Povežite se s nama

Sport

Pravi junaci splitskog remija: ‘Nema nas puno, ali uvijek smo uz našu Goricu!’

Nogometaše Gorice u Splitu je bodrilo točno devet hrabrih navijača, koje ni loši vremenski uvjeti nisu zaustavili u namjeri da dođu do Poljuda i budu uz svoju momčad. Donosimo vam njihovu priču o jednom neobičnom navijačkom danu…

Objavljeno

na

Čak i na kavi u goričkom kafiću, 300-tinjak kilometara daleko, gledajući utakmicu na televiziji, mogla se osjetiti hladnoća potpomognuta snažnom burom koja probija kosti. Nije lako u takvim uvjetima ni igračima, koji su hrabro izborili bod na terenu, a kako je tek bilo njima… Oni, junaci naše priče, navijači su Gorice, ljudi koji su spremni i u ovakvim uvjetima prevaliti i više od 800 kilometara u oba smjera da bi bili uz svoj klub.

– Tko je sve bio? Bobi, on ima 62 godine, Ljubo, koji ima 64 godine, ja imam 44, a bila je i ekipa iz Podbrežnice, Hrco ima 29, Božo 26, on je bio i najmlađi, zatim Dado, Mario i dva brata, Kec i Kirma. Ukupno nas devet, a ne sedam, kao što su neki mediji objavili – govori nam Dugi, neizostavan na svim utakmicama Gorice.

   

Stigli su iz Splita malo prije dva u noći, a dan poslije sjeli smo na kavu, da malo saberemo dojmove. Pridružio nam se i Žac, još jedan od navijača koji nikad ne odustaju…

– U suradnji s klubom organizirali smo kombi, dobili smo i sendviče za put, ali sve skupa je stvarno bilo, najkraće rečeno, burno – smije se Dugi pa nastavlja:

– Stvarno nije bilo ugodno, siđeš s autoceste i samo gledaš što će ti doletjeti. Na Sv. Roku smo morali izaći na staru cestu, pa nastavili preko Gračaca. Uh, kad je počelo puhati… U jednom trenutku sam krenuo pretjecati kamion i shvatio da se nešto događa, a nemam pojma što. Kad ono, ogromna stijena na cesti! I onda smo dalje išli jako polako, ipak ti vjetar ljulja kombi, nije ti svejedno.

Bilo je, naravno, i postaja na tom putovanju. Živopisnih prije svega…

– Stali smo u Kijevu, naletili na jednog lokalca, čovjeka od nekih 60 godina, i pita nas u čudu: ‘Pa dobro tko ste vi, što pijete pivu po ovoj hladnoći?’ A frajer sjedi u autu s kriglom vina, pokraj njega još cijeli kanister! Malo smo popričali s čovjekom, on još pamti one pjesme ‘Dinamo i Hajduk dva su kluba bratska, njima se ponosi cijela Hrvatska’. Nažalost, sad imamo Hrvatsku, a na trenutke mi se čini da se više nitko ne podnosi. Iako, kad je o navijačima riječ, to se odnosi prije svega na BBB, Torcidu i Armadu. Evo, dečki iz osječke Kohorte su nas zvali da dođemo na utakmicu dan prije, odemo na ručak s njima… Bili su i oni tu, donijeli su kulena i čvaraka, skupa smo se najeli, družili se – govori Dugi dok nesvjesno prebacuje priču na drugu temu.

Pljesak za dečke na terenu, a još veći za ovu skupinu na tribini ???❤.. svaka čast!!

Gepostet von Igor Krlic am Samstag, 23. Februar 2019

HNK Gorica mijenja trendove u hrvatskom nogometu, pod egidom “moramo najljepšeš izgledati, najljepše se ponašati i najljepše igrati”, a nešto slično rade i navijači Gorice. Oni ne spadaju u ono na što se prvo pomisli kad se spomene nogometne navijače, njima je cilj izbjegavati sve moguće probleme, nikoga ne vrijeđati, žele samo družiti se i navijati za svoj klub.

– Od početka smo u ovom našem filmu. S klubom je dogovor da se ne vrijeđa nikoga, da se ne spominje suce, da pokušavamo biti pristojni i normalni. Nije nam interes svađati se s bilo kim. Želimo se družiti s ljudima po Hrvatskoj, pa tko nas želi prihvatiti… – govore dečki, koji su uz goričke nogometaše već više od dva i pol desetljeća, ma kako se klub zvao.

