Misaona igra go za mnoge je nepoznanica i možda čitajući ovaj tekst mnogi prvi put doznaju nešto o ovoj igri, nastaloj u Kini prije pet tisuća godina godina, iako se povjesničari još nisu dogovorili oko točnog datuma.

Naš 11-godišnji sugrađanin Karlo Vlahović jedan je od onih koji GO ima, rekli bismo, u malom prstu. U dvije godine, otkad ga je tadašnja učiteljica u Osnovnoj školi Eugena Kumičića, Vlatka Topolnjak, uputila da počne otkrivati čari ove igre, postao je pravi majstor. I već je Kineze, koji se smatraju najboljim igračima na svijetu, ostavio iza sebe i suvereno ide prema vrhu.

Iskoristili smo jedan predivan jesenski dan kako bismo malo porazgovarali s Karlom. Prvo što jednostavno zadivljuje je lakoća kojom ovaj dječak odgovara na pitanja. Ne zapinje, odgovara punim rečenicama, totalno barata materijom.

I da, ide tek u peti razred.

– Prije dvije godine počeo sam igrati GO, ali tada su svi bili ispred mene jer sam tek počeo učiti.

No, dok nekome ne smrkne, drugome ne svane… Vrijedi to i u Karlovu slučaju. Kako ističe, došao je period kad je najbolja igračica u školi izgubila samopouzdanje nakon natjecanja s Kinezima, koje za nju nije završilo najbolje.

– Ja sam u tom trenutku počeo brzo igrati, išao na turnire svaki tjedan, što je rezultiralo time da budem bolji od nje. Moj rezultat je jedan od najboljih u Hrvatskoj. Nitko u godinu dana nije tako napredovao, skočio sam 12 kyueva, sad sam osmi kyue trenutno – govori Karlo o svojim počecima.

Pojasnio nam je Karlo i kako ploča za GO izgleda, te neka osnovna pravila, no teško je to tek tako pojasniti i dočarati. Međutim, da treba puno, puno mozgati, jasno je na prvu.

GO je misaona igra na ploči za dva igrača. Od prvog dana igra se po nepromijenjenim pravilima. Prije 1500 godina igra je došla i u Japan, gdje dobiva status uzvišene dvorske vještine. Pravila igre vrlo su jednostavna, a mogućnosti neograničene. U zemljama Dalekog Istoka GO je sastavni dio kulture i obrazovnog procesa, a sve je popularniji i u europskim zemljama. U Hrvatsku su igru donijeli časnici austrougarske mornarice početkom 20. stoljeća. Strateške igre na ploči potiču logičko razmišljanje i samostalno donošenje odluka kod djece i mladih. Istodobno bavljenje ovom vještinom potiče i sportski duh te fair play, jer lijepo ponašanje prema protivniku sastavni je dio kulture igranja GO-a.

Misaona igra GO i Karlo, bila je to ljubav na prvu. Ali puno je tu rada, vježbe, discipline. No ovaj dječak sve to ima u sebi.

– Trebalo mi je par mjeseci da se uhodam i počnem bolje igrati. Doma imam ploču, zbog škole ovih dana nisam stigao gledati partije od Kineza i Japanaca, ali preko ljeta sam gledao dvaput dnevno, te slagao svoju ploču kako bih razumio poteze i sve što je bitno – kazao nam je Karlo, pa ispričao i da su Kinezi prvi napravili igru, ali su je Japanci bolje razvili, no ni jedni ni drugi nisu najbolji na svijetu, nego su to Korejanci. Kako god bilo, Azijci su u ovoj igri glavni.

Na dogovoren intervju Karlo je došao potpuno spreman, ponio je literaturu iz koje uči, svoje diplome, medalju, no pehar se čuva u školi. Kaže, trenutno ih 19 igra GO, barem u Osnovnoj školi Eugena Kumičića, a zasad u ovoj školi postoji samo jedan prvak u GO-u. Pogađate, Karlo. U svibnju ove godine pobijedio je sve protivnike te je zahvaljujući tome u povijesti škole upisan kao prvi koji je osvojio turnir u igri GO i njegovo ime prvo je u nizu na peharu koji ostaje generacijama koje tek dolaze.

