Priča iz kvarta
‘Možda će vam na prvu zvučati nevjerojatno, ali… dao sam krv 349 puta!’
Jadranko Račić (64) jednom mjesečno odlazi darivati krv na separatoru, pa je došao do čudesne brojke kojom je ušao u knjige rekorda. Od svoje 18. godine do danas skupio je 93 “klasična” davanja, a na aparatu je bio čak 256 puta…
Na dogovoreno mjesto došao je nekoliko minuta ranije, nakon što je završio radni dan trebalo je još odraditi i intervju, ali Jadranku Račiću (64) ništa nije teško. I zato na ono naše uvodno “kako ste” spremno odgovara:
– Jako dobro. Ma što dobro, odlično!
I tako, zapravo, napravi uvod za ono zbog čega smo se i našli s našim rekorderom. Jadranko Račić, naime, hodajuća je legenda u svijetu dobrovoljnog darivanja krvi, a na još jedno vrlo konkretno pitanje, “koliko ste točno puta dali krv?”, kao iz topa ispalit će gotovo šokantan odgovor:
– Točno 349 puta!
I odmah se u glavi odvrti računica… Ako je počeo s 18, a ranije ne može, ako se krv može dati najviše četiri puta godišnje, za tu brojku mu treba nešto više od 86 godina! Dakle, nemoguće. Ili je ipak moguće?
– Evo, sad ću vam pokazati jedan letak, koji je nedavno izdala naša udruga – počinje objašnjavati Jadranko, pa izvadi papir na kojem velikim slovima piše “Afereza”.
– Dakle, afereza je davanje krvi pomoću staničnog separatora, stroja koji vam ne uzima cijelu krv, nego leukocite, trombocite i plazmu, samo ciljanu količinu krvi, a ostatak centrifugira, odvoji i vrati natrag. Nakon što postupak bude gotov, čovjek ostane bez manje od jednog decilitra krvi, što je velika razlika u odnosu na klasično davanje krvi, kojim vam uzmu oko 4,5 decilitra. Zbog toga se i ne mora čekati tri mjeseca da opet daš krv, nego možeš davati jedanput mjesečno – pojasnio je Jadranko kako je došao do ove ogromne, impresivne brojke u svojoj “karijeri”.
Jadranko Račić spada među rekordere čak i u svjetskim razmjerima… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL
Nije to posebno ugodna metoda, zahtjeva vrijeme i odricanje, mirno ležanje i strpljenje.
– Meni taj postupak, od pet ciklusa uzimanja i vraćanja, traje oko 50 minuta. Ležite i čekate, s tim da ima i slabijih aparata, njima treba i 20-ak minuta duže. S time da su ovo novi aparati. Kad sam 1991. počeo davati krv ovom metodom, bio je to veliki aparat koji je na jednu ruku uzimao, a na drugu vraćao krv. I trajalo je sat i pol. Dakle, sat i pol ste nepomično ležali s obje ruke ispružene. Sjećam se da je doktor Magluh, koji je u Zavodu prvi počeo s tim aparatima, rekao: ‘Siguran sam da će vas zasvrbiti oko, nos ili obrva, slobodno recite ako bude tako pa ću vas ja počešati’. A znate, naravno, u takvim situacijama vas, kao za peh, sve češe – prisjeća se gospodin Račić.
Zabranjeno je biti uzrujan
Kad govori o darivanju krvi, u očima se pojavi neki poseban sjaj, vidi se na prvu da je sve to za njega priča s posebnim značenjem, u koju unosi puno emocija.
– Da se mene pita, davao bih krv i češće, u principu bi se moglo davati čak i svakih tjedan dana, ali Zavod i Crveni križ su postavili pravila kojih se moramo svi držati. Zbog sigurnosti darivatelja dozvoljeno je samo jednom mjesečno – kaže Račić.
Za njega je darivanje krvi strast, način života, gotovo bi se reklo jedna vrsta ovisnosti o pomaganju drugima. Iako, on će to drukčije nazvati…
– Hobi! Za mene je ovo hobi. I velika ljubav. Jedanput sam operirao bruh i nisam smio šest mjeseci darivati krv. Uh, to nije bilo lako izdržati, jedva sam čekao da prođe to razdoblje i da mogu opet dati krv – sa smiješkom kaže Jadranko.
I ne radi se u njegovu slučaju samo o kvantiteti, o brojevima, nego i o kvaliteti. Njegova je krv, kako kažu testiranja na tom području, najkvalitetnija u Hrvatskoj! S najviše zdravih stanica, toliko “jaka” da bi svaki put mogao dati i dvije doze krvi umjesto jedne.
