Poveži se s nama

Priča iz kvarta

‘Možda će vam na prvu zvučati nevjerojatno, ali… dao sam krv 349 puta!’

Jadranko Račić (64) jednom mjesečno odlazi darivati krv na separatoru, pa je došao do čudesne brojke kojom je ušao u knjige rekorda. Od svoje 18. godine do danas skupio je 93 “klasična” davanja, a na aparatu je bio čak 256 puta…

Objavljeno

Na dogovoreno mjesto došao je nekoliko minuta ranije, nakon što je završio radni dan trebalo je još odraditi i intervju, ali Jadranku Račiću (64) ništa nije teško. I zato na ono naše uvodno “kako ste” spremno odgovara:

– Jako dobro. Ma što dobro, odlično!

I tako, zapravo, napravi uvod za ono zbog čega smo se i našli s našim rekorderom. Jadranko Račić, naime, hodajuća je legenda u svijetu dobrovoljnog darivanja krvi, a na još jedno vrlo konkretno pitanje, “koliko ste točno puta dali krv?”, kao iz topa ispalit će gotovo šokantan odgovor:

– Točno 349 puta!

I odmah se u glavi odvrti računica… Ako je počeo s 18, a ranije ne može, ako se krv može dati najviše četiri puta godišnje, za tu brojku mu treba nešto više od 86 godina! Dakle, nemoguće. Ili je ipak moguće?

– Evo, sad ću vam pokazati jedan letak, koji je nedavno izdala naša udruga – počinje objašnjavati Jadranko, pa izvadi papir na kojem velikim slovima piše “Afereza”.

– Dakle, afereza je davanje krvi pomoću staničnog separatora, stroja koji vam ne uzima cijelu krv, nego leukocite, trombocite i plazmu, samo ciljanu količinu krvi, a ostatak centrifugira, odvoji i vrati natrag. Nakon što postupak bude gotov, čovjek ostane bez manje od jednog decilitra krvi, što je velika razlika u odnosu na klasično davanje krvi, kojim vam uzmu oko 4,5 decilitra. Zbog toga se i ne mora čekati tri mjeseca da opet daš krv, nego možeš davati jedanput mjesečno – pojasnio je Jadranko kako je došao do ove ogromne, impresivne brojke u svojoj “karijeri”.

Jadranko Račić spada među rekordere čak i u svjetskim razmjerima… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL

Nije to posebno ugodna metoda, zahtjeva vrijeme i odricanje, mirno ležanje i strpljenje.

– Meni taj postupak, od pet ciklusa uzimanja i vraćanja, traje oko 50 minuta. Ležite i čekate, s tim da ima i slabijih aparata, njima treba i 20-ak minuta duže. S time da su ovo novi aparati. Kad sam 1991. počeo davati krv ovom metodom, bio je to veliki aparat koji je na jednu ruku uzimao, a na drugu vraćao krv. I trajalo je sat i pol. Dakle, sat i pol ste nepomično ležali s obje ruke ispružene. Sjećam se da je doktor Magluh, koji je u Zavodu prvi počeo s tim aparatima, rekao: ‘Siguran sam da će vas zasvrbiti oko, nos ili obrva, slobodno recite ako bude tako pa ću vas ja počešati’. A znate, naravno, u takvim situacijama vas, kao za peh, sve češe – prisjeća se gospodin Račić.

Zabranjeno je biti uzrujan

Kad govori o darivanju krvi, u očima se pojavi neki poseban sjaj, vidi se na prvu da je sve to za njega priča s posebnim značenjem, u koju unosi puno emocija.

– Da se mene pita, davao bih krv i češće, u principu bi se moglo davati čak i svakih tjedan dana, ali Zavod i Crveni križ su postavili pravila kojih se moramo svi držati. Zbog sigurnosti darivatelja dozvoljeno je samo jednom mjesečno – kaže Račić.

Za njega je darivanje krvi strast, način života, gotovo bi se reklo jedna vrsta ovisnosti o pomaganju drugima. Iako, on će to drukčije nazvati…

– Hobi! Za mene je ovo hobi. I velika ljubav. Jedanput sam operirao bruh i nisam smio šest mjeseci darivati krv. Uh, to nije bilo lako izdržati, jedva sam čekao da prođe to razdoblje i da mogu opet dati krv – sa smiješkom kaže Jadranko.

