Povežite se s nama

CityLIGHTS

Na rubu moje djedovine trebao je biti Gold, ali mama je rekla – zvat će se Scotch

Objavljeno

na

U New Yorku je te 1990. umrla Greta Garbo, u Oslu je Mihail Gorbačov dobio Nobelovu nagradu za mir, u Berlinu je konačno pao Zid, a u Palermu se rodio Mario Balotelli. Ovdje, nešto bliže, počinjao je rat, te godine rodila se Sandra Perković, a Velika Gorica dobila je Scotch. Na uglu Zagrebačke i Zvonimirove – iako, te ulice su se tad malo drukčije zvale – pojavio se novi kafić koji, eno ga, na istome mjestu stoji i 26 godina poslije. Preko puta nekadašnje Robne kuće, kasnije Mercatora, danas Konzuma, uporno prkosi vremenu koje prolazi. Svaki grad ima neka svoja kultna mjesta, birceve koji na neki način pišu povijest društva, a u Velikoj Gorici Scotch svakako spada među takve. Već 26 godina, bez prekida, gazda Cunda i njegovi konobari kuhaju kave, toče pive i okupljaju generacije i generacije Goričana.- Memy, Stotka, Scotch, Kaj, Devetka, Top Gun, sadašnji Baltezar, restoran Park… To je bio gorički đir u vrijeme kad sam otvorio, još smo bili u Jugi. Kakva je tad bila Gorica? “Ljepša. Drukčija. Svi smo se znali, druga je to bila atmosfera… Tijekom rata se puno ljudi doselilo ovdje, iz krajeva koji, ajmo to tako reći, nisu baš urbani. I to je promijenilo struktura grada, u svemu tome dobili smo i puno toga što mi se ne sviđa” – kaže Cunda.Punim imenom Gordan Cundeković, krajem 80-ih konobar iz zagrebačkih kafića Kvazar na Opatovini i Hennesy u Kačićevoj, a od 18. prosinca 1990. zaštitno lice Scotcha.- “Završio sam ugostiteljsku školu, a kako smo imali smo lokal, odlučili smo otvoriti birc. I deda je bio ugostitelj, radio je u Savskom Gaju, nekako mi je to došlo prirodno. I nije baš da sam imao nekakvu točnu ideju kako bi to trebalo izgledati, bilo mi je važno samo otvoriti birc. Čim prije. A i kaj sam ja znao s 21 godinom” – pita se Cunda, danas 47-godišnjak s debelim iskustvom u ugostiteljstvu i s bircem prepoznatljiva imena.

 

6 - Fotografija iz ranih 50-ih, tako je izgledalo mjesto gdje je danas Scotch davno prije nego što je otvorenIsta ekipa tu je od prvog dana, svih 26 godina. Iako, da se njega pitalo, Scotch nikad ne bi bio Scotch.- “Ja sam htio da se zove Gold, po pjesmi od Spandau Balleta. Bio sam dvaput na njihovim koncertima i bilo mi je odlično. A kad smo krenuli uređivati, sve je bilo puno mesinga, pa se i to ime uklapalo… Ali na kraju je moja pokojna mama odlučila. Kad smo otvarali, doveli smo hrpu viskija, stara je gledala kako to slažemo i rekla: ‘Neka se zove Scotch’. I tako je ostalo, budući da mene zapravo ni nije bilo briga. Da je netko htio da se zove Bistro, baš me briga. Bilo mi je samo važno da se konačno otvori, da počnemo raditi” – priča Cundeković.

Scotch je otvoren sedam dana prije Božića 1990. i odmah okupio ljude koji i danas, 26 godina poslije, piju kavu u istom ambijentu. “Poanta je da okupiš stalnu ekipu u bircu. I stvarno ima nekih 20-ak ljudi koji mi dolaze od prvog dana, praktički smo odrasli skupa, to je sve ekipa s kvarta. Ali naravno da se ljudi i mijenjaju “- priča Cunda, prisjećajući se tih prvih godina. “Odmah sam počeo dobro raditi, dijelom i zato što ljudi u to vrijeme baš i nisu imali gdje ići na kavu, bilo je puno manje birceva nego danas. I bilo je odlično sve do sredine 1993., a od tad pa sljedećih pet godina puno sam puta mislio i odustati od svega. Bilo je užasno raditi. Sjećam se, dođumi vojnici u birtiju i sve mi porazbijaju. To je bilo za Veliku Gospu 1993. došli su tu i napravili kaos. Starom su mi pištolj uperili u glavu, uzeli flašu Ballantine’sa, pet coca-cola, razbili sve čaše i otišli. I, naravno, ništa nisu platili” – sjeća se Cunda, uz dodatak da je bilo svega u životu njegova Scotcha, čak i trauma o kojima danas ne želi ni pričati, ni spominjati ih. “Takav je to posao, u svakom bircu bude svega, i lijepog i ružnog…”

