Dok budete ovo čitali, čvrsto se nadam da ću ja biti na drugoj strani obale, u kraljevstvu Božjem, i pratit ću vas svojim molitvama. Vi ste svi, kao zajednica vjere, bili moja jedina zemaljska ljubav, moja Crkva, moja “zaručnica”. Zato vas ni u Nebu neću zaboraviti…, zapisao je u svojoj oporuci monsinjor Josip Frkin, legendarni i nezaboravni župnik u velikogoričkoj župi Navještenja Blažene Djevice Marije.

U kraljevstvo Božje preselio je u 11. srpnja 2010., tri godine završio svoju 26 godina dugu eru na čelu naše najveće župe i otišao u mirovinu. Točno na 13. godišnjicu smrti, 11. srpnja 2023., Josip Frkin dobio je park koji nosi njegovo ime, čime su Velikogoričani omiljenom župniku rekli: “Hvala na svemu!”

Između svega ostaloga, hvala na tome što su u njegovo vrijeme, velikim dijelom njegovo zaslugom, u ovom gradu oformljene još dvije župe, Blaženog Alojzija Stepinca i Sv. Petra i Pavla, hvala na tome što danas imamo i te dvije crkve, a njegovom inicijativnom postavljen je i Milenijski križ. U parku koji je se, ima već gotovo 20 dana, zove “Park Josipa Frkina”.

– Okupili smo se kako bismo odali zahvalnost vlč. Josipu Frkinu imenovanjem ovog parka njegovim imenom. Park oko Milenijskog križa nosit će ime svećeniku koji je početkom trećeg tisućljeća inicirao gradnju Milenijskog križa, postavljenog u znak zahvale Isusu Kristu i Djevici Mariji što su očuvali Veliku Goricu od razaranja u Domovinskom ratu – govorio je župnik NBDM-a Norbert Koprivec tog 11. srpnja, na svečanosti koja je pokazala koliko ovaj grad cijeni ostavštinu monsinjora Frkina.

U društvu njegova brata Vatroslava, također svećenika, franjevca, bili su čelni ljudi grada, predvođeni gradonačelnikom, ali i velik broj sugrađana, vjernika koji itekako pamte i cijene legendarnog župnika. Bio je tu i Turopoljski banderij, i Kravat pukovnija, sve u skladu sa značajem svećenika koji je 26 od 53 aktivne godine u službi proveo u našem gradu.

Međutim, priča o svećeničkom putu Josipa Frkina imala je i gotovo tri desetljeća uvoda u goričke dane. Pa je možda najbolje još jednom podsjetiti, a mlađe generacije i upoznati s likom i djelom nezaboravnog župnika.

– Bio sam najstarije od petero djece majke Ane i oca Josipa. Kao najstarije dijete, već s pet godina morao sam voditi stoku na pašu, a već u tim godinama sam došao i u prvi dodir s Bogom, s vjerom. Kroz svoja promišljanja, kroz razgovore sa starijim pastirima, tražio sam odgovore na mnoga pitanja – prepričavao je velečasni Frkin u dokumentarnom filmu “Radostan svećenik – osobno svjedočenje mons. Josipa Frkina”.

Rođen je 22. srpnja u Domaslovcu, u samoborskom kraju. Za svećenika je zaređen u lipnju 1957. godine, u vrijeme kad su komunističke vlasti vodile brojne bitke s Crkvom i svećenicima, a Frkin je bio jedan od onih koje su u partiji posebno imali “na piku”.

Kardinal Franjo Šeper prvim ga je dekretom postavio za župnika župe u Okiću. Stigao je ondje na Veliku Gospu 1958., a već koji mjesec poslije krenuli su problemi s lokalnim komunistima.

– Jedan dan došao sam u Zadrugu, kupiti higijenske potrepštine, kad je za mnom došao sekretar partije i rekao: ‘Ne želimo da držiš vjeronauk i ovdje nam širiš vjeru! Ako te netko nešto traži, to učini, ali vjeronauka ovdje nema. Ovo je boračko mjesto, okićko tlo zaliveno je boračkom krvlju, ovdje te ne trebamo! I ako nastaviš s vjeronaukom… Mi smo u Lovru Galića pucali, ali nismo pogodili. A tebe ćemo po bijelom danu kao psa streljati na cesti. I dobro ćemo gađati, na to računaj!’ – prepričao je Frkin prvo ovakvo iskustvo, pa nastavio:

– Drugi dan otišao sam kardinalu i rekao mu da me poslao na vulkansko tlo! Prijete mi smrću ako budem držao vjeronauk, a zbog toga me tamo i poslao! Rekao sam mu da želim dvije časne sestre, da ne budem sam u toj župnoj kući, da imam određeni štit. One su i došle, a kako je jedna od njih znala davati injekcije, ljudi više nisu morali pješačiti dva sata do Jaske. Dolazile su nam na injekcije s vremenom i žene partijaca, jer ta je sestra ublažavala bolove ljudima. Prozvali su je Majkom Okića. A ja sam, zahvaljujući njoj, počeo otvarati vrata. I ljudi su nas prihvatili. Iako do tad mnogi nisu znali ni što je svećenik, ni tko je Isus Krist…

Unatoč tome, problemi se nisu prestali pojavljivati. Problemi s Partijom eskalirali su nakon uskršnje mise, a ali veza mladog svećenika s mještanima bila je toliko snažna da su mu župljani tom prilikom – spasili život!

