Poveži se s nama

Priča iz kvarta

‘Kamioni su strast, NK Kurilovec ljubav, a najveća radost što ću postati deda’

Imao sam šest, sedam godina kad sam prvi put došao na Udarnik. Bio sam u gotovo svim ulogama, a sad je došlo vrijeme i za ovaj korak. Želimo da NK Kurilovec obuzme obiteljska atmosfera, kaže novi predsjednik kluba Dražen Vujnović

Objavljeno

Pravom pravcatom aklamacijom dočekan je izbor Dražena Vujnovića (49) za novog predsjednika NK Kurilovca. Domaći čovjek, kurilovečki dečko, bivši igrač, trener, dugogodišnji član vodstva kluba, otac talentiranog nogometaša i, važnije od svega, tip za kojeg će oni koji bolje znaju ponavljati jednu rečenicu…

– Super čovjek, super izbor za Kurilovec!

Prvi predsjednički intervju odradio je jednog kišnog utorka poslijepodne. Dočekao nas je u klupskim prostorijama, u klupskoj trenirci, naoružan osmijehom i gomilom optimizma. Čaj je bio na stolu, u rukama papiri s planovima i ciljevima, ispunjeni su time svi uvjeti da krenemo.

– Iz moje perspektive, to što sam postao predsjednik svoga kluba ima veliku težinu. Osjećaji se miješaju, sve je još friško, ali odrastao sam ovdje, na ovom igralištu, tu sam još od malih nogu. Igrao sam za mlađe kategorije Udarnika, kasnije i za seniore, bio trener u školi, član uprave i izvršnog odbora, blagajnik, a sad je došlo vrijeme i za ovaj korak. Za mene je to velika čast, ali i obaveza da opravdam povjerenje ljudi koji su me izabrali. Učinit ću sve, zajedno sa svojim suradnicima, da tako i bude – kaže nam uvodno Dražen, pa u jednom dahu nastavlja:

– Posao je kompleksan, obaveza je jako puno, jer Kurilovec je ipak drugi klub u Turopolju, a to nosi sa sobom puno toga. Pohvalio bih prethodnika Filipa Gabelicu, koji je izdržao mandat i pol na čelu kluba, nakon kojeg je došao Danijel Gorenc, no on nije uspio sve to uskladiti s privatnim obavezama. Naporan je to ritam, puno je posla, svakodnevnog, zato se toliko dugo i tražio čovjek za mjesto predsjednika. Na kraju je ispalo da su izabrali mene.

Dražen Vujnović postao je predsjednik NK Kurilovca 26. siječnja Foto: David Jolić/cityportal.hr

Novo je ime na čelu kluba, ali nije, shvatili ste već, novi u svemu ovome. Udarnik, odnosno NK Kurilovec, odavno je dio krvotoka ovog stasitog mladića na rubu pedesetih.

– Ma da, tu sam već godinama, upoznat sam s materijom i problematikom, ali naravno da sam prije ovog koraka morao obaviti i razgovore doma, s obitelji. Potrudit ću se da supruga i djeca što manje pate zbog ovog mog angažmana, ali moram tu pohvaliti moju ženu Smiljanu za razumijevanje. Priznajem, ona ne drži tri ćoška kuće nego sva četiri… I kad nisam bio predsjednik, NK Kurilovcem sam se bavio sedam dana u tjednu, a sad je to još malo intenzivnije. Svaki dan nakon posla, od 17 ili 18 sati pa sve do kasno navečer sam tu, u klubu – ističe Vujnović.

Okružio se poznatim licima, ljudima od povjerenja.

– U izvršnom odboru nas je 15-ak, a tu su i dva dopredsjednika. Zdenko Sovina je godinama u klubu, bio je i predsjednik, Ivica Krmpotić je nakon odlaska Daniela Gorenca bio v.d. predsjednika, a obojica jako dobro znaju što je potrebno NK Kurilovcu. Tajnik je Ratko Leder, a meni je drago i što su i u izvršnom odboru većinom domaći ljudi, naši Kurilovčani. Još je tu ljudi koji se vrte oko kluba, koji daju doprinos, vjerujem da će tako biti i dalje – govori predsjednik Dražen.

