Sport

Juniori Radnika uz bok Dinamovim

Generacija koja je prva osvojila Azurnu obalu i Menton

Objavljeno

prije 6 godina

6. travnja 2020.

Objavio/la

Mato Paviša

Ranije Radnik, kao i danas Gorica, je uvijek imao kvalitetne juniore iz kojih se onda punila seniorska momčad ali i susjedni klubovi Turopolja. Oni najbolji bi pak odlazili u Dinamo ili tada jak Zagreb, kao Panadić, Pavličić, Željko i Mladen Župetić, Jančetić, Mario Cvitanović, Katulić i drugi. Bilo je i obrnutog puta u vrijeme uspona Radnika do Prve lige sezone 1992/1993 kad su se iz Dinama u Radnik vratili Dubravko Hrkovac, Damir Grlić, Mario Paviša, Krešo Matak..Upravo Grlić, Paviša i Matak vratili su se iz Dinama kao izlazni kadeti ili juniori. Stasala je tada u Radniku jedna dominantna generacija u kojoj su još igrali Ivica Domitrović, Rovišan, Vučur, Dino Harambašić, Mario Cvitanović, Robert Nastevski, Lučan, Bago, Neno Katulić, Saša Sabljak, Mirenić, Krešo Beloša Fijan, Medarić, Skrbin, Kundić, Nenad Bibić. Trenirao ih je legendarni Stjepan Kovačić Pero a šef škole je bio Mirko Bazić. Ima li potrebe naglašavati da su neki od spomenutih kasnije bili prvoligaški igrači i internacionalci a Mario Cvitanović i reprezentativac?

Sezone 1992/1993 juniorskog prvenstva 1. Lige, Radnik i HAŠK-Građanski (kasnije Croatia a onda opet Dinamo) vodili su bitke za prvo mjesto. Mnogi stariji ljubitelji nogometa u Velikoj Gorici zapamtili su kasnu jesen 1992. i međusobni derbi na stadionu Radnika po kišom natopljenom terenu i slavlje mladih “šljakera” 4:3!! Za HAŠK-Građanski (Dinamo) su tada igrali, koliko se sjećamo, Silvio Marić, Dario Šimić, Igor Holetić, Domagoj Kosić, vratar Mario Švigir, Stjepan Tomas, Kosi..Rezultat i vodstvo se smjenjivalo samo za one s jačim živcima, a nakon sjajne pobjede mladi igrači Radnika prsnim uklizavanjem u velike lokve vode proslavili su veliku pobjedu.

Sljedeće 1993. godine u proljeće juniori Radnika pozvani su prvi put na veliki međunarodni turnir u Francusku na Azurnu obalu u gradić Menton. Prekrasno je tada Goricom ali i u dragom Zagrebu odjeknula vijest da su juniori Radnika osvojili prvo mjesto i veliki prelazni trofej koji i danas krasi vitrine kluba jer je kasnije osvajan još dva puta i ostao trajno u Velikoj Gorici. Da se tada u našoj metropoli dobro sve znalo o juniorima Radnika, svjedoči i sljedeća činjenica. Mladi “šljakeri” igrali su u Mentonu teške dvoboje oko pet dana zaredom a povratak u Veliku Goricu bio je kasno popodne u subotu. Jasno da se malo spavalo a puno slavilo i veselilo a doma ih je dočekala “lijepa” čestitka. Već dan kasnije i to u jutro, morali su na derbi s Croatiom (Dinamo) u Maksimir i bitku za konačnog prvaka 1. Lige!? Bila je to u najmanju ruku neobična odluka nadležnih ali tako se izgleda tako moralo dogoditi i novi prvak je jasno postala Croatia.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

I na kraju, koliko su tadašnje generacije juniora bile dominantne govori i podatak da su mladići seniorima širom Turopolja trpali kao od šale. Svjedoči to i izvještaj s utakmice Dinamo (Novo Čiče)-Radnik (juniori) 0:9 u jesen 1992. godine. Za Radnik devet različitih strijelaca redom Cvitanović, Harambašić, Katulić, Paviša, Mirenić, Bulić, Bibić, Bago i Nastevski.

