Poveži se s nama

Priča iz kvarta

Priča o fanatizmu i uspjehu: ‘Ja sam Dario, MMA borac s goričke Hitne…’

Pacijenti me znaju čudno gledati kad ih dočekam s masnicom na oku…, sa smiješkom kaže Dario Grgić (19), Velikogoričanin koji radi 12 sati kao medicinski tehničar, pa juri na trening

Objavljeno

Zamislite situaciju… Dolazite na goričku Hitnu pomoć, s XY zdravstvenim problemom, a dočeka vas mišićavi ćelavi mladić s masnicom ispod oka! Na prvu zvuči pomalo zastrašujuće, ali to lako se može dogoditi. I nije uopće zastrašujuće.

– Da, od 1. srpnja radim u našoj Hitnoj, i znalo se događati da dođem na posao s masnicom. Kolege su se već naviknute na to, ali zato me pacijenti znaju čudno gledati, ha, ha – priča nam Dario Grgić, 19-godišnji Velikogoričanin, po zanimanju medicinski tehničar, koji je početkom listopada ušao u svijet MMA borbi.

Kombinacija je to kakva se ne viđa često, ali nećete često vidjeti ni dečka poput Darija. Iz njega pršti energija, i sam će reći da je “pomalo hiperaktivan”, a fanatizam kojim je posvećen sportu nemoguće je ne primijetiti već na prvu.

– Obožavam ovaj sport, obožavam energiju i atmosferu dvorane, treninga. Došao sam na prvi trening s 12 godina, kao mali debeljko, i odmah se zaljubio u sve ovo. Nikad ne propuštam trening, čak i kad sam imao slomljenu ruku, bio sam svaki dan u dvorani i gledao ostale kako treniraju – još se malo predstavlja mladi Dario.

Za njega se prvi put čulo 2019., nakon što je osvojio dvije medalje na Europskom jiu-jitsu prvenstvu. Od samih početaka bio je u hrvačkim sportovima, vrlo uspješan i u grapplingu, no početkom ove godine pala je definitivna odluka: vrijeme je za MMA!

– Od jiu-jitse i grapplinga, realno, ne može se živjeti, dok je u MMA-u to ipak kudikamo lakše. A ja to želim, u budućnosti se vidim kao profesionalni sportaš koji se bavi samo time, koji trenira dvaput dnevno i bori se na visokoj razini. Kad smo se vratili u dvorane nakon ovoga zadnje lockdowna potpuno sam se fokusirao na MMA. Trener Marko Bošnjak savjetovao mi je da odem trenirati u zagrebački American Top Team, a ja sam ga i poslušao. Znao sam da će turnir biti u rujnu ili listopadu i odmah sam se krenuo pripremati – govori Dario.

Zagrebački turnir organizacije Fight nation championship okupio je sve najbolje klubove iz regije, sve najbolje amaterske borce, a Grgić se smjestio u polutešku kategoriju (do 93 kg) kod mlađih seniora.

– Imao sam dvije borbe. U prvoj sam za svega 30-ak sekundi pobijedio Davida Trivunovića, a onda sam u finalu kroz sve tri runde u parteru dominirao protiv Noela Perkovića iz Pule, kojem je trener Zelg Galešić. Osjećaj je bio fenomelana, čestitke su stizale sa svih strana, a ja sam iznimno sretan, ali i zahvalan svom timu. U kutu su mi bili poznati hrvač Dominik Etlinger, koji mi je jako puno pomogao u pripremama, Djani Barbir bio je zadužen za ‘stojku’, a naš Goričanin Stipe Todorić za jiu-jistu. Uz njih, naravno, radio sam i sa svojim trenerom Bošnjakom – ističe Dario, čime će otvoriti jedan novi dio priče.

– Trener Marko Bošnjak mi je, bez imalo pretjerivanja, kao drugi otac. Uz mene je od prvog dana kad sam došao u dvoranu, sve smo prošli zajedno i ne mogu ni opisati koliko sam mu zahvalan na svemu. Cijelo ovo ljeto proveli smo u dvorani, odrekli smo se i mora, satima trenirali po onim strašnim vrućinama…

I sve to, podsjetimo, nakon što je odradio svoju smjenu na Hitnoj. Na proljeće je završio školu i odmah se zaposlio, pa mu dani ponekad izgledaju potpuno “ludo”.

– Radim smjenu od 7 do 19 sati, odradim svojih 12 sati, i tako tri ili četiri puta tjedno. Nakon posla odmah jurim na trening, koji kreće već nakon pola sata, ali nije mi to nikakav problema. Naviknut sam na takav ritam još iz srednje škole, kad su mi dani izgledali prilično slično… A one dane kad sam slobodan iskoristim da odradim dva treninga. I uživam u svemu.

Dario uživa, ali njegovi roditelji vjerojatno naš i ne. Nije im lako gledati borbe…

– Iskreno, ni mama ni tata nisu baš presretni što se bavim ovime, ali to je i normalno, pa koji bi roditelj želio gledati sina kako se tuče? Iako, ja to tako ne gledam… Unatoč tome, roditelji su mi velika podrška, daju mi slobodu da donosim svoje odluke i da imam svoj put. Uostalom, vidjeli su i oni da sve ovo donosi i puno benefita. Recimo, dok su moji vršnjaci izlazili, opijali se ili što već radili, ja sam cijelu srednju školu proveo u dvorani, na treninzima. Jednostavno volim ovaj sport, volim se natjecati, a kako sam antitalent za nogomet, košarku i takve sportove, ovo mi je zapravo i jedino preostalo – sa smiješkom priča Dario.

