Sport
Črnko: Moramo stalno podizati letvicu, zato želimo ove sezone biti četvrti!
Novi izazovi samo što nisu krenuli, nogometnu “sezonu kiselih krastavaca” zamijenit će prava, natjecateljska sezona. S početkom od subote u 21 sat, kad je u pitanju HNK Gorica… Nakon što su pripreme odrađene, kako momčadske, tako i klupske, pred novinare je izašao prvi čovjek kluba Nenad Črnko. Predsjednik je tu od prvog dana postojanja kluba u ovakvom obliku, iza njega je cijeli niz prijeđenih prepreka, ali i puno onih koje će tek biti potrebno prijeći.
– Još jednom zahvaljujem igračima na predivnoj prošloj sezoni, na svemu što su napravili, a to sam rekao i njima u svlačionici. Došli smo u prvu ligu učiti, ali i pokazati što znamo. Kroz neke nove vjetrove prezentirali smo nove smjerove u hrvatskom nogometu i u drugoj sezoni prije svega želim da to i nastavimo raditi – počeo je svoje izlaganje Črnko, pa nastavio:
– Ovo je klub koji želi rasti. Iz godine u godinu, bez obzira radimo li na infrastrukturi ili rezultatu. Prvenstvo je dugačko, a razlika u odnosu na prošlu godinu za nas je u tome što ovoga puta znamo gdje idemo i koju kvalitetu moramo imati da bismo postigli određene rezultate. Na temelju svojih spoznaja, saznanja i mogućnosti klub želi nešto više nego prošle sezone, s tim ambicijama ulazimo u prvenstvo.
Prošle godine klub i momčad sami su sebi postavili letvicu visoko, no ona će, eto, ići još i više…
– Znamo da to ni u kojem slučaju neće biti lako ostvariti, da za takve iskorake moramo biti iznimno čvrsti u glavi. Ako smo prošle sezone morali dati 120 posto da bismo nadigrali protivnike, ove godine ćemo ponekad morati davati i 150 posto. Možda nemamo širinu u kadru kao neki drugi, ali vjerujemo u sebe, u momčad, u stručni stožer i u sportski segment kluba. Dat ćemo sve od sebe da ostvarimo naš cilj, da budemo bolji nego prošle sezone. I na tablici, i u igri, i na terenu, i infrastrukturno. Uvjeren sam da to možemo. Radit ćemo i dalje na tome, imamo dovoljno vremena i u prijelaznom roku da se pojačamo na nekim pozicijama u momčadi, ali i pojačamo konkurenciju. To je potrebno zbog kontinuiteta kluba, ali i zato što smo svjesni da će ovo biti jako teška sezona. Vjerujem da će, na temelju našeg statusa hita prošlog prvenstva, protivnici protiv nas biti još motiviraniji, ali s tim se moramo boriti. Kažem, vjerujemo u sebe i imamo ambiciju koja je realna i koju možemo ostvariti – istaknuo je predsjednik.
Ove sezone naši će igrači morati davati još više da ostanu na lanjskoj razini, vjeruje Črnko… Foto: David Jolić/cityportal.hr
Osim na osvježavanju i pojačavanju momčadi, cijelog ljeta radi se i na infrastrukturi.
– Da, poduzeli smo sve i da iz aspekta infrastrukture dođemo na višu razinu. Vjerujem da ćemo do kraja godine moći pokazati sve što smo započeli u radovima na stadionu, no već i sad, kao i tijekom jeseni, vidjet će se puno toga. Totalno smo rekonstruirali VIP prostor i VIP tribinu na zapadu, imamo i novi prostor za medicinsko osoblje, radimo puno ljepši i funkcionalniji prostor za medije, na istočnu tribinu dolazi 1400 novih stolica, pa će cijeli istok biti pod sjedalicama, a napravit ćemo i ulaz s brojačima za gostujuće navijače. Želja nam je postići sigurnosne uvjete koji će nam omogućiti da se istočna tribina podijeli na dva dijela, da dio bude za gostujuće, a dio za domaće navijače, koji bi ulazili na odvojene ulaze – kazao je Črnko pa na tu temu dodao:
Bila nam je Uefina inspekcija, znamo što nam je potrebno da bi stadion dobio četiri zvjezdice, a sve te uvjete ćemo i ispuniti. Osim onoga koji se tiče kapaciteta, budući da nam je za četiri zvjezdice potrebno osam tisuća mjesta, a mi ih trenutačno imamo pet tisuća. Kao što sam rekao, ovaj klub želi rasti i imamo planove za sljedeće dvije, tri godine. Dobro je što momčad, stožer i sportski segment prate ambicije kluba, što u svemu tome dolaze do prave sinergije.
Ritam prijelaznog roka, koji neke možda zabrinjava jer momčad u ovom trenutku definitivno nije kompletirana do kraja, predsjednika ni najmanje ne brine.
– Nama je ostalo 85 posto momčadi od lani, a cilj je bio u ovoj fazi zatvoriti pozicije igrača s kojima nismo produžili ugovore, što smo i napravili. Dakle, mi smo svoj plan do početka prvenstva ispunili. Nažalost, nismo mogli planirati da će Čabraja i Miya tako dugo ostati u reprezentaciji, kao ni da će se pojedini igrači ozlijeđivati. Ne možemo si baš dozvoliti da imamo 50 igrača, da ovakve situacije preživljavamo bez stresa. Mi ćemo stresova imati, no pratimo trojicu igrača koji bi trebali biti prevaga, koji će raditi razliku na terenu i donijeti dodatnu kvalitetu. Moramo biti svjesni da prijelazni rok traje do 31. kolovoza, da i puno veći klubovi neke stvari rade krajem prijelaznog roka, a mi nismo u poziciji da možemo diktirati tempo događanja. Međutim, uspijemo li to realizirati u sljedeća dva ili tri tjedna, čak i mjesec dana, možemo mirno nekoga i prodati ako se pojavi ponuda, bez stresa da nećemo imati zamjenu – rekao je Črnko, uz dodatak:
– Nije važno što se napravi u prvih mjesec dana prijelaznog roka ili prvih mjesec dana sezone. Prvenstvo je dugo, puno je izazova pred nama, a ključno je u svemu tome što ćemo napraviti nakon 36 kola. I na taj način na sve ovo i gledamo. Evo, dobar primjer je to što smo prošle godine u jednom trenutku bili 13 bodova ispred Hajduka, pa smo na kraju ostali jedan bod iza Splićana…
Kad je već priča krenula na Hajduk, stiglo je i pitanje žale li u Gorici sad, nakon raspleta utakmice u četvrtak na Poljudu, još više zbog činjenice da je Europa za dlaku izmaknula.
