Poveži se s nama

Priča iz kvarta

Knjaz u gostima: ‘Nema faksa na kojem ćeš naučiti ono što možeš u Scotchu’

Lako je biti duhovit kad sjediš s društvom u kafiću, puno je teže kad ti je humor posao, kad moraš biti duhovit pod pritiskom. Kao kad prilaziš curi, priča Robert Knjaz. Između ostaloga…

Objavljeno

Svako druženje s Robertom Knjazom ispadne živopisno, s gomilom smijeha, univerzalno dobrog humora, a masom priča sa svih strana svijeta… Bio je, kaže, nedavno u Papua Novoj Gvineji, ali između hrpe obaveza pronašao je vremena i za dolazak u Veliku Goricu, u “Prvu ligu”, emisiju City radija koja je u eteru svakog utorka od 10.40 minuta. Voditelj Vlado Boban zbog Knjaza je čak i promijenio koncept emisije, sve kako bi genijalac s TV ekrana dobio što više vremena za svoju spiku…

– Drago mi je što sam ovdje, na City radiju, baš je prava obiteljska atmosfera. Prvi put sam ovdje i mogu reći da mi se sviđa – rekao je uvodno Knjaz, oduševljen što je došao u emisiju čiji je temelj seoski nogomet.

– Uh, u seoskom nogometu se baš nalazim, ima taj neki šarm, ima ljepotu… Ma zapravo sam rođen za ovu temu. Mislim da mi je ovo vrhunac karijere – iskreno je priznao Knjaz.

Nego, čime se trenutno baviš?

– Radim serijal ‘Najveće svjetske fešte’ za HTV, kroz osam epizoda od 50 minuta obrađujemo, recimo, kotrljanje sa sirom u Glosteru, gađanje paradajzom u Valenciji, najveći svjetski susret blizanaca u Twinsburgu u SAD-u, festival čokolade, Oktoberfest… Uglavnom, bavimo se feštama, jer to su trenuci kad se svi malo opuste u ovom užurbanom svijetu. Iako, koliko god glupo zvučalo, ali gađanje paradajzom, gdje oni potroše oko 170.000 kilograma trulog paradajza, tamo privuče 50.000 ljudi. I tu se neki novčići zavrte… Pa možda kroz taj serijal i naši turistički djelatnici dobije neku ideju.

Cijelu karijeru živiš od humora, koliko je to teško?

– Ja mislim da svaki čovjek u sebi ima duhovitost, ali i za to postoji skala. Ako je ona od 1 do 100, onda ima ljudi koji su na 1, a ima i onih koji su na 150. Sjetite se samo svih onih priča u bircevima, pa svojih susjeda, koji mogu biti svakakvi, ali znaju lupiti dobru foru… Ukratko, humor je svuda oko nas. E sad, stvar je u tome kako biti duhovit pod pritiskom. Znaš ono, kad priđeš nekoj curi, pa sad moraš ispaliti najluđu foru da je nasmiješ da bi razbio led. I ne možeš! E, u tome je stvar, nije problem biti duhovit u kafiću, sa svojim društvom, puno je teže tome pristupiti kao poslu i sam sebe natjerati da budeš duhovit baš kad treba. A opet, sve je to uvjetno, jer na svijetu ima sedam milijardi različitih vrsta duhovitosti. Ono što je smiješno meni, ne mora biti tebi, Peri, Mirku ili Dobroglavu.

Kakvi su bili tvoji počeci?

– Lijepi, baš lijepi… Dragi moji Turopoljci, počeo sam tu nedaleko od vas, u Dugavama. To su bile osamdesete, vrijeme kad se, recimo, malo kasnije išlo u grad. Pa ja sam prvi put vidio tramvaj s 25 godina. Sve si imao u kvartu. Najveća škola u Jugi, s 2500 učenika, više od 20.000 stanovnika… I tu smo krenuli s tom malom televizijom, nešto sam snimao i po frontu, malo oko Turnja, pa u Pokupskom, kod mosta za Glinu… I sve to smo puštali u Dugavama, napravili jedan skeč, drugi, treći i tako je krenula ta televizija u našim rodnim, zelenim, bijelim, betonskim Dugavama.

Odakle se pojavila ideja za kultnu Svlačionicu?

– Gledaj, ljudi se i dan danas, što meni nikako nije jasno, oduševljavaju poznatim osobama. Takav stav mi je uvijek išao na jetra i zato sam odlučio napraviti ‘Svlačionicu’. Želio sam ‘svući’ te poznate, pokazati da su i oni ljudi od krvi i mesa, da imaju dobre i loše strane, da nikoga ne treba idealizirati. To što je netko poznat, ne znači da je bolji od bilo koga od vas, vaše susjede ili vaše punice, nema razloga misliti da je netko bolji od tebe ako je pet puta bio u novinama. Kao, recimo, Knjaz. Pa ja ni po čemu nisam ni bolji ni duhovitiji od, recimo, ekipe iz Scotcha.

Photo: Žarko Bašić/PIXSELL

Koje su ti omiljene Mjenjačnice?

