Poveži se s nama

Priča iz kvarta

Načelnik Malić: ‘Goričani su jako topli ljudi, ovdje je lijepo biti policajac’

Perica Malić posljednjih je godinu i pol na funkciji načelnika goričke policijske postaje, no to je zapravo njegov povratak u naš grad, u našu policiju. U ekskluzivnom intervjuu predstavio se Goričanima, govorio o svojoj prošlosti, planovima i ambicijama…

Objavljeno

Kad dolaziš na dogovoreni intervju s čovjekom kojem uz ime piše “načelnik policije postaje Velika Gorica”, negdje u podsvijesti, htio ili ne htio, pomalo robuješ stereotipima. Pa očekuješ da će te dočekati namrgođen, ozbiljan tip, jer policajce takav imidž nekako prati. Međutim, dipl. krim. Perica Malić (47) već prvim osmijehom, pri rukovanju, sruši sve te stereotipe. On je pravi profesionalac, jedan od onih koji će odvagnuti svaku izgovorenu riječ, ali istovremeno je i šarmantan, vedar, optimističan, često sa smiješkom na licu.

Reći će odmah, i prije nego što smo se smjestili u stolac u njegovu uredu na trećem katu, da nije čovjek od velike priče, da mu bolje leži operativni dio, ali došlo je vrijeme da Goričani upoznaju prvog čovjeka svoje policije. Tu je već godinu i pol, čuva naš grad…

Kako biste se Vi sami ukratko predstavili Velikogoričanima?

Rođen sam u Travniku 1972. godine, a u policiji radim već 25 godina. Počeo sam u Osijeku 1994., kad sam prošao obuku za prometnog policajca. Najbolje godine mog života uzeo je taj nesretni rat, a kako je prijatelj bio policajac, preporučio me… Prošao sam sve linije rada u policiji. Nakon Osijeka sam došao u Veliku Goricu, tu sam s 1999. na 2000. proveo godinu dana, da bi zatim otišao u Maksimir, pa prešao u Odjel za osiguranja, a posljednjih osam godina bio sam pomoćnik načelnika temeljne policije u PP Trešnjevka. I danas mogu reći da ni za što ne bih mijenjao ovaj posao, unatoč svim stresovima koje on donosi.

Što pamtite iz te prve svoje ere u goričkoj policijskoj postaji?

Završio sam edukaciju za očevide prometnih nesreća, a ubrzo nakon toga došao sam u Veliku Goricu. Tu sam zatekao bazu ljudi koja i danas radi ovdje, iskusne policajce koji čine okosnicu ove postaje, što mi je i značajno olakšalo ovaj povratak u Goricu. Načelnik je tad bio Josip Hibler, a nakon njega došao je Evelin Mustapić.

Koliko se Velika Gorica promijenila kao grad u tih 18 godina?

Jako puno. Dolaskom u Veliku Goricu stvarno sam se ugodno iznenadio koliko se grad u ovih 18 godina promijenio. U to vrijeme imao je epitet spavaonice grada Zagreba, a danas je to jedan vrlo, vrlo ozbiljan grad. To se očituje u arhitekturi, prometnoj infrastrukturi, ali i svemu ostalome. Kažem, baš sam ugodno iznenađen.

Čime se bavite kad niste na poslu, što su Vam ispušni ventili?

Obožavam sve što ima veze s prirodom, bilo to planinarenje, skijanje ili nešto treće. Sve što ima veze s odlaskom iz urbanih sredina. Kroz ovaj posao dođe do zasićenja situacijama u kojima je veliki broj ljudi. Radio sam jako puno osiguranja sportskih i kulturnih događaja, od utakmica do koncerata, tako da zaista uživam biti u prirodi, u miru i tišini, okružen dragim ljudima. To je ono najljepše.

Što Vam je najteže u policijskom poslu?

Osobno mi je najteže palo izvijestiti obitelj o smrti drage osobe. Nema dvoje, to je najteži dio posla. Ne samo meni, slično razmišljaju i svi moji kolege u policiji. To je jedna ružna strana policijskog zvanja, takva iskustva ostaju u sjećanju. Obično se za to biraju ljude koji imaju malo više iskustva i pedagoškog smisla. U policiji nema neke posebne pripreme za takve situacije, iako vjerujem da bi to pomoglo, da ljudi nauče kako pristupati u takvim situacijama.

Postoji li još neka trauma od posla, nešto što se ne zaboravlja?

Jedan od ružnijih trenutaka datira iz vremena kad sam radio u Maksimiru. U jednoj noćnoj patroli slučajno smo naletjeli na počinjenje kaznenog djela, na počinitelje koji su upravo pokušavali ukrasti automobil. Iznenadili smo ih, a oni su nas pokušali pregaziti! Udarili su u naš automobil i pokušali blokirali moja vrata, pa sam čak zadobio i lakše tjelesne ozljede. Ali nemaš tu vremena puno razmišljati, tek poslije, kad sve prođe, počne raditi adrenalin… Ružna uspomena i onaj veliki sukob na Maksimiru, u kojem je kolega iz Varaždina od pirotehničkog sredstva ostao bez oka, vodio sam jednu od postrojbi. To su iznimno stresne situacije…

Godinu i pol mandata je iza Vas, jeste li se već udomaćili ovdje?

Definitivno. Goričani su jako kvalitetni ljudi, vrijedni, pošteni i radišni, no naravno da uvijek ima i negativnosti, kao i svugdje. I zato smo mi ovdje, da na to utječemo. Krećem se dosta među ljudima, to je neminovno, ovaj posao se ne može raditi ako si vezan samo za ured. Moj posao je da razgovaram s ljudima, komuniciram, da budem dostupan za njihove svakodnevne probleme. Moja filozofija i smisao rukovođenja je da budem dostupan svima.

Kakva je sigurnosna situacija u gradu?

Evo, reći ću vam u brojkama. Tijekom 2018. godine zabilježeno je 549 kaznenih djela, što je porast za 102 kaznena djela u odnosu na 2017. Od toga smo riješili 313 slučajeva, što je vrlo, vrlo visokih 57 posto. Po tome je gorička policija u samom vrhu PU zagrebačke. Temeljna policija puno se bavi osiguranjima i očuvanjem reda i mira, a posebno je velik porast u upravnim poslovima, u prvom redu u referandi za strance, državljanstva i radne dozvole. U 2017. je turistički boravak zatražilo 20.607 ljudi, a u prošloj godini 36.276 Stalni boravak je zatražen u 30 slučajeva, a godinu prije 15. I opet se vraćamo na ono da Gorica više nije spavaonica nego ozbiljan grad.

Što je taj rast i razvoj grada donio policiji?