– Moramo biti realni. Bili smo svjesni da u ovom trenutku možda i nismo u svim segmentima bili spremni za Europu. Prihvatili smo to kao normalnu situaciju u sportu, kakvih će vjerojatno biti i u budućnosti. Da, željeli smo u Europu i unatoč tome, s te strane nam je žao što nismo uspjeli, jer poduzimali smo i na zimu neke korake u tom smjeru. Zadovoljan sam što su stožer i Niko uspjeli na proljeće riješiti problem rezultata na domaćem terenu, i s te strane mi je žao. E sad, da li bi mi pobijedili Maltežane… O tome je teško pričati. Ovo je jedna od utakmica koja spada u anale, u rubriku ‘vjerovali ili ne’, ali moramo biti svjesni da se takve stvari u sportu događaju, da je to normalno. Žao mi je što nismo imali priliku okušati se u Europi, uvjeren sam da bismo s ovim igračima i momčadi bili u situaciji očekivati prolaz protiv takvog protivnika, ali ovo spada u sferu jedne utakmice utakmice, podcijenjivanja, nesreće… I onda se sve okrene protiv tebe, pa primiš gol u 96. minuti, kad više ništa ne možeš napraviti. Da je Gzira povela 2-0 u prvom poluvremenu, da je bilo dovoljno vremena za preokret, uvjeren sam da bi Hajduk prošao ovu prepreku – istaknuo je Črnko.
– U medijskim praćenjima Hajduk ima puno veći respekt, zato je i doživljaj ovakav. Da je Gorica ispala od Gzira Uniteda, ne bi to ovako odjeknulo, ali ovo je poruka svima nama. U ovo prvenstvo svi krećemo od nule, s po 11 igrača sa svake strane, stvar je u tome kako će koja momčad pristupiti izazovima. Poruka je to i našoj momčadi, da od prve sekunde novog prvenstva neće biti važno što se događalo prošle sezone, da nam slijedi novo dokazivanje iz utakmice u utakmicu. Svi ćemo nešto naučiti iz ovog Hajdukovog poraza. Ako budemo mislili da će nam rezultat iz prošle sezone doći sam od sebe, da se samo malo moramo potruditi da napravimo nešto više, to se sigurno neće dogoditi. Krećemo od nule – naglašava Črnko.
Nakon što je s 10-ak milijuna kuna proračuna bila peta, Gorica s 20-ak milijuna ove sezone želi iskorak… Foto: Luka Stanzl/PIXSELL
Zanimalo je predstavnike medija i ima li Gorica financijsku moć da zatvori ovu sezonu bez turbulencija, kao i može li se očekivati to četvrto mjesto s proračunom od 20-ak milijuna kuna.
– Svi znate da smo u veljači napravili transfer, zna se i iznos tog transfera, a to je samo po sebi već preko 20 milijuna kuna. Uz naš proračun, koji imamo. Odgovor na to pitanje dala je veljača. Ako osiguramo još deset svojih milijuna, što je normalno, vjerujem da ćemo ove sezone biti na 25 milijuna kuna proračuna. Gorica ima potpunu stabilnost u tom smislu za sezonu pred nama – odlučno je odgovorio predsjednik kluna i nastavio:
– Za mene osobno, budući da znam pozicije kluba, govoreći o organizaciji, momčadi, stožeru i sportskom direktoru, normalno je očekivati četvrto mjesto. Uvijek dižem letvicu, jer ako nema cilja, sve se svodi na borbu za ostanak. A mi s tim nismo zadovoljni jer znamo da nogomet funkcionira na gospodarskim osnovama, da je nogomet tržište i jedini način na koji se može ostvarivati rast, a igrači zaraditi svoje bonuse, je imati rezultat. Podigli smo ove sezone letvicu i bonusa, igrači i stožer znaju koji su njihovi ‘targeti’. Nemamo tu što skrivati, radi se o egzistenciji. Onih koji rade u klubu, ali i samoga kluba, koji na taj način posluje.
Zapela je nekako priča na novcu, na financijama, na stabilnosti, ali odgovori su stizali.
– Moj zadatak je da mi proizvodimo, stvaramo i gradimo, a da nam plus bude veći od minusa na kraju godine. I, hvala Bogu, mogu reći da funkcioniramo na taj način. Jedan smo od rijetkih klubova koji nije imao potresa u financijskom dijelu, sve obaveze podmirujemo na vrijeme, isplaćujemo i nagrade i bonuse. U novo prvenstvo ulazimo sa zagarantiranom rezervom za istu poziciju kao prošle godine. Naravno, kad zadržite momčad, a pritom i znate da ste doveli što je bilo potrebno na upražnjenim pozicijama, kad znate da imate prostora dovesti igrače koji će stvarati razliku, bilo bi suludo da kažem da želimo biti šesti. Imamo svoje planove, ambicija nam je ugurati se među četiri kluba, ali tu nema garancija. Jedno su želje, drugo ono što će se događati na terenu, no vjerujem da mi to možemo. Momčad nam je karakterna i dečki znaju da, kako raste klub, moraju i oni davati svoj doprinos tome. To je ta sinergija kluba koja, rekao bih, funkcionira savršeno.
