HOTNEWS

David Zagorec,najmlađi član Oldtimer kluba Turopolje, stiže iz Buševca

Iako mu je 17 godina tek, David je strastveni oldtajmeraš, a prve Tomose je naslijedio od pradjeda Filipa i djeda Ivana. Od malih nogu je s ocem Nikolom počeo restaurirati motore, a izabrane sjajne primjerke na dva kotača moći ćete vidjeti na Oldtimer showu Turopolje, 18.rujna.

Objavljeno

prije 4 godine

10. rujna 2022.

Objavio/la

Goga Kiš

Za točno osam dana ispred Muzeja Turopolje, parkirat će se sasvim posebna, starodobna vozila, jer 18.rujna stiže nam Oldtimer show Turopolje. Bit će izloženi motorkotači, poljoprivredna mehanizacija, vojno-policijska i terenska vozila, te kamioni.

Među njima će se naći i legendarni Tomos motocikli koje skuplja, restaurira i vraća im stari sjaj jedan srednjoškolac iz Buševca – ime mu je David Zagorec, koji je istinski zaljubljenik i čarobnjak oldtimer Tomos motora. Iako je Davidu 17 godina tek, on je jedan sasvim ozbiljan oldtimeraš s već, za njegove godine, dugogodišnjim stažom u ovom hobiju kojemu se strastveno posvetio. Stoga ne čudi kako se Oldtimer klubu Turopolje pridružio od samog osnutka, u rujnu prošle godine.

Foto: David Zagorec, najmlađi član Oldtimer kluba Turopolje, sakuplja i popravlja stare Tomos motocikle/privatni album

David je odrastao u Buševcu, gdje i danas živi s majkom Mirjanom, tatom Nikolom i starijim bratom Filipom. Učenik je trećeg razreda srednje Zrakoplovno-tehničke škole Rudolfa Perešina, gdje se školuje za aviomehaničara. A mehanika mu je definitivno u genima, jer i djed Ivan i pradjed Filip su se bavili motorima,baš kao i tata. Tu svakako treba ne smijemo zaboraviti, kako je David napomenuo, iako je prezimenom Zagorec, obitelj su pravih Turopoljaca. Kako nam kaže, tata je s Kozjače, a mama iz Bukevja.

U turopoljski oldtimer klub dovela ga je njegova strast za legendarnim Tomosovim motociklima. Zasad ih u svojoj “ergeli” već ima pozamašan broj, pa su tu redom: Tomos T12 Colibri, Tomos APN4M,1981, Tomos Pony Express Rog,1983, Tomos T14M,1986, Tomos ATX50B,1989, Tomos ATX50C,2001.

Foto: David Zagorec, privatni album

“Još od malih nogu volim motore i automobile. Kada sam bio treći, četvrti razred, tata je odlučio složiti motor mog pradjeda, Tomos Pony Express iz 1983. Kad ga je složio,na njemu smo se brati ja vozili po dvorištu Volio sam se voziti, ali nisam htio imati zamazane ruke. No, nakon par godina, kad sam bio 7. razred, prijatelj me pitao možemo li ubrzati njegov Tomos ATX. “Nafrizirao” sam mu kanale i motor je odmah išao puno ljepše. Onda smo još dosta puta šerafili i frizirali njegove Tomose, pa sam primijetio kako je taj motor jednostavan za složiti, rakopati, popraviti. Tako sam se, moglo bi se reći,zaludio Tomosima! U petom mjesecu 2020. kupujem svoj prvi Tomos projekt,Tomos T14M iz 1986. godine Motor sam rastavio,oprao,stavio drugu mašinu na njegai testirao mnogo prepravki”..

Foto: David Zagorec, privatni album

No, nije to baš ni jeftin hobi, priznaje.

“Hobi je u zadnjih par godina postao dosta skuplji, jer su dijelovi postali skuplji, a i kompletan registrirani Tomos se sad prodaje po pet, šest tisuća kuna,dok su se prije prodavali po dvije, tri tisuće. Motore koje sam kupio su zasad iz mog sela, jer se tako mogu jeftinije nabaviti nego npr. preko Njuškala,Facebooka.. A dva Tomosa sam naslijedio od pradjeda Filipa i djeda Ivana”.

Kako se čini, Davidu to “šerafljenje” i “friziranje” jako dobro ide, jer krenuo je i u mototrkačke vode. Očito se glas o njegovim majstorskim rukama pronio..

“U četvrtom ili petom mjesecu 2021. mi se javio čovjek u vezi friziranja mašine za AML, Amatersku moto ligu za Tomose. Prihvatio sam taj izazov i do dan danas idem po utrkama, kao njegova tehnička podrška, radim mu auspuhe, friziram cilindre. Prošle smo sezone osvojili treće mjesto. Od prijatelja sam kupio Tomos ATX kojega ću,nadam se,i ja voziti u AML-u jednog dana”.

