Povežite se s nama

Vijesti

FOTO Najljepši adventski vjenčić nabavite na sajmu zadrugara Kvaternika!

Vrijedni zadrugari očekuju vas s doista bogatom ponudom unikatnih vjenčića u predvorju OŠ Eugena Kvaternika sve do 18 sati!

Objavljeno

na

Bogat program povodom nadolazećih blagdana pripremila je i OŠ Eugena Kvaternika, a prvo u nizu događanja je jednodnevni sajam i prodaja adventskih vjenčića koje su izradili vrijedni članovi učeničke zadruge Eugen.

– Imamo vjenčiće svih vrsta i boja kako bi svatko mogao odabrati nešto za sebe. Izrađeni su od prirodnih materijala, drva, slame i drugog. Imaju razne prirodne ukrase, poput češera, mahovine, gljiva, imamo i vjenčiće s raznim figuricama poput balerine, jelena i slično. Imamo i ove posebne heklane, zbilja smo ih puno napravili, svatko može nešto naći sigurno. Jako su lijepi za staviti na stol, ukrasiti svoj dom, a cijene su od 10 do 14 eura. Pa pozivamo sve da nam dođu danas do 18 sati – lijepo nam je sve pojasnila zadrugarka Lara Ruškovački iz 6.d razreda, koju smo zatekli na štandu u školskom predvorju.

Foto: Prodaja adventskih vjenčića, učenička zadruga Eugen, OŠ E.Kvaternika/G.Kiš, Cityportal.hr

Njen kolega zadrugar iz susjednog, 6.b razreda, pokazao nam je i kako su se modernizirali, pa ćete ubuduće uz njihov svaki kupljeni proizvod dobiti i račun!

– Radili smo zbilja s puno truda, a pridružili su nam se i trećaši. Sad imamo i fiskalnu blagajnu za račune, mene je to jako zanimalo, pa sam naučio još više o svemu tome, nabavio sam i printer, pa sam odlučio to pokloniti zadruzi kako ne bi sve pisali po papirima – otkrio nam je zadrugar Nikola Prahir.

Foto: Zadrugar Nikola Prahir nabavio je i pravu fisklanu blagajnu/G.Kiš, Cityportal.hr

Zadrugari se nadaju što uspješnijoj prodaji, jer sav prihod će uložiti u nove proizvode, koje će prezentirati na školskom Božićnom sajmu 20.prosinca.

–  Od prihoda koje ostvarimo s prodajom ovih adventskih vjenčića kupit ćemo repromaterijale za izradu ukrasa za Božić koje ćemo prodavati na našem Božićnom sajmu, a krajnji nam je cilj onda sav prihod sa sajma iskoristiti za opremanje škole s klimatizacijskim uređajima – otkrila nam je Kristina Panižić, profesorica tehničke kulture, koja u sklopu učeničke zadruge Eugen vodi sekciju modelara.

Kako biste zadrugarima pomogli u ostvarenju njihovog cilja svratite do OŠ Eugena Kvaternika po svoj unikatni adventski vjenčić danas do 18 sati! 

Foto: Prodaja adventskih vjenčića, učenička zadruga Eugen, OŠ E.Kvaternika/G.Kiš, Cityportal.hr

Sport

Devet medalja za kadete i juniore Karate kluba Velika Gorica u Rijeci

U isto vrijeme u Crnoj Gori u Podgorici na Balkanskom seniorskom prvenstvu sa seniorskom reprezentacijom nastupili su Ines Grdenić i Petar Orešković.

Objavljeno

na

Devet medalja osvojili su karatisti i karatistice iz Karate kluba Velika Gorica na turniru ‘Grobničan KUP’ u Rijeci. Na natjecanju je nastupio 481 natjecatelj iz 42 kluba i tri države, a Goričani su osvojili po tri zlata, srebra i bronce.

Najuspješniji je bio Nikola Huzjak osvojivši zlato u kadetima +70kg i juniorima -76kg, a uz njega se na najviše postolje popela Lucija Kirinić u uzrastu mlađih seniorki U21. Srebra su osvojili Matea Kordić, Petar Tibor i Ema Filković, a bronce Lucija Kirinić, Noel Jeromić i Luka Lukačić.