– Sve je počelo točno 24. listopada 1992. Imao sam 17 godina, frend je slavio rođendan, ja sam bio nešto bolestan, pod temperaturom, ali svejedno sam, čim su starci otišli od doma, otišao na utakmicu Radnika protiv Pazinke. I tu je sve krenulo… Bilo nas je nekih 30-ak, krenuli smo cugati nakon toga i nekako smo došli do ideje da osnujemo navijačku skupinu – priča Dugi.

I tako su rođeni Šljakeri, navijačka skupina koja je trajala koliko i Radnikov prvoligaški život. Prekratko.

– Prvo gostovanje bilo je u Zaprešiću, bilo nas je oko 120, pa u Varaždinu, tu nas je bilo oko stotinu, a treće gostovanje je bilo u Sisku… E, tu sam bio sam! Išao sam s igračima na utakmicu – prisjeća se Dugi, dok Žac dodaje kako je tad ipak bio malo premlad, pa još nije sudjelovao u navijačkoj priči.

– Dio Boysa je bio s nama. Nas 40-ak je bilo u ekipi, oni su nam se pridružili. To je bio malo drugačiji đir od ovog danas… Nažalost, život nosi svoje, pa se sve to brzo raspalo. U toj ekipi bili su Zoran Četković, koji je umro prije desetak godina, a njegov stric Ljubo išao je s nama u Split, pa Zvonimir Dević, koji sad živi na Rabu, zatim Čučo, Hren… Hambi je kasnije to naslijedio, nakon što smo mi otišli u vojsku, počeli zasnivati obitelji, ali i oni su se brzo raspali, pa su tu poslije bili i neki klinci kojih danas više nema ni blizu… – nabraja Dugi.

Godinama je gradski klub bio nisko, u nižim ligama, čak i u svijetu seoskog nogometa, ali neki nisu odustajali ni tad.

– Ja sam ti na stadionu od desete godine. I u onim najtežim trenucima, kad je Radnik bio četvrta liga, kad nas je bilo desetak na tribinama, ja sam bio tu. Čak smo i treninge znali gledati. Dolazio sam uporno… Zadnja utakmica je bila protiv HAŠK-a, poraz je donosio ispadanje iz lige, ali dobili smo 1-0. Cico Grlić je zabio iz penala koji je bio na Budimiru, i to pamtim – govori Žac, pa nastavlja:

– Znao sam i odustati, pa vidim da je utakmica, pa odem ipak pogledati. Igrali su i neki dečki koje sam znao, družio se s njima, igrao mali nogomet, ali sve skupa bilo je tužno. Gledaš utakmicu, a oko tebe deset ljudi…

U međuvremenu je klub postao HNK Gorica, zavrtjela se puno ozbiljnija i ambicioznija priča, a s tim su se projektom počeli vraćati i navijači.

– Opet smo se aktivirali tamo negdje oko 2010. ili 2011., tad smo opet počeli ići na gostovanja. Ali znaš kako je to bilo, nas tri, četiri, pet potrpa se u auto i idemo na ova bliža gostovanja. Vinograda, Lučko, HAŠK… – priča Dugi, no vidi se u svemu tome da ga nešto muči.

– Ma znaš što, sve ove godine se nas par trudimo to organizirati i voditi, ali odavno nam je jasno da u Velikoj Gorici nema sluha za to. Klinci su prikopčani na mobitele i kompjutore, a nama preostaje boriti se.

Borba je to koja je sve prije nego lagana…

– Nismo zadovoljni odazivom ljudi, fali nam mlađe ekipe, ali jako teško ih je privući. Čekamo da nam se priključe, ali nema ih – govori Žac, a nadovezuje se Dugi:

– Riješavamo ulaznice, sve je besplatno, ali ovim ljudima valjda treba dati još 100 kuna da dođu na utakmicu! Evo, protiv Intera je ulaz bio besplatan, pa dođe 1600 ljudi, umjesto da napunimo stadion kao protiv Dinama. Nije to loša brojka, ali opet…

Bilo je različitih pokušaja animacije, ali tek se čeka da gorička publika “poludi”. Ili barem reagira, na bilo što.