I ne radi se u njegovu slučaju samo o kvantiteti, o brojevima, nego i o kvaliteti. Njegova je krv, kako kažu testiranja na tom području, najkvalitetnija u Hrvatskoj! S najviše zdravih stanica, toliko “jaka” da bi svaki put mogao dati i dvije doze krvi umjesto jedne.

– Da, tako kažu… Moj broj trombocita, crvenih krvnih stanica, ide između 375 i 415 tisuća , a da bi mogli ići na separator morate imati barem 200 tisuća. Dakle, više nego duplo sam iznad tog minimalnog uvjeta – kaže Jadranko.

A to, zapravo, ima i prilično logično objašnjenje. Davanje krvi samo po sebi dovodi do njezina obnavljanja, što se kod ljudi poput Jadranka itekako vidi i osjeti. Međutim, u njegovu slučaju je riječ i o disciplini, načinu života i prehrani, jer on u svakom trenutku razmišlja kako postići da mu krv bude što kvalitetnija, samim time i da se osjeća što bolje…

– Ne bih rekao da imam neku posebnu prehranu, ali postoje neka pravila kojih se držim. Prije davanja krvi čovjek ne smije biti natašte i, naravno, ne bi smjeli biti uzrujani… Ne pušim, pušio sam davno, dok nisam završio gimnaziju, no tada sam se počeo baviti sportom , rukometom, i tako bacio cigaretu jer jedno i drugo nije išlo zajedno – kaže Račić

Ljudi obično na dan darivanja krvi piju puno tekućine, pravilno jedu kako bi im krv bila što bolja ili pak, odmah nakon što daruju krv, idu na pizzu, ćevape… Ali naš Jadranko ima totalno drugačije rituale.

– Kad je akcija krvi onda popijem dva decilitra Coca-cole, čisto zbog tekućine, a u zavodu u Petrovoj dobije se i sendvič pa ga najčešće uzmem za gablec. Iako, zna se dogoditi i da ga zaboravim pojesti do kraja radnog dana… Inače mi je običaj ujutro, naravno nakon što popijem crnu kavu , namazati dvije šnite kruha s maslacem – prepričao je Račić.

Takav životni režim, posvećenost onome što sam naziva hobijem, dovelo ga je do toga da se osjeća odlično.

Supruga i djeca krv ne daju…

– Evo, da kucnem u drvo, nikakve lijekove ne koristim. Ima nešto i u genima, ali sigurno je da i davanje krvi ima svoj utjecaj – kazao je Jadranko.

Gotovo pet desetljeća darivanja krvi je iza njega, sasvim dovoljno vremena da u njegovu svijetu davanje krvi postane najjednostavnija stvar. Ono što je nekome drugome popiti kavu, njemu je dati krv. Lako i bez pola muke.

Svako darivanje krvi uredno se zapisuje u knjižicu, kojih je Jadranko promijenio već nekoliko… Foto: Grgur Žućko/PIXSELL

– Prvi put sam krv dao u četvrtom razredu gimnazije, s 18 godina, budući da po zakonu samo punoljetni ljudi mogu davati krv. U sljedećih nekoliko godina, tamo negdje od 1974. do 1978., davao sam krv možda jednom godišnje. Kad sam počeo raditi, kad je u moju firmu došla akcija darivanja, postao sam redovan. Tako danas imam 93 klasična davanja i 256 na separatoru. I nikad nemam nikakvih problema. Dapače, meni je taj osjećaj super… Gledajte, prije svakog davanja vam mjere količinu željeza u krvi te idete doktoru koji vam mjeri tlak, srce. Dobro, sa mnom više ne pričaju toliko, budući da sam već gotovo kao član, pogotovo u Petrovoj. Iako, i tu u Gorici me znaju, s obzirom da već 25 godina živim ovdje i odazovem se na goričke akcije barem tri puta godišnje. Čisto da malo promjenim, da nisam stalno na aparatima… Tako da oni mene, kad me vide, samo pitaju jel bilo sve uredu, jesam li počeo uzimati kakve lijekove… Ja kažem da je sve ok, ništa lijekovi, tlak i srce su dobro, i puste me na stolac – ponosno ističe Račić.

