CityLIGHTS
Već 40 godina štite živote i imovinu građana Velike Gorice
Jančić: ‘Moram priznati, ak’ nisi bil muž i donesel pet litri vina na posel, onda si bil papak. Onda su se ovim poslom bavili pravi muži. To su bili fajteri koje se pitalo i znali su svoj posel. Kad su došli na intervenciju nije bilo zapreka za njih. Ak’ je trebalo, porušel je vrata i štokove, kaj je trebalo. Sada se vrijeme okrenulo. Nema alkohola i sve je prilagođeno novim situacijama. Danas vatrogasac kada dođe na posel pije mleko i vodu’
Javna vatrogasna postrojba Velike Gorice ove godine slavi 40. rođendan. Osnovana je 1947. godine kao ispostava Vatrogasne brigade Zagreb. U toj prvoj fazi veliki doprinos stvaranju ove profesionalne postrojbe dao je DVD Velika Gorica.
– 1979. godine izgrađen je novi Vatrogasni dom, koji se tada zvao Dom društvene samozaštite. Gradio se samodoprinosom. Projekt je pokrenula Općina Velika Gorica, u suradnji s DVD-om Velika Gorica, kojem je na čelu bio Fabijančić Stjepan, a tajnik Perlić Nikola. Taj dvojac bio je glavni nosilac tog projekta – rekao nam je Josip Jančić, pripadnik Javne vatrogasne postrojbe Velika Gorica od njezinog nastanka.
Prije nastanka JVP-a, DVD Velika Gorica bio je zadužen za zaštitu od požara na području cijele općine Velika Gorica te područje današnjih općina Orle, Kravarsko i Pokupsko. U četiri smjene imali su po jednog profesionalnog vatrogasca.
– Kad bi stigla dojava, on bi pustio sirenu, a dečki iz DVD-a bi se okupili i krenuli gasiti požare po našem lijepom Turopolju. Tada bi uskakao Srebrić Ivan te preuzimao telefonsku liniju i dežurao dok smo mi na terenu – prisjetio se Jančić.
Dežurna četvorka, Arbanas Franjo, Plodinec Stjepan, Stepanić Milan i Šipušić Franjo, postala je okosnica nove postrojbe.
– Iz grada Zagreba dobili smo trojicu profesionalaca, a zaposleni smo i nas trojica, Ivica Kovačić, ja i drugi Ivica Kovačić iz Mraclina. Na početku nas je bilo trojica u smjeni, a ubrzo se taj broj povećao na četvoricu. Moram priznati da smo imali dovoljan broj vozila, u garaži smo imali navalno, kemijsko-tehničko, autocisternu i zapovjedno vozilo. Problem je bio što su to bila mahom rabljena i stara vozila, koja su zahtijevala stalno održavanje i popravke – objasnio je Jančić.
Foto: JVP Velika Gorica
Prvi zapovjednik postrojbe bio je Stjepan Fabijančić Japa, a do 2000. godine u Javnoj vatrogasnoj postrojbi izmjenjivali su se zapovjednici mahom iz Zagreba. Fluktuacija je bila uvjetovana malom plaćom u odnosu na plaće vatrogasaca koji su radili u smjeni.
Početkom 2000. godine Grad velika Gorica donosi odluku o osnivanju Javne vatrogasne postrojbe Velika Gorica, a za zapovjednika je postavljen Josip Jančić, koji tu dužnost obnaša do ožujka 2002. godine. U tom periodu gorički vatrogascu muku muče s dotrajalim vozilima.
– U periodu kad sam ja bio zapovjednik vozila su bila na rubu izdržljivosti. Imao sam nemalih problema. Za popravak sam morao koristiti svoje prijatelje, koji su u svoje slobodo vrijeme vršili popravke i radili generalke na vozilima. Uvijek je falilo novca. Ja sam od svog novca kupovao rezervne dijelove, a tadašnji predsjednik Vatrogasne zajednice Velike Gorice Neven Kurilovčanin onda mi je refundirao taj novac. Tako smo mi funkcionirali u tom periodu – istaknuo je nekadašnji zapovjednik.
Nakon njega, na čelnim mjestima izmijenili su se Niko Maršan, Tihomir Varga, a 2009. na mjesto zapovjednika dolazi Borislav Turan, koji je i danas na čelu postrojbe.