– Jednu utakmicu sam čak po cijelom zapadu hodao s megafonom, ali ljudi kao da ne vide i ne čuju, ma nemaju interesa čak ni zapljeskati. To je ono, daj gol pa ću ti pljeskati. A ja kažem, odi onda u kino pa gledaj film tako. To su neke stvari koje nas tište i obeshrabruju, ali ne damo se… Ima šanse da se to podigne u budućnosti, vjerujem u to, ali znaš kako to ide. Ljudi čekaju valjda da se uđe u Ligu prvaka, pa će onda biti navijači Gorice. U tom je problem – priča Dugi.

Svoj profil na Facebooku preimenovao je u “Šljakeri Velika Gorica”, tamo se mogu javiti svi koji su zainteresirani da se uključe, da se druže i navijaju, da pomognu klubu, igračima…

– Sad se pišu i neke pjesmice, a tu treba istaknuti i da smo mi valjda jedini navijači u Hrvatskoj kod kojih su dvije grupe u svemu zajedno – kaže Dugi.

E, to je poseban dio priče. Znali smo se i na ovom portalu zabuniti, pa nazvati navijače Gorice isključivo Good Boysima, kao što piše na nekim transparentima, ali zapravo je tu riječ o dvije skupine.

– Ova malo starija ekipa su Good Boysi, njih dvojica su išla s nama u Split, Bobi i Ljubo, a nas je bilo sedam iz Šljakera. Išli smo i u Koprivnicu svi zajedno, s dva busa, družimo se, navijamo… Zašto smo u dvije grupe? Ha, nemam pojma, oni su sami sebe nazvali tako, oni su Good Boysi, a ova naša priča sa Šljakerima traje od te 1992. Dok smo bili u drugoj ligi, oni su bili na zapadu, mi na istoku, a ujedinilo nas je to što sad u prvoj ligi mi više ne možemo na istok, koji je postao gostujuća tribina – objašnjava Dugi.

Ulazak u prvu ligu, onoga kišnog dana u svibnju 2018., kad je prolom oblaka zakomplicirao proslavu ovog povijesnog uspjeha, obilježili su na poseban način.

– Uh, takva je kiša padala da su mi se i novci u džepu praktički rastopili. Sušio sam ih još dva dana na radijatoru – kroz smijeh priča Žac i dodaje:

– Naravno da smo bili tamo, kako ne! Napravili smo čak i bakljadu… Napravili smo je i za 25 godina Šljakera. Doduše, bilo je više baklji nego nas, ali dobro… Baklji 25, a nas šest!

I prije nego što se gorička publika nauči barem pljeskati, možda nauči pjevati. Jer navijačke pjesme samo što nisu stigle.

– Pjesmice su još u povojima, ali bit će dobre… Bobi radi u Konzumu, kao čistač na onom vozilu, i dok se vozi, smišlja pjesmice. Baš danas mi je poslao, stvarno je dobro to složio. Strpite se, vidjet ćete na utakmicama – kaže Dugi, otkrivajući samo jedan stih: “Volim samo Goricu, Šljakere i žene, nikaj više u životu ne zanima mene….”

Što se terena tiče, tu nema problema. Ni kad se pobjeđuje, ni kad se primi dva gola u prvi šest minuta.

– Sezona je definitivno iznad svih očekivanja. Šteta što smo malo podbacili u domaćim utakmicama, tu nema previše pobjeda, ali ukupno gledajući je ovo super. I više nego odlično. Evo, i protiv Hajduka smo vidjeli defenzivno fenomenalnu Goricu, Suk i Marina su odradili vrhunski posao – hvali Žac naše igrače, koji su odreda njihovi miljenici.

– Najdraži igrač? Uh, širok je spektar, teško se odlučiti… Jesenas mi je Beli bio omiljen, a sad mogu reći, recimo, Ninža – kaže Dugi, a Žac se slaže s njim.

– I ja bih rekao Nindža, pogotovo jer ga poznajem i osobno, ali jako mi je drag i Marina, naš Gattuso. Iako, svi su stvarno odlični. Evo, i Kahlina je naš miljenik.

– Tako je, Kahlina! – ubacuje se Dugi i dodaje:

– U Rijeci sam došao do njega na kraju utakmice, a kad me vidio, skoro je suzu pustio. Dao mi je i dres, a to je pokazatelj koliko njima znači naša podrška. I nakon Rijeke i Splita smo se našli s igračima na benzinskoj na putu kuću, izgrlili se, podružili. To tako i treba biti.

