Povežite se s nama

Kultura

Životna priča Boška Prosenjaka: ‘I književnik može raditi toliko da kolabira…’

Božidar Prosenjak (70), kultni pisac, autor “Divljeg konja” i naš susjed, govorio nam je o svojim književnim počecima, karijeri, osnivanju izdavačke kuće u Velikoj Gorici, tajnama iz prošlosti…

Objavljeno

na

Iz perspektive jednog klinca koji je odrastao na četvrtom katu zgrade u središtu Velike Gorice, iskreno govoreći, bilo je prilično ‘cool’ doći u školu i pohvaliti se da je, kako smo tad govorili, “striček divlji konj moj susjed, živi na prizemlju u mome ulazu.” Pritom je, naravno, svima odmah bilo jasno da govorim o Božidaru Prosenjaku, slavnom književniku. Kao što je odmah bilo jasno i da je ovo jedina varijanta u kojoj nekoga nazoveš konjem, a to nije uvreda… O ne, nikako, svaki put kad bi ga netko od djece nazvao “striček divlji konj”, nosilo je to sa sobom dozu strahopoštovanja, divljenja, veličine. Jer on je – namjerno ide velikim slovom – Pisac!

A Božidar Prosenjak, ili striček Boško, kako smo ga mi susjedi zvali, nikad se nije ponašao kao veličina. Ni izbliza. On je skroman čovjek, beskrajno pristojan, odmjeren u svakoj svojoj rečenici, s glasom i nastupom koji odaje dojam intelektualca u punom smislu te riječi. Nije se zadržao predugo u mome susjedstvu, preselio se na kuću, u novi kvart, s misijom da još poneko dijete može reći “striček divlji konj je moj susjed”… Znate, naravno, da je “Divlji konj” – on je sve promijenio, kaže danas – najpoznatije djelo Božidara Prosenjaka, knjiga za djecu koja je već desetljećima obavezni dio osnovnoškolske lektire, da je po tome prepoznatljiv, ali možda ne znate što je sve Boško još radio u životu.

Nisam, iskreno, ni ja znao sve, koliko god su mi o tome govorili i roditelji, i učitelji, i profesori… I zato je bilo posebno zadovoljstvo sjesti s Boškom za stol godinama poslije, u ulozi novinara, pitati sve ono što sam uvijek želio, a nisam imao ovakvu priliku. Upravo je bio završio prijem kod gradonačelnika, gradski oci željeli su mu zahvaliti na svemu što je napravio u okruglih 50 godina svoje velike karijere, a kad je službeni dio završio, na svoje je došao diktafon…

– Iskreno, i danas mi je čudno, neobično razmišljati na način da stvarno sva djeca u Hrvatskoj čitaju moje knjige. Kad razmišljam o svojim počecima, uvijek se u mislima vratim na seljačko dijete koje je boso trčalo po prašini i doista mi djeluje kao čudo da se čovjeku može dogoditi ovo što se meni dogodilo – kazao je uvodno Prosenjak, dokazujući još jednom da su najveći često i najskromniji.

Već četiri desetljeća doma je u Velikoj Gorici, ali njegova životna priča počela je u selu Kuzminec u blizini Koprivnice.

– Kad se sjećam svoga djetinjstva, čini mi se da je i po noći sjalo sunce. Toliko mi je bilo lijepo dok sam bio dijete, da se uopće ne mogu sjetiti mraka. Kao da tog mraka nije ni bilo! Kad sam kao odrastao čovjek razmišljao odakle mi takav osjećaj, došao sam do zaključka da je to zato što sam bio okružen ljudima koje sam volio i koji su voljeli mene. Ta ljubav bila je sunce koje se nikad više u mome životu nije ugasilo. To je bila podloga, jer općenito vjerujem da čovjek kroz život prenosi ono što dobije u djetinjstvu – priča nam Boško.

I baš je tamo, u njegovu rodnom selu, počelo ono što će sam nazvati buđenjem dara.