Imala je već Velika Gorica predstavnika u svijetu MMA-a, pamtimo Damira Mirenića i Ivana Smolčića, ali ovaj klinac djeluje kao netko tko bi mogao otići na još više razine. Iako, nema žurbe…

– Baš tako, ne želim žuriti. Možda izgledam veliko, ali moje tijelo i dalje ima samo 19 godina, još se razvija, a među profesionalce ne želim prije nego što za to budem potpuno spreman. Sad mi je plan raditi na sebi, u svakom segmentu napredovati iz treninga u trening, pa sljedeće godine, kad se ukaže prilika, ponovno ući u ring. Važno je imati što bolju amatersku karijeru, jer tako je puno lakše ući među profesionalce.

Ušao je u svijet borilačkog sporta s 12 godina, imao je samo 13 kad je osvojio broncu u grapplingu među 16-godišnjacima, sa 17 je uzimao europske medalje, a s 19 otvara novo poglavlje. I nije nemoguće da ovog dečka u budućnosti gledamo i na najvećim borilačkim pozornicama. Uz ovakvu strast, uz ovoliko rada, sve je moguće.

– Dok je bio lockdown, trenirao sam svaki dan. Ne u dvorani, ali sve se može kad ima volje. Trčao sam, radio vježbe snage, nešto sam složio i kod prijatelja u garaži… Poludio bih bez treninga – govori Dario, ćelavi i mišićavi tip s goričke Hitne.

– Uživam na Hitnoj, kolege su super, učim uz njih svaki dan, a oni za mene navijaju. Evo, kad sam se borio, cijela noćna smjena je gledala moje borbe, bodrila me…

Priča iz kvarta

Stoti rođendan bake Olge: ‘Recept za dugovječnost? Nemojte se živcirati…’

Olga Jančić rodila se 7. prosinca 1921. godine u Zagrebu, u kojem je i proživjela većinu životu. Umirovljena profesorica hrvatskog jezika stoti je rođendan proslavila u goričkom Domu za starije i nemoćne “Ljubav”, uz gomilu optimizma…

Objavljeno

on

U mirnom, spokojnom i idiličnom okruženju velikogoričkog Doma za starije i nemoćne “Ljubav” ovog je utorka bilo svečano i veselo. Najstarija stanovnica Doma, iznimno simpatična i vrlo vitalna Olga Jančić, slavila je svoj stoti rođendan! Iza nje je cijelo jedno stoljeće života, puno je toga proživjela od 7. prosinca 1921. godine do danas, ali sve o čemu nakon svega govori je – zadovoljstvo. Lijepo joj je bilo kroz svih tih stotinu godinu, lijepo joj je i danas.

– Oh, pa ovdje su tri torte! Tome se stvarno nisam nadala… – sa smiješkom nam govori baka Olga na svojoj rođendanskoj proslavi.

– Stvarno vam mogu reći da sam sretna i zadovoljna. Imala sam lijep život, ni na što se ne mogu žaliti, a i sad mi je lijepo, u starosti. Uživam i ovdje u Domu, čak i puno više nego što sam očekivala. Uvijek sam mislila da su domovi za starije neka vrsta ‘kulturnog zatvora’, ali zaista nije tako. Imamo sve što nam je potrebno, ni o čemu se ne moramo brinuti, hrana je jako dobra, svi zaposlenici također, a mi se družimo između sebe, razgovaramo… – priča nam Olga u jednom dahu.

Malo slabije čuje, nešto teže se i kreće, ali s obzirom na godine koje su joj na leđima, zapravo se drži fantastično. Elokventna, optimistična, ni u jednom trenutku neće se požaliti, ali svako toliko će pogledati prema tri torte na stolu. Na jednoj je brojka 100, na drugoj posveta od nećaka, jedinog i dalje živog člana obitelji, a treću su joj donijeli njezini učenici!

Olga je, naime, radni vijek provela u prosvjeti, kao profesorica hrvatskog jezika, a “djeca” koja su joj ovog utorka došla čestitati stoti rođendan maturirala su prije punih 60 godina.

– Uživala sam u svom poslu, imala sam predivne učenike, djecu koja su željela učiti i napredovati, a kad je tako, naravno da je i meni kao profesorici bilo lakše. Nikad u životu nisam podigla glas na bilo kojeg učenika, ali za to nisam ni imala razloga. Dugo sam radila u provinciji, sa seljačkom djecom, i međusobna ljubav i poštovanje uvijek je bilo prisutno. Evo, i danas kad su mi došli u posjet rekli su mi da su bili dobri zato što sam im uvijek lijepo i zanimljivo pričala – zadovoljno se smješka baka Olga.

Proživjela je dva rata, tijekom Drugog svjetskog završila je fakultet, a upravo zbog rata nikad se nije udavala.

– Malo mi je danas možda i žao što nisam imala svoju obitelj, ali to nije bilo ni moguće. U to vrijeme dečki su svi išli u rat, a iz njega ih se malo vratilo. Poznavala sam jednog mladića, ali on je nakon rata rekao da se ne želi vraćati u Zagreb, otišao je u Slavoniju baviti se obiteljskim imanjem… – priča nam Olga.

Morali smo je, naravno, prije rastanka pitati i koja je njezina tajna dugovječnosti, postoji li takvo što, ali konkretnog odgovora u njezinu slučaju nema.

– Ma ne, nema tu recepta. Uvijek sam živjela dan po dan, nikad se nisam opterećivala onim što me čeka, nikad nisam mislila da je nešto teško ili nemoguće, pokušavala sam se što manje nervirati. I to je vjerojatno tajna. Nikad nisam ni pušila, alkohola u našoj kući nikad nije bilo, a ono što me uvijek vodilo su dobri odnosi s ljudima. Nikad se ni s kim nisam svađala, ulazila u bilo kakve sukobe, vodila sam svoju brigu i bila prilično tiha, povučena – otkriva nam slavljenica.

