CityLIGHTS
Frkinova priča: Župljani ga spasili od atentata, kradom išao Stepincu, zazidali mu crkvu…
Na 13. godišnjicu njegove smrti, legendarni župnik Josip Frkin dobio je park sa svojim imenom. Donosimo životnu priču svećenika koji je 26 godina proveo u našem gradu i iza sebe ostavio velike stvari. Parkom smo mu rekli – “Hvala!”
Dok budete ovo čitali, čvrsto se nadam da ću ja biti na drugoj strani obale, u kraljevstvu Božjem, i pratit ću vas svojim molitvama. Vi ste svi, kao zajednica vjere, bili moja jedina zemaljska ljubav, moja Crkva, moja “zaručnica”. Zato vas ni u Nebu neću zaboraviti…, zapisao je u svojoj oporuci monsinjor Josip Frkin, legendarni i nezaboravni župnik u velikogoričkoj župi Navještenja Blažene Djevice Marije.
U kraljevstvo Božje preselio je u 11. srpnja 2010., tri godine završio svoju 26 godina dugu eru na čelu naše najveće župe i otišao u mirovinu. Točno na 13. godišnjicu smrti, 11. srpnja 2023., Josip Frkin dobio je park koji nosi njegovo ime, čime su Velikogoričani omiljenom župniku rekli: “Hvala na svemu!”
Između svega ostaloga, hvala na tome što su u njegovo vrijeme, velikim dijelom njegovo zaslugom, u ovom gradu oformljene još dvije župe, Blaženog Alojzija Stepinca i Sv. Petra i Pavla, hvala na tome što danas imamo i te dvije crkve, a njegovom inicijativnom postavljen je i Milenijski križ. U parku koji je se, ima već gotovo 20 dana, zove “Park Josipa Frkina”.
– Okupili smo se kako bismo odali zahvalnost vlč. Josipu Frkinu imenovanjem ovog parka njegovim imenom. Park oko Milenijskog križa nosit će ime svećeniku koji je početkom trećeg tisućljeća inicirao gradnju Milenijskog križa, postavljenog u znak zahvale Isusu Kristu i Djevici Mariji što su očuvali Veliku Goricu od razaranja u Domovinskom ratu – govorio je župnik NBDM-a Norbert Koprivec tog 11. srpnja, na svečanosti koja je pokazala koliko ovaj grad cijeni ostavštinu monsinjora Frkina.
U društvu njegova brata Vatroslava, također svećenika, franjevca, bili su čelni ljudi grada, predvođeni gradonačelnikom, ali i velik broj sugrađana, vjernika koji itekako pamte i cijene legendarnog župnika. Bio je tu i Turopoljski banderij, i Kravat pukovnija, sve u skladu sa značajem svećenika koji je 26 od 53 aktivne godine u službi proveo u našem gradu.
Međutim, priča o svećeničkom putu Josipa Frkina imala je i gotovo tri desetljeća uvoda u goričke dane. Pa je možda najbolje još jednom podsjetiti, a mlađe generacije i upoznati s likom i djelom nezaboravnog župnika.
– Bio sam najstarije od petero djece majke Ane i oca Josipa. Kao najstarije dijete, već s pet godina morao sam voditi stoku na pašu, a već u tim godinama sam došao i u prvi dodir s Bogom, s vjerom. Kroz svoja promišljanja, kroz razgovore sa starijim pastirima, tražio sam odgovore na mnoga pitanja – prepričavao je velečasni Frkin u dokumentarnom filmu “Radostan svećenik – osobno svjedočenje mons. Josipa Frkina”.
Rođen je 22. srpnja u Domaslovcu, u samoborskom kraju. Za svećenika je zaređen u lipnju 1957. godine, u vrijeme kad su komunističke vlasti vodile brojne bitke s Crkvom i svećenicima, a Frkin je bio jedan od onih koje su u partiji posebno imali “na piku”.
Kardinal Franjo Šeper prvim ga je dekretom postavio za župnika župe u Okiću. Stigao je ondje na Veliku Gospu 1958., a već koji mjesec poslije krenuli su problemi s lokalnim komunistima.