– Super je bila emisija s Mirkom Filipovićem, pa s Hladnim pivom, kad su bili specijalci, a super mi je bilo i kad je Edo Maajka bio slijepac. Na opušteniji način smo uspjeli pokazati kako je biti osoba koja ne vidi. To sve se, inače, može vidjeti na mom YouTube kanalu, kojeg sam otvorio valjda zadnji na svijetu. Odupirao sam se, čupao rukama, nogama i noktima, ali posustao sam. Zove se Knjaz TV, sve te stare emisije možete tamo naći.

Pokojni Stjepan Spajić bio je trajna inspiracija?

– A joj, Spajki je bio legenda… To je jedini čovjek kojeg snimaš sat vremena, a dobiješ emisiju od sat i pol. On je bio duhovit, direktan i nikoga se nije bojao. Svi mi obično razmišljamo što ćemo izgovoriti, a imam osjećaj da on to nije radio. I zato je bio beskrajno simpatičan, slagao se netko s njegovim stavovima ili ne.

Kad smo već kod legendi, kakva je priča s bakom Slavicom?

– Ona je bila iz Adamovca, cijeli život provela je na Trešnjevačkom placu i prodavala domaće proizvode. Tamo smo je i našli, imala je više od 70 godina kad smo krenuli. Skužio sam da bi mi dobro došao suvoditelj, a bilo mi je bedasto da to bude neka zgodna mlada cura. Dobro, meni osobno nije bilo bedasto, ali bilo je očekivano. Ovo mi je bila veća fora. Pa nigdje na svijetu ne postoji voditeljica od 74 godine s rupcem na glavi, koja ne zna čitati ni pisati. Da, baka Slavica je bila nepismena, ali kad otvori usta, o bilo kojoj temi će ti reći takvu narodnu mudrost koju nitko od nas sa svim školama ne može izvaliti. Baka Slavica je bila biser! Biser narodne mudrosti.

Kako je bilo voditi baku po svijetu?

– Kad smo išli u Milano, prvi put je letjela avionom. I naravno da je u torbi nosila litru rakije i par kobasica, ali i mačetu kojom će si narezati kobase. Logično, na aerodromu u Milanu nastala je panika, a ona se jadna čudila čemu to kad je ona to ponijela za kobase.

Kako se snašla među navijačima Milana, gore na tribini?

– Čudila se svemu, gledala, ali nju je zapravo najviše nervirao golman. Da kaj se on sad hiće tu i brani dečkima da zabiju gol. I onda je na kraju zaključila: ‘Robi, ovaj je pun droge!’ Nije joj bilo jasno kaj se on hiće kad može fino utakmica završiti 73-72.

Spomenuo si školu, kakve škole si ti završio?

– Išao sam na preko nekoliko fakulteta. Završio sam ekomoniju i režiju na Akademiji, bio sam i godinu dana na novinarstvu u Americi, ali nije to nešto strašno. Puno više se namuče ljudi koji završe medicinu ili takvo nešto, toga sam svjestan. Uostalom, meni se najviše sviđa moj dugavljanski fakultet, novozagrebački. Evo, baka Slavica nije imala nikakav fakultet pa je bila puno pametnija od mene. Fakultet ne donosi pamet, važnije je da se družiš sa što više ljudi, saznaš i vidiš što više toga. To vrijedi više od bilo kojeg fakulteta. Gle, sretan sam ja što sam završio fakultete, ali bitnije mi je u životu, za ovo što radim, to gdje sam sve bio i što sam sve doživio. Od džungli Papua Nove Gvineje do ‘blizanaca’ u Americi. Ili, evo, u Scotchu. Pa takvog fakulteta nema nigdje.

Photo: Marko Prpic/PIXSELL

Imaš i neke ideje o zaštiti kulturne baštine?

– Da, mislim da bi gospođe u borosanama trebalo zaštititi. Ako smo zaštitili pršut, ojkalicu, gangu i reru, mislim da bi se Unesco trebao pobrinuti i za tete u borosanama. To je naše kulturno nasljeđe. Jesam radio nekad nešto u borosanama? Svašta ja radim u borosanama, ali to je za noćni program.

Jesi li ikad išta poduzeo po tom pitanju?

– Davno sam htio otići u zagrebačko Gradsko poglavarstvo i tražiti da zaštite dvije, tri takve ‘ustanove’ u kojima su konobarice tete u borosanama. Dakle, antidepresiv ustanove s bijelim pločicama, gdje živčani brko galami, a svatko cuga solo. Znaš ono, 20 ljudi, a svatko je solo…

Imaš neka iskustva iz prve ruke iz takvih mjesta?

