Kultura
Njezine radove zasigurno ste već vidjeli, a sada je vrijeme da upoznate i autoricu Mirnu Savić
Mlada gorička umjetnica ima mnogobrojne talente, a kako bi iz svih njih nastala genijalna umjetnička djela, ona radi ‘dok ne padne u nesvijest’
Iako rođena u Zagrebu spletom okolnosti doselila je u Veliku Goricu koja ju je osvojila na prvu. Ona je Mirna Savić i magistra je kiparstva. I ne, nije to ona Mirna na koju mnogi pomisle kad se izgovori ovo ime. Mlada je ovo umjetnica koja je već od malih nogu odredila svoj životni poziv.
– Još u vrtiću sam radila s plastelinom, roditelji su prepoznali tu umjetničku crtu, pa su me upisali u likovne radionice gdje sam se zadržala i kroz osnovnu školu – prisjeća se Savić.
Ali nije Mirna samo umjetnička duša, otkrila nam je kako joj je sport bio jako važan, trenirala je judo 19 godina. I nije joj nije bilo nimalo lako, škola, trening, radionica i tako u krug. Dok su njeni vršnjaci imali viška slobodnog vremena za druženje i izlaske kod nje je to bila gotovo nemoguća misija.
– Kad sam krenula na fakultet morala sam odabrati, umjetnost ili sport. I evo, vidi se što sam odabrala.
Judo je trenirala u Zagrebu, jedno vrijeme i u goričkom Pinkyu, bila je državna prvakinja i hrvatska reprezentativka, a na jednim pripremama je slomila nogu, i iako je nastavila trenirati nije to dugo potrajalo. Kako kaže, uvijek su se dečki zafrkavali da se njoj ne smiju zamjeriti jer bi ih mogla istući.
Što se sporta tiče danas ima osjećaj kao da je to bilo u nekom prošlom životu, sad ga više ni ne prati. To joj je dalo disiciplinu i borbeni duh, da ne odustaje, kad boli i peče, radi i dalje. Kako ističe, sport joj je puno dao, i puno joj je uzeo.
Rado se prisjeća svog srednjoškolskog obrazovanja i kaže da joj je to bolje iskustvo od same Akademije bez obzira što se na njoj pronašla, ali količina znanja, atmosfera i profesori u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu su nešto o čemu govori s posebnim sjajem u očima.
– Rado se sjećam svog “ludog” razreda, na kiparstvu nas je bilo deset, bili smo baš super ekipa, odlično smo poznavali jedni druge, znali kako dišemo, bilo je baš veselo.
Tata joj je bio velika podrška, kad bi mu rekla da joj treba gline za rad, on bi joj drugi dan dovezao ako treba kamion gline, materijala joj nikad nije nedostajalo. Kutak za kreativni nered bila je njena soba, srećom, smještena u potkrovlju, pa u nju nitko nije išao.
– Mogu reći da mi je umjetnost obiteljska crta. Mama ima odličan osjećaj za estetiku, samo ona svoj talent nikad nije razvijala, dok je tata građevinar koji je napravio vrhunske stvari. Dan danas se sjećam kako je iz ničega izgradio kuću u Istri, a sam je osmislio i napravio kuću u Zagrebu.
Da bi upisala Akademiju trebala je proći prijemni koji je trajao četiri dana. Nije bilo jednostavno, bio joj je to težak životni period, ali uspjela je.
– Akademija mi je donijela iskustva s novim materijalima, puno prijatelja i kolega s kojima i danas radim, dečka sam tamo upoznala. Otvorila mi je oči kako stvari uistinu funkcioniraju – priča Mirna.
Može li se od umjetnosti živjeti?
– Ja dobro živim. Kad sam diplomirala, gledala sam, imam diplomu, a ne znam što bih s njom. Prvo sam konobarila u Dobrom danu, ali to mi se uopće nije svidjelo, nisam ja za to, uvijek su me zezali da se ne znam ni nasmijati, a ja sam potpuno drugačija. U jednom trenutku rekla sam dosta, idem glavom kroz zid. Malo sam istraživala, svi su mi pričali o obrtu, pa sam odlučila probati. Prijavila sam se na Zavod za zapošljavanje, dobila sam poticaje za samozapošljavanje. U cijeloj priči bila bih sretna da imam nekog tko će mi voditi knjige, baviti se marketingom. Ja sam tip osobe za radionu, prašnjava, uprljana i kreativna – kaže Savić.
