Sport

KOMENTAR Pravda za Banića!

Komentare po društvenim mrežama u pravilu je uputno ignorirati, ne davati im na važnosti, ali u slučaju Ivana Banića stvari su ipak otišle malo predaleko. Šokantne optužbe koje se mogu vidjeti nakon Hajduka izazivaju reakciju…

Objavljeno

prije 2 godine

12. ožujka 2024.

Objavio/la

Marko Vidalina

Postoje dvije izreke, odavno poznate u narodu… Jedna od njih, čuli ste je negdje sigurno, kaže: “Šutnja je zlato.” U prijevodu, neke stvari nekad je bolje prešutjeti. Ali tu je i ona druga, koja se u nekoliko sjecišta dotiče s ovom prvom: “Mišljenje je kao šupak. Svatko ga ima.” U nešto slobodnijem prijevodu, sloboda govora i izražavanja ne znači nužno da je sve što se izgovori ujedno i pametno, smisleno, uopće vrijedno osvrtanja.

Cijela ta stvar poprimila je opasne razmjere u trenutku kad je u naše živote ušao internet, a onda i društvene mreže. Ova druga izreka time je automatski postala još važnija za istaknuti, jer živimo u vremenima u kojima svatko svoje mišljenje više nema pravo samo izreći, nego i zapisati. Kakvo god ono bilo, argumentirano ili ne, koga god ono hvalilo ili uzdizalo, osuđivalo ili ocrnjivalo… Udariš po tipkovnici, podijeliš sa svijetom što misliš o ovome ili onome i – ajmo dalje!

Odnosi se to na sve sfere života, nitko nije pošteđen u komunikacijskom ludilu modernog vremena, a sve skupa odlazi na još višu razinu kad se uključe i ozbiljne emocije, kao što se događa kad je u pitanju sport. Još konkretnije, nogomet.

Pa se tako dogodi i subota navečer. U Veliku Goricu dođe Hajduk, koji nadigra domaćina u svim aspektima igre, odnese uvjerljivu pobjedu pred punim stadionom svojih navijača i produbi krizu Gorice. Momčadi koja ne može doći sebi već gotovo tri mjeseca, koja gubi čak i od protivnika od kojeg nitko ne gubi, koja ne izgleda konkurentno već jako dugo vremena…

A kad je već tako, kad su već frustracije narasle, potpomognute scenom u kojoj klub iz tvoga grada na vlastitom stadionu ima desetak puta manje navijača nego gosti, zašto ne bi počeli – udarati po tipkovnici! I prokazivati krivce, otkrivati teorije zavjere, optuživati pojedince rječnikom koji ne ostavlja nikakve dvojbe, ali ni ne traži bilo kakve argumente.

Nađe se tu – slijedom one druge, duže izreke iz uvoda – svega i svačega. Uključujući, nažalost, i solidnu količinu istupa koji bi se mogli usporediti s onim što izlazi iz dijela tijela spomenutog u izreci. I što govori dosta toga o nogometnoj “publici” u našem gradu, gotovo u pravilu onom dijelu te “publike” koji se na tribinama Gradskog stadiona zadnji put pojavio u vrijeme dok se izlazilo u diskoklub “Srce”…

Svi oni, ali ne samo oni, jer nađe se tu i pojedinaca koji su godinama sudjelovali u radu kluba (?!), ovom su prilikom tako, uz sve ostalo, udarili po Ivanu Baniću. Golmanu Gorice, ponajboljem igraču Gorice, koji je protiv Hajduka imao nešto slabiji dan. Traljavo je reagirao kod gola Rokasa Pukštasa za 3-0, dogodio mu se kiks nakon kojeg je postavljen konačan rezultat ove utakmice, a to je bilo dovoljno da krene pljuvačina, ali i optužbe koje graniče sa zdravim razumom. U najmanju ruku!

Da, i ovo je mišljenje, ali ovoga puta mišljenje koje se da argumentirati. Za razliku od budalaština tipa “Banić je prodao utakmicu”. A upravo takvim riječima se napada, vrijeđa i omalovažava jednog čovjeka koji je zaslužio sve osim toga.

Ustvrditi da je netko nekome pustio utakmicu čak je i utuživa stvar, ali ako taj dio i stavimo po strani, to je apsolutno skandalozno! Ivan Banić, kao i svatko od nas svakoga dana, ima pravo pogriješiti. Ima pravo pogriješiti i dvaput protiv istoga kluba, a činjenica da se to dogodilo protiv kluba u kojem je počeo svoju karijeru ni izbliza nije dovoljna za takve gnjusne optužbe na račun uzornog sportaša koji je za velikogorički sport već dosad napravio neusporedivo više nego svi ovi “internet ratnici” zajedno.

