Povežite se s nama

Priča iz kvarta

Čudo od djeteta: ‘Imam 15 godina i seniorska sam prvakinja Hrvatske’

Jelena Buchberger u badminton je ušla zbog starijih brata i sestre, a već na početku ozbiljne karijere naznačila je da je u njezinim rukama izniman talent, na ponos našega grada…

Objavljeno

na

Samo nekoliko mjeseci nedostajalo joj je da “skine” stanovitu Maju Pavlinić, koja je 2014. postala najmlađa seniorska prvakinja Hrvatske u badmintonu, ali i drugo mjesto u toj kategoriji će, nema sumnje, zadovoljiti Jelenu Buchberger, 15-godišnju Velikogoričanku koja je napravila – čudo!

Na državnom seniorskom prvenstvu u Čakovcu potukula je konkurenciju, šokirala protivnice i okitila se zlatom koje ulazi u povijesne knjige.

– I ne samo to! Državna prvenstva u svim uzrasnim kategorijama održana su u ta dva vikenda u Čakovcu, a Jelena je seniorskoj tituli dodala i one iz kategorija do 17 i do 19 godina. Kompletirala je hat-trick – ponosno ističe trener Neven Rihter, alfa i omega Badminton kluba Velika Gorica.

Uz Jelenu je od samih početaka, dobro se sjeća neobuzdane, pomalo i divlje djevojčice koja je trgala loptice i lomila rekete kao Goran Ivanišević iz najboljih dana, ali zajedno su vrlo brzo došli vrlo visoko.

– Bilo je ovo prvi put da su se svi klubovi okupili na jednom turniru, i odmah je to bilo državno prvenstvo. Nešto slično nismo imali već gotovo godinu i pol, tako da su mnogi bili šokirani kad su vidjeli kako Jelena igra – kaže trener i nastavlja:

– Jedna scena mi je ostala u sjećanju… Upravo poražena šesterostruka prvakinja Hrvatske ostala je nakon meča stajati uz teren, razgovarala je s trenerom u smislu ‘što se upravo dogodilo?!’ Velika je ovo senzacija. Kad je imala meč loptu u finalu, nije se muha čula u dvorani. Muk. Naježio sam se, a naježim se i sad kad se sjetim…

A ona, cura od 15 godina, sve je to frajerski izgurala. I odigrala još jedan pravi potez, za kraj priče. Iako, riječ je o početku.

– Iskreno, uoči prvenstva nisam ni sama vjerovala da je moguće da odem do kraja, ali kad je već došlo do tog posljednjeg poena, kod 20-19, rekla sam sama sebi: ‘Ajde, odigraj još taj jedan!’ I ispalo je nevjerojatno, jer tko bi mogao pomisliti da će djevojka od 15 godina postati seniorska prvakinja?! Pa pobjeđivala sam i protivnice duplo starije od mene, činilo mi se da je to nemoguće… – govori presretna Jelena.

Međutim, moguće je. I uz samo tri do četiri treninga na tjedan, puno manje od konkurentica, jer financije ne dozvoljavaju više, i sa samo 15 godina, moguće je postati seniorska prvakinja države. Čudo od djeteta iz Bonifačićeve ulice izvelo je nešto neviđeno već godinama.

– BK Medvedgrad naš je daleko najjači klub, s puno iskusnih, starijih igrača, i od 2014. godine normalno je da njihovi igračice i igrači uzmu svih pet zlatnih medalja u seniorskoj konkurenciji na državnom prvenstvu. Ovo je prvi put u ovih sedam godina da su ostali bez jednog zlata – pojasnio je veličinu uspjeha trener Rihter.

U badmintonu je Jelena praktički otkad je prohodala, a za to su krivi brat i sesta.

– Da, oni su trenirali, pa je i meni to jako rano postalo vrlo zanimljivo. Kažu da me kao dijete bilo nemoguće umoriti, pa sam to usmjerila u badminton. Kad ne treniram, često gledam mečeva, mislim da mi i to može pomoći, a u svakom slučaju planiram još dugo ostati u badmintonu.
A ima i prilično jasan cilj. Trener Neven brzo će stati na loptu i smiriti euforiju, upozoriti da to još nije realno očekivati, ali ovo je neka “opasna” 15-godišnjakinja.

– Cilj mi je otići na Olimpijske igre i voljela bih da to bude već za tri godine u Parizu! Znam da imam još puno prostora za napredak, da moram puno raditi i trenirati, ali moji ciljevi su najviši – kaže Jelena.

Učenica je naše Ekonomske škole, plan je i studirati ekonomiju, ali o tom potom. Sad je važno kako će letjeti loptica od pluta i guščjeg perja…

Priča iz kvarta

‘Mraclinci toliko vole svoj klub da se i sam ponekad zapitam u čemu je stvar…’

Miroslav Iličić početkom ožujka je preuzeo ulogu predsjednik NK Mraclina, trenutačno pete momčadi 4. NL Središte. U nedjelju se na Grabi igra derbi kola, u goste Mraclincima dolazi Naftaš iz Ivanića

Objavljeno

na

Objavio/la

Promjena na čelu NK Mraclina, po rezultatima četvrtog kluba u nogometnom Turopolju, dogodila se početkom ožujka, što će reći da su iza novog predsjednika Miroslava Iličića prva dva mjeseca u ulozi koja mu je nova, ali koja u praktičnom smislu i nije donijela neke velike, krucijalne promjene.
– Da, sad je već prošlo nešto vremena, ali mogu vam reći da mi se život i nije značajno promijenio. I dosad sam bio uključen u vođenje kluba, zajedno s bivšim predsjednikom, a sadašnjim tajnikom Goranom Vukašinecom i sportskim direktorom Lukom Cvetnićem. I tu se zapravo ništa nije značajno promijenilo. Kod Gorana je došlo do malog zasićenja, poželio se maknuti, Luka je ostao na svojoj poziciji, pa praktički nije ni bilo druge opcije nego da ja budem predsjednik – kaže Iličić, poduzetnik i nogometni zaljubljenik iz Mraclina.

Na skupštini na kojoj je preuzeo čelno mjesto u rad kluba uključili su se još neki ljudi, mraclinska nogometna ekipa sad je još jača, ali s tim u ovom posebnom selu ionako nema previše problema.

