Rafael Lasić iz Gradića doslovno živi glazbu. Gitaru svira u svom autorskom bendu Deset Deset, saksofon u popularnim Podočnjacima, a uz sve to član je i Puhačkog orkestra DVD-a Velika Gorica. Na pozornici je pod svjetlima reflektora, a vikendima nerijetko i na svadbama, eventima i festivalima. Odradio je više od 200 gaža u jednoj godini, svirao pred tisućama ljudi na Beer Festu te u Tvornici kulture, a kad se mikrofon utiša, sjedne na motor i “pobjegne” na kratku vožnju za dušu.

Danas s gitarom u ruci i saksofonom oko vrata živi život o kojem mnogi mladi glazbenici sanjaju, ali rijetki se usude upustiti u njega. Kako sam kaže, od malih nogu je znao da se želi baviti glazbom.

“Kad sam bio mali i prvi put otišao na koncert, bio je to Thompson na Maksimiru, tu sam shvatio da se i ja time želim baviti. To mi je bio trenutak kad se sve prelomilo”, prisjeća se Rafael. Ljubav prema glazbi rodila se još u osnovnoj školi, kada je upisao Glazbenu školu Franje Lučića u Velikoj Gorici, međutim ne ono što je htio.

“Ljudi često pitaju otkud saksofon, a ja samo kažem da nije bilo mjesta na gitari u glazbenoj školi”, smije se Rafael. “Htio sam gitaru pa bubnjeve, ali to nisu imali mjesta i na kraju sam završio u grupi za saksofon. Nije mi uopće žao. Od prvog sata kod profesora Bernarda Homana, zaljubio sam se u taj instrument i ne bih ga mijenjao ni za što. Isprva mi je bilo malo žao što nisam upisao gitaru, ali onda mi je mama rekla da probam i ako mi se ne svidi da će me privatno upisati negdje na tečajeve gitare, ali nije bilo potrebe. Gitaru sam kasnije naučio sam iz potrebe za taj prvi bend, ali nju sviram isključivo u svom bendu i ne gažiram s njom”.

Kada smo ga pitali koji mu je srcu draži, nije se puno dvoumio i ponosno rekao “saksofon”.

Foto: Marko Tuđan

Rafaelov prvi bend, također je nastao gotovo slučajno, ali iz te “slučajnosti” izrasla je cijela karijera.

“Moja srednja škola je imala dane otvorene vrata ili čak neku obljetnicu i pitala je moja profesorica iz Hrvatskog jezika ima li netko neki bend i ja sam se javio da imam bend i da nastupamo po klubovima. Međutim, to je bila laž. Nisam imao još službeno okupljene ljude s kojima sam svirao. Onda sam na brzinu išao skupiti ljude s kojima ću svirati i tako je zapravo nastao moj prvi bend pod nazivom “Hladan tuš”. Na kraju smo i nastavili s radom te smo svirali po raznim klubovima u Zagrebu, Moto partijima i slično”.

Iako se bend kasnije raspao, s nekim od članova osnovao je današnji Deset Deset, bend koji upravo završava svoj prvi album. Njihov zvuk opisuje kao kombinaciju Rundeka, Dvornika i Majki, kako dodaje, zanimljiva mješavina svega, s puno različitih instrumenata i bogatim aranžmanima. 

“Većina nas i ima završenu glazbenu školu i zanimljivo je da ono što sviramo, to nam nisu “prvi instrumenti”. Dakle basistu je klarinet prvi instrument, pjevaču je truba, meni saksofon. Eto klavijaturistica svira klavir. Stoga, aranžmani koje slažemo za bend su pune nekih drugih instrumenta, osim onih klasičnih kao što gitara i bubanj, imamo hrpu violina, čembala, trubi i slično. Bogati su aranžmani pa je drugačije”, objašnjava Rafael.

Šira publika danas ga ipak prepoznaje kao saksofonista Podočnjaka, a zanimljivo je da je ta suradnja počela samo zbog jedne majice.

“Moja frendica Katarina je naručila majicu od njih i moj najbolji prijatelj Vilim je išao s njom da pokupe tu majicu. On je njima spomenuo da svira saksofon i da ima prijatelja (to jest mene) koji svira saksofon i onda nas je povezao. Njima se svidjelo moje sviranje i zvali su me tad da nastupam s njima u Tvornici kulture i od tad stalno nastupam i radim s njima”.

Uz autorski rad i suradnje, Rafael svira i u Puhačkom orkestru DVD-a Velika Gorica. Kaže da ga to posebno veseli jer orkestar ima dobru ekipu i bogat repertoar. “Prije svega imamo jako dobrog dirigenta, Miro Taradi koji vodi orkestar u Velikoj Gorici, drugo, imamo i dobrog predsjednika u DVD-u tako da je uvijek dobra atmosfera. Nije neki klasični orkestar i jako je zanimljivo”.

