Nesretnu sudbinu Ivana Šćepine, 18-godišnjaka iz Gradića, dečka koji je imao nesreću da mu jedan bezazleni odlazak po loptu, samo jedan trenutak nepažnje ili nesretnih okolnosti, potpuno promijeni život, pratili smo praktički od prvoga dana. Zahvaljujući njegovim prijateljima, za njegovu je tužnu priču ubrzo saznala i cijela država, koja se ujedinila u akciji skupljanja pomoći za juniora NK Kurilovca, srednjoškolca, dečka omiljenog u svakom društvu…

U rekordnom, gotovo nestvarnom roku prikupljeno je potrebnih 250.000 eura za njegovo liječenje u Krapinskim toplicama, a u Krapini se igrala i utakmica koju će zauvijek pamtiti. Zagorec iz Krapine igrao je s njegovim Kurilovcem, došao je i Ivan na utakmicu, a kompletan prihod išao je za pomoć njegovim roditeljima.

A oni su, jasno, u ovih posljednjih šest mjeseci najviše patili, strepili, nadali se. Veselila nas je i zbog njih svaka dobra vijest iz Krapinskih toplica, pa smo “obilježili” i njegove prve riječi, prve korake, a sad je došao trenutak i za novu fazu. Ivan je, naime, dobio priliku provesti Božić kod kuće, u Gradićima, u roditeljskom domu, okružen najmilijima…

Osim roditelja i obitelji, dočekali su ga i brojni prijatelji, ali i gradonačelnik Krešimir Ačkar, Ivanov sumještanin, susjed. Ivan je širio osmijeh, šalio se i smijao, uživao u trenucima koji su barem nalik na one nekadašnje, prije nego što se sve ovo dogodilo.

I opet se, naravno, veselimo zajedno s Ivanovim roditeljima, a usput se i svim srcem nadamo kako će već sljedećeg Božića stvari biti još puno, puno bolje, da će oporavak ići u najboljem smjeru.

Drži se, Ivane! I sretan ti Božić…

Pojavila se onako visoka, elegantna, plavokosa, sa širokim osmijehom na licu, bila je to vizura ozbiljne i zadovoljne žene, a sjećanja su se u trenutku vratila unatrag. Dvadeset i nešto godina unatrag, u vremena kad je Senna bila samo Ušić, kad je bila djevojčica na ulasku u tinejdžerske godine, kad se tek počelo ozbiljno pričati o jednoj maloj koja “razvaljuje” u dresu novoga kluba, ŽOK Azene.

– Toplo mi je oko srca kad se sjetim tih dana, iste sekunde preplave me emocije – kaže Senna uvodno, da bi već sekundu potom, već na taj prvi pokušaj evociranja uspomena, potekla i prva suza.

Posebne su emocije u pitanju kad se Senni Ušić Jogunica, kako se danas zove i preziva, spomene naš neprežaljeni odbojkaški klub, vrijeme njezina odrastanja. Bio je to klub kojeg su pokrenuli njezini majka i djed, jedna briljantna sportsko-obiteljska priča, a ona je od prvih dana bila Ta!

– Puno je tu truda uloženo, u prvom redu od strane cijele moje obitelji. Iako, kasnije smo našli smo podršku u još nekim ljudima, počevši s bivšim ravnateljem OŠ Eugena Kumičića Stjepanom Puškarom, imali smo lijepu potporu i u Gradu, našli su se i neki sponzori, privatnici… Ali da, to je bila obiteljska priča – govori Senna.

Osvojila je odbojkaški svijet, došla do njegovih vrhova, no danas je daleko od odbojke. U nekom je drugom svijetu, ali opet u poznatom okruženju, u kući u kojoj je cijeli život dolazila baki i djedu, u obiteljskom biznisu od kojeg nije željela odustati. Na jednom od zidova, međutim, naslagane su fotografije iz slavnih dana ŽOK Azene, pa je red za početak ove priče vratiti se na – početak. Sportski i klupski početak.