– Kako ne… Sjetit će se neki možda, nekad je postojala Poljoprivredna zadruga Vis, na kraju Palmotićeve, tu je žestica bila tri kune, a pivo sedam. To je to, u devet ujutro dođem tamo, 20-ak ljudi i svatko sjedi solo. Ja sam bio u prostoriji ‘na stajaća’ i gledam dva pajdaša, dečke od nekih pet banki. Obojica na konjaku, kad jedan kaže da ide pišati. Ovaj drugi, gledam ja od gore, čim je otišao, lizne mu malo konjaka. Ono, deset kapi, da se ne kuži, ali tek toliko. I ovaj se vraća s WC-a, izgovori jednu rečenicu, okrene se i kaže mu: ‘Kaj si mi pio konjak?!’ Pazi koje fotografsko pamćenje! Ovaj veli da nije, pa jesi, nisam… I njih dvojica ti se u devet ujutro počnu tući! Šamar, jedan, drugi… Ono, prijatelji su, ljudi od 50 godina, a potuku se jer mu je ovaj liznuo konjak. Uđem ja među njih, razdvojim ih i kažem: ‘Dečki, nemojte se tući, evo ja vrtim rundu!’ A runda od šest kuna. I onda reci da život nije lijep! I zato to treba zaštiti, japanski turisti takvo nešto ne mogu vidjeti ni u jednom lounge baru, samo na takvim mjestima. Žao mi je što toga više nema, premalo smo mi ponosan narod.

Jesmo li mi Hrvati iskompleksirani kao narod?

– Ne bih rekao da je generalno tako, ali ako gledaš kroz svakodnevnicu, jasno je da Hrvati generalno misle da je uvijek trava negdje drugdje zelenija. A s druge strane, kad pogledaš koliko ima siromaštva na svijetu, od Indije, Pakistana, Afrike, Kine… U Americi, recimo, 20 milijuna ljudi živi u kamp kućicama. I to je njima normalno. Ajde mi reci nekoga u Hrvatskoj da živi u kamp kućici, a da se nisu susjedi skupili i izgradili mu barem nešto. Dakle, imam osjećaj, možda i subjektivan, da velik dio svijeta živi gore od nas. Mi imamo i po dva auta, svatko ima kuću, a ljudi na zapadu rentaju cijeli život, umru i ništa ne ostave iza sebe. Mislim da bi mi u Hrvatskoj trebali biti puno zadovoljniji sami sobom i zemljom koju imamo. Moramo biti svjesni da je, unatoč svemu, ovo što mi imamo za mnoge hotel s pet zvjezdica.

Prošao si velik dio svijeta, ali koje ti je najdraže putovanje?

– Općenito najviše volim mjesta, kako mi to u ekipi kažemo, gdje još nije došao McDonalds. Evo, baš sam bio u Papui Novoj Gvineji. Krenuli smo u ponedjeljak, letjeli smo iz Zagreba za Dohu, onda iz Dohe za Singapur, opet sedam, osam sati leta, pa zatim do Port Moresbyja, glavnoga grada, i na kraju do Goroke. Kreneš u ponedjeljak, dođeš u srijedu. I usred džugle si, dva sata leta od glavnoga grada, ako te pojedu, nitko nikad neće saznati… I tamo ti desetak tisuća ljudi, koliko ih ima u gradu, sjede na ulicama. I sad ja pitam zašto su svi vani, što se događa, a čovjek mi kaže: ‘A kaj da rade?’ Nema telke, nema interneta, pa oni sjede vani i gledaju. I kad prolaziš, gleda te jedno tisuću, dvije očiju. I život je lijep. Sjede, gledaju i guštaju. Zanimljivo je to sve… Recimo, putopisac Davor Rostuhar bio je tamo i snimio ženu kako doji odojka! Tamo su svinje toliko bitne da im žene hrane odojke. Ne svugdje, ali u nekim područjima.

Što je najopasnije na tim putovanjima?

– Ljudi su ljubazni i dragi, s njima se lako sporazumijeti, ali kulture su potpuno drukčije. U Tajlandu ne smiješ podragati dijete po glavi. Tako je i na Fidžiju. Ova zvrk iz kojeg kosa raste njima je duša. Ako podragaš dijete po glavi, to je kao da si se lički rukovao s njim. Na Fidžiju imaš žlice sa četiri kraka, a znaš zašto? Zato da ti oko ne bježi po tanjuru. Zadnjeg misionara su pojeli prije 120 godina, i to zato jer je poglavicu podragao po glavi. To je smrtna uvreda. Moraš jako paziti što radiš. Recimo, Masai narod. Kad smo bili, imali su svadbu, a oni uvijek za svadbu peku neku njihovu kravu. I žene ne smiju prilaziti. Maja Šuput je išla vidjeti što se događa i misliš da nije frajer izvukao mačetu, skoro je ubio?! Ne smije žena prići muškakrcima, jer ako priđe to je kletva na selo, bit će suša… I ne možeš ti njemu objasniti da je 2008., da to nema veze ni sa čim, ne ide to tamo tako. On ima mač, vesele je ćudi i zamalo ode glava.

Eto, toliko od Knjaza… Za kraj je još pozdravio prijatelje iz Gradića, pohvalio Ogranak seljačke sloge iz Buševca, sjetio se da je snimao nekoliko puta u Vukovini… I zaključio ovo druženje:

– Pozdrav svim Turopoljcima i onima koji se tako osjećaju!