– Da, tako kažu… Moj broj trombocita, crvenih krvnih stanica, ide između 375 i 415 tisuća , a da bi mogli ići na separator morate imati barem 200 tisuća. Dakle, više nego duplo sam iznad tog minimalnog uvjeta – kaže Jadranko.
A to, zapravo, ima i prilično logično objašnjenje. Davanje krvi samo po sebi dovodi do njezina obnavljanja, što se kod ljudi poput Jadranka itekako vidi i osjeti. Međutim, u njegovu slučaju je riječ i o disciplini, načinu života i prehrani, jer on u svakom trenutku razmišlja kako postići da mu krv bude što kvalitetnija, samim time i da se osjeća što bolje…
– Ne bih rekao da imam neku posebnu prehranu, ali postoje neka pravila kojih se držim. Prije davanja krvi čovjek ne smije biti natašte i, naravno, ne bi smjeli biti uzrujani… Ne pušim, pušio sam davno, dok nisam završio gimnaziju, no tada sam se počeo baviti sportom , rukometom, i tako bacio cigaretu jer jedno i drugo nije išlo zajedno – kaže Račić
Ljudi obično na dan darivanja krvi piju puno tekućine, pravilno jedu kako bi im krv bila što bolja ili pak, odmah nakon što daruju krv, idu na pizzu, ćevape… Ali naš Jadranko ima totalno drugačije rituale.
– Kad je akcija krvi onda popijem dva decilitra Coca-cole, čisto zbog tekućine, a u zavodu u Petrovoj dobije se i sendvič pa ga najčešće uzmem za gablec. Iako, zna se dogoditi i da ga zaboravim pojesti do kraja radnog dana… Inače mi je običaj ujutro, naravno nakon što popijem crnu kavu , namazati dvije šnite kruha s maslacem – prepričao je Račić.
Takav životni režim, posvećenost onome što sam naziva hobijem, dovelo ga je do toga da se osjeća odlično.
Supruga i djeca krv ne daju…
– Evo, da kucnem u drvo, nikakve lijekove ne koristim. Ima nešto i u genima, ali sigurno je da i davanje krvi ima svoj utjecaj – kazao je Jadranko.
Gotovo pet desetljeća darivanja krvi je iza njega, sasvim dovoljno vremena da u njegovu svijetu davanje krvi postane najjednostavnija stvar. Ono što je nekome drugome popiti kavu, njemu je dati krv. Lako i bez pola muke.
Svako darivanje krvi uredno se zapisuje u knjižicu, kojih je Jadranko promijenio već nekoliko… Foto: Grgur Žućko/PIXSELL
– Prvi put sam krv dao u četvrtom razredu gimnazije, s 18 godina, budući da po zakonu samo punoljetni ljudi mogu davati krv. U sljedećih nekoliko godina, tamo negdje od 1974. do 1978., davao sam krv možda jednom godišnje. Kad sam počeo raditi, kad je u moju firmu došla akcija darivanja, postao sam redovan. Tako danas imam 93 klasična davanja i 256 na separatoru. I nikad nemam nikakvih problema. Dapače, meni je taj osjećaj super… Gledajte, prije svakog davanja vam mjere količinu željeza u krvi te idete doktoru koji vam mjeri tlak, srce. Dobro, sa mnom više ne pričaju toliko, budući da sam već gotovo kao član, pogotovo u Petrovoj. Iako, i tu u Gorici me znaju, s obzirom da već 25 godina živim ovdje i odazovem se na goričke akcije barem tri puta godišnje. Čisto da malo promjenim, da nisam stalno na aparatima… Tako da oni mene, kad me vide, samo pitaju jel bilo sve uredu, jesam li počeo uzimati kakve lijekove… Ja kažem da je sve ok, ništa lijekovi, tlak i srce su dobro, i puste me na stolac – ponosno ističe Račić.
Rođeni je Zagrepčanin, u Velikoj Gorici s obitelji živi od početka devedesetih, a kad krene priča o njegovu porijeklu, sam sebe će nazvati “crnom ovcom u obitelji”…
– Da, rođen sam u Zagrebu, zato i kažem da sam prva crna ovca u obitelji, jer su svi moji rođeni u Dubrovnika, i roditelji i starija sestra. No onda je otac došao raditi kod pokojnog Branka Gavelle, gdje je radio kao scenograf i tehnički direktor – priča Račić i dodaje:
– Kako sam u ratu bio na fronti u Sisku, nakon njegova završetka nekako me je vukla Gorica i odlučili smo se tu preseliti. Nikad nismo požalili, Velika Gorica je pravi obiteljski grad, tu sam osnovao obitelj. Imam sina i kćer, koji su jako ponosni na mene , no oni, kao ni supruga nisu baš naklonjeni darivanju krvi. Ja sam, eto, krv dao 349 puta, a oni se boje igle – sa smiješkom kaže Jadranko.