Iako zvuči kao da živi san, Rafael ne skriva da je život od glazbe sve samo ne lagan. “Ljudi si previše romantiziraju taj posao. Vide sat vremena koncerta, a ne vide da spavaš tri do četiri sata dnevno. Moraš vježbat instrument, radit na autorskim stvarima, a onda još i svirat svadbe i evente da bi financirao sve to. Ima tu jako puno posla. Ali ako se daš u to cijelim srcem, može se. Samo treba raditi”.

Na pitanje ima li neki glazbeni san koji još nije ostvario, Rafael odgovara bez puno razmišljanja. “Najveća želja mi je zasvirati s Thompsonom ‘Geni kameni’. Kad to napravim, mogu mirno umrijet. To mi je san od malena. Ali volio bih i sa svojim bendom odsvirati što više koncerata po Hrvatskoj kad album izađe. To mi je sad najveći cilj”.

Rafael ne krije koliko mu znači podrška obitelji, a kaže da im nije ni smetalo kad bi znao vježbati sviranje u noćnim satima. “Kad sam dao otkaz i rekao da se želim baviti samo glazbom, odmah su me podržali. Rekli su da ako mi zatreba bilo kakva pomoć, da im se mogu obratit. To je ogromna stvar. Od početka su vjerovali u mene”.

Foto: Levisshots

Kad ne svira, kaže da najviše voli popiti jutarnju kavu u centru Gorice bez koje ne može započeti dan. Također, voli se provozati motorom. Ta vožnja mu je, kako kaže, način da malo razbistri um prije povratka u studio.

Na kraju razgovora, Rafael se vraća na ono što najviše želi poručiti mladim glazbenicima. “Ako se želite baviti glazbom, nemojte je romantizirati. Nije to samo svirka na pozornici i svjetla reflektora. Ima tu jako puno odricanja. Moraš vježbat, moraš učit, moraš radit. Ako to stvarno voliš, daj sve od sebe. Ako se želiš bavit glazbom, moraš se odlučit, ili ću se bavit ovim, ili ću propast i radit nešto što ne volim. Glazba je jezik kao i svaki drugi, što ga više vježbaš, to ga bolje govoriš”, zaključuje Rafael.

Nogometaši su ga “proslavili”, no oni nisu jedini koje je naslikao 27-godišnji Ivan Mikulin iz Lekenika. U veljači ove godine na oproštajnoj utakmici poklonio je sliku Domagoju Duvnjaku, a na njegovom popisu našli su se još Zlatko Dalić, Željko Bebek, Miroslav Škoro, Ivan Zak, Ljubomir i Jan Kerekeš, grupa Dalmatino, Marvelovi superjunaci… I to nam je bio povod da sjednemo i popričamo s Ivanom.

Trenutačno skladištar, a po struci elektromehaničar, ovaj mladi samouki talentirani umjetnik crtati je počeo još u vrtićkoj dobi, talent je naslijedio od oca, godinama ga brusio, no nikad nije sanjao da će se jednog dana susresti sa svojim, ali i našim idolima – Vatrenima.

– Još kao dijete privlačili su me Marvelovi superjunaci, njih sam najviše crtao, a o portretima nisam ni razmišljao. Prije sam imao problem jer nisam znao kako viziju iz glave prebaciti na papir pa sam slagao komade papira i spajao. Prvi portret kojeg sam napravio prikazuje mog brata, bratića i mene. Njega držim uokvirenog – kaže Ivan.

A kad već spominjemo Marvelove superjunake, naravno da je Ivan napravio veliko remek-djelo na koje je potrošio čak dvije godine i 400 sati. Veličina slike je 2,5 x 3,5 metra.

Foto: Privatni album Ivana Mikulina

– Morali smo je spuštati s balkona koliko je bila velika. Na njoj se nalazi 120 likova, a crtao sam svime što sam imao – od markera, flomastera, drvenih bojica i tuša. Sliku sam objavio na društvenim mrežama i reakcije su stvarno bile sjajne, što mi je dalo motiv za dalje. U rujnu 2023. godine saznao sam da u Lekenik dolaze Humane zvijezde Hrvatske, u kojima je bio i izbornik Zlatko Dalić. Odmah sam ga išao crtati, a uz pomoć tadašnjeg predsjednika ŠNK Lekenika i današnjeg načelnika Općine Božidara Antolca, portret sam mu uspio uručiti. Zaista poseban osjećaj.

