Priča iz kvarta
‘Glazba je naše poslanje, svirali u kapelici ili za papu na hipodromu’
Emanuel, najvažniji hrvatski bend koji izvodi kršćansku glazbu, u subotu (24. studenog) drugi će put nastupiti u Gradskoj dvorani. Prije dvije godine bilo je 1500 ljudi…
Ovo je prilika za sve nas da učinimo nešto lijepo za naš grad i naše mlade. Želimo da ta pjesma ne bude samo pjesma, i samo koncert, nego da to bude, kako smo i sami najavili, više od koncerta. Tamo ćemo moliti za naš grad i za naše društvo, kažu iz grupe Emanuel iščekujući svoj subotnji (20 sati) koncert u Gradskoj sportskoj dvorani.
Dvije godine prošle su od njihova posljednjeg koncerta u tom prostoru, ovaj put nosit će naziv “Noć moćnog slavljenja”. Usput će i obilježiti 17 godina djelovanja, ali i predstaviti novi album, pod nazivom “Sve činim novo”.
– Inače surađujemo s brojnim glazbenicima, ali ovoga puta naš će nastup oplemeniti gudački orkestar Antuna Stašića. Vesele nas najave da će na koncert doći i naši fanovi iz Rumunjske – poručuju iz Emanuela.
Čeka nas, shvatili ste već, velik i važan glazbeni događaj. Uostalom, Emanuel je već godinama sam vrh domaće duhovne glazbe, u tom svijetu se itekako zna za ove Goričane. A sve je počelo još davne 2001. godine, kad je jedan dječak od 15 godina, redovan na nedjeljnoj misi, sin profesionalnoga glazbenika, ali daleko od glazbe, čak ne zna ni svirati niti jedan instrument, otišao na duhovni seminar. Ondje je čuo grupu Fides, popularni bend duhovne glazbe, i shvatio: to je to, osnovat ću bend i izvoditi kršćansku glazbu!
Zvuči preambiciozno? Možda, ali ovakvo je stanje danas, 17 godina poslije… Iza Emanuela je šest albuma, suradnja je s Massimom, nastup za Svetog Oca pred 200.000 ljudi, gomila nastupa, stotine i tisuće misa. I, to je činjenica, uloga najvažnijeg hrvatskog benda kršćanske glazbe.
– Mi smo zapravo jedini bend na sceni koji je u stanju cijelu priču izgurati sam. Nekad je to bilo drukčije, tijekom 90-ih je na sceni bilo jako puno bendova, koji su radili jako dobro. Danas to nije slučaj, mi smo se pretvorili u raritet – priča nam Domagoj Pavin, 31-godišnjak koji je i glavni “krivac” što Emanuel uopće postoji, što se održao toliko dugo, otišao i zadržao se na visokoj razini…
Da bi to postigao, zapravo da bi to svi zajedno postigli, društvo iz Emanuela moralo je proći puno toga, napraviti velik korak od zbora mladih u župi bl. Alojzija Stepinca do benda koji na svojim nastupima okuplja po nekoliko tisuća ljudi, najčešće onih koji znaju sve riječi njihovih pjesama. I zato je gotovo nevjerojatno da je Domagoj Pavin posijao sjeme ovog danas vrlo uspješnog benda, pazite sad, u prvom razredu srednje škole!
– Da, to su te najkritičnije godine, ali ja sam otišao na ovu stranu. Ideja je došla sasvim slučajno. Tek sam se doselio u Veliku Goricu, ušao u crkveni zbor i počeo ići na duhovne obnove. Otac Dražen, po zanimanju glazbenik, čovjek koji je prošao sve u glazbi, dugo me nagovarao da se i ja uključim u glazbu, ali nije me to zanimalo. Nije mi bilo ni u primisli da bih ikad mogao imati bend – počinje priču staru 17 godina Pavin pa nastavlja:
– Tako je bilo sve dok nisam otišao na taj duhovni seminar u Zagreb i čuo grupu Fides. To je bio taj trenutak. S idejom da osnujemo bend otišao sam našem župniku Josipu Ružmanu, razgovarao sam i s tatom, on nas je malo posložio i krenuli smo.
Kad ih danas čovjek čuje, kad vidiš što je sve iza njih, kao neslana šala zvuči priča kako su u tom početku “emanuelovci” odreda bili apsolutni glazbeni početnici.
– U trenutku kad smo osnivali bend, nisam znao svirati niti jedan instrument. Ni ja, ali ni itko drugi od te prve ekipe. Zapravo sam tražio ljude koji su željeli nešto početi svirati, naučiti od nule. Našao sam čovjeka koji želi svirati bubnjeve, gitaru, klavijature… I na kraju, kad sam vidio što nam još fali, odlučio sam da ću ja učiti svirati bas gitaru – sa smiješkom se prisjeća Pavin “ludih” početaka.
