Poveži se s nama

Priča iz kvarta

Žena koja je uzgojila koronu! ‘Od virusa me odmaraju trčanje i vatrogastvo’

Željka Mačak Šafranko molekularna je biologija iz Lazine Čičke, koja je uspjela u laboratoriju uzgojiti virus Sars-Cov-2, što je otvorilo brojne mogućnosti u svijetu znanosti. U vrijeme korone radila je od jutra do mraka i izbjegavala majku…

Objavljeno

Jedan za nju običan radni dan, jedan uobičajeni radni zadatak, lansirao je molekularnu biologinju Željku Mačak Šafranko iz Lazine Čičke na male ekrane i na stranice svih važnijih portala i novina. A Željki ni danas nije jasno zašto. Za nju je to, jasno, posao kao svaki drugi… Pitamo, zašto je došla u medije?

– Javnosti je bila zanimljiva informacija da smo na Klinici uspjeli uzgojiti virus. Kako se to radi? Iz uzorka brisa grla i nosa uzela sam malu količinu tekućine i u laboratoriju (koji inače nije onaj u kojem se radi dijagnostika, nego specijalan laboratorij višeg stupnja biosigurnosne zaštite) uzgojila virus. Znači, uzela sam stanice koje inače koristim za uzgoj drugih virusa i stavila na njih bris pacijenta pozitivnog na virus SARS-Cov-2 te nakon nekoliko dana došla pogledati što se događa sa stanicama. Uočila sam promjene koje ukazuju da se u njima virus razmnožio, što smo kasnije dokazali PCR testom – kaže Željka i nastavlja:

– To znači da se sad možemo raditi istraživanja na samom virusu, proučavati njegove karakteristike, možemo inficirati stanice imunološkog sustava i gledati kako se ponašaju, može se testirati antiviralne spojeve… Sad su mogućnosti neograničene. Za sad uzgojeni virus koristimo za poboljšanje dijagnostičkih postupaka i trenutno smo fokusirani samo na dijagnostiku, jer ne možemo biti raspršeni na sto strana. Inače, jedan od zadataka našeg laboratorija je dijagnostika i proučavanje virusa koji prelaze sa životinja na čovjeka. Stoga, kad god imamo priliku, iz kliničkih uzoraka izoliramo viruse kako bismo ih mogli istraživati, tako da SARS-CoV-2 nije bio prvi, a vjerojatno ni posljednji virus koji smo izolirali u laboratoriju – kaže Željka.

Virus SARS-Cov-2 poslan je u Njemačku, prof. dr. sc. Luka Čičin-Šain s Helmholtz centra za infektivna istraživanja u Braunschweigu zamolio je izolat, poslali su ga drugi dan nakon potresa, nazvali su ga Zagreb (službeno ime je SARS-CoV-2/Zagreb). U Njemačkoj razvijaju lijek na bazi antitijela koja imaju sposobnost neutralizirati virus, odnosno spriječiti virus da uđe u stanicu. To je dosta obećavajući pristup i nadamo se da će se pokazati uspješnim.

A njezin život s koronom…

– Moram reći, prekinula sam kontakt sa svojom majkom, koja je u rizičnoj kategoriji, ali nisam izdržala da ne zagrlim djecu. Nisam se bojala da ću se zaraziti u laboratoriju, iako smo računali s tim da bi nam se to moglo dogoditi, jer bili smo u doticaju s medicinskim osobljem koje je u kontaktu s oboljelima. Sjećam se kad je kolega Ivan-Christian Kurolt jedno jutro došao na posao sav blijed, svima u labosu je odmah bilo jasno da je detektirao prvog pozitivanog pacijenta na novi korona virus. Do tad se testiralo dosta pacijenata, svi su bili negativni, a sljedeće dane uslijedili su novi uzorci i shvatili smo da više nećemo ići kući tako skoro. Nekoliko dana smo radili od jutra do mraka, sve dok nam nisu u pomoć došli kolege iz drugih laboratorija, kako bismo ipak posložili neke smjene, da budemo slobodni barem osam sati – prisjeća se najtežih dana Mačak Šafranko.

Okolina je često pitala koliko ima pacijenata, što se to događa, je li to jako opasno, je li slično gripi. Kako kaže, nema tu još uvijek nekog pametnog odgovora. Kod gripe postoji cjepivo, ovdje ga nema, ali osobe starije životne dobi je nužno izolirati iz ostale populacije jer su najrizičnija skupina.

Kako ljudi mogu ozdraviti ako nema lijeka, pitanje je koje se danima provlači, a naša sugovornica pojašnjava da imamo imunološki sustav koji je najčešće dovoljan da bi čovjek ozdravio, iako ponekad, nažalost, kad je organizam oslabljen, virusna infekcija može rezultirati smrtnim ishodom.

Kako kaže Mačak Šafranko, stvari se polako vraćaju u normalu, iako i dalje imaju velik broj uzoraka za testiranje. Na sreću, uglavnom su negativni. Uskoro će se, prema svemu sudeći, moći odmaknuti isključivo od ovog virusa i vratiti se uobičajnim poslovima znanstvenice.

