Razgovarala: Gianna Kotroman
Dok su druga djeca maštala o nekim drugim zanimanjima, Kristina Mlinarić već je u šestom razredu osnovne škole znala da želi postati pilotkinja. Odrasla je u Velikoj Gorici, u Kolodvorskoj ulici, nedaleko od Zračne luke Zagreb, a prizori aviona koji slijeću na Pleso odredili su njezin životni put.
Danas je jedina kapetanica u Hrvatskoj, a u emisiji “Hrabre žene” kod voditeljice Gianne govorila je o tome koliko je težak put do kokpita, koliko košta školovanje, ali i o izazovima koje nosi posao u kojem nema puno prostora za pogreške.
“Piloti trebaju imati određene predispozicije, psihofizičke sposobnosti koje neće biti narušene jedni duže vrijeme, stoga sam odradila liječnički pregled. Upisuje se jako malo kvota, jedno 15-ak ljudi, a čak i ne završe svi”, govori Kristina.
Dodaje kako je danas put do pilotske dozvole puno skuplji nego kada je ona studirala. Nekad se dio školovanja financirao uz potporu države, dok danas roditelji sami moraju pokriti troškove.
“Ja sam imala veliki benefit jer se onda školovalo uz potporu ministarstva, ali danas je to jako veliki izdatak jer se sve plaća, letenje se plaća i svaki roditelj mora posegnuti u džep da bi djetetu omogućio takav vid školovanja. Zadnje što sam čula je da se radi o 70 tisuća eura”.
Osim znanja, kandidati prolaze i rigorozne liječničke i psihološke provjere.
“U moje vrijeme, to je bilo u bolnici u Dubravi i trajalo je dva dana. Prvi dan su bili fizički testovi, a drugi dan psihotest i psihomotorika. Traže čovjeka koji bi u nekoj poodmakloj dobi i dalje mogao dobro obavljati svoj posao bez obzira na zdravstveni aspekt, a to mora biti na visokom nivou”, objašnjava.
U Croatia Airlines došla je putem natječaja i odmah počela letjeti na Airbusima 319 i 320. Na njima je provela 11 godina, a kasnije je prešla na DASH 8 Q400, gdje je i postala kapetanica. Prošle godine završila je novo školovanje u Frankfurtu za Airbus A220.
Iako priznaje da je posao iznimno zahtjevan, kaže da težina ovisi o danu. “Nekad je petica, a nekad je bome desetka”, govori kroz smijeh.
Radni dan pilotkinje počinje puno prije ulaska u avion. Ako leti prema destinaciji na kojoj nije bila, unaprijed proučava aerodrom i procedure. Na posao dolazi sat i petnaest prije leta, preuzima dokumentaciju i s posadom odrađuje briefing prije polijetanja. No, iza glamurozne slike pilotskog poziva krije se i druga strana priče, ona obiteljska jer kako kaže, sve majke rade, ali i spavaju doma, za razliku od nje.
“Nije toliko problem dok si na porodiljnom, ali poslije kad krene vrtić, on ne radi do 20 navečer, nema noćenja. Moj muž je isto radio smjenski rad, tako da je moje dijete od prve godine bilo sa svojim spakiranim ruksakom i malo je spavalo kod moje sestre, malo kod bake i djeda. To je jako zahtjevno jer kad se djetetu nešto desi, vi niste prisutni”, kaže Kristina.
Posebno se sjeća jedne situacije, kada ste vratila s leta i zatekla dijete s ogromnim flasterom na glavi.
“Jednom se desilo da je dijete razbilo potiljak za vrijeme moje trodnevne smjene, a ja sam to tek vidjela kad sam se vratila doma jer je muž rekao da me nije htio uznemiravat, što je bila dobra odluka, ali ja bih voljela znat, kao i svaka majka, što joj se događa s djetetom”.
Dodaje kako se pilotima tijekom leta ne prenose takve informacije osim u krajnje hitnim situacijama jer su odgovorni za sigurnost putnika.
Velik dio posla odnosi se na konstantno usavršavanje i simulacije izvanrednih situacija. Piloti nekoliko puta godišnje prolaze provjere na simulatorima koji do detalja oponašaju pravi avion.
“To je velika kutija na hidrauličnim nogama, unutra je sve identično pravom zrakoplovu. Tamo uvježbavamo situacije za koje se nadamo da se nikad neće dogoditi”.
Na pitanje o najstresnijim trenucima tijekom leta, Kristina kaže kako turbulencije putnicima često izgledaju gore nego što jesu.
“Mi smo navikli na to, ali putnicima je baš gadno. Recimo, Zračna luka u Dubrovniku je specifična zbog bure koja puše bočno i stvara jake turbulencije, Sarajevo također zbog Juga, isto tako Mostar. Najveći problem rade promjene smjera vjetra, a to putnici najviše osjete jer oni ne mogu ništa napraviti, ali zato smo tu mi da se pobrinemo za to”.
Posebno voli letove iz Dubrovnika prema Zürichu ili Veneciji.
“Kada je lijep dan, vidi se cijela Jadranska obala i svaki otočić. To mi je najljepša ruta”
Iako je danas ženama puno lakše ući u svijet avijacije nego početkom 2000-tih, kada je ona počinjala, pilotkinja i dalje nema mnogo. Ipak, kaže da se u “muškom svijetu” uvijek dobro snalazila.
“Nije to više muško zanimanje, ima dosta kolegica, postotak je zapravo isti kao u kompanijama s većim flotama. Nadam se da će to rasti. Oduvijek sam se dobro snalazila u tom nekom muškom svijetu. Mislim da su muški kao prijatelji puno jednostavniji. Diskriminacije ili predrasuda nije nikad bilo na poslu, već je toga bilo više ovako privatno”.
Posebno ju veseli budućnost hrvatskog zrakoplovstva i širenje flote Croatia Airlinesa. Nada se da će jednog dana hrvatski nacionalni prijevoznik imati i prekooceanske linije. “To bih voljela doživjeti prije mirovine”, kaže.
Rođena je Goričanka te je odrasla ovdje. Prisjetila se i kako izgleda odrastanje danas u usporedbi s njenim djetinjstvom. Smatra da su današnja djeca manje fizički aktivna te da više vremena provode uz mobitele nego u igri na otvorenom.
“Mi smo bili drugačiji, krali smo trešnje, brali smo cvijeće u tuđem cvjetnjaku i bilo nas je svukud. Roditelji nas nisu pratili i nisu znali di smo dok nisu došli doma. Uvijek su mame vikale s prozora. Mi smo bili slobodniji, znali smo uzeti bicikle pa na Čiče i tako”.
A mladim djevojkama koje sanjaju o pilotskoj karijeri poručuje jednostavno – “Uz dobre ocjene te psihofizičke predispozicije, ne vidim razlog zašto ne bi mogle ostvariti svoj san”.