– Mraclinci su jako vezani uz klub, to je baš posebnost našeg sela. Jako puno mještana želi pomoći, uključiti se, tako da se zna dogoditi da nas dođe i previše kad se nešto radi, kad se organizira neka akcija. Čudno je to za peti rang natjecanja, ali mi imamo svoje navijače na svim gostovanjima, čak i onim najdaljima. Iskreno, i sam se ponekad zapitam u čemu je stvar, u čemu je tajna, jer ti ljudi su uz nas i kad se pobjeđuje, i kad se gubi, i kad je lijepo, i kad je teško – govori Iličić pa nastavlja:

– Možda je djelomično stvar u tome da smo zadnjih godina preskakali rangove, imali dobre sezone, napredovali, možda je to malo više ljude vezalo uz klub. U svakom slučaju, presretan sam i prezadovoljan što imamo takvu sinergiju u klubu i u selu. Za jedan seoski klub to je na zaista visokoj razini.

Sve govori da će tako i ostati, jer ista ekipa i dalje je na okupu, iz dana u dan, ako treba i od jutra do mraka.

– Stvarno često radimo u klubu i oko kluba, tako da smo postali kao obitelj. To su pozivi, poruke… S porukom na temu kluba se budiš ujutro, s porukom na temu kluba ideš spavati navečer. Naš sportski direktor Luka Cvetnić ustaje jako rano i on prvi kreće ujutro, ali zato ide rano spavati. A kad on spava, tamo negdje u ponoćnom terminu, bivši predsjednik Goran Vukašinec šalje završne poruke za taj dan. Ideš leći u krevet, a dolazi poruka… U početku je i žena pitala tko mi to šalje poruke u to doba, ali sad je i ona naviknula, ha, ha – kroz smijeh opisuje predsjednik Mraclina.

Na početku svog mandata u ulozi prvog čovjeka kluba sudario se i s poznatim boljkama niželigaškog nogometa. Zbog suđenja su iz Mraclina već dvaput reagirali ovog proljeća, s posebnim naglaskom na gostovanje kod vodećeg Tigra u Svetoj Nedelji. Sudac s te utakmice, kao i one kod Moslavine u Kutini, skinuti su s lista.

– Da, može se reći da smo imali problema sa suđenjem. Objavljivali smo i na društvenim mrežama neke odluke koje nismo mogli prožvakati. Smatramo da smo oštećeni i uskraćeni za neke zaslužene bodove, ali neću ići toliko daleko i reći da se to događalo namjerno. Iako, neke su odluke bile, onako, čudne. I bilo ih je više, a to je teško prihvatiti. Ulažeš vrijeme i energiju, odeš uživati na tu utakmicu i teško je ostati miran kad dolazi do takvih situacija – kaže Iličić.

Mraclin ima podršku navijača na domaćim, ali i na gostujućim utakmicama… Foto: Vito Štuban

Sve to, naravno, neizbježno utječe i na život kluba u cjelini.

– Ma kako ne, narušava se atmosfera, osjeća se nervoza među ljudima, navijačima. Iako na nas u upravi to ne utječe previše, nije ti svejedno ako se, kao što se događalo ove sezone, nađeš u fazi u kojoj povežeš četiri utakmice bez pobjede, a trebao si dobiti barem dvije – kaže Iličić, kojem je za ovu priliku preostalo još jedino malo se osobno predstaviti.

– Imam tvrtku koja se bavi PVC stolarijom, živim u Mraclinu, otac troje djece, sretno oženjen, a nogomet mi dođe kao ispušni ventil. Kad dođeš nedjeljom na utakmicu, zaboraviš na sve, to mi je najbolji mogući odmor. Taman poslije nedjeljnog ručka, gledaš utakmicu, vidiš se s ljudima koje ne vidiš tijekom tjedna, a to je i poanta seoskoga kluba – zaključio je predsjednik Mraclina.

Prva sljedeća takva prilika pojavit će se već ove nedjelje od 17 sati, kad Mraclin dočekuje Naftaš Ivanić. Sad je opet u rijeku dobra faza, jer Mraclin je uzeo deset bodova u posljednje četiri utakmice i drži se na petome mjestu tablice 4. NL Središte, s dva boda manje od treće Rugvice i četvrte kutinske Moslavine, s jednim više od šestog Moslavca iz Popovače. Sljedeći protivnik, društvo iz Ivanića, drži drugo mjesto, što će reći da se u nedjelju na Grabi igra derbi kola.

I mirno se čeka kraj još jedne dobre i uspješne sezone, što je potpuno drukčije okruženje od onog u kojem žive naša preostala dva predstavnika u ovom rangu, Gradići i Jelačić, koji su u borbi za ostanak u ligi. Sastav iz Vukovine u subotu je u Lekeniku, a istoga dana Gradići gostuju kod Libertasa u Novskoj.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Vrane “osvojile” grad: U parku kod crkve pune krošnje gnijezda!

U Parku Plemenite općine turopoljske okuplja se velik broj vrana, što sve više smeta susjede, ali i prolaznike. Iz gradskih službi kažu kako je uklanjanje gnijezda već počelo, ali i da je vrane nemoguće potpuno otjerati. I zato treba znati živjeti s njima…

Objavljeno

na

Objavio/la

Ima tome sad već više od dvije godine, park koji će mnogi Goričani bez razmišljanja prepoznati i pod sintagmom “najljepši park u gradu” dobio je novo ime. Prostor uz “goričku katedralu”, crkvu Navještenja Blažene Djevice Marije, uz Muzej Turopolja, u tradicionalnom centru grada, postao je Park Plemenite općine turopoljske.

Uz novi naziv, dobri stari “park kod crkve” sve je nametljivije dobivao i novi identitet. I nije to slučajno, gradska je vlast već neko vrijeme odlučna u želji da ovaj park ponovno učini mjestom okupljanja, a u tome se i uspjelo uređenjem prostora, prilagodbom za novu namjenu, a sve skupa, potpuno realno gledajući, izgleda kao dobra ideja.

Stara je priča kako Gorica nema “pravi” centar grada, bavili smo se i nedavno tom temom, a u tim malim, subjektivnim analizama ovo smo mjesto svrstali na poziciju broj tri. Iza “tuđmanca” i Galženice, koji ipak okupljaju nešto više Goričana u svakodnevnom životu, ali zato je “plemeniti park” poprište onih najvažnijih događanja u gradu.