Društvo iz Doma za starije i nemoćne “Ljubav” nestrpljivo je čekalo da završimo ovaj razgovor, da krene degustacija svake od tri pripremljene torte, a baka Olga za kraj je još jednom zadovoljno uzdahnula. I za kraj dodala, ponovno sa smiješkom:

– Mislila sam da više ni ne mogu ovoliko pričati, ali čini se da ipak mogu…

Poželjeli smo joj još jedanput sretan rođendan i još puno sretnih dana, mjeseci i godina, a ona se i dalje samo smješkala. I sa svog mjesta, na čelu stolu, pozvala društvo da se priključi proslavi.

A nas je, usput rečeno, pošteno napunila optimizmom. Sretno vam bilo, bako!

Nastavi čitati

HOTNEWS

Od požara mu spasili dom, a on im se zahvalio na brzini i profesionalnosti

Lendarić: Mi od dojave do kretanja na intervenciju krećemo u roku jedne minute. Od primanja poziva do dolaska tamo trebalo nam je tri minute.

Objavljeno

on

Bio je ponedjeljak 22.studenog 2021. godine kada je dispečer goričke Javne vatrogasne postrojbe g. Malec u 15:44 zaprimio dojavu o požaru krovišta na obiteljskoj kući u Kolodvorskoj 122. Bila je to kuća našeg sugrađanina Branka Jelekovca, koji je s nama podijelio svoju priču.

– To poslijepodne bio sam u vrtu i nešto obrađivao, a u međuvremenu je došla mama po mene da idemo na ručak. Krenuo sam iz vrta kroz kuću i primijetio da nema struje . Bilo mi je neobično, ali ništa nisam slutio. Na putu prema maminoj kući, u dvorištu sam sreo sina i rekao mu kako nema struje, a on je odgovorio da ne zna što se dogodilo. Odjednom, uočio sam dim, mislili smo da je pritisak pa dim ne ide prema gore. Podigao sam pogled prema krovu i vidio kako kroz prozore spavaćih soba izlazi dim. Tada je krenula panika – započinje priču naš sugovornik Branko.

– Odmah smo krenuli zvati 112, no bilo je zauzeto. U međuvremenu, kćer od brata uspjela je dobiti nekoga. Počeo sam dizati paniku da gori vatra, otrčao sam u garažu gdje sam imao dva vatrogasna aparata. Sin je bio dosta snalažljiv, pa je on u međuvremenu sa šlaufom trčao na krov i krenuo zalijevati. Odmah smo pretpostavili da je sve krenulo od dimnjaka. U tom trenu, začuo sam sirene i vidio da stižu vatrogasci. To je bila nevjerojatna brzina – kaže Branko.

26.11.2021. – Velika Gorica – Branko Jelekovac zahvalio goričkim vatrogascima na dobro odrađenom poslu – foto: Cityportal.hr/Petra Škrinjarić

Toga popodneva ova je intervencija zapala ekipu druge smjene goričke Javne vatrogasne postrojbe, na čelu s njihovim voditeljem Mariom Lendarićem. Na teren je izašlo deset vatrogasaca s tri vozila.

– Mi od dojave do kretanja na intervenciju krećemo u roku jedne minute. Naše vrijeme izlaska mora biti u minutu. Od primanja poziva do dolaska tamo trebalo nam je tri minute. Izvidom situacije koja se dogodila zaključili smo da je požar krenuo od dimnjaka, očito je pustio neki žar koji se primio za krovište. Raskapanjem knaufa u potkrovlju došli smo do žarišta požara kojeg smo uspjeli uloviti i ugasiti uz najmanju štetu koju smo mogli učiniti. Nama je cilj kada dođemo na takvu intervenciju gdje čovjeku gori kuća ili bilo koja druga imovina, da šteta ne smije biti veća nego što je nastala za vrijeme našeg dolaska – prepričava nam voditelj Lendarić, čija je ekipa cijeli posao odradila za nešto manje od 3 sata.

Požar krovišta na adresi Kolodvorska 122 – foto: JVP

Gospodin Branko bio je oduševljen brzinom, pristupom i načinom odrađenog cijelog posla goričkih vatrogasaca.

– Ti trenutci kada se to događa čine se kao vječnost, no naši gorički vatrogasci zaista su brzo stigli. Prvo su izvidjeli cijelu situaciju gdje se što događa, jedna je ekipa krenula na stubište dok je druga ekipa stigla s auto ljestvama. Brzo su izvukli crijeva za gašenje požara, sav alat za otvaranje stropa i ubrzo su ugasili gdje je bilo najveće žarište. Vrlo brzo i vrlo stručno su to odradili. Kada su vatrogasci otišli, okupilo se nas 20-ak kako bi to sve počistili i pokrili krovište radi kiše. Kada sam počeo gledati što se zapravo dogodilo tada sam shvatio tu veliku profesionalnost tih ljudi koji su došli – s velikim divljenjem prepričava nam Branko.

– Ta profesionalnost i pažnja prema mojoj imovini je bila nevjerojatna. Uspjeli su toliko sačuvati da mi se parket u potkrovlju nije dignuo. Jesmo mi to odmah čistili i skupljali vodu, ali šteta je minimalna. Upravo iz tih svih razloga dobio sam potrebu, da odem u Javnu vatrogasnu postrojbu i da se zahvalim tim ljudima jer oni to zaslužuju. Hvala im!

26.11.2021. – Velika Gorica – Vatrogasci Javne vatrogasne postrojbe Velika Gorica – foto: Cityportal.hr/Petra Škrinjarić

No, skromni su ti naši vatrogasci, kažu to im je posao i nije uobičajeno da im se netko na ovakav način dođe zahvaliti i pohvaliti ih.