– Sve to je krenula onako, nevino… Mama je došla na ideju: ‘Ajmo napraviti selekciju curica i malo trenirati odbojku.’ Ja sam u tom trenutku imala deset godina i do tad sam išla na ritmičku gimnastiku. Međutim, slomili su mi srce kad su mi rekli da sam previsoka da bi se nastavila baviti ritmičkom gimnastikom, a to je bio i okidač da mama pokrene školu odbojke. Krenulo je s idejom da to bude rekreativno, nikakav klub nije bio ni u primisli, a na kraju smo, eto, dogurali do Europe…

Dedina Azena borila se za naslov prvakinja države, igrala finala Kupa, europska natjecanja… Foto: Privatna arhiva

Mama Snježana bila je vrhunska odbojkašica, prvakinja Europe s reprezentacijom Jugoslavije, dugogodišnja igračica Mladosti, a kćeri Sennu, Simonu, Anu i Marija, kao i sina Davida, dobila je u braku sa Svenom Ušićem, bivšim košarkašem, dvostrukim prvakom Europe sa Cibonom. Od sporta se nije moglo pobjeći.

– Tako nekako, jer kod nas je oduvijek sport bio tema od jutra do večeri. Uostalom, Deda je odmah rekao Snješki da je izabrala jako dobrog muža, da će nam dobro doći Svenovi centimetri u obiteljskom stablu, ha, ha – priča Senna, pa se vraća na priču o prvim danima ŽOK Azene.

I na ulazak legendarnog Antuna Azenića, poznatijeg kao Deda, u svijetu velikogoričke odbojke.

– Nekoliko mjeseci nakon što smo s mamom krenule trenirati u školi, Deda se priključio i rekao: ‘Snješka, ajmo mi napraviti klub! Ako može Mladost, zašto ne bismo mogli i mi ovdje, u Velikoj Gorici’. I mama kao vrhunska igračica, i Deda koji je stalno bio uz nju znali su kako funkcionira ozbiljan klub, imali su to iskustvo, jednako kao i tata preko Cibone. Vjerovali su da to nije nikakva velika nauka, da treba samo postojati entuzijazam i dobra organizacijska struktura. Ako to imaš, sve se može. Da, treba zasukati rukave, treba gubiti vikende s obitelji, ali rezultati na kraju dođu – vjeruje Senna.

– Ujedinili su se, cijela obitelj dala je sebe za klub, a to je zapravo to! I ja danas vjerujem da, ako nešto u životu radiš, ne možeš to raditi polovično. Ili ideš sto posto ili bolje odustani. I radi nešto drugo – dodaje.

Cijeli jedan zid kuće posvećen je uspomenama na rane igračke dane, na slavnu generaciju Azene…

Azenić i Ušići odabrali su baviti se odbojkom, a to je dovelo do toga da je njihov klub postao druga snaga u hrvatskom ženskoj odbojci. Godinama je Azena bila rame uz rame sa zagrebačkom Mladosti, no nikad nije uspjela i doći do titule prvakinja države. Bila su to danas gotovo nestvarna vremena, jer tad je ženska odbojka punila “bakarić”, često su tu bile i televizijske kamere, po gradu se pričalo o curama kao što su Ines Rendulić, Diana Reščić, Una Bogović, Bernarda Buđa, sestre Martina i Margareta Novosel…

I o Senni, koja se usput morala boriti s pričama kako je tu gdje jest zato što su joj roditelji bivši sportaši, zato što joj je djed predsjednik kluba…

– Kad si u pubertetu, sve ti smeta. Još kad si žensko… Lako mi je sad pričati, ali tu vrijedi ona, što te ne ubije, ojača te. Meni je sve to pomoglo da izbrusim svoj karakter, jer puno su ljudi pričali o dedi, mami i tati. I kad sam bila najbolja juniorska na svijetu, te priče nisu prestajale, ali dobro, to je tako kod nas. I baš zato, kad sam otišla van, to je bila poezija. Nitko te ne zna, ne propitkuje, radiš svoj posao i uživaš. Stvarno sam procvjetala, koliko god je uvijek taj prvi odlazak u inozemstvo težak. Kod nas su uvjeti takvi kakvi jesu i ako iz toga napraviš rezultate, ono što te čeka vani je – igranje.

Međutim, to što je bila Dedina unuka ipak je donijelo puno više benefita. Za početak, imala je priliku odrastati u jednog posebnog čovjeka, s posebnom energijom. I zato je dodatno šokantan bio njegov odlazak 2005. godine, sa nepunih 70…

– Deda je bio stvarno velik čovjek. Veliki vizionar, čovjek koji je pomagao ljudima baveći se ljekovitim biljem cijeli život… Ostavio je trag i u sportu, a ukupno gledajući bio je čovjek ispred svog vremena – počinje Senna priču o djedu.

