Razgovarala: Gianna Kotroman

Dok su druga djeca maštala o nekim drugim zanimanjima, Kristina Mlinarić već je u šestom razredu osnovne škole znala da želi postati pilotkinja. Odrasla je u Velikoj Gorici, u Kolodvorskoj ulici, nedaleko od Zračne luke Zagreb, a prizori aviona koji slijeću na Pleso odredili su njezin životni put.

Danas je jedina kapetanica u Hrvatskoj, a u emisiji “Hrabre žene” kod voditeljice Gianne govorila je o tome koliko je težak put do kokpita, koliko košta školovanje, ali i o izazovima koje nosi posao u kojem nema puno prostora za pogreške.

“Piloti trebaju imati određene predispozicije, psihofizičke sposobnosti koje neće biti narušene jedni duže vrijeme, stoga sam odradila liječnički pregled. Upisuje se jako malo kvota, jedno 15-ak ljudi, a čak i ne završe svi”, govori Kristina.

Dodaje kako je danas put do pilotske dozvole puno skuplji nego kada je ona studirala. Nekad se dio školovanja financirao uz potporu države, dok danas roditelji sami moraju pokriti troškove.

“Ja sam imala veliki benefit jer se onda školovalo uz potporu ministarstva, ali danas je to jako veliki izdatak jer se sve plaća, letenje se plaća i svaki roditelj mora posegnuti u džep da bi djetetu omogućio takav vid školovanja. Zadnje što sam čula je da se radi o 70 tisuća eura”.

Osim znanja, kandidati prolaze i rigorozne liječničke i psihološke provjere.

“U moje vrijeme, to je bilo u bolnici u Dubravi i trajalo je dva dana. Prvi dan su bili fizički testovi, a drugi dan psihotest i psihomotorika. Traže čovjeka koji bi u nekoj poodmakloj dobi i dalje mogao dobro obavljati svoj posao bez obzira na zdravstveni aspekt, a to mora biti na visokom nivou”, objašnjava.

U Croatia Airlines došla je putem natječaja i odmah počela letjeti na Airbusima 319 i 320. Na njima je provela 11 godina, a kasnije je prešla na DASH 8 Q400, gdje je i postala kapetanica. Prošle godine završila je novo školovanje u Frankfurtu za Airbus A220.

Iako priznaje da je posao iznimno zahtjevan, kaže da težina ovisi o danu. “Nekad je petica, a nekad je bome desetka”, govori kroz smijeh.

Radni dan pilotkinje počinje puno prije ulaska u avion. Ako leti prema destinaciji na kojoj nije bila, unaprijed proučava aerodrom i procedure. Na posao dolazi sat i petnaest prije leta, preuzima dokumentaciju i s posadom odrađuje briefing prije polijetanja. No, iza glamurozne slike pilotskog poziva krije se i druga strana priče, ona obiteljska jer kako kaže, sve majke rade, ali i spavaju doma, za razliku od nje.

“Nije toliko problem dok si na porodiljnom, ali poslije kad krene vrtić, on ne radi do 20 navečer, nema noćenja. Moj muž je isto radio smjenski rad, tako da je moje dijete od prve godine bilo sa svojim spakiranim ruksakom i malo je spavalo kod moje sestre, malo kod bake i djeda. To je jako zahtjevno jer kad se djetetu nešto desi, vi niste prisutni”, kaže Kristina.

Posebno se sjeća jedne situacije, kada ste vratila s leta i zatekla dijete s ogromnim flasterom na glavi.

“Jednom se desilo da je dijete razbilo potiljak za vrijeme moje trodnevne smjene, a ja sam to tek vidjela kad sam se vratila doma jer je muž rekao da me nije htio uznemiravat, što je bila dobra odluka, ali ja bih voljela znat, kao i svaka majka, što joj se događa s djetetom”.

Dodaje kako se pilotima tijekom leta ne prenose takve informacije osim u krajnje hitnim situacijama jer su odgovorni za sigurnost putnika.

