Poveži se s nama

Priča iz kvarta

Priča o Brici i Seki: Tata Vinko, kći Seka i unuk Tomek šišaju već 68 godina!

Frizerski salon koji danas nosi naziv “Brico i Seka” najdugovječniji je salon u našem gradu, otvoren je još 1950. godine. Mijenjala se lokacija, mijenjalo se ime, ali odgovor na pitanje “tko te šiša” isti je već gotovo sedam desetljeća

Objavljeno

Kako sad ispada, ja sam se zapravo vratio na ono što je deda radio u svoje vrijeme. Na muško brijanje, koje je neko vrijeme gotovo nestalo iz salona. Deda je nekad brijao pola Gorice, a kako su sad u trendu brade, ekipa dolazi kod mene na brijanje i uređivanje brada, kaže Tomislav Noršić (38), vlasnik brijačnice “Brico i Seka”, smještene na Šetalištu Franje Lučića, nedaleko od “glavne” goričke crkve.

Tomek je treća generacija svoje obitelji koja vodi najdugovječniji frizerski obrt. Zbog razgovora za Reporter otvorili su vrata brijačnice u nedjelju, a Tomeku je u pratnji, naravno, bila i mama. Bivša gazdarica.

– Evo vidiš, prepisala sam lokal na njega, dala mu da bude gazda, a on sad ide sve moje stvari pobacat’ van, sav moj namještaj – kroz smijeh govori vesela Slavica Noršić, puno poznatija po nadimku Seka, kako se donedavno zvala i brijačnica.

– Kad je moj tata 1950. otvorio brijačnicu, dvije godine prije nego što sam se ja rodila, nazvao ju je samo Brijančnica. I ispod je, manjim slovima, pisalo njegovo ime, Šimunković Vinko… Nije tad bilo brendiranja i takvih stvari. Kad sam ja 1974. preuzela obrt, i dalje je iznad vrata pisalo ‘Brijačnica’, samo je manjim slovima sad pisalo ‘Slava Noršić’. A kad sam 1992. selila na drugu lokaciju, na općini su mi rekli da moram imati neko ime. Mislim si, mene cijeli život zovu Seka, pa piši Seka, kaj buš drugo – priča nam gospođa Slava dok sjedimo u prostoru u kojem je provela toliko godina.

Tata Vinko prvi je friziral’ mladenke

Malo je Goričana koji ne znaju za Seku, a oni stariji možda će se sjetiti i njezina oca Vinka. Dobroćudnog, ali i pomalo svojeglavog tipa koji je, zanimljivo, udario temelje ženskom friziranju u našem gradu.

– Kad je tata otvarao salon, u Gorici su postojala dva ili tri muška brijača, ali niti jedan ženski frizer. I tako je on krenuo frizirati i žene, radio je frizure i za mladenke… Jednostavno nije imao tko. Pa čak ni sredinom 70-ih, kad sam ja počinjala raditi, nije bilo puno bolje, u gradu su bila tri muška i jedan ženski frizerski salon – sjeća se Seka, koja na pitanje je li lakše raditi sa ženama i muškarcima razmišlja otprilike jednu milisekundu.

– Uuuuuuh, ogromna je razlika. Puno je lakše s muškarcima, puno manje komplikacija. Ženama moraš ugađati, ispunjavati im želje, a s muškarcima pričaš viceve, o politici, sportu – govori gazdarica.

No vratimo se mi na dobre stare priče iz davnina… Tata Vinko je bio rođeni Goričanin, obitelj je tu već generacijama, više ni ne znaju tko je i kad došao u srce Turopolja, ali zna se da je bio omiljen u gradu.

– Uh, to je bilo prekrasno vrijeme. Subotom poslijepodne, recimo, znalo se da je vrijeme za brijanje tih starih Goričana. Ljudi se u to vrijeme nisu brijali doma, svi su dolazili u brijačnicu. Na stolu je često znao biti šah, karte, tu su se ljudi družili… Znam da je stari govorio da je više puta i Novu godinu dočekao u brijačnici. Škvadra ušla unutra i ajmo, šišanje, brijanje i, što drugo, doček Nove godine. U brijačnici se u to vrijeme doslovno odvijao društveni život grada – govori nam simpatična Seka, pa nastavlja:

– On bi vam ujutro, kad je išao na posao, obavezno stao tu na ćošku, u tadašnji Park, na rakijicu. Pa opet točno u 10 sati. Ma mogla je brijačnica biti dupkom puna, on bi ležerno skinuo kutu i otišao do Parka na gemišt. I onda bi se vratio raditi dalje. To je bio njegov ritual, a ljudi su za to znali.

Mama, kad ti umreš, ja ću biti šef!

Solidno se, kaže Seka, živjelo u to vrijeme od brijačkog zanata. Majka nije radila, no brico Vinko uspio je izgraditi obiteljski dom, priuštiti djeci miran život. Srećom, pronašao je i nasljednika.

– Tata je rođen 1914., a kad je imao 60 godina, ja sam preuzela obrt. Međutim, gotovo do posljednjeg svog dana bio je u brijačnici. Imao je svoje stare mušterije, on bi njih odradio, pa sjedio tu, razgovarao s ljudima, čitao novine… Uostalom, tako i ja danas radim, isto dođem ujutro u brijačnicu, odradim svoje i podružim se malo. Tata je umro 1984., sa 70 godina – priča Seka.