Svaku večer, na svakom treningu, bez obzira na sve obaveze, Deda Azenić i njegova supruga Marija bili su tu. Na klupici uz teren, od prve do zadnje minute treninga.

– On je živio sto na sat. Uvijek kažem, i da je znao kako će umrijeti, vjerujem da bi odabrao isti način života. U tim godinama biti na svakom treningu, na svakoj utakmici, ići na sva naša gostovanja autobusom… To je bilo naporno i nama mladima, a kako neće njemu, u tim godinama. Uz to je imao i firmu, u kojoj su on i baka praktički sve sami radili. Imali su i pomoć bratića i još jedne radnice, ali sve su radili sami. Od 9 ujutro do 14 sati bila je proizvodnja, zatim su počeli dolaziti klijenti, sve do negdje 19 sati, pa brza večera i ravno na trening, koji se znao protegnuti i do 23 sata. I tako svaki dan – govori Senna i dodaje:

– Sigurna sam da je živio ispunjen život, a to smatram jako važnim. Nije važno kad odeš, nego što ostaviš iza sebe. A on je u tom smislu bio ispunjen čovjek. I vjerujem da je, ako nas gleda odozgo, ponosan na sve što je napravio, ali i na nas koji smo nastavili ići njegovim putem.

Nažalost, kad je u pitanju odbojkaški klub, priča je to koja nje preživjela Dedin odlazak. Malo po malo, kroz godine agonije, klub je išao prema gašenju. I danas više ne postoji.

– Svima nam je bilo žao kad je došlo do toga. Mama, tata i baka ostali su uključeni, jer naučili smo funkcionirati kao grupa, ali tu je bilo previše svega. Jednostavno su vidjeli da je to preveliki teret, velika smo obitelj i puno je obaveza, pa se tražio netko tko će to preuzeti. Postojali jesu neki ljudi koji su iskazali dobru namjeru, ali tu ne bih o detaljima. Vrlo brzo sam ja i otišla u Italiju, godinu dana nakon Dedine smrti, no bilo je potencijala da se to nastavi i žao mi je što se to nije dogodilo. Ali tako to ide, u životu se sve događa s razlogom, a za Azenu se nije pronašlo rješenje, nisu se pronašli ljudi koji bi imali motiv, glad za uspjehom, znanje…

Senna Usic Jogunica of Croatia spikes

Drugim riječima, bilo je nemoguće pronaći nekoga tko bi to mogao voditi i približno uspješno kao Deda. Pogotovo s obzirom na to da je i Senna Ušić, apsolutno najbolja igračica, otišla dalje, logičnim putem. Iako…

– Iskreno, meni je odbojka bila rekreacija sve do moje 18. godine. Do tad sam već osvojila Kup Hrvatske, igrala finale prvenstva, ali i dalje sam razmišljala da bih se odbojkom mogla baviti, ali i da ne moram. Išla sam u goričku Ekonomsku školu, htjela sam upisati i fakultet… A onda sam dobila ponudu od talijanske Perugije, u tom trenutku najboljega kluba na svijetu, ekipe pune olimpijskih pobjednica. I tu sam shvatila: ‘OK, čini se da sam izabrala da ću se baviti odbojkom…’ Imala sam vjeru u sebe, i inače sam vrlo intuitivna osoba, uvijek slijedim svoju intuiciji, i išla sam tjedan po tjedan, mjesec po mjesec, godinu po godinu – prisjeća se Senna.

– Kad sam došla u tu famoznu Italiju, zapravo sam shvatila gdje sam. U Hrvatskoj su ljudi znali za mene, znali su i šire, jer bila sam najbolja mlada igračica na svijetu, ali u toj Perugiji sve to nije značilo ništa. Bila sam mala Senna iz Hrvatske, praktički sam ponovno učila osnove. Talijani su već tad jako puno pažnje poklanjali taktici, imali smo kolegije prije utakmice s razgovorima o taktici, pa video analize… Doslovno sam se osjećala kao da sam opet na početku. I shvatila sam da sam u profesionalizmu do grla.

Mlada i talentirana Velikogoričanka borila se za svoje mjesto pod suncem, svakoga dana učila od suigračica, odreda velikih igračica.