U klubu se sanjaju europski snovi, gleda se u budućnost, i navijači imaju viziju kako bi to trebalo izgledati…

– Ja se nadam da se to super izgledati. Klub ima dobru politiku, surađuju s navijačima i čini mi se da bi se moglo dogoditi, ali opet… Mnogi su ovdje Goričani samo kad se pobjeđuje! Žalosno je da grad od 60.000 ljudi ne može skupiti 4000 ljudi na tribinama u prvoj ligi. Garantiram, da su na svakoj utakmici pune tribine, Gorica bi bila druga! – govori Dugi.

Čuli su dečki i za planove o novom stadionu, na kojem bi i komfor za gledatelje trebao biti puno veći.

– Čuo sam za planove, ima to sve smisla, moglo bi jednog dana nešto i biti, ali važno je uspijemo klince odlijepiti od mobitela. Evo, ja sam svojim klincima, sinom od šest i kćerkom od osam godina, idem na sve utakmice. To je put kojim treba ići. I mene je kao dijete tata vodio na utakmice, tu se postavljaju temelji. Ajmo navijati, ajmo se družiti… – završio je Dugi ovu lijepu nogometnu priču.

Najljepšu moguću, zapravo, jer upravo zbog ovakvih navijača nogomet se i igra. Još samo da im se pridruže i ostali, uspavani Goričani, sve će odmah biti ljepše.

Sport

Mraclin pronašao rješenje: Biljana naslijedio bivši trener Turopoljca

Novi trener seniorske momčadi NK Mraclina je 46-godišnji Milan Marinić, koji je deset mjeseci svoje trenerske karijere već proveo u našim krajevima. Posljednji posao bio mu je u Kloštru

Objavljeno

na

Objavio/la

Nakon što je Marko Biljan odlučio prihvatiti poziv ŽNK Gorice i napustiti klupu NK Mraclina, bilo je jasno da će uprava kluba imati jako težak zadatak pronaći adekvatnu zamjenu. To se i potvrdilo u smislu trajanja cijelog procesa, jer tek smo desetog dana srpnja doznali ime Biljanova nasljednika.

“Milan Marinić novi je trener seniorske momčadi NK Mraclin. U svojoj karijeri vodio je Trešnjevku, Turopoljac, Špansko, Top i Kloštar. Vjerujemo u odličnu suradnju koja će nam i u novoj sezoni donijeti mnogo veselja i odličnih utakmica. Milane, dobrodošao!”, objavili su iz kluba.

Vodstvo kluba razgovaralo je u međuvremenu s nekoliko potencijalnih kandidata, zavrtjelo se tu i nekoliko imena s velikogoričkog područja, ali na kraju je izbor pao na čovjeka koji dolazi sa strane, ali zna gdje dolazi! Marinić je, naime, rođen u Sisku, nogometno odrastao u zagrebačkoj Trešnjevci, a kao trener u našem je kraju već radio, u Turopoljcu iz Kuča bio je u sezoni 2020./21. Iz turopoljskog nogometa nakon tih deset mjeseci otišao je zbog poziva iz NK Španskog, a sad se vraća kroz klupu Mraclina, kao iskusni 46-godišnjak.

Sportski direktor Luka Cvetnić pronašao je novog trenera u Milanu Mariniću… Foto: NK Mraclin

Marinić će se vrlo brzo uvjeriti da je došao u neobično dobro posložen “selski” klub, ali i da na raspolaganju ima vrlo zanimljiv kadar. Velikih promjena u svlačionici ne bi trebalo biti, svi najvažniji igrači sretni su i zadovoljni na Grabi, pa će Milan Marinić morati “samo” nastaviti ono što je Biljan započeo na klupi našeg jedinog predstavnika u petom rangu natjecanja.

