Piše: Gianna Kotroman

Konji su moja ljubav od rane mladosti, otkad znam za sebe. Imao sam tri ili četiri godine kad sam prvi put sjeo na konja. To je tradicija u mojoj obitelji, mi smo uvijek bili u tome, i pokojni otac, i djed, kojeg ja ni ne pamtim. Od malih nogu bavio sam se konjima. Sve moje igračke bili su konji, meni je konj bio i autić, i motor… Eto, tako je izgledalo moje djetinjstvo…, počinje svoju priču Stjepan Slanec iz Hrašća.

Administrativno je to dio Zagreba, ali i sami puni naziv govori čiji je to kraj – Hrašće Turopoljsko. Malo istočno od Odre, na rubu Zagreba i Turopolja, Hrašće je preraslo nekadašnje seoske okvire, ali i dalje je to – selo. U mjestašcu s tisuću dvjesto i nešto stanovnika ljudi i dalje drže životinje, svatko po svome guštu i(li) potrebi, a junak naše priče, eto, drži konje! I ne samo da ih drži, jer on se konjima ozbiljno bavi, s njima radi, trenira, s kočijom se pojavljuje na raznim manifestacijama…

– Imam četiri grla. Kobile Vidra i Ruba, stare 12, odnosno sedam godina, utrenirane su za taj posao. S njima odrađujem sve manifestacije na koje me ljudi zovu, svadbene svečanosti, razne prigode… Ljudi iz različitih razloga žele da ih vozimo, a mi se rado odazivamo. Imam i dvije mlade ždrijebice, koje imaju po godinu dana i tek su u pripremi za taj posao – kaže Stjepan.

– Vidru sam kupio na poznatom sajmu u Gudovcu, kao ždrijebe od šest mjeseci, a Ruba se oždrijebila kod mene i na kraju ostala. Bila je mezimica od prvoga dana, a to je i ostala. Evo, već 12 godina je u mojoj štali – dodaje naš “konjanik”.

Nije slučajno da su svi njegovi konji cure, odnosno ženke.

– Ja uvijek preferiran ženke, jer one su mirnije, staloženije. Mužjaci su malo nabrijani, neću reći kao i ljudi, ali ima sličnosti… I oni stalno gledaju gdje su ženke, pogotovo one ljepše, a cure su većinom koncentrirane na vožnju. Zato uvijek gledam da izaberem ženke – otkriva “šaptač konjima” iz Hrašća.

Iako, nema tu neke velike priče…

– Ne bih baš rekao da s konjima razgovaram. Oni imaju svoju komunikaciju, na svoj način se dogovaraju, ali naravno da im se mora posvećivati pozornost. Moje kobile jako su mi dobre, sve odrađuju jako lijepo i volim ih povremeno nagraditi s kojom mrkvom, pohvaliti… Inače, najviše vole jesti zob i pogotovo tek pokošenu travu u rano proljeće. To im dođe kao nekakav desert, to su njihove palačinke, ha, ha… Vole dobiti i kocku šećera, to im je uvijek poslastica – priča Stjepan.

Recept za uspješan rad s konjima, kaže, leži u odnosu prema životinji.

– Prvo, konj mora steći povjerenje u čovjeka. Uvijek kažem da je svaka životinja ogledalo gazde. Ja sam kupio puno konja koji su bili otpisani, praktički spremni za Italiju, odnosno za klaonicu, što nije opcija koju preferiram… S konjem treba biti pažljiv, oni su plemenite životinje, oni prepoznaju što im želiš i možeš dati. Koliko daješ životinji, toliko ćeš od nje i dobiti. To mogu garantirati, jer cijeli život sam uz konje. Imam 40 godina, a najmanje 30 ozbiljno se bavim konjima. I nikad me konji nisu iznevjerili. A ljudi jesu, stotinu puta – poentira Slanec.

Rado će se pohvaliti da je već nekoliko puta u Gudovcu pobjeđivao u natjecanju u vožnji kočije kroz čunjeve, odlazi sa svojim kobilama i na izložbe, nerijetko osvaja nagrade, ali temelj priče je vožnja kočije.

– Najdraže mi je kad me netko pozove na neku manifestaciju, pa se malo provozamo s kočijom, jer tu vidiš da se trud isplati. Ljudi reagiraju vrlo pozitivno, pogotovo djeca, koja su željna druženja sa životinjama. Ljudi su nekad na selu radili s konjima, bili su im svakodnevnica, a danas je potpuno drugo vrijeme i djeca vole vidjeti konja. Znalo je biti i manifestacija na kojima djeca nisu znala o kojoj je životinji riječ! Nažalost, došli smo do toga da je rijetkost vidjeti konja i zato je lijepo pružiti tu priliku djeci – govori Stjepan.