A kad mu već promocija darivanja krvi ne ide od ruke kod kuće , utjehu nalazi u prezentacijama u školama i vrtićima.
– Radimo kampanje, baš se trudimo, idemo po dječjim vrtićima, školama, imamo svoju maskotu koja nas prati… Kada idemo u posjete, naravno da počnemo sa svojim pričama. Kad dođem pred djecu, najčešće prvo pitam ‘koliko je vas u razredu’. I kad oni kažu, recimo, 30, ja kažem: ‘E, kad bi svatko od vas dao krv po tri puta, i dalje svi zajedno ne biste bili ni blizu meni!’ Onda oni u čudu ispituju kako je to moguće te ih na taj način zainteresiram. Uvijek bacim težište na to da vi s tim činom stvarno nekome možete spasiti život, da ne kažem da je za jednu običnu operaciju, u kojoj niste životno ugroženi ,potrebno deset doza krvi! – kaže Račić
U životu izvan darivanja krvi, Jadranko Račić je čovjek koji je iskombinirao dvije naizgled nespojive stvari, bankarstvo i kazalište.
Valjda će me pustiti do 70…
– Ja trenutno radim u kazalištu Gavella kao referent nabave, no kad sam tek počeo raditi, zaposlio sam se u Zagrebačkoj banci i tamo proveo dvije godine. U svojim počecima me jedna prijateljica pozvala jer se otvorilo mjesto za inspincijenta, pitala me hoću li to pokušati raditi, a ja kažem: ‘Pa mogu probati!’ I tako sam od 1980. do 1985. bio u Gavelli. Međutim, kako mi se neke stvari nisu svidjele, pokupio sam se i na sreću se uspio vratiti u Zagrebačku banku, gdje sam ostao do 2003. godine, kada sam postao tehnološki višak. Tijekom osamdesetih, ali i u vrijeme kada sam bio bez posla, radio sam i na Dubrovačkim ljetnim igrama ka inspincijent – priča svoju priču Račić.
Jadranko ima punu kući priznanja za učinjeno u svijetu dobrovoljnog darivanja krvi… Foto: Grgur Žućko/PIXSELL
U životnom kalendaru danas su 64 godine, razmišlja Jadranko i o budućnosti, svjestan da sve ima svoj vijek trajanje, pa tako i mogućnost darivanja krvi. Iako, teško mu je i zamisliti da jednom više neće moći darivati krv.
– Postoji dobna granica do koje se daje krv. Donedavno je to bilo do 65 godine, ali sad su to pomaknuli na 67 godina. Dok god mogu, ja ću redovno ići na separator svaki mjesec. S time da su mi rekli da se, ako je čovjek baš jako dobrog zdravlja, sve do 70. godine može dva puta godišnje dati krv… Ja se nadam, ako zdravlje ovako posluži, da ću uspjeti i tri puta godišnje – planira budućnost Račić, pa zaključuje sa širokim osmijehom:
– Svjestan sam da godine čine svoje, da postoji trenutak kad jednostavno svemu dođe kraj. Ali svakako ću, bez obzira na to, u našoj udruzi promicati darivanje i poticati mlade svojim primjerom, da i oni postanu darivatelji! Nevjerojatan je osjećaj kad znaš da si nekome pomogao, pogotovo kad shvatiš da si nekome doslovno spasio život.
Bio je to, kad se sve zbroji, razgovor s ogromnom dozom humanosti, trenuci u kojima čovjeka gotovo šokira, impresionira koliko se netko može posvetiti darivanju krvi, koliko je “unutra” kad se o tome priča, koliko je motiviran da prenese svoju ljubav na nove generacije… I teško je i zamisliti bolji povod da svatko od nas barem pokuša ići ovim putem. Barem jednom, za početak…
Priča iz kvarta
LULU Novi studio ljepote u gradu! Raj za žensku ljepotu otvorio vrata
Spremni su posebni popusti, pokloni i mini tretmani iznenađenja, jer ljepota nije samo izgled, nego i trenutak mira i pažnje prema sebi…
U Ulici Zagrebačka 60/1 u Velikoj Gorici početkom mjeseca studenog službeno je u našem gradu otvoreno novo mjesto za uljepšavanje i brigu o tijelu, sa čime se svaka žena osjeća kao – kraljica.