– Oduvijek sam znala da ću biti znanstvenica, samo nisam znala koje vrste. Zanimao me rad sa životinjama, fizika, astronomija, astrofizika…Krenulo je to već u četvrtom ili petom razredu osnovne škole, a kao srednjoškolka doznala sam za studij molekularne biologije. To mi je zazvučalo odlično, kao nešto što bih mogla studirati. Puno sam čitala, knjigu Carla Sagana “Cosmos” pročitala sam nebrojeno puta, fascinirali su me astronomija, zvijezde… Tata je puno sa mnom razgovarao o prirodi i životinjama, puno smo gledali dokumentarce, i mogu reći da sam uz njega zavoljela znanost – otkriva Mačak Šafranko kako je krenula ljubav prema njezinu pozivu.

Išla je u Kemijsku školu u Zagrebu, za kemijskog tehničara. Kako kaže, svi njeni išli su u tu školu, kemija joj je bila super, voljela ju je, voli je još uvijek, te joj znanje koje je stekla tamo uvelike koristi što se tiče samog laboratorijskog posla.

– Ono što sam učila na fakultetu mi je malo manje korisno – kaže kroz smijeh.

Završila je molekularnu biologiju na PMF-u i zaposlila se na Institutu “Ruđer Bošković”. U početku se bavila proučavanjem virusa koji uzrokuje genitalni herpes, a kasnije je proučavala spolne razlike osjetljivosti na oksidacijski stres i starenje.

Na Institutu je provela nešto više od deset godina, a nakon toga se zaposlila u Klinici za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević i tamo je od 2016. godine. Kako kaže, ovo je nešto potpuno drugačije od Ruđera. Ujedno i najbliže oneme o čemu je maštala kao dijete, a da se može raditi u Hrvatskoj.

I sve je to neki prirodan slijed događaja, za Željku poziv, a ne posao koji je ovih dana više nego ikada došao do izražaja, što nam je i sama potvrdila kroz razgovor.

– U ovim uvjetima bilo je užasno stresno i naporno raditi, totalno nam se preokrenuo svakodnevni život. Prije smo radili normalno radno vrijeme, od 8 do 16 sati, sa slobodnim vikendima, a sad radimo u smjenama, vikendima i praznicima. Radimo isključivo dijagnostiku, usput pokušavamo usavršiti testove, dobivamo testove različitih proizvođača, pa ih uspoređujemo, a pokušavamo pomoći i drugim kolegama u drugim institucijama da uspostave dijagnostiku, da se i nama malo olakša. Mi radimo tzv. PCR test, koji detektira komadić virusnog genoma u uzorku brisa pacijenta. To je za sad službeni način dijagnosticiranja, no postoje još serološki testovi, koji detektiraju prisutnost antitijela na sam virus u krvi, ali oni još nisu do kraja pouzdani za samu dijagnostiku – pojašnjava nam.

Također, ističe kako nikakvog straha od posla s virusima nema. Postoje određena pravila, dobro su zaštićeni, i lakše se zaraziti bilo gdje drugdje nego u laboratoriju.

– Moj život prije korone bio je ugodan, radila sam svoja znanstvena istraživanja, zaposlena sam na EU projektu Znanstvenog centra izvrsnosti za virusnu imunologiju i cjepiva, i moj posao je da proučavam rani imunološki odgovor na hantaviruse, koji se na čovjeka prenose s malih glodavca i uzrokuju takozvanu ‘mišju groznicu’.Za vrijeme epidemije te groznice skupljala sam uzorke krvi pacijenata i njihove kliničke podatke, a u laboratoriju sam radila istraživanja sa samim virusom. To je sve bilo vrlo ležerno, no otkad se pojavila korona, sve je to stalo i promijenilo se.

U slobodno vrijeme Željka se, zabavlja sa svoje dvoje djece, igra se sa svoja tri psa, a ispušni ventil joj je trčanje.

– Prije korone sam u slobodno vrijeme trčala, to je moja velika strast, jako sam voljela ići na utrke, između ostalog i zbog druženja i sjajne atmosfere na startu, ali i cilju svake utrke – kaže Mačak Šafranko.

Članica je i DVD-a Lazina Čička. Prvo se učlanio suprug, a zatim i ona. Položila je za vatrogasnog časnika i, iako je obuka bila vrlo zahtjevna, kaže da joj se to jako svidjelo, jer to je jedan potpuno novi svijet. Za sad je iza nje jedna intervencija gašenja požara na otvorenom, no kako kaže DVD se tek razvija i tek nabavljaju opremu, pa do sad nije bilo ni mogućnosti sudjelovati na većim intervencijama.

A prošla je s vatrogascima i razne trkačke izazove, od Turopoljske trke, međunarodne vatrogasne utrke na Malom Lošinju, do Zagreb Firefighter Stair Challengea prošle godine, koji je bio pravi izazov. Tamo je istrčala 600 stepenica u zgradi u Strojarskoj ulici, u vatrogasnom odijelu, ali bez vatrogasnog aparata, jer njezin DVD to još nema. Iako, kako kaže, i oprema koja je bila propisana bila je posuđena, i u tome je bilo jako zahtjevno trčati. Međutim, odradila je pripreme u stambenoj zgradi u kojoj joj živi majka, a i kod je trčala kuće po stepenicama. Ponosna je jer je to bio još jedan način promicanja DVD-a Lazina Čička.

Dodaje kako bez podrške obitelji ne bi mogla ovako raditi svoj posao.

– Bez njih sigurno ne bih dogurala do kuda jesam, a u ovoj novonastaloj situaciji i djeca su mi preko noći morala odrasti i snalaziti se – priznala je Željka.