Velik dio posla odnosi se na konstantno usavršavanje i simulacije izvanrednih situacija. Piloti nekoliko puta godišnje prolaze provjere na simulatorima koji do detalja oponašaju pravi avion.

“To je velika kutija na hidrauličnim nogama, unutra je sve identično pravom zrakoplovu. Tamo uvježbavamo situacije za koje se nadamo da se nikad neće dogoditi”.

Na pitanje o najstresnijim trenucima tijekom leta, Kristina kaže kako turbulencije putnicima često izgledaju gore nego što jesu.

“Mi smo navikli na to, ali putnicima je baš gadno. Recimo, Zračna luka u Dubrovniku je specifična zbog bure koja puše bočno i stvara jake turbulencije, Sarajevo također zbog Juga, isto tako Mostar. Najveći problem rade promjene smjera vjetra, a to putnici najviše osjete jer oni ne mogu ništa napraviti, ali zato smo tu mi da se pobrinemo za to”.

Posebno voli letove iz Dubrovnika prema Zürichu ili Veneciji.

“Kada je lijep dan, vidi se cijela Jadranska obala i svaki otočić. To mi je najljepša ruta”

Iako je danas ženama puno lakše ući u svijet avijacije nego početkom 2000-tih, kada je ona počinjala, pilotkinja i dalje nema mnogo. Ipak, kaže da se u “muškom svijetu” uvijek dobro snalazila.

“Nije to više muško zanimanje, ima dosta kolegica, postotak je zapravo isti kao u kompanijama s većim flotama. Nadam se da će to rasti. Oduvijek sam se dobro snalazila u tom nekom muškom svijetu. Mislim da su muški kao prijatelji puno jednostavniji. Diskriminacije ili predrasuda nije nikad bilo na poslu, već je toga bilo više ovako privatno”.

Posebno ju veseli budućnost hrvatskog zrakoplovstva i širenje flote Croatia Airlinesa. Nada se da će jednog dana hrvatski nacionalni prijevoznik imati i prekooceanske linije. “To bih voljela doživjeti prije mirovine”, kaže.

Rođena je Goričanka te je odrasla ovdje. Prisjetila se i kako izgleda odrastanje danas u usporedbi s njenim djetinjstvom. Smatra da su današnja djeca manje fizički aktivna te da više vremena provode uz mobitele nego u igri na otvorenom.

“Mi smo bili drugačiji, krali smo trešnje, brali smo cvijeće u tuđem cvjetnjaku i bilo nas je svukud. Roditelji nas nisu pratili i nisu znali di smo dok nisu došli doma. Uvijek su mame vikale s prozora. Mi smo bili slobodniji, znali smo uzeti bicikle pa na Čiče i tako”.

A mladim djevojkama koje sanjaju o pilotskoj karijeri poručuje jednostavno – “Uz dobre ocjene te psihofizičke predispozicije, ne vidim razlog zašto ne bi mogle ostvariti svoj san”.

U Velikoj Gorici obilježena je 120. obljetnica osnivanja prvog hrvatskog automobilnog kluba, a tim je povodom Oldtimer klub Turopolje 31. svibnja u Pučkom otvorenom učilištu Velika Gorica organizirao svečanu akademiju posvećenu bogatoj povijesti automobilizma i očuvanju tehničke kulturne baštine.

Na događanju su se okupili predstavnici medija, lokalne i regionalne samouprave te brojni zaljubljenici u starodobna vozila. Među uzvanicima su bili i istaknuti predstavnici automobilističkog svijeta, uključujući Juraja Šebalja.

Predsjednik Oldtimer kluba Turopolje Vladimir Štarkelj istaknuo je kako je cilj obilježavanja ove značajne obljetnice podsjetiti na početke automobilističke kulture u Hrvatskoj te potaknuti očuvanje tehničke baštine.

– Danas slavimo obljetnicu ponajviše jer želimo potaknuti, kao čuvari tehničke kulturne baštine, da se prisjetimo povijesti i početaka automobilističke kulture u Hrvatskoj. Ovdje su ljubitelji starodobnih vozila, oldtimera i kao ljubitelji te tehničke povijesti na neki način smo oživjeli u Velikoj Gorici puno toga što je bilo po garažama sakriveno, a sada zajedno gajimo jedno zajedništvo, jedno druženje i jedno veselje, rekao je Štarkelj.