– Sjećam se, jednom zgodom bila je velika svečanost u mom selu. Još nisam znao ni čitati, toliko sam bio mali, ali tetka me svejedno pitala bi li htio govoriti jednu pjesmicu. Odgovorio sam: ‘Bih, ali kako ću je naučiti kad ne znam čitati?’ No naša je rješenje, ona mi je čitala, a ja sam pamtio. Trajalo je to možda i više od mjesec dana, jer nije to bila neka dječja pjesmica, nego prava pjesma, od 10, 12 kitica. I kad sam to izgovorio, ljudi koji su došli iz Zagreba su bili u šoku, pitali tko je taj dječak… Tu pjesmicu izgovorio sam s tolikom sigurnošću da je bilo očigledno da je u meni neki dar, sposobnost. Međutim, ljudi često zaboravljaju da dar treba pothranjivati, on ne može sam sa sobom opstati – objašnjava Prosenjak.

Nije baš bilo uobičajeno da se seosko dijete toliko “zakači” za književnost, nije bilo ni previše razumijevanja kod roditelja, koji su se čak i malo plašili kakvu će budućnost imati jedan pisac, ali nisu ga ni sprečavali da ostvari snove.

– U petom razredu dobio sam jednog profesora koji mi se toliko svidio da sam imao dojam da gledam filmove dok on predaje. I u jednom trenutku sam odlučio da ću zbog njega napisati najbolju zadaću na svijetu! Baš me briga što su pisala djeca od početka svijeta, na cijeloj zemaljskoj kugli… I napisao sam tu zadaću, a taj profesor mi je dao toliko veliku peticu da je zauzimala cijelu rubriku, tako da i profesori iz drugih predmeta vide da je to nešto posebno. To je bio neki prvi poticaj – prisjeća se Boško, dodajući kako je dug i težak put od talentiranog dječaka do uspješnog pisca.

– Za pisca nije dovoljno imati samo dar. To je zanat koji se mora ispeći na neki način. Ja sam puno u tom smislu dobio kroz prevođenje na fakultetu. Prevodio sam francuske klasike, Moliera, Racinea, Baudelairea… Prijevod ‘Cvjetnova zla’ bio mi je i diplomska radnja, a u svemu tome ohrabrivalo me to što su profesori na moj rad pozitivno reagirali, što su mi uopće dopustili da to radim. A i studenti su počeli shvaćati da su to bolji prijevodi od onih koji su u upotrebi.

Početna ideja bila je vratiti se kući nakon studija, jer mladi Prosenjak bio je lud za svojim selom, ali književnost i kazalište toliko ga je obuzelo da je ipak ostao živjeti u Zagrebu.

– Silno puno sam pisao, ali mi iz omladine željeli smo i glumiti. Međutim, nismo imali scenarij. I tako sam ja otišao na jednu predstavu, pogledao je, otišao doma, napisao je i krenuli smo je igrati – pamti Prosenjak.
Nakon što je završio gimnaziju u Medulićevoj ulici, trebalo je odabrati fakultet. Prirodni predmeti nisu dolazili u obzir, a ni ovi društveni ga nisu previše zanimali. Kako studija književnosti u to vrijeme nije bilo, Boško Prosenjak upisao je jezike. Francuski i talijanski.

– Kako sam i engleski učio već osam godina, to je za mene bilo obogaćenje, budući da sam s 20 godina već baratao s pet jezika. Kako pet? Zato što ovaj jezik kojim sada govorimo nije moj materinji jezik, to je kajkavski. Ja sam hrvatski jezični standard učio kao i sve druge strane jezike – priča nam Boško sa smiješkom na usnama.

– Radio sam u Parizu, imao sam tamo poslodavca koji me toliko cijenio da me za jedan rođendan počastio putovanjem u Versailles i Chartres. Na tom izletu sam upoznao i jednog imućnog čovjeka iz Kanade, koji se oduševio kad je čuo da imam 20 godina, da govorim sve te jezike… Odmah mi je ponudio posao, želio da idem s njim u Kanadu, ali nisam se na kraju na to odlučio. I tad sam donio odluku da pisac mora biti sa svojim narodom, što god bilo. Od tad sam putovao u inozemstvo, ali nikad više s idejom da i ostanem vani.

Vratio se tako Boško kući. I ostao. Već se tad, na izlasku iz tinejdžerskih godina, smatrao piscem. Uostalom, tad je to nekad i krenulo.