Godinu dana je kako je krenula u avanturu obrtništva, iza nje je već velik broj projekata, a jedan koji su mnogi sigurno primjetili je skulptura Moguta koji se nalazio ispred Doma kulture Galženica. Postavljen je na dan premijere predstave “Uzbuna u plastičnom carstvu” kojoj je Mirna ujedno bila i scenograf. No, to nije jedina predstava za koju je radila scenografiju, jer je i “Sarina nit”, predstava Scene Gorica, također što se toga tiče njeno djelo.
– Bilo je fora ući u kazalište, biti dio te ekipe, vidjeti kako to funkcionira. Mi smo na akademiji imali izborni predmet scenografija, ali više mi je pomogao moj kiparski smjer jer mi ne samo da smislimo scenografiju, nacratmo je na papiru, nego mi sve možemo izvesti u kojem god materijalu treba.
Moguta, koji je bio ideja još jedne naše umjetnice Ane Katulić, radila je danima do kasno u noć.
– S ljudima iz Grada sjeli smo za stol i donijeli odluku kako bi on trebao izgledati. Kako je Mogut bio čuvar šume, bilo je važno da izgleda kao starac, i da ima koš koji se može vaditi (iako to na kraju nitko nije praznio). Kad sam ga počela raditi uopće nisam imala ideju kako će ispasti, znala sam kako će konstrukcija izgledati, ali nije to lijepi samo smeće na smeće. No, tu su tek krenuli problemi, nisam imala materijala za izradu! Nisam mogla nabaviti smeće, koje sam na kraju ipak uspjela dobiti s reciklažnog dvorišta – priznaje umjetnica.
Društvene mreže i osobna poznanstva puno su joj pomogla da ima posla preko glave, jako puno radi po preporukama. Kako kaže od svakog posla je došao barem još jedan.
Ova mlada umjetnica nema što ne radi, tu su slike na platnu, portreti u olovci, bilo kakva tehnika oslikavanja, crtanja, bilo na zidu, platnu, papiru. Radi skulpture u kamenu, glini, što zamisli to napravi. Svoja umjetnička djela uglavnom stvara u jednoj klesarskoj radioni u Dragonošcu. Kupila je lončarsko kolo, i stalno nešto stvara, a uz to je kupila kameru kojom snima proces rada jer ljudi vole vidjeti što se događa od početka do kraja da nastane neka skulptura.
Od svih materijala najviše voli glinu, kako kaže ima faze sušenja, one su joj zanimljive, uvijek se može reciklirati i ponovno iskoristiti.
U radioni je po cijele dane, u šali kaže, dok ne padne u nesvijest.
– Radim dosta za svoj gušt, lončarsko kolo mi je saveznik, radim tegle, usavršavam se. Uz to radim na stripu, jer volim crtati. Nekad sam radila i nakit, ukrašavala kutije. Meni nikad nije dosadno i stvarno ne razumijem ljude koji se žale da im je dosadno, oni sigurno bježe od nekog konkretnog rada – smatra Mirna.
Ako ste mislili da je Mirninim talentima tu kraj, u teškoj ste zabludi. Voli i pjevati, te ide na sate pjevanja kod Ane Lovrenčić kojom je oduševljena, i od koje je puno naučila.
– Uvijek sam samu sebe suzbijala, sve je stajalo u grlu. Sad to više nije tako. Pomoglo mi je to i prilikom razgovora, ne samo kod pjevanja. Već sam imala jedan nastup, bila sam Anin počasni gost. Bilo mi je neugodno, prala me trema na najjače – priznaje ova svestrana umjetnica.
Iza sebe ima i izložbu u Pučkom otvorenom učilištu Velika Gorica, surađivala je s našim poznatim trenerom Tomislavom Odžićem za čiju je slikovnicu “Lukasova plesna pustolovina” napravila ilustracije…
A kakvi su planovi za budućnost…
– Želim zaraditi dovoljno novaca da si mogu kupiti kuću u Turopolju. Ne želim da su mi kuća i radiona blizu, jer ću onda stalno raditi, ljudi nemaju distance, i onda tu nema odmora. Puno sam produktivnija kad moram otići na posao, a kad sam doma, komotnija sam i uvijek mislim da imam vremena. Želim puno zelenila, da je šuma blizu…priroda me hrani – kaže.
I za kraj nemoguće je izbjeći pitanje uspoređuju li ju s imenjakinjom Mirnom Savić?
