Danas je i službeno započelo proljeće, godišnje doba koje mnogima donosi novi početak, više energije i osmijeh na lice.

Astronomski gledano, proljeće počinje u trenutku kada se Sunce i Zemlja prividno poravnaju u ravnini ekvatora. Tada na sjevernoj polutki, kod nas, započinje proljeće, dok na južnoj počinje jesen. Kako objašnjava Kristijan Božarov s portala „Kad će kiša“, sve do 2050. godine proljeće će najčešće počinjati 20. ožujka, dok će se u razdoblju između 2050. i 2100. u nekim godinama pojavljivati već 19. ožujka. Tek u sljedećem stoljeću ponovno će se ustaliti 20. ožujka kao prvi dan proljeća.

No, iza svih tih astronomskih objašnjenja krije se ono najvažnije – osjećaj koji proljeće donosi. Povodom prvog dana proljeća sreli smo i pitali naše sugrađane što ih asocira na ovo godišnje doba.

– Dolazak proljeća znači kraj zime i ljepše vrijeme. Više smo vani, šetamo… nekako je život odmah ljepši – rekao nam je sugrađanin Javor.

Za Paulinu proljeće ima i osobnu notu:

– Povezujem ga sa svojim rođendanom. Kad dođe ljepše vrijeme, odmah sam sretnija i sve mi je nekako lakše. Kad se ujutro probudim i vidim sunce, puno se lakše dignem, čak i u šest ujutro.

Sličnog je razmišljanja i Vesna iz Donjeg Podotočja, kojoj je proljeće posebno drago:

– Rođena sam u proljeće i baš ga volim, zato sam i dobila ime Vesna.

Ne zaboravite, sutra je imendan Vesnama! Razveselite svoju Vesnu i uljepšajte joj dan malom pažnjom.

Dulji dani, toplije vrijeme i prve zrake sunca mnogima su dovoljan razlog za bolje raspoloženje, a parkovi, šetnice i terase uskoro će ponovno oživjeti. Jer proljeće, složit će se mnogi, nije samo godišnje doba – to je onaj osjećaj kad napokon malo lakše dišemo (osim onih na “peludnom frontu” – držite se).

Svakim danom proljetna i ljetna nostalgija sve se više uvlači u svakodnevicu. Dani su sve dulji, sunce sve češće grije lica, a prva kavica na terasi i sunčane naočale polako podsjećaju da je zima na izmaku te da je slijedeće godišnje doba pred vratima.

Prije početka nove sezone izleta, godišnjih odmora i praznika proći ćemo kroz ovogodišnju zimsku sezonu. Rezime nam donosi prognostičar Kristijan Božarov s portala Kad će kiša.

– Ova sezona donijela je malo primjerenije vrijeme u odnosu na protekle godine. Prema podacima Državnog hidrometeorološkog zavoda zimska sezona bila je najhladnija u Međimurju, Podravini i Varaždinskoj županiji. Na tom je području palo i najviše snijega, primjerice Varaždin je skupio čak 35 dana sa snježnim pokrivačem. Najniža temperatura se ove zime nakon nekoliko godina spustila ispod –10, a na sjeveru zemlje i ispod –15 Celzijevih stupnjeva – rekao je Božarov dajući ovoj zimi prolaznu ocjenu.

Siječanj se istaknuo kao iznadprosječno hladan i bogat oborinama, ponajviše snijegom koji (ni)je razveselio velik broj ljudi. Također je ne moguće zaboraviti one kontinuirane tjedne s tmurnim, mračnim i vlažnim vremenom.

– Ove zime smo imali znatno manje sunca nego u proteklih nekoliko zimskih sezona pa nam je to vjerojatno svima dalo dojam teške i duže zime – istaknuo je Božarov.

Prvi dan ožujka kao, prvi dan klimatološkog proljeća, ispunjava čežnju za D vitaminom te nam donosi lijepo vrijeme s puno sunca i dnevne topline.

– No, bit ćemo na oprezu jer pučko vjerovanje kaže da nema pravog proljeća bez tri marčane bure, odnosno tri zahladnjenja koja se dogode tijekom ožujka – upozorio je Božarov.

Također nas je podsjetio odakle potječe „ožujak“. Naime, ime je dobio po riječi lažujak, lažljivac, stoga se ne može oduprijeti donošenju raznih klimatskih promjena i iznenađenja.

Kako kaže Božarov, ovaj period u godini znao nas je vratiti u zimske jakne, kape i šalove koje smo već „spremili u ormar“.