– Kad sam maturirao, roditelji su mi kupili ‘topsicu’, pisaću mašinu. Na njoj sam napisao 20-ak priča i silno sam želio da se barem jedna objavi u Areni, u kojoj su tad izlazile priče. Uvezao sam to, skupio hrabrosti i otišao u Vjesnik. Koljena su mi klecala, drhtao sam od straha što će mi čovjek reći… Došao sam u redakciju i dočekao me jedan čovjek kojeg nikad neću zaboraviti. Naime, imao je vrlo neobične obrve, rekao bih ‘na tri kata’. Kratko smo razgovarali, pogledao je te moje priče i rekao: ‘Nešto ću vam objaviti’. Uh, sasvim sam drukčije silazio niz te stepenice nego što sam se njima penjao, gotovo sam letio! – prepričava nam Prosenjak i nastavlja:

– Čekao sam da mi objave tu priču, kupovao svaku Arenu, ali ništa nije izlazilo. Bio sam uvjeren da me čovjek prevario i prestao sam kupovati Arenu. Jednog dana čekao sam tramvaj na Kvaternikovu trgu, zvizdan, nigdje nikoga, nisam znao što ću sa sobom, kad sam ugledao jednu mladu ženu. Imala je prekrasan kostim, bila je vrlo lijepa, a u rukama je imala novine. Ne znajući više što bih od tog čekanja, došao sam do nje i preko ramena pogledao što čita. U tom trenutku shvatio sam da čita moju priču u Areni! I pomislio sam: ‘Uh, kad bi ti znala da sam ja to napisao…’ I to je bilo prvo što sam objavio. Bilo je to u studenom 1967. godine, to se službeno smatra kao moj književni početak.

Prvi korak je, dakle, napravio kroz Arenu. Bilo je vrijeme za drugi korak, treći, četvrti…

– Želio sam i dalje pisati, pa sam otišao u Književni klub Ivan Goran Kovačić. Ušao sam unutra sa strahom, triput sam ulazio i izlazio… Tamo su sjedila tri književnika i rekao sam im da bih se učlanio. Pogledali su me i pitali: ‘Imaš li ti kakvu pjesmu?’ Odgovorio sam: ‘Nemam, ali mogu je napisati!’ I napisao sam je, dao im da pročitaju, na što su mi rekli da to i nije baš nešto… No nisam se dao ‘predriblati’, rekao sam im da imam još jednu! I napišem tu drugu pjesmu, koja im se svidjela. Kad sam odlazio, čuo sam da između sebe razgovaraju da nitko još nije ovako brzo objavio pjesmu. Naime, upravo su pripremali novine, a ta moja pjesma odmah je ušla unutra – vraća film unatrag Prosenjak.

Nastavio je djelovati u sklopu književnoga kluba, no ubrzo je shvatio da je tamo malo tijesno… I omladinci su pokrenuli svoj književni klub, u kojem se počela pojavljivati i jedna Velikogoričanka.

– Tu sam upoznao Zlatu Cundeković, koja je bila iz Velike Gorice, radila u kulturi. Preko nje sam i ja došao ovdje, počeo raditi kao novinar – kaže Boško, koji je odmah počeo uviđati nedostatke u svom novom gradu.

– Još kao dijete primijetio sam da Koprivnica već od sredine 30-ih ima izdavačku djelatnost, dok u Velikoj Gorici nije bilo ničega. I to me šokiralo. Govorio sam tad i našim političarima, s kojima sam kao novinar često komunicirao: ‘Ljudi, sve što radite bit će ugašena žarulja. Nitko za to neće znati ne bude li postojala izdavačka djelatnost. Možete napraviti čuda, ali to nitko neće znati, sve to ostat će prašina, u mraku…’ – govori Prosenjak i dodaje:

– Prvo sam u novinama pokrenuo rubriku u kojoj su mladi pisci objavljivali svoje pjesme. Odaziv je bio prilično velik i odlučio sam osnovati književni klub. Bilo je tu prelijepih susreta… Političari su u to vrijeme jako lijepo uredili Klub 100, jer tu su namjeravali kartati, družiti se. Međutim, našli su neko drugo mjesto, koje im je više odgovaralo, a ovaj prostor ostao je prazan. Ja sam to prozvao Plavi salon i tu smo po zidovima imali izložbe, pa razne susrete, došao je i Tadijanović… Sjećam se da je stalno ponavljao da mora ići doma, a ostao je do jedan sat iza ponoći. Bila je tu i jedna ekipa glazbenika koji su svirali u simfonijskom orkestru. Rekli su mi samo da osiguramo klavir, da će oni tu svirati za svoj gušt. Tako je i bilo, imali smo u tom prostoru vrhunske glazbenike… Ljudi su počeli dolaziti i tu sam shvatio da postoji jedno pravilo – ako sam čovjeka dobio tri puta, ako je došao tri puta, on je i ostajao, uvijek je dolazio!

