Poveži se s nama

Sport

Kako raste mali Čabraja…

Hrvatska reprezentacija U-21 u Velikoj Gorici se priprema za prijateljski ogled s vršnjacima iz Italije, a u “kockastom” kadru prvi put je i jedan igrač Gorice. Marijan Čabraja (22) ušao je u klupske knjige sasvim zasluženo, ali i, kako sam kaže, zahvaljujući momčadi…

Objavljeno

Stari je hajdukovac po životnom opredjeljenju, to se kod jednog tradicionalnog Sinjanina nije moglo promijeniti ni u ovih 40 goričkih godina, ali ove sezone ozbiljno se “zakačio” za Goricu. Ima i godišnju ulaznicu, na gotovo svakoj domaćoj je gore, na tribinama… Pravi navijač! I, pogotovo, najveći kritičar. Stalno nešto gunđa, ne valja ovaj, bolje može ovaj, što ovaj ne doda… I kad on nekoga pohvali, kad baš izričito nekoga izdvoji, znaš da je taj nešto posebno. A nakon Dinama, u našem redovnom sabiranju dojmova s utakmice, pohvalio je čak dvojicu.

– Ovaj Cherif je strašan, bit će taj i bolji od Belog! – ispalio je Stari, potpuno uvjeren u to što govori.

A onda je izdvojio još jednog…

– Mali Čabraja! Taj će biti igračina.

Marijan Čabraja odigrao je odličnu utakmicu protiv Dinama… Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Kuži Stari nogomet, pomislio sam, nije ni njemu promaklo u kakvog igrača izrasta Marijan Čabraja. Momak koji je prije mjesec dana navršio 22 godine suvereno drži lijevi bok Gorice, izgleda sve bolje iz utakmice u utakmicu, igra sve zrelije i racionalnije. Protiv Dinama je odigrao još jednu kvalitetnu utakmicu, “modri” preko njegove strane nisu napravili praktiči ništa, a prema naprijed je stigao čak i zaprijetiti. Onaj šut s 20-ak metara u 80. minuti, koji je prohujao pokraj stative, zapravo je bilo i posljednje konkretno što je Gorica napravila u pokušajima da dođe barem do tog jednog, zasluženog boda.

– Uh, šteta što to nije ušlo… Iz moje perspektive je izgledalo da ide unutra, bio sam uvjeren da je to to – govorio je Čabraja nakon nedjeljnog poraza.

Što se njegovih suigrača tiče, nakon Dinama je slijedio kraći raspust, jer taman je počela prvenstvena stanka, ali Čabi se već dva dana poslije vratio na naš stadion. Svlačionica je ista, dobro poznata, ali zamijenio je trenirke. Više nije u oznakama HNK Gorice nego mlade reprezentacije, čiji je dio u ovoj akciji. I izbornik Nenad Gračan očito se slaže sa Starim, jednako dečki gledaju na nogomet, pa je pozvao Čabraju za prijateljski ogled s Italijom. Igrat će se u Frosinoneu u ponedjeljak, protivnik je ujedno i domaćin Europskog prvenstva u lipnju, na kojem će sudjelovati i Hrvatska. I, nadamo se, naš Čabraja…

– Nisam imao pojma da sam dobio poziv dok mi suigrač Krizmanić nije poslao poruku ‘čestitam’. Gledam na čemu mi čestita, ništa mi nije jasno, a onda vidim da sam na popisu… Lijep, jako lijep osjećaj, to mogu zahvaliti Gorici, trenerima i svojim suigračima. Da nemamo tako dobar rezultat, da ne igramo tako dobro, ne bi bilo niti tog poziva – rekao je Čabi, koji se zapravo vratio u reprezentativno okruženje, poznato od ranije.

– Bio sam reprezentativac u gotovo svih uzrastima, od U-14 do U-18, prošao sam jako puno izbornika, i sretan sam što sam opet dio reprezentacije. Dat ću sve od sebe da opravdam poziv – kazao je skromni i samozatajni Čabraja.

– Utakmica nema natjecateljski značaj, ali vrlo nam je važna jer je pred nama jedno tako veliko natjecanje kao što je Euro. Nažalost, s nama nisu svi igrači koji su prošli kvalifikacije, ali ovo je prilika da vidimo i ostale kandidate na djelu – kaže izbornik Gračan, misleći pritom vjerojatno i na Čabraju.

