Sve mane i nedostatke koje imamo kao pojedinci, ali i zajednica, sve ono što nas na trenutke dovede do toga da se zapitamo ima li sve smisla, pada u drugi plan kad se na ovim prostorima povede priča o akcijama za pomoć onima kojima je najpotrebnije. Cijela Hrvatska, ali i naš kraj, puno su se puta iskazali u takvim situacijama, u svakom takvom slučaju shvatimo da puno toga ipak ima smisla, da živimo okruženi ljudima u kojima ima dobrote, sućuti i želje da se pomogne drugome.

Takvom se ishodu nadaju i kreatori Facebook grupe “Borba za život”, pokrenute s ciljem da se pomogne jednoj nesretnoj mladoj ženi. Cijela priča ispričana je u nekoliko redaka, bez nepotrebnih kompliciranja, jer sve je jasno i iz ovih par rečenica, objavljenih u spomenutoj grupi.

“HITNO potrebna pomoć dobrih ljudi za našu Valentinu!!!

Potrebno je 20.000 kn do 22.08.22. za liječenje karcinoma koje tek počinje ! (1/10 terapija )
Molim Vas pomozite, Valentina je majka dvoje prekrasne dječice, veliki borac, ali nakon dvije godine borbe s ovom teškom bolešću treba našu pomoć! Sigurni smo da postoje dobri ljudi velikog srca te da ćemo uspjeti skupiti novac i spasiti mladi život!”, apeliraju organizatori akcije.

Tu su, naravno, i podaci za uplate svih onih koji mogu i žele pomoći.

IBAN : HR6323400093217930348
OPIS PLAĆANJA: Donacija za liječenje
VL. RAČUNA : Valentina Jambrešić

Uz ove podatke, objavljeni su i dokumenti koji dokazuju kako u ovoj priči nema ničega spornoga.

Nije nikakva rijetkost da se u manjim mjestima, odnosno selima, župljani vežu uz svog svećenika, da su rastanci obično teški i emotivni… Nešto slično dogodilo se i u župi Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini, iz koje je otišao jedan omiljeni svećenik.

U ovom slučaju radi se o kapelanu, velečasnom Matiji Vragoviću, koji je očito osvojio vjerničku zajednicu u mjestu, jer na portalu mraclin.hr jako su se lijepim riječima oprostili od omiljenog im svećenika.

“Vjernici našeg mjesta dirljivim su se riječima oprostili od velečasnog Matije Vragovića na zadnjem misnom slavlje koje je predvodio kao kapelan naše župe. Imenovan je novim upraviteljem Župe sv. Mihaela Arkanđela u Mihovljanu, u župi Zagrebačke nadbiskupije u prelijepom zagorskom kraju.

Kapelan Matija je sa suzama u očima zahvalio svima na lijepoj i srdačnoj suradnji i pomoći te zamolio za oprost svih nenamjernih postupaka u razdoblju njegovog služenja kod nas koji su možda nekoga povrijedili. Napomenuo je kako odlazi u novu službu gdje će prenosite iskustvo stečeno u našoj župi te je dodao da se prva ljubav nikada ne zaboravlja.

Za svaku dobru riječ koju nam je s oltara i izvan njega uputio u prethodne tri godine, u ime mještana i vjernika Mraclina zahvalila se Katica Galeković te mu je uručila skromni poklon uz prigodnu pjesmicu koju mu je posvetila:

Mali podsjetnik
Kad navečer padne mrak i nastupi tamna noć,
I kad nebeski svod tisuće zvjezdica obasja,
I kad se selo i grad i priroda sva sprema da spava,
I kad još samo sjajni mjesec nad nama bdi,
Sjetite se Velečasni, da tam daleko, iza dva, tri brijega,
I Mraclin spokojno spi!

Crkveni se mjesni zbor na kraju mise – kako oni to najbolje i znaju – vlč. Matiji zahvalio poznatom pjesmom Dragutina Domjanića “Fala”.

Novim župnim vikarom u našoj Župi imenovan je vlč. Domagoj Koružnjak, mladomisnik. Novi kapelan rođen je 27. ožujka 1996. godine u Zagrebu, dolazi iz Župe sv. Nikole Tavelića, Zagreb-Kustošija. Đakonsko pastoralno služenje vršio je u Župi Muke Isusove u Vukomercu i u Župi Navještenja BDM u Velikoj Gorici. Želimo mu sve najbolje i s veseljem ga očekujemo!”