 

Ne želim da Scotch izgleda kao svi ostali bircevi

7 - Godine prolaze, sve se mijenja, i Cunda je ostario, ali Scotch se i dalje ne daU to prvo vrijeme Scotch je bio gotovo upola manji nego danas. “Prvo je mama imala frizerski salon, nakon toga tu su bili pizze i bureci ‘Kod Tome’, i na kraju Scotch. Ali nije ovako izgledao u početku, ovo sve je dograđeno naknadno” – kaže Cunda pokazujući na stražnji dio kafića. “Imao sam 35 m2, sad imamo sve skupa 60 m2. U početku su bila dva separea, tri stola i to je to.” Širio se Scotch, mijenjali su se neki detalji, ali kad sa Cundom listaš stare fotografije, shvatiš da je zapravo svih 26 godina ostao isti, prepoznatljiv. “Interijer nikad nisam želio puno mijenjati, nema mi to smisla, nije to taj tip lokala. Drvo je toplo, daje taj neki dojam…” – krenuo je Cunda u taj dio priče kad se u Scotchu pojavila i šefica, supruga Branka. “A evo i šefice za interijer. Dođi, draga… Evo, pita čovjek zašto ne mijenjamo interijer” obratio se suprug supruzi. “Tradicija i prepoznatljivost” kratko je sa smiješkom rekla Branka i pozdravila, ne želeći ometati Cundino izlaganje. “Ma s njom si trebao raditi intervju…” nasmijao se “prvi gospodin” Scotcha i nastavio priču: “Šank mi je radio jedan Slovenac, platio sam ga 23.000 maraka. Toliko je taj koštao Golf ‘dvojka’, ali evo, i danas je tu, nikad ga nisam mijenjao. Stolariju sam platio 15.000 maraka. Znači, dva prozora i vrata. Užasno je skupo sve bilo, puno drukčije nego danas, teško bi tu bilo nešto bitno mijenjati. A i ne želim. Što, da ga uredim da izgleda kao i svi ostali kafići? Nema smisla.” Svih ovih godina gazda je redovno i radio konobarski posao, stalno je tu, u kontaktu s ljudima. I tako već 26 godina.

“Potroši čovjeka posao kroz godine, sav sam slomljen, meniskus mi je otišao, ali držim se. I danas mi se, iskreno, čini da je u Gorici više ljudi koje poznajem nego onih koje ne poznajem. Stvarno znam ‘milijardu’ ljudi. Baš mi kaže i sin nekidan: ‘Tata, koliko ti ljudi poznaješ…’ Rekoh: ‘Sine, dugoimam birtiju’. Stvarno se puno generacija tu promijenilo…” vrti film Cunda.

 

Cundekovići su imali cijeli ‘osmi mart’, ali…

Ljudi odrastaju, završavaju fakultete, žene se, dobivaju djecu, Gorica raste kao grad, a Scotch ostaje tu. U svom, prepoznatljivom obliku, s prepoznatljivim licima oko šanka. “Mislim da nisam imao više od 30 konobara u ovih 26 godina, rijetko su se mijenali. Neki, nažalost, više ni nisu među nama…Godinama je tu radio i brat Tomislav, danas gazda Passagea, ali on je otišao svojim putem…” A u Scotchu se nije previše mijenjao ni sastav gostiju, ni glazba. ‘Cajkama’ je, recimo, ulaz u Scotch zabranjen. I tako će i ostati. “To me danas i izdvaja, mene i Dobar dan. Oliver i Mišo kod mene su zadnja linija obrane” – smije se Cunda, koji nakon svih tih godina ne žali ni za čim, ali opet… “Puno je tu odricanja, puno sam puta želio i odustati, jako puno. Ovo zahtjeva previše truda za malo love. Stalno treba investirati dalje, troškova je jako puno…” Dobra je okolnost u cijeloj toj priči što je zemlja na kojoj je Scotch vlasništvo obitelji Cundeković. I to već gotovo stotinu godina. “I deda mi je bio ugostitelj, držao je pljeskavice u Savskom Gaju, dolazio mu je i Johnny Štulić. Ja sam bio klinac, ali sjećam se da ga se nitko nije usudio tražiti autogram” – počinje Cunda priču o lozi Cundekovića, plemenitašima iz Velike Mlake. “Da, Cundekovići su iz Mlake, tamo uz prugu je bilo je veliko imanje, gomila zemlje. Moj djed je
tijekom prvog svjetskog rata bio časnik austo-ugarske vojske, a 1918. je dobio svoj dio love od tog posjeda u Mlaki i kupio 126 jutara zemlje u Ivanovom Selu, blizu Daruvara. Radio je tamo bijelo zlato, bio je veliki zemljoposjednik, radio i sa pšenicom, prodavao konje u Beču i Pešti…” priča Gordan.