Do Udarnika može i prošetati, Kurilovec je ključan dio njegove stvarnosti.

– Živim pokraj Mlina Pukanić, u Kurilovečkoj ulici, a u Udarnik sam došao sa šest, sedam godina. Tad nije bilo omladinskih kategorija kao danas, ali sjećam se da su se osnivali pretpioniri, nešto kao današnji limači. Vlado Stepanić nas je okupio, pamtim to kao da bilo jučer, i tu je počelo. Prošao sam kasnije i pionire, i juniore i seniore, ukupno više od 40 godina sam ovdje – vrti film Vujnović.

Kao igrač nije spadao u “šmekere”, tipove koji u prvom redu čitaju igru, prije je spadao u kategoriju igrača od kojih je bolje bježati terenom.

– Igrao sam stopera, vele da sam bio dosta oštar. Znate ono, lopta može proći, ali igrač ne – smije se Vujnović pa dodaje:

– Nekih šest, sedam godina igrao sam za seniore Udarnika, a kad se ulazilo u treću ligu, to više nisam mogao pratiti, jer bio je tu već posao, druge obveze… Igrao sam još i u Gradićima i u Klasu iz Mičevca, sve skupa nije baš neka igračka karijera, no u nogometu sam cijeli život – kaže Vujnović.

Nogometni život sad će nositi puno veće izazove, NK Kurilovec u suradnji s HNK Goricom želi postati još bolji, otići na još višu razinu.

– O suradnji s Goricom temeljito smo raspravljali na izvršnom odboru, to nam je bila ideja već duže vrijeme, a posljednjih godinu dana uspjeli smo je i uspostaviti. Mislim da je to logičan slijed, budući da je HNK Gorica perjanica turopoljskog nogometa. Imaju puno mladih igrača, od kojih većina ne može odmah u prvu momčad, u prvoligaški nogomet, i zato smo mi tu, da se kod nas razvijaju i, nadamo se, izrastu u prvoligaške igrače. Zasad suradnja funkcionira dobro, puno je kod nas igrača Gorice, a vjerujem da će u budućnosti biti još bolja, da ćemo se spojiti i kroz škole nogometa. Vjerujem da bi Gorica i u mlađim kategorijama morala biti u prvoj ligi, a onda da se i naša škola, u kojoj je više od 200 djece, podigne za jednu razinu. Takva suradnja pomogla bi i Gorici, i Kurilovcu, ali i svim ostalim klubovima iz turopoljskog bazena – vjeruje Dražen.

Idealan scenarij bio bi onaj po kojem bi Gorica još dugo ostala stabilan prvoligaš, a Kurilovec drugoligaš. Iako, zasad su to samo snovi.

– Trenutačno je naša realnost treća liga, a što će se dogoditi u sljedećem razdoblju, tek ćemo vidjeti… Naravno da bi bilo dobro da Kurilovec bude drugoligaš, ali to sa sobom nosi i puno veće troškove, kao i pravi profesionalizam. U ovom trenutku to je malo prevelik zalogaj, što ne znači da ne možemo sanjati. Ako se ukaže prilika, zašto ne, ali stavit ćemo ipak to na čekanje. Realnije je pokušati se ustabiliti u trećoj ligi, a najave kažu da će u sljedeće dvije godine reorganizacijom doći i do jedinstvene treće lige. U tom rangu i mi želimo biti, time bi se i razina kvalitete značajno podigla – ističe Vujnović.

Posla ima i oko infrastrukture.

– Da, imamo tu dosta posla, jer moramo zadovoljiti kriterije za takvu treću ligu. Već smo puno toga napravili što se tiče svlačionica i sanitarnih čvorova, a plan je i povećati broj stolica na tribinama za još 150 do 200. Do travnja to moramo napraviti i sigurno hoćemo, uz pomoć Grada, koji je uvijek tu za nas. Moramo raditi i na igralištu, a imamo i terasu kojoj se divi svatko tko dođe ovdje. Još ćemo je malo urediti, napraviti dječje igralište, sve s ciljem da stvorimo obiteljsku atmosferu, da ljudima bude što ugodnije ovdje na Udarniku, da požele što prije opet doći.