– U početku nas je bilo jako puno, više smo bili zbor s bendom nego klasičan bend. Međutim, tad je bilo čudno što u crkvi uopće postoji bilo kakav bend. Naravno da je bilo i pritisaka sa strane, neki su to čak smatrali i bogohuljenjem, da tome nije mjesto u crkvi. Srećom, župnik Ružman je stao iza nas i davao nam podršku. Imao je strpljenja, razumio je tu viziju, jednu malo progresivniju ideju. To nam je bilo jako važno, bez njegove podrške vjerojatno bismo se brzo raspali – svjestan je Domagoj.
Srećom po sve ljubitelje duhovne, kršćanske glazbe, nisu se raspali. Dapače, uz podršku župnika, tate Dražena i drugih prijatelja benda, stvar se razvijala jako brzo.
– Sve je to išlo dosta naglo, dosta brzo smo rasli, čak i malo neprirodno brzo, ali furao nas je stvarno velik entuzijazam. Nakon prve dvije, tri godine počeli smo, da to tako kažem, zvučati. Prosvirali smo, a kad smo to shvatili, odlučili smo i pokušati snimati pjesme – priča Pavin i dodaje:
– Kroz neko vrijeme se malo ‘isfiltrirala’ ekipa, malo smo i odrasli, tako da smo 2004. počeli ozbiljnije raditi. Izdali smo prvi album, išli na prve festivale… Od tad do danas to je jedan dosta ozbiljan tempo.
Puno je ljudi prošlo kroz bend, počevši od VIS-a Emanuel, kako su se u početku zvali, pa do ovog, aktualnog Emanuela. Teško ih je zapravo sve i pobrojiti.
– Kad si mlad i naivan, kao što sam ja tad bio, misliš da će to u što si krenuo trajati vječno. Ali naravno da ljudi odu u drugim smjerovima, da ih životne situacije odvuku od glazbe, od benda koji iziskuje jako puno posvećenosti. Iako, kostur je ostao još od prvoga dana. Uz mog oca, koji nas je osnovao i koji nije u bendu, ali je stalno uz njega, ostali smo Barbara Stepanić, Marija Varga i ja – nabraja Domagoj.
Nekoliko puta kretali su praktički iz početka da bi došli do ovoga što su sad.
– Nadam se da će se aktualna postava, koja se skupila prije četiri godine, još neko vrijeme zadržati. Možda ovo nije zadnja generacija Emanuela, ali jako sam blizu tome. Stariji smo, imamo obitelji i poslove, životne probleme, tako da nisam siguran koliko itko od nas ima energije još jedanput krenuti ispočetka – priznaje Domagoj.
I nije tu glazbena kvaliteta jedini kriterij po kojem procjenjuje ovu postavu, ima tu nešto još puno važnije.
– Mislim da je ova sadašnja ekipa vrlo zrela, da svi na pravi način shvaćamo svoje poslanje, svoju misiju kroz naš bend – ističe Pavin pa kreće u malo detaljnije objašnjenje misije koju Emanuel ima…
– Inicijalna misija, na samom početku, bila je lijepo pjevati u crkvi, dati ljudima nešto novo, u čemu će uživati. Moram priznati da je to u početku bilo malo nespretno, možda smo u nekom trenutku bili i neugodni za slušati… Ali to je normalno, nismo mogli sve znati od početka. Međutim, mislim da je kroz sve ove godine Emanuel došao do nivoa koji je najčešće ugodan za slušanje – skromno kaže Pavin pa nastavlja:
– Uspjeli smo naučiti da je naša glazba zapravo služba. Kao što svećenik mora pripremiti propovijed i biti jasan u stavovima, kao što čitači imaju svoj dio službe, ministranti također, tako i mi imamo svoju službu. Ne smijemo biti raštimani, moramo držati do svoje spremnosti i nivoa na kojem sviramo i pjevamo. Kad čovjek shvati glazbu, pogotovo ovu koju mi radimo, shvati da je to služba. Mi služimo Bogu da pomoću naše glazbe otvori ljudsko srce, prodrma ga, izazove emociju, da bi Božja riječ mogla što bolje sjesti na plodno tlo. Zato je naša glazba na neki način misija.
Novca u svemu ovome, pretpostavili ste, nema. I nije važan. U Emanuelu je puno važnije otvarati srca.
– Osim vjernicima, mi uspijevamo otvoriti srca i jedni drugima, što je jako bitno. Nikoga od nas ne veže honorar ili novac, jer novca nema. U ovome možeš uspjeti jedino ako vjeruješ i ako shvatiš da je to služba koju moraš savjesno izvršavati. Kad bi tu postojao honorar, kad bi svaku nedjelju poslije mise ili nakon koncerta između sebe dijelili pravi ‘muzičarski’ honorar, bilo bi svega u našem bendu. I ne vjerujem da bi sve ovo bilo toliko iskreno. Ovako, stvar se sama od sebe isfiltrirala tako da što god zaradimo, ulažemo u bend, u njegov razvoj, u opremu, studio… Dok je tako, mi ćemo biti na mjestu. Ako upadnemo u lovu, bojim se da je gotovo – smije se Pavin.
Kad treba odabrati najdraži ili najvažniji nastup, nema konkretnog odgovora.
