Poveži se s nama

Priča iz kvarta

Priča o Brici i Seki: Tata Vinko, kći Seka i unuk Tomek šišaju već 68 godina!

Frizerski salon koji danas nosi naziv “Brico i Seka” najdugovječniji je salon u našem gradu, otvoren je još 1950. godine. Mijenjala se lokacija, mijenjalo se ime, ali odgovor na pitanje “tko te šiša” isti je već gotovo sedam desetljeća

Objavljeno

Kako sad ispada, ja sam se zapravo vratio na ono što je deda radio u svoje vrijeme. Na muško brijanje, koje je neko vrijeme gotovo nestalo iz salona. Deda je nekad brijao pola Gorice, a kako su sad u trendu brade, ekipa dolazi kod mene na brijanje i uređivanje brada, kaže Tomislav Noršić (38), vlasnik brijačnice “Brico i Seka”, smještene na Šetalištu Franje Lučića, nedaleko od “glavne” goričke crkve.

Tomek je treća generacija svoje obitelji koja vodi najdugovječniji frizerski obrt. Zbog razgovora za Reporter otvorili su vrata brijačnice u nedjelju, a Tomeku je u pratnji, naravno, bila i mama. Bivša gazdarica.

– Evo vidiš, prepisala sam lokal na njega, dala mu da bude gazda, a on sad ide sve moje stvari pobacat’ van, sav moj namještaj – kroz smijeh govori vesela Slavica Noršić, puno poznatija po nadimku Seka, kako se donedavno zvala i brijačnica.

– Kad je moj tata 1950. otvorio brijačnicu, dvije godine prije nego što sam se ja rodila, nazvao ju je samo Brijančnica. I ispod je, manjim slovima, pisalo njegovo ime, Šimunković Vinko… Nije tad bilo brendiranja i takvih stvari. Kad sam ja 1974. preuzela obrt, i dalje je iznad vrata pisalo ‘Brijačnica’, samo je manjim slovima sad pisalo ‘Slava Noršić’. A kad sam 1992. selila na drugu lokaciju, na općini su mi rekli da moram imati neko ime. Mislim si, mene cijeli život zovu Seka, pa piši Seka, kaj buš drugo – priča nam gospođa Slava dok sjedimo u prostoru u kojem je provela toliko godina.

Tata Vinko prvi je friziral’ mladenke

Malo je Goričana koji ne znaju za Seku, a oni stariji možda će se sjetiti i njezina oca Vinka. Dobroćudnog, ali i pomalo svojeglavog tipa koji je, zanimljivo, udario temelje ženskom friziranju u našem gradu.

– Kad je tata otvarao salon, u Gorici su postojala dva ili tri muška brijača, ali niti jedan ženski frizer. I tako je on krenuo frizirati i žene, radio je frizure i za mladenke… Jednostavno nije imao tko. Pa čak ni sredinom 70-ih, kad sam ja počinjala raditi, nije bilo puno bolje, u gradu su bila tri muška i jedan ženski frizerski salon – sjeća se Seka, koja na pitanje je li lakše raditi sa ženama i muškarcima razmišlja otprilike jednu milisekundu.

– Uuuuuuh, ogromna je razlika. Puno je lakše s muškarcima, puno manje komplikacija. Ženama moraš ugađati, ispunjavati im želje, a s muškarcima pričaš viceve, o politici, sportu – govori gazdarica.

No vratimo se mi na dobre stare priče iz davnina… Tata Vinko je bio rođeni Goričanin, obitelj je tu već generacijama, više ni ne znaju tko je i kad došao u srce Turopolja, ali zna se da je bio omiljen u gradu.

– Uh, to je bilo prekrasno vrijeme. Subotom poslijepodne, recimo, znalo se da je vrijeme za brijanje tih starih Goričana. Ljudi se u to vrijeme nisu brijali doma, svi su dolazili u brijačnicu. Na stolu je često znao biti šah, karte, tu su se ljudi družili… Znam da je stari govorio da je više puta i Novu godinu dočekao u brijačnici. Škvadra ušla unutra i ajmo, šišanje, brijanje i, što drugo, doček Nove godine. U brijačnici se u to vrijeme doslovno odvijao društveni život grada – govori nam simpatična Seka, pa nastavlja:

– On bi vam ujutro, kad je išao na posao, obavezno stao tu na ćošku, u tadašnji Park, na rakijicu. Pa opet točno u 10 sati. Ma mogla je brijačnica biti dupkom puna, on bi ležerno skinuo kutu i otišao do Parka na gemišt. I onda bi se vratio raditi dalje. To je bio njegov ritual, a ljudi su za to znali.

Mama, kad ti umreš, ja ću biti šef!

Solidno se, kaže Seka, živjelo u to vrijeme od brijačkog zanata. Majka nije radila, no brico Vinko uspio je izgraditi obiteljski dom, priuštiti djeci miran život. Srećom, pronašao je i nasljednika.

– Tata je rođen 1914., a kad je imao 60 godina, ja sam preuzela obrt. Međutim, gotovo do posljednjeg svog dana bio je u brijačnici. Imao je svoje stare mušterije, on bi njih odradio, pa sjedio tu, razgovarao s ljudima, čitao novine… Uostalom, tako i ja danas radim, isto dođem ujutro u brijačnicu, odradim svoje i podružim se malo. Tata je umro 1984., sa 70 godina – priča Seka.

U to vrijeme njezin mlađi sin Tomislav imao je jedva pet godina, ali dedina smrt motivirala ga je za antologijsku misao.

– Jednog dana došao je do mene i počeo mi govoriti da će on biti brico kad odraste. Smijala sam mu se, kako nećeš, pa dijete ima pet godina. I pitam zašto to želi, a on kaže: ‘Pa da budem šef kad ti umreš!’. Vidjelo dijete da je deda umro i da sam ja postala šef, pa je sve izračunao, ha, ha – kaže mama Slavica, koja sa sinom danas ima slične “ratove” kakve je njezin otac imao s njom.

– Kako ne, baš se znamo ‘počohati’, ali ja se uvijek nasmijem kad mi on nešto kontrira, jer odmah se sjetim svog starog – kaže Seka.

Prve 42 godine obiteljska brijačnica bila je preko puta općine, tamo gdje je danas Javnobilježnički ured Maleković, a posljednjih 26 je u Šetalištu Franje Lučića.

– Da, preselili smo se 1992. i moram priznati da sam se bojala hoće li i dalje biti posla. Ipak smo se maknuli iz centra, nisi toliko na oku, ali odmah je krenulo jako dobro. Zapravo, nikad mi nije ni palo napamet zatvoriti salon, nikad nije bilo toliko loše, a to je valjda razlog da budem zadovoljna – govori gazdarica.

