Spektakl na Rujevici, Gorica slavi! Nindža ušao i zabio u nadoknadi
Nogometaši Gorice pobijedili su Rijeku 2-1 u fantastičnoj utakmici, u kojoj su bili bolji protivnik, vodili, promašivali i primili gol s dozom peha, a onda u dramatičnoj završnici, golom u posljednje vrijeme “odsutnog” miljenika navijača, zasluženo pobijedila
Čudesna, nevjerojatna nogometna priča ispričana je u subotu poslijepodne na riječkoj Rujevici. Priča s happy endom! Fenomenalna Gorica, u jednoj od najboljih partija u svojoj prvoligaškoj povijesti, potpuno je nadigrala Rijeku, zabila za vodstvo na nevjerojatan način, blistala na terenu, pa nesretno primila gol… A onda, kad se već činilo da je sve gotovo, izronio je neočekivani junak, dogodio se taj gol u sudačkoj nadoknadi za pobjedu za pamćenje. Petu zaredom protiv Rijeke, koja je ove sezone u prvenstvu izgubila dvije utakmice. Obje od Gorice.
No krenimo redom.
Gorica je na Rujevici od prve sekunde istrčala hrabro, prvi juriš krenuo je doslovno odmah čim je lopta izvedena s centra, i već tad bilo je jasno da je Jakirović svoje igrače pošteno napunio samopouzdanjem. A prije toga, odabrao je njih 11 za koje je vjerovao da će najbolje odraditi posao. Nije imao previše manevarskog prostora, fale petorica, pa je na golu krenuo Kahlina, ispred njega Musa, Ćelić, Jovičić i Čabraja, u sredini Marina iza leđa Čanađije i Suka, desno Hamad, lijevo Lovrić, a u vrhu napada Cherif.
Takva Gorica, s odvažnim gardom, dopustila je protivniku prvu šansu već na otvaranju, jer Gorgon je pokušao petom već u 2. minuti, no kapetan Kale to je riješio bez muke. S druge strane, odmah potom, čista šansa za Goricu! Musa je dobro centrirao s desnog boka, lopta je pala ravno na glavu Dariju Čanađiji, koji je bio sam na sedam metara od gola, no pucao je slabašno, dovoljno samo za jednostavnu obranu Prskala. Puno ozbiljniji posao imao je golman Rijeke nakon 12 minuta igre, kad je akcija bila slična, a izvedba bolja. Iako, ne dovoljno dobra za vodstvo… Suk je ovoga puta nabacio, Cherif glavom gađao kut, no Prskalo je opet bio siguran.
Sjajna se utakmica igrala na Rujevici u tih 45 minuta, i jedni i drugi išli su po gol, pri čemu je način na koji su pokušavali doći do njega bio potpuno drukčiji. Rijeka je tako nakon prvog poluvremena imala posjed lopte 60%, ali Gorica je više pucala (8-6), a više i pogađala u okvir (5-2). I, ukupno gledajući, bila puno opasnija. Izvrsna je bila akcija u kojoj je Lovrić vratio Čabraji na udarac s vrha šesnaesterca, ali i to je Prskalo skinuo. Dvaput je i Cherif za nekoliko centimetara kasnio na lopte s bokova, dok Rijeka nije uspjela stvoriti nešto posebno opasno i spomena vrijedno. Gorička defenziva radila je jako dobar posao u tom dijelu.
I za kraj, kao potvrda da je utakmica bila izuzetno visokog ritma, stigla je odluka suca da prvo poluvrijeme ne produži ni sekunde! Nije bilo vremena za predah u tih 45 minuta… Nakon kojih je Gorica, dojam je, bila bliže vodstvu.
Nastavili su momci u crnim dresovima u sličnom stilu i na početku nastavka. Opet su se Riječani morali spašavati, a tribine su glasno odahnule u 50. minuti, kad je Lovrić dobio loptu na lijevoj strani. Onako, kako on voli… Sjurio se prema golu, izbacio braniča, ali udarac je bio preslab za Prskala. Još jednom. Četiri minute poslije, slična situacija, ali još opasnija! Ovaj put prostora je bilo još više, pozicija za šut još bolja, opalio je opet Lovrić ljevicom, no lopta je otišla nekoliko centimetara uz stativu.