O radu i značaju kluba govorio je i zamjenik gradonačelnika Velike Gorice Neven Karas, koji je naglasio njegovu prepoznatljivost i aktivnost u lokalnoj zajednici.

– Oldtimer klub Turopolje u našem se gradu pozicionirao u jednu od možda i najaktivnijih udruga koja pronosi ime Velike Gorice i koji dovodi u Veliku Goricu čitav niz ljudi, kazao je Karas.

Čestitke organizatorima i svim zaljubljenicima u starodobna vozila uputio je i zamjenik župana Zagrebačke županije Ervin Kolarec, osvrnuvši se na doprinos generacija koje su tijekom više od stoljeća njegovale automobilističku tradiciju.

– Čestitam svima koji su dali svoj obol u ovi 120 godina i prenijeli svoj entuzijazam na mlađe generacije. Što se tiče našeg oldtimer kluba u Velikoj Gorici, koji će uskoro proslaviti tek pet godina postojanja, smatram da su napravili sjajan posao. Klub ima sjajne članice i članove, koje predvodi Vladimir Štarkelj, a koji je doista lokomotiva ovoga kluba. Ali ne samo ovoga kluba, to je čovjek koji doista daje velik obol u društvenom životu, kako grada Velike Gorice, tako i Zagrebačke županije“, poručio je Kolarec.

Svečana akademija bila je prilika za prisjećanje na razvoj automobilizma u Hrvatskoj, ali i za isticanje važnosti udruga koje kroz svoj rad čuvaju tehničku baštinu te okupljaju nove generacije ljubitelja starodobnih vozila.

*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom.

Fotogalerija: Morena Martinović/Cityportal

Velika Gorica će u nedjelju 31. svibnja, zbog održavanja Turopoljskog polumaratona, imati privremenu regulaciju prometa na više gradskih prometnica, a pojedine autobusne linije vozit će izmijenjenim trasama.

U sklopu manifestacije održat će se utrke na 5, 10 i 21 kilometar, a privremena regulacija prometa stupit će na snagu u 8.50 sati, neposredno prije početka utrka.

Detaljnije pročitajte ovdje.

Dječji vrtić Ciciban u Velikoj Gorici obilježio je Eko projektni dan svečanim podizanjem zelene zastave, a tom je prilikom vrtiću dodijeljen i srebrni status Međunardone eko-škole.

Svečanost je održana uz sudjelovanje djece iz odgojnih skupina Ribice, Krijesnice, Biseri, Elmeri i Sovice, koja su za okupljene pripremila prigodan program.

Program je bio posvećen važnosti očuvanja okoliša, održivom razvoju i zdravim životnim navikama koje se kod djece razvijaju od najranije dobi. Kroz pjesmu, recitacije i edukativne aktivnosti mališani su pokazali što su tijekom godine učili o brizi za prirodu i planet. Ravnateljica Dječjeg vrtića Ciciban Velika Gorica Tatjana Karlović Oslaković istaknula je kako vrtić već godinama provodi aktivnosti kojima se djecu potiče na odgovorno ponašanje prema okolišu i zdravlju.

– Ono što kroz igru i svakodnevno učenje i istraživanje razvijamo kod djece je svijest o tome koliko nam je Zemlja važna i koliko je zdravlje bitno. Imamo sportsko-rekreativne aktivnosti kao što su klizanje, rolanje za djecu, sudjelujemo s Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo vezano za Tjedan zdravlja. Kada planiramo izlete sa djecom u proljetnim mjesecima, onda uvijek gledamo da je to OPG, tako da djeca zaista dožive održivi razvoj, rekla je Tatjana Karlović Oslaković.

Dobivanjem srebrnog statusa Međunarodne eko-škole, potvrđen je kontinuirani rad ustanove na promicanju ekološke osviještenosti, održivih navika i zdravog načina života među djecom i djelatnicima. Tijekom svečanosti posebno je naglašena važnost zajedničkog djelovanja djece, roditelja i odgojitelja u stvaranju odgovornijeg odnosa prema prirodi i okolišu.