Foto: Karate klub Velika Gorica

U isto vrijeme u Crnoj Gori u Podgorici na Balkanskom seniorskom prvenstvu sa seniorskom reprezentacijom nastupili su Ines Grdenić i Petar Orešković.

– Nažalost nije osvojena nijedna medalja, no i dalje su u uskoj konkurenciji za izbor za Europsko seniorsko prvenstvo koje se ove godine održava u Zadru. Naše seniore očekuje u ožujku bodovni turniri u Bratislavi i Čačku koji su kategorizirani kao A turniri HOO-a, nakon čega će se znati putnici na europsko seniorsko prvenstvo. Istaknuti ćemo samo GRAND PRIX SLOVAKIA u Bratislavi na kojem nastupamo u ožujku sa proširenom postavom kadeta i juniora, te nas tamo predstavlja 11 boraca iz Velike Gorice – ističu iz kluba te dodaju kako najmlađe U14 već ovog vikenda očekuje turnir u Zagrebu na kojem bruse formu i skupljaju potrebno iskustvo.

Foto: Karate klub Velika Gorica

Nastavite čitati

Kultura

U prodaji ulaznice za predstavu ‘Mali raj’ družine Histrion

Predstava u Velikoj Gorici igra 13. ožujka.

Objavljeno

na

Glumačka družina Histrion stiže u Veliku Goricu sa svojom obiteljskom komedijom ‘Mali raj’. Ulaznice su jučer puštene u prodaju, a predstava je na rasporedu u srijedu 13. ožujka.

Smijeh i zabavu na kazališne daske Dvorane Gorica donijet će nam Ana-Marija Pecarić, Hrvoje Klobučar, Ivica Pucar i Borna Galinović. Čut ćemo velike priče o malim ljudima kroz nespretne ljubavnike, vinske obrate i osebujne karaktere.

Stavljajući na svoj program obiteljsku komediju, Glumačka družina Histrion odaje počast znamenitom piscu, komediografu, libretistu i scenaristu Milanu Grgiću. U veseloj igri susreću se spisateljska vještina i histrionsko glumačko nadahnuće i stvaraju predstavu koja slijedi bogatu tradiciju histrionskih izvedbi.

Početak predstave je u 20 sati.

 

Nastavite čitati

Moja županija

Županijskim civilnima snagama 1,8 milijuna eura

Povodom Dana civilne zaštite uručeni su im ugovori o financiranju njihovih djelatnosti.

Objavljeno

na

Povodom Dana civilne zaštite, župan Zagrebačke županije Stjepan Kožić dodijelio je predstavnicima operativnih snaga sustava civilne zaštite Zagrebačke županije ugovore u vrijednosti 1,8 milijuna eura.

Tako će Zagrebačka županija financirati sustav zaštite od požara i predfinancirati EU projekt Vatrogasnoj zajednici Zagrebačke županije s 1,75 milijuna eura. Sredstva u iznosu od 14.000 eura dodijeljena su Društvu Crvenog križa Zagrebačke županije za sufinanciranje opremanja županijskih interventnih timova. Za sufinanciranje redovite djelatnosti Hrvatske gorske službe spašavanja za stanicu Samobor osigurano je 18.000 eura i za stanicu Zagreb 7.000 eura. Osigurana su i sredstva za sufinanciranje programa Hrvatske udruge za obuku potražnih pasa i to u iznosu od 4.000 eura.

– U odnosu na prethodne godine riječ je o značajnije većem iznosu. Naime, milijun i pedeset tisuća eura namijenjeno je našoj Vatrogasnoj zajednici za predfinanciranje EU projekta, a preostala sredstva u iznosu od 737 tisuća eura namijenjena su za nabavu opreme i sufinanciranje redovne djelatnosti svih operativnih snaga – rekao je župan Stjepan Kožić, istaknuvši kako će se uskoro ponovno sastati, ali na terenu, kako bi se operativnim snagama darovala novonabavljena oprema.

Zahvalivši na dodijeljenim sredstvima predsjednik Vatrogasne zajednice Zagrebačke županije Slavko Povrlišek rekao kako će se sredstva upotrijebiti na najbolji mogući način, a da će vatrogasci i dalje biti ponos rada na protupožarnoj zaštiti, zbrinjavanju i spašavanju ljudi i imovine.