Foto: Zvonimir Šafar/mraclin.hr

Prije točno dvije godine, 8. kolovoza 2020. godine, s ovog je svijeta na neko bolje mjesto preselio Zlatko Bogdan Čamaza, jedan od kultnih likova turopoljskog kraja. Tim povodom ponavljamo živopisnu priču o ovom dobroćudnom bohemu koju smo objavili nakon njegove smrti…

U središtu Bratislave, grada kroz čiju je povijest prošla gomila važnih i velikih ljudi, odmah pokraj čuvene kavane Mayer, stoji i kip koji oživljava sjećanje na Ignaca Lamara. Ne, nije to bio ni državnik, ni književnik, ni pjesnik, dobri stari Ignac bio je – boem. Jedan od onih likova koje cijeli grad zna, zaštitni znak Bratislave svoga vremena, čovjek koji je uveseljavao sugrađane, unosio dozu onog uličnog šarma, duha koji osvaja, emociju koja ne ostavlja ravnodušnim. I čovjek je, eto, dobio spomenik.

Jednog će dana možda – bilo bi to lijepo – u Velikoj Gorici ili u njegovu selu Turopolju, nešto slično dobiti i “naš Ignac”. Naš Čamaza. Kralj ulice, boem i pustinjak, čovjek koji je više od svega volio prazniti čaše i boce, smijati se i veseliti, širiti pozitivu i, prije svega, ljudskost. Jer upravo to je ono što najbolje opisuje Čamazu. Bio je, važnije od svega drugog, Gospodin Čovjek.

A njih je, realno, bilo. Krio ih je negdje duboko u sebi, vješto maskirao osmijehom i zalijevao pivom i žestokim, no životna priča mu je miljama daleko od savršene, bajkovite. Koliko god se sa strane možda činilo da čovjeku poput njega i ne treba više od onoga što je imao. Iako, to je potpuno jasno, nije imao previše.

Kišni dan i brat u drvenim tačkama

Cijeli život proveo je u “koloniji” u Turopolju, selu kojeg je obožavao. U trošnoj drvenoj kućici, bez ikakvih luksuza, u ulici Ljudevita Gaja, jedinoj slijepoj ulici u selu. Otac mu je bio Rom, mještani ovoga kraja pamte ga kao Stevu Cigana, koji je oženio domaću, lokalnu djevojku, i s njom dobio dva sina. Čamazo je stariji brat, koji je za mlađeg brata, Alena, brinuo na svoj način.

Gomila je priča, gotovo mitova koji se vežu uz Čamazu, a jedan od njih datira još tamo iz sredine 70-ih. Klinci iz Buševca vozili su se biciklima, bio je to jedan kišni dan, posvuda okolo grabe pune vode… A iz suprotnog smjera Čamaza u drvenim tačkama, koje se gotovo raspadaju, vozi brata. Dječak je mogao imati godinu, dvije.

– Čamaza, ajde baci malog u grabu – uglas su ga krenuli nagovarati fakini na biciklima, misleći kako će sve na tome i ostati, da će se dobro nasmijati i otići dalje.

Međutim, već sekundu kasnije Čamaza je izvrnuo malog iz kolica, i to ravno u grabu punu vode! Fakini s biciklima, kad su vidjeli što se događa, brzo su skočili i krenuli vaditi dječaka iz grabe, gotovo u panici. A Čamazo se smijao. Spakirao je dječaka natrag u tačke i nastavio svojim putem.

Takvih i sličnih priča ima koliko ti srce želi, ali sve one danas se prepričavaju sa smiješkom. I s tugom zbog odlaska jednog osebujnog čovjeka kojeg si morao voljeti.

Možeš izbaciti Čamazu iz busa, ali ne i iz prtljažnika…

Društvo iz njegove generacije ne pamti baš da su ga viđali u školi, njegov nemiran duh nije mu dopuštao robovanje normama i svemu onome što ostatak svijeta prihvaća kao neizbježno. Za njega ništa nije bilo takvo, sam je određivao svoja pravila. I svoj način. Društvo, zajebancija, nogomet i, već od najranijih dana, cuganje. Svjedoci i danas pamte klinca od 13, 14, možda 15 godina, koji je bocu piva mogao popiti na eks u deset sekundi! I nastaviti dalje normalno, kao da se ništa nije dogodilo.

