Poveži se s nama

Priča iz kvarta

‘Možda će vam na prvu zvučati nevjerojatno, ali… dao sam krv 349 puta!’

Jadranko Račić (64) jednom mjesečno odlazi darivati krv na separatoru, pa je došao do čudesne brojke kojom je ušao u knjige rekorda. Od svoje 18. godine do danas skupio je 93 “klasična” davanja, a na aparatu je bio čak 256 puta…

Objavljeno

Na dogovoreno mjesto došao je nekoliko minuta ranije, nakon što je završio radni dan trebalo je još odraditi i intervju, ali Jadranku Račiću (64) ništa nije teško. I zato na ono naše uvodno “kako ste” spremno odgovara:

– Jako dobro. Ma što dobro, odlično!

I tako, zapravo, napravi uvod za ono zbog čega smo se i našli s našim rekorderom. Jadranko Račić, naime, hodajuća je legenda u svijetu dobrovoljnog darivanja krvi, a na još jedno vrlo konkretno pitanje, “koliko ste točno puta dali krv?”, kao iz topa ispalit će gotovo šokantan odgovor:

– Točno 349 puta!

I odmah se u glavi odvrti računica… Ako je počeo s 18, a ranije ne može, ako se krv može dati najviše četiri puta godišnje, za tu brojku mu treba nešto više od 86 godina! Dakle, nemoguće. Ili je ipak moguće?

– Evo, sad ću vam pokazati jedan letak, koji je nedavno izdala naša udruga – počinje objašnjavati Jadranko, pa izvadi papir na kojem velikim slovima piše “Afereza”.

– Dakle, afereza je davanje krvi pomoću staničnog separatora, stroja koji vam ne uzima cijelu krv, nego leukocite, trombocite i plazmu, samo ciljanu količinu krvi, a ostatak centrifugira, odvoji i vrati natrag. Nakon što postupak bude gotov, čovjek ostane bez manje od jednog decilitra krvi, što je velika razlika u odnosu na klasično davanje krvi, kojim vam uzmu oko 4,5 decilitra. Zbog toga se i ne mora čekati tri mjeseca da opet daš krv, nego možeš davati jedanput mjesečno – pojasnio je Jadranko kako je došao do ove ogromne, impresivne brojke u svojoj “karijeri”.

Jadranko Račić spada među rekordere čak i u svjetskim razmjerima… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL

Nije to posebno ugodna metoda, zahtjeva vrijeme i odricanje, mirno ležanje i strpljenje.

– Meni taj postupak, od pet ciklusa uzimanja i vraćanja, traje oko 50 minuta. Ležite i čekate, s tim da ima i slabijih aparata, njima treba i 20-ak minuta duže. S time da su ovo novi aparati. Kad sam 1991. počeo davati krv ovom metodom, bio je to veliki aparat koji je na jednu ruku uzimao, a na drugu vraćao krv. I trajalo je sat i pol. Dakle, sat i pol ste nepomično ležali s obje ruke ispružene. Sjećam se da je doktor Magluh, koji je u Zavodu prvi počeo s tim aparatima, rekao: ‘Siguran sam da će vas zasvrbiti oko, nos ili obrva, slobodno recite ako bude tako pa ću vas ja počešati’. A znate, naravno, u takvim situacijama vas, kao za peh, sve češe – prisjeća se gospodin Račić.

Zabranjeno je biti uzrujan

Kad govori o darivanju krvi, u očima se pojavi neki poseban sjaj, vidi se na prvu da je sve to za njega priča s posebnim značenjem, u koju unosi puno emocija.

– Da se mene pita, davao bih krv i češće, u principu bi se moglo davati čak i svakih tjedan dana, ali Zavod i Crveni križ su postavili pravila kojih se moramo svi držati. Zbog sigurnosti darivatelja dozvoljeno je samo jednom mjesečno – kaže Račić.

Za njega je darivanje krvi strast, način života, gotovo bi se reklo jedna vrsta ovisnosti o pomaganju drugima. Iako, on će to drukčije nazvati…

– Hobi! Za mene je ovo hobi. I velika ljubav. Jedanput sam operirao bruh i nisam smio šest mjeseci darivati krv. Uh, to nije bilo lako izdržati, jedva sam čekao da prođe to razdoblje i da mogu opet dati krv – sa smiješkom kaže Jadranko.

I ne radi se u njegovu slučaju samo o kvantiteti, o brojevima, nego i o kvaliteti. Njegova je krv, kako kažu testiranja na tom području, najkvalitetnija u Hrvatskoj! S najviše zdravih stanica, toliko “jaka” da bi svaki put mogao dati i dvije doze krvi umjesto jedne.

– Da, tako kažu… Moj broj trombocita, crvenih krvnih stanica, ide između 375 i 415 tisuća , a da bi mogli ići na separator morate imati barem 200 tisuća. Dakle, više nego duplo sam iznad tog minimalnog uvjeta – kaže Jadranko.

A to, zapravo, ima i prilično logično objašnjenje. Davanje krvi samo po sebi dovodi do njezina obnavljanja, što se kod ljudi poput Jadranka itekako vidi i osjeti. Međutim, u njegovu slučaju je riječ i o disciplini, načinu života i prehrani, jer on u svakom trenutku razmišlja kako postići da mu krv bude što kvalitetnija, samim time i da se osjeća što bolje…

– Ne bih rekao da imam neku posebnu prehranu, ali postoje neka pravila kojih se držim. Prije davanja krvi čovjek ne smije biti natašte i, naravno, ne bi smjeli biti uzrujani… Ne pušim, pušio sam davno, dok nisam završio gimnaziju, no tada sam se počeo baviti sportom , rukometom, i tako bacio cigaretu jer jedno i drugo nije išlo zajedno – kaže Račić

Ljudi obično na dan darivanja krvi piju puno tekućine, pravilno jedu kako bi im krv bila što bolja ili pak, odmah nakon što daruju krv, idu na pizzu, ćevape… Ali naš Jadranko ima totalno drugačije rituale.