– Imala sam i čast i privilegij u toj fazi karijere biti okružena takvim igračima. One su me i motivirale za nastavak karijere. Od tad sam željela igrati u najboljim klubovima na svijetu, biti najbolja što mogu biti, boriti se samo za prva mjesta… A tako je to nekako i bilo – vraća se Senna na talijansku epizodu svoje priče.

– Iz svake zemlje u kojoj sam igrala imam lijepa iskustva, pa tako i iz Italije. Pamtim dva osvajanja prvenstva Italije, taj njihov Scudetto je vrh svijeta u ženskoj odbojci, a moja možda i najljepša uspomena je iz prve sezone u Perugiji, kad smo postale prvakinje Europe. Imale smo početnu šestorku isključivo od olimpijskih pobjednica, a ja sam bila sedmi igrač. Došle smo na Final Four, a tu se suigračica iz Bugarske ozlijedila. Gubile sam 2-1 u finalu od ekipe iz Turske, ja sam ušla, preokrenula utakmicu i mi na kraju postanemo prvakinje Europe! To mi je bio baš nevjerojatan osjećaj, vjerojatno i najupečatljiviji u mojoj karijeri. Tu sam i definitivno shvatila da mogu živjeti od toga. A onda su krenule i ponude…

Ukupno je pet godina provela u Italiji, zatim se preselila u Tursku, a onda nakratko u Japan, pa za kraj odradila ozbiljnu epizodu u Kini. I gdje god je bila, držala se postulata koje je prihvatila u onim prvim danima, u obiteljskom domu. Ako nešto radiš, radi maksimalno…

– Talent je važan, ali bez rada nema rezultata. Obožavala sam to što radim, obožavala sam odbojku. Je, bilo je i kriznih trenutka, pogotovo u odrastanju, pitala sam se i je li sve to za mene… Recimo, u Japanu sam imala jako stresnu sezonu. Tamo može igrati samo jedna strankinja i bila sam jako usamljena. Imala sam krize, razmišljala da li nastaviti s odbojkom ili ne, vratiti se doma ili ne… Ima tih padova, ali kad digneš pehar na kraju sezone, sve to prođe.

Japanska epizoda trajala je tek nešto više od pola godine.

– Teško je bilo snaći se u Japanu. Oni ne pričaju engleski, imaš prevoditelja uz sebe na klupi, pokušavaš sve poloviti… Njihova kultura nije baš kompatibilna našem mentalitetu, ali iz današnje perspektive sam zahvalna na tom iskustvu. Mnogi mi zavide što sam sedam mjeseci imala priliku živjeti u Japanu, pa danas barem mogu ljudima poslužiti kao savjetnik kad putuju za Japan turistički. Općenito, zahvalna sam sportu što mi je omogućio da do svoje 30. godine proputujem svijet, upoznam ogroman broj ljudi, običaja, kultura… Zaradila sam ja pritom i novac, naravno, ali pravo bogatstvo je u tim ljudima, u tim iskustvima – vjeruje Senna.

Iz Japana se preselila u Kinu, pa ubrzo shvatila da su u pitanju ozbiljne razlike u načinu života.

– Kina je jako različita od Japana. Japanci su dosta zatvoreni, a Kinezi su po mentalitetu čak i dosta slični nama. U Japanu se ne smiju pokazati emocije. Dobio ili izgubio, uvijek ide naklon navijačima, ne dolazi u obzir slaviti na terenu ili ne daj Bože pustiti suzu nakon poraza. To se ne smije, zabranjeno je. Ne žele si dopustiti da pokažu emocije. Kinezi su vrlo otvoreni, sve se pokazuje, čak i malo previše. Oni imaju taj stav da treba sve izbaciti iz sebe, pa nam je u početku bilo malo čudno s tim podrigivanjem i prdenjem. Bila je sa mnom i jedna Njemica, zajedno smo se smijale tome, ali nikad se nismo željele do kraja uklopiti u tom smislu, ha, ha. Čujem se s njom i dalje, vidimo se, stalno smo u kontaktu.

Još jedna posebnost vezana je uz Kinu.