 

Tata je prodao rodnu kuću da bi se rodio Scotch

9 - Tata Juraj bio je golman Radnika, kasnije i direktor kluba u prvoligaško vrijemeProblemi su nastali kad su lokalni razbojnici počeli “čarugariti”, pljačkati sve u kraju, pa je deda odlučio vratiti se u rodni kraj. “Deda je sve prodao i došao u Goricu 1928. Sve ovo kupio je od Ivana Hribara, čovjeka koji je imao valjda pola Gorice, od ciglane u Mraclinu do tramvaja koji su vozili po Gorici. On je otišao u Beč, a deda je uzeo sve ovo, od ceste na kojoj je sad Scotch, skroz do srednje škole, do današnjeg Avigora, i do smeđe zgrade u Zvonimirovoj. Bara koja je tu nekad bila, bila je granica naše zemlje” – objašnjava unuk velikog goričkog zemljoposjednika Juraja Cundekovića. “Sve to bilo je naše, cijeli ‘osmi mart’, ali komunisti su nam u više navrata većinu toga oduzeli. I zato nam nisu baš bili omiljeni… Sjećam se, kad je Tito umro, morali smo u školi napisati sastavak ‘Kako je moja obitelj podnijela smrt druga Tita’. I ja napišem: Rekao sam tati da je umro drug Tito. On je baš tad kosio travu, pogledao me i rekao ‘Tako mu i treba, pi..a mu materina’. I ispala totalna piz…ija, starci su mi morali dolaziti u školu, ha, ha… Ali što sam ja znao, imao sam 11 godina” – smije se Cunda.

Dio zemlje su Cundekovići i prodali, i to u novije vrijeme. “Zemlju na kojoj je bio Vegos prodali smo 1990. da bi otvorili Scotch. To je bila kuća mojih dede i bake, moj stari se rodio u toj kući. Znači, prodao je djedovinu da se otvori Scotch. I baš zato sve ovo ima takvu emotivnu vrijednost. Nema tih para… Zapravo, moraš me izuti iz cipela da bi ovo sve prodao jednoga dana” – kaže Cunda. “Iako, i to je opcija. Jednako kao što je opcija i gurati još 26 godina…” Scotch u budućnosti? “Da, imam plan, za dobru paru riješiti se svega ovoga i lagano se ‘upenzionisati’. Ali, kažem, samo u slučaju da ponuda bude stvarno jako, jako dobra. Ako ne bude, probat ću odraditi još 26 godina u ovom ili onom obliku. Jedino znam da ga ne mislim iznajmiti, to ne dolazi u obzir. Bojim se da bi netko ovo sve upropastio” – otvoreno kaže Cunda, respektirajući uspomenu na djeda Jurja, ali i sve što je tata Juraj napravio da bi Scotch postojao.

 

Juraj, Juraj, Juraj, Jurija i ‘novi Cunda’ – mali Gabrijel

Nego, odakle onda ovo Gordan, zašto i on nije Juraj? “Jesam, jesam, ja sam Gordan Juraj. A kćer mi se zove Jurija” – govori Cunda, koji ima i sina, najmlađeg člana obitelji: “On je Gabrijel, iako je trebao biti Eduardo. Ali baš kad se rodio, Eduardo je otišao u Arsenal pa sam od toga odustao.” Tu se opet u priču uključila supruga Branka… “Ma pusti ga, nije bilo šanse da bude Eduardo, to su bile samo njegove želje…” Unatoč svemu, dobro se Cunda nosi s godinama, ne bi mu čovjek dao 47, ali nasljednik je već spreman. Iako, tata bi radije da Gabrijel ode drugim putem. “Sine, jel tako da ćeš, kad odrasteš, biti stomatolog, a ne birtijaš” – obratio se Cunda svom Gabrijelu, a on se, dobro dijete, mogao samo složiti. “Dobro, tata…” Već sad ponekad pomogne tati, pokupi čaše sa stolova, Cundekovići očito idu dalje. I Scotch. Kao dio identiteta grada, kao mjesto na kojem se okupljaju generacije i generacije. I čini se da će se još godinama dolaziti tu, preko puta “robne”, na rub djedovine obitelji Cundeković, među dobro poznatu ekipu, ljude kojima je ovo već 26 godina drugi dnevni boravak. Valjda ima razloga zašto je tako…

 