– Jedan dan došao sam u Zadrugu, kupiti higijenske potrepštine, kad je za mnom došao sekretar partije i rekao: ‘Ne želimo da držiš vjeronauk i ovdje nam širiš vjeru! Ako te netko nešto traži, to učini, ali vjeronauka ovdje nema. Ovo je boračko mjesto, okićko tlo zaliveno je boračkom krvlju, ovdje te ne trebamo! I ako nastaviš s vjeronaukom… Mi smo u Lovru Galića pucali, ali nismo pogodili. A tebe ćemo po bijelom danu kao psa streljati na cesti. I dobro ćemo gađati, na to računaj!’ – prepričao je Frkin prvo ovakvo iskustvo, pa nastavio:
– Drugi dan otišao sam kardinalu i rekao mu da me poslao na vulkansko tlo! Prijete mi smrću ako budem držao vjeronauk, a zbog toga me tamo i poslao! Rekao sam mu da želim dvije časne sestre, da ne budem sam u toj župnoj kući, da imam određeni štit. One su i došle, a kako je jedna od njih znala davati injekcije, ljudi više nisu morali pješačiti dva sata do Jaske. Dolazile su nam na injekcije s vremenom i žene partijaca, jer ta je sestra ublažavala bolove ljudima. Prozvali su je Majkom Okića. A ja sam, zahvaljujući njoj, počeo otvarati vrata. I ljudi su nas prihvatili. Iako do tad mnogi nisu znali ni što je svećenik, ni tko je Isus Krist…
Unatoč tome, problemi se nisu prestali pojavljivati. Problemi s Partijom eskalirali su nakon uskršnje mise, a ali veza mladog svećenika s mještanima bila je toliko snažna da su mu župljani tom prilikom – spasili život!
– Nakon mise na Uskrs kažu mi da su na ogradi dvorišta crkve dva naoružana muškarca. I da me čekaju. Nisam znao što ću i spasio me narod. Nekih dvadesetak župljana me okružilo, napravili su neku vrstu živog zida, i tako me pratili me sve do župnog dvora. Uvjeren sam da su time spriječili atentat, jer kad su ova dva razbojnika vidjela što se događa, povukli su se, nisu pucali…
Šest godina se zadržao u Okiću, biciklom je obilazio cijeli kraj, prostorno prilično zahtjevan, proširenjem zaduženja uspio dobiti i motocikl, a nakon toga i automobil, “fiću” koji je stigao direktno iz tvornice u Kragujevcu.
– Župa je terenski bila jako teško, sela su po brijegovima, u nizinama, sve skupa u rasponu od 16 kilometara. Kardinal mi je prvo platio motorić TMZ, ali komunisti su ga zaplijenili kad smo osnovali župu u Klinča Selu. I bilo je jeftinije kupiti mi “fiću” nego tražiti drugog svećenika za novu župu.
Nisu s prijetnjama i pokušajem atentata završili problemi mladog i probitačnog svećenika s komunističkim vlastima.
– Pozvali su me na sud i poveli postupak pod optužbom da sam ‘predbacivao partiji ubilačke namjere’. U prvom procesu sam se uspio obraniti, što je bilo pravo čudo, da jedan svećenik na sudu pobjedi partiju, pa su tražili ponavljanje postupka. Tu sam osuđen na 14 dana zatvora ili 30.000 dinara globe. Odlučio sam da ću ići u zatvor, kao i brojni svećenici u to vrijeme, jer nisam želio to plaćati. Međutim, tu su se vjernici okupili i mimo mog znanja skupili novac i platili globu.
Prepričao je Frkin i epizodu iz nešto ranijih godina, gotovo akcijsku, u kojoj se u tajnosti probio do Alojzija Stepinca.
– Bio je u kućnom pritvoru, a ja sam prespavao u blizini, kod prijatelja i kolege s teologije, pa se kroz voćnjake probio do kuće, ispred koje je bio stražar. Kad se on malo odmaknuo, uspio sam potajno ući u kuću i susresti se s blaženim Stepincem, koji me se sjetio i godinama poslije, nakon tog pokušaja atentata u Okiću, i poslao mi pismo podrške. Napisao mi je da oni ubijaju samo tijelo, da će me Bog čuvati…
Nakon šest godina služenja u jaskanskom kraju, Frkin je 1964. premješten je u Glinu, gdje je sljedećih pet godina upravljao dvjema župama.