U odnosu na sve ostale klubove, tamo je dobro bilo to što su muževi mogli ići s nama na utakmice, čak i biti s nama u sobi. To je velika potpora, ako imaš uz sebe čovjeka koji će biti tu, uz tebe, pogotovo u stranoj zemlji. Sve u svemu, dvije sjajne sezone u Kini, u to vrijeme igrala sam vjerojatno i najbolju odbojku u životu, a s Kinom sam se praktički i oprostila od odbojke. Nakon toga sam dva mjeseca bila u Italiji, ali tad sam rekla da je to to. I da je vrijeme za neke druge stvari. Mama se tad i razboljela, to je također dovelo do tog malo ranijeg umirovljenja – zaključuje svoju sportsku štoriju možda i najbolja sportašica koju je Velika Gorica ikad imala.

Mama Snježana preminula je 2018. godine, baka Marija dvije godine poslije, i posao s tvrtkom Azena, koja se bavi ljekovitim biljem i prirodnim preparatima otkad se Deda bacio u to još krajem sedamdesetih, bio je na čekanju.

– Odluka je bila hoćemo li zatvoriti firmu, hoćemo li je prodati nekome za smiješne novce, ili ćemo nastaviti dalje. Imala sam novac zarađen od odbojke, bila sam motivirana, a još su me malo pogurali bratić Andrej, koji je cijeli život radio s djecom i bakom, ali i muž Juraj, koji je ekonomist. Definitivno mi je sve “kliknulo” u Kini, tu sam odlučila da ću preuzeti firmu. Mama i baka više se nisu mogle time baviti, a puno toga promijenilo je i to što smo ušli u Europsku uniju. Trebalo je napraviti laboratorij, pogon, uskladiti se sa standardima i zakonima…

Bratić Andrej Azenić “mućka” sastojke za prirodne preparate, a direktorica Senna vodi posao…

Sve to Senna je i napravila, zajedno s Andrejem Azenićem, sinom njezina ujaka.

– Nakon što sam preuzela firmu, još sam dvije godine igrala, no polako smo to krenuli dizati na svoje noge, napravili smo rebranding, novi logo, ambalažu… A to je meni najdraži dio, obožavam dizajniranje. Bratić je, s druge strane, zeleni čarobnjak, kako ga ja zovem, on sve formulacije koje poželite bez problema zamućka. Radi stvarno super posao.

A dok je Andrej “mućkao”, Senna je radila na promociji. Uključujući i trenutke kad bi potencijalnim partnerima otkrivali da je mast Azena jestiva!

– Da, Azenina mast je sto posto prirodna, u njoj je pčelinji vosak, dobra je kod gastritisa i čira na želucu, jako dobro rješava te probleme – kaže Senna i nastavlja:

– Imali smo prezentaciju u jednom odvjetničkom uredu u Kini, u Šangaju, na tko zna kojem katu nebodera. Prezentirali smo mast Azenu i muž pred svima njima pojede malo masti! Ljudi su bili van sebe, to je bio takav pljesak… Nisu mogli vjerovati da postoji kozmetika koja se može jesti. Takvi trenuci te motiviraju, drže te da ideš i dalje. Kao i u sportu, uvijek moraš učiti i napredovati, svaka nova godina nosi nove izazove. Ima tu svega, moraš ispunjavati sve te standarde, puno ulagati, ali kad ti dođe čovjek i kaže da je došao po preporuci, zato što smo pomogli nekome s bilo kojim problemom, nema novca koji to može platiti, nema tu da ti je nešto teško. U tim trenucima sve vrijedi.

Azena je već jako dugo dobro poznati brand, a sve je počelo jako davno, u jednom slavonskom selu…

– Malo ljudi zna kako je Deda završio u ovom poslu. Dugo se bavio ugostiteljstvom, radio u Osijeku. Tu pričamo o sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, o vremenu kad nije baš u svakom selu bilo liječnika i ljudi su znali umirati od upale pluća ili bronhitisa, jer nije bilo lijekova kao danas. Deda je cijeli život imao problema s bronhima, u jednom trenutku dobio je i upalu pluća, i tu je krenuo proučavati biljke, želeći pomoći sam sebi. I tako je krenulo njegovo travarstvo – prepričava Senna.