– Mi smo odradili jednu uobičajenu intervenciju, a po izlasku imamo ista pravila koja vrijede za sve. Prednost ove intervencije, u odnosu na neke druge, je to što je bila relativno blizu. Svaka intervencija je bitna u prvim minutama, ako se požar na vrijeme stavi pod nadzor možemo ga savladati bez problema. Gospodin Jelekovac je u ovoj situaciji bio dosta razborit i razuman i vidio je sam koliko nam je vremena trebalo da stignemo jer živi relativno blizu. Mi smo za nešto više od 3 minute bili na mjestu požarišta i polagali cijevi, a kroz 4 i pol minute krenuli smo sa sanacijom i gašenjem požara – istaknuo je zapovjednik Ivica Maceković te dodaje kako je presretan što su ih ljudi pohvalili i cijene njihov posao.

26.11.2021. – Velika Gorica – Zapovjednik JVP Velika Gorica – Ivica Maceković – foto:Cityportal.hr/Petra Škrinjarić

– U mojoj vatrogasnoj karijeri koja traje 15 godina je bilo svega par slučajeva da je netko došao ili nas nazvao da nam se zahvali. Lijepo je čuti da se dobro radi i da posao ide u pravom smjeru. Na kraju krajeva, to i je naš posao, tu smo i radimo u Velikoj Gorici da štitimo naše građane koji trebaju pomoć – zaključuje Lendarić.

S obzirom na to da su počeli hladniji dani i sezona je grijanja, iz Javne vatrogasne postaje Velika Gorica, često apeliraju na građane i upozoravaju na moguće scenarije. Do sada su gorički vatrogasci zabilježili ukupno 800 intervencija, od kojih je 550 tehničkih, a 250 požara.

– Pokušavamo što više apelirati na građane na brojne situacije koje se mogu dogoditi, ima nekog pomaka nego što je to bilo prije 10 godina, ljudi su možda postali svjesniji, no ipak je to na nekoj zabrinjavajućoj razini. Taj prvi tjedan, kad zima malo jače “zagrize” uvijek se dogode požari kuća. To je neminovno, samo je pitanje hoće li biti dvije ili deset u tom periodu. Ljudi postanu svjesni tek kada vide u svojoj blizini da se nešto dogodilo, pa onda krenu pregledavati i čistiti svoje dimnjake. I ovim putem apeliram na sve da održavaju svoje dimovodne kanale, da ih čiste, zovu stručne osobe ako im nešto nije jasno i ako nisu sigurni da je njihov dimnjak dobro očišćen ili na kraju krajeva dobro postavljen – poziva Lendarić.

26.11.2021. – Velika Gorica – Voditelj 2.smjene JVP Velika Gorica – Mario Lendarić – foto: Cityportal.hr/Petra Škrinjarić

 

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Matej Radovanović, svestrani sportaš i šampion iz Velike Gorice

Uzori i pokretači otac Aleksandar i stric Tvrtko…

Objavljeno

on

Autor

Sredinom minulog tjedna u Sportskim novostima pažnju je privukao tekst i naslov o natjecanju automobilista, a isticala su se prezimena prvaka Damarija i Radovanović. Mateja Radovanovića znali smo kao mladog nogometaša Poleta iz Buševca, ali sanjali nismo da se isti još bavi automobilima, skijanjem, studiranjem..Sve zajedno, idealno za poziv za intervju za Cityportal. Gdje? U Novom Čiču u jednom lokalu gdje je sport visoko na ljestvici prioriteta razglabanja o svemu i svačemu.

Tko je Matej Radovanović?

– Imam 20 godina, živim u Velikoj Gorici i student sam. Volim sve sportove, a bavim se automobilizmom, nogometom, a i učitelj sam skijanja. Kao prvo, član sam Auto kluba INA DELTA ZAGREB, a Sportske su izvijestile s 18. nagrade Ragus Racing na Gospinom polju u Dubrovniku. Moram krenuti od oca Aleksandra koji je novi prvak Hrvatske na kronometar, a brat mu, moj stric Tvrtko Radovanović, je pak šampion u disciplini autoslaloma (vidi uvodnu fotografiju). Ja sam u dva dana u dvije discipline juniorski prvak države na kronometar i u autoslalomu, te vice prvak u Formuli driver u kojoj je bilo i najviše natjecatelja – uvodno je otkrio stasiti, visok, staložen i vrlo ozbiljan mladić, a u prisustvu svoje djevojke Franciske.

Matej RAdovanović i djevojka Franciska

Tko je “krivac” što Matej voli automobile, ali i druge sportove?

– Sigurno otac Aleksandar, ali i stric Tvrtko. Oba su se bavili automobilizmom i tako “zrazili” mene. U jednom trenutku oni su i prestali s natjecanjem, ali kad sam ja startao prije tri godine, i oni su se vratili. Skup je to sport i tu jednu od glavnih uloga kao sponzor ima stric kao voditelj poslovnice jednog od 10 Vulkal centara koji se prostiru širom Hrvatske, pa i u Velikoj Gorici. Molim ako može proći, da spomenete i sponzora VG-autodijelovi koji značajno ima udjela u našim sportskim uspjesima. Također, jako teško je složiti trkaći auto, posebno jer doma nemam garažu, a onda tu uskače Auto kuća Porkolabić u Starom Čiču.

Matej Radovanović s trofejima

Gdje su se sve održavala natjecanja i kakva je konkurencija?

– Vozio sam u Dubrovniku, Ogulinu, na Limskom kanalu nedaleko Rovinja, Poreču, Grobniku, Oroslavlju, Prelogu, Mičevcu..Na Blacklisted CUP- prvenstvo od 5 utrka voženih na karting stazi u Novom Marofu te u centru Čakovca, bio sam prvak s najviše osvojenih bodova. Konkurenti su iz čitave države, a za primjer u Dubrovniku je bilo 54 voza(ćica)ča. Na Formuli driver bude i oko 150 i to mješovito jer dođu i Talijani, Slovenci..Nije lako biti najbolji, posebno ako se još bavite nogometom i skijanjem.