– Kad je akcija krvi onda popijem dva decilitra Coca-cole, čisto zbog tekućine, a u zavodu u Petrovoj dobije se i sendvič pa ga najčešće uzmem za gablec. Iako, zna se dogoditi i da ga zaboravim pojesti do kraja radnog dana… Inače mi je običaj ujutro, naravno nakon što popijem crnu kavu , namazati dvije šnite kruha s maslacem – prepričao je Račić.

Takav životni režim, posvećenost onome što sam naziva hobijem, dovelo ga je do toga da se osjeća odlično.

Supruga i djeca krv ne daju…

– Evo, da kucnem u drvo, nikakve lijekove ne koristim. Ima nešto i u genima, ali sigurno je da i davanje krvi ima svoj utjecaj – kazao je Jadranko.

Gotovo pet desetljeća darivanja krvi je iza njega, sasvim dovoljno vremena da u njegovu svijetu davanje krvi postane najjednostavnija stvar. Ono što je nekome drugome popiti kavu, njemu je dati krv. Lako i bez pola muke.

Svako darivanje krvi uredno se zapisuje u knjižicu, kojih je Jadranko promijenio već nekoliko… Foto: Grgur Žućko/PIXSELL

– Prvi put sam krv dao u četvrtom razredu gimnazije, s 18 godina, budući da po zakonu samo punoljetni ljudi mogu davati krv. U sljedećih nekoliko godina, tamo negdje od 1974. do 1978., davao sam krv možda jednom godišnje. Kad sam počeo raditi, kad je u moju firmu došla akcija darivanja, postao sam redovan. Tako danas imam 93 klasična davanja i 256 na separatoru. I nikad nemam nikakvih problema. Dapače, meni je taj osjećaj super… Gledajte, prije svakog davanja vam mjere količinu željeza u krvi te idete doktoru koji vam mjeri tlak, srce. Dobro, sa mnom više ne pričaju toliko, budući da sam već gotovo kao član, pogotovo u Petrovoj. Iako, i tu u Gorici me znaju, s obzirom da već 25 godina živim ovdje i odazovem se na goričke akcije barem tri puta godišnje. Čisto da malo promjenim, da nisam stalno na aparatima… Tako da oni mene, kad me vide, samo pitaju jel bilo sve uredu, jesam li počeo uzimati kakve lijekove… Ja kažem da je sve ok, ništa lijekovi, tlak i srce su dobro, i puste me na stolac – ponosno ističe Račić.

Rođeni je Zagrepčanin, u Velikoj Gorici s obitelji živi od početka devedesetih, a kad krene priča o njegovu porijeklu, sam sebe će nazvati “crnom ovcom u obitelji”…

– Da, rođen sam u Zagrebu, zato i kažem da sam prva crna ovca u obitelji, jer su svi moji rođeni u Dubrovnika, i roditelji i starija sestra. No onda je otac došao raditi kod pokojnog Branka Gavelle, gdje je radio kao scenograf i tehnički direktor – priča Račić i dodaje:

– Kako sam u ratu bio na fronti u Sisku, nakon njegova završetka nekako me je vukla Gorica i odlučili smo se tu preseliti. Nikad nismo požalili, Velika Gorica je pravi obiteljski grad, tu sam osnovao obitelj. Imam sina i kćer, koji su jako ponosni na mene , no oni, kao ni supruga nisu baš naklonjeni darivanju krvi. Ja sam, eto, krv dao 349 puta, a oni se boje igle – sa smiješkom kaže Jadranko.

A kad mu već promocija darivanja krvi ne ide od ruke kod kuće , utjehu nalazi u prezentacijama u školama i vrtićima.

– Radimo kampanje, baš se trudimo, idemo po dječjim vrtićima, školama, imamo svoju maskotu koja nas prati… Kada idemo u posjete, naravno da počnemo sa svojim pričama. Kad dođem pred djecu, najčešće prvo pitam ‘koliko je vas u razredu’. I kad oni kažu, recimo, 30, ja kažem: ‘E, kad bi svatko od vas dao krv po tri puta, i dalje svi zajedno ne biste bili ni blizu meni!’ Onda oni u čudu ispituju kako je to moguće te ih na taj način zainteresiram. Uvijek bacim težište na to da vi s tim činom stvarno nekome možete spasiti život, da ne kažem da je za jednu običnu operaciju, u kojoj niste životno ugroženi ,potrebno deset doza krvi! – kaže Račić

U životu izvan darivanja krvi, Jadranko Račić je čovjek koji je iskombinirao dvije naizgled nespojive stvari, bankarstvo i kazalište.

Valjda će me pustiti do 70…

– Ja trenutno radim u kazalištu Gavella kao referent nabave, no kad sam tek počeo raditi, zaposlio sam se u Zagrebačkoj banci i tamo proveo dvije godine. U svojim počecima me jedna prijateljica pozvala jer se otvorilo mjesto za inspincijenta, pitala me hoću li to pokušati raditi, a ja kažem: ‘Pa mogu probati!’ I tako sam od 1980. do 1985. bio u Gavelli. Međutim, kako mi se neke stvari nisu svidjele, pokupio sam se i na sreću se uspio vratiti u Zagrebačku banku, gdje sam ostao do 2003. godine, kada sam postao tehnološki višak. Tijekom osamdesetih, ali i u vrijeme kada sam bio bez posla, radio sam i na Dubrovačkim ljetnim igrama ka inspincijent – priča svoju priču Račić.

Jadranko ima punu kući priznanja za učinjeno u svijetu dobrovoljnog darivanja krvi… Foto: Grgur Žućko/PIXSELL

U životnom kalendaru danas su 64 godine, razmišlja Jadranko i o budućnosti, svjestan da sve ima svoj vijek trajanje, pa tako i mogućnost darivanja krvi. Iako, teško mu je i zamisliti da jednom više neće moći darivati krv.