Sve je počelo otvaranjem kafića i uređenjem prostora iza muzeja, a nastavljeno je u prvom redu kroz Advent u Gorici, ali i Gastro Turopolja i cijeli niz drugih sadržaja koji okupljaju ljude. U tom smislu, ovo je važna točka u životu svakog od nas, stanovnika ovoga grada, pa možda nije zgorega otkriti onima koji možda nisu primjetili: tamo ima vrana!

– Postalo je već nemoguće koliko ih ima. Na svakom drvetu je po nekoliko gnijezda, ima ih sve više i više, a to se jako dobro može i čuti i vidjeti – požalio mi se Darko, punokrvni Goričanin u srednjim pedesetima, doma baš tamo, u blizini parka.

Vrane, za početak, nisu potpuno bezopasne životinje. Nešto će po zlu u komunikaciji ljudi i vrana poći samo u iznimnim situacijama, ali i to je dovoljno snažna spoznaja da čovjeku ne bude svejedno. Vrane su izrazito zaštitnički nastrojene prema svojim mladima, tu znaju biti vrlo opasne, pa u svakodnevnom životu definitivno treba malo pripaziti…

– Nije ugodno biti okružen vranama, naravno da nije, pogotovo kad se zna što se priča o vranama, bez obzira što su to samo narodna vjerovanja, ali nije problem samo u tom osjećaju. Jako puno grakću, jako su glasne, a kako ih je sve više, sve više i smetaju – govori Darko pa dodaje:

– A još su i cijeli park prekrile izmetom…

Dobro, nije baš iskoristio konstrukciju “prekrile izmetom”, malo smo to uspristojili, ali nema dvojbe da ljudima sve skupa već opasno ide na živce. Poslao je Darko i par fotki, da ostane zabilježeno kako je to izgledalo u “doba vrana” u Velikoj Gorici. Koje će, svesrdno se nada cijelo susjedstvo, uskoro završiti.

– Znam da su im ranije vatrogasci skidali gnijezda, jer one odlaze dalje kad nemaju gnijezdo. Ako su gnijezda tu, neće ni vrane odlaziti… Ne znam zašto se opet takvo nešto ne napravi – pita se prijatelj Darko, koji je propustio detalj da je uklanjanje već počelo.

Kako doznajemo iz gradskih službi, prošlog tjedna uklonjena su prva gnijezda, što je zapravo već i standardna procedura. Svake godine u određenim intervalima se uklanjaju gnijezda, počevši upravo od razdoblja kad zima prelazi u proljeće. Budući da se vrane gnijezde u vrhovima krošnji, na visini između 15 i 20 metara, za to je potrebna i posebna oprema, odnosno posebno visoke ljestve, za ovakve se akcije angažiraju posebni izvođači. Nisu to vatrogasci, kako se moglo učiniti, nego privatna tvrtka koja to redovito obavlja, a nastavit će s time i u mjesecima koji slijede.

I dok će susjedi s oduševljenjem pozdraviti svaku takvu akciju, suprotno mišljenje imat će uvijek aktivne udruge za zaštitu životinja. Nije to nimalo iznenađujuće, ali treba istaknuti da se sve događa na temelju važećih zakona i propisa, točnije u skladu s Temeljnim programom zaštite divljači. Ovdje nije riječ o istrebljenju vrana, nego samo o pokušaju njihova preseljenja, što u potpunosti zapravo nije ni moguće.

Naime, iako se gnijezda iz najljepšega goričkog parka uklanjanju, a istovremeno se pojavljuju nova. I tako u krug. U prijevodu, vrane su u parku, tamo će i ostati, nadamo se samo u manjem broju. Ne samo zbog susjeda, nego i zbog brojnih prolaznika, zbog ljudi koji će se okupljati na manifestacijama koje slijede…

Drugim riječima, nije loše doznati nešto više o tim živopisnim pticama i njihovim odnosima s okolinom.

Za početak, u Europi, pa tako i Hrvatskoj, zastupljene su dvije vrste vrana, crna i siva vrana, a obje se opisuju kao “inteligentne i bučne ptice”. Osim u vrijeme kad se gnijezde, žive u manjim jatima koja se u sumrak okupljaju u velika jata ukoliko imaju zajednička stabla na kojima spavaju. Kao što u ovom našem slučaju imaju…

Kao dodatno pojašnjenje poslužit će i podatak da im vrijeme parenja počinje u ožujku, što je doba godine kad se još intenzivnije okupljaju u velikim jatima. Što je, ujedno, i doba godine u kojem smo trenutačno. I potrajat će do lipnja, a sve to uključivat će i branjenje teritorija, što će donijeti i još veću buku.

Upravo je taj period izlijetanja ptića, nakon što se odsjedi pet tjedana na jajima, pa prođe još pet prije nego polete, razdoblje kad su vrane i najagresivnije. Prema drugim vranama, ali i ljudima, njihovim psima i svim ostalim životinjama u kojima roditeljski par prepozna potencijalnu prijetnju.

Odrasle vrane na prijetnje reagiraju glasnim oglašavanjem i niskim nadlijetanjem, a može doći i do fizičkog kontakta u kojem kljunom i kandžama pokušavaju otjerati čovjeka ili životinju od njihova ptića. Potencijalne ozljede kod ljudi, pogotovo one ozbiljne, uglavnom ne nastaju zbog oštrih kandži ili kljuna vrane, već zbog panične reakcije koja se događa…

Iz udruga koje se bave divljim pticama kažu kako je u ovakvim situacijama ključno zadržati smirenost i udaljiti se od mjesta susreta s vranom, a time i od vjerojatne lokacije mladog ptića kojeg odrasla ptica štiti. Tijekom ostatka godine, u periodu kada nemaju mlade ptiće, situacije poput ovih krajnje su neuobičajene jer su vrane navikle na suživot s ljudima i ne doživljavaju ih kao prijetnju.

Vrane, inače, žive do 13 godina, i to u monogamiji. Par vrana ostaje zajedno do kraja života, a zajedno i traže hranu, pri čemu u obzir dolazi – baš sve. Pojest će i strivnu, i jaja drugih vrsta, i mlade ptice… Ukratko, teško je vjerovati da su posebno omiljene i u svijetu ptica.