Ambiciozan kakav već jest, Božidar Prosenjak brzo je napravio i novi korak.

– Taj naš klub jako je dobro funkcionirao i odlučio sam da je vrijeme da pokrenem izdavačku djelatnost, ono što je Velika Gorica morala imati. Govorio sam direktorima u Sveučilištu o tome, bio sam im dosadan, stalno su mi nešto obećavali, ali najviše je napravila Zlata Cundekovića. Ona je znala doći do novca, pa sam imao drugi pristup. Prvo bismo skupili novac, a tek nakon toga bih došao do direktora i pitao možemo li to objaviti. On bi pitao imamo li novca za to, ja bih odgovarao da imamo i tako smo počeli objavljivati.

Bilo je to zlatno vrijeme goričke kulture, prije svega izdavačke djelatnosti.

– Vjesnik je jednom prilikom objavio da je pokretanje naše izdavačke kuće kulturni događaj godine. Vidio sam na planu cijele Hrvatske određene pogreške. Naime, velike kuće, kao primjerice Mladost, imale su novca, pa su pjesnicima objavljivale zbirke od 70, 80, 100 stranica. Naravno da takve knjige nitko želio i ostajale bi u skladištu. Radnici su te knjige nazivali ‘beton’, jer to se ne miče. I stvorila se klima koja traje sve do danas, da pjesme nisu zanimljive, da se ne prodaju. Kako sam vidio tu pogrešku, išao sam drugim putem. Radili smo knjige od dva arka, 30-ak stranica. Dovoljno da pisac pokaže što zna i što ne zna. Za sve ostale će pokazati samo što ne zna. Tako smo radili male knjižice, koje je bilo problem tiskati u takvom izdanju. Otpilili su me iz tiskare, ali nisam se dao. Došao sam opet i tražio istu stvar, ali nisam rekao da bih štampao jednu knjigu, nego šest odjedanput. E, to je već bio novac… – priča nam Boško, uz nastavak:

– Biblioteka je krenula kad je otvoren i Dom kulture na Galženici, nakon čega smo krenuli raditi ozbiljne stvari. U jednom trenutku moj budžet bio je veći nego za 80 preostalih ljudi u Sveučilištu. I onda sam došao na još jednu ideju… Ajmo izabrati tri najjače kulturne institucije, neka svaka radi za sebe, ali idemo zajedno napraviti jedan projekt. I tako je nastao prvi srokovni rječnik hrvatskoga jezika, koji je i danas u upotrebi.

Posao književnika i izdavača, ne biste možda rekli, zna biti opako naporan i zahtjevan.

– Sjećam se da sam jedanput, radeći na Gospodarskim imenicima, doslovno kolabirao. Došao sam u ambulantu, odmah su me polegli na stol, jedva sam ostao živ… – kaže nam Prosenjak, koji se rado sjeća svih tih dana.

– Goričko Narodno sveučilište Juraj Kokot u tom je trenutku bilo najjača institucija toga tipa u Jugoslaviji. K nama su dolazili iz cijele države, da vide kako mi radimo. Ne sam iz bivše države, čak je i jedan Englez, tajni agent, došao ispitivati što radimo. Sjedili smo s njim, razgovarali, moj direktor se hvalio… I sljedećeg dana dolaze ljudi iz naše tajne službe. Pitali su nas znamo li uopće tko je taj čovjek, rekli nam da nas je sve ispitao i odmah otišao na aerodrom, za zbriše iz Jugoslavije. I na kraju nam kazali: ‘A sad nam recite što ste mu sve ispričali, da znamo i mi kako radite…’ Eto, toliko je Sveučilište bilo jako, poslije Velkoma bilo je to drugo najjače poduzeće u Velikoj Gorici.

