Od 1. lipnja pa sve do 31. listopada na snazi je zabrana paljenja vatre i lakozapaljivih materijala na otvorenom prostoru, upozorava PU Zagrebačka. Kako dolaze topliji dani i sve više boravka u prirodi, podsjeća se da se upravo u ovom razdoblju najčešće događaju požari zbog nepažnje.

Zabrana se odnosi na spaljivanje suhe trave i raslinja, ali i na roštiljanje te bilo kakvo loženje vatre na otvorenom gdje to nije izričito dopušteno. Iz policije upozoravaju da se požari u ovakvim uvjetima lako mogu proširiti i izmaknuti kontroli, posebno kada puše vjetar i kada je teren suh

Kazne svakako nisu male. Za izazivanje požara propisane su novčane kazne od 1.990 do 19.900 eura ili zatvor do 60 dana. Ako je riječ o nehatu, kazne idu od 260 do 1.990 eura, dok neprijavljivanje požara može koštati od 130 do 1.990 eura. Uz to, u težim slučajevima moguće je i kazneno odgovaranje.

Policija podsjeća da se spaljivanje biljnog otpada smije provoditi samo uz stroga pravila, od izbora sigurnog mjesta, udaljenog od objekata i električnih vodova, do obaveznog čišćenja terena i stalnog nadzora vatre. Ključno je da se vatra ne ostavlja ni u jednom trenutku bez kontrole te da se potpuno ugasi prije napuštanja mjesta.

Posebno se naglašava zabrana loženja vatre i radova koji stvaraju iskre, poput zavarivanja, u rizičnim uvjetima. Isto tako, građanima se savjetuje i da ne bacaju opuške, ne ostavljaju zapaljive materijale na suncu te da paze da ne blokiraju pristup vatrogascima i interventnim vozilima.

U slučaju požara, građani se pozivaju da odmah nazovu 192, jer brza reakcija može spriječiti veće štete i tragedije.

Velika Gorica bila je domaćin 19. međunarodne konferencije Dani kriznog upravljanja 2026. (DKU 2026), koja je okupila vodeće domaće i strane stručnjake iz područja sigurnosti, znanosti, tehnologije i javnih politika s ciljem razmjene znanja i pronalaženja odgovora na sve složenije krizne izazove suvremenog društva.

Ovogodišnje izdanje održano je u okolnostima obilježenima geopolitičkim nestabilnostima, klimatskim promjenama, energetskim izazovima i ubrzanim tehnološkim razvojem. Sudionici su istaknuli kako se današnje krize više ne pojavljuju izolirano, već se međusobno preklapaju i pojačavaju, zbog čega tradicionalni modeli upravljanja rizicima više nisu dostatni.

Dekanica Veleučilišta Velika Gorica Tamara Čendo Metzinger izrazila je zadovoljstvo što je konferencija ponovno održana upravo u Velikoj Gorici, posebno naglasivši međunarodnu dimenziju događanja.

– Veseli me što smo ovu konferenciju organizirali u našoj Velikoj Gorici. Posebno mi je zadovoljstvo što na ovogodišnjoj konferenciji sudjeluju studenti Veleučilišta Velika Gorica, kao i studenti te nastavnici iz Portugala, Estonije, Belgije, Bosne i Hercegovine, Rumunjske, Nizozemske, Španjolske i Poljske. Govoreći o aktualnom trenutku u kojem se konferencija održavala, Čendo Metzinger upozorila je na brojne promjene koje oblikuju suvremeni svijet.

– I ove godine Konferenciju organiziramo u vrijeme koje je obilježeno složenom geopolitičkom situacijom. U vrijeme brzih promjena, razvoja i primjene novih tehnologija u svim područjima rada, klimatskih promjena, energetskoj nestabilnosti i brojnim drugim ugrozama koje na specifične načine utječu na svijet i društvo u kojem živimo, ali istovremeno i oblikuju društvo koje ostavljamo budućim generacijama.

Ravnatelj civilne zaštite RH Neven Karas istaknuo je kako suvremeno sigurnosno okruženje zahtijeva drukčiji pristup upravljanju krizama te snažniju suradnju svih relevantnih dionika.