Ako se iz biologije prebacimo u mitologiju, opet su vrane opake. Neki narodi vjerovali su da vrane mogu čak i predvidjeti budućnost. Vjeruje se i da vrana grakće na određene dane iz određenih razloga.

Ako, recimo, čujete vranu u ponedjeljak, to bi trebalo značiti da će vas se poremetiti nekakvi planovi, uz objašnjenje da vas vrana opominje da budete oprezniji u svemu što radi. Utorkom će, kažu, graktati kako bi vam najavile novo poznanstvo, novi posao ili novu ljubav, a srijedom će zagraktati ako žele najaviti neke pozitivne promjene u vašem životu. Pogotovo ujutro, to je navodno još veća fora.

Ni četvrtak nije, uvjeravaju nas priče iz davnina, baš neki dan za graktanje vrana, jer tim danom ono znači da će se nešto izjaloviti u životu čovjeka kojega graktanje živcira baš u četvrtak. Čujete li, pak, vrane u petak, to znači da bi, ako to već ne činite, trebalo bolje obratiti pažnju na odluke koje donosite.

Ok, ok, zvuči malo nategnuto, najblaže rečeno, pa nećemo prenositi što se priča o suboti i nedjelji, ali koliko su drukčije od ostalih ptica govori samo to što se našao netko tko će smisliti sve te pričice o vranama, za koje je dokazano jedino da je – iznimno inteligentna. Vrane imaju najveći mozak u odnosu na tijelo od svih ptica, a i svojim djelima pokazuju da se koriste logikom. Kao, primjerice, kad bace orah na cestu, pričekaju da ga automobili pregaze, a onda se ležerno posluže…

Vrane imaju čak i “sprovode”, način na koji se u opraštaju od uginulih, ističu se po još puno toga, pa tako i po tome da se s njima, uz sve ne toliko privlačne detalje, može i sprijateljiti. Postoje upute i o tome, koje između ostaloga kažu da je to najlakše ako se stalno pojavljuješ jednako odjeven, jer tako lakše prepoznavaju lica, što su također navodno u stanju…

Sve u svemu, vrane nisu negativke. Vrsta je to sa svojim specifičnostima, nije idealna za suživot s ljudima, ali one s ljudima žive. U ovom konkretnom slučaju, s ljudima koji žive u Velikoj Gorici.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Lada Rojc, prva dama VAR-a u Hrvata: ‘Imam svoj cilj i od njega neću odustati!’

Poznajemo je kao bivšu sutkinju, kao profesoricu zemljopisa iz OŠ Eugena Kumičića, kao FIFA instruktoricu za suđenje, a odnedavno je Lada Rojc i predsjednica povjerenstva za analizu “Slučaja VAR”. I bit će to do ljeta, pa nastaviti svojim putem…

Objavljeno

na

Objavio/la

Uzbudljivih je i sadržajnih mjesec i nešto dana je iza Velikogoričanke Lade Rojc, FIFA instruktorice za suđenje, bivše uspješne pomoćne sutkinje, donedavno i profesorice zemljopisa u Osnovnoj školi Eugena Kumičića, a odnedavno i – predsjednice Povjerenstva za suđenje, VAR i analize situacija!

Do osnivanja novog, neovisnog povjerenstva došlo je kao odgovor na slučaju “curenja” snimki iz VAR sobe, što će i biti zadaća Lade kao predsjednice, te Darka Čeferina, čovjeka iz UEFA-e, i Mira Grgića, bivšeg FIFA pomoćnog suca.

– Kad se sve to počelo događati, kontaktirali su me iz Saveza. Ideja je da povjerenstvo revidira VAR klipove. Miro Grgić, bivši FIFA pomoćni sudac iz Osijeka, Darko Čeferin, bivši FIFA sudac iz Slovenije, i ja okupljat ćemo se, analizirati materijal i podnositi izvješće izvršnom odboru HNS-a – rekla je Lada Rojc, koja na ovu temu zapravo i može reći samo ovo što je rekla…

Materijali su tu, pregledavanje i analiziranje je krenulo, a predsjednicu povjerenstva posebno veseli jedan detalj.

– Dobro je što je ovo novo tijelo, što nikome nisam uzela mjesto. Dogovor je da ovaj zadatak odradimo do ljeta, paćemo vidjeti… – zaključila je ovaj dio priče Lada.

Sudačka instruktorica FIFA-e za muški i ženski nogomet je od 2017., a instruktorica suđenja je i u HNS-u. U procese VAR protokola i korištenja tehnologije u suđenju uključena je praktički od samog početka.

– U VAR-u sam od 2019. Spremali smo se za žensko seniorsko Svjetsko prvenstvo te godine u Francuskoj, a u to doba VAR je svima bio novost. Nogometaši su krenuli ranije zbog SP-a u Rusiji, to je prvo veliko natjecanje na kojem je korišten VAR, pa smo i mi koristili iskustva sudaca iz Rusije i educirali sutkinje kroz 40-ak dana u Dohi. Od početka sam bila i u VAR sobi, a nakon toga se više ništa nije događalo bez VAR-a. Radim s VAR instruktorima, komuniciram s VAR sucima, a tako upijaš, hoćeš-nećeš… – kaže instruktorica Rojc.

Uz sve to, mjesto predsjednice ovakvog povjerenstva svakako zaslužuje i statusom u FIFA-i, odnosno svjetskoj sudačkoj organizaciji. Surađuje sa samom elitom svjetskog suđenja, što je činila i krajem veljače.

– Bila sam na godišnjem seminaru FIFA instruktora za suđenje u Dubaiju. Imali smo najnoviji materijal, s kojim svake godine educiramo druge instruktore, pa oni to šire dalje u svojim federacijama. Seminar je trajao četiri dana, pozvana su 33 instruktora, među kojima je bilo sedam žena. Bila sam jedina iz Hrvatske, a uz Srbina Radojčića, koji je VAR instruktor, jedina i iz ovog dijela Europe – pojašnjava svoj status Lada.

Društvo joj je u Dubaiju pravio i šef svjetskih sudaca, legendarni Pierluigi Collina.