Foto: David Zagorec, najmlađi član Oldtimer kluba Turopolje, sakuplja i popravlja stare Tomos motocikle/privatni album

Zasad još nije upoznao vršnjaka ili mlađeg oldtimer hobista, a društvo i djevojke imaju različita mišljenja o njegovoj zanimaciji.

“Mislim da sam u okolici Zagreba jedini koji se s ovoliko godina bavi takvim stvarima,ne znam za nikog drugog da takvo nešto radi. Neki u društvu misle da je to bezveze,neki misle da je super,a mislim da curama taj hobi nije baš zanimljiv. Roditelji su ponosni na to kaj radim, jer je drugačije. Škola ne pati,tu i tamo se zalomi koja loša ocjena, ali mislim da je to normalno”.

Foto: David Zagorec, privatni album

No, zato postoje brojni istomišljenici u Oldtimer klubu Turopolje, gdje se posebno vesele skorašnjem susretu zaljubljenika u starodobna vozila.

“Jako je zanimljivo, jer ostali članovi imaju interesantna vozila, Zasad sam bio kod Vlade Gašpareca, ima preko 40 oldtimer motora, Jawe, MZ-e, ČZ-tke, BMW-e. Imali smo susrete u sklopu Buševske kestenijade prošle godine, održavamo redovne sastanke i veselimo se Oldtimer Show-u idućeg mjeseca. Očekujem dobru atmosferu,veselo druženje i puno lijepih i zanimljivih oldtimera.”

Za kraj razgovora nam priznaje kako će se Tomosima baviti čitavog života, a moguće i drugim markama motora. Za sve mlađe zaljubljenike u oldtimere ima poruku, ali i poziv.

“Poruku za mlađe imam,a to je da se nastave time baviti, da zaprljaju rukei da budu strpljivi! I ja sam u počecima bio brzoplet, pa nisam baš postizao neke dobre rezultate. Bit će grešaka, ali na greškama se uči. Ako nekoga zanimaju takve stvari ili bi se počeo baviti s time,slobodno mi se javi drago mi je pomoći ili podijeliti savjete.”

Mi Davidu želimo da mu budućnost u njegove vješte ruke dođe željeni mu Tomos Senior i da rasturi svojim Tomos ATX-om na budućim utrkama.

Foto: David Zagorec, privatni album

HOTNEWS

PONOS HRVATSKE U rukama goričkog Spidermana Maxa prestižna nagrada za hrabrost!

„Ograničen sam duljinom užeta – trenutačno je to 20 metara, ali oprema drži i do tri tone. Ako se pouzdaš u opremu, siguran si“ – ponosno priznaje Max, inače vatrogasac u Javnoj vatrogasnoj postrojbi Grada Velike Gorice.

Objavljeno

prije 20 sati

18. ožujka 2026.

Objavio/la

Morena Martinović

Foto: Privatni album

Voditeljski dvojac Gianna i Matko u jutarnjem programu City radija ugostio je danas posebnog gosta – Velikogoričanina Maximiliana Bindernagela Vujnovića, ovogodišnjeg dobitnika nagrade Ponos Hrvatske, koji je javnosti poznatiji kao “gorički Spiderman”.

Riječ je o priznanju koje se dodjeljuje pojedincima koji svojim djelima, hrabrošću i humanošću ostavljaju snažan trag u zajednici, a Maximilian priznaje kako ga je sama nominacija, a potom i nagrada – iznenadila.

„Nisam mislio da to zaslužujem. Ima tamo ljudi koji rade nevjerojatne stvari, pomažu bolesnoj djeci, a ja obučem tajice i malo visim. Ali očito i male stvari koje nekoga usreće imaju veću vrijednost nego što sam mislio“, rekao je Max.

Dodjela nagrade za njega je bila posebno iskustvo koje je, u svom stilu, obilježio i simboličnim detaljima. U Hrvatski sabor stigao je u odijelu, ali sa Spiderman maskom, dok je za svečanu večer odabrao tematski sako.

Od Njemačke do Velike Gorice

Iza neobičnog imena krije se i životna priča obilježena promjenama. Maximilian, punog imena Maximilijan Ralf Nikola Bindernagel Vujnović, je u Hrvatsku stigao kao desetogodišnjak.

„Došao sam prije 20 godina iz Njemačke. Htjeli smo se maknuti od jedne situacije, a majka ima hrvatske korijene. Ovdje sam odrastao i ljudi su me prihvatili“, ispričao je pa nastavio: „Lijepo je u Hrvatskoj, jer smo tu ljetovali. I evo, nakon toliko godina zaljubio sam se jednostavno u našu Hrvatsku”. Odrastanje u Velikoj Gorici Max opisuje s toplinom i zahvalnošću. Pohađao je Osnovnu školu Nikole Hribara, koju pamti kao posebno iskustvo, a spominje i svoju bivšu razrednicu: „Ako sluša, Jasna Odrčić – bila si legenda.“ Srednju školu završio je u našoj gimnaziji Velika Gorica, gdje je, kako kaže, učio važne životne i društvene lekcije.