– Sjele smo mi na kavu, imamo dosta sličnosti. Ljudi mi pišu u inbox, pitaju me za Massima, može li on negdje doći, za intervjue…Mirna je ugodno društvo, duhovita je, ali nije lako probijati se kad imaš tako poznatog oca. Baš mi je drago da smo se upoznale, a usporedbe, ne znaju ljudi, pa pišu i jednoj i drugoj, pa koja odgovori – zaključuje Savić.
Kultura
VEČERAS u Velikoj Gorici: ples, sloboda i energija uoči Dana žena
Plesni odjel Umjetničke škole Franje Lučića večeras poziva mame, bake, tete, sestre, susjede i prijateljice na plesnu radionicu!
Kultura
Priča iz Čiča: Župnik u blagoslov kuća čamcem, selo hranila tvornica metli…
Đuro Mesić je Slavonac iz Požege, u naš kraj doselio se prije 19 godina, ali toliko ga je brzo i lako zavolio da je odlučio napisati knjigu o selu u kojem pronašao svoj novi dom – Novom Čiču. Povijesna vrijednost te knjige je ogromna…
Iskreno, ponosan sam na ovu knjigu i na povijesni doprinos koji mogu dati kao amater. Ljudski sam zadovoljan što sam dao svoj doprinos selu i i cijelome kraju, pogotovo zato što brojna mjesta u okolici nemaju svoje povjesnice. Kroz knjigu sam pokušao zapisati povijest mjesta kroz više stoljeća, a zbog oskudnog izvora informacija zapravo se najviše odnosi na posljednjih 200 godina…, priča nam Đuro Mesić dok u rukama drži tvrdo ukoričenu ediciju pod nazivom “Novo Čiče”.
Slavonac je, iz Požege, ali Đuro je u rekordnom roku postao Turopoljac. S obzirom na način na koji se uključio u društveni život sela, ali i Velike Gorice, s obzirom na knjigu koju drži u rukama, teško je shvatiti da ovdje nije ni puna dva desetljeća.
– Da, prije 19 godina život me doveo u ovaj kraj. Budući da su u to vrijeme djeca bila u Zagrebu, supruga i ja željeli smo im biti bliže, pa smo iz Požege doselili u Turopolje, točnije u Novo Čiče. Zašto baš Čiče? Zato što je ta kuća, od svih koje smo gledali, jedina imala čiste papire… Eto, zapravo slučajno – govori Đuro.
– Brzo sam se uklopio u zajednicu, stariji ljudi, moji novi susjedi, prihvatili su me jako lijepo. Uključio sam se u nogomet, kojeg sam nekoć i igrao, ali bio i u drugim ulogama u Požeštini, a završio sam u rukometnom klubu. Želio sam pomoći koliko mogu, kroz poznanstva iz cijelog mog životnog puta. Kroz tvornicu Zvečevo, a kasnije i kroz rad na razminiranju, taj me moj životni put vodio po cijeloj Hrvatskoj, upoznao sam jako puno ljudi…
I gdje god je došao, gdje god se predstavio, svrstavali su ga među Ličane, što se pokazalo kao ključan “okidač”.
– Domovinski rat me osvijestio po pitanju moga porijekla, utjecao na mene kao čovjeka, ali i pisca. Moji preci su, naime, u Slavoniju došli prije 170 godina i tamo su smatrani starosjediocima. Tijekom rata kao pirotehničar sam radio na čišćenju oslobođenih područja i put me odveo prvo u Karlovac, a zatim i u zadarsko zaleđe, nakon akcije Maslenica. I na svim su me tim mjestima ljudi koje bih upoznao smještali među Ličane, odnosno na prostor Brinja. A ja sam bio uvjeren da s Likom nemam nikakve veze. I to me potaknulo da počnem istraživati moje prezime, odnosno rodoslovlje. Kako sam imao puno poznanstava, čak i u policiji, dao sam si truda i svojom upornošću sam uspio saznati odakle su moji preci – objašnjava Đuro.
Na posao se bacio vrlo ozbiljno.