Izgradnja novih cesta dovelo je do lagodnijeg života građana, no iz sigurnosnog aspekta nama to nosi druge probleme. Počevši od prometnih nezgoda, ali i kaznenin djela. Imali smo jedan slučaj u kojem je počinitelj iz Rijeke dolazio u Goricu ‘raditi’, pa se brzo vratiti u Rijeku. Srećom, otkrili smo ga i taj je slučaj riješen.

Koji su Vam sljedeći planovi?

Razgovarali smo s Gradom, želimo na ključnim mjestima u gradu postaviti nekoliko sigurnosnih kamera. Puno bi nam pomogle u prometu, a lakše bi dolazili i do počinitelja kaznenih djela. Gorica je po tom pitanju vrlo zahvalna, kad bismo pokrili šest do sedam značajnijih pravaca, posao bi nam bio značajno olakšan. Srećom, gradski oci identično razmišljaju i vjerujem da će se iznaći sredstva da se to realizira. Kamere bismo postavili na ulazu i izlazu iz grada, na još nekim bočnim pravcima, a to bi nam bilo dovoljno.

Posljednjih mjeseci grad je uznemirila serija razbojništava u trgovinama “Mlin i Pekare”. Što se događa u tome slučaju?

U ovom trenutku to je najveći ‘serijaš’ na području PU zagrebačke koji nije otkriven. Za slučaj su se zainteresirale i kolege iz Zagreba, iz Odjela za razbojništva, jer taj počinitelj postao je ozbiljna priča. U svakom slučaju, radimo na tome.

Kakva je situacija s drogama na goričkom području?

Što se toga tiče, nisam optimist. Tu ne stojimo dobro. Opet ću ja o brojkama… U 2017. imali smo 52 kaznene prijave, a u prošloj godini 86. Imamo i nedavni slučaj, u kojem je stanu u Velikoj Gorici pronađeno gotovo 1,5 kilogram marihuane, 255 tabletica ecstasyja, 22 grama kokaina i 181 gram psihodeličnih gljiva. Zbog svega toga apeliram i ovim putem na sve građane, pogotovo na odgojne ustanove, da utječu na mlade, da im objasne da je droga zlo i da je definitivno ima u Velikoj Gorici.

Kakva je situacija s alkoholom u prometu?

Svi smo mi skloni precijeniti svoje vozačke sposobnosti, zato i moram naglasiti… U prošloj godini imali smo četiri poginula u prometu, što je za Goricu jako puno. Godinu ranije poginula je samo jedna osoba. To su ružni podaci i zato je intencija PU zagrebačke naglašavati tzv. ‘četiri ubojice u prometu’ – brzinu, alkohol, pojas i mobitel. Stalno imamo akcije po tom pitanju, ali sad mogu najaviti da će se u Velikoj Gorici raditi ‘ljevak’. Na pogodnoj poziciji, gdje ne ometamo promet, u noćnim satima ćemo zaustavljati sva vozila koja se kreću kolnikom. Neće se moći dogoditi da netko prođe, a ne bude zaustavljen i prekontroliran. Taj model pokazuje dobre rezultate, a uskoro ćemo imati i prezentaciju, da pokažemo kako se to radi.

Kakva je situacija s prekršiteljima trenutačno? Odnosno, je li soba za triježnjenje u funkciji?

Je, u funkciji je, kako ne, u nju dovodimo i one koji su privedeni zbog obiteljskog nasilja… Ali u prosjeku smo po tom pitanju, čak možda i ispod prosjeka. Ali mogu vam reći da vrlo edukativno djeluje na ljude koji prespavaju u njoj, ha, ha.

Što biste voljeli postići u ove preostale tri i pol godine, koliko Vam je ostalo do kraja mandata?

Bilo bi dobro prije svega se popuniti s mladim i kvalitetnim kadrovima, nadam se da i hoćemo, da mi zaživi ustroj krim-policije i prometne policije, da se pojačamo u tehničkom smislu. Važno mi je da, ako i ne nastavim posao ovdje, da nekome drugome ostavim zdrave uvjete za normalan rad.

Ostaje li se Vama u Gorici i nakon ovih prvih pet godina?

Meni je ovdje ugodno, apsolutno, Gorica je jako lijep grad za živjeti i raditi, a hoću li ostati, odlučit će netko drugi. Doma sam u Novom Zagrebu, nije mi ni daleko.

Kako Vam se čini status policajca u društvu, kako ljudi gledaju na vas u odori?

Za razliku od Zagreba, policajci u Gorici uživaju puno bolji status. Puno su priznatiji, cjenjeniji, imaju ljudskiji pristup nego u sredinama u kojima sam dosad radio, u velikim postajama poput Maksimira i Trešnjevke. Ogromna je razlika, ja bih rekao da Gorica još uvijek ima dušu. Odnos prema policajcima je puno korektniji i topliji nego u Zagrebu.

Priča iz kvarta

Na kavi sa Žućom: ‘U Litvi su mi navijači banuli na vrata… I dali podršku! ‘

Damir Žutić, dugogodišnji igrač HNK Gorice, došao je kući na kratki predah nakon prve inozemne polusezone u karijeri. Iz Litve je došao osunčan, nasmiješen, zadovoljan i ambiciozan. Igra s dečkima iz Nikaragve, uživa na plaži, miljenik je navijača Atlantasa…

Objavljeno

on

Sergej Jakirović upravo je poveo svoje trupe u još jedan ubitačno težak trening, kondicijski maestro Marin Ivančić i ovoga je puta bio nemilosrdan, iako je pržilo kao u Sahari. Nama ostalima preostalo je samo pobjeći u hlad, po mogućnosti na terasu Pevecova lounge bara, odmah uz pomoćni teren. Kad tamo – novo tamnoputo pojačanje Gorice?! Učinilo se barem tako na prvu… Kad ono, Dado Žutić! Dečko koji je u goričkoj svlačionici bio od prvog dana postojanja kluba pa sve do ove zime, kad je otišao u litavski Atlantas iz Klaipede. Kući se vratio crn, crn… Kao da je došao s mora.

– Pa i jesam, svaki dan sam bio na plaži – smije se Žutić.

– Kako se živi u Klaipedi? Sad preko ljeta je čudo. Živim na moru, na Baltiku, tako da smo doslovno svaki dan na plaži… Trening završi u podne, a na plaži se nalazimo u 13.15. I dođe pola momčadi, valjda nas 15. Iako, ne može se to more ni uspoređivati s Jadranom… Kod nas je deset puta ljepše. Doduše, i deset puta skuplje. Ma baš uživam dok je ovako lijepo vrijeme… Znam što me čeka od devetog mjeseca, samo kiša i snijeg. Zatvoriš se u stan i igraš igrice, ha, ha.