Na trenirci u kojoj nas je dočekao pisalo je NK Udarnik, puno je toga i dalje vezano za staro ime, koje je prošle godine otišlo u povijest. Uz različite reakcije Kurilovčana…

– I ja sam bio zagovornik promjene imena. Jako sam vezan za ovaj klub, tu sam doslovno odrastao, i naravno da sam vezan za ime Udarnik. I danas je ono u srcu, nekad čak i pobjegne preko usana, zabunim se i dalje… Međutim, Kurilovec je nekad bio selo, Udarnik se vodio kao klub iz Kurilovca, a danas je ovo gradska četvrt. Naš grad se širi i čak je jednim dijelom ‘progutao’ Kurilovec, pa su nas po cijeloj Hrvatskoj počeli pisati kao Udarnik iz Velike Gorice. Nemamo s tim problema, ali željeli smo sačuvati ime Kurilovec, zbog čega smo se odlučili na ovaj potez. Sportski centar je Udarnik, klub Kurilovec… Neki su to prihvatili, neki nisu, bilo je i oštrije retorike, ali vrijeme liječi sve. Ljudi su se naviknuli, a oni koji nisu, naviknut će se. Većina je glasovala za promjenu, a vrijeme će pokazati jesmo li pogodili. Ja mislim da jesmo – kaže predsjednik.

NK Kurilovec jesen je završio na 11. mjestu trećeligaške tablice, predvođen trenerom Pericom Vidakom, kojeg će “presidente” temeljito nahvaliti u svakoj prilici. I momčad je dobra, iako sve mlađa i mlađa…

– Dosta igrača nam je otišlo, Brajko u Odranski Obrež, Gregov u Dragovoljac, Muhar u Trnje, pa golman Hadžić… Imamo dosta mladih, priključio nam se Maks Slunjski iz Ivanića, mladi igrač iz Dinamove škole, reprezentativac u mlađim kategorijama, ali nije to kraj. Vidjet ćemo što će biti s igračima Gorice, ali neovisno o tome želimo dovesti još dva, tri igrača. Momčad će biti mlada i dobra, a nama je želja da se zadržimo na sredini tablice do kraja sezone. Pa ćemo vidjeti gdje smo, što nam još fali. Ova sezona je velika prilika za naše mlade igrače da se dokažu bez prevelikog pritiska – uvjeren je Vujnović.

U onom dijelu dana kad ne upravlja NK Kurilovcem, Dražen upravlja kamionom.

– Radim kao vozač u VG Čistoći, vozim kamion s dizalicom. Lijep je to posao, sa svojim dobrim i lošim stranama, kao i svaki drugi. Od malena sam volio aute i kamione, želja mi je bila postati vozač. Radio sam i u nekim drugim firmama, a zadnjih deset godina sam u Čistoći. Radim ujutro od sedam, završavamo u 15 sati, odradim svoje, a onda na Udarnik…

Uz posao i klub, jako je malo slobodnog vremena u životu novog predsjednika.

– Volim pogledati dobar film, ali rijetko to stignem. Tu je posao, tu je klub, a velika obaveza je i sin. Ima 15 godina, igra u Lokomotivi, i on je stoper, igra prvu kadetsku ligu, a ušao je i u U-16 reprezentaciju. Treninzi su mu svakog dana, tako da sve nas u obitelji i taj dio okupira. Vozim ga na treninge kad stignem, ali tu uskače i supruga, kao i kćeri Antonija (22) i Petra (23), koja se udala, a sad očekujemo i prinovu, pa ću uskoro postati i djed. Veselimo se i tome, odmah ću ga učlaniti u klub, čim izađe iz rodilišta – kroz smijeh kaže budući deda.

Kao čovjek iz nogometa, kao bivši igrač, sigurno može puno pomoći sinu.

– Kažu da nasljednici uvijek malo više postignu, valjda će tako biti i s mojim Franom. Barem neće ponavljati iste pogreške. Iako, drukčije je to danas, puno se ozbiljnije radi s djecom, roditelji to puno više prate… U moje vrijeme mi je otac znao reći: ‘Ideš ti sa mnom u polje, a na trening ćeš kad ne bude posla’ – zaključio je svoju priču Dražen Vujnović.