Ravnateljica Društva Crvenog križa Zagrebačke županije Drinka Sopta zahvalila je Županiji što svake godine uz redovna sredstva osigurava i nadstandard, a dobivena sredstava bit će namijenjena za opremanje županijskih interventnih timova, posebice za nabavku šatora i isušivača.

Nikola Tot ispred HGSS Stanice Samobor istaknuo je kako na terenu ima puno posla, a osim na izletničkim rutama, sve više potražnih akcija vezano je uz osobe starije životne dobi, dok je dopročelnik HGSS Stanice Zagreb Ivan Mišur zahvalio svim kolegama operativcima koji priskaču u pomoć HGSS-u u akcijama.
Predsjednik Hrvatske udruge za obuku potražnih pasa Vedran Vukomanović naglasio je kako su dobivena sredstva neophodna za nastavak rada i održavanje kvalitete kako bi potražni psi mogli biti dijelom operativnih snaga.

Inače, Međunarodni dan civilne zaštite, obilježava se 1. ožujka kao dan koji je 1990. godine Glavna skupština Ujedinjenih naroda odredila kao Svjetski dan civilne zaštite, kao sjećanje na dan kada je 1972. počela s radom Međunarodna organizacija za civilnu zaštitu sa sjedištem u Ženevi. U Republici Hrvatskoj Dan civilne zaštite, odlukom Vlade, obilježava se od 1992. godine.

 

Nastavite čitati

HOTNEWS

Aktualni sat o izgradnji autobusnog terminala, novih 200 vrtićkih kapaciteta te dovršetak domova u Čiču i Buševcu

Posljednjeg dana veljače sastali su se vijećnici na 15. sjednici Gradskog vijeća.

Objavljeno

na

Posljednjeg dana veljače, sastali su gorički vijećnici na 15. sjednici Gradskog vijeća. Nakon što je prihvaćen Dnevni red, na Aktualnom satu svoja je pitanja postavilo 12 vijećnika. Što je s projektom novog autobusnog terminala i s klizištem u Šiljakovini u Ulici Fiketi zanimalo je vijećnicu Karmen Rak koja je prva izašla za govornicu.

– Projekt je u završnoj fazi. Arhitektura je gotova, a čekamo još strojarstvo i elektroinstalacijske radove. Nakon toga ćemo predati zahtjev za građevinsku dozvolu i očekujemo da bi na jesen mogli dobiti izvođača radova. Za sad je predviđena cijena cijele investicije 3 do 4 milijuna eura, možda će biti i manje. A rok za izvršenje radova je godinu dana – istaknuo je pročelnik Dubravko Katulić te se osvrnuo i na pitanje klizišta.

– Problem je što su klizišta na velikoj strmini. Razgovarali smo sa stručnjacima kako to odraditi. Ili ćemo morati ići na izradu projektne dokumentacije s obzirom na velike strmine ili ćemo moći to na neki jednostavniji način riješiti s pilotima da onemogući zemlju da se dalje ne urušava. Sada je stabilno, ali da se ne pogorša moramo to spriječiti – dodao je Katulić.

Iduća je bila Ivana Belošević s upitom o dovršetku Vatrogasnog doma u Buševcu.

– Priprema se dokumentacija za završetak radova, a trebalo bi biti gotovo idući tjedan. Kroz desetak dana trebao bi biti raspisan natječaj za završetak radova. Ono što još treba napraviti su kompletne instalacije, električne i vodovodne, unutarnje uređenje, fasada i uređenje okoliša. Procijenjena vrijednost je oko 600 tisuća eura. Očekujemo da bi izvođača imali do 1. srpnja, a završetak radova očekujemo na proljeće iduće godine – odgovorio je pročelnik Dražen Bačurin.

Dragicu Stelu Svračak upitala je za autobusnu stanicu na potezu od Domovinskog mosta prema zračnoj luci, a koja nedostaje mještanima Selnice i Petine.