Upravo u tom smjeru ide i objašnjenje kakve ugovore igrači imaju u Gorici.
– Igrači u svojim ugovorima imaju definirano što se događa s obzirom na plasman, broj bodova, broj nastupa… Čim igrač potpiše ugovor s Goricom, stimuliran je da daje 150 posto jer zna da će, bude li klub rastao, rasti i njegova primanja. Nemamo to definirano na način da netko dođe za X novaca i da zna da će taj X novaca dobivati sljedeće tri godine. Ne! Ako Gorica raste, daj novac može narasiti i na 3X. Upravo zato naša momčad tako i funkcionira. Sustav je kvaliteteno razrađen, igrači to znaju. Evo, kapetan Kahlina to može potvrditi, on ima bonuse i ako ne primi gol i ako obrani penal – kazao je predsjednik, želeći naglasiti još jedno:
– Imali mi proračun 25, 30 ili 50 milijuna kuna, jedno je sigurno: nećemo sav taj novac potrošiti ove sezone! Zato što planiramo u Prvoj HNL igrati malo duže vrijeme i zato što se ne želimo dovesti u situaciju da u godinu dana potrošimo sredstva, podignemo si letvice, pa da sve to iduće sezone ne možemo pratiti i platiti. Imamo svoj put, smatramo da je on dobar i učimo na svojim pogreškama. Cilj nam je da što više vlastitih minusa pretvorimo u pluseve.
Gorica je prošle sezone na tablici, ali i po broju gledatelja, bila peti klub u Hrvatskoj… Foto: Luka Stanzl/PIXSELL
Jedan od pluseva prošle sezone bio je broj gledatelja na domaćim utakmicama, no i to je segment u kojem vodeći ljudi kluba vide prostor za napredak.
– Iskreno, moram reći da me pozitivno iznenadio broj ljudi na našim utakmicama, budući da u drugoj ligi ni izbliza nije bilo tako. U ovom trenutku radimo na tome da dodatno stimuliramo posjetu stadionu. Cijene će i dalje biti pristupačne, možda 50 kuna za velike utakmice, a za sve ostale će biti 30 kuna, što je vjerojatno i najmanja cijena u Hrvatskoj. Radimo infrastrukturne pomake u želji da se ljudi što ugodnije osjećaju na našem stadionu. Poboljšat ćemo ove sezone i ugostiteljsku ponudu, a sve skupa u želji da dodatno povećamo posjetu. Bitna je momčad, koja će kontinuitetom igara pozivati ljude na utakmice, i u tom smislu mislim da možemo privući veći broj gledatelja. Kad igraš dobar nogomet, ljudi to vole doći pogledati – završio je Nenad Črnko.
Dobar nogomet, kaže prognoza, moći će se vidjeti i u subotu od 21 sat, kad u Veliku Goricu dolazi Inter iz Zaprešića. Osvježena momčad, funkcionalniji stadion, svjetla reflektora, “prime time” termin… Svi preduvjeti za lijepo ispunjen stadion već u prvom kolu apsolutno postoje. Neka tako i bude.
Sport
FOTO “Pevec Boysi” osvojili Turopoljsko srce!
Na ovogodišnjem malonogometnom humanitarnom turniru “Turopoljsko srce” trofej namijenjen pobjedniku otišao je u ruke Caffe bar VAR-a, koji je u finalu bio bolji od VG Sport Caffea
Kad se u petak dogodilo ono što se nažalost dogodilo, na sve predviđene događaje tijekom vikenda nalijepili su se upitnici. Bilo je tako i s malonogometnim turnirom u sklopu humanitarnog projekta “Turopoljsko srce”, no na kraju je odluka zapravo bila laka.
“Turopoljsko srca izražava duboku sućut obitelji djeteta čiji je život danas tragično ugašen te je u ovom teškom trenutku i boli uz sve koji su pogođeni ogromnom tragedijom.
Ovim putem vas sve želimo obavijestiti da je Udruga Turopoljsko srce odlučila održati sutrašnji turnir s obzirom da se radi o humanitarnom događaju koji nam omogućava da nastavimo pružati pomoć obiteljima u potrebi.
Uzimajući u obzir iznimno tešku situaciju, turnir ćemo započeti minutom šutnje, a cijeli dan proteći će u mirnom tonu i bez planiranog zabavnog sadržaja”, objavili su iz udruge Turopoljsko srce u petak.
I doista, glazbe nije bilo, nije bilo ni planiranog Djeda Božićnjaka ni bilo kojeg sadržaja mimo nogometa, a minutu šutnje imali smo i uoči prve utakmice i uoči finala turnira koji se u dobre svrhe igrali dečki iz cijeloga kraja, pod okriljem velikogoričkih kafića. Uz humanitarnu notu, tu je već stvoren i ozbiljan prestiž, pa je slavlje pobjednika na kraju bilo burno…
A pobjednici su dečki iz Caffe bar VAR-a! Pevecova družina lani je završila turnir porazom u finalu, a ovoga puta uspjeli su otići do kraja. U finalu su bili bolji od VG Sport Caffea, čije su boje branili uglavnom momci iz NK Kurilovca. Golovi Sedlačeka i Darija Banića nisu bili dovoljni jer su na drugoj strani je dvaput zabijao Grdenić, a jedanput jedan od Kovačića. Igrala su, naime, sva tri Franjina sina – i Marko, i Jurica i i Luka.
Igrao je za CB VAR i uzdanica Mraclina Ivan Rajić, i fizioterapuet Gorice Domagoj Prnjak… U polufinalu je ta ekipa bila bolja od CB Mario-CB Bobi rezultatom 3-0, dok je u drugom polufinalu VG Sport Caffe bio uvjerljiv (8-1) protiv Oziris bara. U sudaru za treće mjesto CB Mario-CB Bobi je bio bolji od Ozirisa 6-4 (Iličić x3, Paradžik, Budimir, Ferina ag/Kaurin x3, Radočaj), da bi na kraju red došao na finale.