Za branitelje šišanje i danas besplatno

Bile su to ratne godine, kad su se muškarci morali šišati “na vojnički”. Ne svojim izborom, nažalost…

– Kad je počeo rat, kad se zakuhalo kod Pokupskog, masa ljudi je otišla na frontu. I tad sam rekla svojim curama: ‘Tko god dođe u uniformi, šišanje je besplatno!’ Moraš nekako tim dečkima pomoći, pa ajmo tak’. Iako, brzo smo shvatili da je svaki drugi u uniformi, a tako to baš i nije išlo, ha, ha. Ali evo, do danas mi je ostalo njih četiri, pet koji dolaze na šišanje i nikad im ne želim naplatiti – otkriva nam Seka.

Puno je, naravno, tajni za uspjeh u ovom poslu. A sve njih, očito, dobro znaju u obitelji Noršić, jer traju stvarno jako dugo.

– Često mi je otac znao govoriti: ‘Ako želiš uspjeti, s njima moraš biti kako bog zapoveda’. A tako i je. I nasmijati se kad ti nije do smijanja, sve probleme ostaviti vani, uvijek imati toplu riječ… To je ključno. Sa svim tim ljudima kroz godine postaneš i prijatelj, ipak su to godine i godine poznanstva – ističe Slava, kojoj muž nikad nije radio probleme jer je s ponekim od dugogodišnjim mušterija znala otići i na kavu, na piće.

– Ma kakvi, nikad se to nije događalo. Dok sam radila na staroj lokaciji, često sam znala skočiti na kavu. Netko dođe, vidi da nemam posla i pozove me na kavu. Znala sam i po pet puta dnevno biti u Starom gradu. U šali sam se i dogovorila s mužem da je to moja birtija i da mi se tamo ne pojavljuje. Šalili smo se, ali ima to smisla. To su sve moji pajdaši, a on ih ne poznaje, može ljudima biti neugodno ako mi dođe muž, a oni sjede sa mnom. Pa smo to izbjegavali – kroz smijeh priča Slava.

Politika može u njezinu butigu

Treba u njezinom, odnosno njihovom poslu znati i “pročitati” ljude, shvatiti što im odgovara, kako s njima komunicirati. Jer nisu baš svi za prijateljska druženja…

– Da, ali već nakon dva, tri puta shvatiš što kod koga prolazi. Netko na stolcu voli više pričati, netko manje, ali to brzo prepoznaš. Većina ipak voli komunicirat, a meni je najslađe kad krenu o politici – sa smiješkom govori Seka.

Njezin fiktivni kolega, čuveni Roko Prč iz Maloga mista, proslavio je rečenicu “Neću politiku u svoju butigu”, ali kod Seke vrijede druga pravila.

– Ma nema toga, ja itekako hoću politiku. Iako, ne bi bilo dobro da napišete što sam sve znala tu ljudima izgovoriti… Znala sam se s tim svojim starčekima i ‘pokefati’, ali onda brzo prebacim temu. Kažem im ajmo mi o seksu, oni kažu da sam luda i blesava, i to je to, ha, ha – vesela je Seka, koja je više puta shvatila da nije loše poznavati “pola grada”.

– Recimo, kad sam gradila kuću, gdje god bih došla, što god mi je trebalo, imala sam ljude s kojima se znam, koji se kod mene šišaju. I svi ti pomognu, olakšaju. To je isto ljepota ovoga posla.

U najstarijoj goričkoj brijačnici osjeća se dašak tradicije, na zidu su i fotografije iz vremena kad je deda šišao, ali osjeća se i prava obiteljska atmosfera. Kao što je uvijek i bilo.

– Kod mene su zaposlenici dugo ostajali, po 15, 17, 20 godina. Sa svima njima sam ostala jako dobra. Evo, naš Mario je otvarao salon i zvao me da idem s njim birati opremu. I sad mi gledamo u dućanu, on mi se par puta obrati sa Šefice, a prodavač nas gleda i kaže: ‘Čekajte, vi njemu pomažete izabrati opremu, a bit će vam konkurencija?’ A ja kažem: ‘Da, pa kaj. Nek’ dečko dela’. Meni je to normalno, ako je konkurenija zdrava, to ne može biti loše. U početku, kad je on tek otvorio svoj salon, ljudi koje je on šišao dolazili su k meni, ne znajući da je otišao, a ja sam ih sve slala k njemu. To je ljudski, zašto ne – govori Seka.

Kako je sin postao ‘sin razmetni’…

Bole je noge, žali se, bole leđa, teško je već stajati, ali ljubav prema ovom poslu nije se smanjila s godinama. Dapače.

– Uvijek kažem da je ovo naljepši posao na svijetu. Nije fizički težak, psihički je također jednostavno ako si mušterije na neki način ‘odgojiš’, ako izgradiš pravi odnos s njima. Ma famozan posao… Iako, nisam znala što da mislim kad je Tomek odlučio biti frizer. Ovaj posao ipak traži puno odricanja – upozorava mama.

No nasljednika je ipak dobila. Stariji sin Krešo nikad nije pokazivao interes, ali zato mlađi Tomislav ni o čemu drugome nije ni razmišljao.

– Pa zapravo i nisam. Cijeli život sam bio u tome, prije škole, poslije škole u salonu, nekako je došlo samo po sebi. Nema ni trenutka kad sam odlučio biti frizer, doslovno nisu ni postojale druge opcije. A pomoglo je i to što sam znao da ću u frizerskoj školi imati pun razred cura, ha, ha – smije se Tomek.

Završio je školu, počeo raditi kod mame, učio, napredovao… I tako četiri godine. A onda…

– A onda je podivljao! – ubacila se u razgovor mama Slava, prisjećajući se detalja “raskola” između Tomeka i frizerskih škara.

– Vidjela sam na njemu da nešto ne štima, pitala sam ga što mu je, i tad mi je rekao da mu se ovo više ne radi. I da bi išao kod mog brata u Nizozemsku. A ja ga gledam, kaj buš ti tamo, pa ne znaš držati ni šarafciger, ni lopatu… Ali što ću, rekla sam mu da ode, da si kroji život kako hoće. Bio je gore dva mjeseca i onda se vratio kući – prepričava Seka.

Fudbalerka, talijanka i čista dosada

Nakon ta dva mjeseca, Tomek je shvatio da… Što je točno shvatio?

– Ma ništa nisam shvatio, ha, ha… – kaže pa se prisjeća zašto je odlučio maknuti se iz ovoga posla.

– Prestalo mi je biti kreativno, zanimljivo. Znam da sam tu sjedio po sat, dva, tri, bilo je manje posla, i imao sam osjećaj da trunem. Imaš 20 godina, užasno puno mladenačke energije, ambicija, a sjediš tu po cijeli dan. Uostalom, posao tad nije bio kreativan kao danas. Tad je bilo, ono, talijanka, fudbalerka i na ćelavo. Sad imaš valjda 60 vrsta frizura, stalno se pojavljuju novi alati, gelovi, sve to isprobavam i sad je to druga priča – opisuje Noršić i dodaje:

– Sad znam da mi je falio taj kreativni dio, da se zato nisam mogao zakačiti, ali tad sam znao samo da mi nešto fali. I otišao sam konobariti, kao i obično kad ne znaš što bi radio u životu.