Foto: Privatni album Ivana Mikulina

Uistinu oduševljeni svojim portretima bili su Domagoj Duvnjak i Joško Gvardiol. Bilo je to početkom ove godine kad se igralo Svjetsko rukometno prvenstvo. Posljednja utakmica Domagoja Duvnjaka u dresu reprezentacije. Ivan je želio da ostane trajna uspomena na taj trenutak. Crtao ga je danonoćno i uz pomoć dobrih ljudi uspio je doći na baš tu utakmicu, do baš tog Domagoja.

– Duvnjaku je suza skoro krenula kad je vidio portret. Zaista je bio ganut. Čovjek ne može odglumiti takve stvari. Jednostavno sam mu morao tada uručiti sliku. Bilo je sad ili nikad. Moja slika s njim odmah je završila na društvenim mrežama reprezentacije. Morao sam ugasiti mobitel jer su me svi počeli zvati, slati poruke. Nisu mogli vjerovati da sam uspio.

Foto: Privatni album Ivana Mikulina

Uspio je Ivan i puno više. Posvetio je čak 260 sati rada crtežima nogometnih reprezentativaca. Dio portreta poklonio im je u lipnju, a dio u rujnu ove godine – ukupno 31 portret. Ovime se upisao u povijest. Prvi je ikada u Hrvatskoj nacrtao cijelu reprezentaciju i osobno im uručio slike. Najveća nagrada mu je upravo to – sresti ljude kojima se divi, jer je i sam 12 godina trenirao nogomet u lekeničkom klubu.

Foto: Privatni album Ivana Mikulina

Kako kaže poznata poslovica, nebo voli strpljive i skromne. A da je skroman govori činjenica da je u drugom razredu osnovne škole, dok su drugi od roditelja za Svetog Nikolu tražili skupe poklone, on zamolio za tehničku olovku. S njome dan danas crta skice portreta.

– Imam više od 20 realističnih skica koje su u procesu nastajanja, uglavnom se radi o superjunacima i likovima iz filmova, no nisam im se uspio posvetiti jer su uletjeli drugi crteži. Saznam za neki događaj koji se održava uskoro i onda mi padne na pamet da bih mogao nacrtati primjerice glumca, pjevača ili sportaša. Naravno, i prijatelji me traže da nacrtam njih ili nešto za njihovu blisku osobu. To je njima moj poklon od srca. Nikome nisam nikada naplatio. To je moja strast. Ako mi oduzmeš crtanje, uzeo si polovicu mene – govori nam Ivan.

Kad razmišlja o budućnosti, htio bi otvoriti svoj atelje i obrt te napraviti samostalnu izložbu, a najveća mu je želja pokloniti portret Cristianu Ronaldu, makar to bilo i za deset godina. Planova ima još, primjerice nacrtati veliki realističan Thompsonov portret, no ipak ne smijemo otkriti sve detalje.

Ogromna podrška mu je naravno njegova obitelj – majka, otac i brat, ali i djevojka koja će zbog njegovih boja i nijanse koje nema, sjesti u auto i otići u grad po njih. No, iza njega stoje i svi njegovi prijatelji koji ga potiču da razvija talent i koji će rado pomoći kad god zatreba.

Moglo bi se o Ivanu još štošta napisati, no ovo je dovoljno da upoznate mladog umjetnika iz Lekenika. Ivane, sretno dalje!

Potpisnik ovih redaka ispratio je svoju suprugu u utorak, 30. rujna, u večernjim satima, na uobičajeno zborno pjevanje u KUD Novo Čiče. A onda je neočekivano dugo čekao da se vrati!

– Naš istaknuti i najstariji član zbora Franjo Janković slavi(o) je 90. rođendan i bilo nam je super. Nazočio je i predsjednik KUD-a Stipo Duvnjak. Treba to doživjeti, neka naš Franjo samo poživi još puno ljeta pjesme i veselja – kazala mi je supruga Ana nakon povratka.

Iduće jutro, pak, nenadana posjeta Đure Mesića, autora nedavno objavljene monografije o Novom Čiču.

– Mato, znaš li da ti je sumještanin Franjo već proslavio 90. rođendan, a eno ga doma još tulumari?! Idemo ga posjetiti! – predložio je Đuro, a takav prijedlog se ne odbija.

I zaista, Franju smo zatekli na njegovu ranču kako vani timari svoju ljubimicu mica macu.

Bio je tu i sin Damir, nasmijan mu i gostoljubiv.

– Tata, stigli su gosti i čestitari. Idemo u kuću, ajde pričaj malo o svojih 90…

Nakon što smo ljubezno odbili “jednu ljutu”, Franjo je, bistrog i veselog pogleda te jasne misli, krenuo kronološki.