Pevec junior, prva violina NK Bune Marko, donio je kavu na stol i priča je mogla početi. Litavska, nogometna, životna…

– Evo, prošla su prva četiri mjeseca, malo manje od polovice sezone, a klub je, ajmo reći, ok. Cilj je ostati u ligi, a trenutačno smo šesti od osam klubova, što je u skladu s ciljevima. Zadnji ispada, predzadnji ide u kvalifikacije, šesti je miran… Jedan klub je baš bankrotirao, čeka se odluka saveza, ali najvjerojatnije neće nastaviti natjecanje. Ostaje nas sedam veličanstvenih, tako da ćemo imati tri utakmice po kolu. Malo neobično, ali eto, ha, ha – prepričava Žućo, dodajući da su i unutar te male lige razlike u kvaliteti velike.

– Žalgiris i Suduva su svijet za sebe, puno jači od svih ostalih. Oni bi kod nas, recimo, bili u donjoj polovici prve lige. Sve ovo ostalo je na razini naše druge lige. Recimo, ona momčad Gorice koja je izborila ulazak u prvu ligu tamo bi svakoga mogla dobiti. Osim Žalgirisa i Suduve, oni su baš priča za sebe.

Žutić je jednom bio u momčadi kola, ima i jednu asistenciju, igra standardno…

Sudari s nedodirljivima tako ispadaju nešto poput male sportske traume.

– Igrali smo dvaput u prvenstvu sa Žalgirisom i triput sa Suduvom. Kako smo prošli? Nismo prošli, ha, ha… – počeo je Dado pa nastavio:

– Od Žalgirisa smo dvaput izgubili po 4-0, a od Suduve 5-0, 4-0 i 4-1. Ma to nisu nogometne utakmice, to je više rukomet. Naš 11 stoji otraga, branimo se na 16 i molimo Boga da primimo što manje. Doslovno tu ne možeš ništa ni utrenirati, unaprijed znaš da nemaš šanse. Evo, Suduvu smo u ovoj zadnjoj utakmici čak i vodili 1-0 na poluvremenu, kod njih, a onda u drugom primili četiri komada. Samo malo nagaze gas i aj bok.

Ima u toj ligi i ozbiljnih igrača, govori Žutić, ali prvenstveno je tu riječ o strancima.

– Sandro Gotal, koji je igrao u Istri i Hajduku, igra za Suduvu. Mislim da tamo ima valjda deset Balkanaca. Švrljuga, Kardum, Topčagić… I oni rade razliku. Teško će tamo netko od domaćih napraviti nešto više, čak ni reprezentativci Litve, kojih je dosta u ligi. Nisu to igrači top klase. Zato toliko i plaćaju strance, domaći su neusporedivo jeftiniji.

I među njegovim suigračima ima ozbiljnih igrača, ali i onih koji spadaju u rubriku ‘nogometna egzotika’.

– Kod mene u klubu je top igrač kapetan Davidas Šernas, ali čovjek je već na zalasku karijere. Vratio se doma nakon što je igrao u Rusiji, Kazahstanu, Poljskoj… Zabio je i gol Španjolskoj, velikom Casillasu, po tome je postao poznat. Doveo je iz Žalgirisa i svog najboljeg prijatelja, također u poznim nogometnim godinama, a takvih imamo jako puno, igrača od 35 godina. Tako da je količina trke, recimo to tako, malo upitna… – smije se Žutić pa nastavlja s pričom:

– Sad nam navodno dolaze dva Kubanca, a imamo i dvojicu iz Nikaragve. Na probu su došli njih dvojica i tri Brazilca, a ostali su samo oni. Jedan nije upisao ni minute, a drugi je čak nešto i igrao. Zanimljivo je s njima… Jedan kaže da je u cijelom životu kupio dvije ‘hoodice’, da je majicu dugih rukava obukao valjda pet puta u životu. I dođu ovdje, gdje pada snijeg! Znači, dečki su u čudu gledali, prvi put vide snijeg u životu, slikaju selfije s grudama, šalju doma…

Ako je netko sumnjao, priča se o Gorici i u Klaipedi. Točnije, o igračima Gorice.

– Imamo Nigerijca koji Musu iz Gorice gleda kao Boga! Igrali su zajedno za mladu reprezentaciju, kaže da je Musa čudo. Spomenuo sam još neke Nigerijce, ove velike face, ali kaže ‘ništa to, samo Musa’. Pitam ih da mi to objasni, ali ne zna ni sam. Kaže da ga obožavaju i gotovo. Baš je veličina za svoje Nigerijce. Nisam imao pojma da je to baš tako… Jedan Litavac igrao je u Poljskoj sa Zwolinskim, dok je Zwole bio puno mlađi.

Kofere za Litvu Dado Žutić je spakirao u potrazi za minutažom, a to je na litavskom primorju i dobio.

– Igram stalno, od 14 utakmica odigrao sam 13. U početku sam igrao i krilo, i veznog, i stopera, ali zadnjih par kola sam se ustabilio na lijevom beku. Ali kažem, najbitnije mi je da igram. Nisam igrao ovdje šest mjeseci, došao sam gore i očekivao da će biti puno oscilacija, ali mogu reći da ih ima i manje nego što sam mislio. Zadovoljan sam svojoj igrom, a zadovoljni su i trener, predsjednik… I, najvažnije, zadovoljni su navijači – priča Žućo, uz dodatak da su mu navijači to jasno i rekli.

Navijači Atlantasa nisu mnogobrojni, ali odani su klubu

– Poslije jedne utakmice čujem neku buku ispod prozora, pogledam i vidim 15-ak navijača koji nešto viču. Moram ti priznati, nije mi bilo svejedno. Nemam pojma što hoće, viču nešto na ruskom… Pustio sam ih u zgradu, došli su mi na vrata i rekli da su zadovoljni naših trudom i radom, iako rezultati nisu neki, da će biti uz nas bez obzira na sve, da imamo njihovu podršku… Jedan od njih me vidio gdje živim kad sam se vraćao iz dućana i odlučili su mi doći to reći. Jedino je problem što gore nitko ne govori engleski, pa tako ni nitko od njih, a ja ruski samo razumijem, ne pričam ga još. Tako da je to bila borba rukama i nogama, ali sve skupa lijepo iskustvo. Išli su i do predsjednika, i njemu su rekli da su uz nas, ma kakvi rezultati bili.

Neće na more, kaže, željan je svega osim mora, pa će ovih desetak dana odmora iskoristiti da bude s prijateljima i obitelji. A onda natrag u Litvu. Već 11. srpnja mora se pojaviti na treningu, na početku priprema.

