Poveži se s nama

Vijesti

Zašto obilježavamo Dan antifašističke borbe

Prema povjesničarima, današnji dan predstavlja kontinuitet s komemorativnom politikom socijalističkog režima

Objavljeno

U Spomen-parku Brezovica, nedaleko od obližnjem nam grada Siska, na dan napada nacističke Njemačke na Sovjetski Savez, 22. lipnja 1941. godine, skupina sisačkih članova Komunističke partije i SKOJ-evaca utemeljila je Prvi sisački partizanski odred. Taj odred, sastavljen uglavnom od Hrvata, koju su vodili Vladimir Janjić – Capo i Marijan Cvetković, sabotirao je važnu željezničku prugu u blizini, što je prvi čin oružanog otpora u Hrvatskoj. Bila je to ujedno i prva organizirana antifašistička jedinica u tadašnjoj Jugoslaviji i prva antifašistička postrojba u okupiranoj Europi. Danas ovaj dan obilježavamo kao Dan antifašističke borbe.

Sudjelovanjem u antifašističkom pokretu Hrvatska se uvrstila na stranu pobjednika u Drugom svjetskom ratu. Zakonom Republike Hrvatske o blagdanima iz 1991. dan je proglašen državnim praznikom čime je službeno izražena povezanost Hrvatske ne samo s pobjedničkom koalicijom 1941.-1945., nego i s dostignućima Europe i svijeta na tekovinama pobjede nad fašizmom, ističe se na internet stranicama SABH-a.

SABH upozorava na pogrešne interpretacije toga događaja, koje idu za njegovim proglašenjem prvog u Europi, zato jer nije bio prvi u Europi, ali je bio prvi u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Postojanje odreda pokazalo je da se Hrvati komunisti bore protiv ustaša, i to zajedno sa Srbima, prema njihovoj interpretaciji.

Glavni štab Hrvatske formirao je od tada do 1945. 251 partizanski odred, a Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije (NOVJ) imali su 536 partizanskih odreda, što znači da je Hrvatska dala preko 45 posto partizanskih odreda Jugoslavije, kažu u SABH.

Prvih godina Dan se obilježavao s kratkim ceremonijama polaganja vijenaca na Oltaru domovine, na Spomenik narodnim herojima na groblju Mirogoj, te Spomenik palim antifašistima u parku Dotršćina.

Nakon 2000. godine predsjednik Stjepan Mesić preuzeo je službeno pokroviteljstvo komemoracije, u sklopu napora da obnovi legitimnosti hrvatskog antifašizma. Postao je prvi hrvatski predsjednik koji je sudjelovao na komemoraciji u šumi Brezovica 2006. godine.

Obrazovanje

Klinci iz budućnosti: ‘Roboti iz Gradića bolji su od kineskih i japanskih’

Obitelj Dijanić iz Gradića izrađuje robote zbog kojih mladi Kinezi, Japanci, Singapurci i ostali liju suze… S puno manje sredstava, ali s puno više rada i talenta, brat i sestra Antonio i Dora, kao i najmlađi Ivan, izvode čuda! Rusi ih zovu sebi, Kanađani također…

Objavljeno

on

Japanci su došli kao pravi mali znanstvenici, njihova oprema cijela je oblijepljena sponzorskim natpisima. Kinezi također, pa onda i Singapurci, pa Iranci, kojima robote radi vojska… Tako je izgledala konkurencija na Svjetskom prvenstvu u robotici u Sydneyu. I onda dođe troje mladih Hrvata, brat i sestra Antonio i Dora Dijanić iz Gradića te njihov prijatelj Borut Patčev, i sve ih “razbucaju”. Osvojili su drugo mjesto pojedinačno i prvo u kategoriji Supertimova, čime su zaslužili, između ostaloga, i prijem kod velikogoričkoga gradonačelnika Dražena Barišića.