Takva vremena, nažalost po sve kulturnjake, danas su stvar prošlosti. Međutim, temelji koji su tad postavljeni drže se i desetljećima poslije.

– Osjetio sam da se nalazim u jednom povijesnom trenutku. Znao sam da ga moram iskoristiti ili tad ili nikad više. Time je Velika Gorica dobila kontinuitet izdavačke djelatnosti. Progurao sam 1980. i pokretanje književne nagrade, nazvao je Albartos. Govorili su mi da je radije nazovemo po nekom narodnom heroju, ali suprotstavio sam se tome, govoreći da ćemo morati mijenjati ime ako dođe neko drugo vrijeme… To se pokazalo proročanstvom, a ime je ostalo – ponosno ističe Prosenjak.

– Danas kad dođem u Sveučilište, vidim neke druge ljude, koji ne znaju za svu tu povijest koja se događala… Ali dobro, drugo je vrijeme – sa smiješkom je zaključio striček Boško.

Kave je već odavno nestalo u šalici, moglo je ovo potrajati dovijeka, toliko toga ima za ispričati, ali negdje je trebalo stati. I završiti priču uz još poneki smiješak i toplu, ljudsku poruku. Na kakve smo od njega, realno, nekako i navikli.

– Pozdravi mi roditelje, puno ih pozdravi… I sve susjede!

CityLIGHTS

FOTO Dvije medalje za Hrvatsku drugog dana na Svjetskom prvenstvu u akrobatskom rock’n’rollu

Objavljeno

na

Objavio/la

Svjetsko prvenstvo u akrobatskom rock’n’rollu završeno je finalnim nastupima u pet kategorija jučer (nedjelja, 23.11.2025.) u Sportskoj dvorani Srednje strukovne škole u Velikoj Gorici.

Velika Gorica, 23.11.2025. Svjetsko prvenstvo u akrobatskom rock’n’rollu (finale-drugi dan). Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 23.11.2025. Svjetsko prvenstvo u akrobatskom rock’n’rollu (finale-drugi dan). Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 23.11.2025. Svjetsko prvenstvo u akrobatskom rock’n’rollu (finale-drugi dan). Foto: David Jolić/cityportal.hr

Drugog dana sjajne plesne manifestacije predstavnici Hrvatske osvojili su dvije medalje, srebrnu i brončanu. U konkurenciji najmlađih srebrnu medalju osvojio je par Paula Jakovac / Nola Radošević, a brončanu seniorke Showgirls iz Velike Gorice.

Velika Gorica, 23.11.2025. Svjetsko prvenstvo u akrobatskom rock’n’rollu (finale-drugi dan). Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 23.11.2025. Svjetsko prvenstvo u akrobatskom rock’n’rollu (finale-drugi dan). Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 23.11.2025. Svjetsko prvenstvo u akrobatskom rock’n’rollu (finale-drugi dan). Foto: David Jolić/cityportal.hr

Organizator velike internacionalne manifestacije bio je Sportski plesni klub VEGA (Tomislav Odžić – predsjednik, glavni trener, koreograf) pod pokroviteljstvom Grada Velike Gorice i potporu domaćih odnosno međunarodnih sportskih organizacija.

Velika Gorica, 23.11.2025. Svjetsko prvenstvo u akrobatskom rock’n’rollu (finale-drugi dan). Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 23.11.2025. Svjetsko prvenstvo u akrobatskom rock’n’rollu (finale-drugi dan). Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 23.11.2025. Svjetsko prvenstvo u akrobatskom rock’n’rollu (finale-drugi dan). Foto: David Jolić/cityportal.hr

Plesači su se natjecali u deset kategorija, a njihove izvedbe ocjenjivao je brojni međunarodni sudački žiri.

Velika Gorica, 23.11.2025. Svjetsko prvenstvo u akrobatskom rock’n’rollu (finale-drugi dan). Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 23.11.2025. Svjetsko prvenstvo u akrobatskom rock’n’rollu (finale-drugi dan). Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 23.11.2025. Svjetsko prvenstvo u akrobatskom rock’n’rollu (finale-drugi dan). Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 23.11.2025. Svjetsko prvenstvo u akrobatskom rock’n’rollu (finale-drugi dan). Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 23.11.2025. Svjetsko prvenstvo u akrobatskom rock’n’rollu (finale-drugi dan). Foto: David Jolić/cityportal.hr

Interes za reprezentativnu plesnu manifestaciju bio je očekivano velik, a to se vidi i po odzivu posjetitelja, koji su na popunjenoj tribini prvenstvo ispratili do završetka. Organizacija dvodnevne plesne manifestacije bila je za svaku pohvalu.