Rođeni je Zagrepčanin, u Velikoj Gorici s obitelji živi od početka devedesetih, a kad krene priča o njegovu porijeklu, sam sebe će nazvati “crnom ovcom u obitelji”…

– Da, rođen sam u Zagrebu, zato i kažem da sam prva crna ovca u obitelji, jer su svi moji rođeni u Dubrovnika, i roditelji i starija sestra. No onda je otac došao raditi kod pokojnog Branka Gavelle, gdje je radio kao scenograf i tehnički direktor – priča Račić i dodaje:

– Kako sam u ratu bio na fronti u Sisku, nakon njegova završetka nekako me je vukla Gorica i odlučili smo se tu preseliti. Nikad nismo požalili, Velika Gorica je pravi obiteljski grad, tu sam osnovao obitelj. Imam sina i kćer, koji su jako ponosni na mene , no oni, kao ni supruga nisu baš naklonjeni darivanju krvi. Ja sam, eto, krv dao 349 puta, a oni se boje igle – sa smiješkom kaže Jadranko.

A kad mu već promocija darivanja krvi ne ide od ruke kod kuće , utjehu nalazi u prezentacijama u školama i vrtićima.

– Radimo kampanje, baš se trudimo, idemo po dječjim vrtićima, školama, imamo svoju maskotu koja nas prati… Kada idemo u posjete, naravno da počnemo sa svojim pričama. Kad dođem pred djecu, najčešće prvo pitam ‘koliko je vas u razredu’. I kad oni kažu, recimo, 30, ja kažem: ‘E, kad bi svatko od vas dao krv po tri puta, i dalje svi zajedno ne biste bili ni blizu meni!’ Onda oni u čudu ispituju kako je to moguće te ih na taj način zainteresiram. Uvijek bacim težište na to da vi s tim činom stvarno nekome možete spasiti život, da ne kažem da je za jednu običnu operaciju, u kojoj niste životno ugroženi ,potrebno deset doza krvi! – kaže Račić

U životu izvan darivanja krvi, Jadranko Račić je čovjek koji je iskombinirao dvije naizgled nespojive stvari, bankarstvo i kazalište.

Valjda će me pustiti do 70…

– Ja trenutno radim u kazalištu Gavella kao referent nabave, no kad sam tek počeo raditi, zaposlio sam se u Zagrebačkoj banci i tamo proveo dvije godine. U svojim počecima me jedna prijateljica pozvala jer se otvorilo mjesto za inspincijenta, pitala me hoću li to pokušati raditi, a ja kažem: ‘Pa mogu probati!’ I tako sam od 1980. do 1985. bio u Gavelli. Međutim, kako mi se neke stvari nisu svidjele, pokupio sam se i na sreću se uspio vratiti u Zagrebačku banku, gdje sam ostao do 2003. godine, kada sam postao tehnološki višak. Tijekom osamdesetih, ali i u vrijeme kada sam bio bez posla, radio sam i na Dubrovačkim ljetnim igrama ka inspincijent – priča svoju priču Račić.

Jadranko ima punu kući priznanja za učinjeno u svijetu dobrovoljnog darivanja krvi… Foto: Grgur Žućko/PIXSELL

U životnom kalendaru danas su 64 godine, razmišlja Jadranko i o budućnosti, svjestan da sve ima svoj vijek trajanje, pa tako i mogućnost darivanja krvi. Iako, teško mu je i zamisliti da jednom više neće moći darivati krv.

– Postoji dobna granica do koje se daje krv. Donedavno je to bilo do 65 godine, ali sad su to pomaknuli na 67 godina. Dok god mogu, ja ću redovno ići na separator svaki mjesec. S time da su mi rekli da se, ako je čovjek baš jako dobrog zdravlja, sve do 70. godine može dva puta godišnje dati krv… Ja se nadam, ako zdravlje ovako posluži, da ću uspjeti i tri puta godišnje – planira budućnost Račić, pa zaključuje sa širokim osmijehom:

– Svjestan sam da godine čine svoje, da postoji trenutak kad jednostavno svemu dođe kraj. Ali svakako ću, bez obzira na to, u našoj udruzi promicati darivanje i poticati mlade svojim primjerom, da i oni postanu darivatelji! Nevjerojatan je osjećaj kad znaš da si nekome pomogao, pogotovo kad shvatiš da si nekome doslovno spasio život.