Pozdrav i tebi, Knjaz…

Priča iz kvarta

Gospon Fulir iz Čiča: Marijan Antolović, vrsni frizer i ljubitelj nogometa

Jedan od najboljih frizera u tadašnjoj Jugoslaviji i veliki ljubitelj nogometa Marijan Antolović preselio se iz Novog Čiča u Zagreb krajem pedesetih godina, ali svoje selo nikad nije ostavio ni zaboravio. Skupljao je frizerske nagrade po cijeloj Europi…

Objavljeno

on

Ugostiteljski lokal “Kavalir” u centru Novog Čiča omiljeno je okupljalište starosjedioca. Zgradu je na samom početku 20. stoljeća izgradio Josip Čačić, povratnik u Čiče iz Amerike. Lokal se prije zvao “K veselom lovcu”, a kasnije i “Vaga”. Ukrasi na zidovima danas su stare crno-bijele fotografije iz povijesti Čiča. Nedavno je tako osvanula i uokvirena diploma Marijana Antolovića iz 1962. godine za osvojeno prvo mjesto na državnom natjecanju frizera u Ljubljani. Postoji dokumentacija i o sudjelovanju Antolovića na frizerskim manifestacijama u Parizu, Bologni, Bruxellesu, Milanu, Londonu…

No tko je Marijan Antolović, rođen 1936. godine? Krajem pedesetih godina minulog stoljeća iz Novog Čiča je preselio i otišao raditi u Zagreb. Elitni frizerski salon imao je u blizini račvanja Vlaške i Draškovićeve, nedaleko čuvenih Schlosserovih stuba, koje vode na Šalatu, a ispred Ribnjaka u Šoštarićevoj.

Marjan nikada nije ostavio i zaboravio Čiče i prijatelje. Nedaleko raskršća i u blizini trgovine Konzum uredio je u zelenilu vikend boravište i tu prije vječnog odlaska često boravio. Volio je Dinamo, onaj iz Zagreba, ali i ovaj turopoljski, iz Čiča. U Zagrebu je uz posao upoznao mnoge viđenije osobe, pa i dinamovce igrače, a obavezno je pratio i utakmice kad su Dubravko Hrkovac i Mario Paviša iz Novog Čiča igrali za mlađe selekcije plavih iz Maksimira. Pratio je i dinamovce iz Čiča, posebno generaciju koja je igrala nakon osnutka kluba 1948. godine. Bio je i sponzor kluba iz Čiča, najupečatljiviji 80-tih, u danima ponosa i slave, kad je igrala najbolja generacija u povijesti kluba, a gotovo svi igrači bili domaći dečki.

Potpisnik ovih redaka sjeća se jedne anegdote iz rane mladosti, iz 1960. godine. Marijan Antolović je iz Zagreba doveo jednog igrača iz Dinama (Blažić?) da pojača Dinamo Čiče na turniru u Turopolju. Na turnir su s momčadi otišla i dva klinca iz Čiča. Igralište u Turopolju je tada bilo posve ograđeno visokom ogradom od dasaka (DIP Turopolje) i igralište se izvana nije moglo vidjeti, osim kroz vrata širine metra. Dinamovci iz Čiča spomenute klince nisu pustili unutar ograde, već su ih poslali u šumarak iza zapadnog gola da čekaju loptu, koja će prije ili kasnije sigurno doletjeti. Klinci su dobili zadatak da lopta potom mora hitro završiti u “kampanjoli” (vojni auto) parkiranoj u blizini. E sad, sjećanja su navodno izblijedjela, pa nije baš sigurno je li lopta, tada dragocjeno blago, završila u Čiču ili nije… Sigurno je samo da je u Čiču završio nogometni trofej s turnira.

Nažalost, Marijan više nije među nama, a puno prerano mu je preminula i kćerka Marina (nije imala djece), koja je ranije od Marijana i preuzela posao. Živa je tek supruga, koja živi na Bukovcu sa zetom. Marijanova vikend parcela u Novom Čiču je ne tako davno prodana, srećom kupio ju je Nedjiljko Kajinić iz Čiča. Zaslugom “Neđe” smo i došli do vrijednih plaketa i diploma Marijana Antolovića i opet ga se prisjetili s velikim poštovanjem.

O Marijanu Antolović razgovarali smo i s 92-godišnjim Matom Grgarom, vjerojatno jednim od najstarijih starosjedioca Čiča, o kojem smo prije dvije godine pisali u Reporteru, kada je slavio 90. rođendan i 72. godišnjicu braka.

Marijan u vojnoj odori i otac Stjepan u bolnici

– Marijan je bio vjerojatno najbolji frizer za žene negdašnje države, ali poznat i širom Europe. Zanat je preuzeo od oca Stjepana, koji je također imao frizersku radnju u centru Čiča. Znali smo se mi muški okupljati u Stjepanovom salonu uz špricer ili gemišt od domaćeg vina, te razglabati o svemu i svačemu. Novca je tada bilo malo pa nismo imali za gostionice, kojih je u Čiču i tada bilo nekoliko – kazao je Mato Grgar.