Galerija fotografija

Finalni rezultati – nedjelja, 23.11.2025.

Djeca 1. Stella Burgi / Stanislav Filipas (Švicarska), 2. Paula Jakovac / Nola Radošević (Hrvatska), 3. Avrora Stiahlyk / Makay Kabashniy (Ukrajina).

Juniori: 1. Anna Nahovitsyna / Illia Pivovar (Ukrajina), 2. Ladina Wolkensinger / Emil Pallmann (Švicarska), 3. Adelaida Kushka / Oleksandr Lyashenko (Ukrajina).

Seniori: 1. Lola Pap / Balint Bence Radics (Mađarska), 2. Alicja Skowronek / Mateusz Gwiazda (Poljska), 3. Regina Gonczol / Kristof Radnai (Mađarska).

Formacije – main class: 1. G United (Njemačka), 2. Remastered (Njemačka), 3. Dance Evolution (Ukrajina).

Formacije – seniorke: 1. Party Team (Mađarska), 2. The Szupergirls (Mađarska), 3. Showgirls (Hrvatska).

Nastavite čitati

Kultura

Kerempuhova “Pljuska” stiže u Goricu! Predstava prilagođena za slijepe i slabovidne

POUVG i Grad Velika Gorica obilježavaju Međunarodni dan osoba s invaliditetom uz hit predstavu.

Objavljeno

na

Objavio/la

Povodom Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, Pučko otvoreno učilište Velika Gorica i Grad Velika Gorica dovode u Dvoranu Gorica predstavu “Pljuska” Satiričkog kazališta Kerempuh. Izvedba će se održati 3. prosinca 2025. u 20 sati, a bit će prilagođena i slijepim te slabovidnim osobama kroz naraciju koja će opisivati što se događa na pozornici.

POUVG već godinama obilježava ovaj datum programima kojima želi približiti kulturne sadržaje svima, pa tako i ove godine osigurava dodatnu podršku posjetiteljima s oštećenjem vida. Predstava “Pljuska” u Veliku Goricu stiže u novoj, više suvremenoj verziji. Redatelj i glumac Željko Königsknecht odlučio se vratiti naslovu koji je obilježio njegov dugogodišnji rad u Kerempuhu.

Radnja se vrti oko naizgled bezazlenog pravopisnog nesporazuma koji prerasta u niz komičnih situacija, ali i u ozbiljnije političke i društvene posljedice. Predstava na jednostavan i humorističan način progovara o birokratskim zavrzlamama, moći jezika i manama sustava. Nova verzija ujedno je i svojevrsna posveta timu koji je stvarao originalnu predstavu.

Nastavite čitati

Kultura

FOTO Održan III. Susret crkvenih župnih zborova Velikogoričko-odranskog dekanata

Objavljeno

na

Objavio/la

Povodom blagdana Sv. Cecilije održan je III. Susret crkvenih župnih zborova Velikogoričko-odranskog dekanata u Crkvi bl. Alojzija Stepinca, jučer (subota, 22.11.2025., početak u 18:30 sati).

Velika Gorica, 22.11.2025. III.Susret crkvenih žžupnih zborova Velikogoričko-odranskog dekanata. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 22.11.2025. III.Susret crkvenih žžupnih zborova Velikogorièko-odranskog dekanata. Foto: David Joliæ/cityportal.hr

Velika Gorica, 22.11.2025. III.Susret crkvenih žžupnih zborova Velikogoričko-odranskog dekanata. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Sudjelovalo je šest zborova (ovim redom): 1. Župni zbor ”Stepinac” župe bl. Alojzija Stepinca Velika Gorica (22 člana, zborom dirigira i zbor vodi Irena Markulin, korepetitorica je Andreja Markulin), 2. Župni zbor Barka župe sv. Barbare Velika Mlaka (Dirigentica/voditeljica je Lucija Guščić, korepetitorica je Josipa Kurilovčan), 3. Župni zbor župe sv. Martina Šćitarjevo (25 članova, predstavilo se 16), 4. Župni zbor župe Sv. Petra i Pavla Velika Gorica (14 članova, dirigentica/voditeljica Snježana Špehar), 5. Župni zbor župe Sv. Tri kralja, Donja Lomnica (16 članova), 6. Župni zbor župe Navještenja Blažene Djevice Marije Velika Gorica (30 članova, dirigent/voditelj Dražen Kurilovčan, korepetitorica Zrnika Cvetković).