U to vrijeme njezin mlađi sin Tomislav imao je jedva pet godina, ali dedina smrt motivirala ga je za antologijsku misao.

– Jednog dana došao je do mene i počeo mi govoriti da će on biti brico kad odraste. Smijala sam mu se, kako nećeš, pa dijete ima pet godina. I pitam zašto to želi, a on kaže: ‘Pa da budem šef kad ti umreš!’. Vidjelo dijete da je deda umro i da sam ja postala šef, pa je sve izračunao, ha, ha – kaže mama Slavica, koja sa sinom danas ima slične “ratove” kakve je njezin otac imao s njom.

– Kako ne, baš se znamo ‘počohati’, ali ja se uvijek nasmijem kad mi on nešto kontrira, jer odmah se sjetim svog starog – kaže Seka.

Prve 42 godine obiteljska brijačnica bila je preko puta općine, tamo gdje je danas Javnobilježnički ured Maleković, a posljednjih 26 je u Šetalištu Franje Lučića.

– Da, preselili smo se 1992. i moram priznati da sam se bojala hoće li i dalje biti posla. Ipak smo se maknuli iz centra, nisi toliko na oku, ali odmah je krenulo jako dobro. Zapravo, nikad mi nije ni palo napamet zatvoriti salon, nikad nije bilo toliko loše, a to je valjda razlog da budem zadovoljna – govori gazdarica.

Za branitelje šišanje i danas besplatno

Bile su to ratne godine, kad su se muškarci morali šišati “na vojnički”. Ne svojim izborom, nažalost…

– Kad je počeo rat, kad se zakuhalo kod Pokupskog, masa ljudi je otišla na frontu. I tad sam rekla svojim curama: ‘Tko god dođe u uniformi, šišanje je besplatno!’ Moraš nekako tim dečkima pomoći, pa ajmo tak’. Iako, brzo smo shvatili da je svaki drugi u uniformi, a tako to baš i nije išlo, ha, ha. Ali evo, do danas mi je ostalo njih četiri, pet koji dolaze na šišanje i nikad im ne želim naplatiti – otkriva nam Seka.

Puno je, naravno, tajni za uspjeh u ovom poslu. A sve njih, očito, dobro znaju u obitelji Noršić, jer traju stvarno jako dugo.

– Često mi je otac znao govoriti: ‘Ako želiš uspjeti, s njima moraš biti kako bog zapoveda’. A tako i je. I nasmijati se kad ti nije do smijanja, sve probleme ostaviti vani, uvijek imati toplu riječ… To je ključno. Sa svim tim ljudima kroz godine postaneš i prijatelj, ipak su to godine i godine poznanstva – ističe Slava, kojoj muž nikad nije radio probleme jer je s ponekim od dugogodišnjim mušterija znala otići i na kavu, na piće.

– Ma kakvi, nikad se to nije događalo. Dok sam radila na staroj lokaciji, često sam znala skočiti na kavu. Netko dođe, vidi da nemam posla i pozove me na kavu. Znala sam i po pet puta dnevno biti u Starom gradu. U šali sam se i dogovorila s mužem da je to moja birtija i da mi se tamo ne pojavljuje. Šalili smo se, ali ima to smisla. To su sve moji pajdaši, a on ih ne poznaje, može ljudima biti neugodno ako mi dođe muž, a oni sjede sa mnom. Pa smo to izbjegavali – kroz smijeh priča Slava.

Politika može u njezinu butigu

Treba u njezinom, odnosno njihovom poslu znati i “pročitati” ljude, shvatiti što im odgovara, kako s njima komunicirati. Jer nisu baš svi za prijateljska druženja…

– Da, ali već nakon dva, tri puta shvatiš što kod koga prolazi. Netko na stolcu voli više pričati, netko manje, ali to brzo prepoznaš. Većina ipak voli komunicirat, a meni je najslađe kad krenu o politici – sa smiješkom govori Seka.

Njezin fiktivni kolega, čuveni Roko Prč iz Maloga mista, proslavio je rečenicu “Neću politiku u svoju butigu”, ali kod Seke vrijede druga pravila.

– Ma nema toga, ja itekako hoću politiku. Iako, ne bi bilo dobro da napišete što sam sve znala tu ljudima izgovoriti… Znala sam se s tim svojim starčekima i ‘pokefati’, ali onda brzo prebacim temu. Kažem im ajmo mi o seksu, oni kažu da sam luda i blesava, i to je to, ha, ha – vesela je Seka, koja je više puta shvatila da nije loše poznavati “pola grada”.

– Recimo, kad sam gradila kuću, gdje god bih došla, što god mi je trebalo, imala sam ljude s kojima se znam, koji se kod mene šišaju. I svi ti pomognu, olakšaju. To je isto ljepota ovoga posla.

U najstarijoj goričkoj brijačnici osjeća se dašak tradicije, na zidu su i fotografije iz vremena kad je deda šišao, ali osjeća se i prava obiteljska atmosfera. Kao što je uvijek i bilo.