– Znali smo se susretati i ranije, jer svaka utakmica na velikim natjecanjima posebno se analizira i sucima se daje povratna informacija. Te sastanke imali smo s Collinom, on i moja šefica su ih vodili, tako da smo se dosta i družili. To je super inteligentan čovjek, što se jako dobro može vidjeti u načinu na koji objašnjava situacije na terenu i u nogometu općenito na tim našim seminarima. Uvijek uzima u obzir širi kontekst, uvijek te iznenadi nečim, uvijek možeš naučiti nešto novo. Zabavan je, simpatičan, iako ne priča puno. Vodi pravi sportski život, sportska je i prehrana, nisam ga u životu vidjela sa čašom vina u ruci… Sve u svemu, vrlo ugodan čovjek. A što se suđenja tiče, mislim da i dalje nitko nije došao do njegove razine profesionalizma i načina pripreme za utakmicu – govori Lada.

Osim s Collinom, u Dubaiju je surađivala i s njegovim prvim suradnikom Massimom Busaccom, glavnim instruktorom Jorgeom Lariondom iz Urugvaja, a bili su tu i ruski sudac Valentin Ivanov, izopćen iz ruskog nogometa zbog neslaganja s Putinom, pa vodi suce u Dohi, kao i Turčin Cakir, koji vodi suce u Gruziji, Milorad Mažić iz Srbije, koji je glavni za suđenje u Rusiji…

– Mogu samo reći da nisu ti ljudi slučajno sudili finale Lige prvaka. To su face, u najpozitivnijem smislu.

I cijelo to društvo imalo je svoju dnevnu rutinu, kroz koju su postavljali pravila i određivali naputke za sve suce na svijetu. Među njima i naša Lada.

– Svaki dan bismo ujutro imali trening na terenu, s igračima i sucima, a poslijepodne predavanja. Svaki dan obrađuje se neka tema. Gledaju se klipovi i analizira se. Danas pričamo o prekršajima, sutra o igranju rukom, pa o team managmentu, pozicioniranju… Prolazi se kroz prezentacije i otvara se diskusija, a kroz to se uči instruktore zašto je pojedina odluka takva kakva jest – govori Lada, pa ističe ključnu stvar:

– Ne možeš ti misliti da je nešto prekršaj, moraš znati zašto je nešto prekršaj. Naravno, puno je tu faktora uključeno, ali najvažnije je da u suđenju ne smije biti uključeno osobno mišljenje.

Da bi se pomoglo da tako i bude, trebao je poslužiti VAR, odnosno tehnologija u nogometu. Što je, reći će jedni, sjajna stvar, dok će drugi kontrirati s tezom o ubijanjun određenog dijela emocija…

– Ubijanje emocija? Pitajte Irce što misle o tome! Poznajem suca Martina Hansena, koji je sudio utakmicu između Francuske i Irske, kad je Henry zabio gol rukom i izbacio Irce sa SP-a. On bi sve na svijetu dao da je tad imao VAR, da se mogao spasiti – odgovara Rojc i nastavlja:

– Po meni je VAR nužan. To je vrlo dobar način da se nogomet očisti od pogrešaka koje se na terenu neminovno događaju. Sudac ne može sve vidjeti, čak i da je najbolje moguće pozicioniran, ovakva vrsta pomoći uvijek mu dobro dođe. Ali mi na VAR gledamo kao na padobran. Dobro je što je i prva i zadnja odluka na glavnom sucu, no u posljednjem se razdoblju može primjetiti, ne samo u Hrvatskoj nego općenito, da se suci previše oslanjaju na VAR. Poanta je da moraju suditi utakmicu kao da VAR ne postoji. A kad zatreba, zajedno će doći do onoga što je najvažnije, pravedne i čiste odluke na terenu. To koliko će sve skupa trajati ne ovisi samo o sucima, nego i o momentu, okolnostima, tehnici. I koliko god trajala, najvažnija je pravedna odluka na terenu. I točka.

A takvu je odluku, svjesna je i sama, najteže donijeti kad je u pitanju igranje rukom.

– Ruka je uvijek bila i uvijek će biti problem, to je najteži dio u suđenju. Stvari su jasno postavljene, ali previše je tu specifičnih situacija, onih koje su 50-50… Iako neki to zagovaraju, nije mi fer da svaki dodir s rukom mora biti ruka, jer tako ćeš dobiti to da igrači stvarno trče i skaču kao pingvini. Ruka je uvijek kad postoji dodatni pokret, proširenje tijela igrača, pogotovo ako se to događa ispred gola.

Problem se često pojavi i u individualnoj percepciji sudaca, odnosno onome čemu suce uče s vrha nogometne organizacije.

– Važan pojam tu je linija intervencije. Kod odluka kao što je ruka ili nije ruka, suci moraju ići u istom smjeru. Sve skupa kreće od FIFA-e, pa dalje prema konfederacijama. FIFA određuje što je kažnjiva ruka i toga bi se svi trebali držati. Svi suci moraju se educirati na isti način.

A u timu koji će ih educirati je i Lada.

– Ta priča s Povjerenstvom odigrala se jako brzo, pristala sam, ali i odmah jasno dala do znanja da su moji ciljevi i prioriteti vezani u prvom redu za FIFA-u. Poklopilo se da sam do ljeta u Hrvatskoj, da nemamo nikakve obaveze što se tiče putovanja, pa mogu preuzeti tu ulogu i pokušati ispuniti očekivanja. Vjerujem da kroz sve to mogu i utjecati na razvoj ženskog nogometa, što bih zaista voljela. To me privuklo, uvijek je lakše djelovati iznutra, ali… – zastala je Lada i poentirala za kraj:

– Rekla sam odmah ljudima u savezu da mi je cilj biti prva ženska instruktorica na muškom Svjetskom prvenstvu 2026. godine u Sjevernoj Americi! Na tome radim. Što će biti, ne mogu sad reći, ali znam da neću odustati od svoga cilja!