Povezane teme:NK Radnik

Sport

Nek’ se zna: Rukometno evanđelje po Mateju u pobjedi za povijest…

Rukometaši Gorice ispisali su povijest pobjedom 38-31 protiv našičkog Nexea, a do nje su došli zahvaljujući ogromnoj borbenosti, vlastitoj kvaliteti, ali i zahvaljujući uspješnim vizijama svoga trenera…

Objavljeno

prije 11 sati

14. veljače 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Nakon što je neko vrijeme bio igračka, rukomet je ovog petka na parketu velikogoričke Gradske dvorane ponovno postao – igra! Predivna, prekrasna, najljepša…

Kretala je Liga za prvaka u našoj “premijerki”, a za početak je zakazan sudar Gorice i Nexea. Sudar u kojem je u svim dosadašnjim prilikama pobjednik bio isti, u kojem su Našičani više ili manje jednostavno dolazili do bodova protiv Goričana, pa i nije bilo neobično čuti kako jedan tata ispred svojim klincima uoči utakmice govori:

– Dečki, idemo navijati, ali samo da vam kažem… Gorica će nam danas vjerojatno izgubiti, nemojte se iznenaditi ako bude tako.

Međutim, društvo u crnom, koje je na parketu odrađivalo posljednje sekvence zagrijavanja, imalo je nešto drukčije planove. Oni su baš za ovaj petak 13. isplanirali ispisati povijest…

Dobro, nije baš tako izgledalo u samom početku. Zapravo, ni blizu. Našičani su nakon nepunih osam minuta imali vodstvo 6-0 i sve je upućivalo na to da ćemo i ovoga puta gledati “laganicu” u izvedbi gostujućih zvijezda. Tin Lučin vratio se u klub s europskom broncom oko vrata, legendarni Manuel Štrlek ni u 37. godini nije izgubio ništa od svoje čarolije, a čuli ste možda i za imena kao što su Krešimir Kozina, Leon Vučko, braća Moslavac, braća Cenić… I doista je u tim trenucima izgledalo da će cijelo to društvo imati još jedan običan dan u uredu.

A opet, dečki u crnom nisu odustajali…

Goričani su imali plan i ideju kako igrati protiv Nexea, a od tog plana nisu odstupali ni nakon tog očajnog početka. Trener Matej Mišković pripremao je igru sedam na šest, tu je vidio svoju šansu, a igrači su mu pružili ruku na sve moguće načine. I počeli prvo topiti našičku prednost, koja se vrlo brzo i definitivno istopila, pa smo na predah otišli s tijesnih 20-19 u korist favorita iz Našica.

I sa šansom koja se ukazala. Ceki i prijatelji ozbiljno su to shvatili, neke stvari dodatno im je trener Mišković pojasnio tijekom odmora, pri čemu je jedno nedvojbeno jasno: što god im je rekao, dobro im je rekao!

Grubišić je zabio osam golova, a Karaula, Lopac, Neralić i Ceković po šest… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Goričani su, naime, u nastavak utakmice istrčali u formi gladnih lavova. Svjesni da su primili previše golova u prvom poluvremenu, ali i s osjećajem da se na drugoj strani parketa može zabijati. Pogotovo u ovom formatu, kad tih sedam na šest toliko dobro funkcionira. I na tom valu gorički rukometaši su zajahali, odlučni u namjeri da ne bude kurs do samoga kraja.

Posljedično, par stotina ljudi okupljenih na tribinicama naše dvoranice dočekalo je i prvo vodstvo Gorice, dogodilo se to kod 25-24, nakon čega se naši rukometni junaci više nisu osvrtali. Nisu čak ni pogledali u retrovizor, jer plan je bio samo kako dovršiti senzacionalan posao na petak 13. A plan je, naravno, ostao isti. Sedam na šest, sedam na šest, sedam na šest… Guraj dokle ide, riskiraj koliko god treba, pritom daj i posljednji atom snage.

Energija koja se u tih posljednjih 20-ak minuta rodila među igračima u crnom kao epidemija se proširila i na tribine, na kojima je vladala nada, ali i strepnja. Domaći navijači, nenaviknuti na ovakve pobjede, bili su na rubu sjedalica sve do same završnice, a u gostujućem taboru nervozno su pogledavali u brojke na semaforu. Činio je to i Vedran Zrnić, sportski direktor Nexea, u šoku je razvoj događanja pratio i Goran Šprem, smješten odmah do njega, ali i oni su u nekom trenutku shvatili da ovdje više nema povratka.

I da je Gorica ove večeri zaslužila napraviti nešto ovako veliko!