Bio je to, kad se sve zbroji, razgovor s ogromnom dozom humanosti, trenuci u kojima čovjeka gotovo šokira, impresionira koliko se netko može posvetiti darivanju krvi, koliko je “unutra” kad se o tome priča, koliko je motiviran da prenese svoju ljubav na nove generacije… I teško je i zamisliti bolji povod da svatko od nas barem pokuša ići ovim putem. Barem jednom, za početak…

Priča iz kvarta

FOTO Humanitarka uspjela! Ni kiša ne može ništa goričkoj plemenitosti…

Tisuće i tisuće Velikogoričana i njihovih gostiju navratili su u subotu do betonca u Cvjetnom naselju, do šeste Humanitarke. Igrao se odličan nogomet, koji ni kiša nije mogla zaustaviti, ali važnije je da je skupljen novac za pomoć sedmogodišnjoj Loreni Rinčić

Objavljeno

on

Automobili su lagano, jedan iza drugoga, obilazili parkirališta u blizini Cvjetnog naselja. Međutim, prvo – puno. Ajmo na drugo… Puno! Pa onda i treće, i četvrto… Parkirani automobili stajali su i uz cestu, bili su praktički jedan na drugome, a sve skupa jasno je govorilo da se ovdje događa nešto posebno. I nešto veliko.

– Bilo je i prošlih godina puno ljudi, ali mislim da nikad nije bilo kao ove godine. Teško je govoriti u brojkama, ali činilo se da je tijekom cijelog dana oko terena bilo valjda tisuću ljudi – zadovoljni su organizatori Humanitarke.

A nakon svega, nakon 14 sati vrlo aktivnog i sjajno posjećenog programa, mogli su biti zadovoljni. Unatoč kiši, koja je cijeli dan prijetila, a u jednoj fazi i “za pravo” padala, unatoč umoru i iscrpljenosti.

– Naravno da moramo biti zadovoljni, koliko god je sve to iznimno napodno i zahtjevno. Igrao se odličan mali nogomet, čak su i velika imena hrvatskog futsala, ljudi koji su osvajali Kutiju šibica, igrali punom snagom, gotovo ‘na nož’. I svaka utakmica bila je takva, baš se imalo što vidjeti, čak i kad je kiša padala – pričaju nam dečki iz organizacije dan poslije, nakon što su pospremili sve što je ostalo iza šestog izdanja Humanitarke.

Pivo je teklo u potocima, službeni komentator zabavljao je okupljene na jedan poseban način, koji se može doživjeti samo na Humanitarki, ljudi su ubacivali svoje priloge u “škrabice”, a dobar dio dana ugođaju je doprinosilo i meso koje se krčkalo na roštilju.

– Pripremili smo 300 kilograma mesa, ali već do 14 sati dvije trećine su otišle. Sumnjam da će biti dovoljno za cijeli dan… – govorio nam je jedan od volontera, zadužen za okretanje ćevapa, kobasica i pljeskavica.

I sve to, sva zarada i svi prihodi, išli su za Lorenu Rinčić, sedmogodišnju djevojčicu kojoj su potrebne terapije koje bi joj omogućile lakše hodanje. I Lorena je, sa sestrom i roditeljima, došla na turnir, odradila milenijsku fotografiju na kojoj se pojavila većina okupljenih u tom trenutku, pa se sa širokim osijehom sklonila sa strane, da utakmice mogu ići dalje.

Pala je u međuvremenu i noć, ulična rasvjeta bila je sasvim dovoljna za ono što je potrebno ovakvom turniru, a ni mokar beton igrališta u Cvjetnom naselju nije spriječio one najbolje da odigraju sjajne utakmice sve do finala. Ono je riješeno na penale, najbolji su dobili i nagrade, ali to je u ovom slučaju bilo u drugom planu. Puno je važnije da je cilj, prema svemu sudeći, ostvaren. Onaj humanitarni cilj, naravno.

– Tijekom tjedna ćemo riješiti sve detalje i nakon toga objaviti kompletan financijski izvještaj. Puno je tu obaveza, puno troškova, ali ne sumnjamo da smo zacrtani iznos od 54.000 kuna prikupili. Vjerujemo da smo ga i premašili, a to je ipak najvažnije – zaključuju iz organizacije.

I već ovih dana, nemojte sumnjati u to, kreću pripreme i za sedmu Humanitarku. Još veću, još bolju, s nekim novim humanitarnim i plemenitim ciljem.

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Stigla Humanitarka! ‘Družit ćemo se, igrati nogomet i skupiti za Lorenu’

U subotu u 8 sati počinje prva utakmica tradicionalnog malonogometnog humanitarnog turnira, a finale je na rasporedu u 21 sat. Između toga smjestit će se sati i sati pomaganja malenoj Loreni, druženja i uživanja u malom nogometu… Vidimo se na Cvjetnom!