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Kapetan nam je kipar! ‘Želio me Sopić, a onda me ozljeda odvela u kiparstvo…’

Stjepan Završki nosi kapetansku traku u NK Kurilovcu, ali nogometu se u svakodnevnom ritmu može posvetiti tek nakon što odradi smjenu u kiparskom ateljeu. Iako će sam reći “ja nisam kipar”, ipak je najčvršća poveznica kiparstva i nogometa…

Objavljeno

na

Objavio/la

Kao mali sam obožavao gledati crtić o ptici Dodo, u jednom trenutku sestra me prozvala Dodo i tako je ostalo. Nitko me ne zove Stjepan…, odradio je kapetan NK Kurilovca Stjepan Dodo Završki kratko predstavljanje na početku razgovora s povodom.

Kojim povodom? Pa, recimo, da objasni kakve veze ima nogomet s kiparstvom!

– Evo, uskoro će se navršiti otkad osam godina otkad radim u ateljeu akademskog kipara Hrvoja Dumančića. Njegov sam asistent, tako da volim reći da nisam kipar, ali se bavim kiparstvom. Ipak nisam završio akademiju, ne želim na taj način umanjivati vrijednost onih koji su se školovali za to – gotovo se brani Dodo objašnjavajući ovu čudnu vezu.

Kapetan Kurilovca, igrač Kurilovca već u drugome mandatu, nije ni Kurilovčanin ni Velikogoričanin ni Turopoljac. Ne, on je jedino i isključivo…

– Čistokrvni Zagorec! Dolazim iz Sv. Križa Začretja. Poznati smo po shopping centru, po kleti Kozjak, Vuglec bregu i dobroj kapljici, a ja zapravo živim u selu Donja Pačetina, pokraj Sv. Križa. Ime mjesta je malo neobično, ljudima često i smiješno, a ja uvijek kažem da ima tamo patkica, ali ima to selo i svoju priču. Moj djed, recimo, bio je jedan od osnivača puhačkog orkestra Pačetanci, koji je čak neko vrijeme bio službeni orkestar grada Zagreba – educira nas Završki.

U rodnom kraju počeo je i s nogometom.

– Počeo sam igrati s pet godina, u Jedinstvu iz Sv. Križa Začretje, otišao u Tondach, pa se vratio doma igrati za seniore za 16 godina. Međutim, želio sam nešto više pokušati napraviti u nogometu i zato sam ubrzo prihvatio poziv Kurilovca. Za početak sam bio s juniorima, a onda se i priključio seniorima. I odmah odigrao sjajnu sezonu, zabio pet golova kao stoper, nekoliko puta bio igrač utakmice… Tu su me i mnogi počeli pratiti, pa je došla ponuda iz profesionalnog nogometa, od vinkovačke Cibalije – priča Dodo.

U to je vrijeme Cibalia igrala drugu ligu, borila se za ulazak u prvu.

– Potpisao sam na dvije godine, ali ostao sam godinu i pol. Prva sezona bila je sjajna, borili smo se za prvo mjesto, plaće su bile redovne… A u drugoj se sve raspalo. Plaće su kasnile, znao sam biti potpuno bez novca, a bilo mi je neugodno tražiti roditelja da pošalju. I nije mi problem priznati da sam doslovno znao biti gladan, događalo se i to…

Upravo u to vrijeme brutalno je ubijena i njegova menadžerica Sanja Hap, što mu je dodatno otežalo nogometni put.

– Je, taj događaj je značajno utjecao na nastavak moje karijere, to definitivno… Kad sam otišao iz Cibalije, prešao sam u Vrapče, odigrao odličnu prvu sezonu, otvorila se opcija i za Dinamo II, jer htio me tadašnji trener Željko Sopić, ali tu su počeli moji problemi s ozljedom – započinje novu fazu svoga puta Dodo.

– Upalila mi se pubična kost, a to je ozljeda zbog koje i vrhunski igrači pauziraju po godinu dana. Ja sam pauzirao godinu i pol, a baš u tom razdoblju krenula je i moja priča s kiparstvom.

Sa prilično zamućenim pogledom prema nogometnoj budućnosti, bez love u džepu, bilo mu je jasno da mora naći posao. Kako je završio Školu za umjetnost, dizajn, grafiku i obuću u Zaboku, prijavio se na posao kod akademskog kipara. On i još 120 ljudi.

– Bio sam kod najboljeg prijatelja u stanu na Črnomercu i s njegovog maila poslao sam prijavu za posao na kojem su se tražili studenti. Iako nisam bio student… Nakon dva dana čovjek mi se javio i pozvao me na razgovor. Od 120 prijavljenih, na razgovore je zvao dvadeset ljudi, a ja sam jedini dobio posao. Došao sam pred njega s velikim samopouzdanjem, osjetio sam i dobru energiju, pa smo se brzo povezali. I već drugi dan došao sam raditi – prisjeća se kapetan Udarnika.

Kao klinac je želio biti kuhar, godinama je vjerovao da će biti profesionalni nogometaš, a na kraju je završio u ateljeu.

– Jedini sam zaposleni, pa sam često sam u ateljeu. Znam što trebam retuširati, šmirglati i oblikovati. I znam što ne smijem raditi, a to su detalji, na kojima uvijek radi šef. Tako funkcioniramo, ja radim samo dio posla. Naravno da bih znao i sam napraviti skulpturu, neke sam već i radio, ali o samostalnom poslu trenutačno ni ne razmišljam. Uigrao sam se u kombinaciji sa šefom i trenutačno se ovako jako dobro osjećam. Super surađujem sa šefom, a uz to imam i nogomet! – govori Dodo.

Iako se to nameće samo po sebi, njegova prva skulptura nije bila ptica Dodo.

– Ne, prvi rad mi je bio prikaz Josipa i Marije s Isusom u naručju. Naravno da to i dalje čuvam kod kuće u Zagorju, to je ipak nešto posebno.

I ispada tako da kapetan Kurilovca baš i nema nogometne idole. Kakav Luka Modrić, ima tu i većih frajera…

– Ivan Meštrović! Šef mi je puno govorio o njemu, proučavao sam ga i sam, a često ljudi i uspoređuju rad moga šefa s Meštrovićem. Da, mogu reći da mi je on idol – sa smiješkom kaže Dodo.

Smiješak se na licu pojavi i nakon što odgovori na pitanje što najviše rade.

– Konjske skulpture! Da, zvuči čudno, ali radimo gotovo isključivo konje. Iako, povezali smo se i s nekim crkvama, pa radimo i neke sakralne stvari… I uvijek s prirodnim materijalima, najviše s glinom, ali i s broncom, zlatom, srebrom, aluminijem – nabraja Dodo.