Pripreme počinju 28. srpnja, odmor se polako bliži kraju, a za očekivati je i poneko osvježenje u igračkom kadru…

Nastavite čitati

Sport

Vratio se Čabi! ‘Sretan sam što sam opet na meni dragome mjestu’

Marijan Čabraja vratio se u Goricu nakon četiri i pol godine. Od početka priprema je s momčadi, a sad je potpisao ugovor do ljeta 2027. godine

Objavljeno

na

Objavio/la

Kad je tog ljeta 2018. godine prvi put došao u naš klub, Marijan Čabraja bio je klinac na početku svog puta. Bilo mu je nepunih 20, imao je iza sebe Dinamovu školu, a ispred sebe priliku u Gorici. Priliku koju je zgrabio već tamo oko šestog ili sedmoga kola te prve prvoligaške sezone. Kako je upao u prvih 11, tako je Čabi u prvih 11 i ostao…

U sljedeće dvije godine s Goricom je vodio europske bitke, kroz 80 utakmica zabio tri gola i podijelio osam asistencija, da bi u zimu 2021., u paketu s Darijem Špikićem, preselio u Dinamo. Nogometni put vodio ga je potom preko mađarskog Ferencvarosa, slovenske Olimpije i škotskog Hiberniana sve do Rijeke, njegova posljednjega kluba prije povratka kući.

Sedam godina nakon što je prvi put došao, naime, Marijan Čabraja i drugi put je postao igrač Gorice.

– Sretan sam što sam se vratio na meni jako drago mjesto, u grad i klub u kojem sam proveo jako lijepe dane svoje karijere. Nadam se da ću ponovno pomoći Gorici da ostvari što bolje rezultate i vjerujem da nas čeka dobra sezona – rekao je Čabi.

Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica

Netom prije toga potpisao je dvogodišnji ugovor, i to nakon što je u prvoj fazi priprema uvjerio stručni stožer da je na dovoljno dobroj razini, unatoč pauzi od natjecateljskog nogometa. Ozljede su u velikoj mjeri usmjerile karijeru danas 27-godišnjeg lijevog beka, ali u Goricu se vraća potpuno spreman i odlučan da pokaže koliko vrijedi.

Odabrao je dres s brojem 19, što znači da će nositi isti broj kao i u prvom goričkom mandatu, pa preostaje jedino poželjeti mu da bude i jednako uspješno. Za početak, trebat će se izboriti za svoju poziciju, jer četvrtak je bio dan lijevih bekova, u ranijem terminu potpisao je i Elvir Duraković…

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

‘Ja sam spartanac Ivan. Skačem preko vatre, ronim u ledu, pužem kroz blato…’

Velikogoričanin Ivan Zvonar jedan je od pionira utrka s preprekama, fizički i mentalno iznimno zahtjevnog sporta koji u Hrvatskoj tek stječe svoju popularnost. U našem jutarnjem programu predstavio je sebe i svoj sport…

Objavljeno

na

Objavio/la

Skakanje preko vatre, ronjenje u ledenoj vodi i penjanje preko žičanih ograda samo je dio jednog običnog radnog dana Ivana Zvonara. Velikogorički Spartanac, kako se ljudi iz njegovog sporta nazivaju, gostovao je kod naše Gianne Kotroman u jutarnjem programu City radija i pojasnio što se to krije pod engleskim nazivom OCR, odnosno “Obstacle Course Racing”.

– Najjednostavnije rečeno, to su utrke s preprekama, drukčijeg naziva za to nemamo. Radi se o kombinaciji trčanja na stazi, od 100 metara pa sve do 50+ kilometara. Trči se s prirodnim ili umjetnim preprekama, od bodljikavih žica, iskopanog rova s blatom, gdje moramo puzati i do dvjestotinjak metara, preko penjanja po konopcima visokim po deset metara, plivanja u hladnoj vodi… – uvodi nas u priču Ivan Zvonar pa nastavlja:

– Glavni šef Spartana odlučio je napraviti format od stotinu metara s deset prepreka, s čim će se ovaj sport pojaviti u Los Angelesu 2028. godine. To bi bilo nešto slično onome što smo kao klinci gledali u showu “Nindža ratnici”. Tko najbrže stigne do gumba, on je pobjednik…

Postoje tu razne discipline, od onih “početničkih” do doslovno elitnih.

– Glavne discipline su sprint od 10 kilometara, u srednjoj kategoriji se prelazi 15 kilometara s najmanje 25 prepreka, a u kategoriji “beast” staza je duga najmanje 21 kilometar i ima najmanje 30 prepreka. Uz sve to, postoji i “ultra”, utrka na 50 kilometara s više od 40 prepreka. To još nisam probao, prvo se pripremam za srednju kategoriju… – kaže Ivan.

Počeo se ovim sportom baviti 2015. godine.