– Postoji dobna granica do koje se daje krv. Donedavno je to bilo do 65 godine, ali sad su to pomaknuli na 67 godina. Dok god mogu, ja ću redovno ići na separator svaki mjesec. S time da su mi rekli da se, ako je čovjek baš jako dobrog zdravlja, sve do 70. godine može dva puta godišnje dati krv… Ja se nadam, ako zdravlje ovako posluži, da ću uspjeti i tri puta godišnje – planira budućnost Račić, pa zaključuje sa širokim osmijehom:

– Svjestan sam da godine čine svoje, da postoji trenutak kad jednostavno svemu dođe kraj. Ali svakako ću, bez obzira na to, u našoj udruzi promicati darivanje i poticati mlade svojim primjerom, da i oni postanu darivatelji! Nevjerojatan je osjećaj kad znaš da si nekome pomogao, pogotovo kad shvatiš da si nekome doslovno spasio život.

Bio je to, kad se sve zbroji, razgovor s ogromnom dozom humanosti, trenuci u kojima čovjeka gotovo šokira, impresionira koliko se netko može posvetiti darivanju krvi, koliko je “unutra” kad se o tome priča, koliko je motiviran da prenese svoju ljubav na nove generacije… I teško je i zamisliti bolji povod da svatko od nas barem pokuša ići ovim putem. Barem jednom, za početak…

Priča iz kvarta

Josipa Afrička u akciji: ‘Pomozite djeci u Tanzaniji, ili kumstvom ili – kravom!’

Velikogoričanka Josipa Matić otišla je u Tanzaniju, među siromašnu djecu, i odlučila im pomoć. Pokrenula je akciju kumstva, u kojoj ljudi sponzoriraju i prate svoje kumče u Africi, a sredstva će se utrošiti na školovanje, prehranu i lijekove za HIV pozitivnu djecu

Objavljeno

on

Nismo ni svjesni koliko nam je dobro u životu dok se ozbiljnije ne okrenemo oko sebe. A ona ne da se okrenula, nego je spakirala kofere i otišla, ni više ni manje – u Afriku!

Riječ je o Josipi Matić, odgajateljica u Dječjem vrtiću Velika Gorica. Djevojka koja ne priča puno, ne hvali se, ali djeluje i stvara čuda. Prepoznao je to i Grad Velika Gorica koji joj je odao priznanje dodijelivši joj nagradu “Turopoljsko srce”.

– Najčešće će me ljudi spojiti s Afrikom, ali i time da sam prošle godine organizirala prijevoz potrebitih školskih stvari i materijala za tamošnje vrtiće i škole. Bila sam u listopadu i studenom u Africi, a sad slijedi moja nova misija – kaže Josipa.

– Očekivala sam lošu situaciju, ali ni izbliza toliko lošu kakva je bila… No jako me veseli i iznenadilo me koliko su škole, profesori i djeca prigrlili tu akciju, nesebičan način darivanja, svojih igračaka i stvari. Djeca su me stvarno pozitivno iznenadili, a što je najljepše, i dalje se javljaju.

Obzirom da Afrika nije baš tu, u susjedstvu, nametnulo se pitanje zašto baš tamo. I kako, jer očito je da se u taj dio svijeta ne ide tek tako, da spakiraš kofere i samo odeš.

– Oduvijek je to čučalo u meni, da ću otići u Afriku. Kad mi se pružila prva prilika, našla sam sirotište koje me bilo voljno primiti k sebi na tri mjeseca, spakirala sam se i otišla. Prvih par dana sam bila u šoku, nisam to baš tako zamišljala, no imala sam sreće što su u to sirotište često dolazili volonteri, pa im bijelac nije bio baš tako strana pojava. Međutim, u gradu, u autobusu, svi su stalno gledali u mene, čak i pitali smiju li me dotaknuti. Djeca su znala plakati jer neki nikad nisu vidjeli bijelca. No, nije to bilo ništa strašno, zapravo sve skupa je vrlo zanimljivo, Tanzanijci su stvarno divan narod i ni u jednom trenutku nisam se osjećala ugroženo, opasno. Stvarno divno iskustvo – prisjeća se Josipa svog prvog posjeta Tanzaniji.

Ali nije joj to bio jedini put, vratila se opet zbog akcije koju je pokrenula i uspješno realizirala prošle godine. Tako je prvi put bila tri, a drugi put dva mjeseca. Za vrijeme posljednjeg boravka rodila se ideja o školovanju djece, i to HIV pozitivne.

– U Tanzaniji je svaki treći čovjek zaražen HIV-om, tako da smo ušli projekt u kojem želimo školovati HIV pozitivnu djecu, ali i poboljšati njihovu prehranu. Imunitet djece koja imaju HIV strašno pati, oni ne mogu bez kvalitetne prehrane, pune proteina, bez tableta – pojašnjava nam.

U Tanzaniji postoje privatne i državne škole. U državnim zna biti i po dvjesto učenika u jednoj učionici, a djeca sama moraju kupiti apsolutno sve, od drvenih klupa za kojima sjede, do bilježnica, uniformi…

– Surova realnost nas je zapljusnula, pa smo došli na ideju da ljudi iz Hrvatske, ili otkud već, budu kumovi toj djeci. To znači da će financirati određeno dijete, znati sve o njemu, pratiti njegov rast i razvoj kroz godine, biti mu kum koji će ga poduprijeti u životu – objašnjava ideju Josipa.

Trenutno je dvadesetero djece u programu, svatko ima svoju priču, a kad se netko odluči za kumstvo, Josipa pošalje priču o određenom djetetu, sve podatke, s kim živi, koliko ih je u obitelji zaraženo HIV-om, u koju školu i razred ide… Dobije i fotografiju djeteta, a sve to šalje se na e-mail. Većinu djece sama je obišla i skupljala informacije, fotografirala ih… Svi su pozvani da naprave ovo plemenito djelo.