Osim što je kapetan, Završki je i trener limača Kurilovca, a dolazak proljeća znači i sve veći fokus na nogomet. U prva četiri kola Kurilovec je ostao neporažen, ima jednu pobjedu i tri remija, te drži deseto mjesto na tablici u ovom trenutku.

– Dobro smo radili tijekom priprema i vjerujem u dobro proljeće. Imamo dobru atmosferu i energiju u klubu, a ja u svemu skupa uživam!

Nastavite čitati

Gospodarstvo

Saša i njegov Bike Craft: Ljubav, mehanika, sjaj u očima i – podrška vašem biciklu!

U radnji s dušom, smještenoj na ulasku u Ulicu Nikole Šopa, Saša Lisec te dočekuje sa širokim osmijehom, naramkom korisnih savjeta i vještinama koje izazivaju reakcije kao što su „Isuse, pa ovo je novi bicikl“… A sve je počelo kad je jedan volan zamijenio drugim

Objavljeno

na

Objavio/la

Tamo gdje svakoga dana prozuji gomila automobila, odmah preko puta velikog parkirališta trgovačkog centra Spar, na adresi Nikole Šopa broj 3, svoj dom pronašli su – bicikli! Točnije, dvokotačni ljubimci na toj su adresi pronašli mjesto gdje će dobiti servis, ali i njegu, po jednu dozu ljubavi, nježnosti, topline…

Sve to smješteno je u nekoliko desetaka kvadrata simpatičnog prostora, na čijim vratima stoji natpis “Bike Craft: Servis i njega bicikala”, a odmah iza tih vrata dočekat će te nasmiješeno lice glavnog i odgovornog u ovoj priči. Saša Lisec pokrenuo je posao u ljeto prošle godine, a ovih dana, zajedno s proljetnim temperaturama, krenula je i gužva u njegovoj radnji.

– Ovo je sezonski posao, počinje baš u ovo doba, u ožujku, a traje sve tamo do listopada – objašnjava nam Saša za početak druženja u mjestu na kojem se najbolje osjeća.

U nekim prošlim vremenima Goričani su ga možda znali kao jednog od organizatora Tour de Tura, instruktora u autoškoli, bio je nakon toga i profesionalni vozač, proputovao gotovo cijelu Europu, pa onda odlučio jedan volan zamijeniti drugim. Zapravo, odlučio se vratiti volanu bicikla, za kojim je proveo djetinjstvo, jureći po Gorici na svom BMX-u.

– Rekreativno sam trenirao boks i biciklizmom sam se počeo baviti kao nadopunom za boksačke treninge, da bi si pojačao kardiovaskularni sustav znajući da je biciklizam izvrstan za jačanje srca, krvnih žila i pluća. Kroz neko vrijeme, shvatio sam tu ljepotu slobode kretanja. Puno toga obiđeš, a još se i super osjećaš nakon što završi trening, kad udare dopamin i endorfin. I tako je krenulo… – vraća se Saša na početak svoje biciklističke avanture koja traje.

I nije se zaustavio samo na vožnji, jer brzo su se tu uključili i neki drugi afiniteti.

– Kako sam oduvijek volio šarafiti, počeo sam servise na svom biciklu raditi sam, a vrlo brzo su mi i frendovi počeli dovoziti svoje bicikle. Kroz sve to počeli su me zanimati svi ti industrijski standardi, pogotovo kod starih “specijalki”, u koje sam se zaljubio. U svemu tome jako mi je zanimljiva i važna povijest, način na koji je tehnologija napredovala, pa sam kupio alate i počeo restaurirati stare “specke”. Tu je krenuo prvi ozbiljan posao, krenulo se i nešto dodatno za kruh zarađivati – prepričava Lisec.

Kako su prijatelji polako počeli dovoziti i nove bicikle, Saša je učio nove standarde, kupovao nove alate…

– To radim i danas, i to konstantno. Ulažem u znanje, ali i u alate. S biciklima vam je isto kao u auto industriji. Svaki proizvođač štiti sebe, zbog “after salea”, odnosno post prodaje, pa svatko izmišlja vlastite standarde, tako da je tu jako puno specifičnih detalja na svakom biciklu – objašnjava Saša, koji nije baš odmah odlučio sam krenuti u biznis.

Umjesto toga, krenuo je drugim putem. Prošao je kroz nekoliko servisa za bicikle kao djelatnik, učio i od starog Fumića u Vlaškoj, u kultnoj radnji nekadašnjeg biciklističkog olimpijca, upoznao se sa svim fazama poslovanja, koračao prema odluci koja je realizirana u lipnju prošle godine.

– Na svakom od tih poslova nešto sam naučio. Kod majstora Fumića sam dobio uvid u pravo pravcato obrništvo, u sljedećoj firmi bavio sam se i marketingom, u onoj sljedećoj radio kao servisni savjetnik, pa kroz to skužio psihologiju biciklista, shvatio da ljudi vole svoj bicikl i da vole znati što se događa s njihovim biciklom, zašto je došlo do nekoga kvara i kako smo ga riješili – priča Lisec i nastavlja:

– Promatrajući sve skupa, vidio sam da u bike shopovima često dolazi do hoh pristupa klijentu nakon nekakvog pitanja, u smislu “pa kako ti to ne znaš..” A meni je logično da ne znamo svi sve. Ti si tu da prodaš svoju uslugu, da prodaš rješenje njegova problema. Pa zato i postojiš! Imajući to na umu, poželio sam otvoriti nešto svoje.

Poželio i otvorio. Baš onako kako je htio. Odradio je još i školovanje na Institutu za menadžment, smjestio se u malen, ali izrazito ugodan prostor i stvari postavio na svoj način.

– Zašto se “Bike Craft” tako zove? Po meni, to sugerira obrtništvo, artizanstvo, prirodan pristup radu. Zašto servis i njega bicikala? Time sam želio implicirati da volim bicikle, da volim ljudima rješavati probleme, a najviše volim reakciju klijenta kad dođe po bicikl i kaže “Isuse, što je ovo, novi bicikl?!” E, to volim!

Iako je bio prisutan tijekom cijelog razgovora, tu se negdje sjaj u očima još malo pojačao.