Pivo i nogomet, inače, bila je kombinacija koja ga je najlakše i najbolje hranila energijom. Od svog NK Turopolja, na čijim je utakmicama znao biti i jedini navijač, preko svih drugih turopoljskih klubova, pa sve do Dinama, kojeg je ludo volio. U navijačkim krugovima nisu znali tko je Čamaza, za njih je on bio Brada. Brada iz Gorice. Legenda je i u tim krugovima, priča o anegdotama s gostovanja na kojima je pratio Dinamo ima “mali milijun”. Uključujući i iskustvo s puta u Bergamo 1990., kojeg je prepričao jedan svjedok događaja.

– Mnogi su prošli granicu krijući se u bunkerima buseva. Policija je neke pronašla i ostavila na sadašnjoj talijansko-slovenskoj granici. Sjećam se da smo kroz prozor vidjeli kako su izbacili pokojnog Bradu. Njega su svi znali. Nije imao nikakve dokumente. Dok su ga odvodili, hladno je pušio pljugu i kulerski mi dobacio: ‘Stari, hoćeš se kladiti da ću stići prije vas u Bergamo?’ Odgovorio sam mu: ‘Nema šanse, pa kako ćeš preko grane?’ Uzvratio je: ‘Ništa se ti ne brini.’

I doista, nije bilo razloga za brigu.

– Stigli smo u grad, izlazimo iz autobusa, a tamo se Brada cereka: ‘Lovu na sunce.’ Zaustavio je neke gastarbajtere iz Bosne koji su išli u Milano. Oni su ga prošvercali u prtljažniku i istovarili u Bergamu!

Čovjek s frakom, dva udarca štapom i – batine…

Posebno luda priča, za koju mnogi vjeruju da je samo mit, veže se uz jedno gostovanje u Beogradu. Prepričavao je to i sam Čamaza poslije, bez želje da se hvali, ali u navijačkim krugovima pamte ga i kao “čovjeka koji je opalio šamar Arkanu”. Da, pravom Arkanu! Bilo je to vrijeme kad je beogradski kriminalac bio jedan od vođa tek formiranih Delija, a Čamaza je u jednom sukobu odlučio izvesti svojevrsni harakiri.

Boysi su, priča nam jedan od aktera događaja, u skupini išli Beogradom i naišli na suparničke navijače. A ispred svih njih, odjeven u nekakav bizaran frak, što li već, sa štapom u rukama (?!), neki nepoznati lik. Krenuli su pregovori, mogu li Boysi proći tom i tom ulicom, a sve je prekinuo – Brada. Došao je do tipa u fraku i opalio mu šamar koji se pamti. A ovaj je, ide priča dalje, samo dvaput štapom udario o beton, što je za gomilu iza njihovih leđa značilo – u napad. Batine koje su tad “popili” dečki iz Boysa pamte i danas… Tek godinama poslije shvatili su s kim su imali posla, da je pred njima stajao zloglasni Arkan, a Brada je zbog tog šamara ušao u legendu.

S godinama je Čamaza odustao od odlazaka u slične avanture i okrenuo se lokalnom nogometu. Na utakmicama NK Turopolja galamom je znao izluditi sve aktere, trčao je uz ogradu i sebi svojstvenim frekvencijama dijelio “savjete” igračima, trenerima, sucima… Ali nije se ograničavao samo na svoje selo. Stotine je vikenda proživio na terenima diljem Turopolja, jurio s jedne utakmice na drugu, ostavljajući u nevjerici ljude koji su bili sigurni da su ga maloprije vidjeli na nekom potpuno drugome mjestu, a sad ga evo ovdje, pred njima.

I gdje god bi u Turopolju došao na utakmicu, navijao bi za gostujuću momčad! U Buševec je tako, u vrijeme kad je Polet igrao treću ligu, na utakmicu protiv Mladosti iz Petrinje došao s paštetom od Gavrilovića oko vrata, a protiv Lokomotive odjeven u kondukterski šinjel, s kondukterskom kapom na glavi… Zašto? Jednostavno, zato što gostujući navijači nikad nisu žedni i s njima se isplatilo biti u dobrim odnosima.

Stevo Cigan u zamrzivaču, džezva u rukama i – na spavanje…

To je bio Čamaza. Uvijek prisutan, uvijek među ljudima, omiljen u cijelom Turopolju. Zbog njegova nastupa, galame koju je uvijek donosio sa sobom, tog nekog prvog dojma, mnogi su znali u startu i zazirati od njega, ali brzo bi shvatili da je pred njima dobričina, čovjek pun duha, sa specifičnim smislom za humor. I bez trunke iskvarenosti. Zato su ga voljeli i poštovali, zato su iza njega ostale samo najpozitivnije moguće priče. Iako je, realno, bilo i onih drugih.