– Iznosi su između 200 i 600 eura, ali u toj cijeni je i ta dodatna prehrana, na kojoj smo mi sami inzistirali. Odlučili smo dati 200 eura godišnje za takvu prehranu, imamo čovjeka koji će jednom mjesečno odlaziti na tržnicu i kupovati voće i povrće bogato proteinima. Eto, zato je malo skuplje – kaže Josipa.

Kumovati se može i grupno, nekoliko ljudi zajedno može biti kum djeteta, ali sigurno će biti i onih koji bi željeli to učiniti samostalno.

– Čovjek koji će dijeliti prehranu svaki put će nam poslati slike djece i zato apeliramo na ljude da je možda bolje da uzmu manji iznos, ali da se to školovanje produži na više godina. U interesu nam je da kum dijete pokuša pratititi što je duže moguće.

A ako netko ovome može govoriti iz prve ruke i prenijeti iskustva, to je upravo naša Josipa. I zapravo je teško ne pridružiti se.

– Tko god je ušao u ovu priču, iskustva su sjajna. Iz II. gimnazije imamo dvoje učenika koji su kumovi jednom dječaku i jednoj djevojčici. Kad sam prvi put bila u Africi, upoznala sam ljude koji su nakon devet godina školovanja svoje afričke djevojčice došli i upoznali se. To ne mogu ni opisati, jednostavno se taj susret ne da prepričati. Prošle godine doveli su je na mjesec dana u Hrvatsku, obišli zajedno cijelu zemlju, po prvi put malena je vidjela more. Priča s kumstvom uistinu može postati velika – emotivno prepričava Josipa Matić.

U Tanzaniji školovanje počinje već u vrtiću, a što je dijete starije, školarina je skuplja.

– Prehrana djece koja idu u školu je identična, žalosno je to jer nije baš toliki nedostatak hrane, a oni svaki dan jedu ugali i grah. Probajte zamisliti da svaki dan jedete jedno te isto. To je zemlja koja ima voće i povrće, avokado im stoji dvije kune, pun je protein, a ne mogu si ga priuštiti. S našom malom pomoći djeca će to imati – govori Josipa.

U Tanzaniji su vrlo needucirani, oni HIV ne gledaju kao mi iz naše perspektive. Ni ne shvaćaju da djeca trebaju piti dodatne tablete koje će im ojačati imunitet, i u tom smjeru se pokušava razgovarati s obiteljima.

– Na tu djecu odlučila sam se jer su ta djeca na neki način šikanirana, jer tamo smatraju da su bolesni pa ne trebaju ići u školu. A, što je najgore, oni ni ne znaju tko je sve zaražen!

Ako vas je ovo sve skupa zainteresiralo, javite se na Facebook stranicu “Rafiki – prijatelj djece”. Samo javite da želite biti kum. Ili pošaljite mail na rafiki.udruga@gmail.com.

Osim ovog, tu je još jedan projekt, Karibu kwetu za opremanje domova, jer maloprije spomenuti gimnazijalci, osim što su odlučili biti kumovi djece, zahvaljujući jednoj profesorici zbog koje se priča proširila po školi, u međuvremenu su skupili puno novca.

– Kada škola skupi određena sredstva, mi ih spojimo sa svećenikom koji tamo radi i boravi, koji zna tko što treba i u kakvoj je situaciji. Škola će uskoro poslati prvi novac, pa je on rekao da će ići po obiteljima, nositi krevete i madrace onima koji ih nemaju i spavaju na podu ili vani. Nažalost, životni uvjeti su jako loši. Želimo opremiti te domove i da im se ti uvjeti poprave koliko toliko – kaže Josipa i ističe kako imaju čovjeka od povjerenja koji im šalje i potvrde o uplatama, tako da se točno zna u što je novac utrošen.

No, priči tu nije kraj. Ima još načina kako možete pomoći. Možete i kupiti kravu!

– Kod njih se bogatstvo mjeri u kravama. Što više krava imaš, to si bogatiji čovjek. Ideja je da se kupi krava pojedinim školama, obiteljima ili hostelima, tako da oni od te krave svakodnevno imaju mlijeko i izvor hrane.

Netko će reći da ima gladne i bolesne djece i u Hrvatskoj, ali ne trebamo tako usko razmišljati. Svako dijete je živo biće i zaslužilo je živjeti, gdje god se na ovoj kugli zemaljskoj nalazilo. I zato, pridružite se Josipinim akcijama, neće vam biti žao.

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Žena koja je uzgojila koronu! ‘Od virusa me odmaraju trčanje i vatrogastvo’

Željka Mačak Šafranko molekularna je biologija iz Lazine Čičke, koja je uspjela u laboratoriju uzgojiti virus Sars-Cov-2, što je otvorilo brojne mogućnosti u svijetu znanosti. U vrijeme korone radila je od jutra do mraka i izbjegavala majku…

Objavljeno

on

Jedan za nju običan radni dan, jedan uobičajeni radni zadatak, lansirao je molekularnu biologinju Željku Mačak Šafranko iz Lazine Čičke na male ekrane i na stranice svih važnijih portala i novina. A Željki ni danas nije jasno zašto. Za nju je to, jasno, posao kao svaki drugi… Pitamo, zašto je došla u medije?