Matef Radovanović u akciji

Od kada ste i nogometaš?

– Imao sam 6 godina kad sam doveden na Udarnik u Kurilovec. Nakon dvije godine preselio sam u Lokomotivu gdje sam trenirao i igrao četiri godine, pa onda Hrvatski dragovoljac još šest godina, povratak u Kurilovec kao junior, a eto me sada u seniorima Poleta iz Buševca. Automobilizam je kriv što na Poletu baš i nisam redovit, ali pomognem koliko stignem i mogu. Iz nogometa moram izdvojiti osvajanje turnira u Kopru s Hrvatskim dragovoljcem kad smo u finalu 2016. godina svladali Zvezdu iz Beograda -istaknuo je Matej.

Za kraj smo ostavili skijanje.

– Na skijama sam od kada znam za sebe. Prije 4 ili 5 godina odlučili smo tata i ja da odemo na tečaj za učitelje skijanja. Zamišljeno, učinjeno. Već 4 godine odlazimo 2 do 3 tjedan po sezoni u Italiju u Sexten i skijalište Kronplatz gdje odgajamo nove mlade skijaše. Zanimljiv je to, ali i vrlo odgovoran posao jer radimo s djecom razne dobi iz Hrvatske s kojom obično idu i roditelji. Dok traje poduka, mi smo sami s djecom i tu ne smije biti kiksa – staloženo i razborito će Matej.


A kako na sve gleda ostatak obitelji?

– Imamo maksimalnu podršku moje majke Sandre i starije sestre Rebeke. Tata radi i kao knjigovođa, ja sam student i bez pomoći ostatka skladne obitelji, teško bi išlo. Razumijevanja ima i djevojka Franciska iz Velike Gorice (inače studentica i kćerka jednog bivšem prvoligaškog nogometaša). Zato svima veliko hvala – zaključio je Matej Radovanović. Svaka čast, dečko se dopao na prvu loptu.

 

 

Nastavi čitati

HOTNEWS

Maja Trupčević pobjednica projekta „Oni su najbolji“ u kategoriji „Naj za pričanje“

„Teta“ nije samo „teta“ ona je super junakinja s posebnim moćima, a dokazala je to i Maja ovom nagradom!

Objavljeno

on

Biti odgajatelj u vrtiću, reći će vam svi koji to rade, nije posao nego poziv. Odgajatelji su drugi roditelji, brišu suze, smiju se s djecom, uče ih novim vještinama, slušaju ih…I još puno, puno toga. I sve je to, na neki način reći ćemo mi promatrači rutina, nešto svakodnevno, ali što kada dođe nesvakidašnja situacija? Zatrese potres koji ni djedovi i bake ne pamte, kad su djeca u strahu, a „teta“ u vrtiću mora biti smirena. Kako djecu osloboditi straha u danima koji dolaze? Nije jednostavno, ali do svojih vrtićanaca doprla je Maja Trupčević iz dječjeg vrtića Ciciban u Velikoj Gorici. I to na naočigled vrlo jednostavan način.

No tko je zapravo Maja?

– Rekla bih ono što drugi kažu o meni, a to je da sam glasna, energična, pozitivna, motivator, perspektivna, a ja bih još dodala i zaigrana djevojčica-započinje svoju priču Maja.

-Oduvijek sam željela biti učiteljica, ali kada sam upisivala fakultet trebala sam studirati uz rad, a izvanredni smjer je bio jedino predškolski odgoj, tako da je sudbina odlučila da se bavim predškolskom djecom iako u slobodno vrijeme radim i sa školarcima kao trenerica mentalne aritmetike. Nikada nisam pomislila da bih radila nešto drugo jer oduvijek osjećam taj poriv u sebi za rad s djecom I radim to intuitivno tako da svoj posao nikako ne smatram poslom već pozivom i prilikom da radim na sebi i obogaćujem svoj život kroz rad s njima.

 

 

Na prvu, pomislili bismo da je Maja već puno, puno godina u ovom poslu, ali u struci radi tek pet godina, te je kroz period pripravništva imala prilike raditi i s djecom s teškoćama u razvoju što ju je dodatno obogatilo i smatra to neprocjenjivim iskustvom.

-Ta djeca zahtijevaju drugačiji pristup i pogled na svijet što nas tjera na prilagođavanje i kretanje izvan naših okvira te nam neizmjerno koristi u svakidašnjem životu posebno u sadašnjici u kojoj živimo, prepunoj izazova i prepreka. Biti odgojitelj nije lako, odgovorni smo za živa bića koje nas trebaju. Kad nisu u svom primarnom okruženju smatraju nas uzorima, modelima i doživljavaju nas kao najsavršenije autoritete, očekuju da uvijek imamo rješenje za sve- kaže Trupčević.

Kako ističe, roditelji također imaju očekivanja s obzirom da im ostavljaju nešto najvrijednije što imaju. Ogromna je odgovornost i pritisak i s time se treba nositi, a to je ponekad vrlo teško. Individualan pristup svakom djetetu kao i svakoj obitelj jer su svi različiti, zahtjeva puno prilagođavanja, dobre komunikacije, pristupa, empatije i razumijevanja, a sve se to uči i vježba tako da je posao odgojitelja doista cjeloživotno učenje.

-Srećom kod djece ništa ne prolazi nezamijećeno tako da se sav trud koji uložite vrati dvostruko, djeca su darežljiva, cijene svaku iskrenu emociju i uvijek su spremna praštati i olakšavaju naš zaista zahtjevan posao. Zahtijevaju puno pažnje i truda, a to i zaslužuju. Svako dijete u sebi nosi određene crte ličnosti i svaka je s razlogom. Naš je posao prepoznati ih, osnažiti i pozitivno usmjeriti uz veliku podršku jer je uloga odraslih biti suputnik djetetu na njegovom putu odrastanja, a ne smetalo ili skretničar.