– Od majke Ane i oca Stjepana, rođen sam 30. rujna 1935. u mjestu Vranovci nedaleko Slavonskog Broda. Rano sam ostao bez roditelja i već 1947. godine morao sam preseliti u Požegu u internat, odnosno đački dom. Tri godine kasnije nova destinacija bio je Slavonski Brod, gdje sam 1953. godine u poznatom poduzeću “Đuro Đaković” završio školu za kovinotokara i tu ostao raditi devet godina – otkrio je kao iz rukava Franjo na početku razgovora, bez ikakvih dodatnih pisanih pomagala.

Mladi majstor Franjo zaposlio se u “Đuri Đakoviću” i ondje proveo devet godina prije odlaska u Zagreb

Svaka čast, svjedoči to i iduća super precizna rečenica!

– U Zagreb sam se preselio 15. svibnja 1962. i zaposlio se u MEBI, tvornici mjernih instrumenata u Fijanovoj ulici. Sedam godina kasnije, 1969., imali smo integraciju s OKI-jem. Tri godine radio sam i u Njemačkoj, a u mirovini sam od 1. ožujka 1991. godine – govorio je vrlo precizno o svojem radnom vijeku još uvijek vitalni Franjo.

Cijeli radni vijek proveo je uz strojeve, a ni danas mu nije problem navratiti do radionice i stati za tokarilicu…

Slavljenik nije zaboravio ni svoju obitelj.

– Oženio sam suprugu Mariju daleke 1961. godine, a svadba je bilo u Vinkovcima. Odgojili smo sina Damira i kćerku Željku. Imam četvero unučadi i šestero praunučadi. U Novom Čiču smo od 1994. godine i živimo na Zavrtnici 67. Kuću smo gradili više godina i sretni smo ovdje. Imamo određen mir, a osima pjevanja u KUD-u uživam šetajući i drugim aktivnostima. U lijepoj uspomeni su mi i dani provedeni u Velikoj Gorici, na Visokom Brijegu, od 1975. do odlaska u Novo Čiče 19 godina kasnije – prisjeća se samozatajni gospodin Janković.

Zanimalo nas je čime se još bavio kroz život.

– U rodnim Vranovcima bio sam član nogometnog kluba koji se tada zvao Bratstvo. Bilo je u mladim danima i ribičije, a dok sam živio u Zagrebu djelovao sam kao član Uprave boksačkog kluba Metalac. I evo me sad u KUD-u Novo Čiče, prošao sam put od boksa do pjevača – uz smiješak će naš slavljenik, koji ima i jedan mali svakodnevni ritual.

– Žlica kestenova meda, a zatim jedna rakija! To je obavezno, svako jutro. Ali ne dvije, samo jedna rakijica – šarmantno otkriva Franjo.

A kako je proteklo slavlje povodom rođendana kojeg bi većina nas itekaka voljela doživjeti?

– Slavilo se u krugu obitelji, rodbine iz Slavonskog Broda te prijatelja iz Novog Čiča i okolice, uz iće i piće, pjesmu i ples. Bila je živa glazba, a lijepo i svečano bilo je i u društvu mojih prijateljica i prijatelja sa zbora KUD-a Novo Čiče – zaključio je vitalni 90-godišnji Franjo Janković za City portal.

Na kraju, i mi sa City portala pridružujemo se čestitarima i najljepšim mogućim željama Franji Jankoviću!

Piše: Gianna Kotroman

Kao u pravom prirodnom ornitološkom rezervatu, nebom iznad našega kraja leti velik broj raznovrsnih vrsta ptica. Posebno to vrijedi za područje tamo oko Jagodnog i Donjeg Podotočja, koje je i mjesto radnje u ovoj našoj priči.

U zaselku Peternaci u Donjem Podotočju, naime, svoj je dom pronašao 53-godišnji Drago Krnji. Uzgajivač i veliki ljubitelj ptica, ali ne onih ptica koje lete inače nebom iznad nas.

– Ne, ja imam samo egzotične ptice! – kaže nam uvodno susjed Drago pa nas odmah uvodi u svoj svijet u kojem su ljudi i životinje sustanari.

– Ljubav prema životinjama rodila se još u najranijem djetinjstvu, oduvijek imam ljubimce, a vrlo rano sam shvatio da želim samo one životinje koje nitko drugi nema. I to me, eto, dovelo do toga da se bavim egzotičnim pticama. Krenuo sam skromno, sa dva-tri para, a sad sam dogurao do 20 “radnih” parova. Ukupno imam oko 140 ptica svih vrsta.