– Hrvatske ceste kada su radile taj dio nisu predvidjele autobusni promet već je bio predviđen željeznicom ili tramvajem. Dobili smo peticiju stanovnika i problem postoji. Pokušali smo ga riješiti, a s obzirom da je to državna cesta uputili smo zahtjev oko izgradnje stajališta te su odgovorili kako to nije izvedivo. Napravili smo elaborat i ponudili rješenje da stajalište možda bude na križanju, ali dobili smo odbijenicu i od policije i Hrvatskih cesta – dodao je Katulić.

U kojoj je fazi dom u Novom Čiču, zanimao je vijećnika Stipu Duvnjaka. Situacija je slična kao i za dom u Buševcu.

– Natječaj je završen i sklopljen je ugovor za završetak radova čija je vrijednost oko 690 tisuća eura bez PDV-a. Idući tjedan izvođač bi trebao biti uveden u postao, a do kraja godine bi radovi trebali biti završeni – rekao je pročelnik Bačurin.

Vijećnika Damira Slojšeka zanimala je situacija s novim reciklažnim dvorištem u Kurilovcu.

– Postojeće reciklažno dvorište kod Sajmišta je na privatnoj parceli te se do kraja godine mora iseliti. Kroz dva do tri tjedna bi trebalo biti gotovo. Bilo bi i prije, ali vremenski uvjeti nisu dopuštali betonažu ostalih ploča. Još se treba dio izasfaltirati te postaviti pola zaštitne ograde. Prema informacijama građani su bili obaviješteni o tome, a kada je u pitanju smrad, smrada neće biti s obzirom da se tamo ne odlažu stvari koje bi mogle na to utjecati – odgovorio je Ivan Rak, predsjednik Uprave VG Čistoće.

Vedrana Zobeca zanimala je rekonstrukcija Bratstva I, kao i vrtići kapaciteti za novu pedagošku godinu. Pročelnica Lana Krunić Lukinić tu je istaknula kako se radi niz projekata kojima će se u novoj pedagoškoj godini osigurati novi vrtićki kapaciteti za oko 200 mališana.

– Radi se na projektu Goričanke 2, koji će imati kapacitet 6 odgojnih skupina za 120 djece. Ide se u prenamjenu prostora objekta DVD-a Gradići gdje će se ove godine smjestiti 60 djece. Imamo u planu riješiti pitanje vrtića i u Kobiliću. Iskoristi će se dio prostor pored društvenog doma gdje bi trebale biti dvije skupine. Taj projekt planiramo ove godine prijaviti na MPO poziv 3. Našli smo zemljište i na području MO Turopolje gdje želimo napraviti još jedan vrtić za 70 djece i taj projekt planiramo prijaviti na isti poziv kao i projekt iz Kobilića – ispričala je Krunić Lukinić te dodala kako je Grad potpisao i partnerstvo s Općinom Orle koja će osnovati vrtić na svom području, a on će biti dio goričkog centralnog vrtića Velika Gorica.

Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

– Dobili su sredstva, uskoro će biti potpisan i ugovor te će se krenuti ubrzo i sa samom izgradnjom. Naše partnerstvo znači da će i djeca s područja Velike Gorice i okolnih naselja poput Ribnice, Čičke Poljane i Čiča ići u taj vrtić. Ove godine će biti i novih 20 vrtićkih mjesta u Područnoj školi Dubranec. Spomenut ću tu još i dva nova vrtića u Pokupskoj ulici te Kolarevoj – dodala je Krunić Lukinić.

Bila su tu još i pitanja o statusu Tržnog centra te postoje li dugovanja zakupnika/vlasnika prema gradu, zatim o lokalnom prijevozu, rok izgradnje škole u Dubrancu, nepropisna parkiranja kod Doma zdravlja kao i problem kašnjenja i dostave pošte od strane Hrvatske pošte.