– Prisjećam kako je 5. ožujka 1963. godine u Varaždinu izmjerena najniža ožujska temperatura u Hrvatskoj od čak -23 stupnja, a znalo je biti i ekstremno snježno kao primjerice 8. ožujka 1932. kad je u centru Zagreba izmjereno 66 cm snježnog pokrivača – rekao je Božarov.

Velika Gorica, grad koji brine o okolišu i zajednici, nastavlja poticati ekološke inicijative među svojim građanima i školama.

OŠ Vukovina zahvaljuje tvrtki Kova d.o.o. na donaciji novog kontejnera za prikupljanje starog papira, koji je postavljen iza zgrade matične škole.

Posebna zahvala ide Gradu Velika Gorica, osnivaču škole, na podršci u provođenju ekoloških aktivnosti.

Škola poziva sve učenike, roditelje i mještane da se uključe u akciju prikupljanja starog papira i pomognu u očuvanju okoliša.

Foto: OŠ Vukovina

„Zašto spora moda?“, pitanje koje traži ozbiljan odgovor. Tema nije samo unikatnost i kvaliteta, već i njen utjecaj na društvo, ekonomiju i okoliš.

Bolje pitanje je – zašto brza moda? Ona je odraz današnjeg užurbanog društva u kojem sve mora biti odmah i sada. U toj utrci za brzinom i trendovima, odjeća postaje potrošna roba, a posljedice ostaju dugotrajne.

Kako tome stati na kraj?

Priliku za promišljanje i razgovor o alternativi brzoj modi donosi predavanje „Zašto spora moda“. Održat će se u ponedjeljak, 2. ožujka 2026. u 18 sati u Središnjem odjelu za odrasle. Prigodna izložba s istom tematikom bit će postavljena u Područnoj knjižnici Galženica od 2. ožujka 2026., a posjetiteljima će približiti važnost osvještavanja štetnih posljedica brze mode na društvo i okoliš.

Dizajnerice Vedrana Jurišinac, Nika Vrbica Pečnik i Ivona Šorša Hrvojić kroz izložbu i predavanje progovaraju o problemima brze mode te nude konkretna i primjenjiva rješenja.

Kroz edukativne materijale i kratku prezentaciju objasnit će negativne posljedice ubrzane proizvodnje odjeće te dati savjete kako malim promjenama u vlastitom odnosu prema odijevanju možemo doprinijeti većoj promjeni.

Nakon predavanja predviđena je rasprava, a svi zainteresirani pozvani su uključiti se, postaviti pitanja i podijeliti svoja razmišljanja.

O dizajnericama:

Vedrana Jurišinac stoji iza brenda Dada i Dunda, koji u suradnji s majkom izrađuje unikatne suvremene komade od tradicijskih, ručno rađenih i vezenih tkanina;

Nika Vrbica Pečnik autorica je brenda Salicula, koji spaja umjetnost i modu te istražuje održivost kroz rad s rabljenom odjećom;

Ivona Šorša Hrvojić vodi brend Darkona, inspiriran supkulturama, a temeljen na održivosti, funkcionalnosti i načelima spore mode.

Brza moda simbol je potrošačkog društva u kojem odjeća postaje jednokratna roba. Iza niskih cijena kriju se potplaćeni radnici, često žene i djeca, koji rade u nesigurnim i nehumanim uvjetima, izloženi štetnim kemikalijama.

Istodobno, tekstilna industrija proizvodi goleme količine otpada i ozbiljno onečišćuje okoliš. Također, odjeća loše kvalitete brzo završava na odlagalištima. Cijenu tako ne plaćamo samo novcem, već ljudskim pravima i zdravljem planeta.

⌈Foto: Privatna arhiva Ane Bundalo; Razgovarala: Gianna Kotroman⌋

Blato do koljena, provlačenje kroz šikare, obilazak hranilica u dubini šume – nikako ne zvuči kao nešto što bi zanimalo ženski rod. No, ne i Anu Bundalo iz Velike Gorice koja je vrlo aktivna lovkinja iz Lovačkog društva „Stari gaj“ iz Mraclina.

Sve o lovačkom kodeksu, vrstama čeka, ponašanju kolega lovaca prema dami i što djeca mogu naučiti od lovaca – otkrila je Gianni Kotroman tijekom gostovanja na City radiju.

Kako je “skoknula” do radija na pauzi s posla, nije došla u studio u lovačkoj odjeći, pa je Giannu zanimalo kako je inače obučena kada kreće u šumu…

Da li je to kao s ilustracija lovaca s famoznim maslinasto-zelenim šeširima sa zataknutim perom?