U Scotchu Šerbedžija pije čaj, a Severina ne mora platiti

5 - nekad je lokal bio upola manji, terasa također, ali i Scotch je rastao tijekom godinaUz stalnu goričku ekipu, ljude svih generacija, u Scotchu su sjedili, na šank se naslanjali, i mnogi poznati. Sportaši, glazbenici, političari, ali i jedan glumac. “Rade Šerbedžija je dolazio više puta, frajer je odličan. Nabije šešir na glavu, sagne se da ga nitko ne skuži i pije čaj. Da, pio je čaj, ne znam što mu je bilo, valjda zato što je dolazio ujutro… I tek kad ide platiti skine šešir, ljudi ga odmah skuže, a on pozdravi i ode. Evo, tu je sjedio, za ovim stolom, valjda dva sata” – pokazuje Cunda rukom stol ispod televizije. “Bila je tu i Severina. Potpisivala je ploče u bivšim Muzakalijama, tu preko puta, pa je cura došla na cugu. Bilo je to negdje 2000. godine, prije ‘skandala’. Počastio sam nju i društvo, naravno” – smije se Cunda, koji pamti i jednog velikog nogometaša iz vremena dok je bio još mali. “Štef Deverić mi je krizmani kum, strašna sam faca bio u Gorici tad, jedino ja sam imao kuma koji je prvak Juge, ha, ha. I često je dolazio tu, a negdje 2004. doveo je Luku Modrića na cugu. Taman se vratio iz Zrinjskog, tamo mu je Štef bio trener. Sjeli su tu i Deverić je rekao: ‘Ovaj mali bu ti bil najbolji igrač Dinama za par godina’. Kaže moj stari: ‘Ma kaj ti je, kakav glavni igrač, vidi kak je mali, mršav, nemaš ga kaj za vidjeti’. A Štef mu kaže: ‘Buš videl. Za Kranjačara je ovaj mali televizor u boji’. Nakon toga je otišao u Inter, šest mjeseci poslije u Dinamo i sve dalje se zna”

 

Okupljalište Boysa?

“Da, ali tu nema baš ništa loše…Scotch i nogomet teško je razdvojiti, gotovo nemoguće. I ne samo zato što se tu gleda Liga prvaka, košarka, rukomet…” Dugo je slovio za bazu goričkih Boysa, okupljalište navijača. Sjetit će se mnogi i da ga se zato znalo izbjegavati, ljudi koji su bili izvan tih krugova zazirali su od takvog okruženja. “Moguće, ali nikad nisam imao s tim problema. I ja sam bio navijač, prva Dinamova utakmica mi je bila kad sam imao 11 godina, stari me vodio na Benficu, Abid Kovačević je zabio za 1-0 iz penala. Bio sam i u Beogradu, na završnici Kupa. Kako je bilo? Super, svi su se urotili protiv nas, navijači Zvezde, Partizana i Sarajeva” – sjeća se Cunda, koji više ne ide na Dinamo. Često u onim kasnim noćnim razgovorima za šankom, kad se ekipa reducira, krene priča o Dinamu. I gazda Scotcha je među onima koji ne žele ovakav Dinamo. “Pet, šest godina nisam bio na utakmici, zadnja mi je bila Ajax u Zagrebu. A zadnje gostovanje Tottenham u Londonu 2008.” – pamti sve Cunda, dodajući da bi se na tribine vratio da se dogodi… “Renesansa! Ovo što sad imamo je paranormalna situacija.” Zaključak, i nije čudno da su se Boysi oduvijek okupljali baš kod njega. I da ih Cunda sve poznaje, i prošle generacije, i ovu aktualnu. “Puno je tu predraasuda, ali imaju Boysi i drugo lice. Evo, tko je organizirao Humanitarku? To su klinci od 25 godina. Stalno rade takve akcije, pomažu ljudima… Dali su si truda da pokažu svoju dobru crtu, to ne treba zaboraviti” – ističe Cunda.

 

Kako su igrači Radnika bacili njegovih 800 maraka u publiku

U vremenima kad većina od bilo kakvog davanja love u bilo što bježe kao vrag od tamjana, Cunda i Scotch odlučili su pomoći HNK Gorici koliko mogu. Na utakmicama našeg drugoligaša, na glavnom terenu, stoje reklame dvaju goričkih kafića, Rojca i Scotcha. “Nije to ništa novo, pa bio sam sponzor i Radniku još 1993. godine. kupio sam im i dresove u boji Napolija, a u njima su odigrali jednu utakmicu. Pisalo im je na prsima Scotch, odigrali su tu jednu utakmicu i bacili ih u publiku kad su ostali u ligi. I ode mojih 800 maraka, koliko sam ih platio” – smije se Cunda, koji je sve to gledao s tribina, ali ni do jednog “svog” dresa nije uspio doći.

Preneseno iz Reportera broj 352

CityLIGHTS

Velika Gorica ponovno domaćin javnozdravstvene akcije ‘Hodaj za zdravu štitnjaču’

Građani su pozvani da se pridruže sudionicima i sudjeluju u obilježavanju ovog dana posvećenog zdravlju štitnjače.