Konkurencija na poziciji lijevog braniča je velika i jaka, počevši od igrača Stuttgarta Borne Sose i mlade Hajdukove zvijezde Domagoja Bradarića, preko Bruna Gode, standardnog prvotimca Slaven Belupa, pa sve do igrača Istre 1961 Petra Rubića… Međutim, Čabraja ima šansu, ima i kvalitetu, dojam je da je sve na njemu. Može igrati i beka i krilo, podjednako dobro snalazi se na obje pozicije, a takvi igrači svakom treneru jako dobro dođu.

Kao što je Čabraja dobro došao i Sergeju Jakiroviću ove sezone. Kao svojevrsni “as iz rukava”, pojačanje iz vlastitih redova usred prvenstva… Naime, Čabi je debitirao u 2. kolu, u onom šokantnom porazu od Intera (2-3), nije se tu baš proslavio, pa je novu šansu dobio tek u 11. kolu. Igralo se u Koprivnici, Gorica je pobijedila Slaven Belupo 1-0, a Čabraja je bio ponajbolji igrač na terenu. Od tog trenutka pa do danas, odigrao je sve i jednu utakmicu! Štoviše, u tih 15 utakmica nedostaje mu samo deset minuta do pune minutaže, izašao je samo jedanput, u 80. minuti remija s Lokomotivom. Dakle, Gorica je već 16 utakmica nezamisliva bez Čabraje u prvih 11…

A došao je tiho, na mala vrata. Ime nije bilo zvučno, možda se malo i zagubio među svim onim strancima koji su dolazili, među atraktivnijim imenima… I nije se, realno, previše očekivalo od njega, dojam je bio da će se teško izboriti za poziciju u ovoj konkurenciji, ali on je radio i čekao. A kad je dočekao šansu, više se nije osvrtao. Evo, i poziv u reprezentaciju je potvrda da Čabraja igra jako dobru sezonu, a sad je stiglo i konačno “da” od Starog…

Jedini gol ove sezone zabio je Lokomotivi, a ima i tri asistencije… Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

Nikad još Gorica nije imala igrača u reprezentaciji U-21, Čabraja je ovim ušao i u klupske knjige našega kluba, a ponosni su na njega i u njegovu Poreču.

– Tamo sam počeo, u porečkom Jadranu, ali već s 12, 13 godina sam otišao u Zagreb, u Dinamovu školu. Prošao sam sve generacije, igrao i lijevo krilo i lijevog beka, a kad sam shvatio da ću teško do mjesta u prvoj momčadi, odlučio sam otići svojim putem. Iz Gorice su me pozvali, pristao sam doći, i danas sam jako sretan što sam tako odlučio – kaže Čabraja, koji je prošle sezone igrao za Dinamo II, dvaput i protiv Gorice, kasnijeg prvaka druge lige.

Odigrao je 30 utakmica, bio standardan prvotimac, no u klubu su odlučili pustiti ga. Zbog čega bi, kako sad stvari stoje, vrlo brzo mogli zažaliti. Ako već dosad nisu… No Čabi je odabrao svoj put. Preko Gorice, ali i reprezentacije, do konačnog cilja. Prostora za napredak ima još jako puno, svjestan je toga i sam, i u ovim sretnim danima zna da ga čeka još gomila rada prije nego doista postane ono što je Stari najavio. Igračina.

Sport

Kako sam u ‘Kavaliru’ sreo Peru Močiboba. I na trenutak se vratio u mladost…

Rekord Maksimira, dva gola Pere Močiboba, slavlje Zagreba nakon jedanaesteraca, dani erupcije nogometa u hrvatskoj metropoli… Sve to prolazilo je kroz glavu 46 godina poslije u jednom kafiću u Čiču

Objavljeno

on

Što ti je život… Dani lete i prelete, a onda se ponekad igrom slučaja sve vrati gotovo pola stoljeća unatrag. Gore potpisanog autora teksta, danas 70-godišnjaka, jedan susret vratio je neočekivano u 1973. godinu i proradilo je živo sjećanje. A proradile su i emocije. Nogometna ovisnost od početka života kriva je za sve. Rodno Novo Čiče je autoru, polaskom u srednju školu negdje 1965. godine, zamijenio Zagreb, i rodila se vječna ljubav prema najljepšem gradu, a onda i nogometu naše metropole.

