Poveži se s nama

Priča iz kvarta

Moja litavska priča: ‘Zovu me Toni, učim kuhati, a ulicama hodaju – avioni!’

Damir Žutić godinama je bio zaštitni znak HNK Gorice, igrač koji je bio dio kluba od prvoga dana, no krajem veljače potpisao je za litavskog prvoligaša Atlantas iz Klaipede. Snašao se, prilagodio, a nakon posljednjega kola završio je i u momčadi kola

Objavljeno

Prošla su točno dva mjeseca od onog rastanka u suzama, od dana kad je Damir Žutić došao na stadion i emotivno se pozdravio sa suigračima iz Gorice. Cijeli život proveo je u tom klubu, na istom stadionu, ali krajem veljače došao je trenutak da krene dalje. Nije se uspio nametnuti u prvoligaškoj konkurenciji i otišao je sreću potražiti 1200 kilometara daleko od kuće, u litavski grad Klaipedu. Otišao je tiho, ali s velikim ambicijama, zato je valjda i bilo toliko lijepo vidjeti najbolju momčad sedmoga kola litavskog prvenstva, i u njoj našeg dečka. Lijepo piše, Žutičius.

– Da, u momčadi kola sam – javio se iz Litve Dado Žutić, popularni Žućo, jedan od najomiljenijih likova koji su prošli kroz HNK Goricu svih ovih godina.

– Dojmovi su jako pozitivni, zadovoljan sam uglavnom sa svime. Dečki su me odlično prihvatili i za sad baš uživam. Uostalom, cijeli život sam govorio da bih volio živjeti na moru, a ta mi se želja sad ispunila. Dolazi i ljepše vrijeme, tako da stvarno mogu reći da sam zadovoljan – odradio je Žutić inicijalni raport.

Klaipeda je grad od 190.000 stanovnika, na zapadnoj je obali Litve, treći najveći grad i jedina morska luka u toj državi, iz koje isplovljavaju brodovi za Švedsku, Dansku i Njemačku… I u kojoj se Žućo osjeća kao doma.

– Prvih 15-ak dana, dok nisam našao stan, bio sam u hotelu. Sad živim sam u stanu u zgradi koja je pet minuta od stadiona, još dva suigrača žive u istoj zgradi… U klubu imamo jednog igrača iz Nigerije i trojicu iz Latvije, ali koliko sam skužio, ove iz Latvije ne smatraju baš strancima. Nešto kao kod nas Ljubo i Jovičić – prepričava Dado pa nastavlja:

– Imam jako puno slobodnog vremena, tako da sam dosta istražio grad. I sviđa mi se, to je jedan od većih gradova u Litvi, iako ne mogu baš reći da se ima nešto posebno za vidjeti… Međutim, imaju jako lijepe plaže, a svakih pola sata brod vozi do mjesta koji se zove Nida. Vožnja traje doslovce deset minuta, a to mjesto ne mogu opisati riječima. To se mora doživjeti.

Jedini Hrvat u Klaipedi uspio je pronaći i društvo za vrijeme izvan nogometa.

– Najvise se družim s ta dva suigrača iz Latvije, Nikitom i Devidom. S njima sam i van terena često u gradu, ipak smo stranci pa zajedno istražujemo grad. Ali i svi domaći suigrači su super, nisam doživio niti jednu neugodnost. Pogotovo stariji igrači… Kapetan doslovce o meni brine kao o svom djetetu. Svaki dan pita je li sve u redu i ako bilo što trebam, da mu se obratim. Svaki put kad sam ga nešto tražio, napravio je sve kao da se znamo sto godina. Prošli su dosta toga pa očito znaju da nije baš lako tako otići od doma – govori Žutić, koji je Litavcima snažna poveznica sa zemljom koja je druga na svijetu u nogometu.

– Jedan suigrač mi je pričao da je igrao u Europi protiv Hajduka na Poljudu. Kaže da je prvih 15 minuta samo gledao Torcidu i divio se… A ja mu kažem: ‘E, taj isti Hajduk će u subotu pasti u Gorici’ – sa smiješkom kaže odlično raspoloženi Žutić, koji je u Litvi dobio i novi nadimak.

– Da, zovu me Toni – ispalio je Dado i naravno da se iznad glave pojavilo nekoliko upitnika.

Damir, Dado, Žutić, Žućo… Odakle sad taj Toni?