– Ovo je prilika podsjetiti da se u današnje vrijeme, kada se krize više ne događaju izolirano, kad se prelijevaju preko granica sektora i sustava, sigurnost nije stanje nego proces koji zahtjeva stalno učenje, prilagodbu i zajedničko djelovanje. Hrvatska, kao dio europskog i globalnog sigurnosnog prostora, suočava se s istim izazovima kao i ostatak svijeta. Stoga, tradicionalni model upravljanja krizama više nije dovoljan. Naglasak se stavlja na otpornost, na horizontalnu i vertikalnu koordinaciju, a bez zajedničkog djelovanja svih relevantnih institucija, lokalne i državne razine, operativnih snaga i politike, ne možemo niti govoriti o učinkovitom upravljanju krizama.

O važnosti zajedničkog djelovanja na europskoj razini govorila je i Zrinka Ujević, voditeljica Predstavništva Europske komisije u Hrvatskoj. Naglasila je kako su prirodne katastrofe i druge krize podsjetnik na potrebu međusobne solidarnosti država članica.

– Potres ne pita jesmo li već iscrpljeni od borbe protiv inflacije, požar ne čeka da vjetar završi, a upravo tu otpornost na razini Europske unije gradimo zajedno. Vidljivo je kako pomažemo jednim drugima u kriznim situacijama i u situacijama velikih katastrofa, a Hrvatska je dio te mreže i kao primatelj i kao donator.

Govoreći o klimatskim politikama Europske unije, Ujević je poručila da Europa ne odustaje od svojih dugoročnih ciljeva.

– Često smo pitani ostajemo li kao Europa na našim klimatskim ciljevima koje smo si zadali, koji su u našim zakonima. Moj odgovor je da ostajemo i razmišljamo kako ćemo ih što bolje provesti u novoj geopolitički situaciji i kroz nove geopolitičke izazove.

Gradonačelnik Velike Gorice Krešimir Ačkar istaknuo je kako su znanje, suradnja i kontinuirano usavršavanje ključni za uspješno suočavanje s krizama.

– Krizno upravljanje je jedno od najvažnijih područja suvremenog društva. Ono nas uči kako predvidjeti rizik, pripremiti se za izazove i zajednički odgovoriti na situacije koje ne možemo uvijek spriječiti. Također, razvijena znanja, suradnje i kontinuirano usavršavanje važniji su nego ikada.

Konferencija DKU 2026 još je jednom potvrdila svoju ulogu važnog mjesta susreta stručnjaka, donositelja odluka, znanstvenika i studenata, koji zajedničkim radom nastoje razvijati otpornije sustave i učinkovitije odgovore na izazove koji obilježavaju današnje vrijeme.

Kad se sve zbroji i oduzme, kad se sva uložena energija pomnoži s rezultatima, bit će i u Kurilovcu i u Mraclinu sretni i zadovoljni, i to u prvom redu zato što je – gotovo! Razlozi iz kojih će i jednima i drugima biti drago staviti točku na ovu sezonu nisu jednaki, svatko ima svoje, ali nema dvojbe da će u trećem poluvremenu uživati svi zajedno.

Bude li u nogometnom smislu imalo nalik onome što smo gledali prošle godine u ovo doba, u utakmici identičnog uloga, na istome mjestu, bit će razloga za uživanje i u prva dva poluvremena. I prošle godine, naime, u finalu Kupa Nogometnog središta Velika Gorica, u Mraclinu je domaćin dočekao goste s Udarnika, a završilo je 3-3! Odluka je tako pala s bijele točke, a u raspucavanju je bolji bio Kurilovec.

Gledajući rangove u kojima naši niželigaški klubovi igraju, logično je da su u finalu opet baš Kurilovec i Mraclin. Uz prvoligaša Goricu, koja ne ulazi u ovu vrstu priče, Kurilovec i Mraclin najbolje su što turopoljski nogomet u ovom trenutku ima. I jedina dva kluba koji se natječu pod ingerencijom HNS-a, odnosno drže izvan županijskog nogometa, Kurilovec u četvrtom (3. NL Centar), a Mraclin u petom rangu (4. NL Središte B).

Ništa se po tom pitanju neće mijenjati u sezoni koja dolazi, budući da u ovoj tek završenoj nitko od naših predstavnika u Premijer ligi Zagrebačke županije nije uspio izboriti iskorak, a sezona za nama ponudila je i zanimljive priče iz naših finalista… A tu se vraćamo na onu tezu iz uvoda.