Drago Krnjić u svome dvorištu ima četiri mačke, sve četiri ih je udomio, a ima i jednog psa. Ima, kaže u šali, i par krtica i poneku voluharicu, glodavace koji navrate s vremena na vrijeme, ali odnos je prema svima njima poseban, malo drukčiji. Životinje su očito velika ljubav, a sama “specijalizacija” rodila se naknadno.

– Egzotičnim pticama bavim se posljednjih 15 godina. Od početka mi je to bio hobi, a hobi mi je i danas. Uživam u životu sa svojim pticama, idemo i po izložbama, a ići ću i dalje. Najpoznatija je ona u Nedelišću, ali bude ih i po Velikoj Gorici, pogotovo u zimskim mjesecima, redovno sam tamo… – objašnjava Drago.

Može se pohvaliti zaista bogatom kolekcijom ptica, među kojima su…

– Zelenokrilni dijamantni golubići, senegalske simetnice, brončani golubi, gvinejski golubi, zlatni fazani, kanarinci gould amadine… Imam i nekoliko vrsta kokošiju, ove velike su vrste brahme, a uz njih su i ukrasne male kokice, više vrsta. Iako, uvijek tražim i gledam nove vrste ptica. Kad god vidim neku vrstu koju nemema, ili ih kupim, ili razmijenim s prijateljima. I uživam u svemu tome, ovo je hobi koji baš volim – govori Krnjić.

Prva bi pomisao bila da je i skupo i zahtjevno imati 140 i nešto ptica, održavati ih, hraniti, brinuti se… Međutim, ništa od toga!

– Ma nije ni skupo ni teško. One vam zapravo same sebe “pokrivaju” što se tiče hrane. Neke prodam, neke zamijenim za hranu… Ovo stvarno nije skup hobi. Važnije je da ovo voliš, jer kad je tako, sve je to jednostavno. Ja mislim da me sve skupa mjesečno dođe nekih 30 eura! Ne više od toga – objašnjava Drago i odmah nastavlja:

– Sve sam kaveze radio sam. Svakom paru treba otprilike metar sa metar prostora, a radio sam ih u skladu s prirodom, da bi se mogle pariti, da imaju mlade. I skoro svaki tjedan ih očistim, volim da im je uredno, a naravno da su i ptice zadovoljnije kad im je čisto, svježa voda… A sve to meni je usput… Shvaćam da bi ljudi mogli pomisliti da je to nekakva muka, jer ipak tu ima 30 volijera, ali za sve to mi laganim ritmom treba 20-ak minuta.

U tim volijerima, odnosno kavezima za ptice, djeluje prava mala tvornica mladih ptica.

– “Radni” parovi su ptice koje su kod mene najmanje dvije-tri godine i koje dobivaju mlade kroz cijelu godinu. Konkretno, ja zadnjih četiri-pet godina imam iste ptice, koje stalno daju mlade, ali moram reći da nije sve to tako jednostavno. Tek nakon tri godine počeo sam dobivati prve mlade, jer ipak se ptice moraju uklopiti u sredinu u kojoj žive, priviknuti na sve slike i zvukove…

Kavezi za ptice su izrađeni od paleta, poklona Dragina prijatelja, ima tu i nešto lamperije, Drago će dodati i da bi dobar dio toga završio na otpadu da ga on nije uzeo i upotrijebio. Umjesto u smeću, palete su tako završile kao dio konačnog proizvoda koje pticama nudi prirodno okruženje, udobnost, ali i, ništa manje važno, maksimalnu sigurnost.

– Susjedi su znali imati problema s lisicama, znali su im odnijeti kokoši, ali ja nikad nisam imao takvih situacija. Viđao sam uokolo i lisice i jazavce, ali kod mene oni ne mogu ući. Napravio sam kvalitetne gajbe, u njih je nemoguće ući, jer znam da predatora uvijek ima i na to sam posebno mislio – govori nam Drago dok oko nas šeću kokoši svih vrsta, a u pozadini ne prestaje pjev njegovih ptica.

Dio ptica ima i vrijeme za “šetnju”, odnosno dio dana kad izađu iz kaveza i polete nebom iznad Donjeg Podotočja. Odrade let, dobro se razgibaju, pa se vrate kući, u svoju gajbu, svojoj životnom partneru i svojim reproduktivno-izložbenim obvezama.

– Da, golubice lete slobodno, bez nadzora, ali u 99 posto slučajeva se vrate. Jedino što im se može dogoditi je da ih jastreb rastjera ili, još gore, uhvati…

Kreće se Drago, jasno, u društvu ljudi sličnih interesa, uzgajivača ptica u Hrvatskoj ima, ali nove generacije sve se rjeđe odlučuju na hobije poput ovoga.