Puno puta zateknemo se u promatranju djece i vidimo ogromne razlike među generacijama, pa pitamo Maju koliko su se djeca promijenila kroz godine.

-Unazad pet godina djeca se nisu mnogo promijenila, no starije kolegice vide ogromne razlike između današnje djece i one prije desetak godina. Djetinjstvo danas i moje djetinjstvo uvelike se razlikuju. Jesu li sve te razlike loše? Ne znam, ali znam da su drugačije nego nešto na što smo navikli. Današnja djeca drugačije usvajaju nova saznanja, koriste nove pristupe, dostupne su im razne informacije kroz digitalnu tehnologiju. Mišljenja sam da je odrastanje današnje djece izazovno kako za djecu tako i za roditelje no to je jedna široka tema za dužu raspravu. Djeca su drugačija to je činjenica sad je jedino važno pronaći u toj različitosti zajednički jezik. Naglasak bi stavila na promjene koje će uslijediti, a uzrokovane su situacijama korona virusa koje se već sada manifestiraju i to je težak posao koji nas čeka, a bojim se da nismo na to spremni-ističe Trupčević.

Košarkaši Gorice u 11.kolu Premijer lige pobijedili su momčad Vrijednosnica Osijek, rezultatom 82-70. Trener Bože Radoš: • TON: SEGMENT Sljedeća prvenstvena utakmica igra se 4.prosinca, a tada Goričanima u goste dolazi Šibenka. No prije toga, večeras u 18 sati u 5. kolu Alpe Adria Cupa gostuju kod poljske ekipe MKS iz Dabrowe Gornicze.

Nije samo korona virus ono na što nismo spremni, i elementarne nepogode su nešto nepredvidivo, a potres 29.prosinca 2020. godine nešto je što ni Maja nikad neće zaboraviti.

-Kažu da u svakom zlu ima nečeg dobrog, tako je potres u mome životu uzrokovao mnoge promjene i naveo me na promišljanje i prilagođavanje. Petrinjski potres neću nikada zaboraviti jer sam taj dan bila na poslu, srećom u skupini je bio manji broj djece no u tom trenutku nisam se mogla pobrinuti ni za sebe, a kamoli za njih. Strah, neizvjesnost, briga za obitelj pa zatim spoznaja što se dogodilo i što se moglo dogoditi uzrokovali su bujicu emocija kod odgojitelja, a djeca su svemu nazočila. Osjećaji koje su oni imali vjerojatno su bili duplo jači jer je kod djece specifično da kada osjete da su odrasli u rasulu onda preuzimaju brigu na sebe. To mi potvrđuje reakcija jednog dječaka iz moje skupine koji mi je govorio dok smo stajali vani s njima na rukama:“Teta nemoj plakati“.

Nakon svega trebalo je nastaviti živjeti, ali emocije su bile tu i nisu nestajale i trebalo je učiniti nešto s njima. Kažu da priča pronalazi nas, a ne mi nju i tako se u Maji rodila priča o potresu koja je djeci pomogla da govore o proživljenom da iznose svoje emocije i shvate da se i drugi tako osjećaju i da je to u redu.

-Osjetila sam potrebu da pomognem djeci s područja pogođenim potresom tako sam jedno vrijeme sa još nekoliko dobrih duša odlazila u hotel Garden Hill gdje su bile smještene obitelji s djecom i odražavala radionice kako bi malo djeci uljepšala svakodnevnicu. Do Petrinje nije bilo lako doći. Korona je onemogućavala organizaciju radionica, okupljanja nisu bila dozvoljena, obitelji su bile u tranzitu u prihvatilištima tako da moj prvotni plan nije uspio, no u suradnji s kolegicama iz drugih vrtića i pojedinaca koji su željeli sudjelovati, sakupljena su sredstva za rad, didaktika, odjeća, kućne i higijenske potrepštine te su poslane u Petrinju našim kolegicama kao znak podrške i poruke da nisu same. Tako sam ostvarila svoj cilj.

Zahvaljujući terapeutskoj priči koju je osmislila Maja se našla u finalu projekta „Oni su najbolji“ u kategoriji za „Naj za pričanje“, a nakon glasovanja je odnijela pobjedu! Naime, portal missMAMA i Lidl pokrenuli su kampanju ”Oni su najbolji” kojoj je cilj odati priznati odgojiteljima i odgojiteljicama koje svakodnevno rade lavovski posao.

-Ovo mi puno znači, to je potvrda mog rada i ljubavi prema pričama, iako su mi djeca bila prvi pokazatelj da idem u dobrome smjeru, no ovim putem su me i roditelji podržali koji su me i prijavili na ovaj projekt. Ponosna sam što moje kolegice i ja imamo predivnu suradnju s našim roditeljima i ovo je potvrda uzajamnog poštovanja. U spomenutoj kategoriji sam se našla jer sam napisala terapeutsku priču o potresu za svoju grupu „zečiće“ koja nam je posebno važna i s njom je započela moja pripovjedačka „karijera“- kaže Maja.

Ističe da je pripovjedač svatko od nas, te da svi u sebi nosimo tu sposobnost i da je ona zapisana u našem genskom kodu.