Tvrdio je to i slavni njemački književnik Friedrich Schiller koji je zapisao da je “ljepota također vrlina, jer lijepa žena ne može imati mane…”
Studio ljepote Lulu već prima nove klijentice koje će moći odabrati mnoge tretmane i načine uljepšavanja, od standardnih pa do najmodernijih postupaka za njegu i ljepotu – doznajemo, nakon što smo radoznalo pokucali vlasnici Heleni Detelić na vrata, da upecamo „sneak peek” novog prostora i utažimo žensku znatiželju, kada je ljepota u pitanju. I nismo ostali nimalo razočarani…Naprotiv!
Helena je s veseljem pokazivala svoju oazu u koju je uložila puno truda i odgovarala na hrpu naših pitanja.
Helena, koliko dugo ste u svijetu uljepšavanja?
Završila sam građevinsku školu za arhitektonskog tehničara, no nisam imala priliku raditi u struci pa me život odveo u potpuno drugom, kreativnijem smjeru. Ljepota me oduvijek privlačila, a s vremenom je ta ljubav prerasla u posao kojim se bavim već više od četiri godine. Trenutačno u salonu sa mnom radi kolegica zadužena za nokte i tretmane lica, a od 15. studenog nam se pridružuje kolegice za HeadSpa tretmane, dok od 1. prosinca u tim dolazi i nova lash artistica za volumenske trepavice. Ponosna sam što Lulu polako, ali sigurno raste u zajednicu žena koje dijele istu strast prema ljepoti i detaljima.
Vidimo da u vašoj paleti uljepšavanja nema kraja. Što sve imate u ponudi?
U Lulu studiju njegujemo filozofiju prirodne i profinjene ljepote. Naša ponuda obuhvaća širok spektar tretmana koji ističu ono najljepše na svakoj ženi – puder obrve, lash lift, brow lift, nadogradnju trepavica (klasične, volumenske), te uređivanje i bojanje obrva. Osim toga, u suradnji s našim stručnim timom nudimo i manikure, gel nokte, trajni lak, tretmane lica, maderoterapiju, a uskoro i potpuno novi luksuzni doživljaj – HeadSpa tretman, koji spaja opuštanje i njegu vlasišta. Uskoro u ponudu uvodimo i šminkanje za posebne prigode, kako bismo zaokružili cijelu priču brige o ženskoj ljepoti na jednom mjestu.
Koji su tretmani najtraženiji? Ovise li o godišnjem dobu? Što je u posljednje vrijeme „in“ među klijenticama?
Definitivno su najtraženija ugradnja trepavica i lash lift – to su tretmani koji ženama omogućuju da izgledaju sređeno od jutra do večeri, bez puno truda. Zanimljivo je da interes za tretmane ne ovisi puno o godišnjem dobu, ali pred blagdane i ljetnu sezonu primjećujemo pravi mali “boom” rezervacija. U posljednje vrijeme žene sve više biraju prirodan, clean look jer žele svjež, uredan i sofisticiran izgled, a upravo su puder obrve i lash lift idealni za to. Naše klijentice vole praktičnost, ali i osjećaj luksuza koji svaki posjet Lulu salonu pruža jer ljepota nije samo izgled, nego i trenutak mira i pažnje prema sebi.
Po čemu se razlikujete od konkurencije? Što je vaša vizija zadovoljstva klijentica?
Lulu salon se razlikuje po individualnom pristupu i pažnji prema svakom detalju. Koristimo isključivo provjerene, visokokvalitetne i certificirane materijale jer vjerujemo da rezultat može biti savršen samo ako je i osnova vrhunska. Svaka klijentica ima drugačije crte lica, ton kože i osobni stil zato ne postoji “jedan izgled za sve”. Naš cilj je istaknuti ono što je prirodno lijepo, bez pretjerivanja. Moja vizija zadovoljstva klijentica nije samo u lijepom rezultatu, već i u cijelom doživljaju da se svaka žena osjeća opušteno, sigurno i posebno, kao da je došla u svoje malo kraljevstvo.
A muškarci? Dolaze li i oni po svoju dozu ljepote?
Da, i muškarci sve češće pokazuju interes za tretmane – i to mi je jako drago! I to prvenstveno zbog uređivanja obrva, tretmana lica i ponekad manikuru, jer žele uredan i svjež izgled bez pretjerivanja. Današnje vrijeme donijelo je novi pogled na njegu ljepota i briga o sebi nije više “ženska stvar”, nego način da svatko izgleda i osjeća se bolje. U salonu se trudimo da i muškarci osjete ugodnu, diskretnu i profesionalnu atmosferu.