– Natjecanje je trajalo četiri dana. Prvi dan se natjecanje odvijalo na četiri staze, drugog dana na tri, a treći na dvije. Svaki dan su staze bile sve teže i teže, a želja za medaljom bila je sve veća i veća. Bilo je tu jako puno napora, suza, znoja… Na kraju smo uspjeli biti drugi, što je super. A tog zadnjeg dana, na Supertimovima, pokazali smo da smo mi jedan super tim – kazala je Dora, koja će od jeseni krenuti u srednju školu, pa dodala:

– Upoznali smo nove prijatelje, iz Irana, Italije, SAD-a… Svrha svega ovoga nije ni bilo samo osvojiti medalju, nego upravo to, upoznati nove prijatelje iz svih dijelova svijeta.

Njezin stariji brat Antonio, srednjoškolac, ukratko je objasnio što se točno događalo na natjecanju u Australiji.

– To je bila simulacija koja predstavlja čovjeku nepristupačan teren, koji robot mora proći i ući u određenu prostoriju. Pritom mora razlikovati žive i mrtve ‘žrtve’, prvo izvući žive, a nakon toga i mrtve… Nakon uspješno obavljenog zadatka, mora još i napustiti evakuacijsku zonu i vratiti se odakle je krenuo.

Bio je s njima kod gradonačelnika i najmlađi brat Ivan, 12-godišnjak koji je bio premlad za sudjelovanje.

– Volio bih iduće godine ići, ali granica je 14 godina, a ja ću imati 13 – svjestan je Ivan, koji se također zaljubio u robotiku, tata je i njega uspio zaraziti tom ljubavlju.

– Ove godine sam bio na natjecanju u Zagrebu, Sloveniji, Austriji… U Sloveniji sam bio drugi, u Zagrebu četvrti, a u Austriji peti od 60 ekipa – pohvalio se Ivan.

Čestitao im je gradonačelnik svima, pohvalio ih nekoliko puta, a na dar je dobio plišanoga klokana.

– Upriličili smo ovo primanje kako bismo vam iskazali priznanje i čast zbog svih uspjeha koje ste ostvarili na svjetskoj, globalnoj razini. Ovo je nacionalna čast, vi ste nacionalni ponos. Velika je stvar to što ste uspjeli, što ste na ovakav način prezentirali Hrvatsku tako daleko od doma. Često u Hrvatskoj kažemo da nemamo uvjete za nešto, ali i vi ste dokaz da imamo talent. U mnogo toga smo napravili svjetske rezultate, a da nismo imali uvjete, od sporta pa do znanosti. Očito ćemo svjetske rezultate raditi i ubuduće – rekao je Barišić i dodao:

– Mi kao grad smo jako ponosni, ali i svjesni da bi ono što smo dosad imali jednokratko trebalo postati strateški dugoročno. Želimo ovdje razvijati uvjete i okolnosti, razvijati kompetitivne uvjete za stvaranje ovakvih ljudi, a na taj način ćemo graditi i društvo. Važno nam je da Velika Gorica nije na karti svijeta samo kroz neki zabijeni koš ili gol, nego da je prisutna i u znanosti. Nedavno smo bili i u Rumunjskoj, gdje se predstavilo goričko Dječje gradsko vijeće, imamo puno djece i mladih na raznim stranama svijeta, ali imamo i ovakvu djecu, koja nastavljaju obiteljsku tradiciju.

Mama Slađana i tata Lovrek sjedili su odmah do svoje djece, sretni i ponosni.

– Tate, naravno, ne bi ni bilo da nema mame, a on je težio oduvijek ovakvim stvarima. U tako stimulativnom okruženju sve je lakše, tako da vam svima skupa čestitamo. Vi ćete sami razmišljati što i kako dalje, a mi ovoj i ovakvoj djeci moramo stvoriti uvjete da se dalje razvijaju ovdje, na području našega grada – rekao je gradonačelnik, da bi zatim otkrio potencijalno vrlo, vrlo zanimljivu informaciju:

– Nekidan sam razgovarao s Matom Rimcem, koji je jako zainteresiran nešto i ovdje napraviti, ima ideju, a bit će mu drago vidjeti da ovdje ima i ljude. Jer badava ideje i financijske mogućnosti ako nema pravih ljudi, koji će razmišljati, promišljati i stvarati.

