Jakirović: Imamo još šanse za Europu, protiv Rijeke moramo biti savršeni
Borit ćemo se dok god šansa postoji, to mogu obećati. U sljedeće dvije utakmice moramo osvojiti četiri boda želimo li ostati ‘živi’ u borbi za Europu. Ako ne uspijemo, okrećemo se sljedećoj sezoni, najavio je trener HNK Gorice Sergej Jakirović
Najveće razočaranje u ovih 27 kola, u prve tri četvrtine prvenstva, mi je domaći poraz od Istre. Najdraža utakmica? Rekao bih sve pobjede, ali možda bih izdvojio onih 2-0 na Poljudu u 4. kolu, pobjedu koja je bila ‘okidač’, koja nam je pokazala da možemo igrati sa svakim, rekao je trener HNK Gorice Sergej Jakirović uoči prve utakmice posljednje četvrtine prvenstva.
Iz perspektive navijača, kad bi morali birati, najbolja utakmica Sergejove Gorice bila bi ona koja je odigrana u 10. kolu. Bio je šesti dan mjeseca listopada, u Velikoj Gorici gostovala je Rijeka, i bila je to utakmica koja je imala – sve! Gosti su poveli, Gorica izjednačila pa preokrenula, sve to trener Jakirović pratio je s tribina, odrađivao je drugu utakmicu kazne, pa drama na kraju, onda i odlazak Matjaža Keka s klupe nakon pet i pol godina… I, najvažnije, pobjeda na domaćem terenu! Jedina uz one dvije protiv “fenjeraša” Rudeša, velika, važna i nezaboravna. Uh, kad bi se ponovilo…
– Lijepo se svega toga sjetiti, ali ja prije svega znam da nas čeka jako teška utakmica. Rijeci stvarno treba odati priznanje za sve što rade, kolega Bišćan radi vrhunski posao, pogotovo s obzirom na probleme koje ima u kadru. Rijeka igra jednako i doma i vani, na Rujevici je skupila 29 bodova, a na strani 24. U naletu su, pobjeđuju i kad ne igraju dobro, imaju individualnu kvalitetu i mi ćemo sutra morati biti savršeni, ali baš savršeni, da bismo se mogli nadati nečemu pozitivnom – najavio je Jakirović ogled koji počinje u subotu u 19 sati, pod svjetlima reflektora.
Za trenutak se još vratio na Lokomotivu, na poraz u kojem je Gorica odigrala dvije različite utakmice u dva poluvremena. Prvo vrlo slabo, drugo puno bolje.
– Analizirali smo poraz od Lokomotive, znamo gdje nismo bili dobri, kao što znamo i da smo u drugom poluvremenu bili na nivou prethodnih kola. To je putokaz kako bi trebalo igrati i naravno da očekujem da ćemo i protiv Rijeke biti takvi. Stanje u momčadi zasad je dobro, iako moram priznati i da nas ima ‘rovitih’, bolesnih, pod temperaturom, valjda i zbog ovih promjena vremena… Na zadnjem treningu ćemo vidjeti kojih je to 18 za Rijeku. Imamo još neke dvojbe, budući da je ovo treća utakmica u zadnjih sedam dana, da je velika energetska potrošnja – kazao je Jakirović.
Na poluvremenu te utakmice izvadio je iz igre umornog Lovrića, ali i Zwolinskom, s čijom prezentacijom trener nikako nije bio zadovoljan. I odlučio je i najboljeg strijelca kluba ostaviti u svlačionici…
– To je samo poruka svim igračima da nitko nije iznad momčadi, da nitko nije iznad kluba. To sam jasno i glasno rekao kad sam došao ovdje. Možeš dati 50 golova, ali ako ja osjetim da igraš privatnu utakmicu, da igraš za sebe… Kod Lovrića je bio drugi problem, bio je energetski potrošen, rekao je da ne zna što mu se događa i to je u redu. Nije robot, čovjek je od krvi i mesa, sve pet. Na meni je da to prepoznam i reagiram kad je potrebno – rekao je Jakirović i nastavio u istom tonu:
– Igrači koji su ušli donijeli su dodatni impuls, ali sve skupa je poruka i za budućnost. Mene stvarno ne zanima prošlost, zanima me sadašnjost i budućnost. Zato kažem da je ovo drugo poluvrijeme jedini put. Mi samo tako možemo, nikako drukčije. Čim malo pustimo gas, čim pomislimo da smo postali nešto, odmah imamo problema. Ne zanemarujući pritom i kvalitetu Lokomotive, koja je već godinama među pet najboljih momčadi u državi.