Sve to je, zapravo, toliko suludo da bi bilo bolje iskoristiti onu prvu izreku iz uvoda i prešutjeti, ali sad su stvari već otišle predaleko i preširoko. I ukazala se potreba da se reagira. Argumentima, a ne sranjima.

Prvo i osnovno, Ivan Banić, znaju to svi koji su barem dvaput razgovarali s njim, ne bi pustio utakmicu ni vlastitom ocu! To je momak koji je sportaš od glave do pete, koji je prošao mukotrpan i iznimno težak put da bi došao do ovdje gdje je danas, a u tome sigurno ne bi uspio da ikad igdje razmišljao onako kako mu “Tastatura Boys” impliciraju da razmišlja.

Baš naprotiv, Ivan Banić za sve se u svojoj karijeri izborio sam. Bez ikoga iza svojih leđa, da pogura, samo svojim napornim radom, krajnje profesionalnim pristupom i, posljednično, vratarskom kvalitetom. I to će potvrditi svi koji ga poznaju, koji su upućeni, koji ne lupetaju bez argumenata… Bilo je tu uspona i padova, euforija i depresija, lijepih i ružnih trenutaka, no sve je to Bane preživio i dočekao svoju priliku. Koju je i iskoristio, jer riječ je o najboljem golmanu HNL-a u prošloj godini, o jednom od najboljih igrača Gorice, o golmanu koji ima svoje ime i prezime.

I sve to, sve što je mukotrpno gradio, netko se nađe pozvan obezvrijeđivati optužbama da pušta utakmice?! Strava i užas…

Teško je i pokušati razumijeti da netko zaista smatra da će Ivan Banić sa svojih 29 godina, u najboljim godinama svoje karijere, odlučiti namjerno slabije reagirati kod rezultata 0-2 protiv Hajduka, da namjerno neće dovoljno podići ruke, da će svjesno pomoći protivniku… Teško je, ali očito ima takvih koji misle da će Ivan Banić usred teške krize njegova kluba – za kojeg je, usput rečeno, pretrpio i potres mozga, u kojem nikad nije napravio niti jedan i najmanji problem, u čije se povijesne knjige upisao… – uopće i pomisliti na to što treba Hajduku u tom trenutku, pa makar to sto puta bio njegov bivši klub.

Suvišnim se čini nuditi bilo kakve druge argumente, ali možemo reći i da je Ivan Banić više puta branio jako dobro protiv Hajduka, uključujući i onu utakmicu odigranu jesenas, u kojoj je Ante Matej Jurić zabio za pobjedu protiv Hajduka, u kojoj je blistao i, zamislite, Ivan Banić. Tad nije puštao, sad, eto, jest… Ivan Banić, između ostaloga, devet je puta ove sezone sačuvao svoju mrežu netaknutom, nekoliko puta bio je igrač utakmice, pri čemu je svaki put gorio od želje da se dokaže, danas-sutra možda i ostvari transfer u klub ili ligu još više razine, ali i da samim time pomogne klubu koji mu je toliko dao.

A Ivan Banić je, iz prve ruke govoreći, itekako svjestan koliko mu je Gorica dala. Zato što je pošten, moralan i profesionalan. I nikad, ali nikad u životu, opet iz prve ruke znamo, nikome ne bi puštao i popuštao. Zbog Gorice, ali u prvom redu zbog samoga sebe, zbog svoje karijere, zbog svoje budućnosti…

Ivan Banić je, da dodamo i to u ovu priču, nedavno postao otac. Rodio se mali Pavle, velika je sreća zavladala u njegovoj obitelji, a tata Ivan od trenutka kad je sinčić ugledao svijet radi sve što može da bude najbolji mogući uzor. U tu priču ne ulaze i nikad neće ući ono čime se obezvređuje sve što Ivan Banić doista jest.

Tužni i razočarani Ivan Banić, jer kakav uopće može biti kad do njega dođu sve ove bezobrazne i opasne optužbe. I to od ljudi koji mu neće javno čestitati kad spasi naš klub, ali će ga spremno bezobzirno poniziti kad mu se dogodi pogreška. Koja se svima njima, svakome na svome radnome mjestu, naravno, nikad ne dogodi…

I sve skupa jasno implicira da ponekad ništa ne stoji više nego kombinacija naše dvije izreke, prevedena u ulični sleng…

Nekad je bolje šutjeti nego ispasti glup.