– Najjači razvoj Javna vatrogasna postrojba doživljava kada je po sili zakona spala pod lokalnu upravu, odnosno Grad. Nabavila se bolja oprema i vozila, počeo se uređivati sustav upravljanja i povećao broj ljudi. Mi danas u postrojbi imamo 45 profesionalnih vatrogasaca. No, tu nije kraj. Zadnjom procjenom usvojenom na Gradskom vijeću 2017. godine, naša postrojba svrstana je u vrstu pet. Znači da mora imati najmanje 12 ljudi po smjeni, odnosno 48 profesionalnih vatrogasaca raspoređenih u smjene plus zapovjednika i zamjenika – rekao je Borislav Turan, zapovjednik Javne vatrogasne postrojbe Velika Gorica.
JVP Velika Gorica pokriva prostor od 552 četvorna kilometra, a samo u prvih pet mjeseci izašli su na 160 intervencija. Na razini godine broj intervencija kreće se oko 325. U svom radu surađuju s društvima Vatrogasne zajednice Grada Velike Gorice te DVD-ima općina Kravarsko, Pokupsko i Orle.
– Ne postoji intervencija, osim možda velikih kemijskih havarija, na koju ne možemo odgovoriti. Imamo opremu i sredstva, a i ljude. Naši vatrogasci osposobljeni su za rad na visini, rad na ruševinama, rad na vodi, a sudjeluju i u tehničkim intervencijama. Razvojem društva i tehnologija pojavljuju se i nove zadaće za nas, jer mi smo služba koja je i organizirana i opremljena i 24 sata dostupna – objasnio je Turan.
Vatrogastvo nije samo zanimanje, ono je i poziv. Ono je sve, samo ne lagan i lijep posao. U svom poslu vatrogasci se često susreću i s ružnim stvarima.
– Imao sam puno takvih situacija, ali mi se jedna duboko urezala u pamćenje. Ovdje u Kolodvorskoj ulici, gdje je napravljen novi kružni tok, dogodila se prometna nesreća u kojoj su stradala djeca. Iz auta sam vadio tijela djece, to se na zaboravlja, to su zaista teški trenutci. Razboriti ljudi, koji znaju što je vatrogastvo, najčešće se ne žele primiti takvog posla. To nije lagan niti lijep posao. Susretao sam se s poginulim osobama, utopljenicima, a najteže je kada vidite djecu. Morao sam iznositi tijela djece stare osam do deset godina stradale uslijed gušenja dimom u požaru, to je jako teško. Traumu nosiš cijeli život i treba vremena da to izađe iz tebe – povjerio nam se Josip, dugogodišnji vatrogasac.
Sve te situacije koje se događaju na poslu protekom vremena ostavljaju trajne posljedice na vatrogasce. Pitanje je samo kada će izaći na vidjelo.
– Iako Velika Gorica figurira kao šesti grad po veličini u hrvatskoj, ipak je jedna manja sredina u kojoj se manje više svi znaju. Postoji velika mogućnost da kad sudjelujete u intervenciji, posebno u prometnim nesrećama, naiđete na stradalog prijatelja. To se nekoliko puta dogodilo našim vatrogascima. Većina mojih kolega doživjela je da u stanu nađu mrtvu ili spaljenu osobu, dođete u situaciju da vam to postane rutina, ali sve to ostavlja trag na ljudima. Mi smo ljudi koji nakon takvih intervencija dolazimo doma svojim obiteljima. Nastojim ne pričati o poslu kod kuće, ne želim opterećivati svoje bližnje takvim stvarima i ostavljam to u sebi. To je vjerojatno tako među većinom mojih kolega. Možda bi se svi zajedno trebali više otvoriti prema stručnjacima i iznijeti naše probleme, kako bi nam oni mogli pomoći – dodao je Turan.
Profil ljudi koji su se bavili vatrogastvom nekad i sada nije isti. Nekad su vatrogasci bili čvrsti dečki spremni bez puno razmišljanja uletjeti u opasnost.
– Moram priznati, ak’ nisi bil muž i donesel pet litri vina na posel, onda si bil papak. Onda su se ovim poslom bavili pravi muži. To su bili fajteri koje se pitalo i znali su svoj posao. Kad su došli na intervenciju nije bilo zapreka za njih. Ak’ je trebalo, porušel je vrata i štokove, kaj je trebalo. Sada se vrijeme okrenulo. Nema alkohola i sve je prilagođeno novim situacijama. Danas vatrogasac kada dođe na posel pije mleko i vodu – otkrio nam je Josip.