-Pripovijedanje je narodna usmena predaja kao i priče i bajke i postoje više od tisuću godina. Pripovjedač postaje onaj tko osvijesti taj dio sebe, a ponekad je potreban samo jedan okidač. U pripovijedanju me ispunjava što jednako djeluje i na pripovjedača i na publiku te se stvara neraskidiva veza praćena ogromnom količinom pozitivne energije koja se zadržava u našem tijelu duže vrijeme, to je poseban doživljaj koji se teško opisuje. Pripovijedanje stvara mentalne slike, i ostavlja mnogo više prostora dječjoj mašti. Ponekad kad pripovijedam kod neke djece može se vidjeti onaj imaginarni oblak iznad glave i slike koje zamišljaju. Djeca današnjice posebno trebaju priče jer žive u rastrganome svijetu koji često ne razumiju te u njegovoj užurbanosti i nepredvidljivosti trebaju linearno strukturirane priče uz pomoć kojih će svijet objasniti sebi ali i sami sebe bolje razumjeti. Zato sam pripovjedačica i koristim besplatne alate za pomoć djeci, a i sebi jer priče nisu samo za djecu već i za odrasle.

maja

Osim što radi u vrtiću Maja je u vrijeme dok je još studirala osnovala Udrugu „Mali prijatelji“ koja je nastala kao želja za radom s djecom.

-Imala sam već tada svoja dva sina koji su mi inače motivacija i sudjeluju u svim mojim projektima i idejama. Osjećala sam da im kao i meni nedostaje društva i aktivnosti. Nisam dugo razmišljala već sam instinktivno osnovala udrugu, pronašla prostor u svom mjestu i odlučila da će nedjelja biti dan za mame gdje ćemo zajedno uživati u ugodnoj atmosferi u prilagođenom prostoru. Ideja je bila prepoznata i prihvaćena od ostalih majki u mjestu koje su me podržale a pojedine i postale moja desna ruka te smo zajedno planirale i osmišljavale radionice što se pokazalo izuzetno važno jer su se žene osjećale korisno ,imale uu vrijeme za sebe, kreativno su se izražavale i aktivno se bavile svojom djecom. Ponekad bi druženja izgledala kao svojevrsna terapija jer smo komentirale sve probleme kojima se susrećemo i to je djelovalo vrlo pozitivno na nas .Zadovoljna majka=zadovoljno dijete to je jednostavna formula.

Sudjelovali su na raznim manifestacijama u okolici predstavama koje bi sami osmišljavali, izrađivali kostime i scenografiju. Redovito su sudjelovali na malom velikogoričkom fašniku gdje su uvijek osvajali visoka mjesta.

-To je moj prvi projekt na koji sam izuzetno ponosna, od njega sam dobila sve što sam zamislila pa i više kao i moja djeca kojoj sam željela prenijeti poruku da ako nešto trebaš ili želiš budi hrabar i ostvari to nemoj čekati da to drugi učine za tebe.

Daljnji planovi ove svestrane odgajateljice su uspješno završiti prvi hrvatski neformalni studij pripovijedanja koji je ponosno upisala prije mjesec dana i postala treća generacija tog divnog studija u organizaciji udruge „Logos“. Smatra da će joj to otvoriti nove puteve kojima će krenuti i razvijati se uz priče.

-U planu je tiskanje moje terapeutske priče „Priča(j) o Cicibancima“.Ilustracije je oslikala mama djevojčice iz skupine, a jedan tata pronašao nakladnika. Preponosna sam jer smo sudjelovali svi, i roditelji i djeca i odgojitelji i to će nam biti prekrasna uspomena na naš zajednički angažman.

U planu su joj također i izlaganja na konferencijama s pričama kao alatom u radi s djecom u post kovid vremenu i utjecaju na njihovo mentalno zdravlje.

-I naravno svakodnevno pripovijedanje djeci u vrtiću i učenje od njih i nadam se da je preda mnom jedno lijepo putovanje koje će postati moja osobna priča-kaže Maja te zaključuje s jednom izrekom…

„Ti možda imaš opipljiva bogatstva, kovčege dragulja i ćupove zlata, ali bogatiji od mene nikada nećeš biti jer ja imam nekog tko mi je pričao priče“(Cynthia Pearl Maus)

Nastavi čitati

HOTNEWS

CSI Velika Gorica: Iskustva umirovljenog inspektora Nike Kuzmanovića

Sve ono što vidite u filmovima i serijama nema gotovo nikakve veze sa stvarnim životom…

Objavljeno

on

Mnogi od nas, gledajući popularne kriminalističke serije i filmove na malim ekranima, barem su jednom poželjeli biti Horatio Cane ili Hercule Poirot i rješavati najzahtjevnije krimi slučajeve. No, je li u stvarnosti zaista tako?! Odgovor na to pitanje, ali i mnoga druga dobili smo od poznatog, sada već umirovljenog, velikogoričkog inspektora Nike Kuzmanovića.

– Poslom policijskog službenika bavio sam se pune 34 godine, a krenulo je sve 1984.godine kada sam se prijavio na natječaj za tadašnjeg milicajca. Po završetku tečaja, krenuo sam raditi u Velikoj Gorici. Od tih 34 godine, tri godine sam radio u Zagrebu, a sve ostalo u Velikoj Gorici. Najviše sam radio na općem kriminalitetu. Cijeli svoj radni vijek bavio sam se imovinskim, krvnim i seksualnim deliktima, gdje spadaju ubojstva, pokušaji ubojstva, teške tjelesne ozljede i napadi, silovanje… Ali bilo je tu i kaznenih djela iz drugih domena od kriminaliteta droga i gospodarskog kriminaliteta – započinje priču naš sugovornik.

Sve ono što možemo vidjeti na televiziji kroz kriminalističke serije, to su zapravo dva različita svijeta, ističe Kuzmanović. Filmovi i serije su napravljeni tako da privuku pažnju gledatelja, no stvarni život je nešto drugo.