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: Turistička zajednica Velike Gorice

Povodom Svjetskog dana svjesnosti o bolestima štitnjače i ove će se godine u Zagrebu i Velikoj Gorici održati javnozdravstvena akcija „Hodaj za zdravu štitnjaču“, koja okuplja sudionike u zajedničkom hodu, edukaciji i promociji preventivne skrbi.

Program se odvija u nedjelju, 17. svibnja, kada sudionici u jutarnjim satima kreću iz Zagreba prema Velikoj Gorici, gdje ih po dolasku očekuje organizirani doček te zajedničko obilježavanje akcije.

Riječ je o inicijativi koja već godinama bilježi sve veći odaziv, a njezin je fokus usmjeren na podizanje svijesti o bolestima štitnjače, važnosti redovitih pregleda te pružanju podrške oboljelima kroz izravni kontakt sa stručnjacima. U programu sudjeluju članovi Hrvatske udruge za bolesti štitnjače, kao i liječnici i drugi zdravstveni stručnjaci koji će građanima pružati informacije, odgovarati na pitanja te dodatno pojasniti važnost pravovremene dijagnostike i brige o zdravlju.

Akcija se u Velikoj Gorici već niz godina održava kao prepoznatljiv javnozdravstveni događaj, čime je postala dio kontinuiranih aktivnosti usmjerenih na edukaciju i zajedništvo. Građani su pozvani da se pridruže sudionicima i sudjeluju u obilježavanju ovog dana posvećenog zdravlju štitnjače.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

“Kockići” pripremaju buduće prvašiće za matematiku: Otvorene prijave

Program će se održavati dva puta tjedno od 15. lipnja do 20. srpnja, a sudjelovanje je besplatno

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: CZDMO

Centar za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica pokreće program „Kockići“, preventivni program usmjeren na razvoj predmatematičkih vještina kod djece školskih obveznika.

Program je namijenjen budućim prvašićima kako bi kroz igru i svakodnevne aktivnosti lakše razvili temelje potrebne za razumijevanje matematike prije polaska u školu. Predmatematičke vještine djeca usvajaju kroz svakodnevne situacije, igru i interakciju s okolinom. Riječ je o znanjima i postupcima koji čine osnovu za kasnije razvijanje matematičkih sposobnosti tijekom školovanja. U Centru ističu kako je upravo rano upoznavanje djece s brojevima i matematičkim pojmovima važno za stvaranje pozitivnog odnosa prema matematici i uspješniju pripremu za školu.

Naglašavaju i kako djeca prije škole ne uče matematiku u klasičnom smislu, već razvijaju vještine potrebne za njezino razumijevanje. Budući da matematika ima svoj specifičan jezik, važno je da mu djeca budu izložena od najranije dobi. Program će se održavati dva puta tjedno, od 15. lipnja do 20. srpnja  u prostoru Centra za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica na adresi Trg kralja Tomislava 16.

Sudjelovanje je besplatno, no broj mjesta je ograničen. Roditelji zainteresirani za upis djece prijaviti ih mogu do 29. svibnja putem e-maila [email protected] ili na brojeve telefona 01/6231-734 i 091/6231-734.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Jedna emisija, puno priča i slika koja je završila na našem zidu

U emisiju „Hrabre žene“ stigla je svestrana, pozitivna i uspješna umjetnica Jasminka Škalić. S našom Giannom u pola je sata „proputovala“ od Zaprešića i Jablanovca, preko Ljubljane pa sve do Kube.

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: Marija Vrbanus/Cityportal

Danas nam se u City Bandu pridružila žena koja je svojom prisutnošću, ali i svojim kreacijama, uljepšala cijeli ured.

U emisiju „Hrabre žene“ stigla je svestrana, pozitivna i uspješna umjetnica Jasminka Škalić. S našom Giannom u pola je sata „proputovala“ od Zaprešića i Jablanovca, preko Ljubljane pa sve do Kube.

Jasminka je s nama podijelila svoju priču – zapravo više njih. Prisjetila se studentskih dana u svijetu manekenstva, govorila o plivanju u poslovnim vodama, ali i o tome kako danas živi od umjetnosti koja joj je postala svakodnevica. Uz to, podijelila je i nekoliko vrijednih savjeta, posebno za žene, a ono što nas je posebno oduševilo jest činjenica da je svojim talentom osvojila i našeg direktora koji nije mogao odoljeti njezinim radovima. Jedna od njezinih slika sada krasi središte našega ureda.

Nije slučajno odabrala upravo motiv Kubanke. Kako je kasnije ispričala, slika je nastala kao svojevrsni hommage ženama Kube, ali i svim ženama koje, unatoč teškim životnim okolnostima, zadržavaju snagu, toplinu i osmijeh. Upravo zato savršeno se uklopila u emisiju „Hrabre žene“ – kao podsjetnik na hrabrost žena, bilo na drugom kraju svijeta ili ovdje, u našoj svakodnevici.