Prošetali smo još malo po klupskim prostorijama, ostalo je još dovoljno strpljenja i za odraditi fotografiranje, pa za šetnju do terena na kojem je baš trenirala prva momčad… Potpuno je unutra, pun elana i motiva, ljubavi prema klubu, a to su jako, jako dobri preduvjeti za uspjeh. Samo hrabro, presidente…

Priča iz kvarta

‘Prijatelj je u kolicima, trebaju mu električna, skupljamo za njega…’

Filip Jager (36) boluje od multiple skleroze, vezan je uz kolica, a svakodnevicu mu žele olakšati prijatelji, koji su pokrenuli akciju skupljanja sredstava za električna kolica. Dio iznosa već je skupljen…

Objavljeno

on

Filip Jager bio je normalan tinejdžer, čak i neobično inteligentan klinac, duhovit, jedan od onih likova za koje mi iz generacije ne pamtimo baš da je netko nekad nešto loše o njemu pričao… Ono, pozitivac, onaj kojeg svi vole. Filip je poznanik, dečko iz kvarta, iz škole, i lako se sjetiti kako je njegova priča išla korak po korak.

Završili smo taman srednju školu, kretali svatko svojim putem, pa čuješ negdje usput da je i on, Jager, upisao neki faks. A onda, nedugo potom, počele su stizati loše vijesti. Prije nego što je dao svoj prvi ispit.

– Ima nekih problema sa zdravljem, nije zezancija… – pronijela se priča.

Radilo se, doznalo se brzo, o raku limfnih čvorova, poznat i kao MB.Hodgin. Opaka bolest donijela je potpuni zaokret u njegov život, umjesto na predavanja, morao je na kemoterapije. Prošao je šest ciklusa zračenja i uspio pobijediti rak, ali već dvije godine poslije problemi su se nastavili.

Dijagnosticirana mu je multipla skleroza.

Prvi znak bio je jedan iznenadni “šus” u nozi. Trenutak kad noga odjedanput samo blokira. Kao da nije tvoja. Ponovilo se opet, a onda je bolest počela napredovati. Kretao se sve teže, borio se s problemima vozeći se na biciklu s tri kotača, ali i tome je došao kraj. Danas je Filip, s navršenih 36 godina, nažalost, vezan uz kolica.

– Sad sam u sekundarno progresivnoj fazi, više ne hodam i vezan sam za invalidska kolica. U svakodnevnom životu potrebna mi je pomoć osobnog asistenta – kaže Filip.

U svakodnevnom životu potrebna su mu i električna kolica. A tu su u pomoć uskočili prijatelji! Pokrenuta je internetska kampanja skupljanja novca za kolica koja bi značajno olakšala život Filipu. Sve o akciji možete doznati OVDJE.

“Na ulazu zgrade u kojoj živi je nedavno ugrađeno dizalo s kojim mu je olakšan pristup. Zahvaljujući tome mogao bi više vremena provoditi vani, a kako bih se vani mogao samostalno kretati potrebna mu je motorizirana pomoć za kolica, što je ujedno i razlog ove kampanje”, naveli su prijatelji u pozivu na pomoć u ovoj plemenitoj akciji.

Svaka kuna je dobrodošla, Filipu će puno značiti, priključiti se možeš i ti…

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Na kavi sa Žućom: ‘U Litvi su mi navijači banuli na vrata… I dali podršku! ‘

Damir Žutić, dugogodišnji igrač HNK Gorice, došao je kući na kratki predah nakon prve inozemne polusezone u karijeri. Iz Litve je došao osunčan, nasmiješen, zadovoljan i ambiciozan. Igra s dečkima iz Nikaragve, uživa na plaži, miljenik je navijača Atlantasa…

Objavljeno

on

Sergej Jakirović upravo je poveo svoje trupe u još jedan ubitačno težak trening, kondicijski maestro Marin Ivančić i ovoga je puta bio nemilosrdan, iako je pržilo kao u Sahari. Nama ostalima preostalo je samo pobjeći u hlad, po mogućnosti na terasu Pevecova lounge bara, odmah uz pomoćni teren. Kad tamo – novo tamnoputo pojačanje Gorice?! Učinilo se barem tako na prvu… Kad ono, Dado Žutić! Dečko koji je u goričkoj svlačionici bio od prvog dana postojanja kluba pa sve do ove zime, kad je otišao u litavski Atlantas iz Klaipede. Kući se vratio crn, crn… Kao da je došao s mora.