Pitamo ga ima li netko tko ga u školi može pobijediti. Kroz smijeh odgovara da ima. Učitelj Mladen Smud. Veliki entuzijast što se ove igre tiče. Sa 72 godine i dalje podučava sve one koji su za GO zainteresirani. Kaže Karlo da je i učitelja uspio pobijediti na treningu, ali na turniru mu to još nije pošlo za rukom i jednog dana želi biti njegov nasljednik. Već sad ide kao njegova potpora po školama, bili su i u udruzi Suncokret, u Centru za odgoj i obrazovanje…

A Karlo je već dio reprezentacije U-16 jer u savezu smatraju da može parirati starijim protivnicima. Kako i ne bi kad trenira triput tjedno i još vježba kod kuće. Kako sam kaže, sva natjecanja ni ne pamti, ali neka nam je ipak izdvojio.

– Prvo natjecanje, u međuškolskoj GO ligi… Bio sam treći, a to mi je bio prvi turnir, s još 40 druge djece. I ove godine smo imali taj turnir, a ove godine sam bio nespreman i sedmi ukupno na cijelom turniru, ali ipak treći u GO početnicima – ističe Karlo.

Pitamo ga što znači “nespreman”, kaže podcijenio je protivnika, a iz toga je izvukao pouku da to ne smije činiti. Još jedan dokaz da od Karla možemo učiti.

Od ostalih natjecanja istaknuo je Otvoreno prvenstvo Hrvatske, na kojem je među 40-ak djece svoje dobi bio treći. Ono što se posebno pamti je Beč, kolovoz ove godine. Tamo je, naime, ukupno bio peti, a u dobi do 12 godina prvi. Sve to ovako na prvu ništa ne znači, no kad dodamo činjenicu da je Karlo dobio četvoricu Kineza na putu prema vrhu, onda to itekako ima težinu. Sjećate se možda iz uvodnog dijela ove priče, Kinezi su izmislili GO…

Prijateljima u razredu nije se previše hvalio svojim uspjesima, pa dobar dio njih ni ne zna koliko je zapravo uspješan.

Doznajemo da ga sljedeće godine čeka Europsko prvenstvo koje će se održati u Hrvatskoj, u Stubičkim toplicama, dok se s reprezantacijom natječe putem interneta.  Što se nagrada po turnirima tiče, one znaju biti novčane koje dobiju, novčane kojima se plaća sljedeće natjecanje, ali i knjige koje dobro dođu u usavršavanju. Uz sve to, tu su i diplome, medalje…

U Japanu postoji turnir na svjetskoj razini, a tamo je nagrada milijun dolara. Jedini Hrvat koji je došao do tamo je Karlov učitelj, ali ne kao profesionalni igrač. Ono što je malo znano je to da su najbolji igrači GO-a iz Velike Gorice, a Smud im je također bio trener.

Spomenuli smo već literaturu iz koje Karlo uči. Ono što prvo upada u oči je da su knjige na kineskom jeziku, i ostavlja nas bez daha. Ima i svega jedan priručnik na hrvatskom. Dvije knjige poklonila mu je prijateljica Marta Mikša, koja studira u Kini.

Ako niste znali, u našem gradu postoji i klub onih koji igraju ovu misaonu igru. Go klub Velika Gorica. Troškovi su minimalni, godišnja članarina je 60 kuna, tko želi može doći u OŠ Eugena Kumičića četvrtkom u 16:30, u Gorički klub mladih petkom u 17 sati, kao i u dobro znano sklonište u Cvjetnom naselju subotom u 15:30

Na stranici blog.dnevnik.hr/gogame možete pronaći sve informacije o turnirima, najave, pratiti napredak igrača…Tu možete vidjeti i kako naš Karlo trenutno stoji, njegove bodove i rang gdje se nalazi.