Sergej Jakirović sa svojim je igračima uspio ‘prebaciti’ plan osvajanja bodova… Foto: Marko Prpić/PIXSELL
Puno je toga Gorica napravila u prve tri četvrtine prvenstva, skupila bodova iznad svih očekivanja (39), čime su igrači i stožer sami sebi visoko podignuli letvicu. Pa su krenule i priče kako je kiks izgubiti od, recimo, Lokomotive doma. Što, naravno, nema veze s realnošću.
– Rezimirajući ovih 27. kola i naše prezentacije, moram priznati da sam izuzetno ponosan na svoju momčad i na sve ljude u klubu. Od ljudi koji održavaju stadion pa sve do sportskog direktora i predsjednika. Prva sezona u prvoj ligi, kad usporedimo s ostalim prvoligašima, s kudikamo većim budžetima za nas je uspješna i sve što smo napravili do sada daje nam za pravo da budemo realni i svoja očekivanja stavimo u okvire za nas dostupnih ciljeva. Sigurno da pozicija za koju smo se izborili uvijek u svima zagolica očekivanja i želju da ostvarimo nešto što nismo očekivali, ali ta pozicija u mojim suradnicima i meni prije svega budi želju za radom, probijanjem limita i nadogradnje momčadi za budućnost – odlučno je kazao Jakirović.
Početni plan bio je uzeti deset bodova po krugu, što bi značilo imati devet bodova manje nego što ih Gorica trenutačno ima.
– Tako je, to je bio plan koji smo već premašili. U prvom krugu uzeli smo 13 bodova, u drugom 14, a u trećem 12. Dakle, držimo prosjek. Hajduk je, recimo, u trećem krugu osvojio 20, što je fenomenalno, Dinamo čak 25… U nekakvoj matematici, nama u zadnjoj četvrtini treba 18 ili 19 bodova. Znači, to se mora odigrati briljantno. Ali ne gledamo tako daleko – kazao je Jakirović pa se vratio u aktualni trenutak:
– Ključno je da mi, ako mislimo ostati ‘živi’ u borbi za Europu, u sljedeće dvije utakmice moramo uzeti četiri boda. Jedan protiv Rijeke i tri protiv Belupa ili obrnuto, sasvim je svejedno. Ako u tome ne uspijemo, nismo ni zaslužili da budemo četvrti i izborimo Europu. I tu je sve jasno, bude li tako, okrećemo se stvaranju momčadi za sljedeću sezonu. Nema imperativa, ali ja sam prvi rekao da želim biti četvrti, jer mislim da se moramo boriti za nešto. Pa ako i ne uspijemo, opet imamo uspješnu sezonu iza sebe. U klubu su svi zadovoljni rezultatom, budući da je prvi cilj bio ostanak, a to smo osigurali.
Nema pritiska, nema nervoze, ali želja da se izbori Europa i dalje postoji. I nije to ni toliko nerealno.
– Naravno nije. Sve dok postoji šansa, mogu obećati da će se moja momčad boriti. Jednako kao što se borila i do sad. Nitko nam ništa nije poklonio, sve smo napravili na terenu. To je ‘suma sumarum’. E sad, jesmo li mi u nekim trenucima još premali za nešto više, to sami procijenite… – kazao je Jakirović, na što se nadovezalo pitanje “mislite li na suđenje?”
– Ne mislim ni na što… Čitajte između redova – nasmijao se Jakirović i zaključio:
– Mi ćemo dati sve od sebe da budemo što više plasirani, to je jedino sigurno!
Nakon Kupa 11. MNL Turopolja i Posavine odigranog u Turopolju (nedjelja, 06.07.2025.), utakmicama 07. kola (subota, 12.07.2025.) nastavlja se 11. Malonogometna liga Turopolja i Posavine na igralištu u Lazini Čičkoj.
Velika Gorica, 11.07.2025. Najava 07.kola 11.MNL Turopolja i Posavine. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 11.07.2025. Najava 07.kola 11.MNL Turopolja i Posavine. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Lazina kao domaćin brani prvo mjesto u trenutačnom poretku u susretu s Ribnicom. Pobjedom u Kupu Lazinci su najavili najozbiljniju kandidaturu za osvajanje prvog mjesta u ovogodišnjoj Ligi.
Galerija fotografija
11.Malonogometna liga Turopolja i Posavine 2025 – 07. kolo
Nakon pauze od dva tjedna utakmicama 04. kola biti će nastavljena 5.Malonogometna liga VG Sjever na SRC Udarnik u Kurilovcu.