– Veliki laboratoriji, uredi kriminalista i toliko napredna tehnologija, ovdje u Velikoj Gorici, ali i općenito, sve je to mnogo skromnije. Mi smo ovdje u Velikoj Gorici nekada radili po četvero u jednom uredu. Bilo je više djelatnika i više posla, a postaja je bila mnogo manja. Otkako je postaja preuređena bilo nas je dvoje u sobi što je i najoptimalnije. Ovaj posao nije za jednog čovjeka, uvijek je dobro biti u paru, pogotovo kada izađete na teren jer postoji opasnost i mogućnost napada, ozljeđivanje policajca od strane delikventa. Na terenu je uvijek sigurnije biti u dvoje jer si međusobno čuvate leđa – dodaje Kuzmanović.

EMOCIJE NISU DOBRODOŠLE

Kako zapravo izgleda jedna dan inspektora ovisi o događanjima u gradu. Ako se dogodi kazneno djelo, na teren izlaze svi.

– Prikupljamo tragove i dokaze što će pomoći u postupku i procesu dokazivanja počinitelja određenog kaznenog djela – priča nam inspektor ističući kako je upravo prikupljanje dokaza zapravo najteži dio posla. Uz to, zna biti i vrlo stresno.

– Mnogo je stresa ako idete na intervencije gdje ima i tučnjave, oruđa, oružja, od noževa do boksera. Onaj koji kaže da se ne boji ili laže ili nije normalan. Ili kada kaže da mu je sve svejedno. Normalan i zdrav čovjek ima dozu straha. Bilo je tu i dosta stresnih i emotivnih trenutaka. Kada vidite slučaj poput krvnih i seksualnih delikata, ne možete ostati ravnodušni i teško se s time nositi bez obzira što svi kažemo da smo navikli, ali na takve se stvari teško naviknut. U ovom pozivu, emocije i nisu baš dobrodošle, ali svi smo mi ljudi od krvi i mesa i emocije su nam sastavni dio života.

NOĆNI ĐIR BEZ SVJETALA

Bilo je raznih situacija, prisjeća se Kuzmanović kako su davnih 80-tih godina, on i njegov sada pokojni partner-kolega, rješavali seriju provala u vikendice.

-Točno smo znali tko je počinitelj, no nismo ga nikako mogli uloviti. Vozili smo se po noći kroz vikend naselja autom ugašenih svjetala, ne bi li ga uhvatili na djelu. U jednom trenutku vikendica je izgledala sasvim normalno, kada smo se kroz neko vrijeme vratili, vidjeli smo otvoren prozor. Ušli smo tako u vikendice, ne bi li zatekli lopova, normalno da nas je bilo strah. No, nažalost ili na sreću, kako se uzme, počinitelja ipak nismo zatekli. Ipak, pronašli smo ga naknadno i to je najbitnije – zadovoljno će Kuzmanović i nastavlja nam prepričavati svoje doživljaje.

– Bilo je i drugih iščekivanja i zasjeda. Poput pronalaska droge i nasada konoplje. Da bi se išlo u postupak mora se dočekat tko je zasadio, tko to zalijeva i obrađuje te tko će to brat. Znali smo dugo čekati kako bi uhvatili krivce na djelu. Bilo je slučajeva koje smo rješavali mjesecima, a neke smo znali riješiti u roku od 24 sata.

U ovom poslu najbitnije je biti uporan. U filmu kada se dogodi neki zločin tada se inspektor i njegov tim posveti samo tom slučaju dok ga ne riješe. No tako je, naravno, samo u filmu.

– Kada imate provale u kuću, vikendicu, pokušaj ubojstva ili prijetnje, morate posložiti prioritete i razlučiti što je hitno i preče pa to rješavaš. Najveće zadovoljstvo od svega mi je bilo kada sam vidio zadovoljstvo oštećene strane kada im se vrate otuđene stvari. To mi je dalo najveći motiv u mome poslu i podstrek za dalje.

Prema posljednjim podacima Policijske uprave zagrebačke, Zagrebačka županija jedna je od sigurnijih u Hrvatskoj. A sigurna je i naša Velika Gorica, barem što se tiče kriminaliteta, složio se inspektor. Iako, u ovom poslu teško je izbjeći prijetnje na osobnoj razini.

– Bilo je prijetnji, iako mislim da su pojedinci prijetnje izrekli više onako u afektu. Nastojao sam uvijek biti korektan bez obzira na zločin i kazneno djelo na kojem sam radio. Nikada nisam omalovažavao i ponižavao osobu s druge strane. Bilo je tu bojazni i straha za obitelj. No, ja im to nikada nisam davao do znanja. Nemilo sam to skrivao od njih i pokušavao da ne primijete da se nešto događa i nešto nije uredu – kazao je Kuzmanović.

Ono što ovaj posao zasigurno nema, a to je fiksno radno vrijeme.

– Puno puta je znalo biti situacija da sam, iako živim blizu, na poslu znao provesti i više od 30 sati. Za vrijeme rata, spavali smo u vrećama na hodnicima. Bilo je dosta teških situacija, zahtjevnih i izazovnih. Znao sam reći, da smo samo znali kada trebamo doći na posao, a kada ćeš kući to se nikada nije znalo.

MLADI, NASTAVITE…

– Kad bi krenuo ispočetka, malo što bih promijenio u životu. Zaista sam bio sretan i zadovoljan s poslom kojim sam se bavio, a posebno sam ponosan na svoju obitelj.

Inspektor Kuzmanović u mirovini je posljednje tri godine. Na pitanje nedostaje li mu posao, odlučno kaže NE.

– Smatram da sam dao svoj doprinos društvu, gradu i MUP-u. Poslije 34 godine, mislim da je red na mlađe generacije. Svaki čovjek u jednom trenutku treba se povući i prepustit mlađima jer na njima svijet ostaje. Vrijeme je da se posvetim sebi i svojoj obitelji – kaže Niko.

Nastavi čitati

Reporter 410 - 17.11.2021.

Facebook

Izdvojeno