– Kod mene su zaposlenici dugo ostajali, po 15, 17, 20 godina. Sa svima njima sam ostala jako dobra. Evo, naš Mario je otvarao salon i zvao me da idem s njim birati opremu. I sad mi gledamo u dućanu, on mi se par puta obrati sa Šefice, a prodavač nas gleda i kaže: ‘Čekajte, vi njemu pomažete izabrati opremu, a bit će vam konkurencija?’ A ja kažem: ‘Da, pa kaj. Nek’ dečko dela’. Meni je to normalno, ako je konkurenija zdrava, to ne može biti loše. U početku, kad je on tek otvorio svoj salon, ljudi koje je on šišao dolazili su k meni, ne znajući da je otišao, a ja sam ih sve slala k njemu. To je ljudski, zašto ne – govori Seka.

Kako je sin postao ‘sin razmetni’…

Bole je noge, žali se, bole leđa, teško je već stajati, ali ljubav prema ovom poslu nije se smanjila s godinama. Dapače.

– Uvijek kažem da je ovo naljepši posao na svijetu. Nije fizički težak, psihički je također jednostavno ako si mušterije na neki način ‘odgojiš’, ako izgradiš pravi odnos s njima. Ma famozan posao… Iako, nisam znala što da mislim kad je Tomek odlučio biti frizer. Ovaj posao ipak traži puno odricanja – upozorava mama.

No nasljednika je ipak dobila. Stariji sin Krešo nikad nije pokazivao interes, ali zato mlađi Tomislav ni o čemu drugome nije ni razmišljao.

– Pa zapravo i nisam. Cijeli život sam bio u tome, prije škole, poslije škole u salonu, nekako je došlo samo po sebi. Nema ni trenutka kad sam odlučio biti frizer, doslovno nisu ni postojale druge opcije. A pomoglo je i to što sam znao da ću u frizerskoj školi imati pun razred cura, ha, ha – smije se Tomek.

Završio je školu, počeo raditi kod mame, učio, napredovao… I tako četiri godine. A onda…

– A onda je podivljao! – ubacila se u razgovor mama Slava, prisjećajući se detalja “raskola” između Tomeka i frizerskih škara.

– Vidjela sam na njemu da nešto ne štima, pitala sam ga što mu je, i tad mi je rekao da mu se ovo više ne radi. I da bi išao kod mog brata u Nizozemsku. A ja ga gledam, kaj buš ti tamo, pa ne znaš držati ni šarafciger, ni lopatu… Ali što ću, rekla sam mu da ode, da si kroji život kako hoće. Bio je gore dva mjeseca i onda se vratio kući – prepričava Seka.

Fudbalerka, talijanka i čista dosada

Nakon ta dva mjeseca, Tomek je shvatio da… Što je točno shvatio?

– Ma ništa nisam shvatio, ha, ha… – kaže pa se prisjeća zašto je odlučio maknuti se iz ovoga posla.

– Prestalo mi je biti kreativno, zanimljivo. Znam da sam tu sjedio po sat, dva, tri, bilo je manje posla, i imao sam osjećaj da trunem. Imaš 20 godina, užasno puno mladenačke energije, ambicija, a sjediš tu po cijeli dan. Uostalom, posao tad nije bio kreativan kao danas. Tad je bilo, ono, talijanka, fudbalerka i na ćelavo. Sad imaš valjda 60 vrsta frizura, stalno se pojavljuju novi alati, gelovi, sve to isprobavam i sad je to druga priča – opisuje Noršić i dodaje:

– Sad znam da mi je falio taj kreativni dio, da se zato nisam mogao zakačiti, ali tad sam znao samo da mi nešto fali. I otišao sam konobariti, kao i obično kad ne znaš što bi radio u životu.

Osim konobarenjem, bavio se i prodavanjem pločica, dizajniranjem interijera, da bi se na kraju vratio na početak.

– Umjesto šest mjeseci, dok ne nađem nešto bolje, ostao sam konobar sljedećih sedam godina. To ja zovem vakuum mog života, ha, ha. Usporedno s konobarenjem krenuo sam se baviti i glumom, pa sam odlučio da ću konobariti dok ne završim glumačko školovanje. Tako je i bilo. Kad sam ga završio, vratio sam se u brijačnicu – priča Tomislav.

Prvo je, naravno, trebalo pitati šeficu može li se vratiti.

– Radio je u kafiću, nazvao me i pozvao na kavu. Ja već vidim da je nešto čudno. Sjeli smo i kaže mi: ‘Čuj, mama, ja bi se vratio u brijačnicu’. Rekla sam mu da se može vratiti u brijačnicu ako misli u njoj i ostati. Ako misliš opet godinu, dvije pa pobjeći, tako ne može. Ali eto, prihvatio je uvjete – zadovoljno govori Seka.

Sine, salon se nikad ne zatvara!

Ostao je u frizerskoj formi svih tih godina jer je šišao prijatelje, gotovo svaki dan, što mu je jako dobro došlo da zadrži osjećaj. I da počne uživati u poslu koji mu je, očito, ipak bio sudbina.

– Nije baš da smo mu dali da šiša nekoga prije nego što je krenuo u srednju školu, ali zato je imao pospremanje salona kao kaznu kad bi napravio neku glupost. Tako da je stvarno cijeli život ovdje – ubacila se mama, svjesna kako ona danas puno teže prati moderne trendove od svoga nasljednika.

– Počeli smo više gledati te moderne frizure, pratiti trendove. Moraš znati što se događa, gledati YouTube, ići na edukacije… Vidi se da li stojiš na mjestu ili stalno istražuješ, napreduješ, ljudi to primjete – uvjeren je Tomek.

Ima drukčije ideje od mame, ali osnovne principe je zadržao. Iako, ne baš sve.