– Skupljao sam građu i materijale, ali bio sam neuk u tom području. Obratio sam se profesoru Enveru Ljuboviću iz Senja, koji je dosta pisao o Mesićima i o Lici općenito, i kad je vidio sve što sam skupio, sva moja saznanja, rekao mi je da to ni slučajno ne smije ostati u ladici, morate napisati knjigu. Gledao sam ga u čudu, gdje ću ja napisati knjigu, no odmah mi je rekao da će mi pomoći, a uputio me i na doktora povijesti Željka Holjevca u Zagrebu. Obratio sam se profesoru Holjevcu, puno mi je pomogao, i ja sam složio rodoslovlje svoje obitelji – ističe Mesić i nastavlja:
– Došao sam do podataka da su moji porijeklom iz Brinjske Kamenice, te da su u Slavoniju doselili krajem 1853. godine, budući da sam našao dokumente u kojima stoji što su sve kupili po dolasku u Požegu. To klupko se odmotalo i ja sam odlučio napisati knjigu. Gospodin Holjevac tu je napravio ogroman posao, a nakon svega je i promovirao knjigu. I tako je krenulo…
A kad je krenulo, Đuro više nije znao stati.
– Drugu knjigu napisao sam povodom 50 godina mog nogometnoga kluba, NK Golobrdci. Nakon toga napisao sam i tri knjige o ličkoj župi i mjestu Podlapača, iz koje porijeklo vuče otac moje supruge. Kao dijete od šest godina ostao je bez oca, majka se udala u Slavoniju i on više nikad nije bio u tome mjestu. Nije poznavao ni svoju rodbinu, a kako sam baš tamo radio na razminiranju, počeo sam kopati i o tome. Mjesto je to koje je 1900. godine imao tri tisuće stanovnika, a danas ih ima manje od stotinu… Puno ljudi iz dijaspore, među kojima je i američki senator Mark Bebich, javljaju mi se i traže knjige, a pomogao sam mnogima i kod dobivanja hrvatske putovnice. Ja sam vam u Hrvatskoj postao sinonim za Podlapaču…
Pogađate, tek rođeni skriboman na tome nije stao.
– Sva podrška koja je dolazila ohrabrila me da napišem knjigu i o svom rodnom selu Golobrdci, kao i o selu Donji Emovci, rodnom selu moje majke. Nakon svega toga, na nagovor župnika u Požegi, napisao sam knjigu o mjestu značajnom po monsinjoru Jozi Devčiću, koji je svojevremeno bio u zatvoru zbog mozaika posvećenog kardinalu Stepincu.
Screenshot
Nakon svega, vrlo logičnom djelovala je ideja da napiše knjigu i o Novom Čiču.
– Nakon 19 godina života u Novom Čiču, smatrao sam da se i tome mjestu moram odužiti na neki način. Tim ljudima, mojim prijateljima, ali to je zapravo i doprinos Turopolju. Ovaj kraj ima svoje povjesnice još od starih vremena, ali o Novom Čiču u tim knjigama nema spomena zato što je neko vrijeme pripadalo prostoru koje se zvalo Zagrebačko polje – počinje Đuro opisivati svoje djelo.
– Susreo sam se usput s puno nedoumica, ali bio sam uporan kao i obično, pa sam uspio otkriti puno toga što je do sad bilo nepoznato. Imao sam i sreće u nesreći, budući da se zbog potresa morao rušiti stari vatrogasni dom, u čijim je temeljima bila sačuvana spomenica koja je otvorila cijelu priču. Moje sve knjige bazirane su na temeljnim dokumentima, a ne na rekla-kazala varijanti. Imao sam i sreću što sam došao do gospođe koja je sačuvala spomenicu škole, dosad nepoznatu. Na osnovu te spomenice mogao sam pisati o školi od osnivanja, jer tu su imena svih nastavnika, zapisi o svim zidanjima objekata, popisi svih ljudi vezanih za vatrogastvo… Tu su značajne i crkvene knjige, kroz koje možemo pratiti prezimena koja su tu živjela, ljude koji su sve to i stvarali. Danas je u Novom Čiču, zahvaljujući svim tim migracijama, jako malo prezimena iz tih dokumenata. Kroz knjigu sam ih sve spomenuo, sve koji su bili značajni za društveni život mjesta.
Jedan dio posebno je impresivan.
– U knjizi je i popis svih župnika od 1501. godine do danas, a o većini njih tu je i kratki životopis!
Štošta je Đuro otkrio i dokumentima potkrijepio, što važnost ove knjige diže na ozbiljnu razinu.