Začudo, na prvom mjestu nije bio Dinamo, kao kod većine, već NK Zagreb. Danas, nažalost, nije ostalo ni malo “z” od tog imena što se kluba tiče. Postao sam gotovo inventar stadiona u Kranjčevićevoj ulici još dok su početkom 60-tih tamo igrali Mišić, Galeković, Meštrović, Klobučar, Stanišić, Suša, Kralj, Bubanj, Wacha, Dračić, Azinović i ostali iz generacije kraja 60-tih. A trener je bio Gustav Lechner. Prvoligaši ondašnje države igrali su uglavnom pred ispunjenim stadionom. Početkom sedamdesetih stigla je nova generacija, također uglavnom domaćih, a vrhunskih igrača.

I ovog četvrtka susreli smo jednog od tada glavnih aktera. Dok smo u lokalu “Kavalir Dubravka” Hrkovca u Novom Čiču ispijali drugu kavicu, naišao je bivši nogometaš slavne generacije Zagreba Petar Močibob, danas vlasnik prestižnog lokala na Dolcu u Zagrebu.

Susret je automatizmom vratio život natrag na 19. srpanja 1973. godinu i kvalifikacijsku utakmicu za ulazak u 1. ligu tadašnje Jugoslavije između Zagreba i Osijeka. Igrale su se dvije utakmice. Prva u Osijeku, kažu pred 30 tisuća gledatelja, završila je bez pogodaka.

Uzvrat na stadionu Dinama u Maksimiru igran je pred rekordnih 64.128 gledatelja s kupljenim ulaznicama, a pretpostavlja se da je bilo i 70 tisuća ljudi!! Prije, a i kasnije, nikad više! Zagreb je igrao u sastavu: Horvat, Gašparini, Tucak, Antolić, Ivanišević, Lipovac, Markulin, Čopor, MOČIBOB, Rukljač, Smolek (Hušidić, Bakota). U regularnom vremenu završilo je 2-2, a za Zagreb oba je zabio centarfor Pero Močibob. Izvodili su se jedanaesterci i Zagreb je bio bolji te izborio elitni razred. Pero je zabio i iz “elvera”. Slavlje u Zagrebu je bilo veličanstveno!

Zbog čega danas nismo toliko zaluđeni nogometom, jedna je priča za dulji elaborat. Prilikom današnjeg susreta s Močibobom nismo ga željeli previše gnjaviti prošlošću. Nakon fotografiranja, saznali smo neke sudbine bivših mu igrača u Zagrebu, a Pero se pohvalio zdravljem i vitalnošću. Dolazi u okolicu Čiča jer ga kod prijatelja zanimaju – orlovi. Da, Pero je uvijek bio unikat.

Nastavi čitati

Najave

Ljubitelji rolanja, sutra pravac na gorički night skate

Start za sutrašnji night skate je kod stadiona Radnik u 19 sati, otvoren je za sve. Dođite s voljom i naravno – ROLAMA

Objavljeno

on

Rolanje je jedan od najpopularnijih načina za rekreaciju. Zabavna je to aerobna aktivnost koja jača cijelo tijelo, ali rijetki znaju da je ovo uistinu pravi sport koji ima čak 109 disciplina. Smatra se da je rolati se jednako korisno kao i trčanje i vožnja bicikla.

BOCI Koturaljkaški klub Velika Gorica poziva u petak na night skate, od 19 do 21 sat. Start i cilj su ispred ulaza stadiona Radnik.

Kao i svaka tjelesna aktivnost i rolanje ima snažne pozitivne učinke na naše raspoloženje. Tjelesnom aktivnošću luče se hormoni sreće i poboljšava naše mentalno zdravlje. Ti učinci su posebno izraženi kod vanjskih aktivnosti, što rolanje svakako jest.

– Rolanje je sport i za dušu.  Osim što podiže psihomotorne sposobnosti, doprinosi boljoj tjelesnoj pokretljivosti i koordinaciji pokreta. Rolanjem se razvija osjećaj za ravnotežu, a pozitivno djeluje i na sposobnost brzog reagiranja. Jako je zabavno, tehnika se usvaja brzo i lako, svatko može pronaći tempo u kojem će uživati, pa je i motiviranost velika – samo su neke od prednosti koje ističu iz goričkog BOCI Koturaljkaškog kluba.

Više informacijama o aktivnostima koje organiziraju možete pronaći na faceboook stranici BOCI koturaljkaškog kluba.