Za posljednjih pola sata uveo je Jakirović u napad Zwolinskog umjesto Cherifa, a već minuta potom – stativa! Doduše, slučajno, jer Musa je želio nabaciti, ali opet su centimetri djelili Goricu od vodstva. Međutim, vratilo se sve na gotovo nevjerojatan način…
Da Hajdukov gol Slaven Belupu ne bi bio usamljen u kategoriji “Čudni golovi u 13. kolu HNL-a”, pobrinuli su se Čanađija, Zwolinski i, hvala mu na tome, sudac utakmice. Duje Strukan iz Splita je u trenutku kad je Gorica imala loptu zaustavio utakmicu, koju je nastavio podbacivanjem. Ispustio je loptu iz ruke, Čanađija ju je pustio samo da dotakne travnjak i odmah pronašao Zwolinskog. Poljak je snažno i efektno pogodio za više nego zasluženo vodstvo, što je proslavio vrlo emotivno, između ostalog i skidanjem dresa za žuti karton… Trebao mu je taj gol, sve više podsjeća na onog lanjskog Zwolinskog!
Nije Gorica ni nakon toga stala, nastavila je praktički u istom ritmu, s još više prostora za protunapade. Morao je još nekoliko puta Prskalo spašavati, malo je nedostajalo da Gorica potvrdi pobjedu, ali ovo očito nije bio dan za golijade. I bilo je puno važnije sačuvati svoj gol do kraja. Jer predosjećalo se, na temelju one “ako ne zabiješ, primit ćeš” ono što se i dogodilo u toj kobnoj 82. minuti…
Lopta je kružila oko goričkog šesnaesterca, nije to izgledalo posebno opasno, no lopta je na kraju završila kod Ivana Tomečaka. Sasvim desno odlučio je opaliti po golu, lopta je putem zapela za nekoga od braniča, promijenila smjer i uz ukopanog Kahlinu završila u mreži. Opet malo peha, malo dekoncentracije i sve više strepnje da će još neka lopta završiti u mreži, da će sve otići kvragu.
I moglo je otići u 86. minuti, kad je Kahlina skinuo čisti zicer Čolaku. Moglo je i na ulazu u devedesetu, kad je slobodnjak sa 17 metara završio u goričkom zidu, dok se Gorica nekako “ugasila”. I izgledalo je kao da je bolje čuvati taj jedan nego napadati sva tri… Sve dok, u 91. minuti, Smolčić nije dobio drugi žuti karton. I nada se probudila. Može li se u tih pet minuta do gola, do zaslužene pobjede?
Odgovor je – može!!!
Andrej Prsaklo, do tog trenutka najbolji igrač utakmice, već u sljedećoj minuti odlučio je darivati Goricu. Očajno je ispucao jednu loptu, doslovno je dodao Lovriću, koji se sjurio prema njemu, prošao braniča putem kao da ga nema, došao do gol-aut linije i vratio u sredinu. Gdje je, glavom, brk i bradicom, čekao Matija Dvorneković! I ugurao loptu s jednog metra u mrežu!
Ušao je u igru desetak minuta ranije, nakon što je već duže vrijeme bez prave prilike i minutaže. Šutio je, radio, čekao i – dočekao! Na stadionu na kojem je i u ožujku zabio u pobjedi, sad je preuzeo ulogu junaka ovog filmskog raspleta. Iako, svi do jednog zaslužuju naklon do poda, i igrači, i stožer, i svi oko njih… Ovako nadigrati Rijeku na Rujevici, pobijediti i peti put zaredom jednog ovakvog protivnika, postaviti se na ovakav način… Spektakularno!
A sad je vrijeme za Hajduk. U srijedu u Kupu, pa u subotu u prvenstvu. Nemojte to propustiti, ovakvu Goricu se ne isplati propustiti.
Nakon Kupa 11. MNL Turopolja i Posavine odigranog u Turopolju (nedjelja, 06.07.2025.), utakmicama 07. kola (subota, 12.07.2025.) nastavlja se 11. Malonogometna liga Turopolja i Posavine na igralištu u Lazini Čičkoj.
Velika Gorica, 11.07.2025. Najava 07.kola 11.MNL Turopolja i Posavine. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 11.07.2025. Najava 07.kola 11.MNL Turopolja i Posavine. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Lazina kao domaćin brani prvo mjesto u trenutačnom poretku u susretu s Ribnicom. Pobjedom u Kupu Lazinci su najavili najozbiljniju kandidaturu za osvajanje prvog mjesta u ovogodišnjoj Ligi.
Galerija fotografija
11.Malonogometna liga Turopolja i Posavine 2025 – 07. kolo
Nakon pauze od dva tjedna utakmicama 04. kola biti će nastavljena 5.Malonogometna liga VG Sjever na SRC Udarnik u Kurilovcu.