– Djecu učimo, a odrasle podsjećamo koliko je važno brinuti o našoj planeti i Zemlji, poručila je ravnateljica Tatjana Karlović Oslaković.

Ljiljana i Hassan Haidar Diab primili su nas u svoj dom jednog oblačnog jutra, u kojem je tišina nad Velikom Bunom djelovala gotovo opipljivo. Kao da je i vrijeme toga dana odlučilo usporiti korak i prepustiti se miru razgovora uz kavu.

Za drvenim stolićem, dočekali su nas osmijesima i zagrljajima kakvi se obično čuvaju za stare prijatelje, a ne za ljude koje susrećete prvi put. Svaku početnu nelagodu brzo su razbili njihova srdačnost i neposredna dobrohotnost, dok su dobrodošlicu glasnim lavežom upotpunili Medo i Rudi, njihovi vjerni četveronožni prijatelji, kao da i sami žele potvrditi da je ovo dom u kojem se ljudi dočekuju otvorena srca.

Kako to inače biva kada se dođe u goste – prvo pitanje je uvijek „što ćete popiti?“.

Hassan se odmah javio s ponudom koja neizostavno prati domaću gostoljubivost – viski i rakija, bez zadrške i puno razmišljanja. Ljiljana je ipak krenula od nečeg blažeg pa je ponudila kavu, sok i vodu. Nakon kratkog nadmetanja ponuda, red je došao i na nas pa sam samo izustila kako bi mi jedna obična turska kava bez šećera i s malo mlijeka u tom trenutku bila jedina prihvatljiva mjera između budnosti i ostataka jutarnje omamljenosti. Nikola je, s druge strane, zatražio samo vodu. Gotovo asketski izbor koji ide protiv nepisanog pravila da se gostu nudi obilje, a on se za uzvrat odlučuje za njegovu najelementarniju formu.

Politika i bunski dijalekt

Prvih desetak minuta, razgovor je tekao u uobičajenoj i vrlo tipičnoj tematskoj podijeli. Nikola i Hassan su se brzo uhvatili politike, ulazeći u raspravu koja je imala svoj ritam i težinu, dok smo Ljiljana i ja završile u sasvim drugom smjeru. Onom svakodnevnom i prizemljenom tonu u kojem se neizbježno otvaraju teme zdravlja, sitnih tegoba i onoga  „što koga i gdje boli“. Kao što rekoh, vrlo tipičan i klasičan razgovor koji unatoč tome što nas možda generacijski godine dijele, pričamo istim jezikom. Iako pričamo istim jezikom, za Hassana je hrvatski jezik u početku bio izazov. Kao što tradicija nalaže, prvo što su ga u Hrvatskoj naučili kada se doselio bile su psovke. Međutim, to nije bilo neuobičajeno za njega jer, kao što je i sam priznao, Libanonci se s jednakom strašću i na isti način vole izražavati. No, unatoč tome što mu se taj aspekt hrvatskog jezika poprilično brzo prilagodio u njegovu svakodnevicu, bunski dijalekt i dan danas mu zna ostaviti upitnike iznad glave.

Velika Buna kao dom i zdravo okruženje

U Veliku Goricu, točnije Veliku Bunu, Hassan se doselio prije više od 17 godina pa se povela priča o samoj okolini koja ga okružuje, dobrosusjedskim odnosima i utočištu mira koje je u ovom mjestu pronašao. Govorilo se o Velikoj Gorici kao o gradu koji se razvija i u kojem je napredak vidljiv na svakom koraku, ističući kako se taj rast osjeća i u svakodnevici ljudi koji u njemu žive. Prema njegovim riječima, gradu je dana određena ravnoteža sadržaja i kvalitete života, zbog čega ga stanovnici sve više doživljavaju kao mjesto u kojem se ostaje i živi. Ljiljana i Hassan su se osvrnuli i na svoje ljude u selu govoreći kako svi oni ovdje imaju tu jednu „ljudsku crtu i empatiju na ljudskoj razini“. O svojim sumještanima govorili su s očima punih divljenja i poštovanja. Kada se nešto zbiva u selu, svi su tu i „cijelo selo pomaže jedno drugima unatoč tome što svi znaju sve o svima i dobro i loše“. Hassan je nastavio u istom tonu i rekao kako je takvo društvo, zapravo „zdravo društvo, a živjeti u takvom okruženju je divota“.