Velika Gorica, 22.11.2025. III.Susret crkvenih žžupnih zborova Velikogoričko-odranskog dekanata. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 22.11.2025. III.Susret crkvenih žžupnih zborova Velikogoričko-odranskog dekanata. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 22.11.2025. III.Susret crkvenih žžupnih zborova Velikogoričko-odranskog dekanata. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Izvedeno je 12 skladbi, svaki zbor po dvije. Završnu riječ pozdrava i zahvale svim sudionicima, prije Svete Mise, uputio je župnik vlč. Luka Brešić.

Velika Gorica, 22.11.2025. III.Susret crkvenih žžupnih zborova Velikogoričko-odranskog dekanata. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 22.11.2025. III.Susret crkvenih župnih zborova Velikogoričko-odranskog dekanata. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Voditeljica programa bila je Tina Karlović Papak.

Galerija fotografija

Nastavite čitati

Kultura

FOTO Svečano obilježene 45 godina Biblioteke Albatros

Objavljeno

na

Objavio/la

Jubilej 45. obljetnica Biblioteke Albatros obilježena je danas (četvrtak, 20.11.2025., početak u 19 sati) u Gradskoj vijećnici Pučkog otvorenog učilišta u Velikoj Gorici. Uvodnu riječ imao je Stipe Bilić, voditelj izdavačke djelatnosti POU-a, koji je dao kratki pregled osnutka, djelovanja i izdavačke djelatnosti Biblioteke Albatros. Ravnateljica POU-a Anita Pišković prigodnim riječima pozdravila je posjetitelje te dodijelila zahvalnice utemeljiteljima i urednicima Biblioteke Albatros.

Velika Gorica, 20.11.2025. 45 godina Biblioteke Albatros. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 20.11.2025. 45 godina Biblioteke Albatros. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Biblioteka Albatros utemeljena je 1980. godine kako bi mladi i nepoznati pisci dobili prilikupredstaviti svoja književna ostvarenja široj čitalačkoj publici. Biblioteka Albatros trebala je objediniti mnoge sredine kroz književno stvaralaštvo , ali je na kraju ostala samo velikogorička i usprkos tome postala poznata diljem Hrvatske, a i šire.

Velika Gorica, 20.11.2025. 45 godina Biblioteke Albatros. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 20.11.2025. 45 godina Biblioteke Albatros. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Već prve godine 1980. tiskano je šest knjiga, koje su nekim autorima bile književni prvijenci, koji su kasnije obilježili hrvatsku književnost. Među njima treba istaknuti Zlatu Cundeković, Maju Gjerek i Renea Matoušeka, hrvatskog branitelja ubijenog u Vukovaru. Dvije autorice prvih izdanih knjiga Biblioteke Albatros su Zlata Cundeković i Jolanda Marija Pažanin.

Velika Gorica, 20.11.2025. 45 godina Biblioteke Albatros. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 20.11.2025. 45 godina Biblioteke Albatros. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 20.11.2025. 45 godina Biblioteke Albatros. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Biblioteka Albatros je kroz svoju dosadašnju djelatnost objavila mnoge značajne knjige: Monografija Grada Velike Gorice, Povijest plemenite općine turopoljske Ivana Rožića, monografije likovnih umjetnika Dragutina Trumbetaša, kao i njegove romane, Mate Lovrića, Mladena Mikulina i drugih, kao i mnogobrojne slikovnice za najmlađe i knjige dobitnika Književne nagrade Albatros.

Do danas u Biblioteci Albatros izdane su 144 knjige: 44 zbirke pjesama, 43 romana, 23 djela publicistike, 16 monografija, 15 slikovnica i jedna zvučna knjiga. Pisana riječ ostaje vječni spomen na događaje i ljude stoga Biblioteka Albatros, koja je ostavila svoj trag kroz ovih 45 godina djelovanja, planira i u budućnosti dati prigodu piscima i istraživačima da njihovi radovi budu ukoričeni i dostupni svima.

