Poveži se s nama

Kolumna

KIARA GORKY Zeko u kavezu

Objavljeno

Neki dan me zove frendica i i odmah bubne u glavu: „Ej, dobra ti je ona kolumna…., nisam ni znala da si počela i u Velikoj Gorici pisati!“ Prešutjela sam i samo preskočila temu. Pišem već godinama, i mislim sama u sebi, „zar je sve toliko prozirno“, a opet, nakon više od dvadeset godina kuckanja po tipkama sve skupa mi nije „dalo mira“. Nema veze, nisam priznala, a na kraju, nek’ dokaže!

 

kolumna kiara gorkyJeste li primijetili jaglace? Ja jesam! Puna ih je Velika Gorica, a kad se njihovi prekrasni, nježni cvjetovi stope sa proljetnim tek propupalim zelenilom, za mene posebnih boja i okupanih svodom nebeskog plavetnila, neka posebna energija sjedinjuje prirodu u meni. Dok sam bila djevojčurak koji je tražio svoju osobnost unutar okoline koja me stapala, mnogi bi mi govorili kako se unutar mog uma tuku dječak i djevojčica. Nikad to nisam razumjela do kraja, osim, što sam oduvijek voljela mijenjati lutke za makete malih automobila. Danas, dok sam preko svojih leđa pretovarila hrpu „dočeka i rođendana“ bolje razumijem svoju mladenačku potrebu da razmišljam s obje polovice.

 

Kad sam smišljala temu za novu kolumnu, nisam mogla zaobići okolinu i dane pred nama, pa mi je sve nekako logično ispalo, na dlanu. Ponekad se osjećam kao jedno od one djece iz Narnijskih kronika, a u visokoj, živopisnoj sobi mojih roditelja, sjećanja dolaze i prolaze na traci. I ne treba mi ormar da prođem kroz njega, dovoljno je ponekad da samo zatvorim oči i pregledam slike koje se same izmjenjuju.

 

Moja mama i danas živi svoj život potpuno jednako i ne mijenja navike. Ja ne! Ona poznaje pravila i ma koliko se ja trudila da nametnem svoja, kod moje mame ta pravila ne nestaju. Ja ih stalno mijenjam! I iako znam da to krši sva moja načela unutar kojih su me roditelji odgojili, opet to učinim pod izlikom kako to danas radim posljednji puta. U domu moje mame ovih dana sve miriše na Uskrs, a ja sam gotovo i zaboravila da je blagdan koji me toliko veže uz moju obitelj ove godine tako rano. Nekad je život bio podređen obitelji, a običaji su bili dio života. Danas, sve što smo znali i živjeli nekad, nije isto. Život je podređen pojedincu, grade se karijere, samostalnost se stiče već u vrtiću, a ritam je okrenuo vrijeme u „ringišpil“ koji beskrajno vrti sve brže i brže….

 

Nije Velika Gorica ništa drugačija od ostalih gradova i regija po tome da danas simboliku blagdana postavlja iznad razina koje to doista jesu. Prošetala sam na Cvjetnu nedjelju gradom, i, doista, gotovo da i ne vidjeh kutka koji me nije podsjetio na predstojeći blagdan Uskrsa. Parkovi, šetnice, trgovine, izlozi… sve pršti simbolikom, a bojim se, da će gotovo sve i ostati, na simbolici. Prostrujat ćemo kroz urede, obaveze, mobitele, WiFi i tek simbolično prijateljima, obiteljima i nekim drugim dragim osobama zaželjeti sretan Uskrs mailom ili SMS porukom. Istrgnuli smo i ovaj blagdan iz obiteljskog okruženja i tek će poneki uspjeti okupiti obitelj za stolom barem na sat dva.

 

Nisam zaboravila djetinjstvo i simboliku bojanja jaja. Tih godina živjeli smo u drugom uređenju, o blagdanima se nije pričalo u školama ili fakultetima, tih dana se izlozi nisu mijenjali, a parkovi su ostajali isti. Voljenim osobama smo želje slali poštom, napisane rukom na prigodnim razglednicama. I danas se sjetim koliko me to šarenilo boja i lijepih želja, rukopisa koji su otkrivali sve životne tajne osoba s druge strane, spajalo s ljudima koje i danas volim i poznajem samo zbog veza iz djetinjstva. I zbog obitelji!