Seoski tračevi

Posebna čar života na selu poput ovoga, jesu ni više ni manje nego tračevi. Oni sočni, pomalo karikirani i živopisni tračevi. Sve je krenulo od Hassanovog nadimka kojeg su mu nadjenule dvije mještanke čekajući zajedno s njim na autobusnoj stanici. Mara i Bara, kako ćemo ih nazvati za potrebe ove priče, nisu znale da Hassan razumije što njih dvije polušaptom govore pa su nastavile:

• On ti je Sulejman Veličanstveni, izustila je Mara.
• Šta ti misliš koliko on para ima, ne bi njega Ljiljana bezveze upecala, nadovezala se Bara.
• On da ima para kaj bi došel pri nami, sigurno je siromah, bez zadrške je odgovorila Mara i započela neku drugu temu, neki drugi trač.

Kako ne bi ispalo da samo žene vole tračeve, Hassan i Ljiljana su se prisjetili njegovih dana provedenih u lokalnom kafiću kojeg su od milja svi zvali Seoski sabor. U tom kafiću je Hassan skinuo „vladarsku etiketu“ Sulejmana i ušao u cipele dostojne novog nadimka – gospon novinar. Ljiljana nam je potom ispričala kako je on volio zalaziti u taj kafić jer bi se tamo okupila „cijela svita“, a on je bio glavna faca. Mještani, i oni mladi, ali i oni stari, nakon radova u polju, svi do jednog bi završili upravo u Seoskom saboru. Tu se govorilo ponajviše o politici, a rakija je bila neizostavan ritual prije ulaska u raspravu s gosponom novinarom.

Kada smo se već dotaknuli gospona novinara, važno je spomenuti kako je Hassan gospon, ali ne u tipičnom smislu kako biste ga možda zamislili. Kako i priliči jednom gostovanju na televiziji, Ljiljana je Hassanu rekla da bi bilo vrijeme da si kupi sako s kojim će ostaviti dojam finog i uglađenog novinara iz Velike Bune. Međutim, Hassan je odrješito rekao da on za to „šepurenje“ na televiziji ne da tisuću eura. Svoju muku je podijelio s kćerkom koja mu je otkrila svijet second hand dućana, mjesta na kojima odbačeni komadi odjeće dobivaju drugi život, a tvrdoglavi novinari sasvim pristojna televizijska izdanja. I zaista, Hassan je za tu prigodu uspio pronaći odijelo i to za tadašnje tri kune jer kako nam je ispričao – „Odijelo zaista ne čini čovjeka nego znanje. Znanje je moć“.

U tom trenutku Ljiljana me pozvala u kuću sa željom da mi pokaže njihov kutak sreće, uspomena i uspjeha, ali i ispriča priču o dvoje ljudi koji su pronašli jedno drugo još davne 2009. godine.

Srce koje je kucalo za otkucaj brže

Ljiljana i Hassan su se upoznali u kafiću u Velikoj Gorici. Njoj je taj kafić bio mjesto gdje je dolazila „popiti kavu, razbistriti svoje misli i odmoriti se od svakodnevnih obaveza“. Toga dana, kada je ušla u kafić i sjela za svoj uobičajeni stol, uočila je Hassana koji je bio fokusiran pisanjem na svom laptopu. U tom trenutku, Ljiljana nije ni slutila da će taj slučajni susret „otvoriti vrata jednom potpuno novom svijetu za nju“.