-Da, tako smo obično obučeni na lovačkim svečanostima, svečana odijela i šeširi, no sada po zimi, recimo u zimskom lovu se toplo obučem i običnu imam kapu. Kad sam u lovu, ja ne izgledam baš kod dama. Raščupana sam i u blatu do koljena, a često i poderana jer se ide kroz šikaru i granje, ili preko potoka. Tako da to nisu okolnosti za damski izgled.

Kako izgleda jedan vaš dan u lovu? Je li puška teška?

– Postoje više vrsta lova, osnovna podjela je na pojedinačni i grupni odnosno pogonski lov. Kad idem sama na čeku, npr. ujutro ustanem se oko 3 u noći, opremu spremim večer prije, i krenem u lovište, dok se prilikom pogonskog lova koji se odvijaju nedjeljom svi lovci sastaju u lovačkom domu u 8 sati, gdje nas lovnik, voditelj lova, upoznaje sa dijelom lovišta koji ćemo proći i koju vrstu divljači lovimo. Što se tiče težine puške, postoje lakše i teže varijante. Ja sam konkretno naslijedila dio oružja od svog oca. Možda i nije po mjeri za ženu, malo je teža, ali sve to u konačnici gradi o mišićnu masu. Što je jako dobro.

Što obuhvaća lovački kodeks?

– Postoje pravila etičkog ponašanja lovca gdje se očekuje da on pristupa sa poštovanjem prema prirodi, kolegama lovcima, ali i osobama koji su ne lovci kao i prema divljači, uz postojanje različitih lovačkih običaja. Neka od etičkih pravila su npr. ostavljaj za sobom okolinu boljom nego kako si je našao, slijedi sigurno rukovanje sa puškom i insistiraj da vaše kolege urade isto, prevozite divljač diskretno – nemojte ju izlagati pogledima, zahvalite vlasniku zemljišta i ako dozvola za lov na njegovoj zemlji bude odbijena. Jedan od važnijih i redovno prakticiranih običaja je običaj „počast divljač“, nakon lova divljač se polegne na desni bok, lovci skinu kapu/šešir, dok lovnik iskazuje zahvalnost za pruženi lovački užitak i za meso koje ćemo kasnije iskoristiti u kulinarstvu.

Nastojim obogatiti svoje lovačko znanje, stoga sam prošle godine položila ispit za Ocjenjivača trofeja. Svako lovačko društvo treba imati bar tri osobe koje imaju položen taj ispit, jer se komisija sastoji od tri osobe, koja kada lovac donese trofej na procjenu, prema posebnom sustavu bodovanja, ovisno o vrsti divljači, donosi konačnu listu bodovanja i ocjenu tog trofeja.

Lovcem mogu postati samo punoljetne osobe, nakon polaganja lovačkog ispita i učlanjivanja u Hrvatski lovački savez kao krovnu organizaciju, te prije punoljetnosti i polaganja ispita ne mogu niti dobiti dozvolu za nošenje oružja.

Obzirom na to da vas nema puno, kakav je odnos lovaca prema lovkinjama?

-To je ono nešto što je mene iznenadilo… Izuzetno lijepo ponašanje s uvažavanjem, s jednim poštovanjem i kavalirskim pristupom. Zaista jako lijep pristup.

A koje su reference dobrog lovca? Oštar vid, dobar pas ili?

-Prvenstveno, mislim da je najvažnija spremnost na učenje i određena doza discipline. Vid se može popraviti naočalama, postoje naravno i optike kojima se je moguće riješiti problem s vidom, ali ključna je, ja bih rekla, spremnost na učenje na vlastitim greškama, želja za stjecanjem iskustva i slušanje savjeta starijih kolega, koji imaju više iskustva i discipline, jer ipak je tu oružje u pitanju, zakonska pravila i tu treba biti sve po PS-u.

Ja trenutačno nemam psa. Jedno vrijeme sam imala vajmarku Toku. Ona je sad već starija ženka koja je sa mojim ocem otišla na more, a s obzirom da trenutno imam malo dijete, pričekat ću još prije nabave drugog psa. Pas velika obveza, velika briga, baš poput malog djeteta mora proći sve razvojne faze odgoja i učenje.

Što vaši klinci kažu na to da imaju mamu lovkinju?

– Njima je to normalno, ne znaju za drugo, a ja ih nastojim uključiti kad kod mogu, i povezati ih s prirodom. Tako da ih često povedem sa sobom u obilazak hranilica. Starija kćer je već sa mnom išla više puta, sad već ide i mlađa. Znači, čisto da se upoznaju s tim pristupom, sa obvezama lovca, da razumiju ulogu lovca i pomažu.

Je li vas ikada ulovio strah?