Mraclinci, dakle, jedva čekaju da sezona završi zato što je cijela išla naopako. Krenulo se s gotovo istom momčadi kao prošle sezone, ali s novim trenerom, Milanom Marinićem na klupi. Nije išlo, zaredali su se porazi, pa je preuzeo Saša Sabljak, koji je uspio donekle stabiliirati igru i rezultate, da bi na zimu otišao i on. Pa je krenula potraga za novim trenerom, koja je na Grabu vratila Marka Pancirova, mijenjao se i kadar, ali rezultati su ostali – tu negdje.

Uoči posljednjega kola, po Mraclin rezultatski nevažnog okršaja s Rugvicom, momčad je na 11. mjestu prvenstvene ljestvice, što sigurno ne zadovoljava ambicioznu i vrijednu upravu kluba. Čeka se zato kraj sezone i prekrajanje rostera, pa novi početak u novoj sezoni, pri čemu će se pojačanja potražiti i u redovima današnjeg protivnika.

Kurilovec je, naime, ove sezone ispisao zlatne stranice svoje povijesti u Kupu, istovremeno u prvenstvu odigrao tek prosječnu sezonu, ali i – došao do ruba. Problemi s financijama dovode do toga da postoji ozbiljna mogućnost da najbolji igrači odu i u niži rang, za nešto boljim uvjetima… Kurilovčane čeka još i Alpas Cup, posla će biti i nakon ovoga finala, ali iste brige morit će ih i dalje, budući da nema naznaka da će se financijsko stanje popravljati, pa je pitanje i što nas čeka sljedeće sezone.

Ovu će Kurilovčani, za razliku od domaćina, u utorak i definitivno završiti, i to sa gorko-slatkim uspomenama. Trofej za kraj, naravno, žele i jedni i drugi…

Na međunarodnom judo turniru “Gyor HUN Judo Hopes Tournament 2026” u mađarskom Győru, nastupio je i velikogorički Judo klub Pinky.

Najbolji rezultat ostvario je Damjan Radmanić, koji je stigao do 1. mjesta u svojoj kategoriji.

Na turniru su nastupili i njegovi klupski kolege Ivan Pereković i Lucija Baković, međutim ovog puta su ostali bez plasmana.

Razgovarala: Gianna Kotroman

Dok su druga djeca maštala o nekim drugim zanimanjima, Kristina Mlinarić već je u šestom razredu osnovne škole znala da želi postati pilotkinja. Odrasla je u Velikoj Gorici, u Kolodvorskoj ulici, nedaleko od Zračne luke Zagreb, a prizori aviona koji slijeću na Pleso odredili su njezin životni put.

Danas je jedina kapetanica u Hrvatskoj, a u emisiji “Hrabre žene” kod voditeljice Gianne govorila je o tome koliko je težak put do kokpita, koliko košta školovanje, ali i o izazovima koje nosi posao u kojem nema puno prostora za pogreške.

“Piloti trebaju imati određene predispozicije, psihofizičke sposobnosti koje neće biti narušene jedni duže vrijeme, stoga sam odradila liječnički pregled. Upisuje se jako malo kvota, jedno 15-ak ljudi, a čak i ne završe svi”, govori Kristina.

Dodaje kako je danas put do pilotske dozvole puno skuplji nego kada je ona studirala. Nekad se dio školovanja financirao uz potporu države, dok danas roditelji sami moraju pokriti troškove.

“Ja sam imala veliki benefit jer se onda školovalo uz potporu ministarstva, ali danas je to jako veliki izdatak jer se sve plaća, letenje se plaća i svaki roditelj mora posegnuti u džep da bi djetetu omogućio takav vid školovanja. Zadnje što sam čula je da se radi o 70 tisuća eura”.

Osim znanja, kandidati prolaze i rigorozne liječničke i psihološke provjere.

“U moje vrijeme, to je bilo u bolnici u Dubravi i trajalo je dva dana. Prvi dan su bili fizički testovi, a drugi dan psihotest i psihomotorika. Traže čovjeka koji bi u nekoj poodmakloj dobi i dalje mogao dobro obavljati svoj posao bez obzira na zdravstveni aspekt, a to mora biti na visokom nivou”, objašnjava.

U Croatia Airlines došla je putem natječaja i odmah počela letjeti na Airbusima 319 i 320. Na njima je provela 11 godina, a kasnije je prešla na DASH 8 Q400, gdje je i postala kapetanica. Prošle godine završila je novo školovanje u Frankfurtu za Airbus A220.

Iako priznaje da je posao iznimno zahtjevan, kaže da težina ovisi o danu. “Nekad je petica, a nekad je bome desetka”, govori kroz smijeh.