– Znate kako moderne mehaničare zezaju da su monteri, da na novim autima dijelove ne popravljaju nego mijenjaju? E, tako i je i u biciklizmu, dosta toga ne da se popravljati. I baš zato ja guštam u tim starim biciklima, jer oni daju važnost cerebralnoj aktivnosti. Ja moram upregnuti mozak da bi otkrio odnose snaga, osi, da bi shvatio gdje je problem i pronašao rješenje – strastveno opisuje Saša i nastavlja:

– Da ne bude zabune, volim ja i nove bicikle, tu isto guštam. Pa nema ništa ljepše od toga kad ti netko dođe s biciklom od deset tisuća eura, koji gore ima pogonsku grupu Campagnolo…

Campagnolo je, objasnio nam je i to, najstariji proizvođač komponenti za bicikle, prvenstveno kotača, mjenjača, pogonskih sklopova i kočnica. Otišli smo tom prilikom i u povijest, doznali ponešto o Tulliju Campagnolu, instituciji biciklizma i biciklističke industrije, a onda se ipak vratili u sadašnjost. U mjesec ožujak godine 2024., na početak nove biciklističke sezone.

– Otkad sam otvorio, uspio sam se dobro pozicionirati, barem za prvu godinu. Sad kad je opet granulo sunce, vidim da ima rezultata i od usmene predaje, i od ulaganja u marketing. Uložio sam u stranicu, u komunikaciju na društvenim mrežama, a u to ću i dalje ulagati. Uostalom, u marketingu kažu da si “od uložena dva dolara jedan sigurno bacio u vjetar, samo ne znaš koji”. To je strahovito bitno, jer ne znaš iz koje uličice će ti netko doći – kaže Saša i nastavlja:

– Ne stajem samo na ulaganju u edukaciju i alate. Naime, Bike Craft priča nije interesantna samo korisnicima, nego i proizvođačima. Da, oduvijek sam volio podržavati lokalnu proizvodnju, pa sam tako sad u razgovorima s dvije domaće firme koje se bave proizvodnjom bicikala i sportske opreme; Batronik Technology iz Lomnice, koja proizvodi baterije, gotove setove za nadogradnju bicikala u električne i same bicikle, te Chelichana iz Karlovca, koja se bavi proizvodnjom “custom” bicikala od titana i egzotičnih legura čelika. Uskoro će potencijalni kupac u Bike Craftu moći napraviti “bike fitting” i naručiti si bicikl po vlastitim preferencama, odnosno specifikacijama. Radim i na tome da u ponudi imam Seasucker Bike Racks, krovne nosače bicikala specifične po svojoj ekstra brzoj i ekstra lakoj montaži i demontaži.

Terminologija je to koju će bolje razumjeti biciklisti nego oni koji će to tek postati, ali razlike zapravo nema.

– Tko god dođe ovdje, u moju radnju, kakav god bicikl imao, ne radim nikakvu razliku. Popravljam, odnosno servisiram, gotovo sve; od najjeftinijih pa sve do najsofisticiranijih. Nerijetko se u servisu nađu komponente poput, recimo, Shimano Alfine i Nexus planetarnih mjenjača, koje su vlasnici, kako kažu, do sad vozili u Sloveniju ili Austriju na servis. Često održavam vrlo skupe natjecateljske kotače od karbona, proizvođača Campagnolo, Fulcrum, Roval, Zipp, DT Swiss… Ukratko, tu sam da riješim nečiji problem, kakav god on bio. Pristup mi je takav, dosta sam otvoren i prijateljski nastrojen, a ljudi to vole, taj topli pristup. Kad ti netko misli ostaviti novce, zauzvrat očekuje poštovanje, a ja to ljudima pokušavam i dati. Zamislio sam sve ovo kroz taj “boutique” pristup klijentu, a to se pokazuje dobrom odlukom. Ljudima ću uvijek rado objasniti kako se koristi bicikl, na koliko se bara pumpaju gume, koliko je važna kilaža vozača, kako se čisti lanac… Hrpa je tu detalja, a to se ljudima sviđa – dodaje.

I trajalo bi sve to skupa tko zna do kad – prošli smo u međuvremenu i sve vrste materijala od kojih se rade bicikli, koje su prednosti i mane titana i aluminija, doznali zašto bicikli od deset tisuća eura koštaju deset tisuća eura – da se nije trebalo vratiti poslu. I krenuti sređivati bicikle za novu velikogoričku biciklističku sezonu.

– Velika Gorica je po mnogo toga specifična sredina, pa je tako nekako i u biciklizmu. Tu prije svega mislim na povezanost sa Zagrebom, jer praktički svi gorički biciklisti vezani su uz zagrebačke klubove i zagrebačke terene. Kod nas zapravo ni nema kluba u pravom smislu – ističe Saša, pa nastavlja:

– Puno toga nam uvjetuje Europa. Moramo mijenjati određene standarde pristupa stvarima, htjeli mi to ili ne. U zadnjih petnaestak godina došlo je do ekspanzije biciklizma, u Europi, ali i u Hrvatskoj. U samoj Velikoj Gorici dosta toga je napravljeno posljednjih godina u tom smislu, vidimo da praktički sve nove ceste imaju i odvojen dio za bicikliste. I to je jako dobro, jer to nije samo pitanje kulture života, nego i sigurnosti. Treba nam sve to, treba nam i staza prema Čiču, i rekreativna zona… – smatra Saša.

A sve to treba nam i za biciklizam i za vožnju bicikla. A tu, ako niste znali, postoji bitna razlika.

– Vožnja bicikla je kad odeš do dućana, a biciklizam je sportska grana koja ima svoje specifičnosti. Treba znati disati, treba znati kakav bicikl voziš, za kakvu namjenu, treba znati i koje mišiće koristiti. Ti čak i tijekom vožnje možeš pozicijom sjedenja odlučiti hoćeš li koristiti, odnosno umarati, srce ili noge… – educirao nas je još malo Saša, pa sa smiješkom zaključio:

– Sve to se može naučiti kod mene u “Bike Craftu”!

Novi bicikl već je stizao na servis i njegu, sezona života na dva kotača se pošteno zahuktava…

 

Nastavite čitati

Reporter 436 - 11.04.2024.

Facebook

Izdvojeno