A zatim je gradonačelnik, bivši novinar, opet to postao na nekoliko trenutaka.

– Što je sad sljedeće, koji su sljedeći izazovi? – pitao je Barišić djecu, a prva je odgovorila Dora:

– Napraviti još boljeg robota! Ići ćemo i na druga natjecanja, u Španjolsku, Rusiju, Francusku… Radimo dalje, nema stajanja.

I pritom Dora definitivno nije preuveličavala. Robotika je važan svjetski i gospodarski trend, ali i posao kojem se treba vrlo ozbiljno i temeljito posvetiti. Pogotovo ako želiš biti ovako uspješan kao obitelj Dijanić.

– Ovo se radi svaki vikend, cijelu subotu i cijelu nedjelju, a preko tjedna klinci rade sami. I tako to ide godinu dana. Trenutačno imaju pauzu, a to znači da čekamo da nam stignu novi dijelovi, bez kojih se ništa ne može ni raditi. U tih mjesec dana treba skupiti ‘tonu’ novca, jer svaki ovaj robot je iznimno skup – rekao je tata Lovrek pa svima u prostoriji gradske uprave otkrio kako na je stolu upravo izloženo oko 350.000 kuna?!

– Izrada ovog prvog robota slijeva stoji 100.000 kuna, ovaj do njega je 75.000, ovaj do njega isto oko 100.000, ovi ostali po 40.000 kuna… S ovim jeftinijim se kreće učiti, njih je jako teško ‘skuriti’, a ovaj koji je svjetski prvak… Evo, baš smo bili na HTV-u, Antonio ga je stavio na metalnu podlogu i ‘skurio’ mu se glavni kompjutor, što nam je isti čas minus od tri tisuće kuna. Jako, jako jednostavno je neke stvari ‘skuriti’, ali poanta je dati djetetu da se s tim, uvjetno rečeno, igraju. Ako ga ne zna sam sklopiti i spojiti, sve to nema smisla – govori glava obitelji Dijanić.

Raspričao se tata, želio cijeli doživljaj što vjernije prenijeti gradonačelniku i njegovim suradnicima, gotovo da ga je bilo teško zaustaviti kad je krenuo iznositi pomalo nevjerojatne podatke i usporedbe rođene u Australiji.

– Sve ostale momčadi, na svjetskoj razini, rade u suradnji s vojskom. Iranski robot, recimo, izgleda kao da doslovno može odmah u rat, to se vidi iz aviona. I zna se tko im to radi… Kinezi su nas pokušavali malo prevariti, namještali su robote, i tek na kraju drugog dana Antonio je skužio što rade, rekao sucima i oni su odmah s prvog mjesta skliznuli na peto. Robot mora imati između tri i četiri tisuće linija koda da bi sam ušao u zgradu, prošao cijeli prostor, zapamtio gdje je bio, pronašao žrtve, iznio ih i vratio se van. To je jako, jako puno funkcija… A oni nakon svakog koraka nešto stišću, prebacuju, nemaš pojma što rade! A oko njih tim od sedam, osam ljudi, sve prate – prepričavao je Lovrek Dijanić, pa dodao:

– Prvo moraš pobijediti sve ostale, da bi došao u šansu pokazati sve što možeš. I kad sve to napraviš, dođeš do kraja i izgubiš od Iranaca doslovno za jednu lopticu. Ali dobro, Iranac je sad Antoniju najbolji prijatelj, izgrlili su se i izljubili na rastanku…

Konačna nagrada za sav trud stigla je kroz zlatnu medalju među Supertimovima. Iako, dio svjetskih prvaka s tim baš i nema neke velike veze.

– Supertimovi su dokaz tko zna programirati. Namjerno dobrim klincima daju one koji su lošije, a mi smo dobili Šveđane. Njihov robot je bio takav da ništa nije radio, pa su stavili gore na njega patkicu koja se glasa i vozi. U roku pet sati su poslali Šveđane doma, uzeli njihovog robota, složili njihovog s ostatkom dijelova od našeg, jer on je trebao odraditi lakši dio, a naš puno kompleksniji i teži. A opet, bez njihovog nema pobjede… Tako da su složili njihovog, našeg, osvojili zlato, a Šveđani su se priključili na kraju i rekli: ‘Wow, pa mi smo svjetski prvaci!’ – sa smiješkom priča tata Dijanić.