– Javnosti je bila zanimljiva informacija da smo na Klinici uspjeli uzgojiti virus. Kako se to radi? Iz uzorka brisa grla i nosa uzela sam malu količinu tekućine i u laboratoriju (koji inače nije onaj u kojem se radi dijagnostika, nego specijalan laboratorij višeg stupnja biosigurnosne zaštite) uzgojila virus. Znači, uzela sam stanice koje inače koristim za uzgoj drugih virusa i stavila na njih bris pacijenta pozitivnog na virus SARS-Cov-2 te nakon nekoliko dana došla pogledati što se događa sa stanicama. Uočila sam promjene koje ukazuju da se u njima virus razmnožio, što smo kasnije dokazali PCR testom – kaže Željka i nastavlja:

– To znači da se sad možemo raditi istraživanja na samom virusu, proučavati njegove karakteristike, možemo inficirati stanice imunološkog sustava i gledati kako se ponašaju, može se testirati antiviralne spojeve… Sad su mogućnosti neograničene. Za sad uzgojeni virus koristimo za poboljšanje dijagnostičkih postupaka i trenutno smo fokusirani samo na dijagnostiku, jer ne možemo biti raspršeni na sto strana. Inače, jedan od zadataka našeg laboratorija je dijagnostika i proučavanje virusa koji prelaze sa životinja na čovjeka. Stoga, kad god imamo priliku, iz kliničkih uzoraka izoliramo viruse kako bismo ih mogli istraživati, tako da SARS-CoV-2 nije bio prvi, a vjerojatno ni posljednji virus koji smo izolirali u laboratoriju – kaže Željka.

Virus SARS-Cov-2 poslan je u Njemačku, prof. dr. sc. Luka Čičin-Šain s Helmholtz centra za infektivna istraživanja u Braunschweigu zamolio je izolat, poslali su ga drugi dan nakon potresa, nazvali su ga Zagreb (službeno ime je SARS-CoV-2/Zagreb). U Njemačkoj razvijaju lijek na bazi antitijela koja imaju sposobnost neutralizirati virus, odnosno spriječiti virus da uđe u stanicu. To je dosta obećavajući pristup i nadamo se da će se pokazati uspješnim.

A njezin život s koronom…

– Moram reći, prekinula sam kontakt sa svojom majkom, koja je u rizičnoj kategoriji, ali nisam izdržala da ne zagrlim djecu. Nisam se bojala da ću se zaraziti u laboratoriju, iako smo računali s tim da bi nam se to moglo dogoditi, jer bili smo u doticaju s medicinskim osobljem koje je u kontaktu s oboljelima. Sjećam se kad je kolega Ivan-Christian Kurolt jedno jutro došao na posao sav blijed, svima u labosu je odmah bilo jasno da je detektirao prvog pozitivanog pacijenta na novi korona virus. Do tad se testiralo dosta pacijenata, svi su bili negativni, a sljedeće dane uslijedili su novi uzorci i shvatili smo da više nećemo ići kući tako skoro. Nekoliko dana smo radili od jutra do mraka, sve dok nam nisu u pomoć došli kolege iz drugih laboratorija, kako bismo ipak posložili neke smjene, da budemo slobodni barem osam sati – prisjeća se najtežih dana Mačak Šafranko.

Okolina je često pitala koliko ima pacijenata, što se to događa, je li to jako opasno, je li slično gripi. Kako kaže, nema tu još uvijek nekog pametnog odgovora. Kod gripe postoji cjepivo, ovdje ga nema, ali osobe starije životne dobi je nužno izolirati iz ostale populacije jer su najrizičnija skupina.

Kako ljudi mogu ozdraviti ako nema lijeka, pitanje je koje se danima provlači, a naša sugovornica pojašnjava da imamo imunološki sustav koji je najčešće dovoljan da bi čovjek ozdravio, iako ponekad, nažalost, kad je organizam oslabljen, virusna infekcija može rezultirati smrtnim ishodom.

Kako kaže Mačak Šafranko, stvari se polako vraćaju u normalu, iako i dalje imaju velik broj uzoraka za testiranje. Na sreću, uglavnom su negativni. Uskoro će se, prema svemu sudeći, moći odmaknuti isključivo od ovog virusa i vratiti se uobičajnim poslovima znanstvenice.

– Oduvijek sam znala da ću biti znanstvenica, samo nisam znala koje vrste. Zanimao me rad sa životinjama, fizika, astronomija, astrofizika…Krenulo je to već u četvrtom ili petom razredu osnovne škole, a kao srednjoškolka doznala sam za studij molekularne biologije. To mi je zazvučalo odlično, kao nešto što bih mogla studirati. Puno sam čitala, knjigu Carla Sagana “Cosmos” pročitala sam nebrojeno puta, fascinirali su me astronomija, zvijezde… Tata je puno sa mnom razgovarao o prirodi i životinjama, puno smo gledali dokumentarce, i mogu reći da sam uz njega zavoljela znanost – otkriva Mačak Šafranko kako je krenula ljubav prema njezinu pozivu.

Išla je u Kemijsku školu u Zagrebu, za kemijskog tehničara. Kako kaže, svi njeni išli su u tu školu, kemija joj je bila super, voljela ju je, voli je još uvijek, te joj znanje koje je stekla tamo uvelike koristi što se tiče samog laboratorijskog posla.

– Ono što sam učila na fakultetu mi je malo manje korisno – kaže kroz smijeh.

Završila je molekularnu biologiju na PMF-u i zaposlila se na Institutu “Ruđer Bošković”. U početku se bavila proučavanjem virusa koji uzrokuje genitalni herpes, a kasnije je proučavala spolne razlike osjetljivosti na oksidacijski stres i starenje.

Na Institutu je provela nešto više od deset godina, a nakon toga se zaposlila u Klinici za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević i tamo je od 2016. godine. Kako kaže, ovo je nešto potpuno drugačije od Ruđera. Ujedno i najbliže oneme o čemu je maštala kao dijete, a da se može raditi u Hrvatskoj.

I sve je to neki prirodan slijed događaja, za Željku poziv, a ne posao koji je ovih dana više nego ikada došao do izražaja, što nam je i sama potvrdila kroz razgovor.