– Trčim već više od 20 godina, član sam Maraton kluba Velika Gorica, a trčao sam i za reprezentaciju u planinskom trčanju. Puno sportova sam prošao u životu, ali još u osnovnoj školi shvatio sam da mi trčanje ide najbolje, jer tad sam već pobjeđivao na školskim natjecanjima. Kroz nogomet, tenis i stolni tenis skužio sam da sam za individualni sport, a ova priča krenula je prije desetak godina… Na YouTubeu sam naišao na jedan zanimljiv video, pogledao kako funkcionira taj Spartan i rekao sam sebi: Ajmo probati! Brzo sam se zaljubio u taj sport, budući da je dinamičan, a i poseban je osjećaj svaki put kad pređeš prepreku. Čovjek se osjeća snažno, motivirano, ispunjeno pozitivnom energijom – priča Ivan, koji je vrlo brzo postao i prilično uspješan.

– Neću nikad zaboraviti, u drugoj Spartan utrci u životu trčao sam s najboljim Spartancem Petrom Žiškom rame uz rame, a na kraju sam bio treći. Iznenadio sam i samog sebe, tako da mi je žao što nisam ponio hrvatsku zastavu… Bila mi je čast natjecati se s ljudima kojima sam se vidio, gledao ih na YouTubeu, pogotovo kad su mi na kraju i čestitati, stisnuli ruku. Nevjerojatan osjećaj – prepričava Ivan i dodaje:

– Bio sam treći u Europi u sprintu, na natjecanju u Mađarskoj 2018. godine, nakon čega sam imao malo dužu stanku zbog nekih ozljeda. Sad se vraćam, u lipnju sam bio na utrci “Mountain Madness” i osvojio prvo mjesto, na stazi od osam kilometara sa 20 dosta teških prepreka. Planiram se vratiti dosta jako, sljedeće godine čak bih volio biti i prvak Hrvatske.

Jedan uspješan Spartanac, kaže, mora biti nekoliko sportaša u jednom čovjeku.

– Treninzi imaju tri segmenta, snagu, kondiciju i funkcionalne treninge. Kombiniramo teretanu, cross fit, street workout, trčanje u najvećoj mjeri… Pazim i na prehranu, jer bez toga ne ide. Jedem steakove, malo finije meso, sve što mi treba za regeneraciju, jer ipak treniram šest puta tjedno. U dane kad se utrka približava, malo smanjim taj volumen treninga, malo više odmaram, što je također dio cijelog procesa, jer organizam se mora i osvježiti.

Kad je Ivan Zvonar krenuo ovim sportom, te 2015. godine, u Hrvatskoj je malo tko i znao za ovaj sport. A u susjednom Mađarskoj se na utrkama okupljalo i po 10.000 natjecatelja! Prvi klubovi kod nas počeli su se osnivati tek prošle godine…

– U početku, kad sam se tek počeo baviti time, nitko mi nije pomagao jer nitko nije do kraja ni razumio što je to točno. Ljudi su mi se čak smijali kad bih znao trčati, pa se spustiti u stav za sklek i nastaviti puzati, mislili su da sam malo ćaknut, ali sve je to dio treninga. Tek od prošle godine se osnivaju klubovi u Hrvatskoj, a postoji i poligon u Kerestincu koji puno pomaže kod treninga – govori Ivan.

Trenira sam, bez trenera, brdske uvjete simulira u našem kraju, u Vukomeričkim goricama, ali svaka je utrka novo iznenađenje.

– Utrke budu najčešće u ski resortima, gdje su elevacije baš jake, a staze su svjesno napravljene tako da budu teške, uz ponešto ekstremnih uvjeta. Evo, na Mostecu u Ljubljani bila je utrka pod nazivom “Legionar”, na mjestu gdje se skaču skijaški skokovi. Popeli smo se na vrh i rekli su nam da se moramo spustiti dolje što brže. Jurili smo i do 90 na sat nizbrdo, kroz svu tu travu, pa kroz blato, preko zidova od dva metra, s balvanima od 20 kilograma na leđima, vreća s pijeskom, penjanja na užad, ponekad i gimnastičke karike, preko koji se moraš kretati desetak metara, otprilike kao Tarzan po lijanama… – nabraja Ivan i dodaje:

– Tijekom utrke svaka se prepreka mora proći i to označiti zvoncem. Ako to ne napraviš, slijedi kazna od 30 marinaca, što te jako usporava. Sve se snima kamerom i ako se utvrdi da si ih napravio 29, diskvalificiran si. To je taj spartanski moto, nema odustajanja, nema uzmaka… Na svakoj utrci prvih kilometar ili dva idu lakše prepreke, a kako utrka odmiče, to su prepreke teže. Na kraju zna biti vatra ispred samog cilja, to zna lijepo izgledati na fotkama.