Unatoč tome što već dva desetljeća živi u Hrvatskoj, tragovi njemačkog podrijetla i danas se mogu prepoznati u njegovu govoru. I sam priznaje kako još uvijek „vuče“ određeni naglasak, a kroz šalu otkriva i gdje najčešće griješi.

Kako kaže, na to ga je upozorila njegova djevojka koja podučava strance hrvatskom jeziku.

„Kaže da me genitiv zeza, a i slovo ‘R’“, ispričao je kroz smijeh, pokazujući da mu ni jezične sitnice nisu problem – dapače, prihvaća ih s dozom humora.

Privikavanje na novu sredinu i jezik, nakon dolaska iz Njemačke, nije bilo jednostavno. Hrvatski jezik mu je u početku stvarao poteškoće, a socijalna dinamika škole zahtijevala prilagodbu. „Jako teško. Hrvatski nije lagan jezik, a bilo je i zezanja, što je sasvim normalno odrastanje. Kad dođeš u novu sredinu, malo će te zezati, ali to ti gradi otpornost i hrabrost da izlaziš u javnost“, objašnjava.

Iskustvo života u Hrvatskoj, kaže, znatno se razlikuje od Njemačke. „Tu kod nas je puno opuštenije, ogromna je razlika u količini zezancije i opuštenosti. Ljudi ovdje su stvarno dobri iznutra i pomažu čim vide da nekome treba pomoć. To je razlog zašto sam ostao ovdje. Lako je otići u Njemačku, ali ovdje ti je život – tu su tvoji ljudi, to nema cijene“, zaključuje.

Vatrogasac bez maske – heroj u stvarnom životu

Iako ga javnost prepoznaje po kostimu superheroja, njegova svakodnevica daleko je ozbiljnija. Kao profesionalni vatrogasac, Max sudjeluje u intervencijama koje često nose visok rizik.

„Na početku imaš strah, sve ti je novo, ali s vremenom se navikneš. Moraš biti smiren jer donosiš brze odluke. Najvažnije je povjerenje – kolege su kao obitelj“, naglašava.

Put do tog zanimanja nije bio trenutačna odluka iz djetinjstva, iako su mu, kako kaže, vatrogasci oduvijek bili zanimljivi. Pravu strast prema tom pozivu razvio je nešto kasnije, pod utjecajem obitelji. Kako ističe, ključnu ulogu imao je njegov očuh, koji je radio kao voditelj smjene.

„Kad sam vidio kakav je to život, da stalno ima nešto novo i da nisi zatvoren u uredu osam sati dnevno – znao sam da je to za mene“, ispričao je. Govoreći o najzahtjevnijim intervencijama, ističe kako je teško izdvojiti samo jednu situaciju, jer je svaka priča za sebe. Ipak, posebno opasnima smatra požare u zatvorenim prostorima, poput podruma.

„Sve je zadimljeno, ne vidiš ruku pred sobom, a kamoli kolegu. Imaš osjećaj kao da si u labirintu, ne znaš što je oko tebe, a znaš da možda negdje ima i plinska boca“. U takvim trenucima, dodaje, presudni su smirenost i povjerenje u tim: „Moraš se pouzdati u kolege i biti samouvjeren. Nisi tu da bi odustao i izašao van“, zaključuje.

Zašto baš Spiderman?

Njegova druga, vedrija strana priče počinje još u djetinjstvu. Upravo ga je taj superheroj, kaže, najviše oblikovao.

„Spiderman je bio običan klinac koji je dobio moć i odlučio pomoći drugima. Mislim da svako dijete to ima duboko u sebi da ako može nešto napraviti, da napravi nešto dobro. Samo ja od toga nisam odustao“, objašnjava.

Iako je svojom pričom i angažmanom postao prepoznatljiv, ne smatra da ima „ekskluzivno pravo“ na ulogu Spidermana. Dapače, primjećuje kako se sve više ljudi odlučuje na slične inicijative.

„Spiderman nije moj izum, svatko to može raditi. Ali primijetio sam da ih ima sve više otkad sam krenuo“, kaže. Kroz smijeh se prisjetio i neobične situacije kada ga je jedan umirovljenik, također poznat po penjanju i nazivan „Spidermanom“, pozvao na svojevrsni dvoboj.