Velika Gorica, 11.07.2025. Najava 04.kola 5.MNL VG Sjever. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 11.07.2025. Najava 04.kola 5.MNL VG Sjever. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Derbi 4. kola dva vodeća tima Šćitarjeva i Kurilovca je odmah na startu u 17 sati. Ishod ove utakmice mogao bi biti čak i odlučujući u utrci za konačnog pobjednika Lige.
Velika Gorica, 11.07.2025. Najava 04.kola 5.MNL VG Sjever
Organizatori obećavaju bogat program, ‘za velike i za male’, koji će započeti i prije prve utakmice.
Mraclin pronašao rješenje: Biljana naslijedio bivši trener Turopoljca
Novi trener seniorske momčadi NK Mraclina je 46-godišnji Milan Marinić, koji je deset mjeseci svoje trenerske karijere već proveo u našim krajevima. Posljednji posao bio mu je u Kloštru
Nakon što je Marko Biljan odlučio prihvatiti poziv ŽNK Gorice i napustiti klupu NK Mraclina, bilo je jasno da će uprava kluba imati jako težak zadatak pronaći adekvatnu zamjenu. To se i potvrdilo u smislu trajanja cijelog procesa, jer tek smo desetog dana srpnja doznali ime Biljanova nasljednika.
“Milan Marinić novi je trener seniorske momčadi NK Mraclin. U svojoj karijeri vodio je Trešnjevku, Turopoljac, Špansko, Top i Kloštar. Vjerujemo u odličnu suradnju koja će nam i u novoj sezoni donijeti mnogo veselja i odličnih utakmica. Milane, dobrodošao!”, objavili su iz kluba.
Vodstvo kluba razgovaralo je u međuvremenu s nekoliko potencijalnih kandidata, zavrtjelo se tu i nekoliko imena s velikogoričkog područja, ali na kraju je izbor pao na čovjeka koji dolazi sa strane, ali zna gdje dolazi! Marinić je, naime, rođen u Sisku, nogometno odrastao u zagrebačkoj Trešnjevci, a kao trener u našem je kraju već radio, u Turopoljcu iz Kuča bio je u sezoni 2020./21. Iz turopoljskog nogometa nakon tih deset mjeseci otišao je zbog poziva iz NK Španskog, a sad se vraća kroz klupu Mraclina, kao iskusni 46-godišnjak.
Sportski direktor Luka Cvetnić pronašao je novog trenera u Milanu Mariniću… Foto: NK Mraclin
Marinić će se vrlo brzo uvjeriti da je došao u neobično dobro posložen “selski” klub, ali i da na raspolaganju ima vrlo zanimljiv kadar. Velikih promjena u svlačionici ne bi trebalo biti, svi najvažniji igrači sretni su i zadovoljni na Grabi, pa će Milan Marinić morati “samo” nastaviti ono što je Biljan započeo na klupi našeg jedinog predstavnika u petom rangu natjecanja.
Pripreme počinju 28. srpnja, odmor se polako bliži kraju, a za očekivati je i poneko osvježenje u igračkom kadru…
Kad je tog ljeta 2018. godine prvi put došao u naš klub, Marijan Čabraja bio je klinac na početku svog puta. Bilo mu je nepunih 20, imao je iza sebe Dinamovu školu, a ispred sebe priliku u Gorici. Priliku koju je zgrabio već tamo oko šestog ili sedmoga kola te prve prvoligaške sezone. Kako je upao u prvih 11, tako je Čabi u prvih 11 i ostao…
U sljedeće dvije godine s Goricom je vodio europske bitke, kroz 80 utakmica zabio tri gola i podijelio osam asistencija, da bi u zimu 2021., u paketu s Darijem Špikićem, preselio u Dinamo. Nogometni put vodio ga je potom preko mađarskog Ferencvarosa, slovenske Olimpije i škotskog Hiberniana sve do Rijeke, njegova posljednjega kluba prije povratka kući.
Sedam godina nakon što je prvi put došao, naime, Marijan Čabraja i drugi put je postao igrač Gorice.
– Sretan sam što sam se vratio na meni jako drago mjesto, u grad i klub u kojem sam proveo jako lijepe dane svoje karijere. Nadam se da ću ponovno pomoći Gorici da ostvari što bolje rezultate i vjerujem da nas čeka dobra sezona – rekao je Čabi.
Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica
Netom prije toga potpisao je dvogodišnji ugovor, i to nakon što je u prvoj fazi priprema uvjerio stručni stožer da je na dovoljno dobroj razini, unatoč pauzi od natjecateljskog nogometa. Ozljede su u velikoj mjeri usmjerile karijeru danas 27-godišnjeg lijevog beka, ali u Goricu se vraća potpuno spreman i odlučan da pokaže koliko vrijedi.
Odabrao je dres s brojem 19, što znači da će nositi isti broj kao i u prvom goričkom mandatu, pa preostaje jedino poželjeti mu da bude i jednako uspješno. Za početak, trebat će se izboriti za svoju poziciju, jer četvrtak je bio dan lijevih bekova, u ranijem terminu potpisao je i Elvir Duraković…
‘Ja sam spartanac Ivan. Skačem preko vatre, ronim u ledu, pužem kroz blato…’
Velikogoričanin Ivan Zvonar jedan je od pionira utrka s preprekama, fizički i mentalno iznimno zahtjevnog sporta koji u Hrvatskoj tek stječe svoju popularnost. U našem jutarnjem programu predstavio je sebe i svoj sport…
Skakanje preko vatre, ronjenje u ledenoj vodi i penjanje preko žičanih ograda samo je dio jednog običnog radnog dana Ivana Zvonara. Velikogorički Spartanac, kako se ljudi iz njegovog sporta nazivaju, gostovao je kod naše Gianne Kotroman u jutarnjem programu City radija i pojasnio što se to krije pod engleskim nazivom OCR, odnosno “Obstacle Course Racing”.
– Najjednostavnije rečeno, to su utrke s preprekama, drukčijeg naziva za to nemamo. Radi se o kombinaciji trčanja na stazi, od 100 metara pa sve do 50+ kilometara. Trči se s prirodnim ili umjetnim preprekama, od bodljikavih žica, iskopanog rova s blatom, gdje moramo puzati i do dvjestotinjak metara, preko penjanja po konopcima visokim po deset metara, plivanja u hladnoj vodi… – uvodi nas u priču Ivan Zvonar pa nastavlja:
– Glavni šef Spartana odlučio je napraviti format od stotinu metara s deset prepreka, s čim će se ovaj sport pojaviti u Los Angelesu 2028. godine. To bi bilo nešto slično onome što smo kao klinci gledali u showu “Nindža ratnici”. Tko najbrže stigne do gumba, on je pobjednik…
Postoje tu razne discipline, od onih “početničkih” do doslovno elitnih.
– Glavne discipline su sprint od 10 kilometara, u srednjoj kategoriji se prelazi 15 kilometara s najmanje 25 prepreka, a u kategoriji “beast” staza je duga najmanje 21 kilometar i ima najmanje 30 prepreka. Uz sve to, postoji i “ultra”, utrka na 50 kilometara s više od 40 prepreka. To još nisam probao, prvo se pripremam za srednju kategoriju… – kaže Ivan.
Počeo se ovim sportom baviti 2015. godine.
– Trčim već više od 20 godina, član sam Maraton kluba Velika Gorica, a trčao sam i za reprezentaciju u planinskom trčanju. Puno sportova sam prošao u životu, ali još u osnovnoj školi shvatio sam da mi trčanje ide najbolje, jer tad sam već pobjeđivao na školskim natjecanjima. Kroz nogomet, tenis i stolni tenis skužio sam da sam za individualni sport, a ova priča krenula je prije desetak godina… Na YouTubeu sam naišao na jedan zanimljiv video, pogledao kako funkcionira taj Spartan i rekao sam sebi: Ajmo probati! Brzo sam se zaljubio u taj sport, budući da je dinamičan, a i poseban je osjećaj svaki put kad pređeš prepreku. Čovjek se osjeća snažno, motivirano, ispunjeno pozitivnom energijom – priča Ivan, koji je vrlo brzo postao i prilično uspješan.
– Neću nikad zaboraviti, u drugoj Spartan utrci u životu trčao sam s najboljim Spartancem Petrom Žiškom rame uz rame, a na kraju sam bio treći. Iznenadio sam i samog sebe, tako da mi je žao što nisam ponio hrvatsku zastavu… Bila mi je čast natjecati se s ljudima kojima sam se vidio, gledao ih na YouTubeu, pogotovo kad su mi na kraju i čestitati, stisnuli ruku. Nevjerojatan osjećaj – prepričava Ivan i dodaje:
– Bio sam treći u Europi u sprintu, na natjecanju u Mađarskoj 2018. godine, nakon čega sam imao malo dužu stanku zbog nekih ozljeda. Sad se vraćam, u lipnju sam bio na utrci “Mountain Madness” i osvojio prvo mjesto, na stazi od osam kilometara sa 20 dosta teških prepreka. Planiram se vratiti dosta jako, sljedeće godine čak bih volio biti i prvak Hrvatske.