Najčešće je na fotkama bez majice, ali ne zato da bi pokazao mišićavi torzo.

– Kod prelaženja prepreka često pucaju majice i zato je preporuka da se trči bez majice. Zato su sve slike bez majice – sa smiješkom kaže Zvonar.

Gianna ga je u njihovu radijskom druženju prozvala i “gorički Indiana Jones”.

– Ajde, ima nekih poveznica, pogotovo kad gledamo prvi film, u kojem Indiana Jones traži sveti gral, tako to nekako izgleda i kod nas. Jako je dinamično i zanimljivo, toliko da moraš potpisati da svaku utrku trčiš na vlastitu odgovornost, ali lako se zaljubiti u ovaj sport. Svatko tko voli adrenalin, tko misli da je psihički dovoljno jak, neka ode na stranicu ocr.hr i priključi nam se – pozvao je Ivan.

Planovi za nastavak njegova spartanskog puta već postoje.

– Pripremam se za utrku u Austriji u rujnu, natjecanje je opet u planinama, na Alpama, bit će jako teško, ali tu ću vidjeti gdje sam. I na čemu moram dodatno raditi. Nakon toga slijedi utrka u Pescari, u Italiji, koja će biti u listopadu – završio je velikogorički Spartanac.

 

IVANOVO GOSTOVANJE NA CITY RADIJU POSLUŠAJTE OVDJE

Nastavite čitati

Sport

Duraković potpisao: ‘Hvala na povjerenju, bit ćemo dobri ove sezone!’

Elvir Duraković novi je igrač HNK Gorice. Stigao je iz Sarajeva, no posljednju polusezonu odradio je na posudbi u Šibeniku, koji je postao ozbiljno goričko crpilište u ovom prijelaznom roku

Objavljeno

na

Objavio/la

Krenuo je iz rodnog Bugojna, nogometni put gradio preko Tuzle i Konjica, pa preko Sarajeva došao do Šibenika u proljetnom dijelu prošle sezone, pa ovog ljeta završio u – Velikoj Gorici! Ukratko, tako nekako izgleda nogometni CV novog igrača HNK Gorice Elvira Durakovića.

– Želio bih zahvaliti stručnom stožeru i upravi kluba na ukazanom povjerenju. Gorica je stabilan, dobro organiziran klub i vjerujem da ćemo ove sezone ostvariti dobre rezultate u HNL-u. Ovim putem pozdravljam i sve navijače Gorice koji će nam, vjerujem, biti podrška tijekom cijele sezone – rekao je Duraković nakon što je potpisao ugovor do ljeta 2027. godine.

Duraković je već četvrti igrač koji je ovog ljeta stigao iz Šibenika, no zapravo dolazi iz Sarajeva, koje ga je posudilo Šibenčanima. Dakle, trener Mario Carević nije ga vodio, ali ga je zato dobro upoznao. I procijenio da najbolji lijevi bek Premijer lige BiH iz sezone 2022./23. može biti dobro rješenje za lijevi bok.

Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica

U nastupima za Šibenik pokazao je vrlo zanimljive kvalitete, njegov centaršut ponekad radi razliku, prema naprijed je jako koristan, a to bi posebno moglo doći do izražaja u Carevićevih 3-4-2-1, gdje bi Duraković držao lijevu stranu. Mogao bi imati i ozbiljnu konkurenciju, budući da se očekuje i potpis Marijana Čabraja, ali neće Carevića od viška zaboljeti glava…

Durakovića bismo u neslužbenom debiju mogli vidjeti već u subotu od 10 sati, kad Gorica u Čatežu igra pripremnu utakmicu protiv Širokog Brijega, kojeg vode naši Dean Klafurić i Damir Milanović.