Svojim vršnjacima Karlo poručuje:

– Počnite igrati GO, u Kumičiću imate radionice u 16:30 sati četvrtkom. GO pomaže u matematičkom razmišljanju i puno tog je lakše shvatiti. Kroz igru se uči. Trebaš izračunati točno kako treba, samo jedan potez, krivi kamenčić, gubiš igru.

Teško je to možda ovako predočiti, zato probudite znatiželju u sebi i otiđite na jednu od lokacija koju je Karlo naveo u našem razgovoru. I tko zna, možda i vi postanete uspješni kao i on.

GO nije jedino čime je Karlo Vlahović zaokupljen. Od svoje šeste godine bavi se hrvanjem, te je član Hrvačkog kluba Velika Gorica 1991. U ovome trenu mu je draži GO, a hrvanje je postalo malo teže, protivnici su ozbiljniji. I tu je jako uspješan, osvojio je do sada tri zlata, tri srebra i četiri bronce.

Prvo natjecanje u hrvanju bilo je međunarodno, imao je svega šest godina, tamo je bio najmlađi i odmah je osvojio treće mjesto. Kada govori o tom prvom natjecanju u hrvanju, kroz smijeh ističe kako je bio mali, ali nije ga bilo strah.

– Ja sam njih dobivao na masu, ali slobodnim stilom bih gubio. Specijalka mi je bio zahvat glave – govori nam Karlo.

Rado ide na treninge, a sretan je jer su se i prijatelji iz njegova razreda počeli baviti hrvanjem, a on je taj koji ih je potaknuo. Trenirao je i nogomet u Kurilovcu, za vrijeme dok hrvački klub nije djelovao, a bio je na poziciji golmana. I tu je obećavao, ali nije se tu dugo zadržao… Kada gledamo taj poprilično popunjen raspored ovog 11-godišnjaka, pitamo se kako to sve stigne.

– Sve stignem jer se dobro organiziram. Roditelji paze na braću, a ja sam se dosta i osamostalio zbog svega toga – kaže Karlo.

Možda se doista čini da ima malo vremena, ali čini se da tu samo mi odrasli dramimo i uvijek smo u nekoj utrci s vremenom, jer Karlo ima i svoj YouTube kanal, montira filmiće, pokazao nam je i kako je bilo u Zaostrogu na natjecanju iz njegove perspektive, a uz sve druži se s prijateljima, vani su, igraju nogomet, a kao i svako dijete današnjice, voli igrati igrice na mobitelu.

Svestran je Karlo i nimalo ne sumnjamo da je pred njim blistava budućnost, a svojim vršnjacima svakako može biti primjer i uzor. Jer sve se može kad se hoće.

Filip Jager bio je normalan tinejdžer, čak i neobično inteligentan klinac, duhovit, jedan od onih likova za koje mi iz generacije ne pamtimo baš da je netko nekad nešto loše o njemu pričao… Ono, pozitivac, onaj kojeg svi vole. Filip je poznanik, dečko iz kvarta, iz škole, i lako se sjetiti kako je njegova priča išla korak po korak.

Završili smo taman srednju školu, kretali svatko svojim putem, pa čuješ negdje usput da je i on, Jager, upisao neki faks. A onda, nedugo potom, počele su stizati loše vijesti. Prije nego što je dao svoj prvi ispit.

– Ima nekih problema sa zdravljem, nije zezancija… – pronijela se priča.

Radilo se, doznalo se brzo, o raku limfnih čvorova, poznat i kao MB.Hodgin. Opaka bolest donijela je potpuni zaokret u njegov život, umjesto na predavanja, morao je na kemoterapije. Prošao je šest ciklusa zračenja i uspio pobijediti rak, ali već dvije godine poslije problemi su se nastavili.