 

Nastavite čitati

Sjećanja

Umro je naš dobri Francek…

U srijedu je prestalo kucati srce Franje Vujnovića, Goričanima omiljenog Franceka, dugogodišnjega konobara u kultnim gradskim ugostiteljskim objektima, ali i čovjeka koji je bio aktivno uključen u vjerski život grada

Objavljeno

na

Vijest koja je se pojavila u poslijepodnevnim satima ove srijede, tužna i šokantna vijest, rastužila je ogroman dio Velikogoričana. Preminuo je Franjo Vujnović, mnogima omiljeni Francek, u 69. godini iznenada je prestalo kucati veliko srce čovjeka kojeg su mnogi u ovome gradu poznavali, voljeli, cijenili i poštivali. I zato je tuga tolika, zato je ovu vijest jako teško prihvatiti, jer došla je iznenada, nenadano, nimalo u skladu s onim što je Francek nudio u svakom susretu…

Franjo nije bio javna ličnost, ali svejedno je malo onih koji ga nisu znali barem iz viđenja. Godinama je radio u kultnom goričkom restoranu Park, bio je jedan od onih konobara stare škole, majstor posla, uvijek sa osmijehom na licu, ma koliko teško bilo, ma koliko noge boljele. U kasnijim godinama radio je u Starom gradu, još jednom kultnom komadiću goričke ugostiteljske ponude, i ponovno je radio na isti način, s jednako širokim osmijehom, s maksimalnom profesionalnošću. Jednako kao što je nastavio i kod Babrige kao mladi penzioner.

Bio je i vrlo aktivan u vjerskom životu grada, što se posebno dalo shvatiti kroz posljednja tri i nešto desetljeća hodočašća u Mariju Bistricu. Osim prve godine, Francek je svake godine bio tu, a budući da je i predvodio kolonu noseći križ, početkom prošle jeseni odlučili smo okrenuti njegov broj, pozvati ga na kavu, sjesti s ovim posebnim čovjekom i doznati nešto više o njegovoj priči vezanoj uz hodočašće goričkih vjernika.

Pojavio se, naravno, sa širokim osmijehom, pa blagim glasom, gotovo “svećeničkim”, priuštio jednom novinaru iskustvo koje će se pamtiti. Bio je to iskren razgovor, pun emocija, protkan vjerom i ljubavlju u praktički svakoj rečenici. Ljubavlju prema Bogu, kao i prema obitelji, o kojoj je govorio s posebnim žarom, s izrazitom emocijom, s gomilom ponosa…

Nažalost, njegovi najbliži, supruga Manda te kćeri Manuela i Melanija, danas tuguju za svoj Francekom, kao i njegova Velika Gorica. Otišao je prerano, u godinama u kojima mu je bilo sasvim logično gledati prema naprijed, prema svakom sljedećem radnom danu, prema prvoj sljedećoj misi, prema prvom sljedećem hodočašću…

A mi ćemo ovim povodom ponoviti tekst objavljen početkom listopada, njegovu priču o Mariji Bistrici.

Počivajte u miru, gospon Francek…

 

(tekst je objavljen 10. listopada prošle godine…)

Moja 31 godina hodočašća: ‘Svatko ima svoj križ, a ja nosim i onaj na čelu kolone…’

Tih ratnih godina, kad su razarani naši gradovi i sela, mnoštvo izbjeglica dolazilo je u Veliku Goricu. Župnik Frkin organizirao je smještaj i psihološku pomoć, a krunice su se molile kod doslovno svakog križnog drveta. Pretežno žene, jer muškarci su bili na ratištu… Tu se molilo za spas naše Hrvatske, ali i naše Velike Gorice. Od tud je i potekla inicijativa da mi koji nismo razoreni damo zavjet Majci Božjoj i krenemo pješke na Bistricu, da se molimo za te ljude koji su u svojoj tuzi došli kod nas…

Nakon što su se noge do kraja odmorile od već 32. zavjetnog hodočašća velikogoričkih vjernika u Mariju Bistricu, ovim riječima svoju priču počinje Franjo Vujnović (66), legendarni gorički konobar poznatiji kao – Francek.

– Ja te prve godine nisam išao, bio sam u to vrijeme na ratištu pa nisam stigao, ali već od sljedeće godine sam se priključio – govorio nam Francek, koji do danas nije propustio više niti jedno hodočašće.

Nekoliko je onih koji su prošli sva 32, uključujući i to prvo, ali mi smo za priču izbliza o velikogoričkom hodočašću odlučili ispričati kroz njega, čovjeka koji na svako od tih putovanja pješice kreće noseći križ u rukama.