Jednom je prilikom, tako, završio u zatvoru na tri mjeseca. Došlo je do nekakve alkoholom uvjetovane čarke s pokojnom Dudom, ženom koja je bila ljubav njegova života i suputnica u skitanjima Turopoljem i Goricom, pa je Čamaza dograbio nekakvu džezvu i zamahnuo… Duda je odmah pozvala policiju i – bajbukana! Požalila je što je zvala policiju čim se otrijeznila, ali povratka više nije bilo. I Čamaza je tri mjeseca imao priliku spavati u toplom i čistom, uz tri obroka na dan… Kad se vratio u selo, pitali su ga kako je sve to proživio.

– Joj, ljudi, nikad u životu se nisam ovak dobro naspaval! – odgovarao je sa smiješkom.

Kruže priče i kako je oca jednom prilikom, kad mu je ovaj odbio dati novac za cugu, strpao u škrinju! Koju je svakih nekoliko sekundi uviđavno otvarao i provjeravao je li Stevo Cigan možda promijenio mišljenje… Međutim, ništa od tih i takvih pričica neće potamniti sliku koja je ostala iza Čamaze. Hrabrog, odvažnog čovjeka s velikim srcem i duhom koji je osvajao. Sve to najbolje je pokazao u ratnim danima. Jer, on ni sekunde nije dvojio kad se trebalo uključiti u obranu domovine, svoga kraja.

Jednom rukom se vozi, u drugoj je piva

Jedna od čuvenih priča tako je i ona iz noći kad je hrvatska vojska pokušavala prijeći rijeku Kupu. Plan nije bio idealno posložen, stvari su krenule po zlu i hrvatske snage imale su velik broj poginulih i ranjenih. Bio je tamo i Čamaza, koji je, vidjevši što se događa, skinuo majicu i bez razmišljanja uskočio u Kupu, mrzlu kakve rijeke već jesu krajem studenog. Vadio je ranjene suborce iz hladne rijeke, jednog po jednog, nadljudskom snagom i energijom, a svjedoci kažu da ih je izvukao deset, dvadeset, možda i više… Toliko je života, eto, spasio Čamaza. I zato je, između ostalog, bio i ostao puno više od dobroćudnog cugera, kako su ga mnogi vjerojatno doživljavali.

Čamaza je preživljavao žicajući deset ili 20 kuna, s ciljem da dan izgura do kraja, a kad bi novac posudio, vraćao bi u kunu, u dan! Bez iznimke. Volio je i raditi kad bi dobio priliku, ljudi su ga voljeli koristiti kad im je trebala pomoć u dvorištu ili u polju, a voljeli su mu za to i platiti. I uvijek su, ali baš uvijek, bili sigurni da ništa neće ukrasti. U Čamazinu svijetu to nije postojalo. Pošteno, pa kako bude, bila je egida kojom se vodio, njegov put koji ga je odveo u vječnost.

Pamtit će ga njegovi Goričani i Turopoljci, jer Čamaza je doista bio nezaboravan lik. Od druženja u birtijama, koje je uredno obilazio, preko Turopoljskih trka na kojima se znao i rušiti, pa slaviti pobjedu po izlasku iz kola Hitne pomoći, biciklističkih utrka na kojima je sudjelovao vozeći poluraspadnuti bicikl jednom rukom, jer u drugoj je bila piva, pa sve do anegdota iz BBB vremena i herojskih priča iz rata…

Eto, to je pokušaj priče o Čamazi. Pronaći će se vjerojatno u svemu ovome i poneka netočnost ili pretjerivanje, ali sve to zapravo je sporedno ako smo uspjeli barem donekle složiti legendu o jednoj legendi. O čovjeku koji će – bilo bi zaista lijepo – možda jednom u svojoj slijepoj ulici dobiti i spomenik koji će ga sačuvati u vječnosti. A on će sve to gledati negdje s oblaka, u društvu svoje Dude, zavaljen s pivom u ruci. I smijati se, jer to je uvijek najbolje znao.

Počivaj u miru, nemirni čovječe.

Prije par dana u Cvjetnom naselju osvanula je nova javna slavina iliti narodski rečeno – pipa. Smještena je tik do omiljenih okupljališta goričkih rekreativaca, kraj pješčane arene i betonca, idealno za, bar, kratkotrajno osvježenje i punjenje flašica s friškom vodom.