– U ovim uvjetima bilo je užasno stresno i naporno raditi, totalno nam se preokrenuo svakodnevni život. Prije smo radili normalno radno vrijeme, od 8 do 16 sati, sa slobodnim vikendima, a sad radimo u smjenama, vikendima i praznicima. Radimo isključivo dijagnostiku, usput pokušavamo usavršiti testove, dobivamo testove različitih proizvođača, pa ih uspoređujemo, a pokušavamo pomoći i drugim kolegama u drugim institucijama da uspostave dijagnostiku, da se i nama malo olakša. Mi radimo tzv. PCR test, koji detektira komadić virusnog genoma u uzorku brisa pacijenta. To je za sad službeni način dijagnosticiranja, no postoje još serološki testovi, koji detektiraju prisutnost antitijela na sam virus u krvi, ali oni još nisu do kraja pouzdani za samu dijagnostiku – pojašnjava nam.

Također, ističe kako nikakvog straha od posla s virusima nema. Postoje određena pravila, dobro su zaštićeni, i lakše se zaraziti bilo gdje drugdje nego u laboratoriju.

– Moj život prije korone bio je ugodan, radila sam svoja znanstvena istraživanja, zaposlena sam na EU projektu Znanstvenog centra izvrsnosti za virusnu imunologiju i cjepiva, i moj posao je da proučavam rani imunološki odgovor na hantaviruse, koji se na čovjeka prenose s malih glodavca i uzrokuju takozvanu ‘mišju groznicu’.Za vrijeme epidemije te groznice skupljala sam uzorke krvi pacijenata i njihove kliničke podatke, a u laboratoriju sam radila istraživanja sa samim virusom. To je sve bilo vrlo ležerno, no otkad se pojavila korona, sve je to stalo i promijenilo se.

U slobodno vrijeme Željka se, zabavlja sa svoje dvoje djece, igra se sa svoja tri psa, a ispušni ventil joj je trčanje.

– Prije korone sam u slobodno vrijeme trčala, to je moja velika strast, jako sam voljela ići na utrke, između ostalog i zbog druženja i sjajne atmosfere na startu, ali i cilju svake utrke – kaže Mačak Šafranko.

Članica je i DVD-a Lazina Čička. Prvo se učlanio suprug, a zatim i ona. Položila je za vatrogasnog časnika i, iako je obuka bila vrlo zahtjevna, kaže da joj se to jako svidjelo, jer to je jedan potpuno novi svijet. Za sad je iza nje jedna intervencija gašenja požara na otvorenom, no kako kaže DVD se tek razvija i tek nabavljaju opremu, pa do sad nije bilo ni mogućnosti sudjelovati na većim intervencijama.

A prošla je s vatrogascima i razne trkačke izazove, od Turopoljske trke, međunarodne vatrogasne utrke na Malom Lošinju, do Zagreb Firefighter Stair Challengea prošle godine, koji je bio pravi izazov. Tamo je istrčala 600 stepenica u zgradi u Strojarskoj ulici, u vatrogasnom odijelu, ali bez vatrogasnog aparata, jer njezin DVD to još nema. Iako, kako kaže, i oprema koja je bila propisana bila je posuđena, i u tome je bilo jako zahtjevno trčati. Međutim, odradila je pripreme u stambenoj zgradi u kojoj joj živi majka, a i kod je trčala kuće po stepenicama. Ponosna je jer je to bio još jedan način promicanja DVD-a Lazina Čička.

Dodaje kako bez podrške obitelji ne bi mogla ovako raditi svoj posao.

– Bez njih sigurno ne bih dogurala do kuda jesam, a u ovoj novonastaloj situaciji i djeca su mi preko noći morala odrasti i snalaziti se – priznala je Željka.

Na Klinici ima ugovor do 2022., no ne razmišlja što će biti kad on istekne. Nema ambicija otići raditi u inozemstvo i vjeruje da će dobar posao pronaći ovdje, u Hrvatskoj. Uostalom, rezultati joj imaju vrijednost…

Nastavi čitati

Kultura

Glumica bez televizije: ‘Skupljam nagrade i čekam šansu u filmovima i serijama’

Dobila sam već drugu Nagradu hrvatskoga glumišta, ali tek čekam pravu šansu u filmovima i serijama. Iako, doduše, doma ni nemam televizor…, kaže Marija Kolb, nagrađivana velikogorička glumica. Priča o svojim snovima, strahovima, ambicijama…

Objavljeno

on

Samo su odabrani u ovih 27 godina uspjeli ugurati se među dobitnike Nagrada hrvatskoga glumišta, koje se dodjeljuju od 1992. Samo su se posebni na toj listi našli više od jedanput. Među takvima, dvostruko priznatima, od kraja studenog je i Marija Kolb. Glumica koja se školovala na osječkoj Akademiji, ali i djevojčica koja je odrastala ovdje, kod nas, u Velikoj Gorici, uspješna mlada žena koja se nakon studija vratila ondje gdje je dom.

– Da, ovdje sam odrasla, u Velikoj Gorici, išla sam u OŠ Eugena Kumičića, Umjetničku školu Franje Lučića, baletnu školu… Tu sam upisala i srednju školu, prva dva razreda išla sam u Opću gimnaziju, a onda smo se preselili u Utrine. Tamo sam završila treći i četvrti razred, u jezičnoj gimnaziji, a nakon toga sam otišla na studij u Osijek. Kad sam i to završila, vratila sam se ovdje, u Veliku Goricu. Odrasla sam na Galženici, a sad živim u ‘osmom martu’ – uvodi nas u svoju priču Marija.

Sjedimo i razgovaramo, prigodno, u kafiću par stotina metara od njezina stana. Stigla je s predavanja na fakultetu, na kojem je već godinama u ulozi umjetničke suradnice, a mjesto susreta odabrala je metodom koju će mnogi nazvati stereotipno ženskom.