– Ima dosta ljudi koji se bave pticama, posebno se to vidi kad dođe zima i te izložbe, ali problem je jedno što nema baš mladih, uglavnom su to ljudi stariji od 40 godina. Nadam se da će se i to promijeniti, da će se i mladi “zakačiti” – zaključuje svoju priču Drago Krnjić.

Njezin svijet je poezija. Kako na grčkom jeziku “poiesis” znači stvaranje, slobodni smo nazvati je našom stvarateljicom stihova. Dar koji je krasi odmalena, danas Zdenku Mlinar, koja živi u Zagrebu i Velikoj Gorici više od pola svojega života, svrstava u istaknute hrvatske književnice čije stvaralaštvo prepoznaje i inozemna publika.

Klasična poezija, haiku, aforizmi… Riječi koje niže u svojoj suštini nose duboku poruku o istinskoj važnosti života, a njezino umijeće uvijek iznova prepoznaje struka. Svojoj brojnoj kolekciji, nedavno je dodala još jednu nagradu, povom koje smo joj čestitali, a ona nam je otkrila svu svoju svestranost.

Zdenka, već smo ranije pisali o vašem poetskom stvaralaštvu i zaista kod vas nema praznog hoda. Koliko je vremena prošlo od vaše prve napisane pjesme do danas? Što se mijenjalo u stihovima, a što je i danas potpuno isto?

Lijepo je znati, a i pročitati da pratite moj rad, kao i to da ste primijetili da nemam praznog hoda. Jer, koliko god mislili i govorili kako radimo za našu dušu i osobno zadovoljstvo te da je to rad iz ljubavi, lijepo je radost stvaranja s nekim i podijeliti, ma kakav rezultat ili povratna informacija došla do nas. To bih usporedila s toplinom sunca, s blagoslovom kiše pa i sa snježnom bjelinom, čija ljepota, a ponekad i težina, ne bi imali smisla bez da nekog usreće, opomenu, pouče… To nam svima treba, koliko god mislili da tomu nije tako. Slijedeći takav stav i želeći osjećati navedeno, mislim da živim puninu života, a ona me mijenja, jača i čini svjesnijom onoga što jesam ili što i tko bih trebala biti.

Uči me čak i tomu da nemamo i ne bismo trebali imati praznoga hoda. Jer, naša prolaznost je i prebrza i neizbježna. I doista, mislim kako je neiskorišten dan, dan bačenog života koji, u meni osobno, ostavlja prazninu, a ona me pak čini nesretnom, beskorisnom i nekom vrstom parazita. Iskreno, grijeh mi je jutrom se probuditi s mislima što ću taj dan jesti, piti ili, ne daj Bože, nekome učiniti kakvo zlo. Ali, kako bezgrešnost ne postoji, utješit ću se i najmanjom korisnom sitnicom za bilo koga i bilo što.

Od moje prve napisane pjesme, ako ne računam pubertetsko stihovanje, prošlo je više od dvadeset godina, a bio je to moj dar kćeri za 18. rođendan, kojeg nije mogao zamijeniti nikakav sjaj nakita ili markirane odjevne krpice. Pomislih tada: Lijepa riječ, savjetodavna roditeljska riječ pa još u stihu… To ću joj pokloniti. Unikatno je, nema ga za kupiti i, ono najvažnije, nisam pogriješila. Pale su i suze radosnice. Puno se od tada promijenilo, što u fizičkom, što u intelektualnom smislu, kako u cijelom društvu, tako i u mojoj obitelji, pa i u pisanju koje mi je iz terapeutskog preraslo u ovisno.

Kritičari hvale vaš stil razumljiv svima, lakoću nizanja riječi koje bude emociju i potiču na razmišljanje. Je li to ono što struka prepoznaje kao izvrsnost?

Svatko od nas u pisanju, poetskom ili proznom, ili ima svoj stil, ili ga tek pronalazi. Svaki ga čitatelj drugačije doživljava, osjeća. Svi radovi iz te branše nekome su “fuj”, a nekome “uj” i jedino što nas od loših ili dobrih kritika može zadržati na zacrtanim ciljevima jest prihvatiti ono što nam može biti od koristi, a ignorirati ono što će nas rastužiti do mjere odustajanja, što je najgora opcija. Uvijek sam mišljenja da treba osjećati sebe i živjeti svoje snove, a ne tamo nečije.

Jasno je da ne možemo svi biti dobri pisci, dobri modni kreatori, kuhari ili majstori bilo koje struke, kao i da je sve u očima promatrača ili korisnika usluge. Toga moramo biti svjesni, prihvaćati dobronamjernost, ali znati i odbaciti ono što bi nas činilo nesretnima ili onakvima kakvi nismo u svojoj nutrini. Tako je i s ocjenama manje ili veće izvrsnosti nekog djela o kojem će, primjerice, pet kritičara imati pet različitih ocjena i mišljenja.