– Mamin način rada ne bi uopće mijenjao, ali stvarno nisam baš toliki pobornik njenog principa koji se zove ‘nikad neću zatvoriti’ – kazao je Tomislav, a o čemu se točno radi pojasnila je Seka:

– Osim kad su mi umrli majka i otac, nikad u životu nisam zatvorila lokal. Zna se radno vrijeme i to je to. Evo, baš se nedavno dogodilo da su Tomek i naša Helena bili bolesni, on galami na mene da zatvorim salon i odem doma, a ja mu kažem da nema šanse. I ostala sam cijeli taj dan, odradila cijelu smjenu do kraja, zdurala sam nekak’…

Sin je opet vrtio glavom dok je ovo pričala, a usput je i gladio gustu, crnu bradu… U trendu su te brade, tako da se “Seka” pod njegovim vodstvom počela ozbiljno baviti i bradama.

– Uređivanja brada drukčija je vještina od šišanja, jer drukčija je i dlaka, puno čvršća. Zna biti puno zahtjevnije, zna biti jako komplicirano, ali jako je zanimljivo. Postoji valjda 20 vrsta brada, razne varijante, vrlo je to kreativan dio posla – kazao je Tomislav i dodao:

– Ne mislim da je to s bradama samo trend, odnosno mislim da će to i ostati moderno. Promijenili su se i muškarci, donedavno je gotovo bilo sramota uređivati se, a sad sve više muškaraca drži do izgleda, voli se i ‘lickati’. I ne da mi se ne čini da broj ljudi s bradama opada, nego čak i raste.

Novo ime, novi izgled, novi brend…

U travnju prošle godine, u sklopu novih ideja mladoga gazde, što stara gazdarica zove “izbacivanje mojih stvari iz salona”, brijačnica “Seka” dobila i novo ime, pa se sad zove “Brico i Seka”. A prostor je dobio novi štih. Moderan, a opet retro. Iako, pričekat ćemo na to još malo, mladi gazda je zasad tajnovit…

– Želio sam malo sve ovo modernizirati, ići u smjeru svjetskih trendova. Zadržali smo tradiciju koju brijačnica ima, ali promijenili smo brend, dali mu drugi štih. Mislim da se tako možemo i istaknuti u Gorici – zaključio je Tomislav Noršić.

Mama Slava, popularna Seka, sa strane je prevrtala neke stare slike. I sjećala se vremena koje je prošlo. Priča je ovo koja traje 68 godina, priča koja nema namjeru tako brzo završiti. Vinko, Seka, pa Tomek, svatko u svom vremenu, svatko sa svojim stilom. A svi uspješni.

– Ma sad je i bolje nego kad sam ja bila šefica – zadovoljno priznaje Seka.

Ostalo je još samo nagovoriti je na fotkanje. E, to je tek izazov. No uspjeli smo nekako, rekla je nešto u stilu: “Ma ajde, slikaj, ko te šiša!”

 

Brico Tomek, lice s reklame

Vidjeli ste vjerojatno onu reklamu za pivo, vrtjela se stalno po televiziji, u kojoj se neki tip čudno obrije za upoznavanje s roditeljima svoje cure. S bradom “na batmana” široko se nasmijao više puta iz vaših ekrana… E, pa to je on. Tomislav Noršić. Tomek, čovjek iz treće generacije.

– U vrijeme dok sam konobario, došao sam na ideju da napišem nekakav scenarij, pokušao sam to negdje uvaliti, baš i nije prošlo, a na kraju sam završio u glumačkoj školi Kubus. Snimio sam nešto reklama, nešto kratkih filmova… Nažalost, nema puno audicija i kastinga kod nas, a i vrte se stalno isti ljudi. Iako, činjenica je da bi se trebalo puno više truditi oko toga, gurati, a uz posao je to jako teško – kaže glumac i brico Tomislav.

Kroz tu reklamu za pivo njegovo lice upoznala je cijela nacija. A sve to, kakve li zgodne podudarnosti, zbog brade.

– Da, tu su se baš spojile moje dvije strasti. Ja si volim misliti da su me uzeli zbog glume, ali bojim se da je brada presudila. Čim su me vidjeli, oduševila ih je moja gusta brata i odmah su rekli da ću im ja biti zaštitno lice. Ma super je to iskustvo. Brijao me vlasnik Gospona Fulira, tu bradu mi je radio nekih sat vremena. Malo smo i popričali, izmjenili iskustva – kaže Tomislav.

Da može birati, glumu ili brijačnicu, ima spreman odgovor:

– I jedno i drugo. Moguće je to uskladiti, to bi bio idealan scenarij!

Naslijeđe je naslijeđe, makar i u pusama

Poseban odnos frizeri s godinama razviju s nekim od mušterija, zna to doslovno prerasti u prijateljstvo. Nešto slično tome Slava Noršić je doživjela s jednim kojeg i danas pamti.

– Sjećam se, bio je tu jedan stari veterinar koji me, svaki put kad bi došao, poljubio. Bili smo si jako dobri, a kad je bio bolestan, išla sam ga i u bolnicu brijati, šišati… Nakon što je umro, došao mi njegov sin u salon, a ja se namjestim i kažem: ‘Ajmo, pusa!’ Ovaj me gleda u čudu, a ja mu kažem: ‘Što me gledaš, naslijeđe je naslijeđe’ – smije se Seka.