Za njega je to pitanje emocije, načina života, ali čak i kad puno toga znaš i možeš sam, nije jeftino imati konje.

– Nisu konji toliko skupi koliko je skupo njihovo održavanje. Hrana, kovač, veterinari… Iako, mi koji imamo životinje većinom te stvari radimo sami, jer kad bi sve plaćali, bilo bi stvarno preskupo. Jedan prosječan konj, hrvatski hladnokrvnjak, odnosno hrvatski posavac, ima vrijednost između dvije i tri tisuće eura. Sve ovisi o tome što konj zna, je li “ujahan”, vozi li kočiju, služi li samo za ukras… Konj koji je dobro utreniran, koji zna voziti kočiju, koji je ujahan, možda čak i osposobljen za terapeutsko jahanje, može ići i do četiri tisuće eura – kaže Stjepan i nastavlja:

– Zato ja svoje kobile kupim kao ždrijebad, kad su mlađe od godinu dana, pa ih učim, pripremam… Pritom uvijek ide jedna mlada i jedna starija, uz koju se ova mlađa uči. Kao i kod ljudi, recimo kao u autoškoli. Evo, ove dvije mlađe sad su navršile godinu dana, polako ćemo ove godine početi raditi neke jednostavne stvari, a sljedeće već možemo ići za ozbiljno.

Bitno je, naravno, da se konj ne boji ljudi, ali ni automobila. Kao što je često bitno da se ljudi ne boje konja.

– Konja se nemamo zašto bojati. Dobro, uvijek mora postojati doza opreza, ali konji koje ljudi sreću su jako pametni i dobro utrenirani. Moraju biti takvi, jer uvijek je tu puno ljudi, djece, starijih… Ja nikad ne idem van s konjima prije nego što su potpuno uvježbani i spremni, prije nego što steknem potpuno povjerenje u njih.

Život uz konje zahtjeva, naravno, i jako puno prostora, kojega Stjepan Slanec ima.

– Dvorište mi je široko 30 metara, to najbolje shvatim kad idem kositi. Moram si uzeti mini godišnji, ha, ha… Ali ima to i svoje prednosti, možeš konje pustiti van, promatrati ih, a to je za mene kao dijete sa sela jako važno. Našao sam se u tome, posvetio sam se tome, imam lijepo dvorište i svi koji žele vožnju kočijom, mogu se slobodno obratiti, ja sam uvijek na raspolaganju – poručio je Stjepan, kojem su konji najveća ljubav, ali zapravo hobi.

– Radim u jednoj firmi u blizini, kao dostavljač u firmi za električne uređaje. I da, konji su mi hobi, ali kad spojiš ugodno s korisnim, to je jako dobra stvar – zaključio je Konjanik iz Hrašća.

S neobično velikom pozornošću ovog se ljeta prati sve što se događa u Dinamu. U Bobanovom Dinamu, potpuno redizajniranom, bez igrača koji su godinama bili okosnica momčadi iz Maksimira… Novi je trener, puno je novih igrača, puno je i sumnje i skepse, a kad je tako, sve što Dinamu ne treba je – Dean Klafurić.

Pričao je i sam kako je praktički odrastao na Dinamovom stadionu, jer tata je radio u zgradi koja je gledala na Hitrec-Kacian, a to se provodilo dosta vremena… I zato ne čudi da će Klaf uvijek reći da ima dva kluba koje smatra svojima – Goricu i Dinamo. Uostalom, godinama je i radio u Dinamu, na istim tim terenima na koje je kao klinac gledao, podizao je mlade igrače u sklopu omladinske škole, nakon čega ga je nogometni put vodio preko saudijskog Rijada, njegove Velike Gorice, pa zatim Varšave, ciparske Achne, Koprivnice, Budimpešte, Banja Luke i Bačke Topole sve do Širokog Brijega.

Posao je započeo u zimu, a nastavio ovog ljeta, u kojem je isplanirao suprotstaviti se i protivniku kao što je Dinamo. Ove subote u Čatežu sve su oči bile uperene u Dinamova pojačanja, no show su na kraju ukrali dečki iz Hercegovine. U prvom redu Kristijan Sesar, koji je nedavno stigao iz GOŠK-a, dvostruki strijelac u velikom preokretu, te Marin Čalušić, koji je potpisao treći gol Širokog…

U prvom poluvremenu Dinamo je igrao u sastavu Nevistić – Pierre-Gabriel, Theophile, Jakirović, Vinlöf – Mišić, Ljubičić, Stojković – Topić, Kulenović, Vidović, rekli bismo najjačem mogućem, a tako je po isteku prvih 45 minuta izgledao rezultat. Modri su golovima Topića i Stojkovića vodili 2-0, stvorili i još neke prilike, ali i Široki je naznačio da može biti opasan.