Znamo da je ponekad žensku izbirljivost ili zahtjevnost teško zadovoljiti. Kako pristupate klijentu koji ima prigovor na vaš rad?
U svom poslu sam naučila da je komunikacija ključ svega. Prije svakog tretmana volim sjesti s klijenticom, poslušati što točno želi, koje su joj nesigurnosti i kakav rezultat očekuje. Ako se ikada dogodi nesporazum uvijek reagiramo mirno, stručno i s razumijevanjem. Ljepota nije samo posao, već odnos povjerenja, i zato se trudimo da svaka klijentica izađe iz salona zadovoljna i s osjećajem da je netko uistinu čuo njezine želje. Najljepši kompliment koji možemo dobiti je kad se klijentice vraćaju – jer to znači da smo uspjele prenijeti toplinu, profesionalnost i povjerenje.
Mogu li klijentice očekivati pogodnosti povodom otvorenja salona u Velikoj Gorici?
Da, pripremili smo predivne pogodnosti povodom otvorenja! Tijekom prvih tjedana rada sve klijentice očekuju posebni popusti, pokloni i mini tretmani iznenađenja. Želim da svaka žena koja zakorači u Lulu osjeti tu pozitivnu energiju i toplinu s kojom gradimo našu priču. U studenom krećemo i s tretmanima, dok će HeadSpa tretmani biti dostupni već od sredine mjeseca savršeni za opuštanje i obnovu energije.
Lulu nije samo studio za uljepšavanje, to je mjesto gdje se žene povezuju, opuštaju i ponovno zaljubljuju u sebe. Termini se brzo pune, kaže Helena, tako da rezervirajte svoj – na vrijeme!
Priča iz kvarta
VIDEO Ksenijini sendviči sa srcem i dušom – Sretan rođendan goričkoj kraljici najpoznatijeg gastro ‘izuma’!
“Djeca koja mi dolaze, moja su infuzija!”
Priča iz kvarta
DOBRO DJELO Gorička cvjećarnica izložila besplatne aranžmane!
U znak zahvale na povjerenju White Poppy pred ulazom ostavila aranžmane za sve koji ih si ne mogu priuštiti.
Priča iz kvarta
FOTO Kak’ su nekad Turopoljci ‘dubli tikvanje’ – Anita oživjela stari običaj
Ukrašavanje tikvi u našem podneblju nema nikakve veze s američkim Halloween-om.
Anita Ivanušić Hlopec iz Mjesnog odbora Donje Podotočje okupila je najmlađe mještane kako bi im prenijela staru turopoljsku tradiciju i poučila ih jesenskom običaju ‘dubljenja tikvanja’.
Riječ je običaju izrezivanja bundevi, tikvi ili buči, koji su naši preci zajedno s mlađim članovima obitelji radili tijekom jeseni kada su ‘tikvanje’, kako ih nazivaju Turopoljci, dozrijevale u vrtovima i poljima. Inače, ovu namirnicu su koristili za pripremu jela ali i za prehranu stoke, no višak s polja je dobivao novu namjenu – zabavu za najmlađe koji su plodova jeseni izrađivali likove.
Kako se stara tradicija ne bi zaboravila Anita je radionicom poučila nove generacije ‘starom zanatu’, ali i poručila kako je naš običaj stariji od sličnog američkog.
-Moj pradjed i prabaka nisu znali kaj je Halloween jer su rođeni 1910. godine – kroz smijeh priča Anita, kako bi razdvojila nastanak i namjenu ovih tradicija.
-Kod nas taj običaj nije bio vezan uz 31. listopada, nego se to radilo duži period dok god je bilo tikvanja. Tikvanje su se duble uz pomoć starijih članova obitelji jer to baš nije jednostavan posao. Stariji u obitelji su odradili posao rezanja tikvanje jer tu treba biti malo snažnija ruka a onda su djeca dalje radila doradu, vadila unutrašnjost i stvarala oblike – pojasnila je Anita.
Interes za radionicom je bio odličan, a pridružili su se i zainteresirani iz Velike Gorice, poput Renate koja je kćeri htjela pokazati turopoljsku tradiciju.
-Djeca se jako lijepo zabavljaju, aktivni su i veseli i vidi se da uživaju. Ovakvih radionica treba biti više, nadam se da će se tradicija nastaviti i dalje. Ja sam danas odradila ovaj teži posao, a moja kćer, koja inače ide u 6. razred, dalje je sama iskapala sadržaj bundeve. E, to je svima bio najveći gušt! – poručila je Renata.