Muška frizura za 150 kuna? Ma gluposti…

Budući da ovo nije reklama, nego priča o obrtu koji je obilježio cijelu jednu epohu u životu Velike Gorice, neće ovdje biti govora o cijenama. Recimo samo da one nisu pretjerano visoke, kao što se sve češće zna čuti. Muške frizure za 150 kuna? Da, toga je sve više…

– Znam da toga ima po Zagrebu, ali stvarno ne znam što taj točno može napraviti za te novce…. To je previše – kaže Slavica Noršić i pa se nadovezuje:

– Mi smo nekad, do prije 15-ak godina, dogovarali cijene između sebe. Znalo se sve, našli bi se i dogovorili koliko što košta. I ljudi su znali koliko je šišanje u Velikoj Gorici. Tako su radili i ženski frizeri. Danas neki imaju muško-ženske salone u kojima su muška šišanja 30 kuna, a mi si, recimo, to ne možemo priuštiti.

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

‘Prijatelj je u kolicima, trebaju mu električna, skupljamo za njega…’

Filip Jager (36) boluje od multiple skleroze, vezan je uz kolica, a svakodnevicu mu žele olakšati prijatelji, koji su pokrenuli akciju skupljanja sredstava za električna kolica. Dio iznosa već je skupljen…

Objavljeno

on

Filip Jager bio je normalan tinejdžer, čak i neobično inteligentan klinac, duhovit, jedan od onih likova za koje mi iz generacije ne pamtimo baš da je netko nekad nešto loše o njemu pričao… Ono, pozitivac, onaj kojeg svi vole. Filip je poznanik, dečko iz kvarta, iz škole, i lako se sjetiti kako je njegova priča išla korak po korak.

Završili smo taman srednju školu, kretali svatko svojim putem, pa čuješ negdje usput da je i on, Jager, upisao neki faks. A onda, nedugo potom, počele su stizati loše vijesti. Prije nego što je dao svoj prvi ispit.

– Ima nekih problema sa zdravljem, nije zezancija… – pronijela se priča.

Radilo se, doznalo se brzo, o raku limfnih čvorova, poznat i kao MB.Hodgin. Opaka bolest donijela je potpuni zaokret u njegov život, umjesto na predavanja, morao je na kemoterapije. Prošao je šest ciklusa zračenja i uspio pobijediti rak, ali već dvije godine poslije problemi su se nastavili.

Dijagnosticirana mu je multipla skleroza.

Prvi znak bio je jedan iznenadni “šus” u nozi. Trenutak kad noga odjedanput samo blokira. Kao da nije tvoja. Ponovilo se opet, a onda je bolest počela napredovati. Kretao se sve teže, borio se s problemima vozeći se na biciklu s tri kotača, ali i tome je došao kraj. Danas je Filip, s navršenih 36 godina, nažalost, vezan uz kolica.

– Sad sam u sekundarno progresivnoj fazi, više ne hodam i vezan sam za invalidska kolica. U svakodnevnom životu potrebna mi je pomoć osobnog asistenta – kaže Filip.

U svakodnevnom životu potrebna su mu i električna kolica. A tu su u pomoć uskočili prijatelji! Pokrenuta je internetska kampanja skupljanja novca za kolica koja bi značajno olakšala život Filipu. Sve o akciji možete doznati OVDJE.

“Na ulazu zgrade u kojoj živi je nedavno ugrađeno dizalo s kojim mu je olakšan pristup. Zahvaljujući tome mogao bi više vremena provoditi vani, a kako bih se vani mogao samostalno kretati potrebna mu je motorizirana pomoć za kolica, što je ujedno i razlog ove kampanje”, naveli su prijatelji u pozivu na pomoć u ovoj plemenitoj akciji.

Svaka kuna je dobrodošla, Filipu će puno značiti, priključiti se možeš i ti…

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Na kavi sa Žućom: ‘U Litvi su mi navijači banuli na vrata… I dali podršku! ‘

Damir Žutić, dugogodišnji igrač HNK Gorice, došao je kući na kratki predah nakon prve inozemne polusezone u karijeri. Iz Litve je došao osunčan, nasmiješen, zadovoljan i ambiciozan. Igra s dečkima iz Nikaragve, uživa na plaži, miljenik je navijača Atlantasa…

Objavljeno

on

Sergej Jakirović upravo je poveo svoje trupe u još jedan ubitačno težak trening, kondicijski maestro Marin Ivančić i ovoga je puta bio nemilosrdan, iako je pržilo kao u Sahari. Nama ostalima preostalo je samo pobjeći u hlad, po mogućnosti na terasu Pevecova lounge bara, odmah uz pomoćni teren. Kad tamo – novo tamnoputo pojačanje Gorice?! Učinilo se barem tako na prvu… Kad ono, Dado Žutić! Dečko koji je u goričkoj svlačionici bio od prvog dana postojanja kluba pa sve do ove zime, kad je otišao u litavski Atlantas iz Klaipede. Kući se vratio crn, crn… Kao da je došao s mora.

– Pa i jesam, svaki dan sam bio na plaži – smije se Žutić.

– Kako se živi u Klaipedi? Sad preko ljeta je čudo. Živim na moru, na Baltiku, tako da smo doslovno svaki dan na plaži… Trening završi u podne, a na plaži se nalazimo u 13.15. I dođe pola momčadi, valjda nas 15. Iako, ne može se to more ni uspoređivati s Jadranom… Kod nas je deset puta ljepše. Doduše, i deset puta skuplje. Ma baš uživam dok je ovako lijepo vrijeme… Znam što me čeka od devetog mjeseca, samo kiša i snijeg. Zatvoriš se u stan i igraš igrice, ha, ha.