U nastavak su oba trenera, i Kovačević i Klafurić, ušli s novih 11 igrača, a tu se priča ipak bitno promijenila. Za Dinamo su igrali Filipović – Špikić, Živković, Dominguez, Goda – Soldo, Villar – Lisica, Mudražija, Hoxha – Ćutuk, a potpuno novoj momčadi priliku je dao i naš Klaf. Ta je ekipa Širokog, pokazalo se, bila spremna uzeti sve što im se ponudi. Dinamovi igrači su griješili, društvo iz Širokog to je kažnjavalo, počevši os Sesara u 60. minuti.

Na 2-2 izjednačio je Čalušić na ulasku u samu završnicu, u 83. minuti, a šok za Dinamov puk stigao je u 88. minuti, kad je Sesar pogodio i drugi put za konačnih 3-2. Za veliku pobjedu Širokog, predvođenog Klafom i njegovim pomoćnikom Damirom Milanovićem Milkom.

– Nismo se zamarali rezultatom, jer ovo je pripremna utakmica, ali naravno da pobjeda protiv Dinama puno znači. Iako, ne treba zbog toga raditi nikakvu euforiju, jer ponavljam, to je samo pripremna utakmica. Idemo dalje, nastavljamo raditi po planu i programu – rekao je Klafurić nakon što je i drugi put sredio Dinamo.

Prvi put uspio je u tome kao trener Slaven Belupa, momčad iz Koprivnice na Maksimiru je slavila 2-1, a sad je Klaf na “dva od dva” s Dinamom.

– Svjesno smo izabrali protivnika Dinamove kvalitete u prvoj utakmici kako bi se što češće ponavljale akcije iz taktičkih elemenata na kojima smo radili u ova dva tjedna. To je bio prvi cilj ove utakmice, a drugi cilj bio je da svi igrači odigraju po 45 minuta. Ciljevi su ispunjeni, zadovoljan sam kako smo izgledali u tom srednjem bloku, kako smo odrađivali neke trenirane principe suradnje, ali i elementarne taktičke stvari u fazi obrane – rekao je Klaf i dodao:

– Naš stil igre već je stvoren i to se vidjelo i u ovoj utakmici. I drago mi je što se vidjelo, što igrači nisu zaboravili sve dobro što smo radili na proljeće, jer pokazali smo dobre stvari i u fazi napada…

Navijači Širokog Brijega, naravno, oduševljeni su pobjedom, mogu se već pronaći i komentari kako je “ovo najbolji Široki u zadnjih nekoliko godina”, pa preostaje jedino Klafu i Milki poželjeti da se to nastavi potvrđivati cijele sezone. Kako se čini, na dobrom su putu…

Počinje dugo očekivani Thompsonov koncert na hipodromu. Donosimo djelić atmosfere.

Thompson bi trebao izaći na binu oko 21 h.

U petak su nogometaši Gorice igrali protiv Šahtara, jednu posebnu utakmicu s obzirom na snagu i veličinu protivnika, ali posebno će biti i ove nedjelje. Gorica će u kombiniranom sastavu igrati protiv sastava Nogometnog sindikata, načinjenog od igrača koji su trenutačno bez kluba, što baš i ne zvuči kao osobita poslastica za nogometne romantike. Međutim, bit će ovo utakmica malo drukčija od drugih…

Naime, punih 38 godina nakon što je odigrana prva, u nedjelju će se odigrati posljednja utakmica na postojećem travnjaku Gradskog stadiona. Kad je Gradski stadion izgrađen, 1987. godine za potrebe Univerzijade, postavljen je travnjak koji je izdržao sve do danas. Izdržao je i prvoligaške dane Radnika, i život u četvrtoj ligi, i povratak “pravog” nogometa kroz HNK Goricu… Tu su padali i Dinamo, i Hajduk, i Rijeka, i Osijek, tu je prve seniorske golove zabijao jedan Ante Budimir, tu je trpao Kiki Lovrić, tu se bacao Kristijan Kahlina, tu je gazio Joey Suk.

A sad mu je, eto, ostalo još 90 minuti. Odigrat će se još to protiv HUNS-a, a onda se konačno kreće u promjenu travnjaka, zahvat koji će naš stadion podići na puno višu razinu. Naravno da ćemo u ovim trenucima osjetiti i ponešto sjete, baš kao ono kad gledaš hoćeš li baciti neku srcu dragu kramu iz garaže, ali zapravo nemamo za čime žaliti. Gotovo četiri desetljeća potroši na sve moguće načine i doista je krajnje vrijeme za ovako nešto.