Nakon kornatske tragedije u hrvatskom vatrogastvu stvari više nisu iste. Vatrogasci su napokon stavljeni u fokus.
– Od tog trenutka ozbiljno se počelo razmišljati o sigurnosti vatrogasaca. Nema intervencije koja nije opasna. Mi ovaj trenutak idemo na čišćenje ceste i zaleti vam se auto u vatrogasca i on pogine. Drugi primjer, idemo gasiti požar na kontejneru i ne znamo tko je što bacio u njega. Ima još uvijek zaostataka oružja i eksploziva iz rata. Vatrogasac može stradati na svakoj intervenciji, sada je samo bitno koliko smo mi ozbiljno shvatili ovu priču. Kornati upozoravaju iz dana u dan, bez obzira na to što je od tada prošlo puno godina. Oni nas upozoravaju da se moramo ozbiljno ponašati u svakoj situaciji – zaključio je Turan.
CityLIGHTS
Andrejeva božićna čarolija – iz Ščitarjeva do kuće Djeda Božićnjaka!
Obitelj Gričar donosi zimsku bajku Arktičkog kruga
(Foto: Privatni album obitelji Gričar)
U periodu godine kada su noći duge, dani kratki, a hladnoća nas drži u zagrijanim domovima, božićno vrijeme svakako je jedno od najtoplijih u godini. Kršćanski blagdan slavlja rođenja “malogaBoga” tijekom stoljeća je poprimio zapadnjačku tradiciju, a dobroćudni djed duge bijele brade i crvenog odijela s vrećom poklona na leđima – svima se uvukao pod kožu.
U potrazi za zimskom avanturom i domom “pravog” Djeda Božićnjaka bila je obitelj Gričar iz Ščitarjeva, a vrlo lako su turopoljsku blagu zimu zamijenili s Laponijom – domovinom omiljenog božićnog lika i temperaturama 40 stupnjeva ispod nule.
Podijelili su svoje dojmove i razuvjerili nas da krajnji sjever i nije tako nedostižan, da Rovaniemi, glavni grad finske Laponije, skriva nevjerojatne atrakcije, ali i da hladni Arktički krug nije tako nemilosrdan i grub.
Iako to nije putovanje s etiketom “čas posla”, izravni charter let avionom iz Zagreba traje samo 3 i pol sata. Gričari su imali opciju presjedanja u Frankfurtu, pa je put bio nešto duži. No, nakon slijetanja na snježno-bijelu pistu – samo se treba dobro “zabundati”…
-Dojam tamo je jako poseban, priroda je predivna, sve je puno tiše i puno mirnije nego kod nas. Jako je hladno, ali ugodno hladno, većinom po danu je -25, iako dana baš nema dugo, većinom su noći, a noći su jako duge. Najhladniji dan koji smo tamo doživjeli imao je temperaturu zraka -39! Ali, snijeg i hladnoća uopće ne smetaju zato što su baš dio tog posebnog ugođaja. U biti svi tamo dolaze radi sela Djeda Božićnjaka i naravno, da vide “onog pravog” – kaže Andrej i priznaje kako mu je to bila velika želja još dok je bio mali.
-Ispunio sam si želju iako sam već prešao četrdesetu, a htio sam taj doživljaj priuštiti i svom sinu. Za njega je to bilo fenomenalno, a supruga je rekla da je to jedno od najboljih putovanja ikad, iako često putujemo na daleka putovanja, dva do tri puta godišnje. Njoj je to bilo baš onako wow i jedva čeka da se ponovno vratimo tamo, jer nismo uspjeli sve vidjeti. No, ono što smo vidjeli je fascinantno – Pošta Djeda Božićnjaka pred kojom su kolone do 50 metara, jer svi žele poslati razglednice svojim obiteljima, i to s posebnim pečatom od djeda. Iako pošta putuje na odredište od 2 do 3 tjedna, isplati se čekati kod pretinaca od svih država svijeta, pa tako i naše države, s natpisom Kroatija – prisjetio se Andrej.