Jedan uspješan Spartanac, kaže, mora biti nekoliko sportaša u jednom čovjeku.
– Treninzi imaju tri segmenta, snagu, kondiciju i funkcionalne treninge. Kombiniramo teretanu, cross fit, street workout, trčanje u najvećoj mjeri… Pazim i na prehranu, jer bez toga ne ide. Jedem steakove, malo finije meso, sve što mi treba za regeneraciju, jer ipak treniram šest puta tjedno. U dane kad se utrka približava, malo smanjim taj volumen treninga, malo više odmaram, što je također dio cijelog procesa, jer organizam se mora i osvježiti.
Kad je Ivan Zvonar krenuo ovim sportom, te 2015. godine, u Hrvatskoj je malo tko i znao za ovaj sport. A u susjednom Mađarskoj se na utrkama okupljalo i po 10.000 natjecatelja! Prvi klubovi kod nas počeli su se osnivati tek prošle godine…
– U početku, kad sam se tek počeo baviti time, nitko mi nije pomagao jer nitko nije do kraja ni razumio što je to točno. Ljudi su mi se čak smijali kad bih znao trčati, pa se spustiti u stav za sklek i nastaviti puzati, mislili su da sam malo ćaknut, ali sve je to dio treninga. Tek od prošle godine se osnivaju klubovi u Hrvatskoj, a postoji i poligon u Kerestincu koji puno pomaže kod treninga – govori Ivan.
Trenira sam, bez trenera, brdske uvjete simulira u našem kraju, u Vukomeričkim goricama, ali svaka je utrka novo iznenađenje.
– Utrke budu najčešće u ski resortima, gdje su elevacije baš jake, a staze su svjesno napravljene tako da budu teške, uz ponešto ekstremnih uvjeta. Evo, na Mostecu u Ljubljani bila je utrka pod nazivom “Legionar”, na mjestu gdje se skaču skijaški skokovi. Popeli smo se na vrh i rekli su nam da se moramo spustiti dolje što brže. Jurili smo i do 90 na sat nizbrdo, kroz svu tu travu, pa kroz blato, preko zidova od dva metra, s balvanima od 20 kilograma na leđima, vreća s pijeskom, penjanja na užad, ponekad i gimnastičke karike, preko koji se moraš kretati desetak metara, otprilike kao Tarzan po lijanama… – nabraja Ivan i dodaje:
– Tijekom utrke svaka se prepreka mora proći i to označiti zvoncem. Ako to ne napraviš, slijedi kazna od 30 marinaca, što te jako usporava. Sve se snima kamerom i ako se utvrdi da si ih napravio 29, diskvalificiran si. To je taj spartanski moto, nema odustajanja, nema uzmaka… Na svakoj utrci prvih kilometar ili dva idu lakše prepreke, a kako utrka odmiče, to su prepreke teže. Na kraju zna biti vatra ispred samog cilja, to zna lijepo izgledati na fotkama.
Najčešće je na fotkama bez majice, ali ne zato da bi pokazao mišićavi torzo.
– Kod prelaženja prepreka često pucaju majice i zato je preporuka da se trči bez majice. Zato su sve slike bez majice – sa smiješkom kaže Zvonar.
Gianna ga je u njihovu radijskom druženju prozvala i “gorički Indiana Jones”.
– Ajde, ima nekih poveznica, pogotovo kad gledamo prvi film, u kojem Indiana Jones traži sveti gral, tako to nekako izgleda i kod nas. Jako je dinamično i zanimljivo, toliko da moraš potpisati da svaku utrku trčiš na vlastitu odgovornost, ali lako se zaljubiti u ovaj sport. Svatko tko voli adrenalin, tko misli da je psihički dovoljno jak, neka ode na stranicu ocr.hr i priključi nam se – pozvao je Ivan.
Planovi za nastavak njegova spartanskog puta već postoje.
– Pripremam se za utrku u Austriji u rujnu, natjecanje je opet u planinama, na Alpama, bit će jako teško, ali tu ću vidjeti gdje sam. I na čemu moram dodatno raditi. Nakon toga slijedi utrka u Pescari, u Italiji, koja će biti u listopadu – završio je velikogorički Spartanac.