Iako je po struci diplomirana ekonomistica, život ju je odveo u umjetničke vode. U Ljubljani je završila slikarstvo i magistrirala, a trenutno pohađa Učiteljsku akademiju jer joj je želja predavati likovnu kulturu u osnovnoj školi.

„Cjeloživotno obrazovanje karakteristično je za mene. Smatram da čovjek uči dok je živ. Zvuči kao floskula, ali stvarno je tako.“, rekla je Jasminka.

Osim slikarstvom, već se 12 godina bavi i izradom nakita, a posebno su prepoznatljivi njezini ručno oslikani medaljoni.

Rodom je iz Zaprešića, odnosno Jablanovca, a svoje odrastanje na selu smatra velikom privilegijom.

„Druženje s prirodom i samo lijepa sjećanja vežu me uz djetinjstvo u Jablanovcu.“, ispričala je.

Modne piste, studentski dani i catwalk tajne

Krenimo od početka njezinog životnog puta – onog koji ju je, sasvim neočekivano, odveo u svijet manekenstva.

Sve je, kaže, počelo na nagovor majke. Kao djevojčica naglo je izrasla, držala se pogrbljeno i nije bila zadovoljna svojim držanjem pa ju je majka nagovorila da upiše tečaj manekenstva.

„U početku se u tome uopće nisam pronalazila, no kasnije mi je, kao i svakom studentu, dobro došao dodatni izvor zarade“, prisjetila se Jasminka.

Otkrila nam je i tajnu manekenskog hoda. Kako kaže, osnova svega je lijepo, ravno i dostojanstveno držanje, dok se sam „catwalk“ svodi na hod nogom ispred noge, uz različite varijacije i osobni stil svake manekenke.

„Svaka je cura imala neku svoju posebnost. Primjerice, Velikogoričanka Divna Meler imala je vrlo specifičan i energičan hod.“, dodala je.

Manekenstvo, kaže, sa sobom nosi i određenu disciplinu. Zdrava prehrana, sport i briga o tijelu dio su tog svijeta, no priznaje kako nikada nije bila pretjerano opterećena kilogramima jer joj modeling nije bio glavni životni poziv.

„Genetski nisam sklona debljanju pa mi težina nikad nije previše oscilirala. No kada je nekome modeling glavni posao, vjerujem da to zna biti jako teško i zahtjevno.“, objasnila je.

Na pitanje postoje li u tom svijetu i neugodne ili nemoralne situacije, odgovorila je iskreno: osobno ih nije doživjela, no zna za djevojke koje jesu. Upravo zato smatra kako je mladim djevojkama danas najvažnije sačuvati vlastitu osobnost i ne podlijegati pritiscima trendova.

„Ono što me danas brine jest činjenica da sve više mladih cura vrlo rano kreće s estetskim zahvatima pa na kraju sve sliče jedna drugoj.”, rekla je.

Prisjetila se i vremena kada su svjetskim modnim pistama dominirale žene poput Linda Evangelista, Cindy Crawford i Naomi Campbell, od kojih je svaka imala nešto svoje i prepoznatljivo.

„Svaka od njih imala je osobnost i posebnost koja ju je činila upečatljivom. Danas mladim curama poručujem da njeguju upravo ono što ih razlikuje od drugih. Možda je baš neki „kriv“ nos ili spuštene oči ono po čemu će biti posebne i prepoznatljive“, istaknula je.

Umjetnost koja je osvojila i naš ured

No, iako joj je modeling obilježio dio mladosti, život ju je s vremenom ipak odveo u potpuno drugačijem smjeru, onom umjetničkom.

Danas se Jasminka najviše pronalazi u slikarstvu, a njezini radovi nastaju po narudžbi i nose prepoznatljiv spoj pop arta i figurativnog slikarstva.

Slika koju je donijela u naš studio nastala je nakon putovanja na Kubu, zemlju koja je na nju ostavila snažan dojam.

„Na slici je Kubanka, a ono što me najviše zaokupilo nije bilo samo lice nego tkanina, uzorci i ta egzotika koja izvire iz cijele scene. Naravno, i nakit je bio važan detalj.“, ispričala je.

Boravak na Kubi opisala je kao svojevrsni kulturološki šok.

„Istina je da ljudi tamo nemaju mnogo, neki hodaju bosi i teško dolaze do lijekova, ali žive u trenutku. Nevjerojatno su veseli, srdačni i stalno plešu. Ta slika nastala je kao moj omaž Kubi.“, rekla je.