Najboljim igračem turnira proglašen je Đuka iz VAR-a, punim imenom Jurica Kovačić, koji će vam u istom tom VAR-u, uz pomoćno igralište Gradskog stadiona, rado skuhati kavicu… Najbolji strijelac turnira je Vito Ferina iz Oziris bara, inače igrač Kurilovca, baš kao i najbolji golman turnira Leon Išek, koji je nastupao za VG Sport Caffe.
Još je preostalo samo zbrojiti prihode od turnira, spojiti ih s onih 26.000 eura prikupljenih na humanitarnoj aukciji dresova, a onda utabanim putem krenuti pomagati potrebitim obiteljima iz našega kraja…
Drugim riječima, Turopoljsko srce još jedanput je uspjelo!
Sport
A za kraj – očaj…
Nogometaši Gorice izgubili su 4-1 od Lokomotive na svom stadionu u posljednjem kolu jeseni i zaključili prvi dio sezone prikovani za dno tablice. Sezona se nastavlja 25. siječanja, a dotad čelnici Gorice imaju pune ruke posla…
Sport
Gorica i Lokomotiva ipak danas, ali bez gledatelja
Nogometaši Gorice i Lokomotive igrat će u ranije predviđenom terminu, u subotu od 15 sati, no na Gradskom stadionu zbog dana žalosti neće biti ni publike, ni glazbe…
Gospodarstvo
‘Sanjao sam Dinamo, oslobađao prve metre Hrvatske i pronašao se kao – menadžer kvalitete!’
Miroslav Drljača, ugledni i nagrađivani menadžer kvalitete, svojevremeno i predsjednik Uprave Zračne luke Zagreb, ali i hrvatski branitelj, talentirani nogometaš i svjetski putnik, otišao je u mirovinu. Tim povodom, ispričao nam je svoju životnu priču…
Naš sugrađanin izv. prof. dr. sc. Miroslav Drljača, nakon 65. rođendana i 40 godina radnog staža u civilnom zrakoplovstvu, odlazi u mirovinu. Čovjek o čijem radu se govori u pe monografija i četiri leksikona, dobitnik dvije Nagrade za životno djelo, koji nije bio niti jest član neke političke stranke, čovjek koji za sebe kaže da je paralelno razvijao četiri karijere, uvjerava nas da odlazak u mirovinu nije kraj, nego novi početak.
Miroslav Drljača nositelj je brojnih visokih domaćih i međunarodnih priznanja, među kojima i Nagrade grada Velike Gorice s likom Nikole Škrleca Lomničkog, koja mu je dodijeljena u znak zahvalnosti za svekoliki doprinos i iznimna postignuća u profesionalnoj i znanstvenoj karijeri, kao i za nesebičan i volonterski rad u lokalnoj zajednici. Naime, sve četiri njegove karijere usko su vezane i za Veliku Goricu i Turopolje.
Ovo je, dakle, priča o jednom završetku i jednom novom početku.
Kakve emocije prevladavaju u trenutcima dok se završava Vaš radni vijek i počinje mirovina?
Vjerojatno očekujete da kažem kako sam tužan što odlazim u mirovinu nakon 40 godina rada. Naprotiv, zadovoljan sam što sam uspio odraditi puni radni vijek u civilnom zrakoplovstvu, jednoj od najdinamičnijih i tehnološki najzahtjevnijih djelatnosti u gospodarstvu. Nema sjete, nema tuge, nema nostalgije, vjerojatno zato što odlazak u mirovinu ne doživljavam kao kraj nečega, već kao novi početak.
Kako gledate na svoju poslovnu karijeru? Ovo je možda i prilika da nam još jedanput ukratko prepričate svoju poslovnu biografiju, od prvog zaposlenja pa do danas?
Od malena sam znao da želim biti ekonomist. Iz tog razloga sam, nakon završetka osnovne škole u Velikoj Gorici, upisao I. Ekonomsku školu u Zagrebu. Tijekom osnovne i srednje škole bio sam odličan učenik. Nakon završetka srednje škole upisao sam Ekonomski fakultet u Zagrebu i završio u roku, na “Teorijskom smjeru”. Nakon diplome nisam šest mjeseci mogao dobiti posao, unatoč brojnim molbama, jer nisam bio odslužio tada obvezni vojnik rok.
Nakon što sam odslužio vojni rok, odmah drugi dan zvao me kolega i rekao da se javim u JAT u Zagrebu. To je bila zrakoplovna kompanija bivše zajedničke države i imala je svoje urede na Zrinjevcu, gdje se sad nalazi poslovnica Croatia Airlinesa. Naime, tamo su primali pet pripravnika ekonomske struke. Tadašnji direktor JAT-a Zagreb nazvao je svog prijatelja koji je bio profesor na Ekonomskom fakultetu i zamolio ga da mu preporuči pet najboljih svojih studenata. Među tih pet, profesor je predložio i mene, jer bio sam njegov student, a bio mi je i u komisiji za obranu diplomskog rada.
Počeo sam kao pripravnik na šalteru prodaje avio karata, potom sam radio u bookingu, zatim u računovodstvu zbrajao karte i dnevni utržak. Svake dvije godine napredovao sam za jedno mjesto i tako ubrzo postao Rukovoditelj odjela putničke prodaje za suradnju s poduzećima. To sam bio do početka Domovinskog rata 1991. godine. Taman sam bio došao na listu za odlazak u inozemno predstavništvo kad je započeo rat. U jesen 1991. godine, odlazim kao dragovoljac u hrvatsku vojsku, u sastav tada 10. brigade TO Velika Gorica (kasnije 153. brigade HV Velika Gorica). Kad su šefovi u Beogradu, gdje je JAT imao sjedište, saznali da sam otišao u HV, dali su mi otkaz.