– Ajmo tamo, tu mi se najlakše parkirati…

A opet, teško je reći da je Marija tipična djevojka, uobičajena mlada žena. Jer i ovoga je puta, kao i uvijek, bila naoružana neobičnom energijom, govorila je vrlo ekspresivno i malkice teatralno, kako valjda i mora biti kod glumica koje žive svoj poziv, a za početak je sama objasnila razlog jedne kasnoposlijepodnevne kave s novinarom.

– Dobila sam Nagradu hrvatskoga glumišta za glumačko ostvarenje u radio drami. To je moja druga Nagrada hrvatskoga glumišta, prvu sam dobila 2009. za najbolju ulogu u predstavama za djecu i mlade, za predstavu ‘Pipi Duga Čarapa’, a radio drama za koju sam sad nagrađena zove se ‘Tuga’. Redateljica je Stephanie Jamnicky, a tema je obiteljska, u smislu gubitka voljene osobe. Brat nazove sestru kako bi joj priopćio da im je umro otac, što ona nikako ne može prihvatiti. Ostaje u tom svom balonu misli i emocija, bježi od istine i zatvara se u sebe, izgovara razne nebuloze, prestaje se javljati na telefon… – opisuje Marija.

I odmah će odbaciti priču koju često “prodaju” kolegice i kolege, onu kako nagrade nisu važne, kako je to samo još jedan predmet s kojeg treba brisati prašinu…

– Ma ne, puno mi znači ova nagrada. Pokazuje mi da sam na pravom putu, da je struka primjetila moj rad, da me se cijeni… Nije lako samostalnim umjetnicima, kad nisi dio ansambla teško se i rijetko dobivaju uloge, pogotovo glavne, vrijedne uloge. Glumice koje su dio nekog sustava imaju puno veće šanse za takve uloge, za velike komade s poznatim redateljima. Kao samostalni umjetnik sam si tražiš posao, a na nezavisnoj sceni dosta je teško izboriti se za prostor, kamoli za projekte i prilike koji nude šansu da budeš dio velikog ansambla. Naravno da mislim da je ona rezultat timskog rada, bez svih tih sjajnih kolega ovo ne bi bilo moguće.

Ova nagrada stigla je u kategoriji radio drame, umjetničke forme za koju je teško reći da je u svom najboljem trenutku. Još se teže, naime, mnogima od nas sjetiti kad smo posljednji put poslušali radio dramu…

– Jako volim tu formu, baš uživam u tome. Strašno mi je zanimljiva mogućnost da samo glasom pokažem cijeli spektar nečijih misli i osjećaja. To je i dosta zahtjevno, jer nemaš tijelo kao alat za izražavanje. Sve se radi uz pomoć mikrofona, što ima i svoja pravila, zadane okvire koje moraš jako dobro poznavati kako bi njima znao, možda je to ružno reći, ali manipulirati – objašnjava Marija, svjesna da se publika koja voli radio drame baš i ne broji u milijunima.

– Je, činjenica je da je to forma u izumiranju, ali s druge strane se javljaju naznake da se sprema veliki povratak audio knjiga. U inozemstvu se tržište totalno pomamilo za tim, ljudi žele slušati knjige, a sve to otvara i prostor za revitalizaciju radio drame. Ukratko, ima to svoju publiku, ali svjesna sam da ona nije velika.

Priča nam Marija dalje kako radio drame nastaju u specifičnim uvjetima, kako postoje prostorije koje simuliraju interijere i eksterijere, kako je mikrofon “partner” u igri i kako treba znati proizvoditi razne zvukove i pritom koristiti rekvizitu… Na prvu možda ne djeluje pretjerano zahtjevano, ali i ovoga puta prvi dojam vara.

– Događalo mi se da unutar jedne radio drame moram glumiti po četiri životinje i troje ljudi. E, to je urnebes! Jednom sam igrala Malu princezu, Gospođicu Neću, umišljenu Patku, Zmaja kričavca, Mamu koja se boji miševa, malo zaostalog Mirka i Kockicu šećera u jednoj priči… Sve to zahtjeva karakterističan glas i zvuk, a takve transformacije izazov su za glumca.

Iza nje je cijeli niz različitih uloga, no kad bi trebalo izdvojiti omiljenu, najdražu…

– Jako volim uloge heroina, junaka, u kojima se može prikazati cijeli spektar emocija. Često me takve uloge i zapadaju, poput Grete Meier u Unterstadtu, pa onda Pipi Duge Čarape… E, to je bila fizički i emotivno izuzetno zahtjevna uloga, ali mogu reći da sam puno naučila od te djevojčice, od najjače djevojčice na svijetu. Učim kroz sve uloge, tako se gradi i karakter – vjeruje Marija, pa već koju sekundu potom vraća priču na svoje same početke.

– Moram zahvaliti svojoj učiteljici Pavici Veselić iz OŠ Eugena Kumičića. Učitelji imaju važnu ulogu u prepoznavanju afiniteta i talenta kod djece, a ona je mene obilježila za cijeli život. To što me uzela u školsku predstavu, jednu, drugu pa treću, odredilo je moju karijeru. Za prvu predstavu odabrala me zato što sam već išla u glazbenu školu, prednost je bila što imam sluha, a jesam li joj s neke druge strane bila interesantna, scenična… Nemam pojma, bila sam premalena da bi to kužila. Išla sam u četvrti razred kad sam bila u prvoj predstavi, ‘Maloj princezi’. Bilo je tu i treme, a moram reći i da je učiteljica Pavica bila prilično stroga. Nismo to tek tako odrađivale, inzistirala je da sve to bude kako treba, od početka me ‘šarafila’ i ja sam joj na tome zahvalna. Zavoljela sam glumu već tad i ostala u tome do danas – prisjeća se Marija, dodajući kako se treme nije u potpunosti riješila sve do danas.

