Priča o malom Špikiću: ‘Kad je bio dijete, jedine igračke bile su mu lopte’
Znate kako se djeca zaigraju, ne vrate se doma na vrijeme… E, moja prednost je bila što sam uvijek znao da je Dario na igralištu. Gdje se igrao nogomet, tu je bio i on. Presretni smo što je opet doma, u Gorici, kaže Božo Špikić, otac novog igrača HNK Gorice
Dvorneković, Krizmanić, Šroler, Špičić, Muhar… Velikogoričana u svijetu prvoligaškog nogometa i nema previše, barem zasad, nije ih ni u prošlosti baš ni “na izvoz”, i zato pomalo čudi što je nekako ispod radara u široj sportskoj javnosti prošla činjenica da je Goričanin i Dario Špikić (20), godinama veliki talent Dinama, a zatim i klinac koji je uzburkao duhove prelaskom u Hajduk. I, znate to već, novi igrač HNK Gorice.
– Da, ovo je naš grad, tu živimo još od 1989. godine – sa smiješkom kaže zadovoljni tata Božo.
Sretan je Dario što je došao u Goricu, što se vratio u svoj grad igrati prvoligaški nogomet, ali tata je posebno sretan.
– Jako puno nam ovo znači. Počeo je karijeru u Udarniku, zatim je prešao u Radnik, ali već nakon nekoliko mjeseci završio je u Dinamu. Cijelo vrijeme je tako bio doma i mogu vam reći da mu je teško palo kad je prije godinu i pol morao otići od kuće, kad se preselio u Split. Ipak je bio jako mlad, odvojen od obitelji… Kad se pojavila opcija s Goricom, svi smo bili sretni i zadovoljni, i Dario i cijela obitelj. Sad je opet doma, svi smo opet zajedno – priča Božo Špikić, koji je u HNK Gorici zatekao i jedno odavno poznato lice.
– Predsjednik Črnko i ja skupa smo išli u školu, znamo se već više od 40 godina – otkrio je Božo, pa krenuo u priču o nogometnom odrastanju svog sina.
Nogomet je počeo ozbiljno igrati sa sedam godina, priključio se vršnjacima u Udarniku, u svom Kurilovcu, no već nakon dva mjeseca bilo je jasno da mora ići dalje. Otišao je u Radnik, ali i tu je priča bila slična. Mjesec ili dva i slijedio je novi korak, odlazak u Dinamo. Išlo je sve to jako brzo…
– Za to je najzaslužniji on, odnosno njegova kvaliteta. Prepoznali su ga vrlo rano, Cico Grlić vidio ga je u Udarniku i odmah doveo u Radnik. Ubrzo je nastupio na jednom turniru na Maksimiru, Mirko Jozić bio je tad šef omladinske škole u Dinamu, i čim je turnir završio, zvali su me na razgovor. Poveli su ga odmah na turnir u Medulinu, zadovoljio je i tamo, nakon čega je ostao u Dinamu. Imao je tad osam godina, a sljedećih 11 proveo je u Maksimiru – priča nam tata.
Dario Špikić prošao je cijelu Dinamovu školu, no šansu u prvoj momčadi nije dobio… Foto: Luka Stanzl/PIXSELL
Praktički cijelu osnovnu i srednju školu prošao je kao igrač Dinama, s nogometom u venama, napredovao je sjajno, bio i reprezentativac u svim uzrastima, no u jednom trenutku je zapelo.
– U Dinamu je Dario imao profesionalni ugovor, potpisao ga je 2016. godine. Međutim, u jednom trenutku nismo bili zadovoljni tretmanom koji je imao, gledajući njegov talent i igrački razvoj, i tad se pojavila opcija s Hajdukom. Krešimir Gojun, njegov bivši trener iz Dinama, pozvao nas je da dođemo u Split, uspio nas je nagovoriti… Na kraju je ispalo da je to jedna loša epizoda, na koju se više ne želimo ni vraćati. Neka to sve ostane iza nas, sad je vrijeme da se bavimo boljim i ljepšim stvarima. Evo, opet smo doma i to je najvažnije – optimističan je Špikić senior.
Vrlo brzo roditelji su shvatili da bi njihovo najmlađe dijete, živahni Dario, mogao postati nogometaš.