Demobilizirao sam se prvi put 1994. godine. Bio sam deset mjeseci bez posla. Pokojni Damir Goršeta zvao me da dođem raditi kod njega u Glavni stožer HV jer je on već bio u Stožeru kod generala Janka Bobetka. Nisam prihvatio jer nisam htio biti vojnik u miru. Opcija je bila da tada, s 36 godina života, odem u mirovinu. Ali moja odluka je bila da nastavim raditi. Radio sam četiri mjeseca kod jednog privatnika iz Velike Gorice, a onda sam se 1.6.1994. zaposlio na Zračnoj luci Zagreb d.o.o., gdje sam ostao do odlaska u mirovinu, punih 30 godina.
Na Zračnoj luci Zagreb d.o.o. započeo sam raditi kao Interni kontrolor poslovanja. To mi je veoma koristilo jer sam kroz dokumentaciju u kratkom vremenu upoznao poslovanje i poslovne procese. Nakon svega šest mjeseci, 1.1.1995. godine, postao sam Pomoćnik direktora za komercijalu i financije, što je tada bila druga pozicija u firmi. S te pozicije odlazim ponovo u sastav 153. brigade HV Velika Gorica, jer se spremala operacija “Oluja”. Kao drugi čovjek firme imao sam radnu obvezu i nisam trebao ići u HV, ali ne bih to bio propustio ni za što.
Sektori kojima sam bio na čelu imali su i po 450 radnika, a u trenutku kad sam postao Predsjednik uprave firma je imala 1.143 zaposlena. Često me pitaju koja od ovih pozicija je bila najzahtjevnija i najkompleksnija. Funkcija Predsjednika uprave je bila zahtjevna i složena, osobito iz razloga što sam na toj poziciji bio u razdoblju kad je Zračna luka Zagreb d.o.o., nakon više desetljeća, bila u poziciji napraviti značajan razvojni iskorak. Ali najkompleksnija funkcija je biti Menadžer kvalitete.
Prijelomni trenutak u mojoj karijeri bila je 1996. godina, kad su me poslali na školovanje za Menadžera kvalitete, prema harmoniziranoj shemi EOQ – Europske organizacije za kvalitetu. Po završetku školovanja rekao sam sam sebi da se time želim baviti ostatak života. Nakon toga sam uspješno magistrirao i doktorirao. Kontinuirano sam bio na prvoj menadžerskoj razini i obavljao visoke direktorske funkcije: 1) Komercijalni direktor, 2) Voditelj Ureda glavnog direktora; 3) Savjetnik Glavnog direktora. 4) Menadžer kvalitete, 5) Direktor sektora prometa, 6) Direktor sektora teretnog prometa, 7) Predsjednik Uprave, 8) Direktor sektora za integrirani sustav upravljanja i Voditelj Airport Aviation Academy. Često se misli da svatko može biti menadžer. Međutim, menadžment je znanost, što se često zaboravlja.
U svojoj karijeri, koja je trajala 40 godina, promijenio sam samo tri poslodavca.
Imali ste četiri karijere, sportsku, vojnu, menadžersku i znanstvenu, neke od njih ovdje ne završavaju, ali možete li nam iz ove perspektive reći u kojem ste se području osjećali najbolje, u čemu ste najviše uživali?
Izbjegavao sam biti “fah idiot”. Taj se termin koristi za one koji su specijalisti u nekom vrlo uskom području. Ja sam trebao širinu. Odlaskom u mirovinu djelomično završava moja menadžerska karijera. Kažem djelomično, jer još sam pri kraju četvrtog mandata Predsjednik Hrvatskog društva menadžera kvalitete, a uskoro osnivam i Hrvatsku akademiju za kvalitetu. Pored toga, bavit ću se i savjetničkim radom u području menadžmenta. Na taj će način menadžerska karijera, nadam se, trajati u nekom drugom obliku.
Sportska karijera je odavno završena. Osim ako se ne računa da svakog dana ujutro napravim 90 trbušnjaka i 40 sklekova te napravim krug od pet kilometara u kombinaciji trčanja i hodanja. To radim već godinama.
Vojna karijera također je završena. Naime, imao sam priliku i pozive da ostanem u vojsci nakon Domovinskog rata i razvijam profesionalnu vojnu karijeru, ali nisam izabrao vojni poziv u miru. Opredijelio sam se za razvoj u struci i to je bila dobra odluka.
Što se tiče znanstvene karijere, ona traje i nadam se da će trajati još dugo.
Osjećao sam se dobro u svim ovim područjima. Imao sam široko područje interesa. I zanimljivo, u sve četiri moje karijere dobio sam visoka priznanja za postignuća u radu. Ljudi su prepoznali usmjerenost ka cilju, trud, kompetenciju, upornost, emociju, rezultate. Volio sam i volim to što radim iako je bilo teških razdoblja tijekom sve četiri karijere.
Krenimo redom, segment po segment. Što sve uključuje Vaša sportska karijera?
Moj sport je nogomet. I moj dječački san bio je igrati nogomet u zagrebačkom Dinamu. Velikogoričkoj nogometnoj javnosti je poznato da sam bio prvi klinac koji je iz NK Radnik otišao u Dinamo 1971. godine, o čemu piše i u monografiji “NK Radnik 1945-2009.” U Dinamu sam igrao do 1977. godine, s igračima od kojih su neki postali Dinamove legende, kao što su Marko Mlinarić, Stjepan Deverić, Tomislav Ivković, Drago Dumbović, Zvjezdan Cvetković, Mladen Munjaković. Spomenut ću i pokojnog Dušana Popovskog, koji nikad nije zaigrao za prvu momčad Dinama, ali je bio nevjerojatan nogometni znalac i igrao za malonogometnu reprezentaciju Hrvatske.