– Svaki nastup nama je isti. Bilo to u našoj maloj kapeli na Plesu, u nedjelju na misi, u katedrali s nadbiskupom ili na susretu s Papom 2011. na hipodromu. Sve to smo prošli i svaki naš nastup, svaka naša misija, jednako je važna. Ipak si ti samo Božje oruđe, a njemu je svejedno sviraš li za 200.000 ili za 20 ljudi – pojašnjava Domagoj, ali na kraju ipak pristaje izdvojiti neke od tih nastupa…
– Ajde, drag nam je nastup na proslavi 15 godina benda, pred oko 1500 ljudi u velikogoričkoj sportskoj dvorani. Toliko nas otprilike ljudi i inače sluša, iako smo bili i na velikom koncertu u Ciboni, gdje je bilo oko šest tisuća ljudi. To su lijepi ambijenti, s publikom koja je ciljano došla, koja zna svaku našu pjesmu.
A takvih nije malo, ima ih sve više i više. Kao što ima i sve više onih koji članove Emanuela doživljavaju kao poznate, javne osobe. Pa i društvo iz benda doživljava da ih ljudi na ulici prepoznaju, zaustave.
– Da, pogotovo u zadnje vrijeme, otkad smo medijski malo aktivniji. Potpisali smo ugovor s Croatia Recordsom, počeli snimati spotove, a to odmah mijenja doživljaj publike. Mi jesmo na sceni 16 godina, no logično je da ljudi ne prepoznaju lica kad nema slike. To je možda i dobro. No danas, u vrijeme spotova, zna se dogoditi da, recimo, negdje na moru sjedneš na kavu, a teta konobarica pita: ‘Čujte, imate možda jedan CD?’ To je fora, no nema toga previše – govori Domagoj.
Puno je poznatih glazbenika surađivalo s Emanuelom svih ovih godina. Na prvom albumu, primjerice, surađivali su s Massimom Savićem, svjetski poznatim gitaristom Tommyjem Emmanuelom, pa Mayom Azucenom…
– Do Massima smo došli slučajno, preko jednog zajedničkog prijatelja. Imali smo pjesmu s idejom da imamo gosta u njoj, Massimo je pristao, a nama je ostalo fenomenalno iskustvo. Mamac za njega bio je Tommy Emanuel, koji je svirao gitaru na tom albumu, a na kraju su se njih dvojica sprijateljila i odradila neke svoje projekte. Mi nismo bili u toj priči, ali barem je naša glazba spojila dvoje umjetnika koji su kasnije radili lijepe stvari – zadovoljno konstatira Domagoj Pavin, uz dodatak:
– Bilo nam je ohrabrujuće što su ljudi poput Massima, Tommyja Emanuela, ali i Maye Azucene, koja je snimala s Gibonnijem, uopće pristali raditi nešto s nama. Dali su nam vjetar u leđa, naravno, već godinu poslije napravili smo i novi album.
Značajan dio Emanuelova djelovanja odnosi se i na prevođenje. Točnije, glazbeno prevođenje. Vjernici iz nedjelje u nedjelju pjevaju stihove koje su upravo “emanuelovci” donijeli u Hrvatsku.
– Da, dosta radimo i na prijevodima pjesama koje su hitovi u kršćanskoj glazbi na svjetskoj razini, uglavnom s engleskog govornog područja. Trend je u svijetu duhovne glazbe da, kad netko od ‘najjačih’ napravi pjesmu, već kroz mjesec dana nastanu prepjevi na praktički svim jezicima. Mi to radimo za Hrvatsku, nastojimo raditi što više tih, autoriziranih prepjeva, koje autori potvrđuju i potpisuju, a mi pjesmu zatim plasiramo na naše tržište. Danas praktički nema crkve u kojoj se ne pjeva ‘Naš Bog je velik’, ‘Srce predajem ti’ ili ‘Silan Bog’. To su sve naši prijevodi, koji su se toliko usadili da mnogi misle da su oduvijek ovdje – govori Domagoj i dodaje:
– Ima i naših autorskih pjesama koje se pjevaju po crkvama, iako najčešće u crkvi pjevaju zborovi, a naše pjesme su više solističke, malo preteške za zborove. No svejedno prolaze, drago mi je što i naše stvaralaštvo dopire do drugih sredina.
Puno sviraju, puno snimaju, ali jedno se kod Emanuela ne mijenja. U crkvi bl. Alojzija Stepinca oni će svirati i ove nedjelje. Kao i svake druge. Jer to je mjesto koje se zove dom…
– Puno je poziva sa svih strana, pokušavamo se svima odazvati, ali uvijek se nekako vraćaš doma. Bitno je imati tu početnu točku, da krila previše ne narastu, jer lako se zanijeti, uživjeti u ulogu glazbenika, nekakve zvijezde. A to, realno, nije održivo, puno je lakše kad imaš mjesto s kojega krećeš i kojemu se vraćaš. I kad nemamo niti jednu gažu, nađemo se nedjeljom, odsviramo misu, odradimo svoje župne obaveze… Sa svim ovim ostalim treba balansirati, da se glazba nikome ne zamjeri – završio je Domagoj Pavin priču o Emanuelu.
CityLIGHTS
Pitali smo ChatGPT što misli o Velikoj Gorici, evo što je rekao!