 

I nije ni moglo biti drugačije. Tih nekoliko dana smo bili zajedno, i baš sve bi bilo kao u najljepšoj bajci. Možda je i to razlog što te uspomene nikad ne blijede. Već sutra ću na stolu imati novine, laptop i mobitel, a slijedeća uskrsna nedjelja će biti tek dan u tjednu koji će na tren usporiti životnu utrku koju vozim. Obitelj će biti tu, ostat će i simbolika, ali osjećaj i toplina neće biti to čega se sjećam…. Pregazit će me iznova zvukovi poruka i mailova, smješkat ću se nekim virtualnim prijateljicama sa društvenih mreža, a moja mama će i dalje u meni tražiti dio nečeg što je davno samnom izgubila.

 

S danima kad nestajem sama u svojim mislima često pokušavam razabrati vrijeme. Možda će ovaj Uskrs ipak nešto promijeniti? Nisam sigurna. Samo se nadam i vjerujem.

 

 

Kolumna

Jeste li čuli za Zeleni kadar? Fenomen objašnjava Zrinko Novosel iz Hrvatskog instituta za povijest Zagreb

Nastupit će i Siniša Belošević s pjesmom Nevenke Lang, 6. pjesmom iz ciklusa “Stihovi i note Turopolja”

Objavljeno

on

“Fenomen Zelenog kadra i sjećanje na Prvi svjetski rat u Hrvatskoj” tema je 248. Matičinog četvrtka. U Muzeju Turopolja u četvrtak od 19 sati gostuje Zrinko Novosel iz Hrvatskog instituta za povijest Zagreb. Na predavanju koje organizira Ogranak Marice hrvatske u Velikoj Gorici, Novosel će govoriti o pojavi raširenog dezerterstva među vojnicima prvenstveno slavenskih naroda, nakon vojno-političkog sloma Austro-Ugarske Monarhije u posljednjim mjesecima 1918. godine, a čije se nezadovoljstvo po njihovom povratku s ratišta prelilo na šire slojeve stanovništva i rezultiralo općim buntom prema svim oblicima državne vlasti. Izboj nasilja u kontinentalnim predjelima Hrvatske bio je rezultat anarhije u kojoj su sudjelovale različite skupine ljudi pod zajedničkim nazivnikom Zelenog kadra.

– Iako je dosadašnja historiografija ponudila višestruke interpretacije ovog fenomena, konkretiziranje uloge aktera u Zelenom kadru, prvenstveno dezertera, seljaka i povratnika iz ruskog zarobljeništva, kao i njihovih motiva za radikalne oblike nasilja još uvijek nije dovoljno istraženo. Ovim izlaganjem ponudit će se istraživački model koji podrazumijeva komparativan pristup memoarsko-književnoj građi, čiji su autori bili svjedocima događaja s kraja Prvog svjetskog rata – najavili su organizatori predavanja.

 

Nastavi čitati

Kolumna

KOLUMNA ‘Suci su nas očigledno oštetili, ali očekivao sam da će i više…’

Hrvoje Pekera, legendarni igrač i dugogodišnji trener HRK Gorice, danas tajnik kluba, za City portal piše o Svjetskom prvenstvu u rukometu. Nakon Njemačke ne spada u one koji dramatiziraju…

Objavljeno

on

Svi skupa smo razočarani raspletom utakmice protiv Njemačke, u prvi plan nakon svega došlo je suđenje, ali osobno sam očekivao i puno izražajnije domaćinsko suđenje. Ispalo je da to baš i nije bilo tako, da je presudilo nekoliko odluka na našu štetu, ali svaka od njih je bila vrlo očigledna. Jedna takva je bila i situacija iz našeg zadnjeg napada, koja je presudila pitanje pobjednika. Realno bi bilo da je završilo neriješeno, zaslužili smo to svime što smo pokazali…

Odigrali smo dobru utakmicu, pogođeno je s Vrankovićem, unio je svježinu, puno je pokretljiviji od Stepančića, pogođeno je i sa Šipićem, za kojeg i dalje mislim da je napadački naš najbolji pivot, Štrlek je odigrao vrhunsku utakmicu, ali u ovim okolnostima, realno, igrali smo na granici svojih mogućnosti. U ovom sastavu, sa svim ovim ozljedama, teško možemo puno bolje od ovoga. Sa zdravim Markom Mamićem i sa spremnijim Sliškovićem, kojeg se možda trebalo i više koristiti, izgledalo bi to drukčije. Šego nas je opet pogurao, imali smo priliku i velika je šteta što nismo uspjeli.