Na Klinici ima ugovor do 2022., no ne razmišlja što će biti kad on istekne. Nema ambicija otići raditi u inozemstvo i vjeruje da će dobar posao pronaći ovdje, u Hrvatskoj. Uostalom, rezultati joj imaju vrijednost…

Kultura

Glumica bez televizije: ‘Skupljam nagrade i čekam šansu u filmovima i serijama’

Dobila sam već drugu Nagradu hrvatskoga glumišta, ali tek čekam pravu šansu u filmovima i serijama. Iako, doduše, doma ni nemam televizor…, kaže Marija Kolb, nagrađivana velikogorička glumica. Priča o svojim snovima, strahovima, ambicijama…

Objavljeno

on

Samo su odabrani u ovih 27 godina uspjeli ugurati se među dobitnike Nagrada hrvatskoga glumišta, koje se dodjeljuju od 1992. Samo su se posebni na toj listi našli više od jedanput. Među takvima, dvostruko priznatima, od kraja studenog je i Marija Kolb. Glumica koja se školovala na osječkoj Akademiji, ali i djevojčica koja je odrastala ovdje, kod nas, u Velikoj Gorici, uspješna mlada žena koja se nakon studija vratila ondje gdje je dom.

– Da, ovdje sam odrasla, u Velikoj Gorici, išla sam u OŠ Eugena Kumičića, Umjetničku školu Franje Lučića, baletnu školu… Tu sam upisala i srednju školu, prva dva razreda išla sam u Opću gimnaziju, a onda smo se preselili u Utrine. Tamo sam završila treći i četvrti razred, u jezičnoj gimnaziji, a nakon toga sam otišla na studij u Osijek. Kad sam i to završila, vratila sam se ovdje, u Veliku Goricu. Odrasla sam na Galženici, a sad živim u ‘osmom martu’ – uvodi nas u svoju priču Marija.

Sjedimo i razgovaramo, prigodno, u kafiću par stotina metara od njezina stana. Stigla je s predavanja na fakultetu, na kojem je već godinama u ulozi umjetničke suradnice, a mjesto susreta odabrala je metodom koju će mnogi nazvati stereotipno ženskom.

– Ajmo tamo, tu mi se najlakše parkirati…

A opet, teško je reći da je Marija tipična djevojka, uobičajena mlada žena. Jer i ovoga je puta, kao i uvijek, bila naoružana neobičnom energijom, govorila je vrlo ekspresivno i malkice teatralno, kako valjda i mora biti kod glumica koje žive svoj poziv, a za početak je sama objasnila razlog jedne kasnoposlijepodnevne kave s novinarom.

– Dobila sam Nagradu hrvatskoga glumišta za glumačko ostvarenje u radio drami. To je moja druga Nagrada hrvatskoga glumišta, prvu sam dobila 2009. za najbolju ulogu u predstavama za djecu i mlade, za predstavu ‘Pipi Duga Čarapa’, a radio drama za koju sam sad nagrađena zove se ‘Tuga’. Redateljica je Stephanie Jamnicky, a tema je obiteljska, u smislu gubitka voljene osobe. Brat nazove sestru kako bi joj priopćio da im je umro otac, što ona nikako ne može prihvatiti. Ostaje u tom svom balonu misli i emocija, bježi od istine i zatvara se u sebe, izgovara razne nebuloze, prestaje se javljati na telefon… – opisuje Marija.

I odmah će odbaciti priču koju često “prodaju” kolegice i kolege, onu kako nagrade nisu važne, kako je to samo još jedan predmet s kojeg treba brisati prašinu…

– Ma ne, puno mi znači ova nagrada. Pokazuje mi da sam na pravom putu, da je struka primjetila moj rad, da me se cijeni… Nije lako samostalnim umjetnicima, kad nisi dio ansambla teško se i rijetko dobivaju uloge, pogotovo glavne, vrijedne uloge. Glumice koje su dio nekog sustava imaju puno veće šanse za takve uloge, za velike komade s poznatim redateljima. Kao samostalni umjetnik sam si tražiš posao, a na nezavisnoj sceni dosta je teško izboriti se za prostor, kamoli za projekte i prilike koji nude šansu da budeš dio velikog ansambla. Naravno da mislim da je ona rezultat timskog rada, bez svih tih sjajnih kolega ovo ne bi bilo moguće.

Ova nagrada stigla je u kategoriji radio drame, umjetničke forme za koju je teško reći da je u svom najboljem trenutku. Još se teže, naime, mnogima od nas sjetiti kad smo posljednji put poslušali radio dramu…

– Jako volim tu formu, baš uživam u tome. Strašno mi je zanimljiva mogućnost da samo glasom pokažem cijeli spektar nečijih misli i osjećaja. To je i dosta zahtjevno, jer nemaš tijelo kao alat za izražavanje. Sve se radi uz pomoć mikrofona, što ima i svoja pravila, zadane okvire koje moraš jako dobro poznavati kako bi njima znao, možda je to ružno reći, ali manipulirati – objašnjava Marija, svjesna da se publika koja voli radio drame baš i ne broji u milijunima.

– Je, činjenica je da je to forma u izumiranju, ali s druge strane se javljaju naznake da se sprema veliki povratak audio knjiga. U inozemstvu se tržište totalno pomamilo za tim, ljudi žele slušati knjige, a sve to otvara i prostor za revitalizaciju radio drame. Ukratko, ima to svoju publiku, ali svjesna sam da ona nije velika.