– Ovdje je košarka prvi sport, nedodirljiva je, nogomet nije ni blizu. I ne zanimaju njih nikakvi Luka Modrić ili Ivan Rakitić, prva asocijacija na Hrvatsku im je Kukoč. I tako sam postao Toni – smije se Toni Žutičius.

Košarka, naravno, ima svoj udio i u životu njegova kluba.

– Da, imamo dvoranu u sklopu stadiona. U dvorani su četiri koša i tri gola! Dva za mali nogomet, jedan veliki, onaj sedammetarski, a tu je i stol za stolni tenis. Apsolutno nitko ne nosi nogometnu loptu. Samo košarka – prepričava Dado.

Zabrinuti novinar odmah se uplašio za promociju hrvatske košarke u Litvi, nije valjda da Žućo nije neki košarkaš…

– Ha, ha, mislim da nisam osramotio Hrvatsku. Pošto sam kao klinac bio zvrk i nisam imao mira, trenirao sam sve moguće sportove koji se mogu trenirati u Gorici i okolici. U košarci sam zlatna sredina, ima i gorih od mene, ali zato me u stolnom tenisu nitko ne može dobiti. Polako su me počeli ignorirat za stolni tenis, ha, ha…

Srećom, na nogometu ga ne ignoriraju. Dapače. Kako god trener postavi momčad, Žutić je unutra. Skupio je šest nastupa u prvih sedam kola. U posljednjem, ovom u kojem je ušao u najboljih 11 kola, bio je stoper.

– Liga nije loša, ali nije to ipak na razini naše prve lige. Rekao bih da je to nešto između naše prve i druge lige. Pošto se klub tek formirao, još se uigravamo pa trener isprobava igrače i sustav, tako da sam igrao sve, i krilo, i beka, i zadnjeg veznog, i stopera… Tu zadnju utakmicu smo igrali protiv Trakaija i trener mi je rekao da imaju jako dobru špicu pa bi želio da ja odigram stopera. A ja sam takav da ću za momčad i braniti ako treba, tako da nije bilo problema. Odigrao sam najzreliju utakmicu otkad sam tu i završio u momčadi kola.

Otišao je kao bek, možda se vrati kao stoper…

– Ne znam, svi su zadovoljni kako sam odigrao, a i meni se svidjelo, tako da mi je svejedno hoću li igrati beka ili stopera – prilagodljiv je Dado.

Atlantas iz Klaipede, njegov klub, od ove je sezone krenuo u novu fazu svoga funkcioniranja, zasad je šesti na tablici, na kojoj je osam klubova.

– To je klub koji već jako dugo igra prvu ligu, ali prošle godine se dogodio raspad sistema i zadnjih par kola su izgurali s juniorima. Sva sreća da su osigurali opstanak prije toga, inače bi ispali u drugu ligu… Svi ljudi su se povukli iz kluba i ostavili dugove, pa ga je ove godine preuzeo jedan bivši igrač Suduve, koji je završio karijeru prije sedam, osam godina. Ulaže svoj novac i polako gradi priču, ali slična je stvar kao s Goricom na početku prve lige, jako je teško probuditi grad i zakotrljati priču oko nogometa. Na utakmicama bude oko 400, 500 ljudi, nekad ni toliko. Imamo i skupinu navijača, prate nas ljudi na svim utakmicama – opisuje Žutić.

U Litvi je dobio priliku standardno igrati nogomet, ali otvorile su se i neke nove prilike. Recimo, da nauči kuhati.

– O da, baš sam se zaljubio u kuhanje. Doma je bilo lako, mama sve pripremi, samo dođeš i pojedeš. Nisam znao ni jaja ispeći! Sad više ne ide tako, morao sam se uloviti i kuhače. Upalim YouTube i pomalo učim. I baš uživam u tome. Čime bih se pohvalio? Zapečenim grahom i kobasicama, to mi je specijalitet, ha, ha… Nije ni litavska hrana loša, ali ne bih je baš mijenjao za našu – priča Žutić, koji se počeo koristiti i ruskim jezikom.

– Znači, litavski je nemoguće poloviti, ali dobro je što apsolutno svi pričaju ruski. Ni trener mi se ne obraća na engleskom, tako da učim ruski i na to gledam kao veliki plus. Uostalom, ruski i hrvatski su dosta slični.

U Atlantasu je uzeo broj 16, koji je nosio i u Gorici, broj koji iza sebe ima i priču.