Njezini su radovi pronašli mjesto i u Muzeju novog vala, gdje je 2023. godine održala izložbu inspiriranu glazbenicima i ikonama tog razdoblja. Sve je počelo nakon što je Aleksandar Dragaš vidio njezine crno-bijele portrete poznatih glazbenika i glumaca.

„Krenulo je s Dinom Dvornikom, a kasnije sam radila i Davida Bowieja, Al Pacina, Marlona Branda… Nakon toga dobila sam prijedlog da napravim izložbu na temu novog vala pa je nastalo desetak portreta.“, ispričala je.

Jasminka priznaje kako je danas umjetnicima u Hrvatskoj izazovno živjeti isključivo od prodaje slika, zbog čega joj je izrada nakita postala važan i stabilniji dio posla.

„Slike su ipak luksuz. Ljudi ne uređuju stanove ili hotele svaki mjesec, takvi poslovi dolaze povremeno. Jedan mjesec imam nekoliko narudžbi, a već idući možda nijednu.“, objasnila je.

No unatoč izazovima, ne skriva koliko je ispunjava činjenica da se bavi onime što voli.

„Vrlo je izazovno, ali srce mi je na mjestu čim radim ono što volim. Već si na dobitku kada svaki dan možeš stvarati.“, zaključila je.

Svaki medaljon priča svoju priču

Osim slika, Jasminkin zaštitni znak posljednjih su godina postali i ručno oslikani medaljoni koji nastaju u njezinoj radionici. Sve je, kaže, počelo sasvim spontano: iz ljubavi prema vintage detaljima i modi sedamdesetih godina.

„Na internetu sam vidjela jednu vintage ogrlicu s medaljonom i odmah se zaljubila u taj stil. Obožavam retro odjeću i boho estetiku sedamdesetih. Takvu ogrlicu tada nisam mogla pronaći u Zagrebu pa sam odlučila napraviti svoju.“, ispričala je.

Proces izrade, objašnjava, traje nekoliko dana i zahtijeva mnogo strpljenja.

„Medaljone najprije ispunjavam akrilom koji služi kao podloga, a nakon sušenja ručno oslikavam motive. Sve na kraju prelijem smolom koja ih štiti, tako da cijeli proces traje otprilike tjedan dana.“, rekla je.

Svaki medaljon i danas oslikava sama, ručno, jer joj je važno da svaki komad bude poseban i jedinstven. „Želim da žena koja kupi moj medaljon ima osjećaj da je napravljen baš za nju.“, naglasila je.

Posebno voli raditi s biserima, iako priznaje da uglavnom koristi riječne bisere i kvalitetne imitacije kako bi njezin nakit ostao cjenovno pristupačan široj publici.

„Da radim isključivo s pravim biserima, morala bih se usmjeriti na puno užu publiku. Ovako mi je važno da si moju ogrlicu može priuštiti gotovo svaka žena.“, rekla je.

„Uzdaj se u se i u svoje kljuse“

Dotaknule su se i položaja žena u društvu te činjenice da su predrasude i diskriminacija na našim prostorima još uvijek prisutne.

Ipak, kaže kako je kroz život naučila najviše vjerovati sebi i vlastitim mogućnostima, a upravo joj je takav način razmišljanja usadila majka još od djetinjstva.

„Mama me odgajala po onoj „uzdaj se u se i u svoje kljuse“. Možda zvuči pomalo feministički, ali meni je to u životu puno pomoglo jer nisam imala velika očekivanja od drugih ljudi.“, rekla je.

Dodaje kako upravo previsoka očekivanja često dovode do razočaranja, dok joj je oslanjanje na vlastiti rad i trud olakšalo odnose s ljudima i donijelo unutarnji mir.

Na kraju emisije otkrila je i kako bi voljela da je ljudi pamte.

„Voljela bih da se ljudi uz mene nasmiju. Obožavam pozitivne ljude i one s kojima se mogu iskreno nasmijati. Jedna je psihologinja rekla da će svoje dane pamtiti po tome što je dobro pojela, popila i koliko se smijala, a mislim da je to stvarno lijepa životna filozofija.“, zaključila je Jasminka.

Poruka još jedne hrabre žene

Za sam kraj emisije „Hrabre žene“, Jasminka je svim slušateljicama poslala i snažnu, ali jednostavnu poruku: da ne zaborave same sebe.

„Savjetovala bih svim ženama da uživaju u svakom danu, da pronađu nešto lijepo za sebe i da se ne zapostavljaju. Važno je voditi brigu o sebi, posebno iznutra, jer ako žena nije dobro, neće biti ni obitelj. A kada si iznutra lijep, nema šanse da to ne vidi i na vanjskom izgledu.“, poručila je Jasminka.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Klapa Intrade i Tomislav Bralić otvaraju Goričke večeri 2026.

Početak koncerta najavljen je za 20 sati, a ulaz za sve posjetitelje bit će besplatan.