– Nakon mise na Uskrs kažu mi da su na ogradi dvorišta crkve dva naoružana muškarca. I da me čekaju. Nisam znao što ću i spasio me narod. Nekih dvadesetak župljana me okružilo, napravili su neku vrstu živog zida, i tako me pratili me sve do župnog dvora. Uvjeren sam da su time spriječili atentat, jer kad su ova dva razbojnika vidjela što se događa, povukli su se, nisu pucali…

Šest godina se zadržao u Okiću, biciklom je obilazio cijeli kraj, prostorno prilično zahtjevan, proširenjem zaduženja uspio dobiti i motocikl, a nakon toga i automobil, “fiću” koji je stigao direktno iz tvornice u Kragujevcu.

– Župa je terenski bila jako teško, sela su po brijegovima, u nizinama, sve skupa u rasponu od 16 kilometara. Kardinal mi je prvo platio motorić TMZ, ali komunisti su ga zaplijenili kad smo osnovali župu u Klinča Selu. I bilo je jeftinije kupiti mi “fiću” nego tražiti drugog svećenika za novu župu.

Nisu s prijetnjama i pokušajem atentata završili problemi mladog i probitačnog svećenika s komunističkim vlastima.

– Pozvali su me na sud i poveli postupak pod optužbom da sam ‘predbacivao partiji ubilačke namjere’. U prvom procesu sam se uspio obraniti, što je bilo pravo čudo, da jedan svećenik na sudu pobjedi partiju, pa su tražili ponavljanje postupka. Tu sam osuđen na 14 dana zatvora ili 30.000 dinara globe. Odlučio sam da ću ići u zatvor, kao i brojni svećenici u to vrijeme, jer nisam želio to plaćati. Međutim, tu su se vjernici okupili i mimo mog znanja skupili novac i platili globu.

Prepričao je Frkin i epizodu iz nešto ranijih godina, gotovo akcijsku, u kojoj se u tajnosti probio do Alojzija Stepinca.

– Bio je u kućnom pritvoru, a ja sam prespavao u blizini, kod prijatelja i kolege s teologije, pa se kroz voćnjake probio do kuće, ispred koje je bio stražar. Kad se on malo odmaknuo, uspio sam potajno ući u kuću i susresti se s blaženim Stepincem, koji me se sjetio i godinama poslije, nakon tog pokušaja atentata u Okiću, i poslao mi pismo podrške. Napisao mi je da oni ubijaju samo tijelo, da će me Bog čuvati…

Nakon šest godina služenja u jaskanskom kraju, Frkin je 1964. premješten je u Glinu, gdje je sljedećih pet godina upravljao dvjema župama.

– Bilo je to većinski srpsko, pravoslavno stanovništvo, i crkva je u početku često bila gotovo prazna. U toj sam fazi doživljavao i svećeničke krize, pitao se zašto sam tamo, koji je smisao… Ipak, uspio sam i ovdje dovesti ljude u crkvu, koja je u ratu srušena do temelja.

Nakon pet godina na Banovini, preuzeo je župu Bl. Marka Križevčanina u Selskoj u Zagrebu, da bi zatim bio prebačen u još jedno “osinje gnijezdo”, naselje Botinec. Koje su komunisti vodili čvrstom rukom, pa su dva dana prije predviđenog blagoslova crkve zazidali ulaz u crkvu i svećenički stan!

– Bilo je to 12. studenoga 1969. godine. Moj prethodnik, velečasni Tepeš, izgradio je crkvu bez odobrenja vlasti i oni su se osjećali prevareno. Nisu željeli ni komunicirati. Međutim, nisam odustajao. Borio sam se više od dvije godine, iako je protiv odzidavanja bio i dobar dio stanovništva. Na kraju smo se uspjeli dogovoriti da mi odzidaju svećenički stan, a zatim i crkvu. Zabranili su mi praktički sve, ali važno mi je bilo jedino to što mi nisu zabranili vjeronauk! Kroz vjeronauk sam, naime, gradio svaku svoju župu. Na kraju cijele priče, krenuli smo mise služiti u dvorištu crkve, pozvao sam i Glas koncila da slikaju kako se ljudi mole ispred crkve zazidanog ulaza i vlasti su morale reagirati. Odzidali smo crkvu 4. prosinca 1971., čime je počela povijest ove župe – pričao je Frkin, koji je deset godina poslije otišao na svoju posljednju službu prije mirovine.