– Kad sam došao u seniore Gorice, nije još bilo toliko ljudi u klubu i oko kluba, pa je fizioterapeut dosta toga vodio, između ostaloga i odlučivao tko nosi koji broj. Došao je do mene i pitao koji broj želim. Nabrojao je neke brojeve, među kojima je bio i 16. Nisam mogao odlučiti koji bi broj i on kaže: ‘Uzmi 16, to ti je Ninja nosio!’ Kako sam kao klinac skupljao lopte oko terena tih godina kad se Ninja prodao u Rusiju, uzeo sam ga bez razmišljanja. I od tad sam ga zavolio. Ovdje je bio slobodan pa sam ga i tu uzeo.

Kad se već sam vratio na Goricu, vratili smo se zajedno još malo kući. Iako, pitanje koje je zvučalo nešto kao “pratiš li Goricu” pobilo je onu tezu da nema glupih pitanja…

– To je isto kao da dijete pitaš gleda li crtiće, ha, ha, ha… Naravno da gledam, apsolutno svaku utakmicu. I mogu reći da dečki rade odličan posao, nadam se da će uspjeti u toj borbi za Europu, želim im to jednako kao i oni sami. Čujem se s gotovo svim dečkima iz Gorice, kako s našima, tako i sa strancima. Pratim ja njih, prate oni mene… I tako iz kola u kolo – govorio je Žutić, da bi ga u jednom trenutku prekinula poruka.

– Evo, što sam ti rekao, baš se Zwolinski javlja…

Osim s igračima, u kontaktu je i s ljudima iz kluba. Gorički Litavac Mindaugas Nikoličius, naš Niko, pomogao mu je da pronađe klub u njegovoj domovini, ali tu nije stalo s pomaganjem.

– Niko me oduševio! Nije to ni izbliza bilo ono, poslao sam te tamo, skinuo te sa plaće u Gorici i tko te šljivi… Baš suprotno. U pocetku mi se javljao svaki dan i pomagao oko apsolutno svega. Ali baš svaki dan! I sad se se često čujemo, ostali smo u kontaktu i drago mi je zbog toga – ističe Žutić.

Damir Žutić bio je dio goričke prve momčadi otkad je HNK Gorica oformljena do veljače… Foto: Marko Prpić/PIXSELL

Gledat će, naravno, i ogled s Hajdukom, u subotu u 16.30 sati namjestit će se ispred televizije i navijati.

– Hajduk se dosta digao otkad je došao trener Oreščanin i mislim da igraju jako dobro, ali isto tako Gorica igra najbolje te velike utakmice, tako da se ne bojim za nas. Nisu nas još dobili ove sezone, pa neka tako i ostane. Vjerujem da uzimamo i više od jednog boda! Strijelac? Zna se, Matija Dvorneković… – uvjeren je Žućo.

Kad je odlazio, želja je bila jednog dana vratiti se kući. I nije se tu previše promijenilo u ova dva mjeseca.

– Iskreno, nisam s Nikom o povratku ni razgovarao… Imam ja neki svoj plan. Želim uspjeti u inozemstvu, dokazati se, možda nešto i zaraditi, pomoći roditeljima koliko budem mogao, olakšati im život, a sebi stvoriti lakši početak života nakon nogometa… Volio bih i završiti karijeru u Gorici, budući da mi fali još 11 utakmica da budem prvi po broju nastupa. To su neke moje želje, a kako će sve ispasti, tek ćemo vidjeti.

Zasad se zna samo da kući dolazi u prvoj polovici srpnja.

– Kako je sad planirano, 7. srpnja dolazim doma, ali na desetak dana, jer oni nemaju polusezonu. Igraju sve u komadu jer preko zime nema baš uvjeta za nogomet na otvorenom. Vjerojatno zato i preferiraju košarku – zaključio je Žutić, koji je za kraj morao još odgovoriti i na ključno pitanje…

Kakve su Litavke?

– Ha, ha, ha… I dalje su mi naše ‘balkanke’ na prvome mjestu, ali samo za nijansu iza njih su Litavke. Kad sam došao, mislio sam da je to neka šala… Znači, avioni! – sa smiješkom je kazao Žućo, pa još i uputio pozdrave svome gradu, prijateljima i znancima…

Sretno dalje, Žutičius!