– Rekla bih da je strah često prisutan, prvenstveno recimo, ako idem ujutro na čeku, krećem po noći do čeke. Divljači u pravilu izlazi na otvoreno, na polja u zoru ili u sumrak, ako upalim lampicu ili nešto, to je znak divljači da sam tu, a cilj je došuljati se bez da budem primijećena. Dakle, krećem se u potpunom mraku kada svaki grm, svaka grana i sjena izgleda zastrašujuće, određena doza straha je uvijek tu, ali ona u biti pridonosi oprezu i da se osjetila izoštre, da je čovjek zbilja svjesno prisutan u tom trenutku, promatra sve oko sebe i osluškuje.

Spomenuli ste hranilice za šumske životinje, no što je s čekama. Kako zgleda jedna klasična lovačka čeka?

– Imamo otvorene i zatvorene čeke. Zatvorene su kao što sam naziv kaže zatvorene, imaju vrata i prozore i one su pogodnije zimi, kada je vani jako hladno, jer lovac na čeki provodi i po nekoliko sati. Otvorene čeke imaju samo mali krović i malu ogradicu, a kroz prolaz se popne gore lojtrama. Tu imate onda okolo pogled 360 stupnjeva.

Koliko ima naših turopoljskih lovišta i koje životinje prevladavaju?

-Zapravo kompletna Hrvatska je podijeljena na lovišta. Svaki dio prirodnog terena je ili privatno ili državno lovište, ili pak nekakav oblik zakupa. Što se tiče divljači oko Gorice, tu imamo naravno divlje svinje, zatim srneću divljač, fazane, šljuke, čagljeve, lisice i zečeve.

Uloga lovca je i briga o zimskoj prehrani. Što se dostavlja u hranilicu?

– Tijekom cijele godine se ostavlja sol jer je to mineral koji životinjama nedostaje i oni ga u prirodi ne mogu naći pa se obično uz samu hranilicu stavlja ili na nekakav komad starog drveta, panj, na koji se stavi sol, nju kiša polagano topi i životinje ju ližu, a od prihrane nosimo prvenstveno kukuruz, ali i zob, također se sada remize krmnih biljaka, koje služe divljači i kao sklonište i kao izvor hrane.

Boravak lovca u lovištu uključuje i – promatranje. Zapažamo kako se divljač kreće, pratimo sa čeke njihov izgled, da li je mršava i djeluje bolesno, čudno se ponaša ili ima proljev. U tom slučaju je važno odstrijeliti takvu divljač, kako se ne bi širila zaraza na ostatak krda ili ostale jedinke.

Već ste godinama u lovačkom društvu, a rekli ste da bi ste voljeli pridonijeti na neki način.

-Pa ono što bi ja htjela, jest povezati svoje lovačko društvo sa školskim i vrtićkim sustavom, kako bi se organiziralo nešto poput terenske nastave, predavanje u našem lovačkom domu , obilazak čeka i hranilica, djeca bi naučila koja je uloga lovca, približilo bi ih se prirodi, a i upoznali bi vrste životinja koje žive u našem kraju. To mi radimo sa svojom djecom, pa bi bilo lijepo proširiti taj aspekt na širu zajednicu.

Je li istina da se mlado lane čovjek ne smije dirati?

-Tako je, znači ako se u polju pronađe lane, ne treba misliti da ga je mama ostavila, već je samo u potrazi za hranom i po njega će se vratiti. Ono kad se rodi nema nikakav miris i na taj način je zaštićeno od drugih predatora, od recimo lisice ili čaglja koji bi ga inače pojeli.

Ako ga mi podragamo, ostavljamo svoj miris na njemu, čime dajemo do znanja njegovoj okolini, pa i predatorima, da je on tu i možemo ga na taj način ugroziti, tako da ih ne dirajte!

Čula sam da postoji poseban običaj na posljednjem ispraćaju lovaca.

-Da. Tu postoji isto lovački običaj, pa recimo inače se obično u grob baci grumen zemlje, a lovcima je običaj da kao prvo na ispraćaj dođu u svečanoj lovačkoj odjeći sa šeširom na glavi, i u grob umjesto zemlje, bace grančicu bora ili smreke koju imaju zataknutu na šeširu.

Ima li još nešto čime popunjavate slobodno vrijeme?

Osim lova, imam i svoju kreativnu stranu – pišem i slikam, a aktivna sam i u planinarenju. Sve me to ispunjava…

Tako smo od goričke lovkinje naučili da lov nije rezerviran samo za gospodu, kao i da bavljenje lovom sa sobom nosi čitav popis pravila. No, ipak najviše nas se dojmilo poštovanje prema prirodi – koja je budna i kad mi ostali spavamo. Osim lovaca. Oni s prirodom, u bilo kojem trenutku, imaju neraskidiv suživot.