Razgovarali: Gianna Kotroman i Matko Mihaljević
Majčin dan danas će mnogi obilježiti ručkom, buketom cvijeća ili kratkim posjetom mami. Tim povodom, naši Gianna i Matko ugostili su Marinu Hrkač, majku osmero djece, pet djevojčica i tri dječaka, a raspon godina u obitelji ide od 11 mjeseci do gotovo 18 godina.
“Ljudi nas često prebrojavaju kad nas vide”, počinje kroz smijeh, svjesna da prizor velike obitelji i dalje izaziva znatiželju gdje god se pojave.
Najstariji su dječaci, najmlađa je djevojčica, a u kući trenutno ima pet školaraca i jednu buduću školarku. Iako brojka zvuči kao logistički izazov, Marina kaže da su se uhodali i da djeca puno toga rješavaju međusobno, posebno kad je riječ o školi.
Po struci je magistrica farmacije. Radila je, no nakon što su djeca počela dolaziti, ona i suprug donijeli su odluku da ostane kod kuće.
“Evo 18 godina sam na porodiljnom, ali radno vrijeme mi je 0-24”, kaže Marina.
Prvo dijete rodila je s 26 godina, a osmo s 42. Sve porode imala je prirodnim putem, a priznaje da strah nikad ne nestaje potpuno, ali da svaki put postane lakše.
Iako bi mnogi pomislili da je s osmero djece nemoguće “izdržati dan”, Marina ima zanimljivu teoriju, ponekad je s jednim djetetom teže nego s osmero.
“Kad je jedno, onda je sav fokus na jedno dijete i ono na mene. Kad ih je dvoje, već imaju neku svoju interakciju. A kad ih je više, stalno se netko ubacuje u ekipu”, objašnjava.
Naravno, to ne znači da je sve jednostavno. Najteže su, kaže, svađe i sukobi, pogotovo kad se u kući istovremeno događa i pubertet i dječje faze.

Dvije do tri veš mašine dnevno i kuhanje “na veliko”
Perilica rublja radi svakodnevno. “Peremo dvije do tri veš mašine dnevno”, kaže Marina.
A kad se kuha, kuha se ozbiljno. U njihovoj kući ručak nije za četiri osobe nego za deset. Za bolonjez ide između kilu i dvije mesa, a špageta cijela kila. Enchilade, koje djeca posebno vole, radi u količini koja bi mnogima bila dovoljna za manje slavlje, 36 komada.
A kad dođe Božić? Marina radi kolače u količinama koje mnogi rade za cijelo susjedstvo, ali kaže da do Štefanja uglavnom više nema ničega.
No, u obitelji Hrkač sve funkcionira jer se posao dijeli. Svako veće dijete ima svoj dan za određene obaveze, nošenje veša, slaganje perilice suđa i slične kućanske poslove.
Kad je Marina bila u rodilištu, suprug je, kaže, uveo pravilo da svaki dan netko mora smisliti što će se kuhati i funkcioniralo je.
Upravo suprugu pripisuje veliku zaslugu za dječju samostalnost. Dok bi ona, priznaje, sve odvozila i svima popuštala, tata je taj koji im daje strukturu.
“Mama zvuči toplije i bliže, ali tata im daje kičmu”, kaže Marina.
Dva auta i zidovi puni crteža
Za prijevoz koriste dva automobila sa sedam sjedala, iako rijetko idu svi zajedno na isto mjesto u isto vrijeme. Djeca imaju aktivnosti, cure idu u glazbenu školu, jedan sin trenira hrvanje, mlađe cure voze na likovne radionice, a put često odrađuju biciklima.
Putovanja su, priznaje, uvijek logistički izazov. Prisjeća se godine kada su imali petero djece i uspjeli ugurati kofere i sjedalice, iako ni danas ne znaju kako. Prošle godine nisu išli na more, ali ove planiraju i već unaprijed razmišljaju kako će sve organizirati.
Žive na katu kuće od oko 130 kvadrata. Starije cure imaju svoju sobu, dječaci svoju s krevetima na kat, a beba je s roditeljima. A kuća? Ona izgleda baš kako biste očekivali u domu s osmero djece.
“Bude dosta pošaranih zidova, često imamo krečenje, ali uvijek brzo svanu novi crteži. To je jedan kreativan nered”, smije se Marina.

Jedna velika obitelj
U svemu im pomaže i šira obitelj. Marina dolazi iz obitelji gdje velike brojke nisu iznimka, brat ima šestero djece, sestra četvero. I krug prijatelja i kumova također je sličan. Majka joj ima ukupno 19 unučadi, no Marina kaže da je stvar često drugačija nego što ljudi zamišljaju.
“Svi se boje kad vide puno djece, misle da su svi mali i skaču okolo, ali nisu svi mali. Generacijski su podijeljeni”, objašnjava.
Marina kaže da je svu djecu dojila, a doji i danas. Djecu doji otprilike do godine i pol. Još kod petog djeteta izračunala je da iza sebe ima šest godina dojenja te je oko pet tisuća puta dijete stavila na prsa, a danas je ta brojka, jasno, još veća.
“Strah ne bi trebao biti zapreka”
Na kraju razgovora, Marina ne pokušava idealizirati majčinstvo. Kaže otvoreno, nijedna obitelj nije savršena.
“Nema savršenih roditelja ni djece. Ja se svaki put bojim poroda, ali svaki put mi bude lakše”, kaže.
Ipak, njezina poruka je da strah ne bi trebao biti razlog da se odustane.
“Isplati se. To je ulaganje u budućnost. Na kraju se uvijek sve isplati”.