I danas se družim s mojim dečkima iz tog razdoblja. Nalazimo se povremeno kod Dinamove legende Rudolfa Belina, u njegovoj pizzeriji u Zagrebu. O toj generaciji i danas povremeno pišu istaknuti sportski novinari, nazivajući tu generaciju vjerojatno najtalentiranijom generacijom juniora Dinama ikada. S Dinamom sam osvojio pionirsko prvenstvo Jugoslavije 1975., igrali smo finale juniorskog kupa Jugoslavije, osvojili jedan od najjačih tada juniorskih turnira u ovom dijelu Europe, “Kvarnersku rivijeru” 1977. godine te brojne turnire u bivšoj državi i inozemstvu. A prvenstvo Zagreba u kojem smo se natjecali završili smo jedne godine s gol-razlikom 104:4.
Igrao sam i za Dinamo II. Tu momčad smo mi, ali i nogometna javnost, zvali “Mali Ajax”. Tu sam imao prilike igrati s igračkim veličinama poput Pere Bručića, Snješka Cerina, Ivice Miljkovića, Ratka Bobinca, Marijana Vlaka, Đžemala Mustedanagića, Rajka Janjanina i brojnih drugih.
Krajem 1977. svojevoljno odlazim iz Dinama i zapravo prestajem igrati nogomet, iako sam još godinu dana mogao igrati za juniore. Odlučio sam upisati fakultet. Nisam imao talent i nogometno znanje poput Mlinarića ili Deverića i mislio sam da u životu mogu nešto drugo raditi bolje. Međutim, tad iz NK Radnika dolaze k meni doma tadašnji članovi uprave i uspijevaju me nagovoriti da ponovo počnem igrati. Tako sam igrao i u NK Radnik u sezoni 1977-1978. To mi je bila također posebna čast jer sam imao prilike igrati s legendarnim igračima NK Radnik kojima sam se divio kao klinac, naime bili su svi stariji od mene: Ivan Graber Bojs, Vlado Mirenić, Ivica Mikulčić, Juraj Mirenić, Željko Plepelić Beli, Mirko Babić, Ranko Dobrić, Vlado Turčić i dr. Ipak, te 1978. moja igračka karijera završava.
Dolaskom na Zračnu luku Zagreb d.o.o. formirao sam nogometnu momčad. Naime, na zračnoj luci je uvijek radilo puno dobrih nogometaša. Sjećam se kad je tadašnji Glavni direktor dobio neki propagandni materijal u kojem je vidio da aerodromi igraju prvenstvo Europe i pitao me “A gdje smo tu mi?” Ja sam mu odgovorio da nije problem napraviti momčad, imamo sjajne igrače te ako osigura logistiku, idemo na slijedeće prvenstvo Europe aerodroma. I otišli smo.
Bio sam tada Direktor momčadi, vođa puta i igrač. Prvenstvo je bilo 2000. na Malti. Uvjerljivo smo porazili sve protivnike i postali prvaci Europe aerodroma. Veliki rezultat ponovili smo i 2004. u Salzburgu. To su ostvarili također veliki igrači, igračke legende Ivan Graber Bojs, Željko Plepelić Beli, Željko Domitrović Beli, Željko Župetić, Mario Štoos, Branko Sambolić, Mario Fabečić, Robert Lozančić, Željko Domitrović (vratar). Svi su radili na zračnoj luci. Pored ovih velikih rezultata osvojili smo i kup Hvidra, Honda Blayer kup u Austriji i brojne turnire u zemlji i Europi.
Paralelno s ovom aktivnošću postao sam i član Uprave NK Radnik, što sam bio sedam godina, od čega dvije godine i predsjednik kluba. Bili su to teški, ali lijepi dani. Teški jer je sve to trebalo financijski pratiti, a lijepi jer su nogomet i mladost lijepi sami po sebi. Za rad u NK Radnik dobio sam 2000. godine Nagradu Zajednice športskih udruga i Glasnika Turopolja “Sportski djelatnik godine.”
Nekoliko godina bio sam angažiran i kao direktor marketinga “Turopoljske trke”.
Danas slavu Dinama prenosim po cijelom svijetu. Naime, kamo god putujem, sa sobom nosim šal Dinama i slikam se pored znamenitosti svjetskih gradova. Tako je Dinamov šal osvanuo u New Yorku, Montrealu, Philadelphiji, San Dijegu, Los Angelesu, Shanghaiju, Tokyju, Nagoyi, Osaki, Dohi, Skopju, Mostaru, Dubrovniku, Reimsu, pored Keopsove piramide u Egiptu, Kopengahenu, Oslu, Stocholmu, Helsinkiju i brojnim drugim gradovima svijeta.
Kako je izgledao vojni dio Vaše karijere?
Obvezni vojni rok u bivšoj JNA služio sam u ŠROP Bileća. To je bila “Škola rezervnih oficira pješadije”, koja je školovala pričuvni zapovjedni kadar pješaštva. Školovanje sam završio kao peti po ocjenama u klasi, a imao sam isti prosjek ocjena kao treći u klasi.
Kad je započeo Domovinski rat u Hrvatskoj, bio sam odlučan u određenom trenutku pristupiti HV-u. Dogodilo se to nakon raketiranja Velkoma u rujnu 1991. Tada sam nazvao pokojnog Damira Goršetu i rekao mu: “Vidim da stvaraš vojsku, zar me ne trebaš?” Odgovorio je: “Trebam te, dođi.” Priključio sam se 10. brigadi TO Velika Gorica 5. listopada 1991. Dodijeljena mi je funkcija zapovjednika 2. satnije 2. bojne 10. brigade TO. Od tada počinje moj ratni put s 10., kasnije 153. brigadom HV Velika Gorica.