Priča nam Marija dalje kako radio drame nastaju u specifičnim uvjetima, kako postoje prostorije koje simuliraju interijere i eksterijere, kako je mikrofon “partner” u igri i kako treba znati proizvoditi razne zvukove i pritom koristiti rekvizitu… Na prvu možda ne djeluje pretjerano zahtjevano, ali i ovoga puta prvi dojam vara.

– Događalo mi se da unutar jedne radio drame moram glumiti po četiri životinje i troje ljudi. E, to je urnebes! Jednom sam igrala Malu princezu, Gospođicu Neću, umišljenu Patku, Zmaja kričavca, Mamu koja se boji miševa, malo zaostalog Mirka i Kockicu šećera u jednoj priči… Sve to zahtjeva karakterističan glas i zvuk, a takve transformacije izazov su za glumca.

Iza nje je cijeli niz različitih uloga, no kad bi trebalo izdvojiti omiljenu, najdražu…

– Jako volim uloge heroina, junaka, u kojima se može prikazati cijeli spektar emocija. Često me takve uloge i zapadaju, poput Grete Meier u Unterstadtu, pa onda Pipi Duge Čarape… E, to je bila fizički i emotivno izuzetno zahtjevna uloga, ali mogu reći da sam puno naučila od te djevojčice, od najjače djevojčice na svijetu. Učim kroz sve uloge, tako se gradi i karakter – vjeruje Marija, pa već koju sekundu potom vraća priču na svoje same početke.

– Moram zahvaliti svojoj učiteljici Pavici Veselić iz OŠ Eugena Kumičića. Učitelji imaju važnu ulogu u prepoznavanju afiniteta i talenta kod djece, a ona je mene obilježila za cijeli život. To što me uzela u školsku predstavu, jednu, drugu pa treću, odredilo je moju karijeru. Za prvu predstavu odabrala me zato što sam već išla u glazbenu školu, prednost je bila što imam sluha, a jesam li joj s neke druge strane bila interesantna, scenična… Nemam pojma, bila sam premalena da bi to kužila. Išla sam u četvrti razred kad sam bila u prvoj predstavi, ‘Maloj princezi’. Bilo je tu i treme, a moram reći i da je učiteljica Pavica bila prilično stroga. Nismo to tek tako odrađivale, inzistirala je da sve to bude kako treba, od početka me ‘šarafila’ i ja sam joj na tome zahvalna. Zavoljela sam glumu već tad i ostala u tome do danas – prisjeća se Marija, dodajući kako se treme nije u potpunosti riješila sve do danas.

– Ma joj, svaki put imam tremu na sceni. To je više neki pozitivni adrenalin, ali moram priznati da na dan premijere uopće nisam svoja. Taj dan ne mogu jesti, ne javljam se nikome… Spavam do 15 sati, pa meditiram dva sata, jer sve to mi je jako veliki stres i moram se nekako smiriti. Nakon toga pojedem nešto, tek toliko da ne umrem, pa idu zadnje pripreme… Poslije predstave dugo ne mogu zaspati, iscrpi to, izmoriš se, a zapravo si i dalje jako budan. Po mojoj teoriji, to je i jedan od razloga zašto glumci vole popiti…

Ona, kaže, s tim nema problema, piće ili dva nakon stresne premijere ne spadaju u tu kategoriju, no postoje stvari koje su joj ipak problematične u svemu ovome. Kao, recimo, moguća golotinja na sceni…

– Ma joj, najrađe ne bih, ha, ha… – nasmijala se Marija pa pomalo sramežljivo nastavila:

– Bio bi mi to izazov, iako bih voljela da imam neku ‘escape’ tipku, da mogu prekinuti kad želim, ha, ha. Nisam baš toliko slobodna, koliko god sam svjesna da je to djelomično hendikep za glumicu. Ali sigurna sam da bih, da dođe do toga, hrabro pregrmila i takav izazov. Dosta je to zahtjevno, no moje tijelo i glas su moji alati, pa gledam na to kao na barikade u glavi koje se ruše tako da se s njima suočiš.

Igrala je u gotovo 30 predstava, radila predstave za djecu, briljira na radiju, sinkronizirala je i crtić… Jedino što joj zasad nedostaje su filmske i televizijske uloge.

– Iskreno, htjela bih se malo više okušati u filmu i na televiziji, jer dosad nisam imala puno prilika. Osječka akademija nema smjer režije i produkcije, zbog čega se nismo imali priliku upoznati s mladim ljudima koji kasnije postanu tvoji kolege, koji te zovu… Snimila sam jedan kratki film, glumila sam epizodnu ulogu u seriji ‘Luda kuća’ i to je to. A to me zanima, mislim da bih tu mogla puno dati. Sapunice? I one imaju svoje zakonitosti koje treba razumijeti i njima ovladati, mogla bih i to probati, zašto ne – kaže Marija.

Krenula je tu priča i na kvalitetu hrvatskih serija, filmova, ali tu je stiglo iznenađenje… Ona, naime, malo toga gleda.

– Ne, ne gledam baš… Iskreno, doma uopće nemam televizor – otkrila je Marija pa opisala kako je to živjeti bez TV-a…

– Odlično! Zadnji televizor mi je bila ona ‘kanta’, a kad je trebalo prijeći na tanke varijante, nikad ga nisam kupila. Ima već desetak godina, tu negdje, da sam bez TV-a. Skinem seriju na laptop, odem u kino, ali pažljivo selektiram sadržaj koji gledam.