– Kad je bio dijete, sve igračke bile su mu nogometne lopte. Imam i dvoje starije djece, oni su imali svoje igračke, ali njega nije zanimalo ništa osim lopte. Od najranijih njegovih dana nogometne lopte su bile po cijeloj kući. Znate kako djeca znaju kasniti kući kad odu van, zaigraju se, normalno je to, ali ja sam barem znao gdje ću ga pronaći. Uvijek je bio na igralištu. Gdje se igra nogomet, on je tu. Doslovno je od najranijih dana pokazivao tu nevjerojatnu ljubav prema lopti, prema nogometu – sjeća se Božo.
Odigrali su u svemu tome ulogu i nogometni geni, koje je očito nosio.
– Da, igrao sam i ja nogomet. Nisam igrao profesionalno, ali bio sam u Lukavcu, u Poletu iz Buševca, kasnije i u veteranima Radnika… Valjda zato sve što se njemu događa u nogometu ne doživljavam toliko stresno, a njemu ne namećem apsolutno ništa. Ja sam isključivo roditelj, tu sam da mu budem podrška na svakom njegovom koraku. I ništa drugo – kaže tata pa predstavlja i drugog sina i jedinu kćer:
– Dario ima brata i sestru, blizance starije godinu i pol od njega, Anamarija studira upravno pravo, a Josip informatiku. Dario je završio osnovnu školu Nikole Hribara, a zatim je upisao Prometnu školu. Kako zbog nogometa, tako i zbog škole, uvijek je nekako više bio vezan uz Zagreb nego uz Veliku Goricu.
E, sad će biti vezan za Goricu. Životno, nogometno, u svakom smislu. A tati se neće previše toga promijeniti u sadržaju njegovih vikenda, i dosad je često bio na tribinama Gradskog stadiona.
– Dolazio sam često na utakmice, itekako pratim Goricu, čak i izvana se vidi da ovdje vlada zaista dobra atmosfera. To je i prevagnulo u našoj odluci, činjenica da je ovo zdrav klub na zdravim temeljima – rekao je Božo Špikić.
Očekivanja su velika, optimizam raste, ali tata ni u jednom trenutku neće poletjeti. Prioriteti su jasni.
– Vjerujem da će se kroz Goricu Dario uspjeti podići kao igrač, jer ipak je dosad igrao drugu ligu. Njegov talent nije upitan, no o tome više mogu govoriti stručnjaci. Kažem, meni je u ovom trenutku najvažnije da je on opet doma – završio je Božo.
Jedna lijepa priča, nogometna i gorička, na svom je početku… Dario, na tebi je red.
Nakon pauze od dva tjedna utakmicama 04. kola biti će nastavljena 5.Malonogometna liga VG Sjever na SRC Udarnik u Kurilovcu.
Velika Gorica, 11.07.2025. Najava 04.kola 5.MNL VG Sjever. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 11.07.2025. Najava 04.kola 5.MNL VG Sjever. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Derbi 4. kola dva vodeća tima Šćitarjeva i Kurilovca je odmah na startu u 17 sati. Ishod ove utakmice mogao bi biti čak i odlučujući u utrci za konačnog pobjednika Lige.
Velika Gorica, 11.07.2025. Najava 04.kola 5.MNL VG Sjever
Organizatori obećavaju bogat program, ‘za velike i za male’, koji će započeti i prije prve utakmice.
Mraclin pronašao rješenje: Biljana naslijedio bivši trener Turopoljca
Novi trener seniorske momčadi NK Mraclina je 46-godišnji Milan Marinić, koji je deset mjeseci svoje trenerske karijere već proveo u našim krajevima. Posljednji posao bio mu je u Kloštru
Nakon što je Marko Biljan odlučio prihvatiti poziv ŽNK Gorice i napustiti klupu NK Mraclina, bilo je jasno da će uprava kluba imati jako težak zadatak pronaći adekvatnu zamjenu. To se i potvrdilo u smislu trajanja cijelog procesa, jer tek smo desetog dana srpnja doznali ime Biljanova nasljednika.
“Milan Marinić novi je trener seniorske momčadi NK Mraclin. U svojoj karijeri vodio je Trešnjevku, Turopoljac, Špansko, Top i Kloštar. Vjerujemo u odličnu suradnju koja će nam i u novoj sezoni donijeti mnogo veselja i odličnih utakmica. Milane, dobrodošao!”, objavili su iz kluba.
Vodstvo kluba razgovaralo je u međuvremenu s nekoliko potencijalnih kandidata, zavrtjelo se tu i nekoliko imena s velikogoričkog područja, ali na kraju je izbor pao na čovjeka koji dolazi sa strane, ali zna gdje dolazi! Marinić je, naime, rođen u Sisku, nogometno odrastao u zagrebačkoj Trešnjevci, a kao trener u našem je kraju već radio, u Turopoljcu iz Kuča bio je u sezoni 2020./21. Iz turopoljskog nogometa nakon tih deset mjeseci otišao je zbog poziva iz NK Španskog, a sad se vraća kroz klupu Mraclina, kao iskusni 46-godišnjak.