Tu treba istaknuti, za početak, prvi prijelaz rijeke Kupe 28. listopada 1991. godine i oslobađanje prvih kilometara tad okupiranih područja Hrvatske. Prema informacijama kojima raspolažem trenutno, to je bila prva oslobodilačka operacija HV u Domovinskom ratu. Iako je bila ograničenog dometa i skromnih rezultata, poruka koja je odaslana ovom operacijom bila je snažna i u nama stvorila vjeru da ćemo jednog dana biti u mogućnosti osloboditi okupirana područja.
Krajem 1991. godine postavljen sam u Stožer 153. brigade HV na mjesto Načelnika Operativno nastavnog organa. To je treća funkcija po formaciji u brigadi. Bio sam odgovoran Zapovjedniku za predlaganje upotrebe pješačkih postrojbi brigade, obuku, koordinaciju rodova. Tada sam postao i v.d. Zapovjednika brigade. Prošao sam sa 153. brigadom HV brojna ratišta, od Spačvanske šume na istoku na granici sa Srbijom, preko Slavonije, Orašja, Bosanske Posavine, Pokuplja, Zadra, Livna, sve do Južnog bojišta i Dubrovačkog ratišta, Banovine u Oluji.
Obnašao sam visoke zapovjedne dužnosti: Zapovjednik satnije, Načelnik ONP, Zapovjednik bojne, v.d. Zapovjednik brigade, Zapovjednik TG-153 u dva navrata, u Bosanskoj Posavini i na dubrovačkom ratištu. Za odlazak u Livno dragovoljno sam se javio na poziv ministra obrane Gojka Šuška. Naime, trebalo je pomoći ustroju obrane Livna jer je neprijatelj pripremao veliku ofenzivu. S još nekoliko suboraca tjedan dana sam obilazio položaje i crtao karte, predlagao kako ustrojiti pojedine dijelove obrambene crte. Ta bitka odvila se 22. i 23. travnja 1992. Neprijatelj je potpuno razbijen i nikada više nije pokušao napad tim pravcem.
Ako treba izdvojiti neki trenutak vezan za moju vojnu karijeru, onda su to dva naročito upečatljiva: prvi je zaustavljanje komandanta Kordunskog korpusa pukovnika Čedomira Bulata u centru Topuskog 10. kolovoza 1991. i predaja korpusa generalu Petru Stipetiću. Drugi je da sam imao neizmjernu čast, nakon četiri godine rata, biti na čelu kolone s mojih suborcima, zapovjednicima, prilikom ulaska 153. brigade HV u Veliku Goricu, po povratku iz Oluje 14. rujna 1995. godine. To je ujedno bio i kraj Domovinskog rata.
Kad vojnik odlazi u rat ima dvije želje. Jedna je da se vrati živ i druga, da se vrati kao pobjednik. Meni su se ostvarile. Za doprinos u stvaranju Republike Hrvatske prvi predsjednik Franjo Tuđman odlikovao me s dva visoka odličja, Spomenicom Domovinskog rata 1990-1992. i Medaljom Oluja. Imam čin Bojnika HV.
Nakon rata, bio sam jedan od osnivača Udruge pripadnika 153. brigade HV Velika Gorica. Jedan sam od članova Uređivačkog odbora Monografije 153. brigade HV Velika Gorica, za koju smo dobili Nagradu Zagrebačke županije i scenarist sam dokumentarnog filma o ratnom putu 153. brigade HV Velika Gorica.
Kako biste nama laicima najjednostavnije objasnili što je to točno menadžer kvalitete? Čime se menadžeri kvalitete bave, zašto su važni?
Menadžer kvalitete je menadžerska funkcija koja je organizacijski pozicionirana kao štabni organ Uprave. Odgovorna je jedino Glavnom direktoru prema kojem ima savjetodavnu ulogu u smislu uvođenja i upravljanja sustavom kvalitete. Menadžer kvalitete treba imati visoku naobrazbu, specijalističku naobrazbu za sustave upravljanja sukladno međunarodnim ISO (International Organization for Standardization) normama ISO 9001, ISO 14001 i brojnim drugima (danas ima ukupno 37 ISO normi za sustave upravljanja).
Vodi projekt uvođenja sustava upravljanja kvalitetom u organizaciji, organizira edukaciju menadžmenta svih razina, ali i zaposlenih, radi na modeliranju poslovnih procesa, izradi pisanih postupaka, radnih uputa. Formalno nije šef nikome u sustavu, ali ima ovlasti za koordinaciju s cijelom organizacijom po pitanju sustava upravljanja kvalitetom. Član je Kolegija glavnog direktora. Po materijalnom i ostalom statusu, ravnopravan je direktorima prve linije.
To je posao koji traži kompetenciju, kontinuirano obrazovanje, poznavanje svih poslovnih procesa, sposobnost vođenja projekata i timova. Provodi istraživanje zadovoljstva korisnika i radi planove za poboljšavanje. Sudjeluje u izradi godišnjih i strateških planova te izvještaja. Odgovoran je Glavnom direktoru za kvalitetu usluge koja se pruža korisnicima i za što višu razinu ispunjenja zahtjeva zainteresiranih strana, a to su: korisnici usluga, vlasnici, uža i šira društvena zajednica, partneri i zaposleni.
Poziciju menadžera kvalitete na Zračnoj luci Zagreb d.o.o. sam ja osmislio, sistematizirao to radno mjesto i bio sam prvi Menadžer kvalitete. Uveli smo 2000. godine sustav upravljanja kvalitetom ISO 9001 u sve poslovne procese i funkcije, kao tada jedina zračna luka u ovom dijelu Europe i prva u Hrvatskoj. Godine 2003. uveli smo i sustav upravljanja okolišem ISO 14001. Kroz cjeloživotno obrazovanje i razvoj u području upravljanja kvalitetom stekao sam 8 EOQ certifikata, što je najviše u Hrvatskoj i šire, postao sam član EOQ – Europske organizacije za kvalitetu, ASQ – Američkog društva za kvalitetu i IAQ – Međunarodne akademije za kvalitetu.