– Njegov otac bio je vrlo imućan, imao je štale, u njima konje, a imao je i kola, što se u to vrijeme smatralo velikim bogatstvom. Ljutio se kad mu je Deda rekao čime se želio baviti, govorio “ma kakve biljčice, ostavi se toga…”, u to doba gotovo je to bilo sramota. Međutim, Deda je na kraju razvio veliki posao, s velikim rezultatima, pomogao je puno ljudi, a firmu je službeno osnovao 1998. godine. Naši najpoznatiji proizvod, čaj Bronhosan i biljna mast Azena, nastali su 1979. godine. Deda je s tim išao na Zagrebački velesajam, prodavao na sve moguće načine i uspio. Najviše usmenom predajom, to je bila najbolja reklama.

Danas su uvjeti funkcioniranja bitno drukčiji, ali vještine su ostale žive kroz bratića i sestričnu Andreja i Sennu.

– Andrej je cijeli sve recepture radio s Dedom, pomagao njemu i baki. Proizvodili su, skupljali bilje od dobavljača i berača iz cijele Hrvatske, od Hvara do Delnica. I dan danas imamo iste dobavljače, od Dede i bake, što je pomalo i nevjerojatno… Hrvatska je u svijetu na dobrom glasu, promovirana je kao raj na zemlji, a imamo i biljke koje rastu samo kod nas. Mi u Azeni imamo filozofiju da koristimo isključivo bilje s našeg, mediteranskog područja, što god da radimo, a u tom smjeru ćemo i nastaviti ići.

Bivša odbojkašica, vrhunska sportašica, danas je uspješna direktorica, ali planovi za daljnji razvoj itekako postoje.

– Ovih posljednjih godina željeli smo malo učvrstiti korijene, ali moj krajnji cilj je izvoz. Želim da ovo što imamo bude svjetski prepoznat brand. Znam da ništa ne ide preko noći, ali već imamo neke suradnje s inozemnim partnerima, polako širimo tu priču i na internacionalnu razinu – govori Senna, pomalo netipična direktorica:

– Prošle godine smo s Azenom sudjelovali u “Startaj Hrvatska” i ušli smo u sve Interspare u Hrvatskoj, s kremom za ruke i biljnom masti. Imamo super poslovni odnos, jako sam zadovoljna, imali smo i snimanje emisije, pa promocije, pa putuješ po dućanima, slažeš police… Sve to Senna radi, nije ona doma. Mi smo takva firma, volim sve popratiti, ništa mi nije neugodno. A još me i koriste za ove visoke police, ha, ha…

Posao ide jako dobro, no Deda je i dalje nedostižan uzor.

– Ma nismo mi ni blizu Dede. Svake godine rastemo, povećavamo prihode, ali njemu još nismo ni do koljena. Uh, koliko je on nekad prometa radio… Mi se trudimo, ali Deda je živio u vrijeme kad nismo bili u Europskoj uniji, nama ti standardi i zakoni malo otežavaju, ali idemo naprijed nekim svojim putem. U međuvremenu sam i rodila dvoje djece, Andrej također ima dvoje male djece, a to je ipak obiteljski biznis. Radimo koliko možemo i stižemo, jer djeca su mi definitivno prioritete. Radimo manje serije, ali sve radimo ručno, znamo odakle su svi sastojci svakog proizvoda, garantiramo kvalitetu, a meni je to uvijek važnije od obujma.

Koliko su Azenini proizvodi vrijedni, govori i činjenica da liječnici iz bolnica često šalju pacijente na dogovor s fitoterapuetom Andrejem. Kažu mu problem koji imaju, a on krene “mućkati”…

– Svi Velikogoričani su dobrodošli u našu proizvodnju, imamo i svoj mini shop, dobijete i super popust, imamo i super božićnih poklona, ručno rađenih… Ovo je godišnje doba kad najviše uživamo, od početka studenog imamo osjećaj kao da smo u radionici Djeda Božićnjaka. Radimo pakete za firme, pustimo božićne pjesme i uživamo – sa smiješkom kaže Senna.

Voljela bi se, kaže, malo vratiti i odbojci, sviđa joj se što vidi interes kod djevojčica, ali prioritet su u ovom trenutku njezina djeca.

– Noa i Toma imaju četiri odnosno, šest godina, to su vam dva hiperaktivna dečka, a što se tiče sporta… Deda je upoznao mog muža kad smo tek prohodali i bio je zadovoljan genetskom kombinacijom, pa ćemo vidjeti, ha, ha. Moj Juraj je Dalmatinac, iz Splita, ali ja ne poznajem čovjeka koji više voli Veliku Goricu. To vam je onaj lik koji u dječji par dolazi odjeven za planinarenje, tako ćete ga prepoznati – završava svoju priču Senna Ušić Jogunica.