Osim toga, nema Marija ni idole, uzore… Spomenut će Anthonyja Hopkinsa, Meryl Streep, a onda će i tu zastati. Omiljenoga glumca ili film ona nema.

– Ne, puno kolega cijenim i poštujem, ali teško mi je reći tko je najbolji. Nikad nisam ni lijepila postere po zidovima, nisam taj tip – kaže Marija, koja uživa živjeti u svome gradu.

– Volim Goricu zato što ima kilometre staza za rolanje, što ima bazen, na kojem sam triput tjedno… Grad je ugodan za život, miran, idealan za obitelj – misli Marija, koja je jedva dočekala pitanje je li i koliko glumila na goričkim daskama.

– Jesam, radila sam nešto, ali nadam se da ću u budućnosti raditi i više, i predstave za odrasle. Dosad sam radila dvije predstave za djecu, za šest uloga u predstavi ‘Dječak koji je tražio zmaja’ sam i nagrađena, a igrala sam i u ‘Uličnim skitačima’. Iako, šteta je da me nema u predstavama za odrasle, kad sam već tu, na dispoziciji, nema putnih troškova, ha, ha.

‘Joj, samo da se ne moram ljubiti…’

Ne mislim da sam manekenski tip ili seks bomba, ali smatram se ljepuškastom osobom, a nikad mi nisu dali da igram zavodnice! I hvala Bogu na tome, barem se nisam morala ljubiti na sceni, kroz smijeh kaže Marija, koja je svih ovih godina tek jednom bila blizu…
– Jednom sam se morala samo cmoknuti s Robertom Ugrinom na kraju predstave ‘Kroćenje goropadnice’, gdje sam igrala Katarinu, a on Petruccia, i to je to. Drago mi je što me to svo ovo vrijeme mimoilazi, ne znam kako bih to preživjela. Lijepo je na sceni vidjeti dvoje kako se vole, no ljubav i strast se mogu vidjeti i u pogledu, u oku – iskreno kaže Marija.

Pipi Duga Čarapa dubi na glavi i hoda na rukama…

Glumci moraju biti u jako dobroj fizičkoj kondiciji, jer to je jedini način kako se tijelo može odazvati na impulse koji mozak zamisli. Kad sam igrala Pipi Dugu Čarapu, morala sam tijekom predstave dubiti na glavi, hodati na rukama, napraviti špagu i premet, popeti se na kućicu visoku četiri metra u nekoliko sekundi… Ja se održavam kroz plivanje i rolanje, zasad mi je to dovoljno, priča nam Marija i dodaje:
– Općenito glumci moraju puno raditi na sebi, prije svega na glasu! Nije lako dobaciti do zadnjeg reda kazališta, to iziskuje posebnu razinu govora, nimalo sličnu običnom razgovoru kakav, recimo, mi sad vodimo. Za to te Akademija priprema, ali treba stalno raditi vježbe za glas, disanje i artikulaciju… I glas je mehanizam koji se bilda, koji mora biti u formi.

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Čuvamo granicu našeg Turopolja, slavimo poštara i uživamo s djecom

Lekenik se prvi put spominje prije više od 800 godina, upravo u ovome mjestu ban Josip Jelačić doznao je da će postati ban, a velika faca nakon svega je ispao – poštar Josip. Tu je i dječje selo, nogometni klub… Ovo je priča o svemu tome

Objavljeno

on

Upitate li danas bilo kojega mještanina Lekenika po čemu je njegovo selo poznato, izdvojit će nekoliko stvari – SOS Dječje selo, Jurjevo, ban Jelačić i eventualno nogometni klub, koji pamti bolje dane od ovih koje živi danas… No nikako ne smijemo zaobići niti pojedine lokalne “birtije”, koje su i dalje, nakon skoro 40 godina, zaštitno lice ovog živopisnog sela. I, naravno, izvor svih informacija, kako to obično biva u manjim sredinama. U njima ćete se uvijek osjećati dobrodošlo, bilo da ste domaći čovjek ili ste samo u prolazu. No odbiti “ajmo još jednu”, jasno, ne smijete.

Kopajući po ropotarnici povijesti, starim bilješkama i foto albumima, saznat ćete da je nekad Lekenik živio i disao punim plućima – i tako već 800 dugih godina otkako je njegovo ime prvi puta spomenuto. Pa krenimo od samog početka… Podatak govori kako je Lekenik dobio ime po biljci “liken” (leken), koja je nekad davno rasla uz rubove potoka i u močvarama toga prostora. Tu je danas i potok Lekenčica koji, smatraju neki mještani, dijeli ovo mjesto na dva dijela – turopoljski i erdödski. Prolazeći kroz mjesto, iz smjera Zagreba, do mosta je turopoljski Lekenik, a nakon onaj erdödski. Neki se mještani smatraju Turopoljcima, a neki jednostavno – Lekeničanima.

Samo ime Lekenik seže u daleku povijest i prvi puta je spomenuto u pisanom dokumentu 1217. godine, i to u ispravi kralja Andrije, kojom se potvrđuje vlasništvo Zagrebačkog kaptola nad posjedom Dužica, danas naselju pored Lekenika. U toj ispravi, kao najsjevernija točka spomenutog posjeda, navodi se Lekenik (LIHCINNIHC).