No, radionica je otišla i korak dalje, u smjeru dizajna.
Marina Bogdanić, modna dizajnerica i umjetnica, te studentica art terapije, na okupljenima je pokazala da mašta nema granica. Ona je mališanima demonstrirala izradu simpatične ‘mace-bundeve’!
-Jako volim životinje a znam da ih i djeca kao vole, bliske su im te cute stvari, pa sam odlučila izraditi ovu macu. Meni je uvijek sve što se kreativno radi rukama, lagano. S vremenom su kreacije sve bolje i bolje. Iako je meni osobno ovo prva bundeva u životu iz koje sam napravila životinjski oblik – ispričala je umjetnica koja je također došla dati svoj umjetnički doprinos zajednici.
Veselu radionicu zasladila je Ana Davutović, slastičarka hobistica, koja je za klince pripremila slatke zalogaje. A kako bi djeca imala materijal za radionicu, tikvanje je za radionicu donirao susjed, i to 30-setak komada. Prema Anitinim riječima, stanovnici ovog mjesta su zaista složni i svi rado sudjeluju u svim mjesnim aktivnostima.
-Kaj god da se pokrene, oni su spremni odvojiti vrijeme, novac i svoj trud! – potvrdila je Anita, koja nas je nešto naučila ili podsjetila da su stari Turopoljci bili vrlo kreativni u društvu najmlađih, a tradicija se zahvaljujući njoj i dalje prenosi na nove generacije.
Priča iz kvarta
Stjepan Kunić, mesar starog kova! Trebao sam biti automehaničar, ali onda je baka jedan dan otišla u mesnicu…
“Ne radim ja za novac. Mene taj posao drži na nogama”. Iza te jednostavne rečenice stoji cijeli život prepun rada, discipline, anegdota i ljudskosti, kakav danas rijetko tko zna ispričati.
Jedno jutro baka je otišla po jeger, a vratila se s unukovim novim zanimanjem, tako je, potpuno neplanirano, počeo životni put Stjepana Kunića, danas jedinog službenog mesara starog kova u Turopolju. Rođen 1949., Kunić je u zanat ušao gotovo slučajno, ali iz njega nikada nije izašao. Više od 50 godina kasnije, s operiranom kralježnicom, ali i neuništivim duhom, Stjepan još uvijek svakog tjedna navlači bijelu pregaču i dokazuje da ljubav prema poslu ne poznaje rok trajanja.
Rani život
Stjepan nije odrastao u nimalo idealnim uvjetima, priča kako su to bila teška vremena i da se tad život nije birao, nego prihvaćao. Međutim, baka je uvijek bila tu za njega. “Ja sam dijete rastavljenih roditelja. Otac nije mario za mene, a kad je rastava završena, ja sam pripao baki. Došlo je i vrijeme za srednju školu, prijavio sam se za automehaničara kod Hapača. Sve je bilo spremno, potpisano, ali onda je baka jedan petak otišla na plac po jeger…”
Taj odlazak na plac promijenio mu je život. U mesnici ju je dočekao gospodin Josip Rus, čovjek koji će Stjepanu postati, kako kaže, “otac broj jedan”. “Baka ga je pitala trebaju li jednog dečka za mesara. Rus je rekao, ‘Baka, nek zutra dojde tu’. I tako je bilo. Raskinuli smo ugovor kod Hapača i ja sam došao kod Rusa. Kod njega sam i spavao po zimi, on me oblačio, hranio, sve. On i njegova žena bili su mi kao roditelji”, prisjeća se Stjepan.
To nije bio prvi put da mu je baka “sredila posao” bez njegovog znanja. “Bilo je to vrijeme kad sam bio 5. razred, i poslala me da budem zvonar u crkvi i bio sam plaćen za to. Svakog prvog u mjesecu sam dobio plaću. Radio sam ja to dvije godine. Čak me tadašnji direktor škole, Ivan Dijanić, slao u pet do 12 da idem zvoniti u podne. A kad je netko umro onda sam znao dobiti i “tringelda”. Također, išao sam po kućama sa svećenikom. Tu su mi također ljudi davali, čak i više nego svećeniku. Bio sam njihov ljubimac. Od toga novca koji sam dobio, baka je znala kupiti svinje, drva, ma nema čega nije bilo. A dan danas znam misu na latinskom”, priča nam Stjepan recitirajući.