Osim konobarenjem, bavio se i prodavanjem pločica, dizajniranjem interijera, da bi se na kraju vratio na početak.

– Umjesto šest mjeseci, dok ne nađem nešto bolje, ostao sam konobar sljedećih sedam godina. To ja zovem vakuum mog života, ha, ha. Usporedno s konobarenjem krenuo sam se baviti i glumom, pa sam odlučio da ću konobariti dok ne završim glumačko školovanje. Tako je i bilo. Kad sam ga završio, vratio sam se u brijačnicu – priča Tomislav.

Prvo je, naravno, trebalo pitati šeficu može li se vratiti.

– Radio je u kafiću, nazvao me i pozvao na kavu. Ja već vidim da je nešto čudno. Sjeli smo i kaže mi: ‘Čuj, mama, ja bi se vratio u brijačnicu’. Rekla sam mu da se može vratiti u brijačnicu ako misli u njoj i ostati. Ako misliš opet godinu, dvije pa pobjeći, tako ne može. Ali eto, prihvatio je uvjete – zadovoljno govori Seka.

Sine, salon se nikad ne zatvara!

Ostao je u frizerskoj formi svih tih godina jer je šišao prijatelje, gotovo svaki dan, što mu je jako dobro došlo da zadrži osjećaj. I da počne uživati u poslu koji mu je, očito, ipak bio sudbina.

– Nije baš da smo mu dali da šiša nekoga prije nego što je krenuo u srednju školu, ali zato je imao pospremanje salona kao kaznu kad bi napravio neku glupost. Tako da je stvarno cijeli život ovdje – ubacila se mama, svjesna kako ona danas puno teže prati moderne trendove od svoga nasljednika.

– Počeli smo više gledati te moderne frizure, pratiti trendove. Moraš znati što se događa, gledati YouTube, ići na edukacije… Vidi se da li stojiš na mjestu ili stalno istražuješ, napreduješ, ljudi to primjete – uvjeren je Tomek.

Ima drukčije ideje od mame, ali osnovne principe je zadržao. Iako, ne baš sve.

– Mamin način rada ne bi uopće mijenjao, ali stvarno nisam baš toliki pobornik njenog principa koji se zove ‘nikad neću zatvoriti’ – kazao je Tomislav, a o čemu se točno radi pojasnila je Seka:

– Osim kad su mi umrli majka i otac, nikad u životu nisam zatvorila lokal. Zna se radno vrijeme i to je to. Evo, baš se nedavno dogodilo da su Tomek i naša Helena bili bolesni, on galami na mene da zatvorim salon i odem doma, a ja mu kažem da nema šanse. I ostala sam cijeli taj dan, odradila cijelu smjenu do kraja, zdurala sam nekak’…

Sin je opet vrtio glavom dok je ovo pričala, a usput je i gladio gustu, crnu bradu… U trendu su te brade, tako da se “Seka” pod njegovim vodstvom počela ozbiljno baviti i bradama.

– Uređivanja brada drukčija je vještina od šišanja, jer drukčija je i dlaka, puno čvršća. Zna biti puno zahtjevnije, zna biti jako komplicirano, ali jako je zanimljivo. Postoji valjda 20 vrsta brada, razne varijante, vrlo je to kreativan dio posla – kazao je Tomislav i dodao:

– Ne mislim da je to s bradama samo trend, odnosno mislim da će to i ostati moderno. Promijenili su se i muškarci, donedavno je gotovo bilo sramota uređivati se, a sad sve više muškaraca drži do izgleda, voli se i ‘lickati’. I ne da mi se ne čini da broj ljudi s bradama opada, nego čak i raste.

Novo ime, novi izgled, novi brend…

U travnju prošle godine, u sklopu novih ideja mladoga gazde, što stara gazdarica zove “izbacivanje mojih stvari iz salona”, brijačnica “Seka” dobila i novo ime, pa se sad zove “Brico i Seka”. A prostor je dobio novi štih. Moderan, a opet retro. Iako, pričekat ćemo na to još malo, mladi gazda je zasad tajnovit…

– Želio sam malo sve ovo modernizirati, ići u smjeru svjetskih trendova. Zadržali smo tradiciju koju brijačnica ima, ali promijenili smo brend, dali mu drugi štih. Mislim da se tako možemo i istaknuti u Gorici – zaključio je Tomislav Noršić.

Mama Slava, popularna Seka, sa strane je prevrtala neke stare slike. I sjećala se vremena koje je prošlo. Priča je ovo koja traje 68 godina, priča koja nema namjeru tako brzo završiti. Vinko, Seka, pa Tomek, svatko u svom vremenu, svatko sa svojim stilom. A svi uspješni.

– Ma sad je i bolje nego kad sam ja bila šefica – zadovoljno priznaje Seka.

Ostalo je još samo nagovoriti je na fotkanje. E, to je tek izazov. No uspjeli smo nekako, rekla je nešto u stilu: “Ma ajde, slikaj, ko te šiša!”

 

Brico Tomek, lice s reklame

Vidjeli ste vjerojatno onu reklamu za pivo, vrtjela se stalno po televiziji, u kojoj se neki tip čudno obrije za upoznavanje s roditeljima svoje cure. S bradom “na batmana” široko se nasmijao više puta iz vaših ekrana… E, pa to je on. Tomislav Noršić. Tomek, čovjek iz treće generacije.

– U vrijeme dok sam konobario, došao sam na ideju da napišem nekakav scenarij, pokušao sam to negdje uvaliti, baš i nije prošlo, a na kraju sam završio u glumačkoj školi Kubus. Snimio sam nešto reklama, nešto kratkih filmova… Nažalost, nema puno audicija i kastinga kod nas, a i vrte se stalno isti ljudi. Iako, činjenica je da bi se trebalo puno više truditi oko toga, gurati, a uz posao je to jako teško – kaže glumac i brico Tomislav.

Kroz tu reklamu za pivo njegovo lice upoznala je cijela nacija. A sve to, kakve li zgodne podudarnosti, zbog brade.

– Da, tu su se baš spojile moje dvije strasti. Ja si volim misliti da su me uzeli zbog glume, ali bojim se da je brada presudila. Čim su me vidjeli, oduševila ih je moja gusta brata i odmah su rekli da ću im ja biti zaštitno lice. Ma super je to iskustvo. Brijao me vlasnik Gospona Fulira, tu bradu mi je radio nekih sat vremena. Malo smo i popričali, izmjenili iskustva – kaže Tomislav.

Da može birati, glumu ili brijačnicu, ima spreman odgovor:

– I jedno i drugo. Moguće je to uskladiti, to bi bio idealan scenarij!

Naslijeđe je naslijeđe, makar i u pusama

Poseban odnos frizeri s godinama razviju s nekim od mušterija, zna to doslovno prerasti u prijateljstvo. Nešto slično tome Slava Noršić je doživjela s jednim kojeg i danas pamti.