Objavljeno

na

Objavio/la

Ovogodišnje izdanje manifestacije Goričke večeri bit će otvoreno koncertom Tomislava Bralića i Klape Intrade, koji će se održati u nedjelju, 17. svibnja, u Parku dr. Franje Tuđmana.

Jedan od najpoznatijih hrvatskih klapskih sastava publici će donijeti večer ispunjenu dobro poznatim pjesmama i hitovima uz koje već desetljećima pjevaju različite generacije. Posjetitelje očekuje glazbeni program koji će obuhvatiti emotivne balade, ali i pjesme koje redovito stvaraju zajedničku atmosferu i okupljaju publiku u zajedničkom pjevanju.

Prepoznatljiv vokal Tomislava Bralića i interpretacija Klape Intrade obilježit će otvorenje još jednog izdanja tradicionalne manifestacije koja svake godine okuplja brojne građane i goste Velike Gorice. Organizatori pozivaju građane da večer provedu pod otvorenim nebom uz obitelj i prijatelje te zajedno otvore Goričke večeri 2026.

Početak koncerta najavljen je za 20 sati, a ulaz za sve posjetitelje bit će besplatan.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Diplomatska elita u Velikoj Gorici: Stigli veleposlanici iz više od 20 država

U fokusu posjeta stranih diplomata Velikoj Gorici bili su investicijski potencijal grada, razvoj poduzetništva, međunarodna suradnja i promocija turopoljske kulturne baštine.

Objavljeno

na

Objavio/la

Velika Gorica danas je bila domaćin predstavnicima diplomatskog zbora akreditiranog u Republici Hrvatskoj, koji su tijekom službenog posjeta obišli niz gospodarskih, infrastrukturnih i kulturnih lokacija na području grada i Turopolja.

Među gostima su bili veleposlanici i otpravnici poslova iz Čilea, Australije, Austrije, Portugala, Katara, Republike Koreje, Belgije, Turske, Maroka, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Mađarske, Češke, Litve, Kazahstana, Albanije, Kosova i drugih zemalja.

Poseban naglasak tijekom obilaska stavljen je na razvoj gospodarstva i investicijski potencijal grada. Delegacija je tako posjetila Poslovnu zonu Meridian 16 Business Park u Vukovinskom polju, gdje su predstavljene mjere za poticanje poduzetništva i privlačenje stranih ulaganja. Diplomati su obišli i VG Poduzetnički inkubator te gradilište Nacionalnog nogometnog kampa, jednog od najvećih aktualnih projekata na području Velike Gorice. Središnji dio programa održan je u Centru za posjetitelje Turističke zajednice Velike Gorice, gdje je goste primio gradonačelnik Krešimir Ačkar zajedno sa suradnicima.

– Dobrodošli u Veliku Goricu, srce Turopolja i šesti najveći grad u Hrvatskoj. Veliko mi je zadovoljstvo ugostiti vas danas i predstaviti naš grad, njegove ljude i njegov razvoj. Velika Gorica je moderan i brzo rastući grad, posvećen podizanju kvalitete života te snažno usmjeren na razvoj poduzetništva, ulaganja, sporta i stvaranje prilika za mlade i obitelji. Ponosni smo na naše projekte, kontinuirani razvoj i jasnu viziju budućnosti. Nadam se da će vam ovaj posjet ostaviti snažan dojam energije i potencijala našeg grada te otvoriti vrata budućoj suradnji i trajnim prijateljstvima,  istaknuo je gradonačelnik Ačkar.

U sklopu predstavljanja turopoljskog kraja, Nikola Pejak govorio je o kulturnim, prirodnim i turističkim posebnostima Velike Gorice i okolice, dok je Ivana Belošević kroz pripremu turopoljskih štrukli gostima približila lokalnu gastronomsku tradiciju. Program službenog posjeta započeo je u Velikoj Mlaki, gdje su strani diplomati obišli kapelu sv. Barbare. Tijekom obilaska upoznati su s drvenim sakralnim spomenicima Turopolja, koji se smatraju jedinstvenim dijelom hrvatske kulturne baštine. Na kraju susreta u ime diplomatskog zbora obratila se veleposlanica Maroka i doajenica diplomatskog zbora Nour El Houda Marrakchi.

– Zahvaljujemo gradonačelniku Ačkaru na iznimnom gostoprimstvu i srdačnom prijemu. Tijekom posjeta imali smo priliku upoznati grad bogate tradicije, snažnog razvoja i velikog potencijala. Velika Gorica ostavila je na nas vrlo snažan dojam te vjerujemo kako će ovaj susret otvoriti prostor za buduću suradnju i nova partnerstva.

Nastavite čitati

Reporter 459 - 30.04.2026.

Facebook

Izdvojeno