosu financiranja i sve bi trebalo krenuti iduće školske godine, što znači da ćemo nakon toga moći prijeći u jednosmjenski rad – najavila je Radman Livaja.
Po svemu sudeći Damir Bedić školu ostavlja u dobrim rukama, koje će nastaviti graditi – i školu i njene mlade “stanovnike”.
(FOTO: Marija Vrbanus)
CityLIGHTS
FOTO Svi sveti – Misa na Gradskom groblju, večernje posjete grobljima u Vukovini, Kušancu i Velikoj Gorici
Blagdan Svih svetih je dan kojim Katolička crkva slavi sve kanonizirane svece, ali i svece koji nisu kanonizirani, a ostvarili su ideal kršćanskog života.
Velika Gorica, 01.11.2025. Svi sveti – Misa na Gradskom groblju, večernje posjete grobljima u Vukovini, Kuancu i Velikoj Gorici. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 01.11.2025. Svi sveti – Misa na Gradskom groblju, večernje posjete grobljima u Vukovini, Kuancu i Velikoj Gorici. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 01.11.2025. Svi sveti – Misa na Gradskom groblju, večernje posjete grobljima u Vukovini, Kuancu i Velikoj Gorici. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 01.11.2025. Svi sveti – Misa na Gradskom groblju, večernje posjete grobljima u Vukovini, Kuancu i Velikoj Gorici. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 01.11.2025. Svi sveti – Misa na Gradskom groblju, večernje posjete grobljima u Vukovini, Kuancu i Velikoj Gorici. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 01.11.2025. Svi sveti – Misa na Gradskom groblju, večernje posjete grobljima u Vukovini, Kuancu i Velikoj Gorici. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Blagdan Svih svetih je i državni blagdan u Republici Hrvatskoj na koji građani tradicionalno obilaze groblja u spomen na svoje najmilije. U crkvi se Spomen svih vjernih mrtvih ili Dušni dan obilježava dan kasnije, 2. studenoga.
Velika Gorica, 01.11.2025. Svi sveti – Misa na Gradskom groblju, večernje posjete grobljima u Vukovini, Kuancu i Velikoj Gorici. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 01.11.2025. Svi sveti – Misa na Gradskom groblju, večernje posjete grobljima u Vukovini, Kuancu i Velikoj Gorici. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 01.11.2025. Svi sveti – Misa na Gradskom groblju, večernje posjete grobljima u Vukovini, Kuancu i Velikoj Gorici. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Crkvena liturgija ističe kako u središtu svetkovine Svih svetih nije smrt nego život. Bog poziva sve ljude svih naroda i svih vremena u vječno zajedništvo svoje ljubavi. Krist je otkupitelj svih ljudi i Bog ih sve poziva da budu sveti. (Izvor: Večernji list, Hina)
Velika Gorica, 01.11.2025. Svi sveti – Misa na Gradskom groblju, večernje posjete grobljima u Vukovini, Kuancu i Velikoj Gorici. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 01.11.2025. Svi sveti – Misa na Gradskom groblju, večernje posjete grobljima u Vukovini, Kuancu i Velikoj Gorici. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 01.11.2025. Svi sveti – Misa na Gradskom groblju, večernje posjete grobljima u Vukovini, Kuancu i Velikoj Gorici. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 01.11.2025. Svi sveti – Misa na Gradskom groblju, večernje posjete grobljima u Vukovini, Kuancu i Velikoj Gorici. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Misa na svetkovinu Svih svetih (subota, 01. studenog 2025.) na Gradskom groblju u Velikoj Gorici bila je u 15 sati.
Galerija fotografija
CityLIGHTS
FOTO DVD Lomnica pobjednik natjecanja u pripremi najbolje turopoljske kotlovine na 24.Gastru Turopolja 2025.
Središnji događaj trećeg dana 24. Gastro Turopolja (nedjelja, 12.10.2025.) u Parku Plemenite općine turopoljske bilo je natjecanje u pripremi najbolje turopoljske kotlovine i nedjeljni turopoljski ručak. Turistička zajednica Velike Gorice izvijestila je da se ove godine u pripremi tradicionalne turopoljske kotlovine natjecao rekordan broj ekipa – 31 skupina!
Velika Gorica, 12.10.2025. 24.Gastro Turopolja 2025. – najbolje kotlovine. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 12.10.2025. 24.Gastro Turopolja 2025. – najbolje kotlovine. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 12.10.2025. 24.Gastro Turopolja 2025. – najbolje kotlovine. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Pored njih još pet ekipa pripremalo je gulaš, fiš paprikaš i ostalo. Među mnogim sudionicima prijavilo se i 15 humanitarnih udruga i društava žena. Oni su se pobrinuli za slatki dio ručka, domaće zalogaje i zanimljive delikatese iz turopoljske kuhinje.
Velika Gorica, 12.10.2025. 24.Gastro Turopolja 2025. – najbolje kotlovine. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 12.10.2025. 24.Gastro Turopolja 2025. – najbolje kotlovine. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 12.10.2025. 24.Gastro Turopolja 2025. – najbolje kotlovine. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 12.10.2025. 24.Gastro Turopolja 2025. – najbolje kotlovine. Foto: David Jolić/cityportal.hr
U sklopu nedjeljnog programa posjetitelji su mogli uživati u Eko festivalu, Festivalu pčelarstva Zagrebačke županije, Izložbi meda, a sve je to popratilo druženje i glazba Tamburaškog sastava Lajbeki.
Velika Gorica, 12.10.2025. 24.Gastro Turopolja 2025. – najbolje kotlovine. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 12.10.2025. 24.Gastro Turopolja 2025. – najbolje kotlovine. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 12.10.2025. 24.Gastro Turopolja 2025. – najbolje kotlovine. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Podjela nagrada i priznanja započela je u 16 sati. Prvo je uručeno priznanje za najveseliju ekipu – KUD Dučec Mraclin. Nakon toga uručene su nagrade za tri najbolje ocijenjene kotlovine.
Velika Gorica, 12.10.2025. 24.Gastro Turopolja 2025. – najbolje kotlovine. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 12.10.2025. 24.Gastro Turopolja 2025. – najbolje kotlovine. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 12.10.2025. 24.Gastro Turopolja 2025. – najbolje kotlovine. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Prema procjeni sudačkog povjerenstva redoslijed tri najbolje pripremljene kotlovine: 1. mjesto – DVD Lomnica, 2. mjesto – Udruga umirovljenika Grada Velike Gorice Podružnica Kobilić, 3. mjesto – Udruga žena Općine Kravarsko.
Galerija fotografija
24.Gastro Turopolja 2025. (10.-12.10.2025.)
Najbolje kotlovine: 1. mjesto DVD Donja Lomnica, 2. mjesto Udruga umirovljenika Grada Velike Gorice Podružnica Kobilić, 3. mjesto Udruga žena Općine Kravarsko
Najveselija ekipa: KUD Dučec Mraclin.
-
CityLIGHTSprije 4 danaNAJLJEPŠI TROFEJ Stigla prinova – Velimir noćas postao tata!
-
Vijestiprije 2 danaPizzeria “Gavran” nakon više od 40 godina zatvorila vrata
-
Vijestiprije 1 danPronađeni nestali maloljetnici iz Siska! Trag vodio do trgovine u Zagrebu
-
Vijestiprije 1 danDio Velike Gorice sutra bez vode, saznajte gdje