Priča iz kvarta

FOTO Humanitarka uspjela! Ni kiša ne može ništa goričkoj plemenitosti…

Tisuće i tisuće Velikogoričana i njihovih gostiju navratili su u subotu do betonca u Cvjetnom naselju, do šeste Humanitarke. Igrao se odličan nogomet, koji ni kiša nije mogla zaustaviti, ali važnije je da je skupljen novac za pomoć sedmogodišnjoj Loreni Rinčić

Objavljeno

on

Automobili su lagano, jedan iza drugoga, obilazili parkirališta u blizini Cvjetnog naselja. Međutim, prvo – puno. Ajmo na drugo… Puno! Pa onda i treće, i četvrto… Parkirani automobili stajali su i uz cestu, bili su praktički jedan na drugome, a sve skupa jasno je govorilo da se ovdje događa nešto posebno. I nešto veliko.

– Bilo je i prošlih godina puno ljudi, ali mislim da nikad nije bilo kao ove godine. Teško je govoriti u brojkama, ali činilo se da je tijekom cijelog dana oko terena bilo valjda tisuću ljudi – zadovoljni su organizatori Humanitarke.

A nakon svega, nakon 14 sati vrlo aktivnog i sjajno posjećenog programa, mogli su biti zadovoljni. Unatoč kiši, koja je cijeli dan prijetila, a u jednoj fazi i “za pravo” padala, unatoč umoru i iscrpljenosti.

– Naravno da moramo biti zadovoljni, koliko god je sve to iznimno napodno i zahtjevno. Igrao se odličan mali nogomet, čak su i velika imena hrvatskog futsala, ljudi koji su osvajali Kutiju šibica, igrali punom snagom, gotovo ‘na nož’. I svaka utakmica bila je takva, baš se imalo što vidjeti, čak i kad je kiša padala – pričaju nam dečki iz organizacije dan poslije, nakon što su pospremili sve što je ostalo iza šestog izdanja Humanitarke.

Pivo je teklo u potocima, službeni komentator zabavljao je okupljene na jedan poseban način, koji se može doživjeti samo na Humanitarki, ljudi su ubacivali svoje priloge u “škrabice”, a dobar dio dana ugođaju je doprinosilo i meso koje se krčkalo na roštilju.

– Pripremili smo 300 kilograma mesa, ali već do 14 sati dvije trećine su otišle. Sumnjam da će biti dovoljno za cijeli dan… – govorio nam je jedan od volontera, zadužen za okretanje ćevapa, kobasica i pljeskavica.

I sve to, sva zarada i svi prihodi, išli su za Lorenu Rinčić, sedmogodišnju djevojčicu kojoj su potrebne terapije koje bi joj omogućile lakše hodanje. I Lorena je, sa sestrom i roditeljima, došla na turnir, odradila milenijsku fotografiju na kojoj se pojavila većina okupljenih u tom trenutku, pa se sa širokim osijehom sklonila sa strane, da utakmice mogu ići dalje.

Pala je u međuvremenu i noć, ulična rasvjeta bila je sasvim dovoljna za ono što je potrebno ovakvom turniru, a ni mokar beton igrališta u Cvjetnom naselju nije spriječio one najbolje da odigraju sjajne utakmice sve do finala. Ono je riješeno na penale, najbolji su dobili i nagrade, ali to je u ovom slučaju bilo u drugom planu. Puno je važnije da je cilj, prema svemu sudeći, ostvaren. Onaj humanitarni cilj, naravno.

– Tijekom tjedna ćemo riješiti sve detalje i nakon toga objaviti kompletan financijski izvještaj. Puno je tu obaveza, puno troškova, ali ne sumnjamo da smo zacrtani iznos od 54.000 kuna prikupili. Vjerujemo da smo ga i premašili, a to je ipak najvažnije – zaključuju iz organizacije.

I već ovih dana, nemojte sumnjati u to, kreću pripreme i za sedmu Humanitarku. Još veću, još bolju, s nekim novim humanitarnim i plemenitim ciljem.

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Stigla Humanitarka! ‘Družit ćemo se, igrati nogomet i skupiti za Lorenu’

U subotu u 8 sati počinje prva utakmica tradicionalnog malonogometnog humanitarnog turnira, a finale je na rasporedu u 21 sat. Između toga smjestit će se sati i sati pomaganja malenoj Loreni, druženja i uživanja u malom nogometu… Vidimo se na Cvjetnom!