Ovoga puta, ni manje ni više, fenomenalni su bili – svi! Jakov Neralić sjajno je otvorio utakmicu, brzo su mu se pridružila i dva Marka, mladi Grubišić i iskusni Karaula, na obje strane terena svoje su dali vječni kapetan Hrvoje Ceković i borbeni Rok Malin, na crti su u paru radili Ante Lasan i Vid Starčević, a svima njima u nastavku su se pridružili opasni i efikasni Andro Lopac, čvrsti i zarazno borbeni Bruno Mlakar, da bi kapetana u završnici fantastično odmijenio Maksimilijan Jurić… Uz sve to, golman Marin Sorić imao je jedan od svojih dobrih dana, sa “samo” sedam obrana, ali sedam pravovremenih i silno važnih obrana.

A na čelu te kolone, ponosan i ispunjen nakon svega, trener Matej Mišković. Čovjek koji je imao ideju, koji je znao što želi, ali i kako svoje vizije prenijeti na igrače. Da, oni su ti koji su odradili posao na terenu, oni su jednom Nexeu utrpali nevjerojatnih 37 golova, oni su u posljednje 52 minuta bili bolji od takvog protivnika za suludih 13 razlike (?!), ali ovu pobjedu slobodno možemo označiti i kao – njegovu! Matej Mišković održao je ovom prilikom rukometno predavanje općem auditoriju, ispisao neku vrstu rukometnog evanđelja po Mateju i ostvario vjerojatno najveću, najdražu i najvažniju pobjedu u trenerskoj karijeri.

Prošla sezona i za njega i za klub bila je traumatična, Liga za prvaka pobjegla je u nevjerojatnom raspletu, ali Matej Mišković zadržao je mir. I vjeru u ono što radi. Jednako kao i ljudi iz kluba, koji nisu ni razmišljali o bilo kojoj drugoj opciji osim novog pokušaja. Ove sezone, ispalo je tako, sve se okrenulo na pravu stranu, gorički rukomet završio je tamo gdje mu je mjesto, tamo gdje je zaslužio biti, a otvaranje je prošlo kao iz najljepših snova.

Još jedna igra, još boda dva, prva je Gorica, ša-la-la-la, pjevali su na kraju naši rukometaši… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Završilo je tako zbog rada, zbog truda, zbog angažmana, zbog kvalitete koja je definitivno prisutna u ovom rosteru. I, možda i najviše zato, zbog zajedništva. Način na koji su dečki proslavljali svaki gol, svaku dobru obranu, način na koji su proslavili ovu pobjedu, zagrljeni i raspjevani, zapravo nudi odgovor na pitanje kako se dogodilo nešto ovakvo. Nešto što se nikad ranije nije dogodilo.

Važna je ovo pobjeda za građenje samopouzdanja, za rušenje barijera, ali i za sve što slijedi. Goričani žele biti u četiri najbolje momčadi u državi, žele izboriti novi plasman u europska natjecanja, a ova će dva boda potencijalno biti izuzetno važna u toj borbi. Dva boda osvojena protiv medaljaša i legendi, dva boda koja je malotko mogao očekivati. Pogotovo na ovakav način…

– Tata, što nisi ti rekao da će Gorica izgubiti? A mi ih pobijedili sedam razlike… – sletjelo je pitanje na izlasku iz dvorane, odmah nakon fotkanja s Tinom Lučinom.

Čovjek se pokušao izvući, tražio je objašnjenja, ali naprasno je prekinut…

– Znaš, sad kad dođemo doma, igrat ćemo rukomet. Ja ću biti Marin Sorić – odredio se stariji klinac.

– A ja ću biti Tin Luč… Ne, ne, bit ću onaj naš broj 2. E da, Hrvoje Ceković, taj ću biti – dodao je mlađi.

Odgovora na to više nije bilo. Samo smiješak od uha do uha. Jer, to je valjda i poanta…

Nastavite čitati

Sport

FOTO Vatrogasac iz Kobilića odradio prvi tjedan priprema za proljetni dio sezone 2026.

Objavljeno

prije 17 sati

14. veljače 2026.

Objavio/la

David Jolić

Nogometni klub Vatrogasac iz Kobilića, član Druge županijske lige Istok, počeo je s pripremama za nastavak prvenstva, za proljetni dio natjecanja, u prošli ponedjeljak, 09. veljače 2026. Prema riječima trenera Kristijana Goluba, na prvom okupljanju pojavilo se 16 igrača, ostali su opravdano izostali zbog poslovnih odnosno privatnih obaveza. Planom priprema predviđena su tri treninga tjedno.