Marijana Antolović pamtimo kao vrlo pedantnog i profinjenog gospodina s njegovanim brčićima u odijelu ili pažljivo biranoj trenirci. Netko je u “Kavaliru” u Čiču rekao da ga je Marijan likom i gestama podsjećao na Relju Bašića iz našeg legendarnog filma “Tko pjeva zlo, ne misli”. Na kraju, javno se zahvaljujemo obitelji Slave Zubek i kćeri Miri Klafurić koja danas živi u Lomnici, za ustupljene fotografije.

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Josipa Afrička u akciji: ‘Pomozite djeci u Tanzaniji, ili kumstvom ili – kravom!’

Velikogoričanka Josipa Matić otišla je u Tanzaniju, među siromašnu djecu, i odlučila im pomoć. Pokrenula je akciju kumstva, u kojoj ljudi sponzoriraju i prate svoje kumče u Africi, a sredstva će se utrošiti na školovanje, prehranu i lijekove za HIV pozitivnu djecu

Objavljeno

on

Nismo ni svjesni koliko nam je dobro u životu dok se ozbiljnije ne okrenemo oko sebe. A ona ne da se okrenula, nego je spakirala kofere i otišla, ni više ni manje – u Afriku!

Riječ je o Josipi Matić, odgajateljica u Dječjem vrtiću Velika Gorica. Djevojka koja ne priča puno, ne hvali se, ali djeluje i stvara čuda. Prepoznao je to i Grad Velika Gorica koji joj je odao priznanje dodijelivši joj nagradu “Turopoljsko srce”.

– Najčešće će me ljudi spojiti s Afrikom, ali i time da sam prošle godine organizirala prijevoz potrebitih školskih stvari i materijala za tamošnje vrtiće i škole. Bila sam u listopadu i studenom u Africi, a sad slijedi moja nova misija – kaže Josipa.

– Očekivala sam lošu situaciju, ali ni izbliza toliko lošu kakva je bila… No jako me veseli i iznenadilo me koliko su škole, profesori i djeca prigrlili tu akciju, nesebičan način darivanja, svojih igračaka i stvari. Djeca su me stvarno pozitivno iznenadili, a što je najljepše, i dalje se javljaju.

Obzirom da Afrika nije baš tu, u susjedstvu, nametnulo se pitanje zašto baš tamo. I kako, jer očito je da se u taj dio svijeta ne ide tek tako, da spakiraš kofere i samo odeš.

– Oduvijek je to čučalo u meni, da ću otići u Afriku. Kad mi se pružila prva prilika, našla sam sirotište koje me bilo voljno primiti k sebi na tri mjeseca, spakirala sam se i otišla. Prvih par dana sam bila u šoku, nisam to baš tako zamišljala, no imala sam sreće što su u to sirotište često dolazili volonteri, pa im bijelac nije bio baš tako strana pojava. Međutim, u gradu, u autobusu, svi su stalno gledali u mene, čak i pitali smiju li me dotaknuti. Djeca su znala plakati jer neki nikad nisu vidjeli bijelca. No, nije to bilo ništa strašno, zapravo sve skupa je vrlo zanimljivo, Tanzanijci su stvarno divan narod i ni u jednom trenutku nisam se osjećala ugroženo, opasno. Stvarno divno iskustvo – prisjeća se Josipa svog prvog posjeta Tanzaniji.

Ali nije joj to bio jedini put, vratila se opet zbog akcije koju je pokrenula i uspješno realizirala prošle godine. Tako je prvi put bila tri, a drugi put dva mjeseca. Za vrijeme posljednjeg boravka rodila se ideja o školovanju djece, i to HIV pozitivne.

– U Tanzaniji je svaki treći čovjek zaražen HIV-om, tako da smo ušli projekt u kojem želimo školovati HIV pozitivnu djecu, ali i poboljšati njihovu prehranu. Imunitet djece koja imaju HIV strašno pati, oni ne mogu bez kvalitetne prehrane, pune proteina, bez tableta – pojašnjava nam.

U Tanzaniji postoje privatne i državne škole. U državnim zna biti i po dvjesto učenika u jednoj učionici, a djeca sama moraju kupiti apsolutno sve, od drvenih klupa za kojima sjede, do bilježnica, uniformi…

– Surova realnost nas je zapljusnula, pa smo došli na ideju da ljudi iz Hrvatske, ili otkud već, budu kumovi toj djeci. To znači da će financirati određeno dijete, znati sve o njemu, pratiti njegov rast i razvoj kroz godine, biti mu kum koji će ga poduprijeti u životu – objašnjava ideju Josipa.

Trenutno je dvadesetero djece u programu, svatko ima svoju priču, a kad se netko odluči za kumstvo, Josipa pošalje priču o određenom djetetu, sve podatke, s kim živi, koliko ih je u obitelji zaraženo HIV-om, u koju školu i razred ide… Dobije i fotografiju djeteta, a sve to šalje se na e-mail. Većinu djece sama je obišla i skupljala informacije, fotografirala ih… Svi su pozvani da naprave ovo plemenito djelo.

– Iznosi su između 200 i 600 eura, ali u toj cijeni je i ta dodatna prehrana, na kojoj smo mi sami inzistirali. Odlučili smo dati 200 eura godišnje za takvu prehranu, imamo čovjeka koji će jednom mjesečno odlaziti na tržnicu i kupovati voće i povrće bogato proteinima. Eto, zato je malo skuplje – kaže Josipa.