Objavljeno

on

Počeli su kao skupina entuzijasta koji su organizirali malonogometni turnir, družili se i zabavljali, a usput i prikupili novac za pomoć onima kojima je najpotrebnije. A onda su, godinu po godinu, postepeno rasli i u sljedećih šest godina izrasli u velik i važan malonogometni turnir,  kojeg je silno važno osvojiti, u prvom redu zbog prestiža. Sve više ljudi se priključivalo, iz godine u godinu mijenjali su se ciljevi, rasli su iznosi koje je bilo potrebno skupiti, cijela priča oko Humanitarke je višestruko nadmašila okruženje u kojem se rodila i nastala.

A oni su, društvo koje se bavi organizacijom – što je posebno važno – ostali skupina entuzijasta koji organiziraju malonogometni turnir, druže se i zabavljaju, a usput i prikupljaju novac za pomoć onima kojima je najpotrebnije.

– Da, rastemo svake godine, to je činjenica. Sam turnir ove će godine biti posebno jak, spominju se svakakva jaka imena, što možda djelomično može promijeniti početnu ideju, da ovo bude kvartovski turnir, ali i to je veliko priznanje za nas. Mi smo, naime, valjda jedini turnir koji nema nagradnog fonda, a privlači jaka imena iz svijeta hrvatskog futsala. I ne samo da dolaze igrati, nego se i jako trude osvojiti turnir, slave pobjede kao da igraju Ligu prvaka… – zadovoljni su dečki iz organizacije Humanitarke.

Za one koji su eventualno pali s Marsa pa ne znaju o čemu je riječ, ponovit ćemo da se radi o projektu koji su pokrenuli velikogorički Bad Blue Boysi i njihovi prijatelji, o turniru kojim se kroz kotizacije i sve ostale prihode skuplja pomoć za odabranu namjenu. Svake godine to je netko drugi, a ove godine pomagat će se maloj Loreni, kojoj su potrebne skupe terapije. Skuplja se 54.000 kuna, a dio novca već je prikupljen.

– Pridružile su nam se Buvljakuše, koje su na proljetnom buvljaku skupljale za Lorenu, kao i naš pikado klub, koji je prošli tjedan organizirao turnir na kojem se također skupljalo za ovu svrhu. Razlika u odnosu na prošle godine je i u tome što smo uplatama na račun već skupili značajan novac, no tu više nije riječ o tvrtkama, koje bi nam uplatile po nekoliko tisuća kuna, nego o običnim ljudima, koji uplaćuju po 20 ili 30 kuna. I to nam znači još i više, kad vidimo da su se ljudi senzibilizirali, da su nam se priključili – ističu organizatori.

Njihov nepisani kodeks kaže da nitko od njih ne istupa po imenom i prezimenom. Svi su zajedno, sve rade zajedno, a zajedno i nastupaju prema van. Transparentno i bez dvojbi kad je riječ o prikupljanju novca, s redovnim izvještajima na svojoj Facebook stranici, skromno i bez isticanja kad treba preuzeti zasluge. A one su velike, u to nema sumnje, jer ovdje je riječ o događaju koji zahtjeva višemjesečnu organizaciju i pripreme.

– Evo, baš nosimo i prenosimo, slažemo i postavljamo sve. Složili smo već stolove, postavljen je i šator, spremni su i točionici, tako da ćemo po noći morati imati i čuvara. Sve skupa izgledat će vrlo slično onome od prošle godine, kad je sve prošlo izvrsno. Imat ćemo opet i poligon za djecu, dječji nogomet, a sve to prošle je godine okupilo valjda stotinjak djece na turniru. Tu je i ponuda hrane i pića, ali prije svega ćemo ponuditi dobru i ugodnu atmosferu – najavili su organizatori.

Naslov pobjednika, inače, brani momčad Taksi Bračić, no imat će jako težak posao u pokušaju da obrane naslov, budući da će na betonskom igralištu u Cvjetnom naselju zaigrati i četvrtfinalist ovogodišnje Kutije šibica, i višestruki polufinalist Kutije… No nogomet je ovdje ionako uvijek u drugom planu, puno je važnije okupiti se i skupiti novac za zacrtani cilj, pomoći malenoj Loreni i tako napraviti još jedno dobro djelo. Šesto po redu, s velikim šansama da se taj niz protegne na još puno, puno godina. Bilo bi šteta da bude drukčije… Kao što bi bilo šteta i da svatko od Goričana barem ne prošeta do Cvjetnog naselja u subotu, vidi što se tamo događa, osjeti tu atmosferu i pomogne koliko može. Program će trajati cijeli dan, s velikim finalom u 21 sat. Nakon toga kreće “after party”…