– Dosad je bilo nepoznato i da je u Novom Čiču 1896. godine osnovano pjevačko društvo “Javor”. Bilo je aktivno do drugog svjetskog rata, a nakon rata je osnovano Kulturno-umjetničko društvo Antun Cvetković. Nakon dužeg prekida, prije 20 godina osnovano je KUD Čiče, a jedan sam i od autora knjige o tih prvih 20 godina Društva. Kulturni život u Novom Čiču, dakle, traje već 130 godine – priča Đuro i nastavlja:
– Prvi zapisi o Novom Čiču postoje još iz 1210. godine, a crkveni dokumentni Župu spominju od 1334. godine. To su najstariji zapisi o mjestu koje sam uspio pronaći.
Detalja je u cijeloj priči koliko ti srce želi…
– Puno toga vezano je uz industrijski razvoj, uz grofove koji su držali ove posjede i tvornici koja je bila u Želinu, izdvojenom grofovskome mjestu par kilometara sjevernije od Novog Čiča. Samo mjesto imalo je značaj zbog tvornice pjenice, metli i četki, koja je bila u Čiču od 1870-ih godina. Ta je tvornica bila značajna za cijeli kraj, budući da je tu bilo puno zaposlenih, koji su tu radili, živjeli i ostajali živjeti, stvarali obitelji. Razvojem tvornice počele su i migracije u Novo Čiče. Uz to, tvornica je bila značajna i za Veliku Goricu, jer konjski tramvaj kojnača i uveden je zbog radnika koji su putovali na posao u Novo Čiče. Kojnača je imala tri stanice u Velikoj Gorici i jednu, posljednju, ispred tvornice. Tramvaj je krenuo 1907. godine, a postoje i pisani tragovi koliko je tereta prevezeno, koliko je putnika prevezeno, tu su i financijski podaci, cijelo poslovanje… To je trajalo sve do pred drugi svjetski rat, kad je postao neisplativ.
Tu je i industrijski dodatak:
– Došao sam i do podatka da se u Čiču proizvodio šećer, ali nisam uspio pronaći nikakav dokument o tome. Uz to, u krugu tvornice bila je i najveća mljekara u kraju, koja je imala svoje trgovine i u Zagrebu.
Ukratko, u selu se dobro živjelo.
– Čiče je u to vrijeme imalo i svoje trgovine, a i danas imamo trgovinu u kući u kojoj je bila prva trgovina u mjestu, stara 120 godina. Bilo ih je više, što znači da je kraj bio dosta razvijen, zahvaljujući u prvom redu industriji. Poljoprivreda je bila beznačajna, jer ovo su bila naplavna područja i kopanjem kanala oko grada, ali i oko Čiča, isušivao se prostor, davala prilika za veću poljoprivredu i za veće naseljavanje.
Česte poplave bile su ozbiljan problem za cijeli kraj, ali ljudi su se snalazili.
– Kod izgradnje druge osnovne škole, ali prve građevine koja je građena s namjenom da bude škola, zbog čestih poplava su je izdigli za jedan metar, što je značajno poskupilo cijeli posao. Prva zgrada škole, otkupljena od grofa Erdödyja krajem 18. stoljeća, danas je obnovljeni dom KUD-a Čiče… Ali da, poplave su stvarale velike probleme, imamo i neke povijesne razine tih poplava, a imamo i zapise da je jedne godine župnik išao blagoslivljati kuće čamcem!
Većina kulturnih i društvenih aktivnosti u selu vezana je uz župnike, koji su imali i svoj izvor financiranja.
– Došli smo i do spoznaja da je u Župi bio organiziran Caritas, da je postojao pjevački zbor, ali i da je Župa imala svoje veliko gospodarstvo. Na taj način župnik je i održavao objekte. Imali su vinograde na bregima, oranice, šume… Župljani su pomagali u tome, a Župa se tako financirala, tako su i građeni razni objekti, prije svega kapelice. Crkva je nekad, naravno, bila drvena, a 1905. izgrađena je kapelice Ranjenog Isusa, koja je bila proštenište za cijeli ovaj kraj. Tu su dolazili ljudi izdaleka – kaže Đuro pa nastavlja:
– Dvaput je u Novom Čiču bio i kardinal Stepinca, prvo 1938. godine, pa opet za vrijeme rata. Dolazio je zbog blagoslova obnovljene župne crkve, a zatim povodom krizme. Na ulazu u selo, na današnjem raskršću kod Konzuma, bio je slavoluk i tu se dočekivalo velike uzvanike poput njega. Pješke bi se išlo kroz selo u procesiji, sve do crkve. Ako bi biskupi dolazili s druge strane, slavoluk se radio na mostu u Jagodnom… Na odlasku se uzvanika pješke ispraćalo do izlaza iz sela.