Kumovati se može i grupno, nekoliko ljudi zajedno može biti kum djeteta, ali sigurno će biti i onih koji bi željeli to učiniti samostalno.

– Čovjek koji će dijeliti prehranu svaki put će nam poslati slike djece i zato apeliramo na ljude da je možda bolje da uzmu manji iznos, ali da se to školovanje produži na više godina. U interesu nam je da kum dijete pokuša pratititi što je duže moguće.

A ako netko ovome može govoriti iz prve ruke i prenijeti iskustva, to je upravo naša Josipa. I zapravo je teško ne pridružiti se.

– Tko god je ušao u ovu priču, iskustva su sjajna. Iz II. gimnazije imamo dvoje učenika koji su kumovi jednom dječaku i jednoj djevojčici. Kad sam prvi put bila u Africi, upoznala sam ljude koji su nakon devet godina školovanja svoje afričke djevojčice došli i upoznali se. To ne mogu ni opisati, jednostavno se taj susret ne da prepričati. Prošle godine doveli su je na mjesec dana u Hrvatsku, obišli zajedno cijelu zemlju, po prvi put malena je vidjela more. Priča s kumstvom uistinu može postati velika – emotivno prepričava Josipa Matić.

U Tanzaniji školovanje počinje već u vrtiću, a što je dijete starije, školarina je skuplja.

– Prehrana djece koja idu u školu je identična, žalosno je to jer nije baš toliki nedostatak hrane, a oni svaki dan jedu ugali i grah. Probajte zamisliti da svaki dan jedete jedno te isto. To je zemlja koja ima voće i povrće, avokado im stoji dvije kune, pun je protein, a ne mogu si ga priuštiti. S našom malom pomoći djeca će to imati – govori Josipa.

U Tanzaniji su vrlo needucirani, oni HIV ne gledaju kao mi iz naše perspektive. Ni ne shvaćaju da djeca trebaju piti dodatne tablete koje će im ojačati imunitet, i u tom smjeru se pokušava razgovarati s obiteljima.

– Na tu djecu odlučila sam se jer su ta djeca na neki način šikanirana, jer tamo smatraju da su bolesni pa ne trebaju ići u školu. A, što je najgore, oni ni ne znaju tko je sve zaražen!

Ako vas je ovo sve skupa zainteresiralo, javite se na Facebook stranicu “Rafiki – prijatelj djece”. Samo javite da želite biti kum. Ili pošaljite mail na rafiki.udruga@gmail.com.

Osim ovog, tu je još jedan projekt, Karibu kwetu za opremanje domova, jer maloprije spomenuti gimnazijalci, osim što su odlučili biti kumovi djece, zahvaljujući jednoj profesorici zbog koje se priča proširila po školi, u međuvremenu su skupili puno novca.

– Kada škola skupi određena sredstva, mi ih spojimo sa svećenikom koji tamo radi i boravi, koji zna tko što treba i u kakvoj je situaciji. Škola će uskoro poslati prvi novac, pa je on rekao da će ići po obiteljima, nositi krevete i madrace onima koji ih nemaju i spavaju na podu ili vani. Nažalost, životni uvjeti su jako loši. Želimo opremiti te domove i da im se ti uvjeti poprave koliko toliko – kaže Josipa i ističe kako imaju čovjeka od povjerenja koji im šalje i potvrde o uplatama, tako da se točno zna u što je novac utrošen.

No, priči tu nije kraj. Ima još načina kako možete pomoći. Možete i kupiti kravu!

– Kod njih se bogatstvo mjeri u kravama. Što više krava imaš, to si bogatiji čovjek. Ideja je da se kupi krava pojedinim školama, obiteljima ili hostelima, tako da oni od te krave svakodnevno imaju mlijeko i izvor hrane.

Netko će reći da ima gladne i bolesne djece i u Hrvatskoj, ali ne trebamo tako usko razmišljati. Svako dijete je živo biće i zaslužilo je živjeti, gdje god se na ovoj kugli zemaljskoj nalazilo. I zato, pridružite se Josipinim akcijama, neće vam biti žao.

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Žena koja je uzgojila koronu! ‘Od virusa me odmaraju trčanje i vatrogastvo’

Željka Mačak Šafranko molekularna je biologija iz Lazine Čičke, koja je uspjela u laboratoriju uzgojiti virus Sars-Cov-2, što je otvorilo brojne mogućnosti u svijetu znanosti. U vrijeme korone radila je od jutra do mraka i izbjegavala majku…

Objavljeno

on

Jedan za nju običan radni dan, jedan uobičajeni radni zadatak, lansirao je molekularnu biologinju Željku Mačak Šafranko iz Lazine Čičke na male ekrane i na stranice svih važnijih portala i novina. A Željki ni danas nije jasno zašto. Za nju je to, jasno, posao kao svaki drugi… Pitamo, zašto je došla u medije?