Sitan problem nalazimo u tome što je sve to skupa moglo krenuti i još tamo krajem svibnja, čim je prvenstvo završilo, pa da sve bude spremno za početak nove sezone, ali tu dolazimo do procedura, birokracije i tih detalja… Bitno je da se kreće, da će teren dobiti novi sustav navodnjavanja i odvodnje, novi travnjak, novu drenažu i sve ostalo što je potrebno za teren puno bolji od ovoga kojeg smo imali. I koji je često bio problematičan, čim bi palo malo više kiše.

Uglavnom, još malo pa dobri stari travnjak ide u ropotarnicu povijesti, ali trebalo ga je i posljednji put polajnati. Godinama je to radio Dado Leder, nakon njega i s njim i Niko Biljan, a otkad je HNK Gorice to je posao Franje Kovačića zvanog Pevec.

Zbog toga što se punih mjesec i pol dana izgubilo na javni natječaj i zakonske rokove za žalbe, travnjak neće biti spreman za početak nove sezone, pa će Gorica morati s dva protivnika mijenjati domaćinstva. Od ranije je bilo jasno da će se utakmica drugoga kola protiv Hajduka, umjesto u Velikoj Gorici, igrati na Poljudu, a prema svemu sudeći isti će slučaj biti i s utakmicom protiv novog prvoligaša Vukovara, predviđenom za 23. kolovoza.

Radovi bi prema predviđenim rokovima trebali završiti nekoliko dana prije toga, ali budući da je novom travnjaku potrebno i neko vrijeme da “legne”, prvu utakmicu na svom stadionu u novoj sezoni, na novom travnjaku, Gorica bi trebala igrati tek 20. rujna, u sedmom kolu prvenstva! Gorica će tako prvih šest utakmica sezone odigrati u gostima, što će bitno otežati posao treneru Careviću i igračima, a protivnik u tom sedmom kolu bit će Slaven Belupo.

Na putu do svog drugog naslova prvaka Hrvatske nogometaši Rijeke prošle su se sezone zabili Gorici četiri gola u četiri utakmice. U prvom dijelu prvenstva dvaput je bilo 1-0 za Rijeku, i na Gradskom stadionu i na Rujevici, početkom svibnja Rijeka je slavila 2-1, a između toga smjestio se i remi bez golova na našem stadionu.

Od ukupno četiri gola, Gorici su bivši igrači Gorice zabili – sva četiri! Naravno, prvo ćete pomisliti na Tonija Fruka, ali nije o njemu riječ, taj je bivši igrač Gorice u sezoni iza nas za Rijeku napravio sve ostalo… U ovoj našoj priči prisjećamo se golčine Nike Jankovića za 1-0 u Velikoj Gorici, kao i one lukave realizacije Gabriela Rukavine u 85. minuti utakmice na Rujevici, u kojoj je Gorica gotovo cijelu utakmicu imala igrača više. U ovih posljednjih 2-1 zabijali su opet isti ljudi, s tom razlikom da su ovoga puta Rukavina i Janković zabijali u istoj utakmici.

Iako, nije to ni prevelika slučajnost. Već godinama na Rujevici rado crpe kadar iz Velike Gorice, jer klub su više razine, u koji igrači iz našega kluba rado odlaze, baš kao što je to učinio i Merveil Ndockyt prije nekoliko dana. Željeli su u Rijeci i Pajazitija, uvijek se spominje i Krizmanić, a na kraju su doveli – Antu Mateja Jurića.

– Rijeka je u ovoj situaciji najbolji klub za razvoj moje karijere. Lijepo se vratiti u Hrvatsku i ponovo igrati ovu ligu – rekao je Jurić nakon što je potpisao za prvaka države.

Iz Gorice je visoki Slavonac otišao prošloga ljeta, odštetu je uplatila talijanska Brescia, klub iz Serie B kroz koji su prošli i velikani poput Roberta Baggija, Pepa Guardiole i ostalih, a na kraju je ispalo da je to možda bila i posljednja sezona u povijesti toga kluba. Brescia je, naime, pred gašenjem, a Ante Matej je na Kvarneru.

U Rijeci bi trebalo biti prostora za njega, igrat će se i kvalifikacije za Ligu prvaka, a iz naše perspektive možemo mu samo poželjeti sreću. Osim, naravno, u utakmicama protiv Gorice. Koliko god se čini da im na Rujevici u ugovore ugrađuju klauzule da baš oni moraju zabijati…