– Pa i jesam, svaki dan sam bio na plaži – smije se Žutić.

– Kako se živi u Klaipedi? Sad preko ljeta je čudo. Živim na moru, na Baltiku, tako da smo doslovno svaki dan na plaži… Trening završi u podne, a na plaži se nalazimo u 13.15. I dođe pola momčadi, valjda nas 15. Iako, ne može se to more ni uspoređivati s Jadranom… Kod nas je deset puta ljepše. Doduše, i deset puta skuplje. Ma baš uživam dok je ovako lijepo vrijeme… Znam što me čeka od devetog mjeseca, samo kiša i snijeg. Zatvoriš se u stan i igraš igrice, ha, ha.

Pevec junior, prva violina NK Bune Marko, donio je kavu na stol i priča je mogla početi. Litavska, nogometna, životna…

– Evo, prošla su prva četiri mjeseca, malo manje od polovice sezone, a klub je, ajmo reći, ok. Cilj je ostati u ligi, a trenutačno smo šesti od osam klubova, što je u skladu s ciljevima. Zadnji ispada, predzadnji ide u kvalifikacije, šesti je miran… Jedan klub je baš bankrotirao, čeka se odluka saveza, ali najvjerojatnije neće nastaviti natjecanje. Ostaje nas sedam veličanstvenih, tako da ćemo imati tri utakmice po kolu. Malo neobično, ali eto, ha, ha – prepričava Žućo, dodajući da su i unutar te male lige razlike u kvaliteti velike.

– Žalgiris i Suduva su svijet za sebe, puno jači od svih ostalih. Oni bi kod nas, recimo, bili u donjoj polovici prve lige. Sve ovo ostalo je na razini naše druge lige. Recimo, ona momčad Gorice koja je izborila ulazak u prvu ligu tamo bi svakoga mogla dobiti. Osim Žalgirisa i Suduve, oni su baš priča za sebe.

Žutić je jednom bio u momčadi kola, ima i jednu asistenciju, igra standardno…

Sudari s nedodirljivima tako ispadaju nešto poput male sportske traume.

– Igrali smo dvaput u prvenstvu sa Žalgirisom i triput sa Suduvom. Kako smo prošli? Nismo prošli, ha, ha… – počeo je Dado pa nastavio:

– Od Žalgirisa smo dvaput izgubili po 4-0, a od Suduve 5-0, 4-0 i 4-1. Ma to nisu nogometne utakmice, to je više rukomet. Naš 11 stoji otraga, branimo se na 16 i molimo Boga da primimo što manje. Doslovno tu ne možeš ništa ni utrenirati, unaprijed znaš da nemaš šanse. Evo, Suduvu smo u ovoj zadnjoj utakmici čak i vodili 1-0 na poluvremenu, kod njih, a onda u drugom primili četiri komada. Samo malo nagaze gas i aj bok.

Ima u toj ligi i ozbiljnih igrača, govori Žutić, ali prvenstveno je tu riječ o strancima.

– Sandro Gotal, koji je igrao u Istri i Hajduku, igra za Suduvu. Mislim da tamo ima valjda deset Balkanaca. Švrljuga, Kardum, Topčagić… I oni rade razliku. Teško će tamo netko od domaćih napraviti nešto više, čak ni reprezentativci Litve, kojih je dosta u ligi. Nisu to igrači top klase. Zato toliko i plaćaju strance, domaći su neusporedivo jeftiniji.

I među njegovim suigračima ima ozbiljnih igrača, ali i onih koji spadaju u rubriku ‘nogometna egzotika’.