– Želimo približiti ovo što radimo svim Goričanima, pa ćemo ovoga puta ‘after’ imati u Music Hallu. Izvlačenje parova je bilo u VG Sportu, a sljedeće godine ćemo otići u nova dva kafića. Svi oni sudjeluju na našim turnirima svake godine, riječ je o 20-ak standarnih ekipa, a ovih 12 preostalih mjesta popunili smo za sat vremena – zadovoljno govori vrijedna ekipa iz organizacije.

I ništa im, čini se, ne može pokvariti planove. Ništa osim, eventualno, kiše…

– Pratimo vrijeme cijeli tjedan, naravno da pratimo, pogledaš svaka dva sata je li se što promijenilo… I uglavnom svaki put pokazuje nešto drugo. Nadamo se da ćemo ipak imati sreće, da nam kiša neće raditi probleme. Moguće je da padne koji kratkotrajni pljusak, ali važno je da ne pada cijeli dan. Valjda i neće – nadaju se dečki.

Ma neće. Priča je, realno, predobra da bi se kiša usudila sve to pokvariti. Bježi, kišo, s Cvjetnoga…

Želiš dati svoj doprinos akciji “Za Lorenu”? Možeš to učiniti odmah…
Goričani Humanitarka – (napomena) za Lorenu Rinčić:
IBAN: HR0224840081502011654
SWIFT: RZBHHR2X

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Načelnik Malić: ‘Goričani su jako topli ljudi, ovdje je lijepo biti policajac’

Perica Malić posljednjih je godinu i pol na funkciji načelnika goričke policijske postaje, no to je zapravo njegov povratak u naš grad, u našu policiju. U ekskluzivnom intervjuu predstavio se Goričanima, govorio o svojoj prošlosti, planovima i ambicijama…

Objavljeno

on

Kad dolaziš na dogovoreni intervju s čovjekom kojem uz ime piše “načelnik policije postaje Velika Gorica”, negdje u podsvijesti, htio ili ne htio, pomalo robuješ stereotipima. Pa očekuješ da će te dočekati namrgođen, ozbiljan tip, jer policajce takav imidž nekako prati. Međutim, dipl. krim. Perica Malić (47) već prvim osmijehom, pri rukovanju, sruši sve te stereotipe. On je pravi profesionalac, jedan od onih koji će odvagnuti svaku izgovorenu riječ, ali istovremeno je i šarmantan, vedar, optimističan, često sa smiješkom na licu.

Reći će odmah, i prije nego što smo se smjestili u stolac u njegovu uredu na trećem katu, da nije čovjek od velike priče, da mu bolje leži operativni dio, ali došlo je vrijeme da Goričani upoznaju prvog čovjeka svoje policije. Tu je već godinu i pol, čuva naš grad…

Kako biste se Vi sami ukratko predstavili Velikogoričanima?

Rođen sam u Travniku 1972. godine, a u policiji radim već 25 godina. Počeo sam u Osijeku 1994., kad sam prošao obuku za prometnog policajca. Najbolje godine mog života uzeo je taj nesretni rat, a kako je prijatelj bio policajac, preporučio me… Prošao sam sve linije rada u policiji. Nakon Osijeka sam došao u Veliku Goricu, tu sam s 1999. na 2000. proveo godinu dana, da bi zatim otišao u Maksimir, pa prešao u Odjel za osiguranja, a posljednjih osam godina bio sam pomoćnik načelnika temeljne policije u PP Trešnjevka. I danas mogu reći da ni za što ne bih mijenjao ovaj posao, unatoč svim stresovima koje on donosi.

Što pamtite iz te prve svoje ere u goričkoj policijskoj postaji?

Završio sam edukaciju za očevide prometnih nesreća, a ubrzo nakon toga došao sam u Veliku Goricu. Tu sam zatekao bazu ljudi koja i danas radi ovdje, iskusne policajce koji čine okosnicu ove postaje, što mi je i značajno olakšalo ovaj povratak u Goricu. Načelnik je tad bio Josip Hibler, a nakon njega došao je Evelin Mustapić.

Koliko se Velika Gorica promijenila kao grad u tih 18 godina?