Bogata povijest, odlična pozicija, ali i svijetla budućnost?
Priča iz kvarta
Ponos grada!
Ante Budimir je golom protiv Francuske oduševio cijelu naciju, a sve nas iz njegova grada po tko zna koji put učinio ponosnima. Zbog onoga što radi na terenu, ali još više zbog onoga što radi izvan terena…
U trenutku kad je Ivan Perišić u 26. minuti poljudskog ogleda Hrvatske i moćne Francuske odradio dribling i dotaknuo loptu u namjeri da je centaršutem pošalje prema protivničkom petercu, Ante Budimir bio je, izračunali su, 12 metara od mjesta gdje će ta lopta pasti. Kulerski je u tom trenutku napao prvu stativu i u idealnom trenutku bio je na toj lopti. Završila je prvo na njegovu čelu, da bi se odmah potom “ušuljala” u francuski gol, a Poljud je – eksplodirao!
Ante Budimir raširio je ruke, raširio je i lice u prepoznatljivi osmijeh, a jedan petogodišnji dječačić u njegovoj Velikoj Gorici skakao je od sreće.
– Tata, tata, Budimir je zabio gol, on je iz Gorice! – vikao je uzbuđeno proslavljajući gol za vodstvo.
I nije taj velikogorički dom bio jedini u kojem se u tom trenutku osjetila posebna sreća i zadovoljstvo. I poseban ponos. Ante Budimir opet je oduševio, po tko zna koji put, kao što sve nas koji ga poznajemo ili srećemo na gradskim ulicama tijekom (pre)kratkih dolazaka kući, oduševljava to što je sve ovom posebnom dečku definitivno počelo dolaziti na naplatu.
Sport, kažu, uvijek vrati za sve što mu daš, a Ante je sportu godinama davao. I zaslužio je najmanje sve ovo što mu se događa. A događaju mu se velike stvari, jer Ante Budimir konačno je, sa 33 godine, došao do statusa zvijezde. Ne samo u Pamploni, gdje mu je privremeni dom, nego i u njegovoj domovini, u njegovu gradu. Dugo je bio nepravedno podcijenjen, sa svih mogućih strana, ali sad je konačno “na štihu”. I ima puno pravo uživati u svemu što mu se događa.
Iako, nije Ante tip koji će tražiti pozornost, koji će se osjećati potpuno komforno u ulozi zvijezde, pod svjetlima reflektora.
– Ne očekujem da će hodati iza mene u Velikoj Gorici i davati mi priznanje, tapšati me, to sigurno ne. Najbitnije mi je priznanje od trenera, suigrača, da sam prihvaćen u tom, da funkcioniram dobro s njima – rekao je Ante u nedavnom intervjuu, želeći reći kako mu neka velika pozornost nije potrebna.
Oduvijek je tako funkcionirao, oduvijek se bavio sobom i svojim nogometom, vjerujući da će se nekad negdje vratiti. I bio je u pravu, na vlastito zadovoljstvo, na zadovoljstvo svoje obitelji, prijatelja, poznanika, navijača, još više ne zadovoljstvo suigrača i trenera koji ga okružuju. I, to je bilo posebno lijepo vidjeti, na posebno zadovoljstvo tog najmanje jednog petogodišnjeg dječaka koji odrasta u gradu u kojem je i on odrastao…
Put Ante Budimira prema vrhu, prema trenutku u kojem ga cijeli stadion ispraća ovacijama, bio je sve prije nego lagan i jednostavan. Još od prvih dana, od prvih haklova na betoncu na Cibljanici, gdje se “tukao” sa starijima, od prvih treninga na Radniku.
– Nikad nije spadao među najtalentiranije klince u generacije, čak je bio i malo nespretan, nezgrapan, ali s tom svojom “lopatom”, neobično velikom nogom, uvijek bi nekako utrpao loptu u gol. Puno više od talenta izdvajalo ga je to što je uvijek radio više od drugih, što je vjerovao da može prebaciti svoje limite, što je bio maksimalno pošten prema nogometu. I zato je uspio – govorio je svojevremeno Senad Harambašić, njegov trener iz dječačkih dana.
Budem li se vraćao u HNL, neću ni u Dinamo ni u Hajduk, nego u Goricu, čuvena je Antina izjava… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL
I on će priznati da ga je na trenutku možda i podcijenjivao, da ga je znao slati da niže krugove oko igrališta na kojem su igrali neki drugi klinci. Nije odustajao, tu se negdje počeo graditi karakter koji ga je oduvijek razlikovao od svih drugih. Tu, ali i u obitelji, kojoj nije bilo lako. Ante i njegove sestre rano su ostali bez oca, koji je poginuo u prometnoj nesreći, a nova nevolja stigla je početkom rata. Budimiri su morali pobjeći iz njihova sela Ozimica pokraj Žepča, a odabir je pao na Veliku Goricu.
Stigli su 1992. godine, Ante je u to vrijeme bio šestomjesečna beba, zbog čega nemamo nikakve dvojbe da ga imamo pravo smatrati potpuno našim. Ovdje je rastao, ovdje se gradio u impresivnog čovjeka kakav je danas, ovdje je, u Radniku, nedaleko od svoga obiteljskog doma, počeo svoj trnjem i teškom mukom popločeni nogometni put.