– Sjećam se, bio je tu jedan stari veterinar koji me, svaki put kad bi došao, poljubio. Bili smo si jako dobri, a kad je bio bolestan, išla sam ga i u bolnicu brijati, šišati… Nakon što je umro, došao mi njegov sin u salon, a ja se namjestim i kažem: ‘Ajmo, pusa!’ Ovaj me gleda u čudu, a ja mu kažem: ‘Što me gledaš, naslijeđe je naslijeđe’ – smije se Seka.

Muška frizura za 150 kuna? Ma gluposti…

Budući da ovo nije reklama, nego priča o obrtu koji je obilježio cijelu jednu epohu u životu Velike Gorice, neće ovdje biti govora o cijenama. Recimo samo da one nisu pretjerano visoke, kao što se sve češće zna čuti. Muške frizure za 150 kuna? Da, toga je sve više…

– Znam da toga ima po Zagrebu, ali stvarno ne znam što taj točno može napraviti za te novce…. To je previše – kaže Slavica Noršić i pa se nadovezuje:

– Mi smo nekad, do prije 15-ak godina, dogovarali cijene između sebe. Znalo se sve, našli bi se i dogovorili koliko što košta. I ljudi su znali koliko je šišanje u Velikoj Gorici. Tako su radili i ženski frizeri. Danas neki imaju muško-ženske salone u kojima su muška šišanja 30 kuna, a mi si, recimo, to ne možemo priuštiti.

Priča iz kvarta

Josipa Afrička u akciji: ‘Pomozite djeci u Tanzaniji, ili kumstvom ili – kravom!’

Velikogoričanka Josipa Matić otišla je u Tanzaniju, među siromašnu djecu, i odlučila im pomoć. Pokrenula je akciju kumstva, u kojoj ljudi sponzoriraju i prate svoje kumče u Africi, a sredstva će se utrošiti na školovanje, prehranu i lijekove za HIV pozitivnu djecu

Objavljeno

on

Nismo ni svjesni koliko nam je dobro u životu dok se ozbiljnije ne okrenemo oko sebe. A ona ne da se okrenula, nego je spakirala kofere i otišla, ni više ni manje – u Afriku!

Riječ je o Josipi Matić, odgajateljica u Dječjem vrtiću Velika Gorica. Djevojka koja ne priča puno, ne hvali se, ali djeluje i stvara čuda. Prepoznao je to i Grad Velika Gorica koji joj je odao priznanje dodijelivši joj nagradu “Turopoljsko srce”.

– Najčešće će me ljudi spojiti s Afrikom, ali i time da sam prošle godine organizirala prijevoz potrebitih školskih stvari i materijala za tamošnje vrtiće i škole. Bila sam u listopadu i studenom u Africi, a sad slijedi moja nova misija – kaže Josipa.

– Očekivala sam lošu situaciju, ali ni izbliza toliko lošu kakva je bila… No jako me veseli i iznenadilo me koliko su škole, profesori i djeca prigrlili tu akciju, nesebičan način darivanja, svojih igračaka i stvari. Djeca su me stvarno pozitivno iznenadili, a što je najljepše, i dalje se javljaju.

Obzirom da Afrika nije baš tu, u susjedstvu, nametnulo se pitanje zašto baš tamo. I kako, jer očito je da se u taj dio svijeta ne ide tek tako, da spakiraš kofere i samo odeš.

– Oduvijek je to čučalo u meni, da ću otići u Afriku. Kad mi se pružila prva prilika, našla sam sirotište koje me bilo voljno primiti k sebi na tri mjeseca, spakirala sam se i otišla. Prvih par dana sam bila u šoku, nisam to baš tako zamišljala, no imala sam sreće što su u to sirotište često dolazili volonteri, pa im bijelac nije bio baš tako strana pojava. Međutim, u gradu, u autobusu, svi su stalno gledali u mene, čak i pitali smiju li me dotaknuti. Djeca su znala plakati jer neki nikad nisu vidjeli bijelca. No, nije to bilo ništa strašno, zapravo sve skupa je vrlo zanimljivo, Tanzanijci su stvarno divan narod i ni u jednom trenutku nisam se osjećala ugroženo, opasno. Stvarno divno iskustvo – prisjeća se Josipa svog prvog posjeta Tanzaniji.

Ali nije joj to bio jedini put, vratila se opet zbog akcije koju je pokrenula i uspješno realizirala prošle godine. Tako je prvi put bila tri, a drugi put dva mjeseca. Za vrijeme posljednjeg boravka rodila se ideja o školovanju djece, i to HIV pozitivne.

– U Tanzaniji je svaki treći čovjek zaražen HIV-om, tako da smo ušli projekt u kojem želimo školovati HIV pozitivnu djecu, ali i poboljšati njihovu prehranu. Imunitet djece koja imaju HIV strašno pati, oni ne mogu bez kvalitetne prehrane, pune proteina, bez tableta – pojašnjava nam.

U Tanzaniji postoje privatne i državne škole. U državnim zna biti i po dvjesto učenika u jednoj učionici, a djeca sama moraju kupiti apsolutno sve, od drvenih klupa za kojima sjede, do bilježnica, uniformi…

– Surova realnost nas je zapljusnula, pa smo došli na ideju da ljudi iz Hrvatske, ili otkud već, budu kumovi toj djeci. To znači da će financirati određeno dijete, znati sve o njemu, pratiti njegov rast i razvoj kroz godine, biti mu kum koji će ga poduprijeti u životu – objašnjava ideju Josipa.

Trenutno je dvadesetero djece u programu, svatko ima svoju priču, a kad se netko odluči za kumstvo, Josipa pošalje priču o određenom djetetu, sve podatke, s kim živi, koliko ih je u obitelji zaraženo HIV-om, u koju školu i razred ide… Dobije i fotografiju djeteta, a sve to šalje se na e-mail. Većinu djece sama je obišla i skupljala informacije, fotografirala ih… Svi su pozvani da naprave ovo plemenito djelo.

– Iznosi su između 200 i 600 eura, ali u toj cijeni je i ta dodatna prehrana, na kojoj smo mi sami inzistirali. Odlučili smo dati 200 eura godišnje za takvu prehranu, imamo čovjeka koji će jednom mjesečno odlaziti na tržnicu i kupovati voće i povrće bogato proteinima. Eto, zato je malo skuplje – kaže Josipa.

Kumovati se može i grupno, nekoliko ljudi zajedno može biti kum djeteta, ali sigurno će biti i onih koji bi željeli to učiniti samostalno.

– Čovjek koji će dijeliti prehranu svaki put će nam poslati slike djece i zato apeliramo na ljude da je možda bolje da uzmu manji iznos, ali da se to školovanje produži na više godina. U interesu nam je da kum dijete pokuša pratititi što je duže moguće.

A ako netko ovome može govoriti iz prve ruke i prenijeti iskustva, to je upravo naša Josipa. I zapravo je teško ne pridružiti se.