– Kad odradimo pripreme, mislim da ćemo biti puno bolji. Klub je prošle godine bankrotirao, zimus je krenuo ispočetka, tako da smo se doslovno skupljali tijekom sezone. I tri dana prije zadnjega kola došla su dva Bugara i jedan Makedonac. I Bugari su odmah bili u prvih 11! Nakon tri dana treninga. Sad idemo u Poljsku na pripreme, pet dana ćemo biti tamo, igrat ćemo s jakim poljskim prvoligašem Jagelloniom… E, to ne želim ni prognozirati, ha, ha – kaže Žutić i nastavlja:

– Taj klub je dvaput osvojio kup, lijep je i stadion, tu igra mlada reprezentacija… Ima sve preduvjete da bude puno bolji nego što je, ali ima jako loš imidž u gradu. Ranije su klub vodile klupske legende i sve su zeznuli. Grad je prestao davati novac, sponzori su odustali, i sad je teško vratiti se na staro. A predsjednik je, jadan, gotovo potpuno sam. Bori se koliko može, a dobro je barem što je gradonačelnik obećao da će grad stati iza nas od iduće polusezone. Navodno će se slagati i momčad za Europu, a to bi bilo sjajno…

Damir Žutić proveo je deset godina u Gorici, a otišao je ove zime… Foto: Marko Prpić/PIXSELL

U svemu tome uredno prati i svoje prijatelje, bivše suigrače iz HNK Gorice.

– Pokušavao sam naći stream iz Švedske, ali nisam uspio. Čuo sam da su igrali top, a mislim da će takvi biti i kad krene sezone. Očekujem da će opet biti u borbi za Europu, samo što je sad lakše, jer i peti ide u Europu. Treba još vidjeti tko će doći i otići, ali nadam se sličnoj sezoni kao lani – završio je našu nogometnu spiku Žućo.

I otišao svojim putem. Odmoriti se, uživati u potvrdi one “kod kuće je najljepše”…

– Je, tek kad ovako odeš negdje shvatiš što mi sve imamo… – shvatio je i Dado, nogometaš u zemlji košarke.

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Tihi Stepanić: ‘Učenici najviše vole kad lik u romanu nazovem po njima’

Jasminka Tihi Stepanić, rođena Velikogoričanka i dugogodišnja profesorica hrvatskog jezika u Osnovnoj školi Eugena Kvaternika, u svojim pedesetima postala je književnica. I to vrlo uspješna, nagrađivana književnica… Ovo je njezina priča

Objavljeno

on

Omiljena profesorica, uspješna, višestruko nagrađivana književnica, vrsna mentorica… Sve to, i još mnogo više, naša je sugrađanka Jasminka Tihi Stepanić. Domaća cura, rođena 1958. u Kurilovcu, dugogodišnja profesorica hrvatskog jezika u OŠ Eugena Kvaternika, a u posljednjem razdoblju u dobitnica dvije književne nagrade.

– Osvojila sam nagradu Mato Lovrak za svoj prvi roman “Imaš fejs?” i ta me nagrada lansirala u svijet književnosti. Gotovo je cijele 2012. bio prvi na listi čitanosti u Knjižnicama grada Zagreba, a i sad je među najčitanijim knjigama za mlade. Dobila sam nagradu Anto Gardaš za roman “Moja neprijateljica Ana” te nagrade Grigor Vitez i Mato Lovrak za “Ljeto na jezeru Čiču”. Osvojila sam sve književne nagrade koje se u Hrvatskoj mogu osvojiti. Veseli me dvostruki Mato Lovrak jer znam da prosudbeno povjerenstvo nerado dodjeljuje nagradu istom autoru više puta, a znam i kako je bila jaka konkurencija ove godine. Dobro je da se moje ime spominje uz ime Mire Gavrana, pisca za kojega znaju i kojeg čitaju i veliki i mali. Roman “Dom iza žice” nije dobio nagradu, no među deset je najčitanijih knjiga u Knjižnicama grada Zagreba, uz bok najvećim svjetskim romanima za mlade – nabrojila je Tihi Stepanić.

Kao rođena Turopoljka, radnju svog romana “Ljeto na jezeru Čiče” smijestila je na mjesto koje bi moglo biti puno bolje iskorišteno. Baš onakvo kakvo je bilo u spisateljičinoj mladosti, ali i onakvo kakvo ga prikazuju junaci u romanu.

– U svakoj knjizi ima autobiografskih elemenata, u svakom liku ima malo autora, no to je više na razini ideja, jezika i nekih općih mjesta, zapažanja i slika. Željela sam prikazati jedno vruće ljeto u Gorici koje je dosadno do bola, no kako uvijek postoji neka mogućnost razonode, moji je junaci pronalaze na Čiču, mjestu koje je u vrijeme moje mladosti bilo vrlo popularna destinacija nadohvat ruke. Žao mi je što je Čiče devastirano i što se ne čini ništa da se iskoriste prednosti jezera koje je takoreći u gradu – kazala je gorička spisateljica.

Ali i, prije svega, profesorica. Generacije i generacije Goričana prošle su kroz njezinu učionicu, a neke nove prolaze upravo sad.

– Moji su učenici moja najdraža publika. Oni su ponosni na mene, rado čitaju moje knjige, neki ih i kupuju i traže posvetu. Zanima ih što pišem, kada ću to objaviti, a najviše vole kad neki lik nazovem po njima – sa smiješkom kaže profesorica, koja je nekako oduvijek znala da će biti baš to…

– Već sam zarana otkrila da me veseli učenje i da mi pričinja veliko zadovoljstvo kad nešto znam, a još veće kad to s nekim podijelim. Da ću biti profesorica hrvatskoga jezika znala sam već u petom razredu i cijelo je moje školovanje išlo u tom smjeru. Vrlo rano sam otkrila za što imam dara, pa mi je utoliko život bio olakšan. Nisam se morala gubiti, tražiti i nalaziti kao većina mojih vršnjaka – svjesna je Jasminka.

Do sad je objavila pet romana, dvije zbirke priča i tri slikovnice, što je prilično impresivan opus ako se zna da je svoj prvi roman napisala prije samo osam godina.

– Bavim se suvremenom problematikom djece rođene u 21. stoljeću, moji romani tematiziraju društvene mreže, internetske igrice, probleme u prehrani, medijsko nametanje lažnih vrijednosti, raspadanje tradicionalnih obitelji, preispitujem odgovornost roditelja i institucija u odgoju i odrastanju, odlazak u inozemstvo potaknut socijalnim prilikama, posljedice rata koje su još uvijek prisutne… Uz to, tu su općeljudske teme koje su važne za odrastanje u bilo kojem vremenu, a to su ljubav, prijateljstvo i odanost nekim višim poticajima, kao što je bavljenje nekim vidom umjetnosti ili sporta, ljubav prema jezicima i čitanju…

Kasno je krenula s pisanjem, tek u pedesetima, ali postoji za to dobro objašnjenje.