Jako puno. Dolaskom u Veliku Goricu stvarno sam se ugodno iznenadio koliko se grad u ovih 18 godina promijenio. U to vrijeme imao je epitet spavaonice grada Zagreba, a danas je to jedan vrlo, vrlo ozbiljan grad. To se očituje u arhitekturi, prometnoj infrastrukturi, ali i svemu ostalome. Kažem, baš sam ugodno iznenađen.

Čime se bavite kad niste na poslu, što su Vam ispušni ventili?

Obožavam sve što ima veze s prirodom, bilo to planinarenje, skijanje ili nešto treće. Sve što ima veze s odlaskom iz urbanih sredina. Kroz ovaj posao dođe do zasićenja situacijama u kojima je veliki broj ljudi. Radio sam jako puno osiguranja sportskih i kulturnih događaja, od utakmica do koncerata, tako da zaista uživam biti u prirodi, u miru i tišini, okružen dragim ljudima. To je ono najljepše.

Što Vam je najteže u policijskom poslu?

Osobno mi je najteže palo izvijestiti obitelj o smrti drage osobe. Nema dvoje, to je najteži dio posla. Ne samo meni, slično razmišljaju i svi moji kolege u policiji. To je jedna ružna strana policijskog zvanja, takva iskustva ostaju u sjećanju. Obično se za to biraju ljude koji imaju malo više iskustva i pedagoškog smisla. U policiji nema neke posebne pripreme za takve situacije, iako vjerujem da bi to pomoglo, da ljudi nauče kako pristupati u takvim situacijama.

Postoji li još neka trauma od posla, nešto što se ne zaboravlja?

Jedan od ružnijih trenutaka datira iz vremena kad sam radio u Maksimiru. U jednoj noćnoj patroli slučajno smo naletjeli na počinjenje kaznenog djela, na počinitelje koji su upravo pokušavali ukrasti automobil. Iznenadili smo ih, a oni su nas pokušali pregaziti! Udarili su u naš automobil i pokušali blokirali moja vrata, pa sam čak zadobio i lakše tjelesne ozljede. Ali nemaš tu vremena puno razmišljati, tek poslije, kad sve prođe, počne raditi adrenalin… Ružna uspomena i onaj veliki sukob na Maksimiru, u kojem je kolega iz Varaždina od pirotehničkog sredstva ostao bez oka, vodio sam jednu od postrojbi. To su iznimno stresne situacije…

Godinu i pol mandata je iza Vas, jeste li se već udomaćili ovdje?

Definitivno. Goričani su jako kvalitetni ljudi, vrijedni, pošteni i radišni, no naravno da uvijek ima i negativnosti, kao i svugdje. I zato smo mi ovdje, da na to utječemo. Krećem se dosta među ljudima, to je neminovno, ovaj posao se ne može raditi ako si vezan samo za ured. Moj posao je da razgovaram s ljudima, komuniciram, da budem dostupan za njihove svakodnevne probleme. Moja filozofija i smisao rukovođenja je da budem dostupan svima.

Kakva je sigurnosna situacija u gradu?

Evo, reći ću vam u brojkama. Tijekom 2018. godine zabilježeno je 549 kaznenih djela, što je porast za 102 kaznena djela u odnosu na 2017. Od toga smo riješili 313 slučajeva, što je vrlo, vrlo visokih 57 posto. Po tome je gorička policija u samom vrhu PU zagrebačke. Temeljna policija puno se bavi osiguranjima i očuvanjem reda i mira, a posebno je velik porast u upravnim poslovima, u prvom redu u referandi za strance, državljanstva i radne dozvole. U 2017. je turistički boravak zatražilo 20.607 ljudi, a u prošloj godini 36.276 Stalni boravak je zatražen u 30 slučajeva, a godinu prije 15. I opet se vraćamo na ono da Gorica više nije spavaonica nego ozbiljan grad.

Što je taj rast i razvoj grada donio policiji?

Izgradnja novih cesta dovelo je do lagodnijeg života građana, no iz sigurnosnog aspekta nama to nosi druge probleme. Počevši od prometnih nezgoda, ali i kaznenin djela. Imali smo jedan slučaj u kojem je počinitelj iz Rijeke dolazio u Goricu ‘raditi’, pa se brzo vratiti u Rijeku. Srećom, otkrili smo ga i taj je slučaj riješen.

Koji su Vam sljedeći planovi?