Na kraju treba reći veliko hvala inicijatorima, osnivateljima, urednicima, grafičarima, ilustratorima, kao i svima onima koji su na bilo koji način sudjelovali u stvaranju i radu Biblioteke Albatros.

Velika Gorica, 20.11.2025. 45 godina Biblioteke Albatros. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 20.11.2025. 45 godina Biblioteke Albatros. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Uz podsjećanje na početke Biblioteke Albatros u drugom dijelu večeri promovirane su i dvije knjige u izdanju Biblioteke Albatros o Novom Čiču: Novo Čiče – autor Đuro Mesić i KUD Čiče – Naših dvadeset godina. Uvod je prezentirala dr.sc. Petra Batelja Majić, a zatim su govorili Đuro Mesić i vlč. Marijan Prepeljanić.

Velika Gorica, 20.11.2025. 45 godina Biblioteke Albatros. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 20.11.2025. 45 godina Biblioteke Albatros. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Glazbeni dio večeri odlično je otpjevala vokalna skupina starije životne dobi KUD-a Čiče. Nakon službenog dijela uslijedilo je druženje uz piće i domaće kolače.

Galerija fotografija

 

 

Nastavite čitati

Kultura

Novi naslov Boška Prosenjaka: “Dječji orkestar” je knjiga koja se sluša…

Velikogorički književnik Božidar Prosenjak na ovogodišnjem Interliberu je promovirao svoje novo djelo, zvučnu knjigu “Dječji orkestar”. Prošlo je 36 godina otkad je izašao “Divlji konj”, a susjed Boško i dalje radi i stvara…

Objavljeno

na

Objavio/la

Božidar Prosenjak rođenjem je Podravac, iz sela Kuzminca, ali već desetljećima, još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, on je i naš susjed Boško. Ujedno, on je i čovjek iz lektire, jer njegov kultni dječji roman “Divlji konj” jedan je od obaveznih naslova u osnovnoškolskom obrazovanju, a danas je vitalni 77-godišnjak koji i dalje radi i stvara.

Na velikoj sajmu knjiga Interliber Boško Prosenjak je tako bio jedan od autora koji su predstavili svoja nova djela. Pod naslovnom “Dječji orkestar” krije se zvučna knjiga zamišljena kao edukativno putovanje svijetom glazbala. Knjigu je izdala zagrebačka izdavačka kuća Alfa, i to u uglednoj biblioteci Knjiga za mladež.

Posebnost ovoga djela je i u tome što je Prosenjak i ovoga puta dao priliku iznimno nadarenom mladom ilustratoru Jakovu Kneževiću, desetogodišnjem dječaku iz spektra koji s roditeljima i svojom okolinom komunicira crtežima.

– Glazba ima intimnu važnost u razvoju djeteta jer pozitivno utječe na njegove tjelesne i umne sposobnosti te omogućuje izgrađivanje estetskog odnosa prema umijeću pjevanja, sviranja i umjetnosti općenito – ističe profesorica Diana Novoselić iz kuće Alfa.

– Rana i predškolska dob optimalno je vrijeme za otkrivanje, poticanje i oblikovanje djetetovih glazbenih sposobnosti. Naime, djeca koja su sudjelovala u glazbenim aktivnostima imaju bolju motoričku koordinaciju i bolju vokalizaciju tonalnih i ritamskih obrazaca u odnosu na djecu koja nisu bila obuhvaćena glazbenim programom. Glazba utječe na stjecanje i dijeljenje radosti za cijeli život. Otkriva ljepotu zajedništva i raznolikosti i daje sigurnost u nastupu, posebno kod darovite djece.

Ova glazbena priča, uz stihove Božidara Prosenjaka, ilustracije Jakova Kneževića i videozapise učenika Glazbenoga učilišta “Elly Bašić”, podrška je u procesu odgoja djeteta i unapređivanja njegovih glazbenih potencijala, dodaje se u opisu novog Prosenjakova djela.

Nastavite čitati

Reporter 455 - 17.11.2025.

Facebook

Izdvojeno