Sport

Nek’ se zna: Rukometno evanđelje po Mateju u pobjedi za povijest…

Rukometaši Gorice ispisali su povijest pobjedom 38-31 protiv našičkog Nexea, a do nje su došli zahvaljujući ogromnoj borbenosti, vlastitoj kvaliteti, ali i zahvaljujući uspješnim vizijama svoga trenera…

Objavljeno

prije 13 sati

14. veljače 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Nakon što je neko vrijeme bio igračka, rukomet je ovog petka na parketu velikogoričke Gradske dvorane ponovno postao – igra! Predivna, prekrasna, najljepša…

Kretala je Liga za prvaka u našoj “premijerki”, a za početak je zakazan sudar Gorice i Nexea. Sudar u kojem je u svim dosadašnjim prilikama pobjednik bio isti, u kojem su Našičani više ili manje jednostavno dolazili do bodova protiv Goričana, pa i nije bilo neobično čuti kako jedan tata ispred svojim klincima uoči utakmice govori:

– Dečki, idemo navijati, ali samo da vam kažem… Gorica će nam danas vjerojatno izgubiti, nemojte se iznenaditi ako bude tako.

Međutim, društvo u crnom, koje je na parketu odrađivalo posljednje sekvence zagrijavanja, imalo je nešto drukčije planove. Oni su baš za ovaj petak 13. isplanirali ispisati povijest…

Dobro, nije baš tako izgledalo u samom početku. Zapravo, ni blizu. Našičani su nakon nepunih osam minuta imali vodstvo 6-0 i sve je upućivalo na to da ćemo i ovoga puta gledati “laganicu” u izvedbi gostujućih zvijezda. Tin Lučin vratio se u klub s europskom broncom oko vrata, legendarni Manuel Štrlek ni u 37. godini nije izgubio ništa od svoje čarolije, a čuli ste možda i za imena kao što su Krešimir Kozina, Leon Vučko, braća Moslavac, braća Cenić… I doista je u tim trenucima izgledalo da će cijelo to društvo imati još jedan običan dan u uredu.

A opet, dečki u crnom nisu odustajali…

Goričani su imali plan i ideju kako igrati protiv Nexea, a od tog plana nisu odstupali ni nakon tog očajnog početka. Trener Matej Mišković pripremao je igru sedam na šest, tu je vidio svoju šansu, a igrači su mu pružili ruku na sve moguće načine. I počeli prvo topiti našičku prednost, koja se vrlo brzo i definitivno istopila, pa smo na predah otišli s tijesnih 20-19 u korist favorita iz Našica.

I sa šansom koja se ukazala. Ceki i prijatelji ozbiljno su to shvatili, neke stvari dodatno im je trener Mišković pojasnio tijekom odmora, pri čemu je jedno nedvojbeno jasno: što god im je rekao, dobro im je rekao!

Grubišić je zabio osam golova, a Karaula, Lopac, Neralić i Ceković po šest… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Goričani su, naime, u nastavak utakmice istrčali u formi gladnih lavova. Svjesni da su primili previše golova u prvom poluvremenu, ali i s osjećajem da se na drugoj strani parketa može zabijati. Pogotovo u ovom formatu, kad tih sedam na šest toliko dobro funkcionira. I na tom valu gorički rukometaši su zajahali, odlučni u namjeri da ne bude kurs do samoga kraja.

Posljedično, par stotina ljudi okupljenih na tribinicama naše dvoranice dočekalo je i prvo vodstvo Gorice, dogodilo se to kod 25-24, nakon čega se naši rukometni junaci više nisu osvrtali. Nisu čak ni pogledali u retrovizor, jer plan je bio samo kako dovršiti senzacionalan posao na petak 13. A plan je, naravno, ostao isti. Sedam na šest, sedam na šest, sedam na šest… Guraj dokle ide, riskiraj koliko god treba, pritom daj i posljednji atom snage.

Energija koja se u tih posljednjih 20-ak minuta rodila među igračima u crnom kao epidemija se proširila i na tribine, na kojima je vladala nada, ali i strepnja. Domaći navijači, nenaviknuti na ovakve pobjede, bili su na rubu sjedalica sve do same završnice, a u gostujućem taboru nervozno su pogledavali u brojke na semaforu. Činio je to i Vedran Zrnić, sportski direktor Nexea, u šoku je razvoj događanja pratio i Goran Šprem, smješten odmah do njega, ali i oni su u nekom trenutku shvatili da ovdje više nema povratka.

I da je Gorica ove večeri zaslužila napraviti nešto ovako veliko!