Nakon što je prošao neuspješnu i traumatičnu epizodu u LASK-u iz Linza, gdje ga je odveo Andrej Panadić, Ante Budimir sudjelovao je u samim počecima HNK Gorice, bio je i prvi igrač koji je klubu donio novac od transfera, onih famoznih 20.000 eura, koliko je u zimu 2011. uplatio Inter iz Zaprešića. Ne Dinamo, ne Hajduk, ne Rijeka, ne Osijek… Ne, to bi bilo prejednostavno. Ante je preko Zaprešića zaslužio poziv u Lokomotivu, ali nitko iz “velike četvorke” i dalje nije reagirao. I opet je Ante morao ići okolnim putem.
Prva prilika u inozemstvu otvorila se daleko od naslovnih stranica, u drugoj njemačkoj ligi, u dresu St. Paulija. I opet nije išlo lako ni jednostavno, nije se tamo snašao, nije dobio povjerenje, pa je krenuo dalje. U drugu talijansku ligu, maleni Crotone, a tamo su stvari polako počele sjedati na svoje mjesto. Bio je najbolji igrač kluba koji je prvi put u povijesti izborio Serie A, a kad je stigla ponuda iz kultne Sampdorije, činilo se da će to biti – to!
Međutim, bilo bi prejednostavno… Opet nije dočekao pravu šansu, ni tu mu nisu do kraja vjerovali, pa se vratio u Crotone, na mjesto sreće. Od tamo se otvorila nova mogućnost, slijedio je odlazak u španjolsku Mallorcu, opet u drugu ligu. I opet je blistao, zabijao, zaslužio ljubav navijača i – izborio ulazak u Primeru. I tamo se potvrdio, u ekskluzivnom okruženju, pa je 2020. godine stigla ponuda Osasune. Prihvatio je izazov i malo po malo izrastao u apsolutnu klupsku legendu, najboljeg strijelca, ljubimca djece, navijača i bakica, jer igrao je sjajno, a ponašao se još bolje od toga…
U skladu s cijelom njegovom pričom, prožetom stalnim dokazivanjem i potvrđivanjem, prilika u reprezentaciji stigla je tek nekoliko mjeseci nakon 29. rođendana, u kolovozu 2020. godine. Stvari su i po tom pitanju sjele na svoje mjesto, bio je dio momčadi koja je u Kataru stigla do svjetske bronce, a onda… Opet osporavanje, opet nepravda, opet trnje pod nogama.
Izbornik Zlatko Dalić otpisao ga je nakon te bronce, odabrao je vjerovati nekim drugim igračima, a Ante je ostao Ante.
– Nema ljutnje, nema razloga za to. Izbornik ima svoj izbor, a ja ću uvijek biti tu ako me zatreba – govorio je u to doba i osvojio još nekoliko doza simpatije sa svih strana.
Usput, igrao je u klubu toliko dobro da ga Dalić više nije imao pravo ignorirati. Vratio ga je u kadar taman prije odlučujuće utakmice za odlazak na Europsko prvenstvo, koju je Hrvatska dobila 1-0. Strijelac jedinoga gola bio je, naravno, Ante Budimir.
Nije ni to pomoglo da opet završi u drugome planu, da čuva leđa Matanoviću i društvu, ali Ante je opet šutio i radio. Jedino tako i zna funkcionirati, jedino takav pristup od prvoga je dana smatrao ispravnim. Golom Francuskoj, njegovim četvrtim u dresu reprezentacije, još jedanput se potvrdio, dokazao svoju vrijednost i kvalitetu, još jedanput nas je učinio ponosnima svojim izvedbama na zelenom travnjaku.
Iako, još smo za nijansu ponosniji na našeg prijatelja i susjeda zbog svega što pokazuje izvan terena. Uvijek maksimalno normalan, pošten, prizeman, skroman, pristojan, pametan, promišljen… I potpuno isti kao što je bio onih prvih dana, kad je pod Senadovim vodstvom svojom “lopatom” zabijao prve golove.
Nikad nećemo zaboraviti da je dan nakon povratka iz Katara bez ikakvog razmišljanja pristao sljedećega jutra doći na City radio, podijeliti svoju priču sa svim nama, iako bi mnogi drugi u tim trenucima odgovorili: “Radije ne bih, umoran sam, iscrpljen, nemam vremena…” Za Antu to nije bila opcija.
Slično je reagirao i kad ga je trener Senad nazvao i zamolio da mu pomogne s praksom za dobivanje PRO licence.
– Možeš li mi srediti da dođem u Crotone i pratim treninge? – zamolio je Senad, a već iduće sekunde sve je bilo riješeno.
Ugostio ga je, napravio sve da se osjeća kao kod svoje kuće, bio mu je pri ruci u svakom trenutku njegova boravka u Italiji, pomogao koliko god je mogao. Jer Ante je, jednostavno, takav.
Pamtimo i onu nevjerojatnu priču iz Španjolske, kad je 78-godišnju baku, kojoj se nije pojavio taksi, odvezao u 70 kilometara udaljenu bolnicu na terapiju kojom se borila protiv raka.