– Tko god je ušao u ovu priču, iskustva su sjajna. Iz II. gimnazije imamo dvoje učenika koji su kumovi jednom dječaku i jednoj djevojčici. Kad sam prvi put bila u Africi, upoznala sam ljude koji su nakon devet godina školovanja svoje afričke djevojčice došli i upoznali se. To ne mogu ni opisati, jednostavno se taj susret ne da prepričati. Prošle godine doveli su je na mjesec dana u Hrvatsku, obišli zajedno cijelu zemlju, po prvi put malena je vidjela more. Priča s kumstvom uistinu može postati velika – emotivno prepričava Josipa Matić.

U Tanzaniji školovanje počinje već u vrtiću, a što je dijete starije, školarina je skuplja.

– Prehrana djece koja idu u školu je identična, žalosno je to jer nije baš toliki nedostatak hrane, a oni svaki dan jedu ugali i grah. Probajte zamisliti da svaki dan jedete jedno te isto. To je zemlja koja ima voće i povrće, avokado im stoji dvije kune, pun je protein, a ne mogu si ga priuštiti. S našom malom pomoći djeca će to imati – govori Josipa.

U Tanzaniji su vrlo needucirani, oni HIV ne gledaju kao mi iz naše perspektive. Ni ne shvaćaju da djeca trebaju piti dodatne tablete koje će im ojačati imunitet, i u tom smjeru se pokušava razgovarati s obiteljima.

– Na tu djecu odlučila sam se jer su ta djeca na neki način šikanirana, jer tamo smatraju da su bolesni pa ne trebaju ići u školu. A, što je najgore, oni ni ne znaju tko je sve zaražen!

Ako vas je ovo sve skupa zainteresiralo, javite se na Facebook stranicu “Rafiki – prijatelj djece”. Samo javite da želite biti kum. Ili pošaljite mail na rafiki.udruga@gmail.com.

Osim ovog, tu je još jedan projekt, Karibu kwetu za opremanje domova, jer maloprije spomenuti gimnazijalci, osim što su odlučili biti kumovi djece, zahvaljujući jednoj profesorici zbog koje se priča proširila po školi, u međuvremenu su skupili puno novca.

– Kada škola skupi određena sredstva, mi ih spojimo sa svećenikom koji tamo radi i boravi, koji zna tko što treba i u kakvoj je situaciji. Škola će uskoro poslati prvi novac, pa je on rekao da će ići po obiteljima, nositi krevete i madrace onima koji ih nemaju i spavaju na podu ili vani. Nažalost, životni uvjeti su jako loši. Želimo opremiti te domove i da im se ti uvjeti poprave koliko toliko – kaže Josipa i ističe kako imaju čovjeka od povjerenja koji im šalje i potvrde o uplatama, tako da se točno zna u što je novac utrošen.

No, priči tu nije kraj. Ima još načina kako možete pomoći. Možete i kupiti kravu!

– Kod njih se bogatstvo mjeri u kravama. Što više krava imaš, to si bogatiji čovjek. Ideja je da se kupi krava pojedinim školama, obiteljima ili hostelima, tako da oni od te krave svakodnevno imaju mlijeko i izvor hrane.

Netko će reći da ima gladne i bolesne djece i u Hrvatskoj, ali ne trebamo tako usko razmišljati. Svako dijete je živo biće i zaslužilo je živjeti, gdje god se na ovoj kugli zemaljskoj nalazilo. I zato, pridružite se Josipinim akcijama, neće vam biti žao.

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Žena koja je uzgojila koronu! ‘Od virusa me odmaraju trčanje i vatrogastvo’

Željka Mačak Šafranko molekularna je biologija iz Lazine Čičke, koja je uspjela u laboratoriju uzgojiti virus Sars-Cov-2, što je otvorilo brojne mogućnosti u svijetu znanosti. U vrijeme korone radila je od jutra do mraka i izbjegavala majku…

Objavljeno

on

Jedan za nju običan radni dan, jedan uobičajeni radni zadatak, lansirao je molekularnu biologinju Željku Mačak Šafranko iz Lazine Čičke na male ekrane i na stranice svih važnijih portala i novina. A Željki ni danas nije jasno zašto. Za nju je to, jasno, posao kao svaki drugi… Pitamo, zašto je došla u medije?

– Javnosti je bila zanimljiva informacija da smo na Klinici uspjeli uzgojiti virus. Kako se to radi? Iz uzorka brisa grla i nosa uzela sam malu količinu tekućine i u laboratoriju (koji inače nije onaj u kojem se radi dijagnostika, nego specijalan laboratorij višeg stupnja biosigurnosne zaštite) uzgojila virus. Znači, uzela sam stanice koje inače koristim za uzgoj drugih virusa i stavila na njih bris pacijenta pozitivnog na virus SARS-Cov-2 te nakon nekoliko dana došla pogledati što se događa sa stanicama. Uočila sam promjene koje ukazuju da se u njima virus razmnožio, što smo kasnije dokazali PCR testom – kaže Željka i nastavlja:

– To znači da se sad možemo raditi istraživanja na samom virusu, proučavati njegove karakteristike, možemo inficirati stanice imunološkog sustava i gledati kako se ponašaju, može se testirati antiviralne spojeve… Sad su mogućnosti neograničene. Za sad uzgojeni virus koristimo za poboljšanje dijagnostičkih postupaka i trenutno smo fokusirani samo na dijagnostiku, jer ne možemo biti raspršeni na sto strana. Inače, jedan od zadataka našeg laboratorija je dijagnostika i proučavanje virusa koji prelaze sa životinja na čovjeka. Stoga, kad god imamo priliku, iz kliničkih uzoraka izoliramo viruse kako bismo ih mogli istraživati, tako da SARS-CoV-2 nije bio prvi, a vjerojatno ni posljednji virus koji smo izolirali u laboratoriju – kaže Željka.

Virus SARS-Cov-2 poslan je u Njemačku, prof. dr. sc. Luka Čičin-Šain s Helmholtz centra za infektivna istraživanja u Braunschweigu zamolio je izolat, poslali su ga drugi dan nakon potresa, nazvali su ga Zagreb (službeno ime je SARS-CoV-2/Zagreb). U Njemačkoj razvijaju lijek na bazi antitijela koja imaju sposobnost neutralizirati virus, odnosno spriječiti virus da uđe u stanicu. To je dosta obećavajući pristup i nadamo se da će se pokazati uspješnim.

A njezin život s koronom…

– Moram reći, prekinula sam kontakt sa svojom majkom, koja je u rizičnoj kategoriji, ali nisam izdržala da ne zagrlim djecu. Nisam se bojala da ću se zaraziti u laboratoriju, iako smo računali s tim da bi nam se to moglo dogoditi, jer bili smo u doticaju s medicinskim osobljem koje je u kontaktu s oboljelima. Sjećam se kad je kolega Ivan-Christian Kurolt jedno jutro došao na posao sav blijed, svima u labosu je odmah bilo jasno da je detektirao prvog pozitivanog pacijenta na novi korona virus. Do tad se testiralo dosta pacijenata, svi su bili negativni, a sljedeće dane uslijedili su novi uzorci i shvatili smo da više nećemo ići kući tako skoro. Nekoliko dana smo radili od jutra do mraka, sve dok nam nisu u pomoć došli kolege iz drugih laboratorija, kako bismo ipak posložili neke smjene, da budemo slobodni barem osam sati – prisjeća se najtežih dana Mačak Šafranko.