„Legenda od čovjeka, stvarno. Već smo se čuli, jako pristojan gospodin“, ističe. Do susreta ipak nije došlo zbog brojnih obveza, no ideja o zajedničkom druženju i dalje postoji govoreći da ga je htio „pozvati na penjanje, malo se podružiti i dati mu jedan svoj kostim, ali čovjek je visok 190 centimetara pa mu nije odgovarao“. Dodaje i kako bi mu rado pomogao nabaviti kvalitetniju opremu: „Kad sam vidio kakav kostim ima, baš sam poželio kupiti mu novi. Zaslužio je. Da se ja u tim godinama penjem po planinama – svaka čast, stvarno mu se divim“, zaključuje.

Visine, oprema i sigurnost

Njegovi nastupi često uključuju spuštanje s velikih visina no iza atraktivnih scena stoji ozbiljna priprema i oprema.

„Ograničen sam duljinom užeta – trenutno je to 20 metara, ali oprema drži i do tri tone. Ako se pouzdaš u opremu, siguran si“, kaže.

Iza takvih pothvata stoji i ozbiljna fizička priprema. Kako ističe, kondicija je nužna kako za vatrogasni posao, tako i za akrobacije koje izvodi navodeći da ide “svaki drugi dan na penjanje jer tu razvijaš snagu hvata, a to ti daje samopouzdanje kad si na visinama“. Iako kroz šalu napominje da uvijek može bolje, priznaje da je upravo u tom segmentu najjači. Dodaje da možda nije “najjači u svemu, ali da je definitivno najbolji penjač“. Što se tiče kostima, dodaje, ne traju dugo zbog zahtjevnih uvjeta, no nedavno su mu građani donacijom omogućili novi, kvalitetniji koji koristi isključivo za humanitarne akcije.

Podrška i planovi za dalje

Uz sve obveze, veliku podršku ima u privatnom životu.

„Imam curu koja me prati i pomaže. Bez nje to ne bi išlo“, iskreno priznaje. Iako mu je velika podrška, navodi kako zabrinutost ipak postoji – iako se o tome ne govori uvijek otvoreno.

„Mislim da se brine, ali ne želi to baš priznati“, kaže kroz osmijeh. Dodaje kako je na početku njihove veze ta zabrinutost bila izraženija, no s vremenom se smanjila, ponajviše zato što je njegova djevojka od početka bila svjesna kakav život vodi. i kako kaže Max: „Znala je kakva sam osoba i da sam već skakao padobranom više puta“, objašnjava.

Kada je riječ o budućim planovima, njegova želja ostaje jasna – nastaviti s humanitarnim akcijama, ali uz što više službenih dozvola govoreći da bi „volio dobiti više dozvola za spuštanja jer je to jako teško organizirati legalno, ali cilj mu je sve povezati s humanitarnim udrugama i razveseliti ljude posebno u Velikoj Gorici“, ističe, uz poruku: „Ako netko to čuje – dajte mi neki visoki neboder.“ Prisjetio se i jednog od zapaženijih pothvata – spuštanja s Hendrixovog mosta koje je privuklo velik broj građana. Iako prvotno nije planirao ići do kraja, odaziv publike promijenio je odluku.

„Mislio sam da će doći deset ljudi, a kad sam vidio koliko ih je zapravo došlo, rekao sam – sad se moram spustiti“, prepričava te naglašava kako je sigurnost uvijek prioritet.

„Uvijek sam osiguran na tri točke. I da jedna zakaže, oprema i dalje drži – može izdržati i do tri tone“, objašnjava. Ipak, priznaje da ponekad stvari ne idu potpuno po pravilima: „Za Hendrix sam si rekao – bolje tražiti oprost nego dozvolu“, kaže kroz smijeh, dodajući kako je nakon toga ipak dobio upozorenje da takve situacije ubuduće pokušava izbjeći.

Priča Maximiliana Bindernagela Vujnovića podsjetnik je da se heroji ne kriju samo u stripovima. Ponekad nose vatrogasnu opremu, ponekad kostim Spidermana, ali uvijek imaju istu želju – pomoći drugima.

Svečanu dodjelu nagrada Ponos Hrvatske pratite 28. ožujka 2026. u 16 sati na HTV 2.

Nastavite čitati

HOTNEWS

FOTO Predstavljen Ljetopis Grada Velike Gorice 2025.

Objavljeno

prije 1 dan

18. ožujka 2026.

Objavio/la

David Jolić

Novi 21. broj Ljetopisa Grada Velike Gorice 2025. predstavljen je jučer (utorak, 17.03.2026., početak u 19 sati) u posve ispunjenoj Gradskoj vijećnici Pučkog otvorenog učilišta. Na 270 stranica Ljetopisa 2025 predstavljen je bogati presjek života Grada Velike Gorice, kao što su 30 godina Grada Velike Gorice, 800 godina Plemenite općine turopoljske, kao i mnoge druge obljetnice udruga i društava Grada. Veliko bogatstvo života Grada prezentirano je kratkim podsjetnikom od početka do danas.