Svašta se događalo s Lekenikom u tih 800 godina, no potrebno je izdvojiti nekoliko bitnih činjenica koje su postavile temelje današnjeg naselja. U 17. i 18. stoljeću dio Lekenika pripadao je Plemenitoj općini Turopoljskoj, ali u službi podanika, koji su bili dužni Općini plaćati razne daće. No 1848. godine, ukidanjem kmetstva, bivši turopoljski kmetovi u Lekeniku prestaju biti podložni Plemenitoj općini Turopoljskoj. Od plemićkih obitelji na ovom prostoru spominju se prvo Babonići, a potom Erdödy, po kojima dio sela i dobiva ime. Službeno su se i administrativno ova dva Lekenika spojili tek 1953. godine.

Svake godine oko Trojačke nedjelje (krajem svibnja ili početkom lipnja) okupi se cijelo selo kako bi proslavilo svog poštara Klempaja. I tako već 12 godina. Priča počinje davne 1848. godine, točnije 26. ožujka. Naime, toga dana prije 171 godinu pukovnik Josip Jelačić u Lekeniku je saznao da je imenovan banom. Tadašnji lekenički poštar Josip Klempaj uručio mu je kraljevsko ukazanje kojim se Jelačićeva budućnost promijenila. Dalje priču znamo. No što se događalo s našim poštarom?

Pošta u Lekeniku osnovana je 11 godina ranije, 1837., a upravo je Klempaj bio prvi poštar. S obzirom na važan dokument koji je uručio Jelačiću, ne čudi podatak da je poštar Klempaj postao Vrhovni hrvatsko-slavonski upravitelj pošta.

Danas ova tradicionalna manifestacija “Dani bana Jelačića i poštara Klempaja” kroz tri dana privlači brojne posjetitelje iz svih krajeva središnje Hrvatske. Svake godine organizator, Turistička zajednica Općine Lekenik, priprema natjecanje u brzini i spretnosti osnovnoškolaca “Mali poštar”, a tu je i prikaz povijesnog susreta dva Josipa. Uz bogate kostime, konje i valcer, vraćaju nas u tu daleku 1848. godinu.

Još jedna važna proslava odvija se u travnju kad se slavi jedan od najvažnijih turopoljskih blagdana, Jurjevo, ali i sam Dan općine Lekenik. Uz brojne prigodne programe, od onih sportskih pa do kulturno-umjetničkih, središnje događanje je svakako paljenje Jurjevskog krijesa.

U svojoj 26. godini Općina Lekenik obuhvaća 18 naselja s ukupno 6.043 stanovnika, odnosno 2.134 domaćinstava i oko 950 kuća za odmor. U samom naselju Lekenik, na glavnoj prometnici Sisak – Zagreb, živi oko dvije tisuće stanovnika. Upravo je ta prometnica, kao i blizina gradu Zagrebu, jedna od okosnica dobrog razvoja Općine – što u gospodarskom, što u financijskom smislu. Danas je tu poslovna zona Marof, SOS Dječje selo Lekenik te brojne tvrtke koje su svoj dom pronašle upravo u Lekeniku. Od cijele Hrvatske, upravo se Lekenik pokazao idealnom lokacijom za gradnju prvog SOS Dječjeg sela…

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

Pogodan smještaj, potrebna infrastruktura, gostoljubivost stanovništva i spremnost na suživot sa stotinjak djece bili su presudni za odabir ove lokacije. Kamen temeljac položen je u rujnu 1992. godine. Prvi mali stanovnici i njihove SOS mame došli su u Lekenik početkom 1993., a svečano otvorenje Dječjeg sela održano je 8. listopada iste godine. Stoga je taj dan proglašen Danom SOS Dječjeg sela Lekenik.

Danas o djeci svakodnevno brine 15 SOS mama, a pomažu im SOS tete. Tu su još i direktor Sela, psiho-pedagoški te administrativno-tehnički tim. SOS Dječje selo danas može smjestiti oko stotinu djece, a od 1993. godine kroz Selo je prošlo oko 400 djece.

Kakva bi to priča o mjestu bila, a da ne uključimo ono što mu daje duh i osobnost, njegove mještane. Kako nam pričaju oni stariji, danas se živi “bolje i udobnije”. Tu je nekoliko trgovina, doktori, stomatolozi, nekoliko kafića, pošta i sve ono što jednom mjestu treba za normalno funkcioniranje. No svi će se složiti oko jedne stvari, da su prije ljudi živjeli puno sretnije nego danas.

– Živjelo se sretnije jer su se ljudi i djeca više družili. Tu je bilo djece na svakom koraku, na ulicama, kad su bili praznici, na poljima kad smo išli s kravama, pekli pečenike… Sad nemaš nigdje nikoga. Svi su zatvoreni u kućama, pred televizorima, na mobitelima – priča nam jedna starija mještanka.

Prisjeća se da je Lekenik sam proizvodio svoju struju i bio jedino selo u okolici čiji su stanovnici u kućama imali žarulje. Danas objekti na Zagrebačkoj zjape prazni, no pedesetih godina prošlog stoljeća veliko postrojenje koje su zvali “Poduzeće” bilo je centar života. Nazivalo se još i “Maschinhause”. U “Poduzeću” su se, između ostalog, izrađivali i parketi, a unutar velikog dvorišta bile su i tračnice za male vagone koji su prevozili taj parket.