– Živim s odraslim sinom, koji je više odsutan nego prisutan i nema nikakvih zahtjeva. Sve sam kao majka odradila i sad ubirem plodove svojih roditeljskih nastojanja, borbi, popuštanja i ustrajanja. Sretna sam što je završila faza mojega života koja me je inspirirala da napišem roman “Bacit ću ti kompjutor kroz prozor”. Rad u školi je u bazi mojega književnog rada i neiscrpno vrelo ideja, a pisanje me odmara i nadahnjuje, daje neki poseban dodir mom životu, nešto što doživljavam kao dodanu vrijednost u kojoj uživam ja, ali i moji čitatelji – kazala nam je Tihi Stepanić.

Svoga sina je odgojila i podigla, uživa u tome, jednako kao što uživa u odgajanju “tuđe” djece, one u školi. Međut njima je i djevojčica koja je ove godine postala prvakinja države u hrvatskom jeziku!

– Da, moja draga učenica Paula Pfeiffer Rimac državna je prvakinja i silno sam ponosna na nju. Paula je pametna i talentirana, obožava jezike, a uz to je velik radnik i ništa joj nije teško. Krajem mjeseca idemo na dodjelu Oskara znanja, najvišeg priznanja koje se dodjeljuje državnim prvacima, a uručuje ga predsjednica države – ponosna je profesorica, koja je u književnicu najčešće pretvara tijekom jutra.

– Pišem ujutro. Doručkujem, skuham si kavu i natočim bocu vode. Jedva čekam da sjednem za kompjutor. Nikada ne znam što ću toga jutra napisati, samo se predam i pišem. Ponekad mi se čini da ne pišem ja, da to umjesto mene čini vilenjak koji mi sjedi na desnom ramenu i šapće u uho rečenicu za rečenicom. Kad se umori, prestajem s pisanjem. I ne smetaju mi Zvukovi s ulice, lajanje psa, čistač koji vuče kante… Važno je da ne čujem TV ni radio, da su riječi u mojoj glavi jedine koje čujem. Mogu pisati na bilo kojem mjestu, no poželjno je da bude jutro – završila je Jasminka Tihi Stepanić.

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

‘Živio sam kao bohem! Zaradio sam puno, potrošio još više… I nije mi žao’

Igoru Mostarliću (35) kao dječaku su predviđali veliku nogometnu karijeru, koja će ga dovesti sve do Reala i Barcelone. Nikad do toga nije došao, ali iza njega je jedna živopisna i osebujna karijera, od koje bi se mogla napraviti i solidna filmska priča…

Objavljeno

on

Slika prva. Godina je 1996., tu negdje, možda i 1997., utakmica u popodnevnom terminu na HVIDRA-inom turniru za klince. I jedan poraz koji je bolio… Uglavnom, s ekipom iz kvarta prijavili smo se na turnir, vjerujući da smo barem solidni. A onda su nam Oni priuštili “šamaranje” najteže kategorije. Završilo je 9-1, veći dio utakmice zabavljali su se radeći budale od nas, moglo je biti i 20-1. I u svemu tome kao da je najviše uživao jedan klinac ošišan na ćelavo. Osobno me toliko “izvaljao” po parketu da mi se vrtjelo u glavi još danima.

– To ti je taj Igor Mostarlić.

Tako su mi objasnili. Čuo sam za tog tipa, dečka iz Lomnice koji igra u Dinamu, a toga dana sam doznao i malo više o njemu…

Slika druga. Godina je 2019., jedna iritantno kišna faza ranog proljeća, i kava u kafiću na izlazu iz grada. Sjedim s “malim ćelavim”. Ispričao sam mu svoju nogometnu traumu iz djetinjstva, očekujući da neće imati pojma o čemu pričam, ali on se samo smješkao.

– Sjećam se toga, kako ne… Doveo sam dečke iz Dinama na turnir, većinu smo utakmica tako dobivali – govori Igor Mostarlić.

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

On je samo naizgled umirovljeni nogometaš, on je trener šestoligaša Lonje, on je suradnik jednog nogometnog menadžera, on je osnivač čak dva nova kluba… I on je, što je posebno slatko u ovoj priči, jedan od posljednjih nogometnih bohema. Vrsta je to koja izumire, koju surovi profesionalni nogomet ubija na sve moguće načine, zato su ove priče posebno romantične, na trenutke gotovo i nevjerojatne. Promijenio je 17 klubova u karijeri, a malo je onih u kojima je prošlo bez bizarnosti, nesreća… Zabio je na stotine golova, osvajao trofeje, ali i gradove. I na kraju, kaže, ni za čim ne žali.

– Znaš čega mi je jedino žao? Što nisam igrao nogomet nekih 20, 30 godina prije. U to se vrijeme moglo živjeti onako kako sam ja živio, a istovremeno i igrati nogomet na najvišoj razini. Meni su govorili da imam potencijal doći do Reala ili Barcelone, i ja sam vjerovao u to, ali nije se tako razvilo. Volio bih da sam napravio i više u karijeri, ali ni sekunde ne žalim što sam živio na svoj način, po onoj pjesmi ‘ostat će uspomena na posljednjeg bohema…’ – sa smiješkom nas uvodi u svoju priču Mostarlić, a mi se vraćamo na početak.

– Doma sam u Donjoj Lomnici, rodio sam se u Zagrebu 31. svibnja 1983, a nogometnu karijeru počeo sam u Dinamu, tada Croatiji. Imao sam 11 godina, otišao sam na probu i nakon dva tjedna su mi rekli onu čuvenu ‘donesi dvije slike i domovnicu. I ostao sam u Dinamu kroz cijelu omladinsku školu, bio sam i kapetan svoje generacije, jedne od najuspješnijih u povijesti Dinamove škole. Uz mene, tu su bili još i Niko Kranjčar, Eduardo, Ante Tomić, Marko Marić, pa Pelaić, Radas, Ćosić… Svi iz prvih 11 kasnije su igrali prvoligaški nogomet – prisjeća se Igor prijatelja iz djetinjstva.

Ta je generacija doslovno rušila sve pred sobom, osvojila sva prvenstva i kupove, uzimala međunarodne turnire, pobjeđivala i United, i Atletico… Nogomet je malome Mostarliću, naravno, bio cijeli život.

– Često nije bilo lako, težak je to život. Ako je škola ujutro, treninzi su popodne, i obrnuto. Vozili su me roditelji i brat, a kasnije sam išao i sam, na buseve, pa vukao dvije torbe sa sobom… Odeš od kuće ujutro i vratiš se navečer. Nije bilo puno vremena za bilo što drugo. Koliko sam puta vidio kako moji prijatelji početkom sedmog mjeseca odlaze na more, uživati i kupati se, a meni počinju pripreme. Tako je to bilo, ako si se mislio baviti nogometom, moraš zaboraviti na more… Ali unatoč svemu tome, ne bih taj period života ni za što mijenjao! – poentira Mostarlić, jedan od najboljih strijelaca u povijesti mlađih kategorija Dinama, kojem ni to nije bilo dovoljno da se ugura u prvu momčad kluba iz Maksimira.