Objavljeno

on

Počeli su kao skupina entuzijasta koji su organizirali malonogometni turnir, družili se i zabavljali, a usput i prikupili novac za pomoć onima kojima je najpotrebnije. A onda su, godinu po godinu, postepeno rasli i u sljedećih šest godina izrasli u velik i važan malonogometni turnir,  kojeg je silno važno osvojiti, u prvom redu zbog prestiža. Sve više ljudi se priključivalo, iz godine u godinu mijenjali su se ciljevi, rasli su iznosi koje je bilo potrebno skupiti, cijela priča oko Humanitarke je višestruko nadmašila okruženje u kojem se rodila i nastala.

A oni su, društvo koje se bavi organizacijom – što je posebno važno – ostali skupina entuzijasta koji organiziraju malonogometni turnir, druže se i zabavljaju, a usput i prikupljaju novac za pomoć onima kojima je najpotrebnije.

– Da, rastemo svake godine, to je činjenica. Sam turnir ove će godine biti posebno jak, spominju se svakakva jaka imena, što možda djelomično može promijeniti početnu ideju, da ovo bude kvartovski turnir, ali i to je veliko priznanje za nas. Mi smo, naime, valjda jedini turnir koji nema nagradnog fonda, a privlači jaka imena iz svijeta hrvatskog futsala. I ne samo da dolaze igrati, nego se i jako trude osvojiti turnir, slave pobjede kao da igraju Ligu prvaka… – zadovoljni su dečki iz organizacije Humanitarke.

Za one koji su eventualno pali s Marsa pa ne znaju o čemu je riječ, ponovit ćemo da se radi o projektu koji su pokrenuli velikogorički Bad Blue Boysi i njihovi prijatelji, o turniru kojim se kroz kotizacije i sve ostale prihode skuplja pomoć za odabranu namjenu. Svake godine to je netko drugi, a ove godine pomagat će se maloj Loreni, kojoj su potrebne skupe terapije. Skuplja se 54.000 kuna, a dio novca već je prikupljen.

– Pridružile su nam se Buvljakuše, koje su na proljetnom buvljaku skupljale za Lorenu, kao i naš pikado klub, koji je prošli tjedan organizirao turnir na kojem se također skupljalo za ovu svrhu. Razlika u odnosu na prošle godine je i u tome što smo uplatama na račun već skupili značajan novac, no tu više nije riječ o tvrtkama, koje bi nam uplatile po nekoliko tisuća kuna, nego o običnim ljudima, koji uplaćuju po 20 ili 30 kuna. I to nam znači još i više, kad vidimo da su se ljudi senzibilizirali, da su nam se priključili – ističu organizatori.

Njihov nepisani kodeks kaže da nitko od njih ne istupa po imenom i prezimenom. Svi su zajedno, sve rade zajedno, a zajedno i nastupaju prema van. Transparentno i bez dvojbi kad je riječ o prikupljanju novca, s redovnim izvještajima na svojoj Facebook stranici, skromno i bez isticanja kad treba preuzeti zasluge. A one su velike, u to nema sumnje, jer ovdje je riječ o događaju koji zahtjeva višemjesečnu organizaciju i pripreme.

– Evo, baš nosimo i prenosimo, slažemo i postavljamo sve. Složili smo već stolove, postavljen je i šator, spremni su i točionici, tako da ćemo po noći morati imati i čuvara. Sve skupa izgledat će vrlo slično onome od prošle godine, kad je sve prošlo izvrsno. Imat ćemo opet i poligon za djecu, dječji nogomet, a sve to prošle je godine okupilo valjda stotinjak djece na turniru. Tu je i ponuda hrane i pića, ali prije svega ćemo ponuditi dobru i ugodnu atmosferu – najavili su organizatori.

Naslov pobjednika, inače, brani momčad Taksi Bračić, no imat će jako težak posao u pokušaju da obrane naslov, budući da će na betonskom igralištu u Cvjetnom naselju zaigrati i četvrtfinalist ovogodišnje Kutije šibica, i višestruki polufinalist Kutije… No nogomet je ovdje ionako uvijek u drugom planu, puno je važnije okupiti se i skupiti novac za zacrtani cilj, pomoći malenoj Loreni i tako napraviti još jedno dobro djelo. Šesto po redu, s velikim šansama da se taj niz protegne na još puno, puno godina. Bilo bi šteta da bude drukčije… Kao što bi bilo šteta i da svatko od Goričana barem ne prošeta do Cvjetnog naselja u subotu, vidi što se tamo događa, osjeti tu atmosferu i pomogne koliko može. Program će trajati cijeli dan, s velikim finalom u 21 sat. Nakon toga kreće “after party”…

– Želimo približiti ovo što radimo svim Goričanima, pa ćemo ovoga puta ‘after’ imati u Music Hallu. Izvlačenje parova je bilo u VG Sportu, a sljedeće godine ćemo otići u nova dva kafića. Svi oni sudjeluju na našim turnirima svake godine, riječ je o 20-ak standarnih ekipa, a ovih 12 preostalih mjesta popunili smo za sat vremena – zadovoljno govori vrijedna ekipa iz organizacije.