– Javnosti je bila zanimljiva informacija da smo na Klinici uspjeli uzgojiti virus. Kako se to radi? Iz uzorka brisa grla i nosa uzela sam malu količinu tekućine i u laboratoriju (koji inače nije onaj u kojem se radi dijagnostika, nego specijalan laboratorij višeg stupnja biosigurnosne zaštite) uzgojila virus. Znači, uzela sam stanice koje inače koristim za uzgoj drugih virusa i stavila na njih bris pacijenta pozitivnog na virus SARS-Cov-2 te nakon nekoliko dana došla pogledati što se događa sa stanicama. Uočila sam promjene koje ukazuju da se u njima virus razmnožio, što smo kasnije dokazali PCR testom – kaže Željka i nastavlja:

– To znači da se sad možemo raditi istraživanja na samom virusu, proučavati njegove karakteristike, možemo inficirati stanice imunološkog sustava i gledati kako se ponašaju, može se testirati antiviralne spojeve… Sad su mogućnosti neograničene. Za sad uzgojeni virus koristimo za poboljšanje dijagnostičkih postupaka i trenutno smo fokusirani samo na dijagnostiku, jer ne možemo biti raspršeni na sto strana. Inače, jedan od zadataka našeg laboratorija je dijagnostika i proučavanje virusa koji prelaze sa životinja na čovjeka. Stoga, kad god imamo priliku, iz kliničkih uzoraka izoliramo viruse kako bismo ih mogli istraživati, tako da SARS-CoV-2 nije bio prvi, a vjerojatno ni posljednji virus koji smo izolirali u laboratoriju – kaže Željka.

Virus SARS-Cov-2 poslan je u Njemačku, prof. dr. sc. Luka Čičin-Šain s Helmholtz centra za infektivna istraživanja u Braunschweigu zamolio je izolat, poslali su ga drugi dan nakon potresa, nazvali su ga Zagreb (službeno ime je SARS-CoV-2/Zagreb). U Njemačkoj razvijaju lijek na bazi antitijela koja imaju sposobnost neutralizirati virus, odnosno spriječiti virus da uđe u stanicu. To je dosta obećavajući pristup i nadamo se da će se pokazati uspješnim.

A njezin život s koronom…

– Moram reći, prekinula sam kontakt sa svojom majkom, koja je u rizičnoj kategoriji, ali nisam izdržala da ne zagrlim djecu. Nisam se bojala da ću se zaraziti u laboratoriju, iako smo računali s tim da bi nam se to moglo dogoditi, jer bili smo u doticaju s medicinskim osobljem koje je u kontaktu s oboljelima. Sjećam se kad je kolega Ivan-Christian Kurolt jedno jutro došao na posao sav blijed, svima u labosu je odmah bilo jasno da je detektirao prvog pozitivanog pacijenta na novi korona virus. Do tad se testiralo dosta pacijenata, svi su bili negativni, a sljedeće dane uslijedili su novi uzorci i shvatili smo da više nećemo ići kući tako skoro. Nekoliko dana smo radili od jutra do mraka, sve dok nam nisu u pomoć došli kolege iz drugih laboratorija, kako bismo ipak posložili neke smjene, da budemo slobodni barem osam sati – prisjeća se najtežih dana Mačak Šafranko.

Okolina je često pitala koliko ima pacijenata, što se to događa, je li to jako opasno, je li slično gripi. Kako kaže, nema tu još uvijek nekog pametnog odgovora. Kod gripe postoji cjepivo, ovdje ga nema, ali osobe starije životne dobi je nužno izolirati iz ostale populacije jer su najrizičnija skupina.

Kako ljudi mogu ozdraviti ako nema lijeka, pitanje je koje se danima provlači, a naša sugovornica pojašnjava da imamo imunološki sustav koji je najčešće dovoljan da bi čovjek ozdravio, iako ponekad, nažalost, kad je organizam oslabljen, virusna infekcija može rezultirati smrtnim ishodom.

Kako kaže Mačak Šafranko, stvari se polako vraćaju u normalu, iako i dalje imaju velik broj uzoraka za testiranje. Na sreću, uglavnom su negativni. Uskoro će se, prema svemu sudeći, moći odmaknuti isključivo od ovog virusa i vratiti se uobičajnim poslovima znanstvenice.

– Oduvijek sam znala da ću biti znanstvenica, samo nisam znala koje vrste. Zanimao me rad sa životinjama, fizika, astronomija, astrofizika…Krenulo je to već u četvrtom ili petom razredu osnovne škole, a kao srednjoškolka doznala sam za studij molekularne biologije. To mi je zazvučalo odlično, kao nešto što bih mogla studirati. Puno sam čitala, knjigu Carla Sagana “Cosmos” pročitala sam nebrojeno puta, fascinirali su me astronomija, zvijezde… Tata je puno sa mnom razgovarao o prirodi i životinjama, puno smo gledali dokumentarce, i mogu reći da sam uz njega zavoljela znanost – otkriva Mačak Šafranko kako je krenula ljubav prema njezinu pozivu.

Išla je u Kemijsku školu u Zagrebu, za kemijskog tehničara. Kako kaže, svi njeni išli su u tu školu, kemija joj je bila super, voljela ju je, voli je još uvijek, te joj znanje koje je stekla tamo uvelike koristi što se tiče samog laboratorijskog posla.