Priču o sportu i poduzetništvu, priču o jednom posebnom odrastanju i nekim teškim trenucima. I priču s kojom se, kao svjedok onog, ali i ovog vremena, lako povezati. Mala Senna je odrasla…

Gradonačelnik Krešimir Ačkar uputio je božićnu čestitku sugrađanima!

– U ovo posebno vrijeme kada toplina obiteljskoga doma i zajedništvo ispunjavaju naša srca želim vam sretan i blagoslovljen Božić. Neka ovaj blagdan donese mir, ljubav i veselje u vaše obitelji, a svaka božićna svijeća neka osvijetli put prema ljepšim danima. Godina iza nas bila je puna izazova, ali i prilika za rast i napredak. S ponosom gledamo na sve što smo zajedno postigli, a s nadom i optimizmom okrećemo se prema novoj godini koja je pred nama. Neka 2025. bude godina zdravlja, sreće, uspjeha i blagostanja za svakoga od vas – poručio je gradonačelnik Ačkar.

Tužno božićno jutro u Lijevim Štefankima. Iz Policijske uprave zagrebačke izvijestili su kako je u požaru kuće koji je izbio jutros oko 6:55 sati smrtno stradala jedna osoba.

Na intervenciju su izašle brojne vatrogasne ekipe, među kojima su bili i vatrogasci iz DVD-a Kravarsko.

– Zaprimili smo dojavu o požaru kuće u Lijevim Štefankima. Na intervenciju izlazimo sa 2 vozila i 9 vatrogasaca,a 1 vozilo i 3 vatrogasca ostaju u stanju pripravnosti u spremištu.Dolaskom na mjesto intervencije pomažemo kolegama iz Dobrovoljno Vatrogasno Društvo Pokupsko i DVD Lijevo Sredičko u gašenju otvorenog plamena i raščišćavamo područje koji je zahvatila vatra – oglasili su se na svojim društvenim mrežama

Na intervenciji su bili i policijski službenici PP Velika Gorica kao i djelatnici HEP-a. U tijeku je očevid.

Foto: FB DVD Kravarsko

Foto: FB DVD Kravarsko

Foto: FB DVD Kravarsko

Rožinec će i ove godine biti najukrašenija ulica, ne samo u Buševcu, već i šire. Udruga Moj Buševec, 26. prosinca organizira 17. izdanje svoje dobro znane manifestacije “Božić u Rožincu” s početkom u 17 sati.

Ova tradicija je za mještane Buševca i posjetitelje postala simbol zajedništva i kreativnosti. Smještena je u jednoj od najstarijih ulica Buševca, a predstavlja šetnicu prekrivenu lampicama i božićnim ukrasima.

– Napravili smo šetnicu kroz ulicu gdje mještani uređuju svoje kuće. Uz druženje, ocjenjuje se najukrašenija kuća – poručili su organizatori.

Manifestacija je započela 2013. godine na prijedlog pokojnog člana Udruge Borisa, a u znak na njegovo sjećanje, nagrada za najukrašeniju kuću nosi njegovo ime.

– Boris se oduvijek trudio oko ukrašavanja svoje kuće, pa je nagrada nazvana po njemu – rekli su iz Udruge.

Osim razgledavanja ukrašenih kuća, posjetitelji će moći probati i kolače koje su marljivo spremali mještani Buševca, a koji se također ocjenjuju. Uz to će moći uživati u kuhanom vinu, kobasicama i božićnim pjesmama.

Kao posebno iznenađenje za najmlađe, organiziran je dolazak Djeda Božićnjaka s poklonima za mališane, koji stiže oko 18 sati na starim traktorima Oldtimer kluba Turopolje.

Unatoč vremenu, obećali su pravi božićni ugođaj.

– Potrudili smo se održati svoje obećanje mještanima da će ove godine biti bijeli Božić u Rožincu, unatoč ovom vremenu. Bit će pahulje snijega kako bi doživjeli pravi ugođaj blagdana – istaknuo je Rožić.

Božić u Rožincu proslava je zajedništva i tradicije. Svi su pozvani da dođu, prošeću kroz šetnicu Rožinec i uživaju u bojama i mirisima blagdana.