Velika Gorica, 11.07.2025. Najava 04.kola 5.MNL VG Sjever. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 11.07.2025. Najava 04.kola 5.MNL VG Sjever. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Derbi 4. kola dva vodeća tima Šćitarjeva i Kurilovca je odmah na startu u 17 sati. Ishod ove utakmice mogao bi biti čak i odlučujući u utrci za konačnog pobjednika Lige.
Velika Gorica, 11.07.2025. Najava 04.kola 5.MNL VG Sjever
Organizatori obećavaju bogat program, ‘za velike i za male’, koji će započeti i prije prve utakmice.
Mraclin pronašao rješenje: Biljana naslijedio bivši trener Turopoljca
Novi trener seniorske momčadi NK Mraclina je 46-godišnji Milan Marinić, koji je deset mjeseci svoje trenerske karijere već proveo u našim krajevima. Posljednji posao bio mu je u Kloštru
Nakon što je Marko Biljan odlučio prihvatiti poziv ŽNK Gorice i napustiti klupu NK Mraclina, bilo je jasno da će uprava kluba imati jako težak zadatak pronaći adekvatnu zamjenu. To se i potvrdilo u smislu trajanja cijelog procesa, jer tek smo desetog dana srpnja doznali ime Biljanova nasljednika.
“Milan Marinić novi je trener seniorske momčadi NK Mraclin. U svojoj karijeri vodio je Trešnjevku, Turopoljac, Špansko, Top i Kloštar. Vjerujemo u odličnu suradnju koja će nam i u novoj sezoni donijeti mnogo veselja i odličnih utakmica. Milane, dobrodošao!”, objavili su iz kluba.
Vodstvo kluba razgovaralo je u međuvremenu s nekoliko potencijalnih kandidata, zavrtjelo se tu i nekoliko imena s velikogoričkog područja, ali na kraju je izbor pao na čovjeka koji dolazi sa strane, ali zna gdje dolazi! Marinić je, naime, rođen u Sisku, nogometno odrastao u zagrebačkoj Trešnjevci, a kao trener u našem je kraju već radio, u Turopoljcu iz Kuča bio je u sezoni 2020./21. Iz turopoljskog nogometa nakon tih deset mjeseci otišao je zbog poziva iz NK Španskog, a sad se vraća kroz klupu Mraclina, kao iskusni 46-godišnjak.
Sportski direktor Luka Cvetnić pronašao je novog trenera u Milanu Mariniću… Foto: NK Mraclin
Marinić će se vrlo brzo uvjeriti da je došao u neobično dobro posložen “selski” klub, ali i da na raspolaganju ima vrlo zanimljiv kadar. Velikih promjena u svlačionici ne bi trebalo biti, svi najvažniji igrači sretni su i zadovoljni na Grabi, pa će Milan Marinić morati “samo” nastaviti ono što je Biljan započeo na klupi našeg jedinog predstavnika u petom rangu natjecanja.
Pripreme počinju 28. srpnja, odmor se polako bliži kraju, a za očekivati je i poneko osvježenje u igračkom kadru…
Kad je tog ljeta 2018. godine prvi put došao u naš klub, Marijan Čabraja bio je klinac na početku svog puta. Bilo mu je nepunih 20, imao je iza sebe Dinamovu školu, a ispred sebe priliku u Gorici. Priliku koju je zgrabio već tamo oko šestog ili sedmoga kola te prve prvoligaške sezone. Kako je upao u prvih 11, tako je Čabi u prvih 11 i ostao…
U sljedeće dvije godine s Goricom je vodio europske bitke, kroz 80 utakmica zabio tri gola i podijelio osam asistencija, da bi u zimu 2021., u paketu s Darijem Špikićem, preselio u Dinamo. Nogometni put vodio ga je potom preko mađarskog Ferencvarosa, slovenske Olimpije i škotskog Hiberniana sve do Rijeke, njegova posljednjega kluba prije povratka kući.
Sedam godina nakon što je prvi put došao, naime, Marijan Čabraja i drugi put je postao igrač Gorice.
– Sretan sam što sam se vratio na meni jako drago mjesto, u grad i klub u kojem sam proveo jako lijepe dane svoje karijere. Nadam se da ću ponovno pomoći Gorici da ostvari što bolje rezultate i vjerujem da nas čeka dobra sezona – rekao je Čabi.
Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica
Netom prije toga potpisao je dvogodišnji ugovor, i to nakon što je u prvoj fazi priprema uvjerio stručni stožer da je na dovoljno dobroj razini, unatoč pauzi od natjecateljskog nogometa. Ozljede su u velikoj mjeri usmjerile karijeru danas 27-godišnjeg lijevog beka, ali u Goricu se vraća potpuno spreman i odlučan da pokaže koliko vrijedi.
Odabrao je dres s brojem 19, što znači da će nositi isti broj kao i u prvom goričkom mandatu, pa preostaje jedino poželjeti mu da bude i jednako uspješno. Za početak, trebat će se izboriti za svoju poziciju, jer četvrtak je bio dan lijevih bekova, u ranijem terminu potpisao je i Elvir Duraković…
‘Ja sam spartanac Ivan. Skačem preko vatre, ronim u ledu, pužem kroz blato…’
Velikogoričanin Ivan Zvonar jedan je od pionira utrka s preprekama, fizički i mentalno iznimno zahtjevnog sporta koji u Hrvatskoj tek stječe svoju popularnost. U našem jutarnjem programu predstavio je sebe i svoj sport…
Skakanje preko vatre, ronjenje u ledenoj vodi i penjanje preko žičanih ograda samo je dio jednog običnog radnog dana Ivana Zvonara. Velikogorički Spartanac, kako se ljudi iz njegovog sporta nazivaju, gostovao je kod naše Gianne Kotroman u jutarnjem programu City radija i pojasnio što se to krije pod engleskim nazivom OCR, odnosno “Obstacle Course Racing”.
– Najjednostavnije rečeno, to su utrke s preprekama, drukčijeg naziva za to nemamo. Radi se o kombinaciji trčanja na stazi, od 100 metara pa sve do 50+ kilometara. Trči se s prirodnim ili umjetnim preprekama, od bodljikavih žica, iskopanog rova s blatom, gdje moramo puzati i do dvjestotinjak metara, preko penjanja po konopcima visokim po deset metara, plivanja u hladnoj vodi… – uvodi nas u priču Ivan Zvonar pa nastavlja:
– Glavni šef Spartana odlučio je napraviti format od stotinu metara s deset prepreka, s čim će se ovaj sport pojaviti u Los Angelesu 2028. godine. To bi bilo nešto slično onome što smo kao klinci gledali u showu “Nindža ratnici”. Tko najbrže stigne do gumba, on je pobjednik…
Postoje tu razne discipline, od onih “početničkih” do doslovno elitnih.
– Glavne discipline su sprint od 10 kilometara, u srednjoj kategoriji se prelazi 15 kilometara s najmanje 25 prepreka, a u kategoriji “beast” staza je duga najmanje 21 kilometar i ima najmanje 30 prepreka. Uz sve to, postoji i “ultra”, utrka na 50 kilometara s više od 40 prepreka. To još nisam probao, prvo se pripremam za srednju kategoriju… – kaže Ivan.
Počeo se ovim sportom baviti 2015. godine.
– Trčim već više od 20 godina, član sam Maraton kluba Velika Gorica, a trčao sam i za reprezentaciju u planinskom trčanju. Puno sportova sam prošao u životu, ali još u osnovnoj školi shvatio sam da mi trčanje ide najbolje, jer tad sam već pobjeđivao na školskim natjecanjima. Kroz nogomet, tenis i stolni tenis skužio sam da sam za individualni sport, a ova priča krenula je prije desetak godina… Na YouTubeu sam naišao na jedan zanimljiv video, pogledao kako funkcionira taj Spartan i rekao sam sebi: Ajmo probati! Brzo sam se zaljubio u taj sport, budući da je dinamičan, a i poseban je osjećaj svaki put kad pređeš prepreku. Čovjek se osjeća snažno, motivirano, ispunjeno pozitivnom energijom – priča Ivan, koji je vrlo brzo postao i prilično uspješan.
– Neću nikad zaboraviti, u drugoj Spartan utrci u životu trčao sam s najboljim Spartancem Petrom Žiškom rame uz rame, a na kraju sam bio treći. Iznenadio sam i samog sebe, tako da mi je žao što nisam ponio hrvatsku zastavu… Bila mi je čast natjecati se s ljudima kojima sam se vidio, gledao ih na YouTubeu, pogotovo kad su mi na kraju i čestitati, stisnuli ruku. Nevjerojatan osjećaj – prepričava Ivan i dodaje:
– Bio sam treći u Europi u sprintu, na natjecanju u Mađarskoj 2018. godine, nakon čega sam imao malo dužu stanku zbog nekih ozljeda. Sad se vraćam, u lipnju sam bio na utrci “Mountain Madness” i osvojio prvo mjesto, na stazi od osam kilometara sa 20 dosta teških prepreka. Planiram se vratiti dosta jako, sljedeće godine čak bih volio biti i prvak Hrvatske.