Pevec junior, prva violina NK Bune Marko, donio je kavu na stol i priča je mogla početi. Litavska, nogometna, životna…

– Evo, prošla su prva četiri mjeseca, malo manje od polovice sezone, a klub je, ajmo reći, ok. Cilj je ostati u ligi, a trenutačno smo šesti od osam klubova, što je u skladu s ciljevima. Zadnji ispada, predzadnji ide u kvalifikacije, šesti je miran… Jedan klub je baš bankrotirao, čeka se odluka saveza, ali najvjerojatnije neće nastaviti natjecanje. Ostaje nas sedam veličanstvenih, tako da ćemo imati tri utakmice po kolu. Malo neobično, ali eto, ha, ha – prepričava Žućo, dodajući da su i unutar te male lige razlike u kvaliteti velike.

– Žalgiris i Suduva su svijet za sebe, puno jači od svih ostalih. Oni bi kod nas, recimo, bili u donjoj polovici prve lige. Sve ovo ostalo je na razini naše druge lige. Recimo, ona momčad Gorice koja je izborila ulazak u prvu ligu tamo bi svakoga mogla dobiti. Osim Žalgirisa i Suduve, oni su baš priča za sebe.

Žutić je jednom bio u momčadi kola, ima i jednu asistenciju, igra standardno…

Sudari s nedodirljivima tako ispadaju nešto poput male sportske traume.

– Igrali smo dvaput u prvenstvu sa Žalgirisom i triput sa Suduvom. Kako smo prošli? Nismo prošli, ha, ha… – počeo je Dado pa nastavio:

– Od Žalgirisa smo dvaput izgubili po 4-0, a od Suduve 5-0, 4-0 i 4-1. Ma to nisu nogometne utakmice, to je više rukomet. Naš 11 stoji otraga, branimo se na 16 i molimo Boga da primimo što manje. Doslovno tu ne možeš ništa ni utrenirati, unaprijed znaš da nemaš šanse. Evo, Suduvu smo u ovoj zadnjoj utakmici čak i vodili 1-0 na poluvremenu, kod njih, a onda u drugom primili četiri komada. Samo malo nagaze gas i aj bok.

Ima u toj ligi i ozbiljnih igrača, govori Žutić, ali prvenstveno je tu riječ o strancima.

– Sandro Gotal, koji je igrao u Istri i Hajduku, igra za Suduvu. Mislim da tamo ima valjda deset Balkanaca. Švrljuga, Kardum, Topčagić… I oni rade razliku. Teško će tamo netko od domaćih napraviti nešto više, čak ni reprezentativci Litve, kojih je dosta u ligi. Nisu to igrači top klase. Zato toliko i plaćaju strance, domaći su neusporedivo jeftiniji.

I među njegovim suigračima ima ozbiljnih igrača, ali i onih koji spadaju u rubriku ‘nogometna egzotika’.

– Kod mene u klubu je top igrač kapetan Davidas Šernas, ali čovjek je već na zalasku karijere. Vratio se doma nakon što je igrao u Rusiji, Kazahstanu, Poljskoj… Zabio je i gol Španjolskoj, velikom Casillasu, po tome je postao poznat. Doveo je iz Žalgirisa i svog najboljeg prijatelja, također u poznim nogometnim godinama, a takvih imamo jako puno, igrača od 35 godina. Tako da je količina trke, recimo to tako, malo upitna… – smije se Žutić pa nastavlja s pričom:

– Sad nam navodno dolaze dva Kubanca, a imamo i dvojicu iz Nikaragve. Na probu su došli njih dvojica i tri Brazilca, a ostali su samo oni. Jedan nije upisao ni minute, a drugi je čak nešto i igrao. Zanimljivo je s njima… Jedan kaže da je u cijelom životu kupio dvije ‘hoodice’, da je majicu dugih rukava obukao valjda pet puta u životu. I dođu ovdje, gdje pada snijeg! Znači, dečki su u čudu gledali, prvi put vide snijeg u životu, slikaju selfije s grudama, šalju doma…

Ako je netko sumnjao, priča se o Gorici i u Klaipedi. Točnije, o igračima Gorice.

– Imamo Nigerijca koji Musu iz Gorice gleda kao Boga! Igrali su zajedno za mladu reprezentaciju, kaže da je Musa čudo. Spomenuo sam još neke Nigerijce, ove velike face, ali kaže ‘ništa to, samo Musa’. Pitam ih da mi to objasni, ali ne zna ni sam. Kaže da ga obožavaju i gotovo. Baš je veličina za svoje Nigerijce. Nisam imao pojma da je to baš tako… Jedan Litavac igrao je u Poljskoj sa Zwolinskim, dok je Zwole bio puno mlađi.

Kofere za Litvu Dado Žutić je spakirao u potrazi za minutažom, a to je na litavskom primorju i dobio.