– Ono što sam učila na fakultetu mi je malo manje korisno – kaže kroz smijeh.

Završila je molekularnu biologiju na PMF-u i zaposlila se na Institutu “Ruđer Bošković”. U početku se bavila proučavanjem virusa koji uzrokuje genitalni herpes, a kasnije je proučavala spolne razlike osjetljivosti na oksidacijski stres i starenje.

Na Institutu je provela nešto više od deset godina, a nakon toga se zaposlila u Klinici za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević i tamo je od 2016. godine. Kako kaže, ovo je nešto potpuno drugačije od Ruđera. Ujedno i najbliže oneme o čemu je maštala kao dijete, a da se može raditi u Hrvatskoj.

I sve je to neki prirodan slijed događaja, za Željku poziv, a ne posao koji je ovih dana više nego ikada došao do izražaja, što nam je i sama potvrdila kroz razgovor.

– U ovim uvjetima bilo je užasno stresno i naporno raditi, totalno nam se preokrenuo svakodnevni život. Prije smo radili normalno radno vrijeme, od 8 do 16 sati, sa slobodnim vikendima, a sad radimo u smjenama, vikendima i praznicima. Radimo isključivo dijagnostiku, usput pokušavamo usavršiti testove, dobivamo testove različitih proizvođača, pa ih uspoređujemo, a pokušavamo pomoći i drugim kolegama u drugim institucijama da uspostave dijagnostiku, da se i nama malo olakša. Mi radimo tzv. PCR test, koji detektira komadić virusnog genoma u uzorku brisa pacijenta. To je za sad službeni način dijagnosticiranja, no postoje još serološki testovi, koji detektiraju prisutnost antitijela na sam virus u krvi, ali oni još nisu do kraja pouzdani za samu dijagnostiku – pojašnjava nam.

Također, ističe kako nikakvog straha od posla s virusima nema. Postoje određena pravila, dobro su zaštićeni, i lakše se zaraziti bilo gdje drugdje nego u laboratoriju.

– Moj život prije korone bio je ugodan, radila sam svoja znanstvena istraživanja, zaposlena sam na EU projektu Znanstvenog centra izvrsnosti za virusnu imunologiju i cjepiva, i moj posao je da proučavam rani imunološki odgovor na hantaviruse, koji se na čovjeka prenose s malih glodavca i uzrokuju takozvanu ‘mišju groznicu’.Za vrijeme epidemije te groznice skupljala sam uzorke krvi pacijenata i njihove kliničke podatke, a u laboratoriju sam radila istraživanja sa samim virusom. To je sve bilo vrlo ležerno, no otkad se pojavila korona, sve je to stalo i promijenilo se.

U slobodno vrijeme Željka se, zabavlja sa svoje dvoje djece, igra se sa svoja tri psa, a ispušni ventil joj je trčanje.

– Prije korone sam u slobodno vrijeme trčala, to je moja velika strast, jako sam voljela ići na utrke, između ostalog i zbog druženja i sjajne atmosfere na startu, ali i cilju svake utrke – kaže Mačak Šafranko.

Članica je i DVD-a Lazina Čička. Prvo se učlanio suprug, a zatim i ona. Položila je za vatrogasnog časnika i, iako je obuka bila vrlo zahtjevna, kaže da joj se to jako svidjelo, jer to je jedan potpuno novi svijet. Za sad je iza nje jedna intervencija gašenja požara na otvorenom, no kako kaže DVD se tek razvija i tek nabavljaju opremu, pa do sad nije bilo ni mogućnosti sudjelovati na većim intervencijama.

A prošla je s vatrogascima i razne trkačke izazove, od Turopoljske trke, međunarodne vatrogasne utrke na Malom Lošinju, do Zagreb Firefighter Stair Challengea prošle godine, koji je bio pravi izazov. Tamo je istrčala 600 stepenica u zgradi u Strojarskoj ulici, u vatrogasnom odijelu, ali bez vatrogasnog aparata, jer njezin DVD to još nema. Iako, kako kaže, i oprema koja je bila propisana bila je posuđena, i u tome je bilo jako zahtjevno trčati. Međutim, odradila je pripreme u stambenoj zgradi u kojoj joj živi majka, a i kod je trčala kuće po stepenicama. Ponosna je jer je to bio još jedan način promicanja DVD-a Lazina Čička.

Dodaje kako bez podrške obitelji ne bi mogla ovako raditi svoj posao.

– Bez njih sigurno ne bih dogurala do kuda jesam, a u ovoj novonastaloj situaciji i djeca su mi preko noći morala odrasti i snalaziti se – priznala je Željka.

Na Klinici ima ugovor do 2022., no ne razmišlja što će biti kad on istekne. Nema ambicija otići raditi u inozemstvo i vjeruje da će dobar posao pronaći ovdje, u Hrvatskoj. Uostalom, rezultati joj imaju vrijednost…

Nastavi čitati

Reporter 393 - 21.05.2020.

Facebook

Izdvojeno