Okolina je često pitala koliko ima pacijenata, što se to događa, je li to jako opasno, je li slično gripi. Kako kaže, nema tu još uvijek nekog pametnog odgovora. Kod gripe postoji cjepivo, ovdje ga nema, ali osobe starije životne dobi je nužno izolirati iz ostale populacije jer su najrizičnija skupina.

Kako ljudi mogu ozdraviti ako nema lijeka, pitanje je koje se danima provlači, a naša sugovornica pojašnjava da imamo imunološki sustav koji je najčešće dovoljan da bi čovjek ozdravio, iako ponekad, nažalost, kad je organizam oslabljen, virusna infekcija može rezultirati smrtnim ishodom.

Kako kaže Mačak Šafranko, stvari se polako vraćaju u normalu, iako i dalje imaju velik broj uzoraka za testiranje. Na sreću, uglavnom su negativni. Uskoro će se, prema svemu sudeći, moći odmaknuti isključivo od ovog virusa i vratiti se uobičajnim poslovima znanstvenice.

– Oduvijek sam znala da ću biti znanstvenica, samo nisam znala koje vrste. Zanimao me rad sa životinjama, fizika, astronomija, astrofizika…Krenulo je to već u četvrtom ili petom razredu osnovne škole, a kao srednjoškolka doznala sam za studij molekularne biologije. To mi je zazvučalo odlično, kao nešto što bih mogla studirati. Puno sam čitala, knjigu Carla Sagana “Cosmos” pročitala sam nebrojeno puta, fascinirali su me astronomija, zvijezde… Tata je puno sa mnom razgovarao o prirodi i životinjama, puno smo gledali dokumentarce, i mogu reći da sam uz njega zavoljela znanost – otkriva Mačak Šafranko kako je krenula ljubav prema njezinu pozivu.

Išla je u Kemijsku školu u Zagrebu, za kemijskog tehničara. Kako kaže, svi njeni išli su u tu školu, kemija joj je bila super, voljela ju je, voli je još uvijek, te joj znanje koje je stekla tamo uvelike koristi što se tiče samog laboratorijskog posla.

– Ono što sam učila na fakultetu mi je malo manje korisno – kaže kroz smijeh.

Završila je molekularnu biologiju na PMF-u i zaposlila se na Institutu “Ruđer Bošković”. U početku se bavila proučavanjem virusa koji uzrokuje genitalni herpes, a kasnije je proučavala spolne razlike osjetljivosti na oksidacijski stres i starenje.

Na Institutu je provela nešto više od deset godina, a nakon toga se zaposlila u Klinici za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević i tamo je od 2016. godine. Kako kaže, ovo je nešto potpuno drugačije od Ruđera. Ujedno i najbliže oneme o čemu je maštala kao dijete, a da se može raditi u Hrvatskoj.

I sve je to neki prirodan slijed događaja, za Željku poziv, a ne posao koji je ovih dana više nego ikada došao do izražaja, što nam je i sama potvrdila kroz razgovor.

– U ovim uvjetima bilo je užasno stresno i naporno raditi, totalno nam se preokrenuo svakodnevni život. Prije smo radili normalno radno vrijeme, od 8 do 16 sati, sa slobodnim vikendima, a sad radimo u smjenama, vikendima i praznicima. Radimo isključivo dijagnostiku, usput pokušavamo usavršiti testove, dobivamo testove različitih proizvođača, pa ih uspoređujemo, a pokušavamo pomoći i drugim kolegama u drugim institucijama da uspostave dijagnostiku, da se i nama malo olakša. Mi radimo tzv. PCR test, koji detektira komadić virusnog genoma u uzorku brisa pacijenta. To je za sad službeni način dijagnosticiranja, no postoje još serološki testovi, koji detektiraju prisutnost antitijela na sam virus u krvi, ali oni još nisu do kraja pouzdani za samu dijagnostiku – pojašnjava nam.

Također, ističe kako nikakvog straha od posla s virusima nema. Postoje određena pravila, dobro su zaštićeni, i lakše se zaraziti bilo gdje drugdje nego u laboratoriju.

– Moj život prije korone bio je ugodan, radila sam svoja znanstvena istraživanja, zaposlena sam na EU projektu Znanstvenog centra izvrsnosti za virusnu imunologiju i cjepiva, i moj posao je da proučavam rani imunološki odgovor na hantaviruse, koji se na čovjeka prenose s malih glodavca i uzrokuju takozvanu ‘mišju groznicu’.Za vrijeme epidemije te groznice skupljala sam uzorke krvi pacijenata i njihove kliničke podatke, a u laboratoriju sam radila istraživanja sa samim virusom. To je sve bilo vrlo ležerno, no otkad se pojavila korona, sve je to stalo i promijenilo se.

U slobodno vrijeme Željka se, zabavlja sa svoje dvoje djece, igra se sa svoja tri psa, a ispušni ventil joj je trčanje.

– Prije korone sam u slobodno vrijeme trčala, to je moja velika strast, jako sam voljela ići na utrke, između ostalog i zbog druženja i sjajne atmosfere na startu, ali i cilju svake utrke – kaže Mačak Šafranko.

Članica je i DVD-a Lazina Čička. Prvo se učlanio suprug, a zatim i ona. Položila je za vatrogasnog časnika i, iako je obuka bila vrlo zahtjevna, kaže da joj se to jako svidjelo, jer to je jedan potpuno novi svijet. Za sad je iza nje jedna intervencija gašenja požara na otvorenom, no kako kaže DVD se tek razvija i tek nabavljaju opremu, pa do sad nije bilo ni mogućnosti sudjelovati na većim intervencijama.

A prošla je s vatrogascima i razne trkačke izazove, od Turopoljske trke, međunarodne vatrogasne utrke na Malom Lošinju, do Zagreb Firefighter Stair Challengea prošle godine, koji je bio pravi izazov. Tamo je istrčala 600 stepenica u zgradi u Strojarskoj ulici, u vatrogasnom odijelu, ali bez vatrogasnog aparata, jer njezin DVD to još nema. Iako, kako kaže, i oprema koja je bila propisana bila je posuđena, i u tome je bilo jako zahtjevno trčati. Međutim, odradila je pripreme u stambenoj zgradi u kojoj joj živi majka, a i kod je trčala kuće po stepenicama. Ponosna je jer je to bio još jedan način promicanja DVD-a Lazina Čička.

Dodaje kako bez podrške obitelji ne bi mogla ovako raditi svoj posao.

– Bez njih sigurno ne bih dogurala do kuda jesam, a u ovoj novonastaloj situaciji i djeca su mi preko noći morala odrasti i snalaziti se – priznala je Željka.