Screenshot
Najstarije društvo u Novom Čiču je vatrogasno društvo.
– Osnovano je 1985. godine uz pomoć školskih i vjerskih struktura. Prvi predsjednik vatrogasnog društva bio je župnik, što govori o dobroj strukturi svih suradnji. Tvornica je imala svoje vatrogasce, no nakon nekih požara u mjestu pokazalo se da to nije dovoljno. Imamo i fotografiju prve pumpe, koja će biti izložena u novom vatrogasnom domu. U knjizi su popisani svi predsjednici, tajnici, komandiri, zamjenici…
Zapisao je Đuro Mesić u svojoj knjizi i sve važno za nogometni klub, osnovan 1948., kao i o tri godine starijem Lovačkom društvu Trčka, koje svoj dom ima u Bukevju. Tu su i fotografije narodnih nošnji stare i po stotinu godina, kao i zapisi o pjevačkom društvu “Javor”, KUD-u Antun Cvetković i današnjem KUD-u Čiče te nekadašnjoj udruzi žena i današnjem Društvu žena Novo Čiče, ali i sve važno o Čičkim novostima, seoskim novinama koje je početkom ovoga stoljeća izdavao mjesni odbor. Uz sve ostalo, tu je i popis poginulih iz Župe u posljednja tri rata.
– U prvom svjetskom ratu Župa je imala 38 poginulih, a u drugom 42. U Domovinskom ratu poginuo je jedan župljanin, Stjepan Zubek iz Ribnice – zaključuje Đuro svoju priču o skribomaniji, lokalpatriotizmu s više adresa i, prije svega, doprinosu povijesti našega kraja.
Hvala, gospon Đuro!
Legenda o jezeru: Od oranica do kupališta na koje svi dolaze
Naravno, priča o Novom Čiču ne može proći bez jezera Čiče, za mnoge prvu asocijaciju na ovo mjesto.
– Jezero je nastalo kopanjem šljunka za potrebe izgradnje Velike Gorice. Do sedamdesetih godina tamo su bile oranice, zna se i kad je i tko otkupljivao tu zemlju, a onda je krenulo kopanje… Na širem području Gorice u to je vrijeme bilo više jezera, to je poznata stvar, i sva ona bila su istovremeno i kupališta. Tako je bilo i u Novom Čiču, gdje se jezero širilo, pa je brzo niknuo i kafić, i kabine za presvlačenje… Na jezeru su se održavale i utrke čamaca, tako da su tu bile i tribine, mnogi i dalje pamte Čič Beach. Za to kupalište znali su i moji prijatelji iz Požege koji su studirali u Zagrebu, svi su dolazili.
Kultura
Multidisciplinarna umjetnica Amele Frankl predstavit će rad o prometejskoj vatri u Galeriji Galženica
Kultura
Ženama u čast: folklorna večer u POUVG
FA Turopolje VG poziva na koncert simbolične zahvale svim ženama uoči Međunarodnog dana žena.
Folklorni ansambl „Turopolje“ iz Velike Gorice ove subote organizira svečani cjelovečernji koncert posvećen ženama, pod nazivom „Pjesme i plesovi Hrvata“.
Ansambl, koji djeluje od 1975. godine, i ove godine nastavlja tradiciju očuvanja i promicanja hrvatske folklorne baštine.
Koncert će se održati u subotu, 7. ožujka 2026. godine s početkom u 20 sati u Dvorani Gorica Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica, Zagrebačka 37. Ulaz na koncert je slobodan.
Publika će imati priliku uživati u autentičnim nošnjama, izvornim koreografijama i glazbenoj pratnji koja njeguje tradiciju hrvatskog folklora, a večer je ujedno i simbolična zahvala svim ženama uoči Međunarodnog dana žena.
Organizatori pozivaju sve građane da im se pridruže i podrže rad ansambla te zajedno proslave bogatstvo hrvatske kulturne baštine.
-
Vijestiprije 5 dana(EKSLUZIVNO) Goričan iz Dubaija – “Mediji krivo prenose, evo što se zapravo događa”
-
HOTNEWSprije 4 danaTko u Velikoj Gorici ima pravo na naknadu za troškove stanovanja?
-
Vijestiprije 3 danaVIDEO Novi napad u Dubaiju! Naši sugrađani sve snimili
-
Sportprije 5 danaGalovićev rani pogodak odveo Polet u četvrtfinale Kupa NSVG