E, to je poseban dio priče. U koju prvi put upada čovjek koji će i kasnije, još jedanput, značajno utjecati na karijeru Igor Mostarlića.

– Trebao sam potpisati ugovor s Dinamom, sve je već bilo dogovoreno s mojim roditeljima, u tom trenutku Marko Mlinarić bio je u školi nogometa, a Zlatko Kranjčar trener prve momčadi. A onda se dogodio veliki preokret. Za šefa škole došao je Ilija Lončarević, a ubrzo je Cico je otišao, a naslijedio ga je upravo Lončarević, s kojim nikad nisam mogao pronaći zajednički jezik. I mogu reći da sam se zato odlučio na odlazak iz Dinama – govori Mostarlić, jasno i konkretno, iako u nekakve konflikte ni u ludilu ne želi ulaziti.

– Detalji te priče? A možda i nema potrebe… Sad više nije ni važno je li u pravu bio on ili ja. O njemu kao stručnjaku ne mogu reći ništa loše, ali mislim da njegove ljudske osobine nisu na visokom nivou. Kad se danas sretnemo, pristojno ga pozdravim, jer puno je stariji od mene, tako sam odgojen, ali imam svoje mišljenje…

Kao najava da ova nogometna karijera neće biti nimalo obična poslužio je izbor njegova prvoga kluba nakon Dinama.

– Talijanska Pisa! Doduše, prije toga sam bio u Atletico Madridu, koji me jako želio, ali sve je propalo. Točnije, moj menadžer Jozo Terzić nije se uspio dogovoriti oko love… Predugovor je već bio potpisan, ali nakon desetak dana vratio sam iz Madrida. To je možda i jedino za čime zaista žalim u svojoj karijeri, taj Atletico… Uglavnom, vratio sam se od tamo i otišao u Italiju. Imao sam nepunih 17 godina kad sam potpisao ugovor s Pisom i vratio se doma na mjesec dana – nastavlja priču Mostarlić.

A baš se u tih mjesec dana, eto, igrao turnir u Kurilovcu…

– Prijatelji su me nagovorili, kažu ‘ajmo igrati’ i ja pristanem. I tu se dogodi da slomim nogu… Uletio mi je Berković iz Kuča, pamtim to i dalje… Čim su u Pisi to saznali, raskinuli su ugovor.

I ostao je bez kluba. Nakon šest mjeseci oporavka ruku spasa pružio je Udarnik.

– Odigrao sam strašnu polusezonu, dao 20-ak golova u trećoj ligi, i došao je poziv iz Hajduka. Otišao sam u Split, odigrao prijateljsku protiv Dugopolja, a nakon nje smo se sve dogovorili. Međutim… – najavio je novi preokret u priči Igor pa nastavio:

– I Iz Maribora su me zamolili da dođem odigrati jednu prijateljsku. Brat i ja smo sjeli u auto i otišli, a odmah nakon utakmice su željeli da potpišem ugovor. Ipak sam otišao kući, razmislio i na kraju odabrao Maribor. I tad je to bio europski klub, a svidio mi se i rad trenera. Čovjek se zvao Matjaž Kek…

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Odluka da odbije Hajduk pokazala se dobrom.

– Mislim da nisam pogriješio. Osvajali smo titule, bio sam miljenik navijača, smišljali su pjesme za mene, a proglasili su me i najboljim igračem slovenske lige… Uživao sam u te dvije sezone – prisjeća se Mostarlić faze karijere koju će proglasiti najljepšom, a koju je prekinuo poziv Spartaka iz Moskve.

– Opet su raznorazni menadžeri sve zakuhali i transfer je propao! I ankon svega toga na kraju sam ostao nigdje…
I sve se odjednom okrenulo naopačke. Umjesto za moćni Spartak, zaigrao je za novog slovenskog prvoligaša Bele Krajine. Umjesto u Moskvu, preselio se u Črnomelj, mjestašce od šest tisuća ljudi.

– Tamo sam bio šest mjeseci, da bi stigao poziv iz Istre. Tad se klub zvao Pula Staročeško, a trener je bio Igor Pamić, veliki stručnjak. Ostali smo u ligi iako šest mjeseci nismo dobili niti jednu plaću. Snalazili smo se na sve moguće načine, pomagali su nam i roditelji… Eto, i taj dio HNL-a sam prošao.

U tim trenucima, ne zaboravite, Igor Mostarlić ima samo 21 godinu. I sve ovo iza sebe. I još gomilu toga ispred, ostanite s nama…

– S Pulom sam ostao u ligi, da bi na ljeto otišao u Međimurje. Došao sam u odličnu momčad, a ja sam bio prvi strijelac kluba i treći strijelac HNL-a, iza Bošnjaka i Eduarda. Međutim, na zimu se par ključnih igrača prodalo i do kraja smo se jedva spasili od ispadanja – pamti sve Mostarlić, kojem je karijera opet izgledala ružičasto.

– Te sezone zabio sam 14 golova i na ljeto sam dobio ponude nekoliko hrvatskih prvoligaša, ali i ruskih klubova, ali nisam želio u Rusiju. Opet me zvao i Hajduk, imao sam ponudu na stolu, gotovo sam i odlučio da idem dolje, ali kad se javio Ivo Šušak iz Osijeka, i drugi put sam odbio Splićane – otkriva Igor i nastavlja:

– Ivu Šuška cijenim najviše od bilo kojeg trenera u hrvatskom nogometu, to je jedan veliki gospodin i sjajan pedagog. Za pet minuta sam se sve dogovorio s Osijekom. I drago mi je što jesam, budući da sam imao veliku podršku i trenera, i direktora Alena Petrovića, ali i predsjednika Branimira Glavaša. I on je veliki gospodin, kojem skidam kapu i želim mu sve najbolje u životu…

Zbližio se s gazdom, a na terenu je sve bilo gotovo idealno… Međutim, naravno da opet slijedi “međutim”.

– Sezona je krenula odlično, bili smo u vrhu, da bi u jednom trenutku došlo do nezadovoljstva i Ivo Šušak je morao otići. I četiri, pet kola prije kraja sezone za trenera nam dolazi, nećete vjerovati, Ilija Lončarević… Do kraja, pogađate, nisam odigrao više niti jednu utakmicu – kiselo se smješka Mosta, kako ga zovu prijatelji.

– Kad je došao, baš sam imao tri žuta kartona, a kad je on to saznao, krenuo je naš nastavak priče iz Maksimira. Na to se nadovezala i moja svadba, koja je trebala biti tjedan dana nakon što sezona završi. No sezona se produžila i taj vikend se ipak igralo. S bivšim trenerom Šuškom i ljudima iz kluba imao sve dogovoreno, dozvolili su mi da izostanem, ali Lončarević je poludio kad je čuo. Na kraju su svi igrači, stožer i ljudi iz kluba bili gosti na mojoj svadbi. Svi osim Ilije Lončarevića, koji se nije pojavio.