Na Klinici ima ugovor do 2022., no ne razmišlja što će biti kad on istekne. Nema ambicija otići raditi u inozemstvo i vjeruje da će dobar posao pronaći ovdje, u Hrvatskoj. Uostalom, rezultati joj imaju vrijednost…

Nastavi čitati

Kultura

Glumica bez televizije: ‘Skupljam nagrade i čekam šansu u filmovima i serijama’

Dobila sam već drugu Nagradu hrvatskoga glumišta, ali tek čekam pravu šansu u filmovima i serijama. Iako, doduše, doma ni nemam televizor…, kaže Marija Kolb, nagrađivana velikogorička glumica. Priča o svojim snovima, strahovima, ambicijama…

Objavljeno

on

Samo su odabrani u ovih 27 godina uspjeli ugurati se među dobitnike Nagrada hrvatskoga glumišta, koje se dodjeljuju od 1992. Samo su se posebni na toj listi našli više od jedanput. Među takvima, dvostruko priznatima, od kraja studenog je i Marija Kolb. Glumica koja se školovala na osječkoj Akademiji, ali i djevojčica koja je odrastala ovdje, kod nas, u Velikoj Gorici, uspješna mlada žena koja se nakon studija vratila ondje gdje je dom.

– Da, ovdje sam odrasla, u Velikoj Gorici, išla sam u OŠ Eugena Kumičića, Umjetničku školu Franje Lučića, baletnu školu… Tu sam upisala i srednju školu, prva dva razreda išla sam u Opću gimnaziju, a onda smo se preselili u Utrine. Tamo sam završila treći i četvrti razred, u jezičnoj gimnaziji, a nakon toga sam otišla na studij u Osijek. Kad sam i to završila, vratila sam se ovdje, u Veliku Goricu. Odrasla sam na Galženici, a sad živim u ‘osmom martu’ – uvodi nas u svoju priču Marija.

Sjedimo i razgovaramo, prigodno, u kafiću par stotina metara od njezina stana. Stigla je s predavanja na fakultetu, na kojem je već godinama u ulozi umjetničke suradnice, a mjesto susreta odabrala je metodom koju će mnogi nazvati stereotipno ženskom.

– Ajmo tamo, tu mi se najlakše parkirati…

A opet, teško je reći da je Marija tipična djevojka, uobičajena mlada žena. Jer i ovoga je puta, kao i uvijek, bila naoružana neobičnom energijom, govorila je vrlo ekspresivno i malkice teatralno, kako valjda i mora biti kod glumica koje žive svoj poziv, a za početak je sama objasnila razlog jedne kasnoposlijepodnevne kave s novinarom.

– Dobila sam Nagradu hrvatskoga glumišta za glumačko ostvarenje u radio drami. To je moja druga Nagrada hrvatskoga glumišta, prvu sam dobila 2009. za najbolju ulogu u predstavama za djecu i mlade, za predstavu ‘Pipi Duga Čarapa’, a radio drama za koju sam sad nagrađena zove se ‘Tuga’. Redateljica je Stephanie Jamnicky, a tema je obiteljska, u smislu gubitka voljene osobe. Brat nazove sestru kako bi joj priopćio da im je umro otac, što ona nikako ne može prihvatiti. Ostaje u tom svom balonu misli i emocija, bježi od istine i zatvara se u sebe, izgovara razne nebuloze, prestaje se javljati na telefon… – opisuje Marija.

I odmah će odbaciti priču koju često “prodaju” kolegice i kolege, onu kako nagrade nisu važne, kako je to samo još jedan predmet s kojeg treba brisati prašinu…

– Ma ne, puno mi znači ova nagrada. Pokazuje mi da sam na pravom putu, da je struka primjetila moj rad, da me se cijeni… Nije lako samostalnim umjetnicima, kad nisi dio ansambla teško se i rijetko dobivaju uloge, pogotovo glavne, vrijedne uloge. Glumice koje su dio nekog sustava imaju puno veće šanse za takve uloge, za velike komade s poznatim redateljima. Kao samostalni umjetnik sam si tražiš posao, a na nezavisnoj sceni dosta je teško izboriti se za prostor, kamoli za projekte i prilike koji nude šansu da budeš dio velikog ansambla. Naravno da mislim da je ona rezultat timskog rada, bez svih tih sjajnih kolega ovo ne bi bilo moguće.

Ova nagrada stigla je u kategoriji radio drame, umjetničke forme za koju je teško reći da je u svom najboljem trenutku. Još se teže, naime, mnogima od nas sjetiti kad smo posljednji put poslušali radio dramu…

– Jako volim tu formu, baš uživam u tome. Strašno mi je zanimljiva mogućnost da samo glasom pokažem cijeli spektar nečijih misli i osjećaja. To je i dosta zahtjevno, jer nemaš tijelo kao alat za izražavanje. Sve se radi uz pomoć mikrofona, što ima i svoja pravila, zadane okvire koje moraš jako dobro poznavati kako bi njima znao, možda je to ružno reći, ali manipulirati – objašnjava Marija, svjesna da se publika koja voli radio drame baš i ne broji u milijunima.

– Je, činjenica je da je to forma u izumiranju, ali s druge strane se javljaju naznake da se sprema veliki povratak audio knjiga. U inozemstvu se tržište totalno pomamilo za tim, ljudi žele slušati knjige, a sve to otvara i prostor za revitalizaciju radio drame. Ukratko, ima to svoju publiku, ali svjesna sam da ona nije velika.

Priča nam Marija dalje kako radio drame nastaju u specifičnim uvjetima, kako postoje prostorije koje simuliraju interijere i eksterijere, kako je mikrofon “partner” u igri i kako treba znati proizvoditi razne zvukove i pritom koristiti rekvizitu… Na prvu možda ne djeluje pretjerano zahtjevano, ali i ovoga puta prvi dojam vara.

– Događalo mi se da unutar jedne radio drame moram glumiti po četiri životinje i troje ljudi. E, to je urnebes! Jednom sam igrala Malu princezu, Gospođicu Neću, umišljenu Patku, Zmaja kričavca, Mamu koja se boji miševa, malo zaostalog Mirka i Kockicu šećera u jednoj priči… Sve to zahtjeva karakterističan glas i zvuk, a takve transformacije izazov su za glumca.

Iza nje je cijeli niz različitih uloga, no kad bi trebalo izdvojiti omiljenu, najdražu…

– Jako volim uloge heroina, junaka, u kojima se može prikazati cijeli spektar emocija. Često me takve uloge i zapadaju, poput Grete Meier u Unterstadtu, pa onda Pipi Duge Čarape… E, to je bila fizički i emotivno izuzetno zahtjevna uloga, ali mogu reći da sam puno naučila od te djevojčice, od najjače djevojčice na svijetu. Učim kroz sve uloge, tako se gradi i karakter – vjeruje Marija, pa već koju sekundu potom vraća priču na svoje same početke.