Dijagnosticirana mu je multipla skleroza.

Prvi znak bio je jedan iznenadni “šus” u nozi. Trenutak kad noga odjedanput samo blokira. Kao da nije tvoja. Ponovilo se opet, a onda je bolest počela napredovati. Kretao se sve teže, borio se s problemima vozeći se na biciklu s tri kotača, ali i tome je došao kraj. Danas je Filip, s navršenih 36 godina, nažalost, vezan uz kolica.

– Sad sam u sekundarno progresivnoj fazi, više ne hodam i vezan sam za invalidska kolica. U svakodnevnom životu potrebna mi je pomoć osobnog asistenta – kaže Filip.

U svakodnevnom životu potrebna su mu i električna kolica. A tu su u pomoć uskočili prijatelji! Pokrenuta je internetska kampanja skupljanja novca za kolica koja bi značajno olakšala život Filipu. Sve o akciji možete doznati OVDJE.

“Na ulazu zgrade u kojoj živi je nedavno ugrađeno dizalo s kojim mu je olakšan pristup. Zahvaljujući tome mogao bi više vremena provoditi vani, a kako bih se vani mogao samostalno kretati potrebna mu je motorizirana pomoć za kolica, što je ujedno i razlog ove kampanje”, naveli su prijatelji u pozivu na pomoć u ovoj plemenitoj akciji.

Svaka kuna je dobrodošla, Filipu će puno značiti, priključiti se možeš i ti…

Sergej Jakirović upravo je poveo svoje trupe u još jedan ubitačno težak trening, kondicijski maestro Marin Ivančić i ovoga je puta bio nemilosrdan, iako je pržilo kao u Sahari. Nama ostalima preostalo je samo pobjeći u hlad, po mogućnosti na terasu Pevecova lounge bara, odmah uz pomoćni teren. Kad tamo – novo tamnoputo pojačanje Gorice?! Učinilo se barem tako na prvu… Kad ono, Dado Žutić! Dečko koji je u goričkoj svlačionici bio od prvog dana postojanja kluba pa sve do ove zime, kad je otišao u litavski Atlantas iz Klaipede. Kući se vratio crn, crn… Kao da je došao s mora.

– Pa i jesam, svaki dan sam bio na plaži – smije se Žutić.

– Kako se živi u Klaipedi? Sad preko ljeta je čudo. Živim na moru, na Baltiku, tako da smo doslovno svaki dan na plaži… Trening završi u podne, a na plaži se nalazimo u 13.15. I dođe pola momčadi, valjda nas 15. Iako, ne može se to more ni uspoređivati s Jadranom… Kod nas je deset puta ljepše. Doduše, i deset puta skuplje. Ma baš uživam dok je ovako lijepo vrijeme… Znam što me čeka od devetog mjeseca, samo kiša i snijeg. Zatvoriš se u stan i igraš igrice, ha, ha.

Pevec junior, prva violina NK Bune Marko, donio je kavu na stol i priča je mogla početi. Litavska, nogometna, životna…

– Evo, prošla su prva četiri mjeseca, malo manje od polovice sezone, a klub je, ajmo reći, ok. Cilj je ostati u ligi, a trenutačno smo šesti od osam klubova, što je u skladu s ciljevima. Zadnji ispada, predzadnji ide u kvalifikacije, šesti je miran… Jedan klub je baš bankrotirao, čeka se odluka saveza, ali najvjerojatnije neće nastaviti natjecanje. Ostaje nas sedam veličanstvenih, tako da ćemo imati tri utakmice po kolu. Malo neobično, ali eto, ha, ha – prepričava Žućo, dodajući da su i unutar te male lige razlike u kvaliteti velike.