Ovoga puta, ni manje ni više, fenomenalni su bili – svi! Jakov Neralić sjajno je otvorio utakmicu, brzo su mu se pridružila i dva Marka, mladi Grubišić i iskusni Karaula, na obje strane terena svoje su dali vječni kapetan Hrvoje Ceković i borbeni Rok Malin, na crti su u paru radili Ante Lasan i Vid Starčević, a svima njima u nastavku su se pridružili opasni i efikasni Andro Lopac, čvrsti i zarazno borbeni Bruno Mlakar, da bi kapetana u završnici fantastično odmijenio Maksimilijan Jurić… Uz sve to, golman Marin Sorić imao je jedan od svojih dobrih dana, sa “samo” sedam obrana, ali sedam pravovremenih i silno važnih obrana.

A na čelu te kolone, ponosan i ispunjen nakon svega, trener Matej Mišković. Čovjek koji je imao ideju, koji je znao što želi, ali i kako svoje vizije prenijeti na igrače. Da, oni su ti koji su odradili posao na terenu, oni su jednom Nexeu utrpali nevjerojatnih 37 golova, oni su u posljednje 52 minuta bili bolji od takvog protivnika za suludih 13 razlike (?!), ali ovu pobjedu slobodno možemo označiti i kao – njegovu! Matej Mišković održao je ovom prilikom rukometno predavanje općem auditoriju, ispisao neku vrstu rukometnog evanđelja po Mateju i ostvario vjerojatno najveću, najdražu i najvažniju pobjedu u trenerskoj karijeri.

Prošla sezona i za njega i za klub bila je traumatična, Liga za prvaka pobjegla je u nevjerojatnom raspletu, ali Matej Mišković zadržao je mir. I vjeru u ono što radi. Jednako kao i ljudi iz kluba, koji nisu ni razmišljali o bilo kojoj drugoj opciji osim novog pokušaja. Ove sezone, ispalo je tako, sve se okrenulo na pravu stranu, gorički rukomet završio je tamo gdje mu je mjesto, tamo gdje je zaslužio biti, a otvaranje je prošlo kao iz najljepših snova.

Još jedna igra, još boda dva, prva je Gorica, ša-la-la-la, pjevali su na kraju naši rukometaši… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Završilo je tako zbog rada, zbog truda, zbog angažmana, zbog kvalitete koja je definitivno prisutna u ovom rosteru. I, možda i najviše zato, zbog zajedništva. Način na koji su dečki proslavljali svaki gol, svaku dobru obranu, način na koji su proslavili ovu pobjedu, zagrljeni i raspjevani, zapravo nudi odgovor na pitanje kako se dogodilo nešto ovakvo. Nešto što se nikad ranije nije dogodilo.

Važna je ovo pobjeda za građenje samopouzdanja, za rušenje barijera, ali i za sve što slijedi. Goričani žele biti u četiri najbolje momčadi u državi, žele izboriti novi plasman u europska natjecanja, a ova će dva boda potencijalno biti izuzetno važna u toj borbi. Dva boda osvojena protiv medaljaša i legendi, dva boda koja je malotko mogao očekivati. Pogotovo na ovakav način…

– Tata, što nisi ti rekao da će Gorica izgubiti? A mi ih pobijedili sedam razlike… – sletjelo je pitanje na izlasku iz dvorane, odmah nakon fotkanja s Tinom Lučinom.

Čovjek se pokušao izvući, tražio je objašnjenja, ali naprasno je prekinut…

– Znaš, sad kad dođemo doma, igrat ćemo rukomet. Ja ću biti Marin Sorić – odredio se stariji klinac.

– A ja ću biti Tin Luč… Ne, ne, bit ću onaj naš broj 2. E da, Hrvoje Ceković, taj ću biti – dodao je mlađi.

Odgovora na to više nije bilo. Samo smiješak od uha do uha. Jer, to je valjda i poanta…

Nastavite čitati

Sport

FOTO Vatrogasac iz Kobilića odradio prvi tjedan priprema za proljetni dio sezone 2026.

Objavljeno

prije 19 sati

14. veljače 2026.

Objavio/la

David Jolić

Nogometni klub Vatrogasac iz Kobilića, član Druge županijske lige Istok, počeo je s pripremama za nastavak prvenstva, za proljetni dio natjecanja, u prošli ponedjeljak, 09. veljače 2026. Prema riječima trenera Kristijana Goluba, na prvom okupljanju pojavilo se 16 igrača, ostali su opravdano izostali zbog poslovnih odnosno privatnih obaveza. Planom priprema predviđena su tri treninga tjedno.