I ništa im, čini se, ne može pokvariti planove. Ništa osim, eventualno, kiše…

– Pratimo vrijeme cijeli tjedan, naravno da pratimo, pogledaš svaka dva sata je li se što promijenilo… I uglavnom svaki put pokazuje nešto drugo. Nadamo se da ćemo ipak imati sreće, da nam kiša neće raditi probleme. Moguće je da padne koji kratkotrajni pljusak, ali važno je da ne pada cijeli dan. Valjda i neće – nadaju se dečki.

Ma neće. Priča je, realno, predobra da bi se kiša usudila sve to pokvariti. Bježi, kišo, s Cvjetnoga…

Želiš dati svoj doprinos akciji “Za Lorenu”? Možeš to učiniti odmah…
Goričani Humanitarka – (napomena) za Lorenu Rinčić:
IBAN: HR0224840081502011654
SWIFT: RZBHHR2X

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Načelnik Malić: ‘Goričani su jako topli ljudi, ovdje je lijepo biti policajac’

Perica Malić posljednjih je godinu i pol na funkciji načelnika goričke policijske postaje, no to je zapravo njegov povratak u naš grad, u našu policiju. U ekskluzivnom intervjuu predstavio se Goričanima, govorio o svojoj prošlosti, planovima i ambicijama…

Objavljeno

on

Kad dolaziš na dogovoreni intervju s čovjekom kojem uz ime piše “načelnik policije postaje Velika Gorica”, negdje u podsvijesti, htio ili ne htio, pomalo robuješ stereotipima. Pa očekuješ da će te dočekati namrgođen, ozbiljan tip, jer policajce takav imidž nekako prati. Međutim, dipl. krim. Perica Malić (47) već prvim osmijehom, pri rukovanju, sruši sve te stereotipe. On je pravi profesionalac, jedan od onih koji će odvagnuti svaku izgovorenu riječ, ali istovremeno je i šarmantan, vedar, optimističan, često sa smiješkom na licu.

Reći će odmah, i prije nego što smo se smjestili u stolac u njegovu uredu na trećem katu, da nije čovjek od velike priče, da mu bolje leži operativni dio, ali došlo je vrijeme da Goričani upoznaju prvog čovjeka svoje policije. Tu je već godinu i pol, čuva naš grad…

Kako biste se Vi sami ukratko predstavili Velikogoričanima?

Rođen sam u Travniku 1972. godine, a u policiji radim već 25 godina. Počeo sam u Osijeku 1994., kad sam prošao obuku za prometnog policajca. Najbolje godine mog života uzeo je taj nesretni rat, a kako je prijatelj bio policajac, preporučio me… Prošao sam sve linije rada u policiji. Nakon Osijeka sam došao u Veliku Goricu, tu sam s 1999. na 2000. proveo godinu dana, da bi zatim otišao u Maksimir, pa prešao u Odjel za osiguranja, a posljednjih osam godina bio sam pomoćnik načelnika temeljne policije u PP Trešnjevka. I danas mogu reći da ni za što ne bih mijenjao ovaj posao, unatoč svim stresovima koje on donosi.

Što pamtite iz te prve svoje ere u goričkoj policijskoj postaji?

Završio sam edukaciju za očevide prometnih nesreća, a ubrzo nakon toga došao sam u Veliku Goricu. Tu sam zatekao bazu ljudi koja i danas radi ovdje, iskusne policajce koji čine okosnicu ove postaje, što mi je i značajno olakšalo ovaj povratak u Goricu. Načelnik je tad bio Josip Hibler, a nakon njega došao je Evelin Mustapić.

Koliko se Velika Gorica promijenila kao grad u tih 18 godina?