“Hvala Osasuni što ne dovodi zvijezde nego dobre ljude”, javila se kći oduševljene bakice.
I to je konačna istina. Vidjelo se to i nedavno, kad je Ante, kako bi obilježio rušenje rekorda po broju golova u dresu Osasune u La Ligi, ručkom počastio kompletan klub, od predsjednika do čistačice. Odveo ih je u svoj omiljeni restoran u kojem ga, pogađate, obožavaju.
– Ante je legenda Osasune, velik igrač, ali još je bolji čovjek – komentirala je vlasnica restorana.
Mogli bismo tako nabrajati unedogled, postoji otprilike milijun razloga da budemo ponosni na dečka sa Cibljanice, ali tu se više zapravo i nema što objašnjavati.
Ante Budimir je nogometna i ljudska veličina. On je, u punom smislu te semantičke konstrukcije, ponos grada.
– Tata, tata, on je iz Gorice…
Je, sine, naš je. I čudesan je.
Kultura
Roža (Bir böcek olan kız)! ‘Kako sam predstavu na kajkavskom odvela u Istanbul…’
Predstava “Roža (cura s greškom”, koju su Ana Katulić i Žak Valenta osmislili na temelju pripovjetke “Svoga tela gospodar” gostovala je u Turskoj. Ana je glumila na kajkavskom, išli su i turski titlovi, a o svemu tome doznajemo iz prvog lica…
U prvom licu: Ana Katulić
Kad si samostalni umjetnik, obrtnik, samozaposlen, na nezavisnoj sceni, kad vodiš umjetničku organizaciju te si u njoj i glumac/glumica i autor, producent, i vozač i računovođa i tajnik i marketing i novinar, najkraće rečeno – katica za sve – onda znaj da, uz brojne velike i male radosti koje ovaj poziv ostavlja na kraju dana, on ujedno otvara i Pandorinu kutiju svih sila koje nisu uvijek ugodne i često su egzistencijalno upitne.
Ljudi nam se dive jer smo kreativni, inovativni, hrabri, probitačni, radimo ono što volimo i želimo, no druga strana medalje je ta da od umjetnosti često izazovno živimo i da se rijetko posvećujemo samo umjetničkom procesu (eh, da je barem tako!). Većina našeg posla, ili bar dobrih 60 posto, uvijek je administracija, dan na kompjuteru, mejlovi, natječaji, tiskara, komunikacija i tako u krug. Kamo sreće kad ostane moment za kreativu.
No, na dnu Pandorine kutije je nada, a ja sam po prirodi optimist, pa ovo nije tekst o tome kako umjetnici teško žive već potvrda da se svaki trud, upornost i rad isplate. Uvijek. Osim toga, jedan moj poznanik mi je lani za Božić poželio da “od svog rada živim, a ne preživljavam”, pa sam tu njegovu rečenicu uzela kao mantru ili lajtmotiv ove godine, koja je krenula poprilično dobro i uspješno.
Tu, naravno, prvenstveno mislim na Rožu (curu s greškom), moj prvijenac, cjelovečernju autorsku predstavu našeg goričkog Štoos teatra koju smo na scenu lani postavili Branko Žak Valenta, moj dobar prijatelj, koreograf i umjetnik, i ja, prema motivima Kolareve pripovijetke “Svoga tela gospodar”.
Kvalitetna se ekipa okupila u radu; Ivan Grobenski, koji je fantastično odradio glazbu, mladi kipar Matej Vuković, s kojim je suradnja počela 2023. na Ogledima, koji je napravio masku Pisave, multimedijalna umjetnica Mia Štark, koja je složila vizual i radila sa mnom na pokretu. Roža se rađala u prostoru FA Turopolja i nakon što je premijerno odigrana lani u Gorici i Zagrebu, to je bilo to.
Za nezavisni Štoos teatar, koji nema svoju kazališnu dvoranu, postavljaju se vječna pitanje: Gdje ćemo igrati? Za koga? I kada? Neka gostovanja smo dogovorili; bit će još koje u Gorici (vjerojatno oko Goričkih večeri), u KNAP-u, mogli bismo igrati kao lektira za osnovne ili srednje škole, zovu nas u Buševec, u Koprivnicu i Krapinu…
Treba opet sjesti za laptop; “Poštovani, mi smo Štoos teatar iz Velike Gorice…” i nuditi predstavu. Sreća je htjela da mi je kolegica poslala link za festival u Bursi, u Turskoj. Bio je to Balkan festival, na koji stižu razne izvedbe iz cijelog svijeta. Prijavnicu sam ispunila, priložila sve materijale; fotografije, video snimku predstave, plakate, tehnički rider… I drži fige.
Koncem 2024., međutim, stiže pozivnica na International Women Playwrights Theater Festival u Istanbulu. Istanbulu?! Istanbulu??! Čekaj malo, pa ja nisam prijavljivala Istanbul. Zovem Žaka: “Jesi li nas ti možda prijavio?”, malo sam zbunjena. Žak odmahuje, prvi glas.