Stoga je logično da pozitivna ocjena struke, pogotovo inozemne, autorici ili autoru posve nepoznate, može razveseliti i biti vjetar u leđa. Biti čista pozitiva.

Upravo ste dobili još jedno međunarodno priznanje. Koje je to po redu i na koji način se vaša djela prezentiraju ‘vani’?

Nedavno priznanje dodijeljeno mi je od strane rumunjske Svjetske književne akademije, osnivača i predsjednika, akademika Trandafira Simpetrua, koji je osnovao i platforme, odnosno ogranke u drugim europskim državama, pa i u našoj regiji, gdje smo sa svojim radovima mogli aplicirati na materinjem jeziku. Ovaj put, Međunarodna manifestacija (W.P.A) World Poets Association održana je u Sarajevu i u suradnji s Platformom u Crnoj Gori, što je bilo prihvatljivo kako jezično i geografski, tako i financijski.

No, spomenutu zadnju nagradu “Zlatno pero” dobila sam kao znak zahvalnosti za angažiranost u promoviranju književnosti širom svijeta, a ne za neki određeni poetski ili prozni rad. Razlog tomu je vjerojatno prepoznatljivost mojih putovanja koja nisu niti laka niti po cijeni od nula eura i u koja se ulaže veliki dio sebe i komfora cijele obitelji. Dakle, tu nemalu cijenu moje knjiške angažiranosti i putovanja do odredišta na kojima se održavaju književne manifestacije, uz moj angažman, itekako plaćaju i članovi moje obitelji, bez kojih ne bih ni mogla ostvariti te svoje male/velike želje. Što se tiče odgovora na upit koje mi je ovo priznanje po redu, mogu reći da sam ih prestala brojiti, a mnoga su još uvijek i u online formama, tako da bi brojanje i traženje istih potrajalo.

Koliko je zahtjevno prevesti pjesme na strani jezik, a da se ne izgubi vaša čarolija pisana hrvatskim jezikom?

Što se tiče “muka” po prijevodima, bez kojih je teško izaći iz hrvatskih književnih okvira, priča bi također potrajala i bila malo vjerojatna. No, upornost mi je životna pratilja pa ide, nekako. Snalazim se, učim, vjerujem…

Lani ste imenovani veleposlanicom mira i počasnom članicom “Lanca žena za mir, pravdu i zaštitu okoliša”. Je li se ljubav prema životu i pjesništvu odrazila i na taj angažman?

Statusi veleposlanice mira i počasne članice “Lanca žena za mir, pravdu i zaštitu okoliša”, velika su mi čast, ali i obaveze. Jer, kao i kod drugih imenovanja, oni zahtijevaju i zalaganje za sve navedeno: mir, pravdu, zaštitu okoliša. Svaka od ovih tema žedno vapi za djelovanjem svih nas na svakom životnom polju i to ujedinjenih, a ne razdvojenih, posvađanih, negativnih, zatrovanih mržnjom ili plakanjem i optuživanjem svega i svakoga. U prilog tomu ide i većina mojih poetskih naslova napisanih zadnjih godina. Svaki blagoslivljam bezgraničnom ljubavlju cijeloga svoga bića i bojim najsjajnijim bojama zemlje i neba.

Spomenuti “Lanac žena”, osnovan od strane talijanske Udruge “VerbumlandiArt”, osnivačice cijenjene talijanske književnice i humanistice RegineBis Resta, organizira susrete na kojima se jasno iznose stavovi i ciljevi svih članica i počasnog muškog članstva, a tom prilikom se obavezno postavlja i likovna izložba vrsnih slikarica i slikara, kao dobrovoljni prilog za rad Udruge i djelovanje “Lanca žena” u njegovoj misiji pružanja pomoći potrebitima. Nemjerljiva je moja radost sudjelovanja u tome, makar jednom riječju ili jednim korakom.

Nerijetko ističete važnost obitelji koja vam je velika inspiracija i podrška. Zato pitamo, tko je Zdenka kad ne piše? Čime zaposli ruke? Gdje još teče vaša kreativnost?