Jako puno. Dolaskom u Veliku Goricu stvarno sam se ugodno iznenadio koliko se grad u ovih 18 godina promijenio. U to vrijeme imao je epitet spavaonice grada Zagreba, a danas je to jedan vrlo, vrlo ozbiljan grad. To se očituje u arhitekturi, prometnoj infrastrukturi, ali i svemu ostalome. Kažem, baš sam ugodno iznenađen.

Čime se bavite kad niste na poslu, što su Vam ispušni ventili?

Obožavam sve što ima veze s prirodom, bilo to planinarenje, skijanje ili nešto treće. Sve što ima veze s odlaskom iz urbanih sredina. Kroz ovaj posao dođe do zasićenja situacijama u kojima je veliki broj ljudi. Radio sam jako puno osiguranja sportskih i kulturnih događaja, od utakmica do koncerata, tako da zaista uživam biti u prirodi, u miru i tišini, okružen dragim ljudima. To je ono najljepše.

Što Vam je najteže u policijskom poslu?

Osobno mi je najteže palo izvijestiti obitelj o smrti drage osobe. Nema dvoje, to je najteži dio posla. Ne samo meni, slično razmišljaju i svi moji kolege u policiji. To je jedna ružna strana policijskog zvanja, takva iskustva ostaju u sjećanju. Obično se za to biraju ljude koji imaju malo više iskustva i pedagoškog smisla. U policiji nema neke posebne pripreme za takve situacije, iako vjerujem da bi to pomoglo, da ljudi nauče kako pristupati u takvim situacijama.

Postoji li još neka trauma od posla, nešto što se ne zaboravlja?

Jedan od ružnijih trenutaka datira iz vremena kad sam radio u Maksimiru. U jednoj noćnoj patroli slučajno smo naletjeli na počinjenje kaznenog djela, na počinitelje koji su upravo pokušavali ukrasti automobil. Iznenadili smo ih, a oni su nas pokušali pregaziti! Udarili su u naš automobil i pokušali blokirali moja vrata, pa sam čak zadobio i lakše tjelesne ozljede. Ali nemaš tu vremena puno razmišljati, tek poslije, kad sve prođe, počne raditi adrenalin… Ružna uspomena i onaj veliki sukob na Maksimiru, u kojem je kolega iz Varaždina od pirotehničkog sredstva ostao bez oka, vodio sam jednu od postrojbi. To su iznimno stresne situacije…

Godinu i pol mandata je iza Vas, jeste li se već udomaćili ovdje?

Definitivno. Goričani su jako kvalitetni ljudi, vrijedni, pošteni i radišni, no naravno da uvijek ima i negativnosti, kao i svugdje. I zato smo mi ovdje, da na to utječemo. Krećem se dosta među ljudima, to je neminovno, ovaj posao se ne može raditi ako si vezan samo za ured. Moj posao je da razgovaram s ljudima, komuniciram, da budem dostupan za njihove svakodnevne probleme. Moja filozofija i smisao rukovođenja je da budem dostupan svima.

Kakva je sigurnosna situacija u gradu?

Evo, reći ću vam u brojkama. Tijekom 2018. godine zabilježeno je 549 kaznenih djela, što je porast za 102 kaznena djela u odnosu na 2017. Od toga smo riješili 313 slučajeva, što je vrlo, vrlo visokih 57 posto. Po tome je gorička policija u samom vrhu PU zagrebačke. Temeljna policija puno se bavi osiguranjima i očuvanjem reda i mira, a posebno je velik porast u upravnim poslovima, u prvom redu u referandi za strance, državljanstva i radne dozvole. U 2017. je turistički boravak zatražilo 20.607 ljudi, a u prošloj godini 36.276 Stalni boravak je zatražen u 30 slučajeva, a godinu prije 15. I opet se vraćamo na ono da Gorica više nije spavaonica nego ozbiljan grad.

Što je taj rast i razvoj grada donio policiji?

Izgradnja novih cesta dovelo je do lagodnijeg života građana, no iz sigurnosnog aspekta nama to nosi druge probleme. Počevši od prometnih nezgoda, ali i kaznenin djela. Imali smo jedan slučaj u kojem je počinitelj iz Rijeke dolazio u Goricu ‘raditi’, pa se brzo vratiti u Rijeku. Srećom, otkrili smo ga i taj je slučaj riješen.

Koji su Vam sljedeći planovi?