– Kod mene u klubu je top igrač kapetan Davidas Šernas, ali čovjek je već na zalasku karijere. Vratio se doma nakon što je igrao u Rusiji, Kazahstanu, Poljskoj… Zabio je i gol Španjolskoj, velikom Casillasu, po tome je postao poznat. Doveo je iz Žalgirisa i svog najboljeg prijatelja, također u poznim nogometnim godinama, a takvih imamo jako puno, igrača od 35 godina. Tako da je količina trke, recimo to tako, malo upitna… – smije se Žutić pa nastavlja s pričom:

– Sad nam navodno dolaze dva Kubanca, a imamo i dvojicu iz Nikaragve. Na probu su došli njih dvojica i tri Brazilca, a ostali su samo oni. Jedan nije upisao ni minute, a drugi je čak nešto i igrao. Zanimljivo je s njima… Jedan kaže da je u cijelom životu kupio dvije ‘hoodice’, da je majicu dugih rukava obukao valjda pet puta u životu. I dođu ovdje, gdje pada snijeg! Znači, dečki su u čudu gledali, prvi put vide snijeg u životu, slikaju selfije s grudama, šalju doma…

Ako je netko sumnjao, priča se o Gorici i u Klaipedi. Točnije, o igračima Gorice.

– Imamo Nigerijca koji Musu iz Gorice gleda kao Boga! Igrali su zajedno za mladu reprezentaciju, kaže da je Musa čudo. Spomenuo sam još neke Nigerijce, ove velike face, ali kaže ‘ništa to, samo Musa’. Pitam ih da mi to objasni, ali ne zna ni sam. Kaže da ga obožavaju i gotovo. Baš je veličina za svoje Nigerijce. Nisam imao pojma da je to baš tako… Jedan Litavac igrao je u Poljskoj sa Zwolinskim, dok je Zwole bio puno mlađi.

Kofere za Litvu Dado Žutić je spakirao u potrazi za minutažom, a to je na litavskom primorju i dobio.

– Igram stalno, od 14 utakmica odigrao sam 13. U početku sam igrao i krilo, i veznog, i stopera, ali zadnjih par kola sam se ustabilio na lijevom beku. Ali kažem, najbitnije mi je da igram. Nisam igrao ovdje šest mjeseci, došao sam gore i očekivao da će biti puno oscilacija, ali mogu reći da ih ima i manje nego što sam mislio. Zadovoljan sam svojoj igrom, a zadovoljni su i trener, predsjednik… I, najvažnije, zadovoljni su navijači – priča Žućo, uz dodatak da su mu navijači to jasno i rekli.

Navijači Atlantasa nisu mnogobrojni, ali odani su klubu

– Poslije jedne utakmice čujem neku buku ispod prozora, pogledam i vidim 15-ak navijača koji nešto viču. Moram ti priznati, nije mi bilo svejedno. Nemam pojma što hoće, viču nešto na ruskom… Pustio sam ih u zgradu, došli su mi na vrata i rekli da su zadovoljni naših trudom i radom, iako rezultati nisu neki, da će biti uz nas bez obzira na sve, da imamo njihovu podršku… Jedan od njih me vidio gdje živim kad sam se vraćao iz dućana i odlučili su mi doći to reći. Jedino je problem što gore nitko ne govori engleski, pa tako ni nitko od njih, a ja ruski samo razumijem, ne pričam ga još. Tako da je to bila borba rukama i nogama, ali sve skupa lijepo iskustvo. Išli su i do predsjednika, i njemu su rekli da su uz nas, ma kakvi rezultati bili.

Neće na more, kaže, željan je svega osim mora, pa će ovih desetak dana odmora iskoristiti da bude s prijateljima i obitelji. A onda natrag u Litvu. Već 11. srpnja mora se pojaviti na treningu, na početku priprema.

– Kad odradimo pripreme, mislim da ćemo biti puno bolji. Klub je prošle godine bankrotirao, zimus je krenuo ispočetka, tako da smo se doslovno skupljali tijekom sezone. I tri dana prije zadnjega kola došla su dva Bugara i jedan Makedonac. I Bugari su odmah bili u prvih 11! Nakon tri dana treninga. Sad idemo u Poljsku na pripreme, pet dana ćemo biti tamo, igrat ćemo s jakim poljskim prvoligašem Jagelloniom… E, to ne želim ni prognozirati, ha, ha – kaže Žutić i nastavlja:

– Taj klub je dvaput osvojio kup, lijep je i stadion, tu igra mlada reprezentacija… Ima sve preduvjete da bude puno bolji nego što je, ali ima jako loš imidž u gradu. Ranije su klub vodile klupske legende i sve su zeznuli. Grad je prestao davati novac, sponzori su odustali, i sad je teško vratiti se na staro. A predsjednik je, jadan, gotovo potpuno sam. Bori se koliko može, a dobro je barem što je gradonačelnik obećao da će grad stati iza nas od iduće polusezone. Navodno će se slagati i momčad za Europu, a to bi bilo sjajno…

Damir Žutić proveo je deset godina u Gorici, a otišao je ove zime… Foto: Marko Prpić/PIXSELL

U svemu tome uredno prati i svoje prijatelje, bivše suigrače iz HNK Gorice.