Jedna od prepoznatljivih fenomena je polarna svjetlost, no kako nam je ispričao naš putoholičar, to je škakljiva stvar – treba ju uloviti!
-Dva puta smo je ganjali, nažalost nismo uspjeli vidjeti pravu polarnu svjetlost. Vidjeli smo nešto u obrisima, a fotografiju za uspomenu je slikao naš vodič dan prije nego što smo mi došli. Baš je bilo tmurno vrijeme i nažalost ne vidi se uvijek. To je jedan od razloga zašto bi se vratili opet. Možda uspijemo u trećem mjesecu kada ćemo ići u Reykjavik na Islandu, no Laponija nam je i dalje zemlja u koju bi se vratili. Ne samo zbog toga. Recimo, stanovnici Laponije Sammi su jako ljubazan narod, i ovako na cesti pozdravljaju, kao što se nekoć kod nas pozdravljalo, a i stvarno drže do čistoće i reda. Ceste se čiste i po noći i nema alkohola iza 10 sati, pogotovo ne u dućanu – ispričao je Andrej, a ono što ih je još fasciniralo je vožnja Haskijima.
-To je bilo mrak, meni je to bio najbolji dio! Imate raznih izleta, pa recimo možete birati vožnju sa sobovima, a mi smo imali laponsku utrku. Vozili smo naizmjence supruga i ja, a bilo je jako hladno, to je bio taj dan od –39 stupnjeva kada nam se i kosa smrzla. Bez obzira na toplu odjeću, grijače na rukama i nogama, stvarno je bilo jako hladno, priča Andrej i dodaje kako mrak pada jako rano, pa je noćna vožnja bila fenomenalna jer to dosad nisu imali priliku raditi u životu.
-Upravljaš saonicama koje vuče 5 do 7 haskija kojima ti upravljaš i imaš jednu oprugu za kočenje prije svakog zavoja! Ali nismo mi jedini na ruti, tako da treba držati razmak…Poslije toga smo se ugrijali uz vrući čaj, domaći kuhani rum i domaće slastice u iglu-kući. No, ipak, priča nam dalje Andrej, piće broj jedan je – Glogi.
-To je njihovo tradicionalno piće, porijeklom je u originalu iz Švedske i prodaje se na svakom ćošku. Jako je fin, a većinom je to crveno kuhano vino sa zvjezdicama i klinčićima, a dječja verzija je kuhani sok od jabuke s klinčićem i šećerom, i to je, priznaje Andrej, odlično za ugrijati se na 20 ili 30 stupnjeva u minusu.
Ali, glava atrakcija ipak je Djedica.
Iako je najpoznatiji zimi, Djed Božićnjak je u svom domu dostupan tijekom cijele godine, tako da je ovo putovanje na popisu svakog putoholičara “koji drži do sebe”. Jer, posjet pravom selu Djeda Božićnjaka, na čijem se ulazu čeka u dugačkom redu, čak više od sat i pol, nitko ne želi propustiti – svi žele sliku s Djedicom.
-Cijelo selo je stvarno mrak, svaka kućica nešto novo krije, poput kuće Djeda Mraza i kuće Bake Mraz, sve je puno ljudi i djece koja se igraju na svakom koraku. A također je i jako puno restorana s vrhunskom tradicionalnom hranom. Mi smo, uz prethodnu rezervaciju tjedan dana unaprijed, naručili soba u umaku sa pire krumpirom. Fenomenalno sporo kuhano meso kroz 12 sati i kod njih je to kao nama teletina – završio je priču ovaj svjetski putnik iz našeg susjedstva.
Putopis s potpisom obitelji Gričar odlična je ideja za putovanje, posebno sada, kada je u zraku božićna čarolija.
Inače, obitelj Gričar iz Ščitarjeva je već vidjela pola svijeta. Andrej je inače zapovjednik na velikoj super jahti koja plovi po cijelom svijetu, tako da ga u komadu nema doma 6 do 7 mjeseci. No, kad je “van dužnosti” ili uhvati malo lufta putuje sa suprugom Josipom i sinom Ianom. Tako da su bili na Karibima, Africi, Grčkoj, Turskoj, Španjolskoj, Kubi, Tajlandu, Kambođi, Dubaiju…U biti svaki slobodan trenutak idu na put.