Ponuda da odu u druge, bogatije sredine, ima koliko hoćeš.

– Izbornik Francuske, gdje je sljedeće godine svjetsko prvenstvo, prišao nam je i predložio da nešto zajedno radimo, da imamo miješanu ekipu. A onda se javio i Portugalac, jer kod njih je ono europsko prvenstvo, pa tražio da radimo s njima… A mi smo im samo rekli da ništa od toga, da ćemo im doći u Bordeaux i Porto i sve im uzeti! Iako, jako se teško boriti s njima, pogotovo što se tiče proračuna. Ove cifre koje sam maloprije iznio njima su za gablec. Jedan prosječan robot s kojim radi konkurencija stoji 15-ak tisuća eura, i onda to pomnožite sa pet… – uspoređuje Lovrek.

Stvar je prilično jasna, talentom i radom idu u borbu s novcem i tehnologijom.

– Mora se nekako kompenzirati taj nedostatak skupe opreme s programom. Naš robot, kažem, ima više od tri tisuće linija koda, programimo ne od 0 do 24, ali od 0 do 23, jer sat vremena i spavamo, dok njihovi roboti imaju motore. Izraelac i Kinez imaju robote kakvi se nalaze na svemirskoj postaji. Njihov motorić košta oko 800 eura, naš s e-Baya 500 kuna. I nama je super. Pa Koreanci, Japanci ili Singapurci, koji dođu cijeli oblijepljeni sponzorskim natpisima, ne smiju se vratiti doma bez rezultata. U Japanu su u svim novinama objavili da su ‘njihovi sjajni robotičari, u ubitačnoj konkurenciji, osvojili sjajno šesto mjesto’. Da smo se mi vratili kao šesti, kakva smo nacija, pitali bi nas zašto smo uopće išli na toliki put zbog takvog nečega – kazao je otac mladih robotičara, pa pozvao Grad da pomogne u svemu što rade.

– Ako grad ima mogućnosti, trebalo bi to poticati. Evo, Split ima Centar za izvrsnost, u kojem su Antonio i Dora, pa čak i Ivan, predavali stranim profesorima. Bila je puna dvorana, nakon čega su išli u još jednu učionicu, gdje su profesorima iz inozemstva objašnjavali kako oni to rade. A tajna je zapravo u posvećenosti. Evo, sad u Sydneyu natjecanja su trajala od 9 do 15 sati, ali moji klinci su imali svoj ritam. U 7:00 je doručak, u 8:00 su u dvorani, zaštitar već zna da mora otvoriti da pusti te lude Hrvate, da bi se dvorana oko 15 sati već ispraznila. A nas u osam navečer tjeraju iz dvorane!

Opširno tatino izdanje prekinuo je na trenutak gradonačelnik, koji se opet podsjetio kako je to biti novinar.

– Ima li u tome svemu ‘head huntera’? – upitao je.

– Uh, da ima li… Prošle godine smo za Antonija imali priliku. Točnije, to nije prilika za njega, nego za cijelu obitelj. Kad smo bili u Kanadi, govorili su nam da nam ni ne treba povratna karta, da ostanemo tamo. Kad smo bili u Italiji, jedan Rus nam je prišao, nismo ni znali da je tamo, ponudio stan u Moskvi, koliko god nas ima, stipendiju… Sve živo, sad odmah! Oni to vide – naglasio je Lovrek Dijanić.

Posebno ga muči to što se u svijetu puno više cijeni ono što se događa u njegovoj obitelji nego u hrvatskom sustavu.