– Pokušavao sam naći stream iz Švedske, ali nisam uspio. Čuo sam da su igrali top, a mislim da će takvi biti i kad krene sezone. Očekujem da će opet biti u borbi za Europu, samo što je sad lakše, jer i peti ide u Europu. Treba još vidjeti tko će doći i otići, ali nadam se sličnoj sezoni kao lani – završio je našu nogometnu spiku Žućo.

I otišao svojim putem. Odmoriti se, uživati u potvrdi one “kod kuće je najljepše”…

– Je, tek kad ovako odeš negdje shvatiš što mi sve imamo… – shvatio je i Dado, nogometaš u zemlji košarke.

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Tihi Stepanić: ‘Učenici najviše vole kad lik u romanu nazovem po njima’

Jasminka Tihi Stepanić, rođena Velikogoričanka i dugogodišnja profesorica hrvatskog jezika u Osnovnoj školi Eugena Kvaternika, u svojim pedesetima postala je književnica. I to vrlo uspješna, nagrađivana književnica… Ovo je njezina priča

Objavljeno

on

Omiljena profesorica, uspješna, višestruko nagrađivana književnica, vrsna mentorica… Sve to, i još mnogo više, naša je sugrađanka Jasminka Tihi Stepanić. Domaća cura, rođena 1958. u Kurilovcu, dugogodišnja profesorica hrvatskog jezika u OŠ Eugena Kvaternika, a u posljednjem razdoblju u dobitnica dvije književne nagrade.

– Osvojila sam nagradu Mato Lovrak za svoj prvi roman “Imaš fejs?” i ta me nagrada lansirala u svijet književnosti. Gotovo je cijele 2012. bio prvi na listi čitanosti u Knjižnicama grada Zagreba, a i sad je među najčitanijim knjigama za mlade. Dobila sam nagradu Anto Gardaš za roman “Moja neprijateljica Ana” te nagrade Grigor Vitez i Mato Lovrak za “Ljeto na jezeru Čiču”. Osvojila sam sve književne nagrade koje se u Hrvatskoj mogu osvojiti. Veseli me dvostruki Mato Lovrak jer znam da prosudbeno povjerenstvo nerado dodjeljuje nagradu istom autoru više puta, a znam i kako je bila jaka konkurencija ove godine. Dobro je da se moje ime spominje uz ime Mire Gavrana, pisca za kojega znaju i kojeg čitaju i veliki i mali. Roman “Dom iza žice” nije dobio nagradu, no među deset je najčitanijih knjiga u Knjižnicama grada Zagreba, uz bok najvećim svjetskim romanima za mlade – nabrojila je Tihi Stepanić.

Kao rođena Turopoljka, radnju svog romana “Ljeto na jezeru Čiče” smijestila je na mjesto koje bi moglo biti puno bolje iskorišteno. Baš onakvo kakvo je bilo u spisateljičinoj mladosti, ali i onakvo kakvo ga prikazuju junaci u romanu.

– U svakoj knjizi ima autobiografskih elemenata, u svakom liku ima malo autora, no to je više na razini ideja, jezika i nekih općih mjesta, zapažanja i slika. Željela sam prikazati jedno vruće ljeto u Gorici koje je dosadno do bola, no kako uvijek postoji neka mogućnost razonode, moji je junaci pronalaze na Čiču, mjestu koje je u vrijeme moje mladosti bilo vrlo popularna destinacija nadohvat ruke. Žao mi je što je Čiče devastirano i što se ne čini ništa da se iskoriste prednosti jezera koje je takoreći u gradu – kazala je gorička spisateljica.