– Igram stalno, od 14 utakmica odigrao sam 13. U početku sam igrao i krilo, i veznog, i stopera, ali zadnjih par kola sam se ustabilio na lijevom beku. Ali kažem, najbitnije mi je da igram. Nisam igrao ovdje šest mjeseci, došao sam gore i očekivao da će biti puno oscilacija, ali mogu reći da ih ima i manje nego što sam mislio. Zadovoljan sam svojoj igrom, a zadovoljni su i trener, predsjednik… I, najvažnije, zadovoljni su navijači – priča Žućo, uz dodatak da su mu navijači to jasno i rekli.

Navijači Atlantasa nisu mnogobrojni, ali odani su klubu

– Poslije jedne utakmice čujem neku buku ispod prozora, pogledam i vidim 15-ak navijača koji nešto viču. Moram ti priznati, nije mi bilo svejedno. Nemam pojma što hoće, viču nešto na ruskom… Pustio sam ih u zgradu, došli su mi na vrata i rekli da su zadovoljni naših trudom i radom, iako rezultati nisu neki, da će biti uz nas bez obzira na sve, da imamo njihovu podršku… Jedan od njih me vidio gdje živim kad sam se vraćao iz dućana i odlučili su mi doći to reći. Jedino je problem što gore nitko ne govori engleski, pa tako ni nitko od njih, a ja ruski samo razumijem, ne pričam ga još. Tako da je to bila borba rukama i nogama, ali sve skupa lijepo iskustvo. Išli su i do predsjednika, i njemu su rekli da su uz nas, ma kakvi rezultati bili.

Neće na more, kaže, željan je svega osim mora, pa će ovih desetak dana odmora iskoristiti da bude s prijateljima i obitelji. A onda natrag u Litvu. Već 11. srpnja mora se pojaviti na treningu, na početku priprema.

– Kad odradimo pripreme, mislim da ćemo biti puno bolji. Klub je prošle godine bankrotirao, zimus je krenuo ispočetka, tako da smo se doslovno skupljali tijekom sezone. I tri dana prije zadnjega kola došla su dva Bugara i jedan Makedonac. I Bugari su odmah bili u prvih 11! Nakon tri dana treninga. Sad idemo u Poljsku na pripreme, pet dana ćemo biti tamo, igrat ćemo s jakim poljskim prvoligašem Jagelloniom… E, to ne želim ni prognozirati, ha, ha – kaže Žutić i nastavlja:

– Taj klub je dvaput osvojio kup, lijep je i stadion, tu igra mlada reprezentacija… Ima sve preduvjete da bude puno bolji nego što je, ali ima jako loš imidž u gradu. Ranije su klub vodile klupske legende i sve su zeznuli. Grad je prestao davati novac, sponzori su odustali, i sad je teško vratiti se na staro. A predsjednik je, jadan, gotovo potpuno sam. Bori se koliko može, a dobro je barem što je gradonačelnik obećao da će grad stati iza nas od iduće polusezone. Navodno će se slagati i momčad za Europu, a to bi bilo sjajno…

Damir Žutić proveo je deset godina u Gorici, a otišao je ove zime… Foto: Marko Prpić/PIXSELL

U svemu tome uredno prati i svoje prijatelje, bivše suigrače iz HNK Gorice.

– Pokušavao sam naći stream iz Švedske, ali nisam uspio. Čuo sam da su igrali top, a mislim da će takvi biti i kad krene sezone. Očekujem da će opet biti u borbi za Europu, samo što je sad lakše, jer i peti ide u Europu. Treba još vidjeti tko će doći i otići, ali nadam se sličnoj sezoni kao lani – završio je našu nogometnu spiku Žućo.

I otišao svojim putem. Odmoriti se, uživati u potvrdi one “kod kuće je najljepše”…

– Je, tek kad ovako odeš negdje shvatiš što mi sve imamo… – shvatio je i Dado, nogometaš u zemlji košarke.

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Tihi Stepanić: ‘Učenici najviše vole kad lik u romanu nazovem po njima’

Jasminka Tihi Stepanić, rođena Velikogoričanka i dugogodišnja profesorica hrvatskog jezika u Osnovnoj školi Eugena Kvaternika, u svojim pedesetima postala je književnica. I to vrlo uspješna, nagrađivana književnica… Ovo je njezina priča

Objavljeno

on

Omiljena profesorica, uspješna, višestruko nagrađivana književnica, vrsna mentorica… Sve to, i još mnogo više, naša je sugrađanka Jasminka Tihi Stepanić. Domaća cura, rođena 1958. u Kurilovcu, dugogodišnja profesorica hrvatskog jezika u OŠ Eugena Kvaternika, a u posljednjem razdoblju u dobitnica dvije književne nagrade.

– Osvojila sam nagradu Mato Lovrak za svoj prvi roman “Imaš fejs?” i ta me nagrada lansirala u svijet književnosti. Gotovo je cijele 2012. bio prvi na listi čitanosti u Knjižnicama grada Zagreba, a i sad je među najčitanijim knjigama za mlade. Dobila sam nagradu Anto Gardaš za roman “Moja neprijateljica Ana” te nagrade Grigor Vitez i Mato Lovrak za “Ljeto na jezeru Čiču”. Osvojila sam sve književne nagrade koje se u Hrvatskoj mogu osvojiti. Veseli me dvostruki Mato Lovrak jer znam da prosudbeno povjerenstvo nerado dodjeljuje nagradu istom autoru više puta, a znam i kako je bila jaka konkurencija ove godine. Dobro je da se moje ime spominje uz ime Mire Gavrana, pisca za kojega znaju i kojeg čitaju i veliki i mali. Roman “Dom iza žice” nije dobio nagradu, no među deset je najčitanijih knjiga u Knjižnicama grada Zagreba, uz bok najvećim svjetskim romanima za mlade – nabrojila je Tihi Stepanić.