11.07.2023. Velika Gorica. Imenovan Park župnika Josipa Frkina. Foto: David Joliæ/cityportal.hr

Najdužu i najvažniju. I njemu i Velikogoričanima. Iako, kad je tog 15. rujna 1981. stigao u Veliku Goricu, na mjesto župnika, vjerojatno nije mogao ni pomisliti da će se tu zadržati sljedećih 26 godina.

Već dvije godine nakon njegova dolaska osnovana je župa Ranjenog Isusa na Cibljanici, a 1995. godine počela je i gradnja crkve, koju je osam godina poslije posvetio kardinal Bozanić.

Još od 1971. godine postojala je i župa Sv. Petra i Pavla, no sve do 1983. bila je pod upravljanjem župe NBDM-a. Tek tad je velečasni Frkin donio odluku da dotadašnji kapetan Vjekoslav Pavlović postaje župnik. Godinu ranije krenula je i gradnja župnog dvora, a 1993. godine počela je i gradnja crkve, za što su Frkinove zasluge također velike i važne.

Prije svega toga, uspio je Frkin i pokrenuti časopis “Navještenje”, a početkom devedesetih krenula je i gradnja Pastoralnog centra Nazaret, odmah iza župnog ureda preko puta crkve.

– Bili smo prisiljeni zbog vjeronauka stvoriti prostor s više dvorana i tako se rodila ideja o Nazaretu. Iznenadio me pristup tadašnjih komunističkih vlasti u općini, koje su to odobrile, što je u drugim sredinama išlo vrlo teško. I tako smo 1990. počeli graditi ovaj pastoralni centar, ni ne sluteći da će se ta građevina pokazati spasonosnom za mnoge već jako brzo, za vrijeme Domovinskog rata. Cijela zgrada bila je pretvorena u Caritas, i podrum, i prizemlje, i kat. Na taj način smo spašavali tisuće prognanika, u gradu ih je bilo oko sedam tisuća iz svih krajeva. Caritas je prve godine radio praktički danonoćno, imao sam vrlo kvalitetne osobe koje su vodile sve to. Mi smo osjećali kao da je ta zgrada podignuta upravo zbog tog razloga – pričao je Frkin, uz dodatak:

– Ovo je biser naše župe, ovaj pastoralni centar puni crkvu, tu se stvara bliskost među ljudima!

Želio je, sanjao i planirao i crkvu u Kurilovcu, no nije uspio, pa je njegov zadnji duhovno-građevinski pothvat ostao upravo Milenijski križ, kojeg danas okružuje Park Josipa Frkina.

– Milenijski križ podigli smo, kao prvo, kako bismo čestitali Isusu dvijetisućiti rođendan, no problem je bila lokacija, pa smo kasnili dvije godine. Želio sam da to bude odmah preko puta, u trokutu cesta za Sisak i Zagreb, no nismo mogli dobiti dozvolu. Tad mi je gradonačelnik ponudio ovu parcelu, koja me nije oduševila na prvu, ali sad vidim da je to bila Božja providnost. Gospođa Maja Balenović napravila je nacrt, podignula brežuljak visok jedan metar, kao simbol kalvarije, i dobili smo ovo rješenje – pričao je Frkin nakon što je proslavio 50 godina u svećeničkoj službi.

– Djevicu Mariju dodali smo ovdje kao znak zahvalnosti za Domovinski rat. Velika Gorica trebala je biti razorena. Kad je bombardirano Pokupsko, s grupom vjernika molio sam se svake večeri kod raspela u Gajevoj ulici u Kurilovcu. I tamo smo se zavjetovali da ćemo, ako grad ne bude razoren, ići pješice na Mariju Bistricu. I tamo i natrag. Od tog trenutka niti jedna granata više nije pala na Goricu. Preko goričkog neba su letjele, i prema Odri, i prema Lučkom, i prema Samoboru, i na Zagreb, ali na Goricu više nisu padale. Pala je i na Pleso, i to 200 metara od rezervoara kerozina. Da je pala na rezervoar, grad bi vjerojatno nestao… Gospina ruka čuvala je grad – vjerovao je Frkin.

– Kad je 1992. došao Unprofor, kad smo bili sigurni da grad zaista neće biti razoren, krenuli smo na zavjetno hodočašće. Najavljivalo se stotinjak ljudi, a na kraju je bilo 430 hodočasnika! Pješačili smo 42 kilometra do tamo, prespavali pa se vratili također pješke, i mislio sam da sam time završio taj zavjet. Međutim, narod je tražio da idemo i sljedeće godine. I one sljedeće opet, i opet… I evo, to se zadržalo – s ponosom je govorio monsinjor Frkin.

Zadržalo se i godinama nakon njegove smrti, kao još jedan način na koji ćemo se sjećati karizmatičnog župnika, čovjeka koji je utjecao na brojne živote.

Park je, gledajući iz perspektive župljana i vjernika, najmanje što je zaslužio.