Sportski direktor Luka Cvetnić pronašao je novog trenera u Milanu Mariniću… Foto: NK Mraclin
Marinić će se vrlo brzo uvjeriti da je došao u neobično dobro posložen “selski” klub, ali i da na raspolaganju ima vrlo zanimljiv kadar. Velikih promjena u svlačionici ne bi trebalo biti, svi najvažniji igrači sretni su i zadovoljni na Grabi, pa će Milan Marinić morati “samo” nastaviti ono što je Biljan započeo na klupi našeg jedinog predstavnika u petom rangu natjecanja.
Pripreme počinju 28. srpnja, odmor se polako bliži kraju, a za očekivati je i poneko osvježenje u igračkom kadru…
Kad je tog ljeta 2018. godine prvi put došao u naš klub, Marijan Čabraja bio je klinac na početku svog puta. Bilo mu je nepunih 20, imao je iza sebe Dinamovu školu, a ispred sebe priliku u Gorici. Priliku koju je zgrabio već tamo oko šestog ili sedmoga kola te prve prvoligaške sezone. Kako je upao u prvih 11, tako je Čabi u prvih 11 i ostao…
U sljedeće dvije godine s Goricom je vodio europske bitke, kroz 80 utakmica zabio tri gola i podijelio osam asistencija, da bi u zimu 2021., u paketu s Darijem Špikićem, preselio u Dinamo. Nogometni put vodio ga je potom preko mađarskog Ferencvarosa, slovenske Olimpije i škotskog Hiberniana sve do Rijeke, njegova posljednjega kluba prije povratka kući.
Sedam godina nakon što je prvi put došao, naime, Marijan Čabraja i drugi put je postao igrač Gorice.
– Sretan sam što sam se vratio na meni jako drago mjesto, u grad i klub u kojem sam proveo jako lijepe dane svoje karijere. Nadam se da ću ponovno pomoći Gorici da ostvari što bolje rezultate i vjerujem da nas čeka dobra sezona – rekao je Čabi.
Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica
Netom prije toga potpisao je dvogodišnji ugovor, i to nakon što je u prvoj fazi priprema uvjerio stručni stožer da je na dovoljno dobroj razini, unatoč pauzi od natjecateljskog nogometa. Ozljede su u velikoj mjeri usmjerile karijeru danas 27-godišnjeg lijevog beka, ali u Goricu se vraća potpuno spreman i odlučan da pokaže koliko vrijedi.
Odabrao je dres s brojem 19, što znači da će nositi isti broj kao i u prvom goričkom mandatu, pa preostaje jedino poželjeti mu da bude i jednako uspješno. Za početak, trebat će se izboriti za svoju poziciju, jer četvrtak je bio dan lijevih bekova, u ranijem terminu potpisao je i Elvir Duraković…
‘Ja sam spartanac Ivan. Skačem preko vatre, ronim u ledu, pužem kroz blato…’
Velikogoričanin Ivan Zvonar jedan je od pionira utrka s preprekama, fizički i mentalno iznimno zahtjevnog sporta koji u Hrvatskoj tek stječe svoju popularnost. U našem jutarnjem programu predstavio je sebe i svoj sport…
Skakanje preko vatre, ronjenje u ledenoj vodi i penjanje preko žičanih ograda samo je dio jednog običnog radnog dana Ivana Zvonara. Velikogorički Spartanac, kako se ljudi iz njegovog sporta nazivaju, gostovao je kod naše Gianne Kotroman u jutarnjem programu City radija i pojasnio što se to krije pod engleskim nazivom OCR, odnosno “Obstacle Course Racing”.
– Najjednostavnije rečeno, to su utrke s preprekama, drukčijeg naziva za to nemamo. Radi se o kombinaciji trčanja na stazi, od 100 metara pa sve do 50+ kilometara. Trči se s prirodnim ili umjetnim preprekama, od bodljikavih žica, iskopanog rova s blatom, gdje moramo puzati i do dvjestotinjak metara, preko penjanja po konopcima visokim po deset metara, plivanja u hladnoj vodi… – uvodi nas u priču Ivan Zvonar pa nastavlja:
– Glavni šef Spartana odlučio je napraviti format od stotinu metara s deset prepreka, s čim će se ovaj sport pojaviti u Los Angelesu 2028. godine. To bi bilo nešto slično onome što smo kao klinci gledali u showu “Nindža ratnici”. Tko najbrže stigne do gumba, on je pobjednik…
Postoje tu razne discipline, od onih “početničkih” do doslovno elitnih.