I bilo je jasno da se osječka epizoda bliži kraju.

– Počele su pripreme za novu sezonu, a ja sam došao u top formi. Trenirao sam i individualno, a prvo testiranje pokazalo je da sam jedan od najspremnijih. Kad je Lončarević vidio rezultate, odmah je rekao da je to nemoguće i poslao me na doping kontrolu!

Teško je već i izbrojiti koja je to bila runda u obračunu Ilije i Igora, ali bilo je očito da će meč svaki čas završiti.

– Na testu se pokazalo da je sve ok, ali već tad mi je bilo jasno da neću moći psihički izdržati to njegovo ponašanje. Jednostavno se nismo našli na istoj valnoj dužini… U svemu tome odlučio sam igrati mali nogomet na Hvidri, tu u Gorici, zbog čega su me u klubu suspendirali. Oni su otišli na pripreme u Međugorje, a ja sam zatražio papire.
Osijek je, dakle, otišao u povijest, a budućnost je nudila potpis ugovora s Rijekom. Ali Mosta je i ovaj put imao svoj đir.

– Sve je već bilo dogovoreno s Rijekom, trener je bio Nenad Gračan, da bi mi navečer oko 23 sata, ležao sam doma u Lomnici, zazvonio telefon. Zove menadžer i pita me želim li ići u Izrael. Odmah mi je poslao ugovor, sve skupa trajalo je do tri sata u noći, a već ujutro sam imao let za Tel Aviv. Klub se zvao Maccabi, iz Herzliye, mjesta koja je od Tel Aviva kao Gorica od Zagreba, ujedno i najljepši grad u Izraelu – prepričao je Igor još jedan preokret u svojoj karijeri.

– U Izraelu su me svi super prihvatili, ostali smo u ligi, osvojili smo i Kup Izraela, prvi trofej u povijesti kluba. Sve je bilo stvarno odlično, nakon te sezone željeli su me i veći klubovi, no odlučio sam ostati. Sve mi je toliko odgovaralo da danas mogu reći da bi, osim u Hrvatskoj i mojoj Lomnici, jedino tamo mogao živjeti. Ozbiljno, isti tren bih spakirao kofere i otišao živjeti u Tel Aviv! Nadam se da ću jednoga dana kao trener završiti tamo… Klima čudo, kupanje od drugog do desetog mjeseca, grad živi 0-24, prekrasne plaže… Svakome bih preporučio da ode vidjeti Tel Aviv.

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Iz ove perspektive zvuči pomalo nevjerojatno, ali u to je vrijeme navodno bio i blizu reprezentacije! I tako bi možda i završilo da je ovdje riječ o nekoj običnoj karijeri. Kao što nije.

– Bila mi je to baš sjajna faza karijere, stvarno se spominjalo i da me Slaven Bilić vidi na nekom širem popisu reprezentacije. A onda je krenuo peh! Na pripremama mi je popucao trbušni zid, pa se upalile pubične kosti… Oporavak se produžio i na više od šest mjeseci. Raskinuo sam ugovor s Izraelcima i otišao opet u Međimurje.
Opa, u ovoj se priči neke epizode i ponavljaju… Dakle, Čakovec je bio poznata sredina, ali kod Mostarlića bez komplikacija ne ide.

– U Međimurju me dočekala grčevita borba za ostanak u ligi, a u sklopu toga se rađala i čuvena afera ‘Offside’, ona puštanja utakmica… Kad sam saznao što se događa, sazvao sam sastanak igrača i uprave. Upozorio sam da se nešto tu događa, ali predsjednik mi je rekao da je to nemoguće dokazati. I ja sam odgovorio da u tom slučaju odlazim. Nisam želio sudjelovati u tome…

Što zbog ozljeda, što zbog namještanja, karijera Igora Mostarlića te je zime 2008. godine opet upala u rupu. I trebalo je pogoditi pravi put da se iz nje izađe. A naš je junak pogodio k’o prstom u govno.

– Otišao sam u Posušje i požalio. To je bilo strašno! Nakon svega što sam prošao, odjednom si u bosanskoj ligi, u kaosu. Jedno ti obećaju, drugo rade, petljaju i muljaju… I kreće kalvarija nakon koje sam odlučio da više ni ne želim igrati nogomet. Doslovno me prošla me volja za nogometom – priča Igor, koji je tad imao tek 25 godina!

– Vratio sam se doma i držao se svoje odluke, nisam igrao gotovo dvije i pol godine, pa otišao rekreativno igrati za Gradiće. Odigrao sam desetak utakmica, da bi mi došla ponuda iz Jedinstva iz Bihaća. Druga bosanska liga, ali sasvim druga priča. Svi su bili korektni, svi uvjeti su ispoštovani, u polusezoni sam zabio 15 golova i nakon toga dobio poziv iz Tuzle, iz Slobode. Sa zadnjeg mjesta došli smo do petog, zamalo izborili Europu. Padali su svi redom, od Širokog, Sarajeva, Željezničara… Sve je bilo idealno, želio sam ostati, ali onda je taj predsjednik koji nas je doveo doživio krah i otišao.

Nakon svega, i nije posebno šokantno što je tako završilo.

– Otišao sam u Krško, u Sloveniju, ali rastali smo se kad je počelo ‘štekati’ s novcima. I došao sam u HNK Goricu. Iskustvom i golovima pomogao sam Gorici da postane stabilan drugoligaš, ali na kraju sezone otišao sam svojim putem, iako je gospodin Črnko želio da ostanem – govori Mostarlić, koji je s 30 ulazio u zadnju fazu karijere.

Slijedio je Kurilovec, pa u ambiciozni i bogati Savski Marof, a kad je i ovdje gazda doživio krah (?!), Mostarlić se odlučio vratiti kući.

– Da, vratio sam se u Lomnicu, odlučan da više neću igrati ozbiljan nogomet, da je vrijeme da pomognem svom selu. Brat je bio predsjednik kluba i odlučio sam podići NK Lomnicu, koja je bila u šestoj ligi. Posložili smo se na svim razinama i krenuli raditi. Bio sam trener i igrač, prve sezone bili smo drugi, sljedeće smo izborili viši rang – govori Mostarlić, kojeg je nakon tri godine sva ta količina posla u klubu iscrpila, potpuno potrošila.

– Previše sam toga radio sam i došlo je do zasićenja. Tri kola prije kraja, kad smo osigurali ostanak, otišao sam iz kluba.