– Na mjestu gdje se danas nalazi benzinska crpka, nekad davno je bilo veliko igralište, koje je bilo ograđeno, i tu se održavao sajam. U doba kad se žela pšenica i ječam, na tom igralištu bili su postavljeni ‘drešovi’, odnosno vršilice. Ljudi su nosili žito na vršenje. Red je znao biti s jednog i drugog kraja sela – nastavlja naša sugovornica.

Prvi televizori u selo su stigli sredinom 60-ih, glavna prometnica je asfaltirana tek tijekom 70-ih, a čari razgovora preko telefonske žice mještani su otkrili tek 80-ih.

I u prošlom stoljeću, nogomet je Lekeničanima bio najvažnija sporedna stvar na svijetu. Nedavno je ŠNK Lekenik proslavio 90. rođendan, a tom su prilikom odigrali prijateljsku utakmicu s goričkim prvoligašem. U Lekeniku se i početkom 1920.-tih ganjala lopta, no za pravi nogometni klub trebali su čekati sve do 1929. godine, kad su na Skupštini donijeli prva pravila kluba. U sljedećih 90 godina klub je promijenio ime nekoliko puta (Sloga, Lokomotiva pa Lekenik), mnoga vodstva i trenere. U jednom trenutku su imali okupljenu i žensku ekipu te su bili na pragu registriranja ženskog kluba, no ideja je brzo propala jer su djevojke, zbog privatnih razloga, napuštale klub.
Klub je svoj najveći uspjeh postigao u sezoni 2011./2012. kad su zauzeli drugo mjesto u četvrtoj ligi i plasirali se u 3. HNL, gdje su proveli jednu sezonu. Danas se natječu u 1. ŽNL Sisačko-moslavačke županije.

Lavovski posao zadali su si urednici monografije, Lekeničani dr.sc. Stipica Grgić i Božidar Antolec, koji su povijest svog mjesta istraživali oko deset godina. Tako su kopali po ropotarnici povijesti lekeničkih obitelji, skupljali fotografije, pronalazili stare dokumente, surađivali s brojnim profesorima na utvrđivanju činjenica… Monografija je ugledala svjetlo dana 2017. godine, punih 800 godina nakon prvog spomena mjesta Lekenik. Na otprilike 400 stranica nastojali su sažeti bitne činjenice o ovom turopoljskom selu.

– Za potrebe monografije od mještana smo dobili više od tisuću fotografija, stotine dokumenta, desetine tekstova i intervjua, a čak su nam nudili i neke predmete. Mještane smo nastojali uključiti u rad na monografiji. U konačnici, upravo je interes stanovnika Lekenika i zaljubljenika u mjesto postao presudan da se u zadanom roku završi ova knjiga te da se kaže par riječi o osam stoljeća mjesta – kažu urednici monografije.

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Spremni smo učiniti sve da naše cure prohodaju

Šanse da se ovako nešto dogodi, da obje sestre boluju od iznimno rijetke bolesti, bile su jedan naprema milijun! A dogodilo se baš to, od polineuropatije boluju naše obje kćeri, Iva i Lorena, kaže otac Zoran Rinčić

Objavljeno

on

Lorena i Iva Rinčić rođene su s polineuropatijom nepoznatog porijekla, bolešću živaca i mišića koja se razvija zbog nedostatka aksona na peronalnim živcima. I zato ne mogu hodati. Dijagnoza koju imaju jedinstven je slučaj, ne samo u Hrvatskoj, nego u cijeloj Europi.

– Kad smo doznali za problem kod Lorene, prvo je bio šok, a nakon par dana završili smo u Klaićevoj. Počelo je s gipsanjem, znači dijete koje se tek rodilo imalo je gipseve sve do godinu i pol dana. Žena i ja bili smo u totalnoj komi, doktori su se isto prvi put susreli s tim – kaže tata Zoran Rinčić.

Nakon gipsa, uslijedila je operacija, no sve se vratilo natrag. Tetive se sužavaju, ne podižu noge, zbog toga se skraćuju i svako malo potrebna je operacija. I trajalo je to, išli su na vježbe u Klaićevoj, privatno, nema doktora u Hrvatskoj koji njih nije upoznao.

– Lorena je imala tri operacije do sad, trebalo ih je biti i više, ali mi nismo dali. Ortopedi su govorili da treba korigirati nogu, neuropedijatri nisu dali jer bi propali mišići, a mi smo bili između dvije vatre. I odlučili smo da će operirati onoliko koliko treba, te se bazirali na fizikalnoj trodimenzionalnoj terapiji – pojašnjava tata.

Pet godina nakon Lorene, u obitelj je stigla Iva. Prije toga roditelji su napravili sve genetske pretrage, liječnici su rekli da je mogućnost da se ovo ponovi 1:1.000.000…

Djevojčice su, inače, cure iz donirane jajne stanice. Mama Marcela imala je najteži oblik leukemije, jedva ostala živa, uništene su joj sve jajne stanice. Jedini način da imaju djecu bilo je otići u Češku i napraviti umjetnu oplodnju.

Gospođa koja je donirala jajne stanice ima svoju obitelj, i prije je donirala, nikakvih genetskih problema nije bilo.