– S ovim natjecanjima se, recimo, stječe pravo na upis na Cambridge i Oxford, a kod nas… Ne da se ne prepoznaje vrijednost ovoga, nego i puno gore od toga. Znate li koliko se od ovog natjecanja dobiva bodova za upis u srednju školu? Pogađate, nula! I zbog toga moja Dora nije upala u školu u koju želi ići, u MIOC, nego u onu u koju se uspjela upisati. Kad smo to pričali jednom Japancu, čovjek je bio u šoku, ništa mu nije bilo jasno. Mislio je da i mi dođemo doma i biramo u koju školu želimo ići. Kod njih takvoj djeci daju hrpu novca, alate i sve ostalo, da rade dalje i predaju drugoj djeci. Neke stvari se kod nas ne mogu ljudima objasniti… Nije to stvar novca, i bez nekih velikih sredstava možemo biti u svjetskom vrhu – zaključio je Lovrek Dijanić.

Nastavi čitati

Sport

Novi gorički Nizozemac: ‘Znam za Dinamo i Rijeku… Hajduk? Nikad čuo!’

Gorica je moj prvi klub u inozemstvu, a bilo je i vrijeme da se okušam negdje izvan Nizozemske. Uvijek sam želio vidjeti svijet, upoznavati druge narode i kulture. Koliko vidim, Hrvatska je prekrasna zemlja, kaže novi igrač HNK Gorice Matthew Steenvoorden

Objavljeno

on

Na njegovu dovođenju radilo se u tišini, samo se odjedanput pojavio u Velikoj Gorici, potpisao ugovor i ugrabio dres s brojem 4, uskočivši tako u cipele koje je lani nosio drugi inozemni stoper, Nigerijac Oboabona. Nizozemac Matthew Steenvoorden (26), novi igrač HNK Gorice, nadaju se svi u klubu, ostavit će bolji dojam od Oboabone, a prvi kadrovi njegova nogometa govore u prilog tome. Odigrao je 60 minuta protiv Tuzla Cityja u srijedu, u paru s Jovičićem, pa još 45 protiv Inđije. Dok je on bio na terenu, Gorica nije primila niti jedan gol, što je ohrabrujuća vijest.

– Ovako na prvu, mislim da je to ozbiljan igrač. Vidi se da je škola Feyenoorda, ozbiljnoga kluba, ali naravno da će mu trebati neko vrijeme da se 100 posto spremi, ipak je zadnju utakmicu imao 31. svibnja. Morat ćemo biti oprezni s njim, ali ako procijenimo da je spreman već za prvo kolo, ozbiljno ćemo razmišljati i o njemu – kaže trener Sergej Jakirović.

I doista, čak će i nogometni laici primjetiti da Matthew Steenvoorden zna igrati nogomet, da je britak i oštar, da je siguran i čvrst… Baš djeluje kao pravo pojačanje. Uostalom, kako i trener kaže, riječ je o igraču koji je prošao ozbiljnu školu nogometa, prošao nizozemsku prvu i drugu ligu…

– Počeo sam u Feyenoordu sa sedam godina, došao sve do prve momčadi, a otišao sam kad su mi bile 22, nakon 15 godina u klubu. Odigrao sam dvije utakmice za prvu momčad, a u međuvremenu sam bio i na posudbama u Excelsioru i Dordrechtu, kako bih skupio minutažu. Nakon toga sam otišao u Cambuur, proveo tamo tri godina i sad sam ovdje – prevrtio je Matthew film svoje karijere, koja je kroz Goricu doživjela prvu inozemnu epizodu.

– Bilo je i vrijeme da se okušam negdje izvan Nizozemske. Imam 26 godina, a uvijek sam želio vidjeti svijet, upoznavati druge narode i kulture. Hrvatska je, koliko sam dosad vidio, prekrasna zemlja, a imao sam i preporuke od Justina Mathieua, s kojim sam igrao u Cambuuru, o klubu i svemu oko njega. Rekao mi je: ‘Stari, moraš doći ovdje…’ Ispada da je preuzeo ulogu sportskog direktora, ha, ha – govori Steenvoorden, Nizozemac indonezijskih korijena, koji je igrao za mlade reprezentacije obje svoje domovine.