Posljednju utakmicu u karijeri odigrao je upravo u dresu Lomnice, ali nju ne pamti po lijepome. U zapisniku delegata stajalo je da je fizički napao suca, da ga je pljuvao, stao mu kopačkom na nogu…

– Ne, mislim da mi to neće biti zadnja utakmica u karijeri. Ne želim na taj način završiti karijeru, vratit ću se sigurno. Ako bude zdravlja, naravno – započinje ovaj dio priče Igor pa se okreće detaljima:

– Utakmica se igra u Orešju, suci kasne pola sata, ali igralo se izuzetno korektno. Do zadnjih 15-ak minuta. Isprovocirale su me dvije, tri sudačke odluke i jednostavno sam ‘pukao’. Iako, nije to bilo baš onako kako se pričalo. Doslovno su me dočekali, željeli su me kazniti. Udaranja i pljuvanja nije bilo, ali psovki je, povlačenja za dres… Stao sam i kopačkom pomoćnom sucu na prste, od toga ne bježim. I dobio sam dvije godine suspenzije.

Uvjeren je Igor i dalje da je sve to bilo dio plana.

– Nikad u Lomnici nismo željeli raditi, recimo to tako, s nekim višim instancama. I zato zabili nož u leđa, zapravo pouzdano tvrdim da je to bila ‘sačekuša’… – zaključio je priču o svojoj karijeri Mostarlić.

A kad se podvuče crta, ostaje jedno ključno pitanje za svakog pravog Hrvata, koji voli pogledati u tuđi džep. Koliko se u svemu tome moglo zaraditi… E, tu se mangupski nasmijao.

– Mislim da bi bilo ružno kad bih rekao koliko sam zaradio, ha, ha… Zaradilo se dosta, potrošilo se još više! Eto, tako nekako… Ali glavno da sam živ i zdrav. Imam kuću, imam auto, imam od čega živjeti i ne žalim se – rekao je Mosta i otvorio onaj dio priče pod radnim nazivom “posljednji boem više se ne rađa…”

– Znam da me takav glas prati, ali opet kažem, ničega mi nije žao. Gdje god dođem, u svakoj sredini u kojoj sam igrao, vrata su mi otvorena, ljudi se vesele što me vide, a to je najvažnije – ističe Igor.

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Veseljak je, voli društvo i zabavu, muzikaše i tamburaše…

– Je, bilo je stvarno svega, ali htio bih reći da nisam bio od onih koji nisu voljeli trenirati. Ali da, volio sam i zaružiti! Znali su nas više puta tamburaši i cigani trubači gotovo dopratiti na trening, na utakmicu… Uvijek sam si nalazio ekipu, nikad nisam bio sam u tome, ha, ha – s osmijehom na licu prisjeća se Mosta pa nastavlja:

– U Beloj Krajini smo imali utakmicu protiv Olimpije, ali zaružili smo večer prije i praktički smo došli na utakmicu direktno izvana. Trener i predsjednik pozvali su me na razgovor dva sata prije utakmice i rekli: ‘Sve znamo, gdje si bio i što si radio’. Predsjednik je rekao treneru da me ili stavi u prvih 11 ili da me uopće ne skida. I on me stavi, mi dobijemo tad iznimno jaku Olimpiju 1-0, a ja budem igrač utakmice! I znate dalje sve… Tamburaši i to, nastavljamo gdje smo počeli dan prije, ha, ha, ha…

Ukratko, ono što su na višim razinama bili Baka Slišković ili Paul Gascoigne, ovdje je bio Igor Mostarlić. Sjajni igrač i još bolji bećari.

– Volio sam život bohema, ali ja sam svoje na terenu uvijek odradio. Dođeš na trening, obučeš šuškavac i trenirku, izađe to iz tebe i idemo dalje. Tko zna, zna, tko ne zna, neka ne izlazi, ha, ha… Volio sam otići i u saunu. Tri puta po 15 minuta i k’o nov si! Svi su znali kakav sam i što sam, imali su razumijevanja, ali jedna je stvar tu ključna… Ako si pravi na terenu, izvan njega radi što god hoćeš!

Da je bilo malo više sreće, malo više samokontrole, igračka priča možda bi izgledala i nešto drukčije, no to je danas prošlost. Danas je trener, nakon Lomnice vodio je i Meštricu, a sad je u Lonji. Počeci su vezani uz niželigaški nogomet, a tu pogotovo ima bećara, možda i većih nego što je on bio. No znat će trener Mostarlić s njima…

– Prije svega, teško će me igrač moći prevariti u takvim situacijama. Nisam od onih koji bi bili isključivi po tom pitanju, razgovarao bih s njim, ispričao i svoje iskustvo, objasnio da prvi, drugi ili treći put tako može ići, ali četvrti baš i ne…

Na nogomet gleda sličnim očima kao, primjerice, Pep Guardiola ili Robert Prosinečki, to su treneri koje izdvaja kao neke svoje uzore, a usporedno s trenerskom gradi i karijeru u menadžerskom svijetu.

– Ne bih rekao da sam agent, moj suradnik i prijatelj Niko Antunović vodi brigu o igračima, a ja ih samo nalazim i treniram, dajem upute i savjete. Ja sam, recimo, stručni dio tog našeg tima – objašnjava Igor, koji s Nikom Antunovićem pokreće i jedan projekt koji bi mogao puno donijeti velikogoričkom sportu.

– Mali nogomet mi je prva ljubav. Igrao sam ga uvijek, kad god sam mogao. Na Kutiji šibica sam osvajao i momčadske i pojedinačne nagrade, uostalom i najbolji sam strijelac u povijesti Kutije, zabio sam 101 gol… – napravio je Igor kraći uvod pa najavio svoj projekt:

– Pokrenut ćemo Malonogometni klub Gorica. Ideja je da djeca već od predškolske dobi budu kod nas, da imamo cijeli omladinski, ali i seniorski pogon, koji će krenuti od druge lige, a zatim napasti i prvu. Gorica kao grad zaslužuje prvoligaša i u malom nogometu. Ponudit ćemo suradnju i HNK Gorici, ali mi smo projekt praktički već zatvorili. Krajem petog mjeseca krećemo, tad će sve biti isplanirano i posloženo za sljedeće dvije, tri godine.

Da ne završimo bez još jednog “međutim”, recimo i ovo… Međutim, nije malonogometni klub jedini kojeg će Mostarlić osnovati.

– Nas par prijatelja imamo plan sljedeće sezone osnovati i klub velikog nogometa, mislim da ću u njemu završiti karijeru. Nekoliko prijatelja žele da odigramo još malo velikog nogometa, pa ćemo osnovati klub, vjerojatno u Lomnici. Zvat ćemo se Lomnica, crtica, pa sponzorstvo. To kreće iz prijateljstva, ali ambicije će uvijek biti da se ide na prvo mjesto. Pa makar i u sedmoj ligi. Idemo, sedma, šesta, peta, pa dokle ide. Igramo nam se još, a dok god igramo, želimo pobjeđivati – završio je svoju ludu priču Mostarlić.

Nastavi čitati

Reporter 384 - 25.07.2019.

Facebook

Izdvojeno