Ono što je ostao moj zaključak do danas (jer drugog nema) jest da je ekipa iz Burse prepoznala našu predstavu i proslijedila prijavnicu Istanbulskom nacionalnom kazalištu. Oni su pogledali snimku predstave, odlučili je uvrstiti u program i poslali nam pozivnicu za Festival. I tad kreće jedan fini miks sreće, uzbuđenja, pozitivne treme, panike i brige, pa malo zabrinutosti , pa opet uzbuđenja i tako u krug do veljače.
Trebalo je napraviti predprodukciju, dogovoriti tko od ekipe ide, što ćemo nositi od scenografije, a što nam mogu osigurati organizatori, gdje ćemo biti smješteni, što možemo nositi sa sobom u avionu i kako pakirati opremu i tehniku. Trebalo je masku Pisave dobro zapakirati za avion da se ne bi u transportu oštetila jer je rađena od kaširanog papira i lako je lomljiva.
Osim toga, trebalo je osigurati i riješiti financije za put i još puno tehnikalija. Jedna od njih bio je i prijevod predstave. Na turski. Odmah zovem predsjednika Hrvatsko-turske udruge prijateljstva, Gorana Beusa Richembergha, i pitam za preporuku. On me spaja s turkologinjom Leom Kizilkayom i iza Nove Godine prijevod je već u Istanbulu. Ja sam sretna jer organizacija dobro protječe, rokovi se poštuju, nema nepoznanica i sve ide prema planu.
U Istanbul stižemo 8. veljače, Domagoj Klasić (tehnička podrška), Ivan Grobenski (glazba, ali u ulozi tehničara za titlove) i ja. Žak je ostao u Rijeci, slomila ga gripa, bodri nas porukama. Subota je, let je kratak, ugodan, a i Pisava je stigla u jednom komadu.
Ana i Žak Valenta, koji zbog bolesti nije putovao u Istanbul
Na aerodromu nas dočekuje domaćin iz kazališta, glumac Emir Üstündağ koji nas s kolegom, u kombiju, sa svim našim osobnim stvarima i kazališnom rekvizitom vozi do hotela i do kazališta. Vožnja od aerodroma traje kao da ideš od Zagreba do Ljubljane, sva sreća da su hotel i kazalište na pet minuta pješice.
Gostoprimstvo koje su nam ukazali domaćini rijetko se viđa. Smješteni smo u drevnoj četvrti Üsküdar, na azijskoj strani kopna. Ova strana puno je tradicionalnija i tiša, a tu se može vidjeti Istanbul kakav je bio nekad; netaknute malene četvrti i kućice, domaće radnje bez velike izgradnje i užurbanog ritma ovog milijunskog velegrada, koji je velik kao četiri Hrvatske.
Kazalište u kojem igramo jedna je od pet zgrada, koliko ih Nacionalni teatar ima po Istanbulu. Ova je zgrada nekad davno bila tvornica piva i cigareta, ima jednu veću i jednu manju kazališnu dvoranu, pet dvorana za probe ansambla, prostorije muzeja u kojem se čuvaju artefakti iz nekadašnje tvornice, prostorije za kostimografe, scenografe i umjetničke voditelje, administraciju, kafić za publiku i kuhinju za glumce i zaposlenike.
Organizatori festivala uvijek su nam na usluzi; nose čaj, kuhaju kavu, donose perece, pitaju kako smo, je l’ sve u redu, što nam treba… Turci slabo govore engleski, sreća pa je tu Google prevoditelj. Pričamo u mobitel, on prevodi, domaćini čitaju, smijemo se. Razumijemo se.
Festival traje sedam dana, upoznajemo trupu iz Makedonije, oni izvode dan prije nas. Tu su još ansambli iz Bugarske, Grčke, Rusije, Srbije, Španjolske, Njemačke i Italije, te domaćini iz Turske. Sve je odlično organizirano, uređeno, nema nepoznanica, poštuje se raspored i organizacija.
U Istanbulu provodimo četiri dana, pa imamo vremena za sve. Prvi dan odlazimo preko Bospora do Europskog kopna, do Aya Sofie, Plave Džamije, do Bazara. Kad smo tu, prilika je da sve posjetimo. Ne sprečava nas ni kiša koja nas neumoljivo prati sve dane. Pijemo tursku kavu, jedemo baklave i tradicionalna turske jela nalik na raviole (i kebab, naravno), opuštamo se i prepuštamo zavodljivosti istoka. A onda idući dan – izvedba.
Do podne i popodne provodimo u kazalištu, slažemo scenu, isprobavamo titlove. U tim trenutcima razmišljam kako će publika reagirati, hoće li razumjeti predstavu i kako će je razumjeti. Ovo je prvi put da Roža i ja gostujemo izvan Hrvatske, to je publika koja nikad nije čula za Slavka Kolara, predstava je na kajkavskom, prati li to i prijevod i što je sve izgubljeno u prijevodu u odnosu na original?