– Žalgiris i Suduva su svijet za sebe, puno jači od svih ostalih. Oni bi kod nas, recimo, bili u donjoj polovici prve lige. Sve ovo ostalo je na razini naše druge lige. Recimo, ona momčad Gorice koja je izborila ulazak u prvu ligu tamo bi svakoga mogla dobiti. Osim Žalgirisa i Suduve, oni su baš priča za sebe.

Žutić je jednom bio u momčadi kola, ima i jednu asistenciju, igra standardno…

Sudari s nedodirljivima tako ispadaju nešto poput male sportske traume.

– Igrali smo dvaput u prvenstvu sa Žalgirisom i triput sa Suduvom. Kako smo prošli? Nismo prošli, ha, ha… – počeo je Dado pa nastavio:

– Od Žalgirisa smo dvaput izgubili po 4-0, a od Suduve 5-0, 4-0 i 4-1. Ma to nisu nogometne utakmice, to je više rukomet. Naš 11 stoji otraga, branimo se na 16 i molimo Boga da primimo što manje. Doslovno tu ne možeš ništa ni utrenirati, unaprijed znaš da nemaš šanse. Evo, Suduvu smo u ovoj zadnjoj utakmici čak i vodili 1-0 na poluvremenu, kod njih, a onda u drugom primili četiri komada. Samo malo nagaze gas i aj bok.

Ima u toj ligi i ozbiljnih igrača, govori Žutić, ali prvenstveno je tu riječ o strancima.

– Sandro Gotal, koji je igrao u Istri i Hajduku, igra za Suduvu. Mislim da tamo ima valjda deset Balkanaca. Švrljuga, Kardum, Topčagić… I oni rade razliku. Teško će tamo netko od domaćih napraviti nešto više, čak ni reprezentativci Litve, kojih je dosta u ligi. Nisu to igrači top klase. Zato toliko i plaćaju strance, domaći su neusporedivo jeftiniji.

I među njegovim suigračima ima ozbiljnih igrača, ali i onih koji spadaju u rubriku ‘nogometna egzotika’.

– Kod mene u klubu je top igrač kapetan Davidas Šernas, ali čovjek je već na zalasku karijere. Vratio se doma nakon što je igrao u Rusiji, Kazahstanu, Poljskoj… Zabio je i gol Španjolskoj, velikom Casillasu, po tome je postao poznat. Doveo je iz Žalgirisa i svog najboljeg prijatelja, također u poznim nogometnim godinama, a takvih imamo jako puno, igrača od 35 godina. Tako da je količina trke, recimo to tako, malo upitna… – smije se Žutić pa nastavlja s pričom:

– Sad nam navodno dolaze dva Kubanca, a imamo i dvojicu iz Nikaragve. Na probu su došli njih dvojica i tri Brazilca, a ostali su samo oni. Jedan nije upisao ni minute, a drugi je čak nešto i igrao. Zanimljivo je s njima… Jedan kaže da je u cijelom životu kupio dvije ‘hoodice’, da je majicu dugih rukava obukao valjda pet puta u životu. I dođu ovdje, gdje pada snijeg! Znači, dečki su u čudu gledali, prvi put vide snijeg u životu, slikaju selfije s grudama, šalju doma…

Ako je netko sumnjao, priča se o Gorici i u Klaipedi. Točnije, o igračima Gorice.

– Imamo Nigerijca koji Musu iz Gorice gleda kao Boga! Igrali su zajedno za mladu reprezentaciju, kaže da je Musa čudo. Spomenuo sam još neke Nigerijce, ove velike face, ali kaže ‘ništa to, samo Musa’. Pitam ih da mi to objasni, ali ne zna ni sam. Kaže da ga obožavaju i gotovo. Baš je veličina za svoje Nigerijce. Nisam imao pojma da je to baš tako… Jedan Litavac igrao je u Poljskoj sa Zwolinskim, dok je Zwole bio puno mlađi.

Kofere za Litvu Dado Žutić je spakirao u potrazi za minutažom, a to je na litavskom primorju i dobio.