Razgovarali smo s Gradom, želimo na ključnim mjestima u gradu postaviti nekoliko sigurnosnih kamera. Puno bi nam pomogle u prometu, a lakše bi dolazili i do počinitelja kaznenih djela. Gorica je po tom pitanju vrlo zahvalna, kad bismo pokrili šest do sedam značajnijih pravaca, posao bi nam bio značajno olakšan. Srećom, gradski oci identično razmišljaju i vjerujem da će se iznaći sredstva da se to realizira. Kamere bismo postavili na ulazu i izlazu iz grada, na još nekim bočnim pravcima, a to bi nam bilo dovoljno.

Posljednjih mjeseci grad je uznemirila serija razbojništava u trgovinama “Mlin i Pekare”. Što se događa u tome slučaju?

U ovom trenutku to je najveći ‘serijaš’ na području PU zagrebačke koji nije otkriven. Za slučaj su se zainteresirale i kolege iz Zagreba, iz Odjela za razbojništva, jer taj počinitelj postao je ozbiljna priča. U svakom slučaju, radimo na tome.

Kakva je situacija s drogama na goričkom području?

Što se toga tiče, nisam optimist. Tu ne stojimo dobro. Opet ću ja o brojkama… U 2017. imali smo 52 kaznene prijave, a u prošloj godini 86. Imamo i nedavni slučaj, u kojem je stanu u Velikoj Gorici pronađeno gotovo 1,5 kilogram marihuane, 255 tabletica ecstasyja, 22 grama kokaina i 181 gram psihodeličnih gljiva. Zbog svega toga apeliram i ovim putem na sve građane, pogotovo na odgojne ustanove, da utječu na mlade, da im objasne da je droga zlo i da je definitivno ima u Velikoj Gorici.

Kakva je situacija s alkoholom u prometu?

Svi smo mi skloni precijeniti svoje vozačke sposobnosti, zato i moram naglasiti… U prošloj godini imali smo četiri poginula u prometu, što je za Goricu jako puno. Godinu ranije poginula je samo jedna osoba. To su ružni podaci i zato je intencija PU zagrebačke naglašavati tzv. ‘četiri ubojice u prometu’ – brzinu, alkohol, pojas i mobitel. Stalno imamo akcije po tom pitanju, ali sad mogu najaviti da će se u Velikoj Gorici raditi ‘ljevak’. Na pogodnoj poziciji, gdje ne ometamo promet, u noćnim satima ćemo zaustavljati sva vozila koja se kreću kolnikom. Neće se moći dogoditi da netko prođe, a ne bude zaustavljen i prekontroliran. Taj model pokazuje dobre rezultate, a uskoro ćemo imati i prezentaciju, da pokažemo kako se to radi.

Kakva je situacija s prekršiteljima trenutačno? Odnosno, je li soba za triježnjenje u funkciji?

Je, u funkciji je, kako ne, u nju dovodimo i one koji su privedeni zbog obiteljskog nasilja… Ali u prosjeku smo po tom pitanju, čak možda i ispod prosjeka. Ali mogu vam reći da vrlo edukativno djeluje na ljude koji prespavaju u njoj, ha, ha.

Što biste voljeli postići u ove preostale tri i pol godine, koliko Vam je ostalo do kraja mandata?

Bilo bi dobro prije svega se popuniti s mladim i kvalitetnim kadrovima, nadam se da i hoćemo, da mi zaživi ustroj krim-policije i prometne policije, da se pojačamo u tehničkom smislu. Važno mi je da, ako i ne nastavim posao ovdje, da nekome drugome ostavim zdrave uvjete za normalan rad.

Ostaje li se Vama u Gorici i nakon ovih prvih pet godina?

Meni je ovdje ugodno, apsolutno, Gorica je jako lijep grad za živjeti i raditi, a hoću li ostati, odlučit će netko drugi. Doma sam u Novom Zagrebu, nije mi ni daleko.

Kako Vam se čini status policajca u društvu, kako ljudi gledaju na vas u odori?

Za razliku od Zagreba, policajci u Gorici uživaju puno bolji status. Puno su priznatiji, cjenjeniji, imaju ljudskiji pristup nego u sredinama u kojima sam dosad radio, u velikim postajama poput Maksimira i Trešnjevke. Ogromna je razlika, ja bih rekao da Gorica još uvijek ima dušu. Odnos prema policajcima je puno korektniji i topliji nego u Zagrebu.

Nastavi čitati

Reporter 381 - 18.04.2019.

Facebook

Izdvojeno