Hrvoje Pekera već je više od dva desetljeća igrač, trener i tajnik u HRK Gorici

Činjenica je da je Hrvatska u Münchenu, u prvom krugu, izgledala bitno drukčije. Ima to veze s Brazilom, tom čudnom utakmicom, ali i s ozljedom Cindrića. Sve nas je manje, nemamo širinu, sve ovisi o Karačiću i Duvnjaku, a nama je Karačić inače treći srednji vanjski. Silom prilika, pretvorio se u igrača koji igra svih 60 minuta.

Taj Brazil ispada ključan trenutak, nakon kojeg smo pali, ali treba reći i da to nije bezvezna momčad. Dobri su, a ogotovo su se dobro pripremili za nas. Izašli su duboko na Cindrića i Duvnjaka, pustili su desnog vanjskog da igra s loptom, a ostali vanjski nisu se dovoljno kretali bez lopte. Na to se nadovezala i ta igra sedam na šest, koja u toj utakmici nije funkcionirala. Gubili smo, igrali smo jako oprezno, čak i u grču, a tu smo se pogubili. I dalje mislim da je sedam na šest dobra varijanta, ostajem kod toga, ali treba je umjereno koristiti. Kad se vidi da ne ide, od toga treba odustati. Zbog svega toga nam je falilo slobode, kuraža… Kako sad izgleda, ta utakmica bila je prva na turniru u kojoj smo stvarno imali što za izgubiti. Ispalo je da smo izgubili Cindrića, bodove, samopouzdanje…

Puno se komentiraju i potezi izbornika, a ja bih to sažeo ovako – Lino jako voli odgovornu igru, ne dopušta iskakanja iz toga, ali to nam je u nekim trenucima i problem, budući da su igrači previše u okvirima, pod pritiskom, pa dođe i do grča ako ne krene dobro… Tu se vidjela i psihološka priprema, koja je vjerojatno trebala biti bolja, drukčija, jer kao da je igračima bilo previše tereta na leđima. Da je Červar uspio malo rasteretiti igrače, vjerujem da bi sve to drukčije izgledalo. Ali, opet, to je gotovo nemoguće, ipak nismo mi Šveđani ili Norvežani, mi smo Hrvati, temperamentni i emotivni, teško je to postići.

Ne gledam na ovakav rasplet borbe za polufinale dramatično, pogotovo zato što su ova reprezentacija i stožer na ovom SP-u pokazali stvarno puno. Da, Brazil je kiks, ali s Njemačkom smo igrali u jedan gol, i to bez Cindrića, praktički sa sedam igrača iz utakmice u utakmicu. Pokazali smo da možemo igrati sa svima, da imamo par novih igrača, dobre golmane, još kad se vrati Mamić, kojeg jako cijenim… Takav igrač nam je falio, šuter na lijevom vanjskom koji bi malo rasteretio ostale vanjske.

Sad nas očekuje ta utakmica s Francuzima, u kojoj ćemo, vjerujem, mi igrati svoju igru. Međutim, svi znamo tko su i što su Francuzi. Strašna su momčad, iznimno jaki i fizički i individualno, u igri jedan na jedan, i bojim se da bi se moglo dogoditi da nas dobiju upravo na snagu. Bit će nam biti jako, jako teško, ali ako ih uspijemo malo uspavati, uz dobru obranu, možda i možemo nešto napraviti.

Kako god završilo, ne vjerujem da će se dogoditi da ostanemo bez Olimpijskih igara, budući da će Brazil biti prvak Južne Amerike, tu ide i prvak Europe, što znači da će vjerojatno i deveti s ovog turnira biti u kvalifikacijama za Tokio. Vjerujem da ćemo uspjeti izboriti OI, da imamo reprezentaciju koja puno vrijedi, i da nam je budućnost svijetla.