– Glavne discipline su sprint od 10 kilometara, u srednjoj kategoriji se prelazi 15 kilometara s najmanje 25 prepreka, a u kategoriji “beast” staza je duga najmanje 21 kilometar i ima najmanje 30 prepreka. Uz sve to, postoji i “ultra”, utrka na 50 kilometara s više od 40 prepreka. To još nisam probao, prvo se pripremam za srednju kategoriju… – kaže Ivan.
Počeo se ovim sportom baviti 2015. godine.
– Trčim već više od 20 godina, član sam Maraton kluba Velika Gorica, a trčao sam i za reprezentaciju u planinskom trčanju. Puno sportova sam prošao u životu, ali još u osnovnoj školi shvatio sam da mi trčanje ide najbolje, jer tad sam već pobjeđivao na školskim natjecanjima. Kroz nogomet, tenis i stolni tenis skužio sam da sam za individualni sport, a ova priča krenula je prije desetak godina… Na YouTubeu sam naišao na jedan zanimljiv video, pogledao kako funkcionira taj Spartan i rekao sam sebi: Ajmo probati! Brzo sam se zaljubio u taj sport, budući da je dinamičan, a i poseban je osjećaj svaki put kad pređeš prepreku. Čovjek se osjeća snažno, motivirano, ispunjeno pozitivnom energijom – priča Ivan, koji je vrlo brzo postao i prilično uspješan.
– Neću nikad zaboraviti, u drugoj Spartan utrci u životu trčao sam s najboljim Spartancem Petrom Žiškom rame uz rame, a na kraju sam bio treći. Iznenadio sam i samog sebe, tako da mi je žao što nisam ponio hrvatsku zastavu… Bila mi je čast natjecati se s ljudima kojima sam se vidio, gledao ih na YouTubeu, pogotovo kad su mi na kraju i čestitati, stisnuli ruku. Nevjerojatan osjećaj – prepričava Ivan i dodaje:
– Bio sam treći u Europi u sprintu, na natjecanju u Mađarskoj 2018. godine, nakon čega sam imao malo dužu stanku zbog nekih ozljeda. Sad se vraćam, u lipnju sam bio na utrci “Mountain Madness” i osvojio prvo mjesto, na stazi od osam kilometara sa 20 dosta teških prepreka. Planiram se vratiti dosta jako, sljedeće godine čak bih volio biti i prvak Hrvatske.
Jedan uspješan Spartanac, kaže, mora biti nekoliko sportaša u jednom čovjeku.
– Treninzi imaju tri segmenta, snagu, kondiciju i funkcionalne treninge. Kombiniramo teretanu, cross fit, street workout, trčanje u najvećoj mjeri… Pazim i na prehranu, jer bez toga ne ide. Jedem steakove, malo finije meso, sve što mi treba za regeneraciju, jer ipak treniram šest puta tjedno. U dane kad se utrka približava, malo smanjim taj volumen treninga, malo više odmaram, što je također dio cijelog procesa, jer organizam se mora i osvježiti.
Kad je Ivan Zvonar krenuo ovim sportom, te 2015. godine, u Hrvatskoj je malo tko i znao za ovaj sport. A u susjednom Mađarskoj se na utrkama okupljalo i po 10.000 natjecatelja! Prvi klubovi kod nas počeli su se osnivati tek prošle godine…
– U početku, kad sam se tek počeo baviti time, nitko mi nije pomagao jer nitko nije do kraja ni razumio što je to točno. Ljudi su mi se čak smijali kad bih znao trčati, pa se spustiti u stav za sklek i nastaviti puzati, mislili su da sam malo ćaknut, ali sve je to dio treninga. Tek od prošle godine se osnivaju klubovi u Hrvatskoj, a postoji i poligon u Kerestincu koji puno pomaže kod treninga – govori Ivan.
Trenira sam, bez trenera, brdske uvjete simulira u našem kraju, u Vukomeričkim goricama, ali svaka je utrka novo iznenađenje.