Ali i, prije svega, profesorica. Generacije i generacije Goričana prošle su kroz njezinu učionicu, a neke nove prolaze upravo sad.

– Moji su učenici moja najdraža publika. Oni su ponosni na mene, rado čitaju moje knjige, neki ih i kupuju i traže posvetu. Zanima ih što pišem, kada ću to objaviti, a najviše vole kad neki lik nazovem po njima – sa smiješkom kaže profesorica, koja je nekako oduvijek znala da će biti baš to…

– Već sam zarana otkrila da me veseli učenje i da mi pričinja veliko zadovoljstvo kad nešto znam, a još veće kad to s nekim podijelim. Da ću biti profesorica hrvatskoga jezika znala sam već u petom razredu i cijelo je moje školovanje išlo u tom smjeru. Vrlo rano sam otkrila za što imam dara, pa mi je utoliko život bio olakšan. Nisam se morala gubiti, tražiti i nalaziti kao većina mojih vršnjaka – svjesna je Jasminka.

Do sad je objavila pet romana, dvije zbirke priča i tri slikovnice, što je prilično impresivan opus ako se zna da je svoj prvi roman napisala prije samo osam godina.

– Bavim se suvremenom problematikom djece rođene u 21. stoljeću, moji romani tematiziraju društvene mreže, internetske igrice, probleme u prehrani, medijsko nametanje lažnih vrijednosti, raspadanje tradicionalnih obitelji, preispitujem odgovornost roditelja i institucija u odgoju i odrastanju, odlazak u inozemstvo potaknut socijalnim prilikama, posljedice rata koje su još uvijek prisutne… Uz to, tu su općeljudske teme koje su važne za odrastanje u bilo kojem vremenu, a to su ljubav, prijateljstvo i odanost nekim višim poticajima, kao što je bavljenje nekim vidom umjetnosti ili sporta, ljubav prema jezicima i čitanju…

Kasno je krenula s pisanjem, tek u pedesetima, ali postoji za to dobro objašnjenje.

– Živim s odraslim sinom, koji je više odsutan nego prisutan i nema nikakvih zahtjeva. Sve sam kao majka odradila i sad ubirem plodove svojih roditeljskih nastojanja, borbi, popuštanja i ustrajanja. Sretna sam što je završila faza mojega života koja me je inspirirala da napišem roman “Bacit ću ti kompjutor kroz prozor”. Rad u školi je u bazi mojega književnog rada i neiscrpno vrelo ideja, a pisanje me odmara i nadahnjuje, daje neki poseban dodir mom životu, nešto što doživljavam kao dodanu vrijednost u kojoj uživam ja, ali i moji čitatelji – kazala nam je Tihi Stepanić.

Svoga sina je odgojila i podigla, uživa u tome, jednako kao što uživa u odgajanju “tuđe” djece, one u školi. Međut njima je i djevojčica koja je ove godine postala prvakinja države u hrvatskom jeziku!

– Da, moja draga učenica Paula Pfeiffer Rimac državna je prvakinja i silno sam ponosna na nju. Paula je pametna i talentirana, obožava jezike, a uz to je velik radnik i ništa joj nije teško. Krajem mjeseca idemo na dodjelu Oskara znanja, najvišeg priznanja koje se dodjeljuje državnim prvacima, a uručuje ga predsjednica države – ponosna je profesorica, koja je u književnicu najčešće pretvara tijekom jutra.

– Pišem ujutro. Doručkujem, skuham si kavu i natočim bocu vode. Jedva čekam da sjednem za kompjutor. Nikada ne znam što ću toga jutra napisati, samo se predam i pišem. Ponekad mi se čini da ne pišem ja, da to umjesto mene čini vilenjak koji mi sjedi na desnom ramenu i šapće u uho rečenicu za rečenicom. Kad se umori, prestajem s pisanjem. I ne smetaju mi Zvukovi s ulice, lajanje psa, čistač koji vuče kante… Važno je da ne čujem TV ni radio, da su riječi u mojoj glavi jedine koje čujem. Mogu pisati na bilo kojem mjestu, no poželjno je da bude jutro – završila je Jasminka Tihi Stepanić.

Nastavi čitati

Reporter 387 - 24.10.2019.

Facebook

Izdvojeno