Ovo pitanje mi je lijepo baš koliko i ljubav prema mnogim svestranostima koje su ili rođene sa mnom ili naučene u najranijoj mladosti. Dakle, još u roditeljskom domu u kojem su red, rad, poštovanje, dijeljenje i zajedništvo bili svetinja; u kojem također nije bilo mjesta praznom hodu. Gradeći svoju obitelj, cijeli svoj mladi, a sada i zreli život, dio toga blaga želim prenijeti i na svoju djecu te djecu svoje djece. Tu zadaću smatram i uvijek ću smatrati svojom najvažnijom obavezom i najvrjednijom životnom ostavštinom. Jer, gledati njihove težnje za uspjehom i životne želje, korisne zajednicama i društvima u kojima žive, najveća je sreća. Ne znam ima li što veće od živih primjera da naša ili bilo čija djeca nisu teret, već ponos države koja im je druga mati, gnijezdo u kojem svijaju svoju i tuđu sreću. Činjenice su to vrijedne svakog buđenja i životnog radovanja, koji i ne mogu biti ništa drugo do inspiracija. Inspiracija za skuhati fini obiteljski ručak, za očistiti dom u kojem ćemo ga objedovati, za dočekati ih s osmijehom sunca i kada vani sijevaju munje i grme gromovi.

No, uvijek ostaje žal što su takvi dani i trenuci rijetki do te mjere da postaju čudesni i dragocjeniji puno više nego što mislimo da jesu.
Voljela bih imati više vremena i za stvaranje raznih rukotvorina, koja su mi nekada bila svakodnevica, a danas su, čini mi se, vrijednija nego onda kada imadoh vremena za njih. Baš kao i ono kada mi je uz obiteljsku sreću mlade obitelji, život krasilo i dvorište puno cvjetne ljubavi i zelenila, što mi je danas tek dio sjećanja na neka druga vremena.

Ljubav je to koja ne blijedi i koja će u meni uvijek živjeti. Za utjehu, i danas si priuštim neka odjevna prekrajanja, dodavanja i oduzimanja, u želji da od starog napravim novo i to prilagodim ovom vremenu i ovoj sebi. Lijepi su to osjećaji, pogotovo kad nešto, baš, uspije. Tu je i ljubav prema slikanju, za koje zadnjih godina nemam vremena. No, dogodi mi se i poneka likovna kolonija, s odraslima ili s djecom, a i u našoj Udruzi umjetnika “Spark” organiziramo likovne radionice.

Jesu li vaš poetski dar pokupili potomci?

O, da. Moji potomci, blago svake majke i svake obitelji… Na ovo pitanje odgovaram kratko: Moja djeca ne pišu poeziju, ali ispisuju i oslikavaju svoje životne stranice znanstvenim ili nekim drugim radovima. Svestranosti im ne nedostaje, ali svi su, pa i oni najmlađi, okupirani stotinama obaveza da radost iskazivanja ljubavi koriste u onim brzinskim minutama i rijetkim slobodnim satima. No, mijenja se vrijeme, a i mi s njim pa nikad se ne zna.

Živite u Zagrebu. Na koji način ste i dalje povezani s Velikom Goricom?

Zagreb i Velika Gorica moje su velike i podjednake ljubavi. Rad i život u njima, isto tako. I oni su, kao gradovi, jedan drugome takvi. Ne mogu jedan bez drugoga iz milijun razloga. U Zagrebu su neki moji novi počeci i sve moje tuge i radosti tih početaka. Ostalim članovima moje obitelji, također. Naša je početna, a vjerojatno i zadnja stanica. U njemu su mi djeca, jedni druge uvijek trebamo i trebat ćemo.

Velika Gorica je nerazdvojivi dio toga i neka naša mirna luka. Sredina u kojoj je sve “pri ruci” i ne želim/o se toga odreći. U njoj su i moji poetski počeci, moja mala škola pisanja i bezgranično davanje sebe, svojih najljepših godina; rasta s njom. Ponosim se i Zagrebom i Velikom Goricom, uživajući u njima, a vjerujem i oni u meni jer ljubav se ljubavlju vraća.

Obično kraj razgovora nosi pitanje o novim izdanjima zbirki, no mi ćemo, poznajući vas, samo pitati – kada?

Istina, ne jenjava želja i potreba za objavom nekih novih knjiga. Razlog tomu su svakodnevna mala stvaranja koja tijek vremena pretvara u malo veća, željna iskoraka iz obiteljskog doma baš kao i djeca kada odluče biti svoji. Ni želje i brojni pozivi na nova gostovanja i putovanja nisu ništa manji i teško im je odoljeti. Tim više jer su rasadnici novih poznanstava, susretanja s drugim kulturama i otvaranja novih mogućnosti za biti boljom u svemu što volim, činim i što je moj život. To su putevi mira i ljubavi, zajedništva i dijeljenja radosti stvaranja. To su molitve za bolje sutra koje smo dužni ostaviti budućim generacijama i njihovoj majci nad svim majkama, Majci Zemlji.