Kako su im u Pragu nakon Lorene ostale još četiri jajne stanice, svi su ih uvjeravali da nema šanse da se isto ponovi. Otišli su tamo rasterećeni, i dobili drugu kći Ivu.

– Nakon njenog rođenja, opet isto kao s Lorenom. Odbili smo i cijepljenje jer smo sumnjali na cjepivo, i doktori su nam to sugerirali. No nije prošlo dvadeset dana, a Marcela je dobila sudski poziv. Kazneno su je gonili jer nije cijepila dijete. Morali smo objasniti sucu da prvo moramo napraviti neurološke pretrage – kaže Zoran Rinčić.

A upravo su pretrage pokazale da je ovdje riječ o genetici. Roditelji su radije novac odlučili uložiti u terapiju, sve kako bi pomogli curama da prohodaju. Svi govorili da će djevojčice biti biljke, ali danas jedna ide u školu, a druga u vrtić.

– Nakon Ivina rođenja došli smo do dr. Ozrena Vrdoljaka u Klaićevoj. Od svih doktora jedini nas je poslušao i napravio kako mi želimo. Ona je nakon par mjeseci od gipsanja imala prvu operaciju, no njene tetive su tako jake da se sve brzo vraća natrag. Tad smo se odlučili bazirati na terapije i sve smo činili da osiguramo vježbe.

A onda je stigao svibanj. Dečki iz “Goričani humanitarke” napravili su Humanitarku za njih, koja je bila polazna točka za cijelu priču, za koju sad znaju praktički svi. Marcela je bez Zoranova znanja otišla u Polikliniku Glavić, raspitala se, i doznala da je iznos za terapije vrtoglavo visok. Oko 140 tisuća kuna samo za Lorenu! Iva je još bila premala. Kad je Joško Glavić, vlasnik poliklinike, čuo da se prikupljaju sredstva, ustanova je darovala mjesec dana terapije.

– Kad su cure krenule na robotiku, žena i ja smo se probudili u pet ujutro i gledali što se događa. Znači, cure se nisu dizale ni na wc, a do tada su se dizale po nekoliko puta, jer su imale slabe mišiće zdjelice. I evo, Lorena je došla od sto do dvjesto koraka, Iva je već na petsto! – prisjetio se prve terapije tata.

Prvi ciklus terapija trajao je od 18. svibnja do 15. srpnja, nakon čega su cure otišle u Poreč. Njima je more najbolja terapija, Lorena i pliva, a tata je bio u čudu kako dijete s tako malo snage u nogama tako roni i pliva. Za njih je vježbanje i plivanje obavezna aktivnost, no roditeljima je prilično teško jer ne mogu biti na sto strana. Tu su vježbe, škola, vrtić, a uz sve to bore se i s hrpom administracije…

Nakon povratka s mora, krenula je druga faza terapije, budući da je ostalo financijskih sredstava. Ta faza je trajala do studenog. Cure se super osjećaju i puno bolje hodaju, no došlo je vrijeme kad bi trebalo ići na razinu više.

– Mi ne možemo izdvojiti toliku svotu novca, oboje smo u minusu, kreditima. Puno su nam pomogli dobri ljudi, i moja tvrtka se uključila. Došli smo zato na ovu ideju o humanitarnoj akciji.

Iznos koji se prikuplja je 390 tisuća kuna. U međuvremenu je organizirano nekoliko humanitarnih događanja, te su se mnogi sami udružili i uplatili sredstva.

– Velika je vjerojatnost da će djevojčice prohodati, ali prvo želimo Lorenu dići na štake. Napretka ima i trudit ćemo se napraviti što više – kaže tata te dodaje anegdotu nakon humanitarnog koncerta.

Kad je supruzi rekao koliko se novca skupilo, Lorena je to čula i upitala:

– Tata, je li moguće da nam toliko ljudi želi pomoći da prohodamo?

Pitamo se kako izgleda ta skupa terapija.

– Robot Joža je najveći pomagač, to je lokomat. Kad vas stave unutra, oni gledaju ekran, igraju igrice, a pomiču noge, ruke, zdjelicu, kako bi ušle u ritam hodanja. Prvo je robot radio 90, Lorena 10 posto, a sad smo došli na 50-50. Svi su u šoku što su toliko postigle. S robotom se radi sat vremena, ali jako je bitna i fizikalna terapija, kao i da cure uspravno hodaju.

Treća faza će krenuti kad se prikupe sredstva, i opet je Poliklinka Glavić izašla ususret, te je donirala besplatne sate.

Za kraj dodajmo kako je nevjerojatno što sve ova obitelj proživljava. Djevojčice imaju istu dijagnozu, Lorena ima, a Iva nema pravo na invalidninu. Obrazloženje je da je Iva zdravo dijete, da može sama jesti, da može sve sama. Unatoč tome, roditelji se ne predaju. Međutim, i dalje trebaju pomoć. Humanitarna akcija traje do 18. siječnja 2020. godine, a ovo je broj računa na koji se može donirati: HR1223600003510079111, glasi na majku, Marcelu Rinčić.

Ovih blagdanskih dana trošit ćemo i više no što je potrebno, sjetimo se u tim trenutcima ovih djevojčica, i neka nit vodilja bude onaj trenutak kad će one samostalno prohodati. Zamislite kako ćete se osjećati znajući da je i vaš prilog doveo do toga.

Nastavi čitati

Reporter 393 - 21.05.2020.

Facebook

Izdvojeno