Njihovi prvi razgovori bili su o knjigama, filmovima i mjestima koje su posjetili. Za vrijeme upoznavanja provodili bi sate razgovarajući telefonom, a na kraju svakog dana Hassan bi svojoj Lili, kako ju od milja zove, poželio laku noć. To je bio njihov ritual koji ih je vezao „čak i kada nisu bili u istom prostoru“. Dani su prolazili, a njihovo druženje je postalo sve učestalije. Ljiljana je odlučila pozvati Hassana u svoju kuću na obiteljsko slavlje kako bi njeni bližnji upoznali čovjeka zbog kojeg je njeno srce kucalo za otkucaj brže. Njen sin Teo, slavio je deseti rođendan , a prigoda je obećavala veselje i dobru zabavu. Hassan je u početku, kako je ona opisivala, bio opušten i s osmijehom na licu. Okupili su se čak i radoznali susjedi da vide tko je to došao pri njih u selo. Priča se povela, žamor je bio sve glasniji, a Hassan sve zbunjeniji. Ljiljana nam je ispričala kako su ti „brzi prijelazi između riječi i stari izrazi“ bili Hassanu poput šifriranih poruka. Međutim, riječi nekada nisu niti potrebne jer „kada je Teo primio Hassana za ruku već na prvom susretu, to je bio znak kako će njih dvoje premostiti sve prepreke“. Ljiljana je majka četvero djece, Maje, Matije, Tea i Tomislava, ali kako kaže – „to nisu samo njena djeca, oni su i Hassanova jer ih je on prihvatio srcem, bez zadrške i bezuvjetno“.

‘On ti je suprug od spisateljice’

Prisjećajući se početaka, Ljiljana je s ponosom pokazivala sve uspomene i sjećanja koja su joj navirala u malom zakutku njihove sobe. U tom mozaiku svakodnevice, čuvaju brojne pohvalnice i nagrade zajedničkih uspjeha, fotografije i suvenire s putovanja te sitnice koje služe kao nijemi podsjetnik na godine koje su zajedno ispisivali. Osim Hassanovih sačuvanih tekstova, koje je Ljiljana vrijedno sakupljala iz dana u dan, na drvenom stoliću položene su njene dvije autorske knjige, ali i Turopoljska poculica.

Ova hvale vrijedna nagrada za književno stvaralaštvo promijenila je smjer cijele priče jer iza Hassanova imena i javnog prepoznavanja, tiho je stajala Ljiljana, jednako darovita i jednako vrijedna divljenja. Hassan se tako našalio pa rekao kako su prije svi znali reći da je ona supruga od ratnog reportera, a sada govore „on ti je suprug od spisateljice“. Bilo kako bilo, po tom pitanju, oboje smatraju svoje uspjehe i nagrade „uspjesima za sve Velikogoričane, za sve sugrađane s kojima dijele svakodnevicu“.

Život Ljiljane i Hassana je sve samo ne običan i dosadan. Baš suprotno, kako je i sama Ljiljana rekla, njihov privatni život je „živ, dinamičan i pun izazova, ali istovremeno ispunjen nevjerojatnim trenucima koje nijedna oluja ne može pomaknuti“. U njihovom domu, među knjigama, uspomenama i pričama koje se uz kavu spontano vraćaju u razgovore, jasno se osjeti koliko su godine zajedničkog života izgradile povezanost satkanu od poštovanja, razumijevanja i bezuvjetne podrške. Njihov život nije ispunjen velikim i savršenim trenucima, nego malim svakodnevnim ritualima, smijehom, dugim razgovorima i tihim osloncem koji su jedno drugome postali kroz godine. Upravo u tome možda i leži prava ljepota njihove priče, u činjenici da su od jednog slučajnog susreta stvorili dom u kojem su ljubav, pripadnost i toplina pronašli svoje trajno mjesto. I dok Hassan ostaje prepoznatljiv po svom novinarskom glasu, a Ljiljana po književnom talentu i toplini kojom okuplja ljude oko sebe, njihova najveća vrijednost ostaje ono što su zajedno izgradili, a to je  životna priča koja potvrđuje da se različiti svjetovi ponekad pronađu baš onda kada to najmanje očekujemo.