Pri kraju mi je četvrti mandat na čelu Hrvatskog društva za kvalitetu. Za rad u području kvalitete dobio sam najviša priznanja (ukupno 5) koja postoje u Hrvatskoj, od čega dvije nagrade za životno djelo od dvije različite institucije. Dobio sam jedno počasno članstvo u Poljskoj Asocijaciji za kvalitetu i visoko priznanje, Plaketu Asocijacije za kvalitet i standardizaciju Srbije.
U području upravljanja kvalitetom pojavljujem se kao: menadžer kvalitete, savjetnik, nastavnik, recenzent, autor, auditor za sustave upravljanja i dr. Kao voditelj projekta ili član projektnog tima radio sam na projektima kvalitete u velikim sustavima kao što su: INA-Naftaplin, Hrvatski telekom, Autocesta Rijeka-Zagreb, Sveučilište Vern, Fakultet za turistički i hotelski menadžment Opatija, Auto moto savez Makedonije, Zračna luka Zagreb d.o.o. i dr.
Što Vam je omiljeni dio znanstvene karijere, jeste li zadovoljni cijelim tim dijelom svoje priče?
U znanost sam ušao relativno kasno, s 40 godina. Magistrirao sam i doktorirao upravljanje kvalitetom na Sveučilištu u Rijeci. Objavio sam 230 znanstvenih i stručnih radova u časopisima i zbornicima radova u Hrvatskoj i širom svijeta. Sudjelovao sam na 130 konferencija i simpozija s javnim izlaganjem radova, širom svijeta, od Los Angelesa do Shanghaija i Tokyja.
Bio sam gost profesor s predavanjima o kvaliteti na sedam sveučilišta u Hrvatskoj i nekoliko Veleučilišta, a nedavno sam imao čast održati predavanje na Univesity of Central Florida, Orlando u SAD. Član sam više stručnih i znanstvenih organizacija u zemlji i svijetu. Bio sam ili jesam član znanstvenih i uređivačkih odbora konferencija širom svijeta: Indija, Thailand, Portugal, Rusija, Srbija, Bosna i Hercegovina, Sjeverna Makedonija, Poljska, Slovačka, Hrvatska.
U razdoblju 2013.-2019. bio sam član Znanstvenog vijeća za promet Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Iako sam kasno ušao u znanost, ostvario sam izbor u znanstveno zvanje u dva znanstvena područja, što je dosta rijetko i to u području društvenih znanosti – polje ekonomija i području tehničkih znanosti – polje tehnologija prometa i transport.
Trenutačno sam u znanstveno nastavnom zvanju izvanrednog profesora i već sedmu akademsku godinu sam angažiran na Sveučilištu Sjever gdje sam trenutno nositelj pet kolegija. Na IAQ – Međunarodnoj akademiji za kvalitetu koje sam član, osnovao sam Think Tank Kvaliteta u logistici, čiji sam voditelj i kojeg čini 17 stručnjaka iz 14 zemalja svijeta.
Kakvi su planovi za mirovinu, koliko ćete ostati aktivni?
Plan je biti aktivan, sve dok zdravlje bude dozvoljavalo. Nastavit ću raditi na projektima vezanim za restrukturiranje sustava upravljanja u poduzećima te u nastavi. I dalje sam angažiran kao profesor na Sveučilištu Sjever, a planiram i neka gostujuća predavanja. Planiram završiti nekoliko knjiga koje sam započeo pisati. Sudjelovat ću na znanstvenim i stručnim skupovima, imam obaveze prema članstvu u IAQ – Međunarodnoj akademiji za kvalitetu i prema Hrvatskom društvu menadžera kvalitete.
Upravo su u tijeku pripreme za 26. međunarodni simpozij o kvaliteti koji će biti održan u travnju 2025. u Šibeniku. To je 17. međunarodni simpozij koji organiziram s mojim suradnicima kao Predsjednik organizacijskog odbora. Koliko je to zahtjevno govori samo podatak da smo ove godine na 25. simpoziju imali autore iz 20 zemalja svijeta. Radim na osnivanju Hrvatske akademije za kvalitetu koja će biti osnovana tijekom 2025. godine. Dakle, namjera mi je biti aktivan, ali će se promijeniti raspored vremena i prioriteti.
Imate li neku aktivnost koja Vas opušta, nešto za što će sad biti više vremena?
Potrudit ću se da imam više vremena za pisanje i da provodim više vremena na moru. Volim more i provodit ću više vremena na moru.
Također volim putovanja. Kroz posao, sport i privatno prošao sam gotovo cijeli svijet. Ali uvijek se pronađe još poneka zanimljiva destinacija koju treba posjetiti. Ovisno o materijalnim mogućnostima nastavit ću putovati.
Moja županija
VIDEO ‘Zovu me Mala iz garaže, u benchu dižem i više od 120 kilograma!’
Andrea Petrek iz Vrbovca u petak je jubilarni deseti put postala prvakinja Hrvatske u bench pressu, u kojem je i trostruka svjetska prvakinja! U društvu svoga trenera i izbornika Siniše Križana, gostovala je u serijalu “Sport Zagrebačke županije”…
-
Sportprije 3 danaOvo je fotografija koja puno govori o HNK Gorici
-
Priča iz kvartaprije 2 danaCarstvo egzotične divljine u Ribnici: ‘Dvorište puno zmija, tarantula, škorpiona i krokodila’
-
Sportprije 2 danaOdgađa se zadnje kolo? Bude li se igralo, Gorica će tražiti bijeg s dna…
-
Gospodarstvoprije 1 dan‘Sanjao sam Dinamo, oslobađao prve metre Hrvatske i pronašao se kao – menadžer kvalitete!’