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Moja litavska priča: ‘Zovu me Toni, učim kuhati, a ulicama hodaju – avioni!’

Damir Žutić godinama je bio zaštitni znak HNK Gorice, igrač koji je bio dio kluba od prvoga dana, no krajem veljače potpisao je za litavskog prvoligaša Atlantas iz Klaipede. Snašao se, prilagodio, a nakon posljednjega kola završio je i u momčadi kola

Objavljeno

on

Prošla su točno dva mjeseca od onog rastanka u suzama, od dana kad je Damir Žutić došao na stadion i emotivno se pozdravio sa suigračima iz Gorice. Cijeli život proveo je u tom klubu, na istom stadionu, ali krajem veljače došao je trenutak da krene dalje. Nije se uspio nametnuti u prvoligaškoj konkurenciji i otišao je sreću potražiti 1200 kilometara daleko od kuće, u litavski grad Klaipedu. Otišao je tiho, ali s velikim ambicijama, zato je valjda i bilo toliko lijepo vidjeti najbolju momčad sedmoga kola litavskog prvenstva, i u njoj našeg dečka. Lijepo piše, Žutičius.

– Da, u momčadi kola sam – javio se iz Litve Dado Žutić, popularni Žućo, jedan od najomiljenijih likova koji su prošli kroz HNK Goricu svih ovih godina.

– Dojmovi su jako pozitivni, zadovoljan sam uglavnom sa svime. Dečki su me odlično prihvatili i za sad baš uživam. Uostalom, cijeli život sam govorio da bih volio živjeti na moru, a ta mi se želja sad ispunila. Dolazi i ljepše vrijeme, tako da stvarno mogu reći da sam zadovoljan – odradio je Žutić inicijalni raport.

Klaipeda je grad od 190.000 stanovnika, na zapadnoj je obali Litve, treći najveći grad i jedina morska luka u toj državi, iz koje isplovljavaju brodovi za Švedsku, Dansku i Njemačku… I u kojoj se Žućo osjeća kao doma.

– Prvih 15-ak dana, dok nisam našao stan, bio sam u hotelu. Sad živim sam u stanu u zgradi koja je pet minuta od stadiona, još dva suigrača žive u istoj zgradi… U klubu imamo jednog igrača iz Nigerije i trojicu iz Latvije, ali koliko sam skužio, ove iz Latvije ne smatraju baš strancima. Nešto kao kod nas Ljubo i Jovičić – prepričava Dado pa nastavlja:

– Imam jako puno slobodnog vremena, tako da sam dosta istražio grad. I sviđa mi se, to je jedan od većih gradova u Litvi, iako ne mogu baš reći da se ima nešto posebno za vidjeti… Međutim, imaju jako lijepe plaže, a svakih pola sata brod vozi do mjesta koji se zove Nida. Vožnja traje doslovce deset minuta, a to mjesto ne mogu opisati riječima. To se mora doživjeti.

Jedini Hrvat u Klaipedi uspio je pronaći i društvo za vrijeme izvan nogometa.

– Najvise se družim s ta dva suigrača iz Latvije, Nikitom i Devidom. S njima sam i van terena često u gradu, ipak smo stranci pa zajedno istražujemo grad. Ali i svi domaći suigrači su super, nisam doživio niti jednu neugodnost. Pogotovo stariji igrači… Kapetan doslovce o meni brine kao o svom djetetu. Svaki dan pita je li sve u redu i ako bilo što trebam, da mu se obratim. Svaki put kad sam ga nešto tražio, napravio je sve kao da se znamo sto godina. Prošli su dosta toga pa očito znaju da nije baš lako tako otići od doma – govori Žutić, koji je Litavcima snažna poveznica sa zemljom koja je druga na svijetu u nogometu.

– Jedan suigrač mi je pričao da je igrao u Europi protiv Hajduka na Poljudu. Kaže da je prvih 15 minuta samo gledao Torcidu i divio se… A ja mu kažem: ‘E, taj isti Hajduk će u subotu pasti u Gorici’ – sa smiješkom kaže odlično raspoloženi Žutić, koji je u Litvi dobio i novi nadimak.

– Da, zovu me Toni – ispalio je Dado i naravno da se iznad glave pojavilo nekoliko upitnika.

Damir, Dado, Žutić, Žućo… Odakle sad taj Toni?