Radni dan pilotkinje počinje puno prije ulaska u avion. Ako leti prema destinaciji na kojoj nije bila, unaprijed proučava aerodrom i procedure. Na posao dolazi sat i petnaest prije leta, preuzima dokumentaciju i s posadom odrađuje briefing prije polijetanja. No, iza glamurozne slike pilotskog poziva krije se i druga strana priče, ona obiteljska jer kako kaže, sve majke rade, ali i spavaju doma, za razliku od nje.

“Nije toliko problem dok si na porodiljnom, ali poslije kad krene vrtić, on ne radi do 20 navečer, nema noćenja. Moj muž je isto radio smjenski rad, tako da je moje dijete od prve godine bilo sa svojim spakiranim ruksakom i malo je spavalo kod moje sestre, malo kod bake i djeda. To je jako zahtjevno jer kad se djetetu nešto desi, vi niste prisutni”, kaže Kristina.

Posebno se sjeća jedne situacije, kada ste vratila s leta i zatekla dijete s ogromnim flasterom na glavi.

“Jednom se desilo da je dijete razbilo potiljak za vrijeme moje trodnevne smjene, a ja sam to tek vidjela kad sam se vratila doma jer je muž rekao da me nije htio uznemiravat, što je bila dobra odluka, ali ja bih voljela znat, kao i svaka majka, što joj se događa s djetetom”.

Dodaje kako se pilotima tijekom leta ne prenose takve informacije osim u krajnje hitnim situacijama jer su odgovorni za sigurnost putnika.

Velik dio posla odnosi se na konstantno usavršavanje i simulacije izvanrednih situacija. Piloti nekoliko puta godišnje prolaze provjere na simulatorima koji do detalja oponašaju pravi avion.

“To je velika kutija na hidrauličnim nogama, unutra je sve identično pravom zrakoplovu. Tamo uvježbavamo situacije za koje se nadamo da se nikad neće dogoditi”.

Na pitanje o najstresnijim trenucima tijekom leta, Kristina kaže kako turbulencije putnicima često izgledaju gore nego što jesu.

“Mi smo navikli na to, ali putnicima je baš gadno. Recimo, Zračna luka u Dubrovniku je specifična zbog bure koja puše bočno i stvara jake turbulencije, Sarajevo također zbog Juga, isto tako Mostar. Najveći problem rade promjene smjera vjetra, a to putnici najviše osjete jer oni ne mogu ništa napraviti, ali zato smo tu mi da se pobrinemo za to”.

Posebno voli letove iz Dubrovnika prema Zürichu ili Veneciji.

“Kada je lijep dan, vidi se cijela Jadranska obala i svaki otočić. To mi je najljepša ruta”

Iako je danas ženama puno lakše ući u svijet avijacije nego početkom 2000-tih, kada je ona počinjala, pilotkinja i dalje nema mnogo. Ipak, kaže da se u “muškom svijetu” uvijek dobro snalazila.

“Nije to više muško zanimanje, ima dosta kolegica, postotak je zapravo isti kao u kompanijama s većim flotama. Nadam se da će to rasti. Oduvijek sam se dobro snalazila u tom nekom muškom svijetu. Mislim da su muški kao prijatelji puno jednostavniji. Diskriminacije ili predrasuda nije nikad bilo na poslu, već je toga bilo više ovako privatno”.

Posebno ju veseli budućnost hrvatskog zrakoplovstva i širenje flote Croatia Airlinesa. Nada se da će jednog dana hrvatski nacionalni prijevoznik imati i prekooceanske linije. “To bih voljela doživjeti prije mirovine”, kaže.

Rođena je Goričanka te je odrasla ovdje. Prisjetila se i kako izgleda odrastanje danas u usporedbi s njenim djetinjstvom. Smatra da su današnja djeca manje fizički aktivna te da više vremena provode uz mobitele nego u igri na otvorenom.

“Mi smo bili drugačiji, krali smo trešnje, brali smo cvijeće u tuđem cvjetnjaku i bilo nas je svukud. Roditelji nas nisu pratili i nisu znali di smo dok nisu došli doma. Uvijek su mame vikale s prozora. Mi smo bili slobodniji, znali smo uzeti bicikle pa na Čiče i tako”.

A mladim djevojkama koje sanjaju o pilotskoj karijeri poručuje jednostavno – “Uz dobre ocjene te psihofizičke predispozicije, ne vidim razlog zašto ne bi mogle ostvariti svoj san”.