– Moram zahvaliti svojoj učiteljici Pavici Veselić iz OŠ Eugena Kumičića. Učitelji imaju važnu ulogu u prepoznavanju afiniteta i talenta kod djece, a ona je mene obilježila za cijeli život. To što me uzela u školsku predstavu, jednu, drugu pa treću, odredilo je moju karijeru. Za prvu predstavu odabrala me zato što sam već išla u glazbenu školu, prednost je bila što imam sluha, a jesam li joj s neke druge strane bila interesantna, scenična… Nemam pojma, bila sam premalena da bi to kužila. Išla sam u četvrti razred kad sam bila u prvoj predstavi, ‘Maloj princezi’. Bilo je tu i treme, a moram reći i da je učiteljica Pavica bila prilično stroga. Nismo to tek tako odrađivale, inzistirala je da sve to bude kako treba, od početka me ‘šarafila’ i ja sam joj na tome zahvalna. Zavoljela sam glumu već tad i ostala u tome do danas – prisjeća se Marija, dodajući kako se treme nije u potpunosti riješila sve do danas.

– Ma joj, svaki put imam tremu na sceni. To je više neki pozitivni adrenalin, ali moram priznati da na dan premijere uopće nisam svoja. Taj dan ne mogu jesti, ne javljam se nikome… Spavam do 15 sati, pa meditiram dva sata, jer sve to mi je jako veliki stres i moram se nekako smiriti. Nakon toga pojedem nešto, tek toliko da ne umrem, pa idu zadnje pripreme… Poslije predstave dugo ne mogu zaspati, iscrpi to, izmoriš se, a zapravo si i dalje jako budan. Po mojoj teoriji, to je i jedan od razloga zašto glumci vole popiti…

Ona, kaže, s tim nema problema, piće ili dva nakon stresne premijere ne spadaju u tu kategoriju, no postoje stvari koje su joj ipak problematične u svemu ovome. Kao, recimo, moguća golotinja na sceni…

– Ma joj, najrađe ne bih, ha, ha… – nasmijala se Marija pa pomalo sramežljivo nastavila:

– Bio bi mi to izazov, iako bih voljela da imam neku ‘escape’ tipku, da mogu prekinuti kad želim, ha, ha. Nisam baš toliko slobodna, koliko god sam svjesna da je to djelomično hendikep za glumicu. Ali sigurna sam da bih, da dođe do toga, hrabro pregrmila i takav izazov. Dosta je to zahtjevno, no moje tijelo i glas su moji alati, pa gledam na to kao na barikade u glavi koje se ruše tako da se s njima suočiš.

Igrala je u gotovo 30 predstava, radila predstave za djecu, briljira na radiju, sinkronizirala je i crtić… Jedino što joj zasad nedostaje su filmske i televizijske uloge.

– Iskreno, htjela bih se malo više okušati u filmu i na televiziji, jer dosad nisam imala puno prilika. Osječka akademija nema smjer režije i produkcije, zbog čega se nismo imali priliku upoznati s mladim ljudima koji kasnije postanu tvoji kolege, koji te zovu… Snimila sam jedan kratki film, glumila sam epizodnu ulogu u seriji ‘Luda kuća’ i to je to. A to me zanima, mislim da bih tu mogla puno dati. Sapunice? I one imaju svoje zakonitosti koje treba razumijeti i njima ovladati, mogla bih i to probati, zašto ne – kaže Marija.

Krenula je tu priča i na kvalitetu hrvatskih serija, filmova, ali tu je stiglo iznenađenje… Ona, naime, malo toga gleda.

– Ne, ne gledam baš… Iskreno, doma uopće nemam televizor – otkrila je Marija pa opisala kako je to živjeti bez TV-a…

– Odlično! Zadnji televizor mi je bila ona ‘kanta’, a kad je trebalo prijeći na tanke varijante, nikad ga nisam kupila. Ima već desetak godina, tu negdje, da sam bez TV-a. Skinem seriju na laptop, odem u kino, ali pažljivo selektiram sadržaj koji gledam.

Osim toga, nema Marija ni idole, uzore… Spomenut će Anthonyja Hopkinsa, Meryl Streep, a onda će i tu zastati. Omiljenoga glumca ili film ona nema.

– Ne, puno kolega cijenim i poštujem, ali teško mi je reći tko je najbolji. Nikad nisam ni lijepila postere po zidovima, nisam taj tip – kaže Marija, koja uživa živjeti u svome gradu.

– Volim Goricu zato što ima kilometre staza za rolanje, što ima bazen, na kojem sam triput tjedno… Grad je ugodan za život, miran, idealan za obitelj – misli Marija, koja je jedva dočekala pitanje je li i koliko glumila na goričkim daskama.

– Jesam, radila sam nešto, ali nadam se da ću u budućnosti raditi i više, i predstave za odrasle. Dosad sam radila dvije predstave za djecu, za šest uloga u predstavi ‘Dječak koji je tražio zmaja’ sam i nagrađena, a igrala sam i u ‘Uličnim skitačima’. Iako, šteta je da me nema u predstavama za odrasle, kad sam već tu, na dispoziciji, nema putnih troškova, ha, ha.

‘Joj, samo da se ne moram ljubiti…’

Ne mislim da sam manekenski tip ili seks bomba, ali smatram se ljepuškastom osobom, a nikad mi nisu dali da igram zavodnice! I hvala Bogu na tome, barem se nisam morala ljubiti na sceni, kroz smijeh kaže Marija, koja je svih ovih godina tek jednom bila blizu…
– Jednom sam se morala samo cmoknuti s Robertom Ugrinom na kraju predstave ‘Kroćenje goropadnice’, gdje sam igrala Katarinu, a on Petruccia, i to je to. Drago mi je što me to svo ovo vrijeme mimoilazi, ne znam kako bih to preživjela. Lijepo je na sceni vidjeti dvoje kako se vole, no ljubav i strast se mogu vidjeti i u pogledu, u oku – iskreno kaže Marija.

Pipi Duga Čarapa dubi na glavi i hoda na rukama…

Glumci moraju biti u jako dobroj fizičkoj kondiciji, jer to je jedini način kako se tijelo može odazvati na impulse koji mozak zamisli. Kad sam igrala Pipi Dugu Čarapu, morala sam tijekom predstave dubiti na glavi, hodati na rukama, napraviti špagu i premet, popeti se na kućicu visoku četiri metra u nekoliko sekundi… Ja se održavam kroz plivanje i rolanje, zasad mi je to dovoljno, priča nam Marija i dodaje:
– Općenito glumci moraju puno raditi na sebi, prije svega na glasu! Nije lako dobaciti do zadnjeg reda kazališta, to iziskuje posebnu razinu govora, nimalo sličnu običnom razgovoru kakav, recimo, mi sad vodimo. Za to te Akademija priprema, ali treba stalno raditi vježbe za glas, disanje i artikulaciju… I glas je mehanizam koji se bilda, koji mora biti u formi.

Nastavi čitati

Reporter 393 - 21.05.2020.

Facebook

Izdvojeno