– Bilo je to većinski srpsko, pravoslavno stanovništvo, i crkva je u početku često bila gotovo prazna. U toj sam fazi doživljavao i svećeničke krize, pitao se zašto sam tamo, koji je smisao… Ipak, uspio sam i ovdje dovesti ljude u crkvu, koja je u ratu srušena do temelja.
Nakon pet godina na Banovini, preuzeo je župu Bl. Marka Križevčanina u Selskoj u Zagrebu, da bi zatim bio prebačen u još jedno “osinje gnijezdo”, naselje Botinec. Koje su komunisti vodili čvrstom rukom, pa su dva dana prije predviđenog blagoslova crkve zazidali ulaz u crkvu i svećenički stan!
– Bilo je to 12. studenoga 1969. godine. Moj prethodnik, velečasni Tepeš, izgradio je crkvu bez odobrenja vlasti i oni su se osjećali prevareno. Nisu željeli ni komunicirati. Međutim, nisam odustajao. Borio sam se više od dvije godine, iako je protiv odzidavanja bio i dobar dio stanovništva. Na kraju smo se uspjeli dogovoriti da mi odzidaju svećenički stan, a zatim i crkvu. Zabranili su mi praktički sve, ali važno mi je bilo jedino to što mi nisu zabranili vjeronauk! Kroz vjeronauk sam, naime, gradio svaku svoju župu. Na kraju cijele priče, krenuli smo mise služiti u dvorištu crkve, pozvao sam i Glas koncila da slikaju kako se ljudi mole ispred crkve zazidanog ulaza i vlasti su morale reagirati. Odzidali smo crkvu 4. prosinca 1971., čime je počela povijest ove župe – pričao je Frkin, koji je deset godina poslije otišao na svoju posljednju službu prije mirovine.
11.07.2023. Velika Gorica. Imenovan Park upnika Josipa Frkina. Foto: David Joliæ/cityportal.hr
Najdužu i najvažniju. I njemu i Velikogoričanima. Iako, kad je tog 15. rujna 1981. stigao u Veliku Goricu, na mjesto župnika, vjerojatno nije mogao ni pomisliti da će se tu zadržati sljedećih 26 godina.
Već dvije godine nakon njegova dolaska osnovana je župa Ranjenog Isusa na Cibljanici, a 1995. godine počela je i gradnja crkve, koju je osam godina poslije posvetio kardinal Bozanić.
Još od 1971. godine postojala je i župa Sv. Petra i Pavla, no sve do 1983. bila je pod upravljanjem župe NBDM-a. Tek tad je velečasni Frkin donio odluku da dotadašnji kapetan Vjekoslav Pavlović postaje župnik. Godinu ranije krenula je i gradnja župnog dvora, a 1993. godine počela je i gradnja crkve, za što su Frkinove zasluge također velike i važne.
Prije svega toga, uspio je Frkin i pokrenuti časopis “Navještenje”, a početkom devedesetih krenula je i gradnja Pastoralnog centra Nazaret, odmah iza župnog ureda preko puta crkve.
– Bili smo prisiljeni zbog vjeronauka stvoriti prostor s više dvorana i tako se rodila ideja o Nazaretu. Iznenadio me pristup tadašnjih komunističkih vlasti u općini, koje su to odobrile, što je u drugim sredinama išlo vrlo teško. I tako smo 1990. počeli graditi ovaj pastoralni centar, ni ne sluteći da će se ta građevina pokazati spasonosnom za mnoge već jako brzo, za vrijeme Domovinskog rata. Cijela zgrada bila je pretvorena u Caritas, i podrum, i prizemlje, i kat. Na taj način smo spašavali tisuće prognanika, u gradu ih je bilo oko sedam tisuća iz svih krajeva. Caritas je prve godine radio praktički danonoćno, imao sam vrlo kvalitetne osobe koje su vodile sve to. Mi smo osjećali kao da je ta zgrada podignuta upravo zbog tog razloga – pričao je Frkin, uz dodatak:
– Ovo je biser naše župe, ovaj pastoralni centar puni crkvu, tu se stvara bliskost među ljudima!
Želio je, sanjao i planirao i crkvu u Kurilovcu, no nije uspio, pa je njegov zadnji duhovno-građevinski pothvat ostao upravo Milenijski križ, kojeg danas okružuje Park Josipa Frkina.