– Ma joj, svaki put imam tremu na sceni. To je više neki pozitivni adrenalin, ali moram priznati da na dan premijere uopće nisam svoja. Taj dan ne mogu jesti, ne javljam se nikome… Spavam do 15 sati, pa meditiram dva sata, jer sve to mi je jako veliki stres i moram se nekako smiriti. Nakon toga pojedem nešto, tek toliko da ne umrem, pa idu zadnje pripreme… Poslije predstave dugo ne mogu zaspati, iscrpi to, izmoriš se, a zapravo si i dalje jako budan. Po mojoj teoriji, to je i jedan od razloga zašto glumci vole popiti…

Ona, kaže, s tim nema problema, piće ili dva nakon stresne premijere ne spadaju u tu kategoriju, no postoje stvari koje su joj ipak problematične u svemu ovome. Kao, recimo, moguća golotinja na sceni…

– Ma joj, najrađe ne bih, ha, ha… – nasmijala se Marija pa pomalo sramežljivo nastavila:

– Bio bi mi to izazov, iako bih voljela da imam neku ‘escape’ tipku, da mogu prekinuti kad želim, ha, ha. Nisam baš toliko slobodna, koliko god sam svjesna da je to djelomično hendikep za glumicu. Ali sigurna sam da bih, da dođe do toga, hrabro pregrmila i takav izazov. Dosta je to zahtjevno, no moje tijelo i glas su moji alati, pa gledam na to kao na barikade u glavi koje se ruše tako da se s njima suočiš.

Igrala je u gotovo 30 predstava, radila predstave za djecu, briljira na radiju, sinkronizirala je i crtić… Jedino što joj zasad nedostaje su filmske i televizijske uloge.

– Iskreno, htjela bih se malo više okušati u filmu i na televiziji, jer dosad nisam imala puno prilika. Osječka akademija nema smjer režije i produkcije, zbog čega se nismo imali priliku upoznati s mladim ljudima koji kasnije postanu tvoji kolege, koji te zovu… Snimila sam jedan kratki film, glumila sam epizodnu ulogu u seriji ‘Luda kuća’ i to je to. A to me zanima, mislim da bih tu mogla puno dati. Sapunice? I one imaju svoje zakonitosti koje treba razumijeti i njima ovladati, mogla bih i to probati, zašto ne – kaže Marija.

Krenula je tu priča i na kvalitetu hrvatskih serija, filmova, ali tu je stiglo iznenađenje… Ona, naime, malo toga gleda.

– Ne, ne gledam baš… Iskreno, doma uopće nemam televizor – otkrila je Marija pa opisala kako je to živjeti bez TV-a…

– Odlično! Zadnji televizor mi je bila ona ‘kanta’, a kad je trebalo prijeći na tanke varijante, nikad ga nisam kupila. Ima već desetak godina, tu negdje, da sam bez TV-a. Skinem seriju na laptop, odem u kino, ali pažljivo selektiram sadržaj koji gledam.

Osim toga, nema Marija ni idole, uzore… Spomenut će Anthonyja Hopkinsa, Meryl Streep, a onda će i tu zastati. Omiljenoga glumca ili film ona nema.

– Ne, puno kolega cijenim i poštujem, ali teško mi je reći tko je najbolji. Nikad nisam ni lijepila postere po zidovima, nisam taj tip – kaže Marija, koja uživa živjeti u svome gradu.

– Volim Goricu zato što ima kilometre staza za rolanje, što ima bazen, na kojem sam triput tjedno… Grad je ugodan za život, miran, idealan za obitelj – misli Marija, koja je jedva dočekala pitanje je li i koliko glumila na goričkim daskama.

– Jesam, radila sam nešto, ali nadam se da ću u budućnosti raditi i više, i predstave za odrasle. Dosad sam radila dvije predstave za djecu, za šest uloga u predstavi ‘Dječak koji je tražio zmaja’ sam i nagrađena, a igrala sam i u ‘Uličnim skitačima’. Iako, šteta je da me nema u predstavama za odrasle, kad sam već tu, na dispoziciji, nema putnih troškova, ha, ha.

‘Joj, samo da se ne moram ljubiti…’

Ne mislim da sam manekenski tip ili seks bomba, ali smatram se ljepuškastom osobom, a nikad mi nisu dali da igram zavodnice! I hvala Bogu na tome, barem se nisam morala ljubiti na sceni, kroz smijeh kaže Marija, koja je svih ovih godina tek jednom bila blizu…
– Jednom sam se morala samo cmoknuti s Robertom Ugrinom na kraju predstave ‘Kroćenje goropadnice’, gdje sam igrala Katarinu, a on Petruccia, i to je to. Drago mi je što me to svo ovo vrijeme mimoilazi, ne znam kako bih to preživjela. Lijepo je na sceni vidjeti dvoje kako se vole, no ljubav i strast se mogu vidjeti i u pogledu, u oku – iskreno kaže Marija.

Pipi Duga Čarapa dubi na glavi i hoda na rukama…

Glumci moraju biti u jako dobroj fizičkoj kondiciji, jer to je jedini način kako se tijelo može odazvati na impulse koji mozak zamisli. Kad sam igrala Pipi Dugu Čarapu, morala sam tijekom predstave dubiti na glavi, hodati na rukama, napraviti špagu i premet, popeti se na kućicu visoku četiri metra u nekoliko sekundi… Ja se održavam kroz plivanje i rolanje, zasad mi je to dovoljno, priča nam Marija i dodaje:
– Općenito glumci moraju puno raditi na sebi, prije svega na glasu! Nije lako dobaciti do zadnjeg reda kazališta, to iziskuje posebnu razinu govora, nimalo sličnu običnom razgovoru kakav, recimo, mi sad vodimo. Za to te Akademija priprema, ali treba stalno raditi vježbe za glas, disanje i artikulaciju… I glas je mehanizam koji se bilda, koji mora biti u formi.

Nastavi čitati

Reporter 393 - 21.05.2020.

Facebook

Izdvojeno