Foto: Javna slavina kod betonca i pješčane arene u Cvjetnom naselju/cityportal.hr

Priupitali smo stoga nadležne na čiju inicijativu je postavljen taj novi punkt s besplatnom vodom, planiraju li još koje lokacijete?

– Javne slavine postavljene su na inicijativu gradske četvrti, te uz odobrenje gradonačelnika g.Ačkara i Grada Velika Gorica, a radove izvode zajednički VG Komunalac d.o.o. i VG Vodoopskrba d.o.o.

Trenutne lokacije javnih slavnina nalaze se kod Parka dr. Franje Tuđmana, kod odbojkaškog igrališta na pijesku u Cvjetnom naselju, te kod parka za pse u Ulici Juraja Dobrile u blizini Gradskog groblja. U planu je izgradnja javne slavine  na igralištu  u Kolarevoj 47 – odogovorili su nam iz VG Vodoopskrbe.

Foto: Javna slavina, Park dr. F.Tuđmana/cityportal.hr

Također nas je zanimalo, obzirom na česte pritužbe građana vezano uz neispravnu javnu pipu u Parku dr. F. Tuđmana, jesu li pristupili sanaciji iste, je li to u planu i kada?

– Nakon Vaše dojave radna ekipa iz VG komunalca d.o.o. je izašla na teren, te je slavina potpuno ispravna – odgovorili su nam uz napomenu kako do našeg upita nisu bili upoznati s problemom.

Tradicionalni izbor Jutarnjeg lista, koji se traži najbolji mladi poljoprivrednik u Hrvatskoj, i ove je godine u završnom krugu pronašao svog turopoljskog predstavnika. Ilija Jurić, 31-godišnjak iz Velike Kosnice, među 20 najboljih je u ovom izboru, a svoju priču ispričao je, naravno, za Jutarnji list…

A ona kaže da su mama Ruža i tata Anto došli u naš kraj kao izbjeglice iz BiH, iz okolice Gračaca. Ovdje su pronašli dom i krenuli graditi mali OPG koji je u posljednjih 19 godina značajno narastao. U prvom planu su inovativni proizvodi iz plasteničke proizvodnje, presadnice, cvijeće i začinsko bilje, a skloni su i eksperimentiranju s egzotičnim biljkama.

– Na ovaj sam se izbor odlučio prijaviti da bi svojim primjerom pokazao mladima da poljoprivreda ne mora biti nužno vezana uz traktore, oranice i to neko klasično viđenje rada na selu – kaže Ilija i dodaje:

– Rad u poljoprivredi može biti zanimljiv, inovativan i drugačiji. Moji roditelji se cijeli život bave poljoprivredom kao primarnom djelatnošću, tako da smo moje sestre i ja od malih nogu dane provodili u plasteniku i pomažući njima. Uvijek pamtim ljetne praznike koje smo provodili u plastenicima kako bismo si dodatno “zaradili ” za ljetovanje. To mi je kao klincu bilo užasno, ali danas kada gledam na to, mislim da je genijalno. Otac nas je na taj način naučio da cijenimo svaku kunu koju sami zaradimo.

Roditelji ih nisu baš gurali u poljoprivredu, važnije im je bilo školovanje, pa je sin Ilija sad inženjer medicinske radiologije. Koji više voli plastenik nego bolničke hodnike.

Orijentirao u posljednjih pet godina i na jestivo cvijeće, mikropovrće i razno egzotično bilje za restorane, a projekt je nazvao “Tukan Greens”. I uspjelo je, jer do tad su ugostitelji takvo bilje mogli nabaviti samo u inozemstvu.

– U ponudi imamo više od 30 raznih jestivih cvjetova i listova koji se koriste u hrani ili koktelima. Uzgajamo razno začinsko i ljekovito bilje koje nije uobičajeno, pa tako imamo više vrsta menti, kao što su menta s aromom jagode, jabuke, grejpa, banane, čokoladna menta tamnih listova i arome kao poznate čokoladice after eight, specijalnu mentu za mojito koktele. Imamo i nekoliko vrsta bosiljka, od klasičnog genovese tipa do napolitanskog, tajlandskog s aromom anisa, s aromom cimeta i aromom limuna – nabraja Ilija.

Posao se sve više širi, jer na novom imanju u Vrbovcu OPG Jurić diže nove plastenike, u planu je investicija od 100.000 eura…

Za Iliju možete glasovati još samo danas do ponoći, a to možete učiniti OVDJE.