– Milenijski križ podigli smo, kao prvo, kako bismo čestitali Isusu dvijetisućiti rođendan, no problem je bila lokacija, pa smo kasnili dvije godine. Želio sam da to bude odmah preko puta, u trokutu cesta za Sisak i Zagreb, no nismo mogli dobiti dozvolu. Tad mi je gradonačelnik ponudio ovu parcelu, koja me nije oduševila na prvu, ali sad vidim da je to bila Božja providnost. Gospođa Maja Balenović napravila je nacrt, podignula brežuljak visok jedan metar, kao simbol kalvarije, i dobili smo ovo rješenje – pričao je Frkin nakon što je proslavio 50 godina u svećeničkoj službi.
– Djevicu Mariju dodali smo ovdje kao znak zahvalnosti za Domovinski rat. Velika Gorica trebala je biti razorena. Kad je bombardirano Pokupsko, s grupom vjernika molio sam se svake večeri kod raspela u Gajevoj ulici u Kurilovcu. I tamo smo se zavjetovali da ćemo, ako grad ne bude razoren, ići pješice na Mariju Bistricu. I tamo i natrag. Od tog trenutka niti jedna granata više nije pala na Goricu. Preko goričkog neba su letjele, i prema Odri, i prema Lučkom, i prema Samoboru, i na Zagreb, ali na Goricu više nisu padale. Pala je i na Pleso, i to 200 metara od rezervoara kerozina. Da je pala na rezervoar, grad bi vjerojatno nestao… Gospina ruka čuvala je grad – vjerovao je Frkin.
– Kad je 1992. došao Unprofor, kad smo bili sigurni da grad zaista neće biti razoren, krenuli smo na zavjetno hodočašće. Najavljivalo se stotinjak ljudi, a na kraju je bilo 430 hodočasnika! Pješačili smo 42 kilometra do tamo, prespavali pa se vratili također pješke, i mislio sam da sam time završio taj zavjet. Međutim, narod je tražio da idemo i sljedeće godine. I one sljedeće opet, i opet… I evo, to se zadržalo – s ponosom je govorio monsinjor Frkin.
Zadržalo se i godinama nakon njegove smrti, kao još jedan način na koji ćemo se sjećati karizmatičnog župnika, čovjeka koji je utjecao na brojne živote.
Park je, gledajući iz perspektive župljana i vjernika, najmanje što je zaslužio.
CityLIGHTS
Head Spa? Ooo da! Evo kako me je čarobni relax spasio siječanjske mrzovolje
Nek me netko, molim vas, uštipne!
(Piše: Marija Vrbanus)
Početak godine uobičajeno sa sobom nosi pad raspoloženja i motivacije ili zamor nakon razdoblhja blagdana, a tu ne pomaže ni učestalo razmišljanje o hrpi obaveza koje sa sobom nose novi počeci.
Siječanj zato ima etiketu zlovoljnog mjeseca u godini, tijekom kojeg još uvijek nedostaje dovoljno dnevnog svjetla, hladnoća nas drži u zatvorenom i sa sjetom gledamo prosinac koji nam je zalupio vrata… No, zašto sami ne poduzmemo nešto, što bi ovaj period učinilo manje napornim, lakše prebrodivim i srcu dražem?
Da se mene pita, kronični nedostatak opuštajućih trenutaka tijekom dana trebalo bi zabraniti zakonom i negdje u Ustav ubaciti obavezni reset!
I zato vam predlažem, prema vlastitom iskustvu, opuštajući Head spa tretman koji mi je potvrdio da za sreću ne treba puno. Doživljaj u Velikoj Gorici po pristupačnim cijenama nudi Studio ljepote Lulu, pa se nadam da nemate ništa protiv da vas upoznam sa svojim iskustvom, nakon kojeg mi ruke same lete po tipkovnici 😊.
♥ Mmmmm, opuštanje.
To je garancija koju daje Head spa tretman tijekom kojeg ćete biti u nježnim rukama educiranih djelatnica salona, a sve kreće u posebnoj relax zoni, u ležećem položaju pod dekicom uz laganu glazbu.
Prvi korak je piling vlasišta kako bi ga temeljito očistili i “otvorili” za sve njegujuće sastojke luksuznih spa proizvoda – uputila me je uvodno vlasnica Helena, jer, kako je objasnila, pranje kose kod kuće miče površinske nečistoće, za razliku od pilinga, nakon kojeg vlasište “prodiše”.