Kao rođena Turopoljka, radnju svog romana “Ljeto na jezeru Čiče” smijestila je na mjesto koje bi moglo biti puno bolje iskorišteno. Baš onakvo kakvo je bilo u spisateljičinoj mladosti, ali i onakvo kakvo ga prikazuju junaci u romanu.

– U svakoj knjizi ima autobiografskih elemenata, u svakom liku ima malo autora, no to je više na razini ideja, jezika i nekih općih mjesta, zapažanja i slika. Željela sam prikazati jedno vruće ljeto u Gorici koje je dosadno do bola, no kako uvijek postoji neka mogućnost razonode, moji je junaci pronalaze na Čiču, mjestu koje je u vrijeme moje mladosti bilo vrlo popularna destinacija nadohvat ruke. Žao mi je što je Čiče devastirano i što se ne čini ništa da se iskoriste prednosti jezera koje je takoreći u gradu – kazala je gorička spisateljica.

Ali i, prije svega, profesorica. Generacije i generacije Goričana prošle su kroz njezinu učionicu, a neke nove prolaze upravo sad.

– Moji su učenici moja najdraža publika. Oni su ponosni na mene, rado čitaju moje knjige, neki ih i kupuju i traže posvetu. Zanima ih što pišem, kada ću to objaviti, a najviše vole kad neki lik nazovem po njima – sa smiješkom kaže profesorica, koja je nekako oduvijek znala da će biti baš to…

– Već sam zarana otkrila da me veseli učenje i da mi pričinja veliko zadovoljstvo kad nešto znam, a još veće kad to s nekim podijelim. Da ću biti profesorica hrvatskoga jezika znala sam već u petom razredu i cijelo je moje školovanje išlo u tom smjeru. Vrlo rano sam otkrila za što imam dara, pa mi je utoliko život bio olakšan. Nisam se morala gubiti, tražiti i nalaziti kao većina mojih vršnjaka – svjesna je Jasminka.

Do sad je objavila pet romana, dvije zbirke priča i tri slikovnice, što je prilično impresivan opus ako se zna da je svoj prvi roman napisala prije samo osam godina.

– Bavim se suvremenom problematikom djece rođene u 21. stoljeću, moji romani tematiziraju društvene mreže, internetske igrice, probleme u prehrani, medijsko nametanje lažnih vrijednosti, raspadanje tradicionalnih obitelji, preispitujem odgovornost roditelja i institucija u odgoju i odrastanju, odlazak u inozemstvo potaknut socijalnim prilikama, posljedice rata koje su još uvijek prisutne… Uz to, tu su općeljudske teme koje su važne za odrastanje u bilo kojem vremenu, a to su ljubav, prijateljstvo i odanost nekim višim poticajima, kao što je bavljenje nekim vidom umjetnosti ili sporta, ljubav prema jezicima i čitanju…

Kasno je krenula s pisanjem, tek u pedesetima, ali postoji za to dobro objašnjenje.

– Živim s odraslim sinom, koji je više odsutan nego prisutan i nema nikakvih zahtjeva. Sve sam kao majka odradila i sad ubirem plodove svojih roditeljskih nastojanja, borbi, popuštanja i ustrajanja. Sretna sam što je završila faza mojega života koja me je inspirirala da napišem roman “Bacit ću ti kompjutor kroz prozor”. Rad u školi je u bazi mojega književnog rada i neiscrpno vrelo ideja, a pisanje me odmara i nadahnjuje, daje neki poseban dodir mom životu, nešto što doživljavam kao dodanu vrijednost u kojoj uživam ja, ali i moji čitatelji – kazala nam je Tihi Stepanić.

Svoga sina je odgojila i podigla, uživa u tome, jednako kao što uživa u odgajanju “tuđe” djece, one u školi. Međut njima je i djevojčica koja je ove godine postala prvakinja države u hrvatskom jeziku!

– Da, moja draga učenica Paula Pfeiffer Rimac državna je prvakinja i silno sam ponosna na nju. Paula je pametna i talentirana, obožava jezike, a uz to je velik radnik i ništa joj nije teško. Krajem mjeseca idemo na dodjelu Oskara znanja, najvišeg priznanja koje se dodjeljuje državnim prvacima, a uručuje ga predsjednica države – ponosna je profesorica, koja je u književnicu najčešće pretvara tijekom jutra.

– Pišem ujutro. Doručkujem, skuham si kavu i natočim bocu vode. Jedva čekam da sjednem za kompjutor. Nikada ne znam što ću toga jutra napisati, samo se predam i pišem. Ponekad mi se čini da ne pišem ja, da to umjesto mene čini vilenjak koji mi sjedi na desnom ramenu i šapće u uho rečenicu za rečenicom. Kad se umori, prestajem s pisanjem. I ne smetaju mi Zvukovi s ulice, lajanje psa, čistač koji vuče kante… Važno je da ne čujem TV ni radio, da su riječi u mojoj glavi jedine koje čujem. Mogu pisati na bilo kojem mjestu, no poželjno je da bude jutro – završila je Jasminka Tihi Stepanić.

Nastavi čitati

Reporter 386 - 16.09.2019.

Facebook

Izdvojeno