No nama je puno važnije što se odsad igrati za Goricu, uz nadu da će to činiti uspješno, da će biti veliki benefit za goričku defenzivu. A kad bi sam sebe predstavljao kao igrača, rekao bi…

– Centralni sam branič, jak u zraku, često zabijam golove nakon kornera i slobodnih udaraca… U posljednje dvije sezone zabio sam 12 golova. I volim igrati nogomet, nisam od stopera koji samo nabijaju.

Prilagodba je, kaže, puno lakša uz dva sunarodnjaka u svlačionici.

– Malo više od tjedan dana sam ovdje, smjestio sam se u stan kod Justina Mathieua, mog prijatelja iz Nizozemske, tako da mogu reći da se osjećam kao doma. Nizozemac je i Joey Suk, ali kako je bio ozlijeđen, tek u petak smo se prvi put vidjeli, upoznali… Igrao sam u Nizozemskoj protiv njega, ali zajedno u momčadi još nismo bili. Puno mi je lakše uz Justina i Joeya, mogu me uvesti u sve, objasniti mi kako što funkcionira… Puno mi to znači. Iako, sviđaju mi se svi novi suigrači, svi su mi odmah prišli, izrazili dobrodošlicu… Lijepo je kad osjetiš tako nešto kao novi igrač, pogotovo kad si stranac – kaže Matthew.

O hrvatskom nogometu znao je dosta u općenitom smislu, za sve ostalo tu je Google.

– Kad se pojavio interes Gorice za mene, upregnuo sam google i išao doznati što se može o državi, o Velikoj Gorici, Zagrebu… Bio sam već u Rijeci, igrao sam za Feyenoord protiv njih u Europskoj ligi prije četiri, pet godina. Da, jedna od moje dvije utakmice za Feyenoord bila je ta.

Protiv Rijeke će igrati ove sezone četiri puta, kao i protiv svih ostalih klubova u HNL-u, uskoro će dobiti puno cjelovitiju sliku o hrvatskom klupskom nogometu. Sliku koja je zasad prilično zamagljena…

– Znam za Dinamo Zagreb, za Rijeku… Hajduk? Ne, nikad čuo… – iznenadio nas je Steenvoorden.

Bit će dovoljno vremena da shvati što je Hajduk, da upozna i Lokomotivu, i Slaven Belupo, i Osijek, i Istru… I, za početak, Inter iz Zaprešića. U prvom kolu na gorički stadion dolazi upravo županijski rival, a Steenvoorden je već sad spreman. I želi biti na raspolaganju treneru.

– Nadam se da ću biti u prvih 11 već od prvoga kola, spreman sam i puno motiva – zaključio je svoje predstavljanje Goričanima naš novi Nizozemac.

Prvi pokazatelji su jako dobri, neka tako i ostane.

Nastavi čitati

Sport

Naša Nina Vuković četvrta na Prvenstvu Balkana!

Članica Atletske škole goričkog Maraton kluba i višestruka prvakinja Hrvatske Nina Vuković odradila je sjajan nastup za Hrvatsku atletsku U23 reprezentaciju u Istanbulu

Objavljeno

on

Odličan rad s mlađim kategorijama atletičara Maraton kluba Velika Gorica ovih je dana dobio i potvrdu iz Hrvatskog atletskog saveza! Članica Atletske škole goričkog Maraton kluba i višestruka prvakinja Hrvatske Nina Vuković, nastupila je za Hrvatsku atletsku U23 reprezentaciju na Prvenstvu Balkana u kategoriji mlađih juniorki, a koje se jučer održalo u Istanbulu.

Naša je Goričanka Nina zauzela četvrto mjesto! Nastupila je na utrci od 3000 m i stigla do cilja u vremenu 10:56,87, što je odličan rezultat.

U Maraton klubu ponosni su na mladu atletičarku, a predviđa joj se bogata sportska karijera.

– Navedena ostvarenja ne bi bila moguća bez kvalitetnog i stručnog rada glavnog trenera Franje Gavranovića kao i bezrezervne podrške koju Nina ima u roditeljima – istaknuli su iz Maraton kluba.

Nastavi čitati

Reporter 383 - 19.06.2019.

Facebook

Izdvojeno