Razgovarali smo s Gradom, želimo na ključnim mjestima u gradu postaviti nekoliko sigurnosnih kamera. Puno bi nam pomogle u prometu, a lakše bi dolazili i do počinitelja kaznenih djela. Gorica je po tom pitanju vrlo zahvalna, kad bismo pokrili šest do sedam značajnijih pravaca, posao bi nam bio značajno olakšan. Srećom, gradski oci identično razmišljaju i vjerujem da će se iznaći sredstva da se to realizira. Kamere bismo postavili na ulazu i izlazu iz grada, na još nekim bočnim pravcima, a to bi nam bilo dovoljno.

Posljednjih mjeseci grad je uznemirila serija razbojništava u trgovinama “Mlin i Pekare”. Što se događa u tome slučaju?

U ovom trenutku to je najveći ‘serijaš’ na području PU zagrebačke koji nije otkriven. Za slučaj su se zainteresirale i kolege iz Zagreba, iz Odjela za razbojništva, jer taj počinitelj postao je ozbiljna priča. U svakom slučaju, radimo na tome.

Kakva je situacija s drogama na goričkom području?

Što se toga tiče, nisam optimist. Tu ne stojimo dobro. Opet ću ja o brojkama… U 2017. imali smo 52 kaznene prijave, a u prošloj godini 86. Imamo i nedavni slučaj, u kojem je stanu u Velikoj Gorici pronađeno gotovo 1,5 kilogram marihuane, 255 tabletica ecstasyja, 22 grama kokaina i 181 gram psihodeličnih gljiva. Zbog svega toga apeliram i ovim putem na sve građane, pogotovo na odgojne ustanove, da utječu na mlade, da im objasne da je droga zlo i da je definitivno ima u Velikoj Gorici.

Kakva je situacija s alkoholom u prometu?

Svi smo mi skloni precijeniti svoje vozačke sposobnosti, zato i moram naglasiti… U prošloj godini imali smo četiri poginula u prometu, što je za Goricu jako puno. Godinu ranije poginula je samo jedna osoba. To su ružni podaci i zato je intencija PU zagrebačke naglašavati tzv. ‘četiri ubojice u prometu’ – brzinu, alkohol, pojas i mobitel. Stalno imamo akcije po tom pitanju, ali sad mogu najaviti da će se u Velikoj Gorici raditi ‘ljevak’. Na pogodnoj poziciji, gdje ne ometamo promet, u noćnim satima ćemo zaustavljati sva vozila koja se kreću kolnikom. Neće se moći dogoditi da netko prođe, a ne bude zaustavljen i prekontroliran. Taj model pokazuje dobre rezultate, a uskoro ćemo imati i prezentaciju, da pokažemo kako se to radi.

Kakva je situacija s prekršiteljima trenutačno? Odnosno, je li soba za triježnjenje u funkciji?

Je, u funkciji je, kako ne, u nju dovodimo i one koji su privedeni zbog obiteljskog nasilja… Ali u prosjeku smo po tom pitanju, čak možda i ispod prosjeka. Ali mogu vam reći da vrlo edukativno djeluje na ljude koji prespavaju u njoj, ha, ha.

Što biste voljeli postići u ove preostale tri i pol godine, koliko Vam je ostalo do kraja mandata?

Bilo bi dobro prije svega se popuniti s mladim i kvalitetnim kadrovima, nadam se da i hoćemo, da mi zaživi ustroj krim-policije i prometne policije, da se pojačamo u tehničkom smislu. Važno mi je da, ako i ne nastavim posao ovdje, da nekome drugome ostavim zdrave uvjete za normalan rad.

Ostaje li se Vama u Gorici i nakon ovih prvih pet godina?

Meni je ovdje ugodno, apsolutno, Gorica je jako lijep grad za živjeti i raditi, a hoću li ostati, odlučit će netko drugi. Doma sam u Novom Zagrebu, nije mi ni daleko.

Kako Vam se čini status policajca u društvu, kako ljudi gledaju na vas u odori?

Za razliku od Zagreba, policajci u Gorici uživaju puno bolji status. Puno su priznatiji, cjenjeniji, imaju ljudskiji pristup nego u sredinama u kojima sam dosad radio, u velikim postajama poput Maksimira i Trešnjevke. Ogromna je razlika, ja bih rekao da Gorica još uvijek ima dušu. Odnos prema policajcima je puno korektniji i topliji nego u Zagrebu.

Nastavi čitati

Reporter 382 - 23.05.2019.

Facebook

Izdvojeno