Nastavi čitati

Kolumna

KOLUMNA ‘Mogu naši rukometaši i bolje, Cindrić, Štrlek i Šipić su prilika’

Hrvoje Pekera, legendarni igrač i dugogodišnji trener HRK Gorice, danas tajnik kluba, za Cityportal piše o Svjetskom prvenstvu u rukometu. Apetiti rastu, ali najteži protivnici tek dolaze…

Objavljeno

on

Nakon svega što smo vidjeli u prvom krugu SP-a, najveći dobitak je spoznaja da se ova hrvatska reprezentacija može adaptirati na svaki način igre i na bilo kojeg protivnika. Island i Japan zahtjevali su brzu igru s puno golova, Makedoniju smo pobijedili kroz taktičku bitku, a protiv Španjolske nas je do bodova dovela jaka obrana, puno “hrvanja” i igra “na mišiće”.

Teško je u svemu ovome izdvajati pojedince, jer u svakoj je utakmici netko povukao i priključio se bravuroznom Šegi – Stepančić i Cindrić protiv Islanda, Duvnjak i Karačić protiv Makedonije, Horvat i Štrlek protiv Japana, Stevanović protiv Bahreina, Musa i Horvat protiv Španjolske… Posebno je impresivna bila ta utakmica protiv Španjolske, u kojoj smo primili samo 19 golova. Obrana je spriječila dodavanja na Aguinagaldea, jednog od najboljih pivota svijeta, a i kad je poneka lopta prošla, tu je bio Šego. Prelazak iz obrane 6-0, koja je jako dobro funkcionirala, u 5-1 pokazao se kao izvrstan taktički potez. Tu su nam Španjolci “poklonili” tri lopte i naši rukometaši su napravili pet golova razlike.

Hrvoje Pekera već je više od dva i pol desetljeća igrač, trener i tajnik u HRK Gorici

Za sve ono što nas očekuje, međutim, morat ćemo biti još bolji. Prostora za napredak ima, prije svega u još većem doprinosu Cindrića, Štrleka i Šipića, koji još nisu pokazali sve što mogu. Puno se postavlja pitanje lijevog vanjskog, budući da stalno igramo s dva “srednjaka”, ali ako će se i uključiti netko od lijevih vanjskih, Bičanić ili Slišković, to neće biti u prevelikoj minutaži. Naime, Lino voli tehničku i jako odgovornu igru, zato će za šutere biti prostora isključivo u situacijama kad će se tražiti upravo to, šut izvana.

U nedjelju od 18 sati na redu je utakmica protiv Brazila, posebno opasna iz razloga što su “bodovi već upisani”. Svakako to treba dobiti, po mogućnosti bez stresa, iako ćemo se ovdje sjetiti našeg posljednjeg okršaja s Brazilcima, koji smo dobili jedan razlike. Dakle, oprez!

Protiv Nijemaca (ponedjeljak, 20.30 sati) i Francuza (srijeda, 18 sati) očekuju nas utakmice s puno duela, “fajta”, pravi psihološki rat. Nešto slično kao protiv Španjolske. Lako neće biti, to je potpuno jasno, no ova hrvatska reprezentacija prikaznim igrama i rezultatima ušla je među najbolje na svijetu i, ako zadrži ovu razinu igre, ima velike izglede boriti se za završnicu.

Naravno, prvo treba osigurati osnovni cilj – kvalificirati se na Olimpiske igre i time zadržati kontinuitet nastupa hrvatskih rukometaša na velikim natjecanjima. Vjerujem da ćemo u tome i uspjeti, jer naša repka igra emotivno i nikog ne ostavlja ravnodušnim. Uostalom, zato ih i volimo!

Turnir je općenito odličan, svjetska rukometna federacija (IHF) još je jednom dokazala da je svjetsko prvenstvo u rukometu mega događaj i event za koji se traži karta više. Rukomet je, možemo to vidjeti ovih dana, sport koji se gleda s užitkom.

Nastavi čitati

Reporter 396 - 27.08.2020.

Facebook

Izdvojeno