Prvi dani u mesnici
Mesarija mu je, priznaje, bila suđeni put, iako toga tada nije bio svjestan. Učio je brzo, upijao svaki pokret i detalj zanata. “Kod Rusa sam izučio zanat i mogu reći da sam mesariju magistrirao. Znam puno, ali opet ne znam sve i bedast bum umro. Čovjek se uči dok je živ”, smije se Stjepan.
Prvi dani, međutim, nisu bili ni laki ni romantični. “Trebao sam biti mehaničar, a ono, eto mene u klaonici. Trebao sam zaklati tele, a ono mi liže nogu. Ja bacim nož i kažem da ja to ne mogu. Rus me pozove natrag i jedva sam zaklao to tele. Ali nakon dva-tri mjeseca to me prošlo”. Danas se s blagim osmijehom prisjeća tih trenutaka, iako iza svakog od njih stoji puno truda, rada i žuljeva. Nije bilo strojeva ni pištolja, sve se radilo ručno. “Mi smo prije kod klanja tukli sa sjekirom. Bika smo tukli sa sjekirom koja je imala špicu. Nije bilo pištolja kao danas”.
Makar, bilo je i opasnih trenutaka, pogotovo u to vrijeme. “Trebali smo zaklati bika. Ja sam ga pogodio, ali on se digao i uspio se razvezati i počeo me naganjati po klaonici. Uspio sam na kraju skočiti na jedan stol dok se nije smirio i dok ga nisu opet vezali. To je bilo baš gadno. Naravno, kako se prije sve ručno radilo, znalo je biti i dosta ozljeda, znao sam si ruke popariti na vodu iz kotla, ali takav je posao”.
Zanat se tada učio kroz rad, i to težak rad. Stjepan je znao odlaziti i na kolinja, po deset njih u danu. “Otišao bih od doma u 6 ujutro, a vratio se u 23 navečer. Moram se pohvaliti da sam bio jedini mesar koji nije pio. Inače su mesari voljeli popit, ali ja to nikad nisam volio. Lako se čovjek poreže u takvom stanju”.
U to vrijeme su redovi pred mesnicama bili ogromni, meso se kupovalo “na kilu”, a kvaliteta je bila stvar ponosa. “Najviše su se tražili svinjetina, govedina i teletina. Kad smo ujutro otvorili u 7, red je bio ogroman, sve do 11 sati. I sve se uzimalo na kilu. Kvaliteta mesa bila je svjetska”. Danas kvalitetu mesa stavlja pod jedan veliki upitnik, a sve, kako tvrdi, zbog brzine rada. “Prije nije bilo u Gorici izlaska mesa dok ga veterinar nije pregledao. Danas toga nema. Sve je na brzinu. Ali opet počeli su sad malo pojačavati kontrole, pa ćemo vidjeti kud to ide”.
Odnos s kupcima i zgoda s viškom u blagajni
Kupci su, kaže, bili drukčiji. I ljudi i odnos. Ističe da je tada povjerenje bilo temelj svega. “Kupci su išli kome su vjerovali. Mesar se tražio više nego doktor. Imati svog mesara bilo je kao imati zlato.”
Pitali smo ga što Turopoljci najviše vole, a on je ponosno odgovorio. “Broj 1 je uvijek bila domaća kobasa, naša turopoljska kobasa, krvavica i to rijetko tko zna napraviti. Ima mesara koji znaju, ali to stvarno treba znati. Također, jeger, pogotovo onaj koji je Rus znao raditi, pa to je bila divota”.
Jedino što kaže da mu je žao što nikada nije otvorio svoju mesnicu. “Planirao sam ja to, čak sam i bratu to rekao. Našli smo i prostor gdje bismo to imali, ali on nije htio, a ja to sam nisam mogao, tako da je taj plan propao. Žao mi je zbog toga, ali ipak imao sam bogatu karijeru. A još važnije, imam divne unuke, nema ih država i to me najviše drži. Unuci, sin, familija, to je ono što mene drži”. Makar neke zgode iz njegovog života pokazuju da bi se u njoj i dobro snašao. To posebno dokazuje situacija u kojoj je postao “gazda” na tri dana.
“Bio je 29. 11. i to je bio tradicionalno dan za kolinje. Rus je otišao dolje u Slavoniju kod ženinih i rekao meni da ga mijenjam u mesnici i to tri dana. Napravio je on inventuru prije odlaska i ode. Ja sam imao imao pune džepove novca, ali ne da smo varali ljude, nego ja sam i loj dodatno prodavao, davao za pse lovcima i tako. Dođe Rus i idemo opet raditi inventuru kad ono višak i to viška da se smrzneš. Kad mu je pokojni Facko mu je rekao ‘pa koliko ti zaradiš za godinu dana, a gle kaj Štef napravi za 3 dana’, a mene Rus hoće ubit”, smije se Stjepan. Naravno, gospodin Rus je uspio sve riješiti i sve je bilo u redu.