(Razgovarala: Gianna Kotroman)
CityLIGHTS
Baka Mraz je brža – razveselila klince poklonima i čarobnim prahom protiv zaborava!
Uvertira u čarobnu noć u Donjem Podotočju sa suprugom Djeda Božićnjaka
Da je božićna čarolija stvarna i da živi u svakome tko istinski vjeruje – dokazala je šarmantna Baka Mraz koja je punom škrinjom poklona darivala mališane u Donjem Podotočju.
Da bi doček desne ruke Djeda Mraza bio na nivou, Mjesni odbor i složni stanovnici ovog naselja velikogoričke okolice imali su ulogu vilenjaka, tako da su bez imalo frke ukrasili Društveni dom dekoracijama nalik pravoj božićnoj bajci.
A bajke i priče donijela je Mrazica velikog srca koja je dječicu čarolijom pripovijedanja naučila kako se ispravno odnositi prema božićnoj jelki, kojoj u prolazu treba pomaziti grančice.
– Klinci ovdje su predobri bili, vrlo suradljivi, što je uvijek i cilj kad im ispričam priču u kojoj oni mogu interaktivno sudjelovati, tako da i sami imaju osjećaj kao da su jedan važan dio i glavni likovi te priče, što ubiti i djeca jesu. Volim doći kao iznenađenje prije djeda Mraza, volim kad mi djeca vjeruju, kad ih iznenadim, razveselim, a ponekad mi toliko vjeruju da mi svaštoa znaju ispričati, razne tajne koje ih muče i mislim da je u ovo blagdansko vrijeme vjerovati u nešto, u čuda, imati maštu na volji – jedna važna stvar za djecu i posebno me veseli što im to mogu pružiti. – ispričala je Maja Trupčević iz Ščiratjeva alias Baka Mraz, inače odgojiteljica u dječjem vrtiću.
Baka Mraz, baš kao i Djed Božićnjak ovih dana su „prebukirani“, dolazi razveseliti mališane u Velikom polju, Zagrebu, u goričkom Božičnom selu, u goričkim vrtićima, Orlima…a sa sobom nosi i čarobni prah protiv zaborava – svega istinski vrijednog ovih blagdana.
-Osjetite taj blagdanski duh, vratite se nekim vrijednostima, dajte od sebe ono najosnovnije što možete, a to je razveselite nekog, zagrlite, mislite na njega, uložite svoje vrijeme i trud. To je ono što je neprocjenjivo i to ne možemo kupiti. Nematerijalne stvari su sigurno najveće bogatstvo – poručila je Baka Mraz.
Pokloni „na veresiju“ koje je pripremio Mjesni odbor Donje Podotočje, jer još nije božićno jutro, u rukama klinaca su zapravo garancija da će ostati dobra dječica.
Poseban trenutak nakon druženja bilo je i paljenje posljednje, četvrte adventske svijeće koju je magičnim svjetlom upalila Baka Mraz.
(Foto i razgovor: Gianna Kotroman)
Grad Velika Gorica ove godine slavi svoju veliku obljetnicu 30 godina od osnutka Grada, a vrhunac proslave je večerašnji veliki koncertom na otvorenom, na Trgu Stjepana Radića.
Jedna od najdugovječnijih i najpopularnijih pop-grupa – Magazin, čiji je nastup najavljen od 20 sati, imala je više pjevačica kroz svoju povijest, a neke od najpoznatijih su Majda Šoletić, Lidija Horvat-Dunjko, Ljiljana Nikolovska, Danijela Martinović, Maja Blagdan, Jelena Rozga i Andrea Šušnjara, a najnoviji glavni vokal grupe je 23-godišnja Splićanka Lorena Bućan.
Od bezvremenskih hitova poput “Put Putujem,” “Kokolo,” i “Piši mi”, Magazin će sve okupljene podsjetiti i na novija izdanja kao i novi singl Kao žena ženi koji su izbacili u studenom.
Koncert je poklon Grada Velikogoričankama i Velikogoričanima te njihovim gostima, u povodu Dana Grada.
Ženska ekipa Šahovskog kluba Polet iz Buševca osvojila je prvo mjesto na ekipnom prvenstvu Hrvatske, koje je odigrano u Velom Lošinju od 14. do 23. studenoga 2025. godine. Podsjećamo, šahistice Poleta su u srpnju 2025. godine osvojile i Kup Hrvatske te su tako dva najvrjednija trofeja u ženskom šahu Hrvatske završila u Buševcu.