To mi je bilo fora iskustvo, jer mi nikad nije nitko oprao kosu na ležećki! I još uz masažicu i poseban tuš koji u intervalima lijeva toplu vodu naprijed-nazad. Naježila sam se 😊.
Nakon što je sve čisto k’o suza, idu dva reda šamponiranja – uz laganu masažu posebnim alatima za vlasišteH – opet milina od osjećaja za sve nas koji obožavamo da nam netko “petlja” po kosi.
E sad ćemo kosu nahraniti! – obavijestila me Helena dok sam ja već padala u REM fazu sna! Moja glava je dobila “ručak” u tri slijeda – protox masku za duboku hidrataciju sa steam (parnom) terapijom, na lice mi je kliznula mirisna hidratantna maska, a nakon terapije na vlasište mi je nježno umasirana ampula na bazi placente za poticanje rasta kose…
Zvuči kraljevski? Da, i bilo je!
Još jedna dobra stvar je što postoji i “sensation desert” – završna masaža vlasišta, vrata, dekoltea i ramena dok ti na očima stoji “grijajuća” maska koja opušta to područje.
OK. Mislim si u tom trenutku: Nek me netko, molim vas, uštipne!
Jedina “mana” je što nakon toga moraš ići doma, a ostala bi do prekosutra. No, moram priznati da je ovo stvarno bilo ugodno, opuštajuće i prepuštajuće iskustvo koje je potpuno odradilo svoj posao – totalni relax.
Još jedan veliki plus, koji će razumjeti vlasnice pramenova, kosa mi je nakon sušenja – bez upotrebe četke – bila mekana, glatka i bez “zapetljanaca” – sve je odradio fen!
Svima kojima je potreban trenutak “stani na loptu”, ovo mogu upotrijebiti kao povratak u ravnotežu ili svojoj kosi dati luksuz koji zaslužuje. Dobra ideja je i kao poklon vašim najdražima za rođendan, zahvala za učinjeno dobro djelo ili kuc-kuc: Valentinovo!
Studio ljepote Lulu potražite na društvenim mrežama ili uživo u Zagrebačkoj 60/1
Velika Gorica.
CityLIGHTS
UKLJUČITE SE! 15 minuta čitanja kroz 15 dana – ulog u samostalnost budućeg malog čitača
Kreće nacionalni izazov poticanja čitanja djeci od najranije dobi.
Kreće kampanja „15 po 15 – cijela Hrvatska čita djeci“ koju je pokrenuo nacionalni program poticanja čitanja djeci od najranije dobi – Rođeni za čitanje, u koju se do sada uključilo više od 40 tisuća djece iz svih krajeva Hrvatske.
Riječ je o čitalačkom izazovu za djecu predškolske dobi kojim se potiče međusobno povezivanje roditelja i djece kroz čitanje na glas – 15 minuta dnevno kroz 15 dana.
Naime, čitanje je dokazani način kojim se potiče govor i izražavanje, proširuje rječnik i ostvaruje pažnja i koncentracija – ključne vještine za buduće školske obaveze.
No, ako uzmemo u obzir da ova navika potiče maštu, pamćenje i razumijevanje emocija, ulažemo u samostalnost budućeg malog čitača koji će znati razmišljati izvan okvira.
Pridružite se prijavnicom na poveznici: www.rodjenizacitanje.hr/15po15, kako bi i sami bili dio velike čitalačke zajednice koja će od 15. do 29. siječnja čitanjem obogatiti djetinjstvo svojoj djeci.
-Do sada je prijavnicu ispunilo više od 4.200 roditelja, skrbnika i članova šire obitelji, 732 vrtića, 148 knjižnica, 9 bibliobusa, jer svako dijete zaslužuje svoju priču! – stoji u pozivu na izazov.
⇒ „Kako sam bio velik, kada sam bio malen“ – Tin Ujević
CityLIGHTS
Telka je i dalje glavna – Hrvati tjedno pred televizorom provedu više od 9 sati, 66 posto nas posjeduje smart TV
“Ima se-može se”: Imamo gotovo najmodernije televizore u Europi, no gledamo ih puno manje od ostalih
Ukupno 81,5 posto hrvatskog stanovništva gleda televiziju svaki tjedan, no vremenski nešto manje od svjetskog prosjeka, pokazuju rezultati nove digitalne studije, piše Canonical SEO Agency.