Nastavite čitati

Sport

Zlatko Petrac otišao iz NK Bune! ‘Ubila me ova sezona, moram misliti na zdravlje…’

Zlatko Petrac se povukao s funkcije tajnika NK Bune i tako napustio klub nakon dugog, dugog niza godina. U Buni su se emotivno oprostili od čovjeka koji je obilježio zadnja desetljeća breškog nogometa…

Objavljeno

na

Objavio/la

NK Buna bez Zlatka Petraca je kao Tito bez Jovanke. Kao Tango bez Casha. Kao Amer bez Rusa. Kao Butch Cassidy bez Sundance Kida. Ili, za novije generacije, kao Baka Prase bez Anje Bla…

Jednom rječju, nezamislivo!

Veličanstveni brk breškog nogometa uvijek je bio tu, čak i onda kad praktički nitko drugi nije želio biti tu. U klubu, uz klub, oko kluba. Bilo je i razdoblja kad je seniorski pogon stavljen u mirovanje, kad su se u Buni loptali samo klinci, pa je sve trebalo ponovno podići… Zlatko Petrac najuže je vezan uz sve te faze. Uključujući i ovu posljednju, s radnim nazivom “Povijest je ispisana”, jer Buna će sljedeće sezone prvi put u 45 godina klupske povijesti igrati u najvišem rangu županijskog nogometa.

I onda, kad se slavlje stišalo, kad su se dojmovi slegli, eto priopćenja iz kluba…

“Poštovani sportski djelatnici i prijatelji našeg kluba, u ime cijele ekipe NK Bune želimo izraziti iskrenu i duboku zahvalnost za izniman doprinos, predanost i dugogodišnji entuzijazam g. Zlatku Petracu koji je mnogo truda uložio u rad našeg kluba i koji se iz osobnih razloga povukao sa mjesta tajnika.

Njegova strast prema sportu, osobito prema nogometu, osjetila se u svakom trenutku – bilo da se radilo o strateškim odlukama u Upravi, podršci mladim igračima ili jednostavnom prisustvu koje je uvijek donosilo motivaciju i snagu.

Njegova odanost, vizija i ljubav prema klubu bili su i ostali temelj na kojem zajedno gradimo uspjehe i razvijamo našu sportsku zajednicu. Hvala još jednom što je dao primjer kako se ljubav prema sportu pretače u konkretna djela i rezultate. Nadamo se da ćemo i dalje moći računati na njegovu prisutnost, savjete i podršku, jer je znanje i iskustvo koje je stekao kroz rad u našem klubu neprocjenjivo”, stoji u priopćenju koje je potpisao predsjednik kluba Josip Jerleković.

Budući da ni slučajno ne spada u one koji će se bojati pitanja i skrivati od odgovora, naravno da se javio iz prve, sa sebi svojstvenim šarmom…

– Nemam kaj skrivati, nema ničega spornog u cijeloj priči. Jednostavno sam se psihički potrošio. Primijetio sam da sam postao jako nervozan, svadljiv, da lako planem, a to sve shvaćam kao posljedicu prošle sezone. Ubila me. Jako puno stresa, nervoze, tenzija… I shvatio sam da se zbog zdravlja moram maknuti od nogometa – kaže Petrac.

Zlatko je veseljak po definiciji, pun duha, uvijek spreman na zajebanciju, ali osjetilo se u glasu da je umoran.

– Nema govora o bilo kakvom neslaganju ili sukobu, Bože sačuvaj. Sve su to moji prijatelji, susjedi, sumještani, poznajemo se cijeli život i nema šanse da do toga dođe. Ponavljam, otišao sam iz kluba jer mislim da takav stres ne utječe dobro na moje zdravlje – govori Petrac.

Ovo “otišao iz kluba” točno je samo uvjetno, ali ipak točnije od onog “maknut ću se od nogometa”.

– Družit ćemo se mi normalno i dalje, uvijek sam tu za savjet, a dolazit ću i na utakmice. Uostalom, u nogometu ostajem i dalje kroz Brešku ligu, kao i u ulozi delegata, a klubu ću uvijek pomoći ako mogu. Međutim, tu su sad novi ljudi, ekipa domaćih ljudi koji su oduvijek oko kluba, jedina je razlika što su sad oni ti koji su preuzeli odgovornost – zaključuje Petrac.

Uskoro će i godišnji odmor, tlak će valjda doći u normalu, a od nogometa će se odmoriti. A onda mu se u nekom trenutku, nekako smo uvjereni, i vratiti…

Jer, NK Buna bez Zlatka Petraca… Nekako ne zvuči prirodno.

Nastavite čitati

Reporter 450 - 26.06.2025.

Facebook

Izdvojeno