– Igram stalno, od 14 utakmica odigrao sam 13. U početku sam igrao i krilo, i veznog, i stopera, ali zadnjih par kola sam se ustabilio na lijevom beku. Ali kažem, najbitnije mi je da igram. Nisam igrao ovdje šest mjeseci, došao sam gore i očekivao da će biti puno oscilacija, ali mogu reći da ih ima i manje nego što sam mislio. Zadovoljan sam svojoj igrom, a zadovoljni su i trener, predsjednik… I, najvažnije, zadovoljni su navijači – priča Žućo, uz dodatak da su mu navijači to jasno i rekli.

Navijači Atlantasa nisu mnogobrojni, ali odani su klubu

– Poslije jedne utakmice čujem neku buku ispod prozora, pogledam i vidim 15-ak navijača koji nešto viču. Moram ti priznati, nije mi bilo svejedno. Nemam pojma što hoće, viču nešto na ruskom… Pustio sam ih u zgradu, došli su mi na vrata i rekli da su zadovoljni naših trudom i radom, iako rezultati nisu neki, da će biti uz nas bez obzira na sve, da imamo njihovu podršku… Jedan od njih me vidio gdje živim kad sam se vraćao iz dućana i odlučili su mi doći to reći. Jedino je problem što gore nitko ne govori engleski, pa tako ni nitko od njih, a ja ruski samo razumijem, ne pričam ga još. Tako da je to bila borba rukama i nogama, ali sve skupa lijepo iskustvo. Išli su i do predsjednika, i njemu su rekli da su uz nas, ma kakvi rezultati bili.

Neće na more, kaže, željan je svega osim mora, pa će ovih desetak dana odmora iskoristiti da bude s prijateljima i obitelji. A onda natrag u Litvu. Već 11. srpnja mora se pojaviti na treningu, na početku priprema.

– Kad odradimo pripreme, mislim da ćemo biti puno bolji. Klub je prošle godine bankrotirao, zimus je krenuo ispočetka, tako da smo se doslovno skupljali tijekom sezone. I tri dana prije zadnjega kola došla su dva Bugara i jedan Makedonac. I Bugari su odmah bili u prvih 11! Nakon tri dana treninga. Sad idemo u Poljsku na pripreme, pet dana ćemo biti tamo, igrat ćemo s jakim poljskim prvoligašem Jagelloniom… E, to ne želim ni prognozirati, ha, ha – kaže Žutić i nastavlja:

– Taj klub je dvaput osvojio kup, lijep je i stadion, tu igra mlada reprezentacija… Ima sve preduvjete da bude puno bolji nego što je, ali ima jako loš imidž u gradu. Ranije su klub vodile klupske legende i sve su zeznuli. Grad je prestao davati novac, sponzori su odustali, i sad je teško vratiti se na staro. A predsjednik je, jadan, gotovo potpuno sam. Bori se koliko može, a dobro je barem što je gradonačelnik obećao da će grad stati iza nas od iduće polusezone. Navodno će se slagati i momčad za Europu, a to bi bilo sjajno…

Damir Žutić proveo je deset godina u Gorici, a otišao je ove zime… Foto: Marko Prpić/PIXSELL

U svemu tome uredno prati i svoje prijatelje, bivše suigrače iz HNK Gorice.

– Pokušavao sam naći stream iz Švedske, ali nisam uspio. Čuo sam da su igrali top, a mislim da će takvi biti i kad krene sezone. Očekujem da će opet biti u borbi za Europu, samo što je sad lakše, jer i peti ide u Europu. Treba još vidjeti tko će doći i otići, ali nadam se sličnoj sezoni kao lani – završio je našu nogometnu spiku Žućo.

I otišao svojim putem. Odmoriti se, uživati u potvrdi one “kod kuće je najljepše”…

– Je, tek kad ovako odeš negdje shvatiš što mi sve imamo… – shvatio je i Dado, nogometaš u zemlji košarke.