Premda je televizija kao medij u padu, televizori su svejedno jedan od glavnih izvora zabave. Prema podacima platforme za usporedbu cijena Shoptok, televizori su i dalje u vrhu najtraženijih proizvoda u Hrvatskoj, a svjetske analize govore da se još uvijek najviše koriste u kućanstvima.
Hrvati tjedno provedu više vremena koristeći televizor u odnosu na bilo koji drugi uređaj, prosječno 9 sati i 30 minuta, donosi velika studija Digital 2026.
Taj rezultat nešto je manji od svjetskog prosjeka, koji iznosi 9 sati i 56 minuta, ali i znatno manji od velike većine zapadne Europe, koja na TV troši puno više vremena od Hrvata. Prosječni stanovnik Ujedinjenog Kraljevstva tako tjedno provede 16 sati i 30 minuta uz televizor, Danci 16 sati i 20 minuta, Francuzi 16 sati i 4 minute, a Španjolci 15 sati i 42 minute.
Ipak, Hrvati još uvijek gledaju televizor više od istočnijih europskih zemalja. Primjerice, Srbija je u toj kategoriji na 8 sati i 30 minuta tjedno, dok su Bugari na 9 sati i 22 minute. Općenito, razlika između europskog istoka i zapada u količini vremena provedenog pred TV-om vrlo je vidljiva.
Hrvatska ponešto kaska za svjetskim prosjekom i u gledanju streaming servisa. Te usluge koristi ukupno 85,6 posto hrvatske populacije, za 6,1 posto manje od svjetskog prosjeka. Prevedeno u dane, prosječni Hrvat na streaming tjedno potroši 2,32 dana, nešto manje od ostatka svijeta koji je na 2,67 dana.
Ta statistika ne čudi, dodaje Canonical, budući da je penetracija lokaliziranog streaming sadržaja manja nego na velikim tržištima, a jedan dio populacije, poput one starije, još uvijek ostaje vjeran linearnim TV kanalima.
Međutim, postoje i kategorije korištenja televizora u kojima je Hrvatska praktički u svjetskom vrhu. Ukupno 66,7 posto Hrvata posjeduje smart TV, što je drugi najviši rezultat u Europi iza Italije (68,1 posto) i Norveške (66,6 posto). Za usporedbu, svjetski rekorder je Brazil, u kojemu pametne televizore ima 74,7 posto populacije, dok je prosjek na 49,3 posto.
Shodno toj statistici, trendovi pokazuju kako Hrvati iznadprosječno koriste televizore u manje klasičnom smislu. Hrvati se više služe televizorima u svrhu konzumacije digitalnog sadržaja (OTT aplikacije, glazba, YouTube) u odnosu na ostatak svijeta. Svjetski prosjek korištenja TV-a s tom namjerom stoji na 31,6 posto, dok je Hrvatska na 42,8.
Hrvati, tako, tjedno provedu u prosjeku 14 minuta više koristeći TV za streaming, nego za klasično gledanje televizijskih kanala.
Sveukupno, hrvatskim građanima televizori su još uvijek jedni od najvažnijih uređaja u domu, no ne troše toliko vremena na njih u odnosu na neke druge europske zemlje. U tehnološkom smislu imaju moderniju opremu u odnosu na ostatak svijeta, ali je i ne koriste toliko intenzivno.
Također, vidljiva je namjera prema korištenju TV-a kao hibridnog uređaja za digitalne formate, što je svakako pospješeno širokom upotrebom pametnih televizora.
Hrvatska, dakle, spada u skupinu zemalja s visokom opremljenošću, no s umjerenijim navikama gledanja samog sadržaja.
-
Sportprije 4 danaTaxi Bračić pobjednik 33. Kupa HVIDR-a, Dominik Smolković najbolji igrač, David Buđak najbolji vratar
-
Sportprije 3 danaBivši igrač Gorice: ‘Prao sam automobile i raznosio pizze, a sad igram prvu ligu!’
-
Sportprije 6 danaNogometni tulum u Buni ide dalje: ‘Stiže nam fenomenalna generacija…’
-
Zanimljivostiprije 5 danaŠto upisati, a što izbjegavati? Ovo su najtraženija zanimanja u Hrvatskoj