Radna mirovina
Stjepan Kunić Iza sebe ima više od pola stoljeća rada, Stjepan ne razmišlja o mirovini, premda je službeno u nju ušao. Ipak, radi na pola radnog vremena i svoje vrijedno znanje prenosi u Mesnici Dilmar, gdje, kaže, osjeća obiteljsku toplinu. “To su stvarno divni ljudi, zlatni. Pomogli su mi kad mi je bilo najteže, a šefica Emilija je odlična”. Stjepan je trenutačno na bolovanju zbog operacije kičme, ali već s nestrpljenjem čeka povratak mesnicu.
A kad ga pitaju zašto i dalje radi, njegov odgovor je uvijek isti, jednostavan i iskren. “Ne radim ja za novac. Ne radim ni za badava, ali mene taj posao drži. Evo, kad sam doma, ja sam izgubljen. Ja volim taj posao i nisam ga se zasitio”. Srećom, njegov se zanat neće izgubiti s njim. Sve svoje recepte, a pogotovo one tajne počeo je prenositi na svog sina i svoje unuke.
Za sve godine rada, najviše zahvaljuje supruzi. “Bili smo stvarno siromašni. Žena me trpjela i mučila se po doma dok sam ja to sve radio i stvarno joj zahvaljujem zbog toga”.
Ljubav prema zajednici
Uz sve svoje obaveze, Stjepan je bio i sportaš. Premda se nekad govorilo da mesar mora imati barem 130 kilograma, Stjepan je kao branič NK Mladost Obrezine uvijek držao liniju. Nakon igračke karijere, odlučio se čak i za sudačku školu, koju je i završio. Kasnije je bio i trener spomenutog kluba. Ali nakon Mladosti, kaže najdraži klub mu je Gorica.
Kad govori o Turopolju, glas mu postaje mekši. “Turopoljski duh je nezamjenjiv i to nema nigdje. Strašan je taj duh. Makar je sad to sve slabije nego prije, neće nikad umrijeti. Moram pohvaliti i gradonačelnika Ačkara jer on taj duh jako dobro prakticira”.
Dodao je kako ga brine što se sve manje ljudi bavi stočarstvom. “Mlade to sve manje zanima, a ja ih potpuno razumijem. Preskupo je to hranjenje. Makar počeli su se i neki mladi vraćati tome jer žele bolju kvalitetu hrane. Ja se nadam da će se to vratiti s vremenom”, govori nam Stjepan.
Poruka za buduće mesare
Mladim mesarima, onima koji će ga naslijediti, poručuje samo jedno. “Mislim da će to biti jako tražen posao u budućnosti. Tako da neće pogriješiti ako odaberu ovaj posao. Mesarija je dobar posao. Kad ga voliš nema problema. Imaš siguran posao i dobru plaću”, govori Stjepan.
Za mesare glasi da su ljudi mekog srca, ali čvrste ruke. Stjepan to pokazuje jer osim ljubavi prema svom poslu, ne skriva zahvalnost i ljubav prema svojoj supruzi s kojom je već 50 godina u braku. Osim nje, istu toplinu pokazuje i prema svojoj djeci i unucima. Kada smo ga pitali postoje li trenuci da žali što nije ipak otišao u mehaničar, ovaj 76-godišnjak je čvrsto rekao “opet bih bio mesar, nema zamjene”.
Možda je upravo zato još uvijek iza pulta, među ljudima, s istim žarom kao i onog dana kad je baka otišla po jeger, a vratila se s mesarom.
-
Vijestiprije 3 danaNEMA ŠALE Za one koji ignoriraju odvajanje, stiže revizija kanti za smeće
-
CityLIGHTSprije 2 danaSMJENA RAVNATELJA “Ostavljam školu izuzetnim profesionalcima koji su stup ove ustanove, ali i zajednice”
-
Priča iz kvartaprije 6 danaVIDEO Ksenijini sendviči sa srcem i dušom – Sretan rođendan goričkoj kraljici najpoznatijeg gastro ‘izuma’!
-
Moja županijaprije 3 dana“..on ga bu krstil, ja ga bum pil! Evo gdje su fešte za Martinje u Zagrebačkoj županiji