– Utrke budu najčešće u ski resortima, gdje su elevacije baš jake, a staze su svjesno napravljene tako da budu teške, uz ponešto ekstremnih uvjeta. Evo, na Mostecu u Ljubljani bila je utrka pod nazivom “Legionar”, na mjestu gdje se skaču skijaški skokovi. Popeli smo se na vrh i rekli su nam da se moramo spustiti dolje što brže. Jurili smo i do 90 na sat nizbrdo, kroz svu tu travu, pa kroz blato, preko zidova od dva metra, s balvanima od 20 kilograma na leđima, vreća s pijeskom, penjanja na užad, ponekad i gimnastičke karike, preko koji se moraš kretati desetak metara, otprilike kao Tarzan po lijanama… – nabraja Ivan i dodaje:
– Tijekom utrke svaka se prepreka mora proći i to označiti zvoncem. Ako to ne napraviš, slijedi kazna od 30 marinaca, što te jako usporava. Sve se snima kamerom i ako se utvrdi da si ih napravio 29, diskvalificiran si. To je taj spartanski moto, nema odustajanja, nema uzmaka… Na svakoj utrci prvih kilometar ili dva idu lakše prepreke, a kako utrka odmiče, to su prepreke teže. Na kraju zna biti vatra ispred samog cilja, to zna lijepo izgledati na fotkama.
Najčešće je na fotkama bez majice, ali ne zato da bi pokazao mišićavi torzo.
– Kod prelaženja prepreka često pucaju majice i zato je preporuka da se trči bez majice. Zato su sve slike bez majice – sa smiješkom kaže Zvonar.
Gianna ga je u njihovu radijskom druženju prozvala i “gorički Indiana Jones”.
– Ajde, ima nekih poveznica, pogotovo kad gledamo prvi film, u kojem Indiana Jones traži sveti gral, tako to nekako izgleda i kod nas. Jako je dinamično i zanimljivo, toliko da moraš potpisati da svaku utrku trčiš na vlastitu odgovornost, ali lako se zaljubiti u ovaj sport. Svatko tko voli adrenalin, tko misli da je psihički dovoljno jak, neka ode na stranicu ocr.hr i priključi nam se – pozvao je Ivan.
Planovi za nastavak njegova spartanskog puta već postoje.
– Pripremam se za utrku u Austriji u rujnu, natjecanje je opet u planinama, na Alpama, bit će jako teško, ali tu ću vidjeti gdje sam. I na čemu moram dodatno raditi. Nakon toga slijedi utrka u Pescari, u Italiji, koja će biti u listopadu – završio je velikogorički Spartanac.
Duraković potpisao: ‘Hvala na povjerenju, bit ćemo dobri ove sezone!’
Elvir Duraković novi je igrač HNK Gorice. Stigao je iz Sarajeva, no posljednju polusezonu odradio je na posudbi u Šibeniku, koji je postao ozbiljno goričko crpilište u ovom prijelaznom roku
Krenuo je iz rodnog Bugojna, nogometni put gradio preko Tuzle i Konjica, pa preko Sarajeva došao do Šibenika u proljetnom dijelu prošle sezone, pa ovog ljeta završio u – Velikoj Gorici! Ukratko, tako nekako izgleda nogometni CV novog igrača HNK Gorice Elvira Durakovića.
– Želio bih zahvaliti stručnom stožeru i upravi kluba na ukazanom povjerenju. Gorica je stabilan, dobro organiziran klub i vjerujem da ćemo ove sezone ostvariti dobre rezultate u HNL-u. Ovim putem pozdravljam i sve navijače Gorice koji će nam, vjerujem, biti podrška tijekom cijele sezone – rekao je Duraković nakon što je potpisao ugovor do ljeta 2027. godine.
Duraković je već četvrti igrač koji je ovog ljeta stigao iz Šibenika, no zapravo dolazi iz Sarajeva, koje ga je posudilo Šibenčanima. Dakle, trener Mario Carević nije ga vodio, ali ga je zato dobro upoznao. I procijenio da najbolji lijevi bek Premijer lige BiH iz sezone 2022./23. može biti dobro rješenje za lijevi bok.
Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica
U nastupima za Šibenik pokazao je vrlo zanimljive kvalitete, njegov centaršut ponekad radi razliku, prema naprijed je jako koristan, a to bi posebno moglo doći do izražaja u Carevićevih 3-4-2-1, gdje bi Duraković držao lijevu stranu. Mogao bi imati i ozbiljnu konkurenciju, budući da se očekuje i potpis Marijana Čabraja, ali neće Carevića od viška zaboljeti glava…
Durakovića bismo u neslužbenom debiju mogli vidjeti već u subotu od 10 sati, kad Gorica u Čatežu igra pripremnu utakmicu protiv Širokog Brijega, kojeg vode naši Dean Klafurić i Damir Milanović.