Veli Loinj, 14.-23.11.2025. Ekipno prvenstvo Hrvatske u ahu za žene. Foto: K Polet
Veli Loinj, 14.-23.11.2025. Ekipno prvenstvo Hrvatske u ahu za žene. Foto: K Polet
Polet je osvojio prvo mjesto s 15 meč bodova, druga je bila ekipa ŠK Draga iz Rijeke s 13 bodova, treći ŠK Amater iz Strizivojne s 12 bodova. Iako je Polet završio ligu s dva meč boda prednosti, prvak se ipak odlučivao u posljednjem kolu.
Veli Loinj, 14.-23.11.2025. Ekipno prvenstvo Hrvatske u ahu za žene. Ena Cvitan. Foto: K Polet
Veli Loinj, 14.-23.11.2025. Ekipno prvenstvo Hrvatske u ahu za žene. Mirjana Medić. Foto: K Polet
Polet je u prvom kolu igrao protiv prvog favorita prvenstva (prema ukupnom rejtingu igračica) ekipe Draga i pobijedio 2.5:1.5! Na prve tri ploče remizirale su Ena Cvitan, Mirjana Medić i Petra Kejžar, pobijedila je Mihaela Blažeka na četvrtoj ploči. Draga u 3. kolu pobjeđuje ekipu Amatera, a u 8. kolu Polet je igrao protiv Amatera i pobijedio 3:1. Ena Cvitan remizirala je na prvoj ploči s drugom nositeljicom Poljakinjom Cyfkom Karinom, a na drugoj ploči remizirala je i Medić, tako da su o ishodu susreta odlučivali mečevi na trećoj i četvrtoj ploči. Tereza Dejanović, najmlađa članica u Poletu, pobijedila je na četvrtoj ploči, a iza toga cijeli poen je osvojila i Petra Kejžar (nakon 5 sati igre) na trećoj ploči za veliku pobjedu – 3:1!
Veli Loinj, 14.-23.11.2025. Ekipno prvenstvo Hrvatske u ahu za žene. Petra Kejžar. Foto: K Polet
Veli Loinj, 14.-23.11.2025. Ekipno prvenstvo Hrvatske u ahu za žene. Mihaela Blažeka. Foto: K Polet
Polet je u zadnjem kolu igrao protiv ekipe Ravne Gore, s napomenom da je u ovoj ekipi na prvoj ploči igrala Rumunjka Irina Bulmaga, prema rejtingu najbolja igračica na prvenstvu. Cvitan je redukcijom materijala na prvoj ploči protiv Rumunjke izborila remi poziciju, a remizirala je i Medić na drugoj ploči. Nešto kasnije, na četvrtoj ploči pobjedu je izborila Blažeka za 2:1, a Kejžar je remizirala za ukupnu pobjedu 2.5:1.5. Ovaj rezultat je donio titulu prvakinja u Buševec!!
Veli Loinj, 14.-23.11.2025. Ekipno prvenstvo Hrvatske u ahu za žene. Tereza Dejanović. Foto: K Polet
Pojedinačni učinak prvakinja: FM Ena Cvitan je na prvoj ploči osvojila 5,5 bodova iz 8 partija, WGM Mirjana Medić 3,5 boda, WFM Petra Kejžar je osvojila 6,5 bodova i dobila plaketu kao najbolja šahistica na trećoj ploči, a na 4. ploči izvrsno su igrale Mihaela Blažeka, koja je ostvarila 3 pobjede i jedan remi, a najmlađa Tereza Dejanović ostvarila je 4 pobjede u 4 meča!
Galerija fotografija
-
Vijestiprije 1 danZadnja kupnja prije Božića – provjerili smo radno vrijeme trgovina
-
Zanimljivostiprije 3 danaVelika Gorica i Zagreb uskoro povezani brzom željeznicom do Zračne luke Franjo Tuđman
-
Sportprije 3 danaBravo za Turopoljsko srce! Najbolju ekipu ove je godine složio gazda Krmpa
-
Sportprije 5 danaJoš Rijeka pa – kreće tržnica: Gorica bi mogla ostati bez cijelog veznog reda?!