Ipak, jednom kad je publika ušla, kad su se svjetla ugasila i scena zasvijetlila tom magičnom svjetlošću, bilo je jasno da jedinstven jezik kazališta svi razumiju. Na početku sam ih “pridobila” s nekoliko turskih izraza i pozdrava; dobra večer, dobro došli (İyi akşamlar, hoş geldiniz, tur.) i do samog kraja nisam izgubila njihovu pažnju.
Pljesak i dijalog s publikom koji je nakon završetka predstave potrajao pa skoro kao i predstava sama, odgovorili su na sva moja pitanja i sumnje. Bilo je zaista neponovljivo. Na međunarodnoj sceni, u drugoj državi ( i kontinentu!) primiti pohvale, pljesak i čestitke iz publike među kojom je bila i hrvatska konzulica u Istanbulu, Ivana Zerec.
To je publika koja je angažirana, koju zanima kazalište, koja pita. Predstava je komunicirala i na mnoge je načine dotaknula i progovorila. Negdje smo se osjetili, pronašli i povezali. I to ne samo na razini žena, nego na razini naroda i ljudi, kolektivne svijesti i izazova koji su sveprisutni i svima nam slični. Bilo je to jedno neponovljivo gostovanje koje nam je dalo adrenalina i krila za dalje. Na nezavisnoj sceni. Dan po dan. Može se. Isplati se!
“You have home in Türkiye now”, poručili su nam domaćini na odlasku.
I vjerujte nam, znamo da je to istinski tako.
Priča iz kvarta
Ivan Šćepina opet kod svoje kuće! Odmah je otišao svojim dečkima na Udarnik…
Nakon što je odradio ovu fazu rehabilitacije u Krapinskim toplicama, Ivan Šćepina vratio se kući i odmah poželio otići na Udarnik i pogledati utakmicu svojih prijatelja i suigrača, koji su mu dobrodošlicu kući poželjeli – pobjedom!
Petak iza nas bio je velik i važan, poseban dan za obitelj Šćepina iz Gradića. Sin Ivan vratio se kući s rehabilitacije u Krapinskim toplicama, završio je s tom fazom svoga oporavka nakon teške nesreće prošloga ljeta i započeo novu. U kojoj će i dalje biti potrebno jako puno borbe, kako njegove, tako i njegovih roditelja Ružice i Darija, ali u ovom trenutku važno je samo da je obitelj ponovno na okupu, da je Filip dočekao svog starijeg brata…
Puno se toga događalo oko Ivana Šćepine u mjesecima iza nas, njegova nesreća ujedinila je Hrvatsku, ali u prvom redu njegov grad, iz kojeg je i krenula akcija skupljanja sredstava za skupu rehabilitaciju. Uz njega su, kao velika potpora u najtežim trenucima, bili i obitelj, i susjedi, i prijatelji iz škole, i suigrači iz NK Kurilovca, čiji je Ivan bio član do kobnog pada u lipnju prošle godine. Unatoč svemu što je prošao, Ivan je ostao zaljubljen u nogomet, što je pokazao već u nekoliko navrata.
Došao je tako ispratiti utakmicu između Zagorca i Kurilovca u Krapini, utakmicu organiziranu s ciljem da se dodatno pomogne njemu i njegovoj obitelji, a ove je subote, samo dan nakon što je stigao kući, prvi put otišao na Udarnik. Igrali su njegovi dečki, njegova generacija, kadeti Kurilovca, a s druge strane bio je Samobor. Ivanov dolazak na utakmicu, koju je pratio uz rub terena, dodatno je motivirala njegove prijatelje iz kluba, koji su pobijedili Samoborce s visokih 3-0, uz dva gola Gabriela Čolića i jedan Mihaela Blaževića. Istog protivnika rezultatom 1-0 pobijedili su i juniori, a sve skupa imalo je posebnu posvetu.
“Današnji trijumfi kadeta i juniora posvećeni su posebnom gostu, Ivanu Šćepini, koji je pratio utakmicu svojih suigrača. Ivane, prekrasno te vidjeti opet na našem Udarniku, na terenu, s loptom, s tvojim suigračima i frendovima! A vama dečki kapa do poda za trud, te što ste Ivanu omogućili da zajedno sa vama proslavi pobjedu!”, oglasili su se iz Kurilovca.
Pred Ivanom je i dalje teško razdoblje, dug je put do potpunog oporavka, ali uz ovakvu podršku sa svih strana sve će to ići barem za nijansu lakše…
Priča iz kvarta
Pevecovih 60: Jedno posebno prijateljstvo, dva dima cigarete i poneka suza…
Povodom 60. rođendana omiljenog klupskog oružara Franje Kovačića Peveca, HNK Gorica predstavila video u kojem mladić s Kozjače otkriva tajne rituale, ali i odgovara na pitanje je li buncek bolji u Hrvatskoj ili Rumunjskoj
-
Prirodaprije 5 danaVodostaji rastu! Evo gdje je najkritičnije
-
Obrazovanjeprije 4 danaFOTO Održan Sajam Vježbeničkih tvrtki Ekonomske škole Velika Gorica
-
Sportprije 6 danaFOTO Iznenađenja na startu proljetne polusezone u Ligi veterana
-
Kulturaprije 2 danaFOTO Sjajne izvedbe folkloraša na Turopoljskom festivalu folklora