– Ovdje je košarka prvi sport, nedodirljiva je, nogomet nije ni blizu. I ne zanimaju njih nikakvi Luka Modrić ili Ivan Rakitić, prva asocijacija na Hrvatsku im je Kukoč. I tako sam postao Toni – smije se Toni Žutičius.

Košarka, naravno, ima svoj udio i u životu njegova kluba.

– Da, imamo dvoranu u sklopu stadiona. U dvorani su četiri koša i tri gola! Dva za mali nogomet, jedan veliki, onaj sedammetarski, a tu je i stol za stolni tenis. Apsolutno nitko ne nosi nogometnu loptu. Samo košarka – prepričava Dado.

Zabrinuti novinar odmah se uplašio za promociju hrvatske košarke u Litvi, nije valjda da Žućo nije neki košarkaš…

– Ha, ha, mislim da nisam osramotio Hrvatsku. Pošto sam kao klinac bio zvrk i nisam imao mira, trenirao sam sve moguće sportove koji se mogu trenirati u Gorici i okolici. U košarci sam zlatna sredina, ima i gorih od mene, ali zato me u stolnom tenisu nitko ne može dobiti. Polako su me počeli ignorirat za stolni tenis, ha, ha…

Srećom, na nogometu ga ne ignoriraju. Dapače. Kako god trener postavi momčad, Žutić je unutra. Skupio je šest nastupa u prvih sedam kola. U posljednjem, ovom u kojem je ušao u najboljih 11 kola, bio je stoper.

– Liga nije loša, ali nije to ipak na razini naše prve lige. Rekao bih da je to nešto između naše prve i druge lige. Pošto se klub tek formirao, još se uigravamo pa trener isprobava igrače i sustav, tako da sam igrao sve, i krilo, i beka, i zadnjeg veznog, i stopera… Tu zadnju utakmicu smo igrali protiv Trakaija i trener mi je rekao da imaju jako dobru špicu pa bi želio da ja odigram stopera. A ja sam takav da ću za momčad i braniti ako treba, tako da nije bilo problema. Odigrao sam najzreliju utakmicu otkad sam tu i završio u momčadi kola.

Otišao je kao bek, možda se vrati kao stoper…

– Ne znam, svi su zadovoljni kako sam odigrao, a i meni se svidjelo, tako da mi je svejedno hoću li igrati beka ili stopera – prilagodljiv je Dado.

Atlantas iz Klaipede, njegov klub, od ove je sezone krenuo u novu fazu svoga funkcioniranja, zasad je šesti na tablici, na kojoj je osam klubova.

– To je klub koji već jako dugo igra prvu ligu, ali prošle godine se dogodio raspad sistema i zadnjih par kola su izgurali s juniorima. Sva sreća da su osigurali opstanak prije toga, inače bi ispali u drugu ligu… Svi ljudi su se povukli iz kluba i ostavili dugove, pa ga je ove godine preuzeo jedan bivši igrač Suduve, koji je završio karijeru prije sedam, osam godina. Ulaže svoj novac i polako gradi priču, ali slična je stvar kao s Goricom na početku prve lige, jako je teško probuditi grad i zakotrljati priču oko nogometa. Na utakmicama bude oko 400, 500 ljudi, nekad ni toliko. Imamo i skupinu navijača, prate nas ljudi na svim utakmicama – opisuje Žutić.

U Litvi je dobio priliku standardno igrati nogomet, ali otvorile su se i neke nove prilike. Recimo, da nauči kuhati.

– O da, baš sam se zaljubio u kuhanje. Doma je bilo lako, mama sve pripremi, samo dođeš i pojedeš. Nisam znao ni jaja ispeći! Sad više ne ide tako, morao sam se uloviti i kuhače. Upalim YouTube i pomalo učim. I baš uživam u tome. Čime bih se pohvalio? Zapečenim grahom i kobasicama, to mi je specijalitet, ha, ha… Nije ni litavska hrana loša, ali ne bih je baš mijenjao za našu – priča Žutić, koji se počeo koristiti i ruskim jezikom.

– Znači, litavski je nemoguće poloviti, ali dobro je što apsolutno svi pričaju ruski. Ni trener mi se ne obraća na engleskom, tako da učim ruski i na to gledam kao veliki plus. Uostalom, ruski i hrvatski su dosta slični.

U Atlantasu je uzeo broj 16, koji je nosio i u Gorici, broj koji iza sebe ima i priču.