– Da, svih ovih godina nosim križ, ali ne samo ja. Taj križ naš je zajednički simbol, rado ga predajem svakome tko ga želi ponijeti dio puta – govori Francek, koji je tu prvu godinu ipak nije u potpunosti propustio.

– Na prvo hodočašće išlo se u subotu, a ja sam u nedjelju došao na kraći odmor s fronta. Došao sam u crkvu dočekati sve te ljudi i pamtim da je, kad su ulazili u crkvu, osjećaj bio veličanstven. Kakva je to bila sreća, mir, zadovoljstvo… Unatoč tome što su u dva dana prepješačili toliki put, više od 80 kilometara… I svi mi u tim smo trenucima proživljavali cijeli taj njihov put – pamti gospon Vujnović.

Prvotni plan župnika Frkina bio je samo te prve godine otići na hodočašće, ali vjernici su inzistirali da se ide i sljedeće godine, pa onda i one iza…

– Prvih godina smo išli s monsinjorom Frkinom i ostajalo se dva dana. Prespavali bismo u Mariji Bistrici, pa se drugi dan autobusima vraćali kući, samo manji dio ljudi išao bi i natrag pješke. Pamtim posebno, čini mi se, treću godinu… Išlo se krajem rujna, bilo je već i dosta hladno, a kiša je padala doslovno cijelim putem! Svi smo, naravno, bili mokri do kože, a ja sam putem tri puta morao mijenjati obuću, koja se raspadala od toliko vode – vrti film Francek, dodajući kako nije uvijek lako pješačiti 42 kilometra do svetišta Majke Božje, ali i da je istovremeno iznimno lako, lijepo, uzvišeno.

– Svih ovih godina osjeća se takva ljubav, takvo zajedništvo, da je to teško i opisati. S tolikim ljudima putovati, s tolikim ljudima se susretati… Svi mi imamo svoje poteškoće, neke svoje križeve, sve to sudara se na tom našem zajedničkom putovanju. Veliki je to fizički napor, ali sve se zaboravi u trenutku kad dođemo pred crkvicu Sv. Ladislava, gdje se zaustavljamo i okupljamo pred ulazak u svetište. To je jedna neopisiva radost i ljepota… Nakon tih deset sati na putu, dočekati taj trenutak zajedništva, osjećaj je koji doslovno ne mogu opisati.

Pri dolasku na lokaciju gdje se tisuće ljudi okupljaju odrađuju se i posebne pripreme, Francek i društvo iz organizacije navlače na sebe i narodne nošnje, sve skupa praćeno je molitvom i pjesmom, zajedništvom…

– Kad bistrička crkvena zvona zazvone, u trenutku kad krenemo od crkvice Sv. Ladislava, događa se nešto posebno. To treba doživjeti… Svake godine je sve ljepša i svakome bih preporučio da se pridruži, da to osjeti – govori Franjo Vujnović, svjestan da je za mnoge sve to prenaporno, jer ima tu puno izazova.

– Najteža dionica je devet kilometara autoceste. Tu ipak prolaze kolone automobila, a nije uvijek lako iskontrolirati kolonu s više od dvije i pol tisuće ljudi. I hvala Bogu, svih ovih godina nikad se ništa loše nije dogodilo, nitko nije nastradao. Uostalom, cijelim tim dijelom hoda se po asfaltu i čim se dođe u Soblinac postaje lakše, tu svatko može ići svojim ritmom, kako može i želi – analizira put Francek pa onda spremno nudi savjete za sve buduće hodočasnike iz Velike Gorice u Mariju Bistricu.

– Nemojte ići na ovakav put u obući koja nije potpuno udobna, koja nije adekvatna. Nemojte obuvati nove tenisice, jer već do Kobilića imat ćete žuljeve. A gdje je Marija Bistrica… Naučio sam svih ovih godina kako se ponašati u putu, kakvu obuću koristiti, gdje se presvući…I nije mi problem. Zbog posla kojim se bavim cijeli život sam na nogama, u kondiciji sam, tako da mene već drugi dan u sedam ujutro možete vidjeti na misi. I često me pitaju ‘pa Francek, kaj tebi nije niš?’, a ja kažem ‘nije, hvala Bogu’, ha, ha. Sam na sebi sam sve naučio – s blaženim smiješkom govori nam gospon Franjo.

Pomaže hodočasnicima svake godine topao, vrlo koristan i tradicionalan doček u Šćitarjevu, negdje oko sedam sati.

– Posebno bih pozdravio i zahvalio svima koji nas dočekuju u Šćitarjevu. S kojom nas ljubavlju dočekuju, s kojom neopisivom radošću, teško je objasniti. A pazite, tu se ipak radi o više od dvije tisuće ljudi. Svake godine sve je spremno već oko 7 sati, ne znam ni kad ti ljudi dođu sve to pripremati, valjda u dva noću… Moramo, naravno, zahvaliti i župniku Stjepanu, uz čiji se blagoslov sve to događa. Hvala im na toj ljubavi i brizi – ponavlja Francek.

Mijenjali su se kroz posljednja tri i nešto desetljeća termini u kojima se išlo, mijenjaju se i vremenski uvjeti, ali okvirni plan uvijek ostaje isti.

– Kad se okupimo ispred crkve, prvo ide pozdrav našeg župnika i molitva, pa krećemo s pjesmom. Do Kobilića se moli krunica, nosi se i megafon, da što više ljudi to čuje. Poslije, kad dođemo do Soblinca i krenemo prema Lazu, stvaraju se grupice ljudi. Netko se moli, netko dijeli svoja iskustva, a tu se može čuti tako divnih misli, riječi, iskustava… Ljudi se jedni drugima pojadaju, i to ljudi koji se ne poznaju. Svih tih 2500 ljudi ponaša se kao jedno. Mnogi idu na hodočašće i zbog nekih svojih zavjeta, s jako čvrstim razlozima. Ima, doduše, uvijek i onih koji idu s nama samo da bi mogli reći da su bili u Mariji Bistrici, ali to neka ide njima na dušu. Sjećam se jedne godine, jedan mladi dečko ponio je pet litara vina sa sobom. I radio nam je probleme, ali uspjeli smo to brzo riješiti… – sjeća se svih detalja Francek.

Sjeća se i najtežih iskustava.

– Jedne godine, u vrijeme župnika Razuma, došli smo u crkvu u pet ujutro na molitvu, a spremalo se veliko nevrijeme. Počelo je tako grmjeti, sijevati i padati da je to bilo nešto stravično. Kako ja nosim križ, ruke su stalno u jednom položaju, podignute prema gore, i meni je voda doslovno ulazila u odjeću. Do Rakarja sam bio mokar od glave do pete. Ne samo ja, nego svi, ali nitko nije odustao. Taj dio puta bilo je zaista naporno prolaziti, ali kad smo došli u Soblinac, odjedanput je zasjalo sunce. I mislili smo da je cijeli svijet naš.

Dodaje Franjo i kako njegov brat kreće svake godine već oko ponoći od kuće u Novom Brdu, i to bos, kako bi do pet sati stigao pred crkvu.

– Ukupno, dakle, pješači 60-ak kilometara i uvijek kaže da umor jednostavno ne osjeća, da bi mogao još…

I nije jedini koji ima taj osjećaj. I župnik Frkin, već duboko u šezdesetima, uvijek je hodao do Marije Bistrice, jednako kao i njegov nasljednik Vlado Razum, a onda i aktualni župnik Norbert Koprivec.

– Ja sam praktični vjernik, na misi sam gotovo svakodnevno, a pokušavam i pomoći svećenicima oko hodočašća, pogotovo onima koji tek dođu, kao primjerice našem Norbertu kad je došao. Ne mogu ljudi znati cijeli taj proces, zato smo mi tu, zajedno sa mnom i moja prijateljica Jelica, koja je medicinske struke, pa se brine o tabletama, flasterima za žuljeve… Ima u organizaciji i nekih mlađih ljudi, pogotovo u smislu prijevoza u slučaju potrebe, ako netko ne može dalje. I to se događa, naravno, čak češće mladima nego starijima – priča Francek dok u glavi već polako kuje planove za sljedeću godinu.

– Čim završi hodočašće, mi već pričamo da jedva čekamo sljedeće. Evo, meni je 66, ali nisam se umorio. Još mi se hoda…

Nastavite čitati

Reporter 433 - 21.12.2023.

Facebook

Izdvojeno