– Kad sam došao u seniore Gorice, nije još bilo toliko ljudi u klubu i oko kluba, pa je fizioterapeut dosta toga vodio, između ostaloga i odlučivao tko nosi koji broj. Došao je do mene i pitao koji broj želim. Nabrojao je neke brojeve, među kojima je bio i 16. Nisam mogao odlučiti koji bi broj i on kaže: ‘Uzmi 16, to ti je Ninja nosio!’ Kako sam kao klinac skupljao lopte oko terena tih godina kad se Ninja prodao u Rusiju, uzeo sam ga bez razmišljanja. I od tad sam ga zavolio. Ovdje je bio slobodan pa sam ga i tu uzeo.

Kad se već sam vratio na Goricu, vratili smo se zajedno još malo kući. Iako, pitanje koje je zvučalo nešto kao “pratiš li Goricu” pobilo je onu tezu da nema glupih pitanja…

– To je isto kao da dijete pitaš gleda li crtiće, ha, ha, ha… Naravno da gledam, apsolutno svaku utakmicu. I mogu reći da dečki rade odličan posao, nadam se da će uspjeti u toj borbi za Europu, želim im to jednako kao i oni sami. Čujem se s gotovo svim dečkima iz Gorice, kako s našima, tako i sa strancima. Pratim ja njih, prate oni mene… I tako iz kola u kolo – govorio je Žutić, da bi ga u jednom trenutku prekinula poruka.

– Evo, što sam ti rekao, baš se Zwolinski javlja…

Osim s igračima, u kontaktu je i s ljudima iz kluba. Gorički Litavac Mindaugas Nikoličius, naš Niko, pomogao mu je da pronađe klub u njegovoj domovini, ali tu nije stalo s pomaganjem.

– Niko me oduševio! Nije to ni izbliza bilo ono, poslao sam te tamo, skinuo te sa plaće u Gorici i tko te šljivi… Baš suprotno. U pocetku mi se javljao svaki dan i pomagao oko apsolutno svega. Ali baš svaki dan! I sad se se često čujemo, ostali smo u kontaktu i drago mi je zbog toga – ističe Žutić.

Damir Žutić bio je dio goričke prve momčadi otkad je HNK Gorica oformljena do veljače… Foto: Marko Prpić/PIXSELL

Gledat će, naravno, i ogled s Hajdukom, u subotu u 16.30 sati namjestit će se ispred televizije i navijati.

– Hajduk se dosta digao otkad je došao trener Oreščanin i mislim da igraju jako dobro, ali isto tako Gorica igra najbolje te velike utakmice, tako da se ne bojim za nas. Nisu nas još dobili ove sezone, pa neka tako i ostane. Vjerujem da uzimamo i više od jednog boda! Strijelac? Zna se, Matija Dvorneković… – uvjeren je Žućo.

Kad je odlazio, želja je bila jednog dana vratiti se kući. I nije se tu previše promijenilo u ova dva mjeseca.

– Iskreno, nisam s Nikom o povratku ni razgovarao… Imam ja neki svoj plan. Želim uspjeti u inozemstvu, dokazati se, možda nešto i zaraditi, pomoći roditeljima koliko budem mogao, olakšati im život, a sebi stvoriti lakši početak života nakon nogometa… Volio bih i završiti karijeru u Gorici, budući da mi fali još 11 utakmica da budem prvi po broju nastupa. To su neke moje želje, a kako će sve ispasti, tek ćemo vidjeti.

Zasad se zna samo da kući dolazi u prvoj polovici srpnja.

– Kako je sad planirano, 7. srpnja dolazim doma, ali na desetak dana, jer oni nemaju polusezonu. Igraju sve u komadu jer preko zime nema baš uvjeta za nogomet na otvorenom. Vjerojatno zato i preferiraju košarku – zaključio je Žutić, koji je za kraj morao još odgovoriti i na ključno pitanje…

Kakve su Litavke?

– Ha, ha, ha… I dalje su mi naše ‘balkanke’ na prvome mjestu, ali samo za nijansu iza njih su Litavke. Kad sam došao, mislio sam da je to neka šala… Znači, avioni! – sa smiješkom je kazao Žućo, pa još i uputio pozdrave svome gradu, prijateljima i znancima…

Sretno dalje, Žutičius!

Nastavi čitati

Reporter 381 - 18.04.2019.

Facebook

Izdvojeno