Jedan uspješan Spartanac, kaže, mora biti nekoliko sportaša u jednom čovjeku.
– Treninzi imaju tri segmenta, snagu, kondiciju i funkcionalne treninge. Kombiniramo teretanu, cross fit, street workout, trčanje u najvećoj mjeri… Pazim i na prehranu, jer bez toga ne ide. Jedem steakove, malo finije meso, sve što mi treba za regeneraciju, jer ipak treniram šest puta tjedno. U dane kad se utrka približava, malo smanjim taj volumen treninga, malo više odmaram, što je također dio cijelog procesa, jer organizam se mora i osvježiti.
Kad je Ivan Zvonar krenuo ovim sportom, te 2015. godine, u Hrvatskoj je malo tko i znao za ovaj sport. A u susjednom Mađarskoj se na utrkama okupljalo i po 10.000 natjecatelja! Prvi klubovi kod nas počeli su se osnivati tek prošle godine…
– U početku, kad sam se tek počeo baviti time, nitko mi nije pomagao jer nitko nije do kraja ni razumio što je to točno. Ljudi su mi se čak smijali kad bih znao trčati, pa se spustiti u stav za sklek i nastaviti puzati, mislili su da sam malo ćaknut, ali sve je to dio treninga. Tek od prošle godine se osnivaju klubovi u Hrvatskoj, a postoji i poligon u Kerestincu koji puno pomaže kod treninga – govori Ivan.
Trenira sam, bez trenera, brdske uvjete simulira u našem kraju, u Vukomeričkim goricama, ali svaka je utrka novo iznenađenje.
– Utrke budu najčešće u ski resortima, gdje su elevacije baš jake, a staze su svjesno napravljene tako da budu teške, uz ponešto ekstremnih uvjeta. Evo, na Mostecu u Ljubljani bila je utrka pod nazivom “Legionar”, na mjestu gdje se skaču skijaški skokovi. Popeli smo se na vrh i rekli su nam da se moramo spustiti dolje što brže. Jurili smo i do 90 na sat nizbrdo, kroz svu tu travu, pa kroz blato, preko zidova od dva metra, s balvanima od 20 kilograma na leđima, vreća s pijeskom, penjanja na užad, ponekad i gimnastičke karike, preko koji se moraš kretati desetak metara, otprilike kao Tarzan po lijanama… – nabraja Ivan i dodaje:
– Tijekom utrke svaka se prepreka mora proći i to označiti zvoncem. Ako to ne napraviš, slijedi kazna od 30 marinaca, što te jako usporava. Sve se snima kamerom i ako se utvrdi da si ih napravio 29, diskvalificiran si. To je taj spartanski moto, nema odustajanja, nema uzmaka… Na svakoj utrci prvih kilometar ili dva idu lakše prepreke, a kako utrka odmiče, to su prepreke teže. Na kraju zna biti vatra ispred samog cilja, to zna lijepo izgledati na fotkama.
Najčešće je na fotkama bez majice, ali ne zato da bi pokazao mišićavi torzo.
– Kod prelaženja prepreka često pucaju majice i zato je preporuka da se trči bez majice. Zato su sve slike bez majice – sa smiješkom kaže Zvonar.
Gianna ga je u njihovu radijskom druženju prozvala i “gorički Indiana Jones”.
– Ajde, ima nekih poveznica, pogotovo kad gledamo prvi film, u kojem Indiana Jones traži sveti gral, tako to nekako izgleda i kod nas. Jako je dinamično i zanimljivo, toliko da moraš potpisati da svaku utrku trčiš na vlastitu odgovornost, ali lako se zaljubiti u ovaj sport. Svatko tko voli adrenalin, tko misli da je psihički dovoljno jak, neka ode na stranicu ocr.hr i priključi nam se – pozvao je Ivan.
Planovi za nastavak njegova spartanskog puta već postoje.
– Pripremam se za utrku u Austriji u rujnu, natjecanje je opet u planinama, na Alpama, bit će jako teško, ali tu ću vidjeti gdje sam. I na čemu moram dodatno raditi. Nakon toga slijedi utrka u Pescari, u Italiji, koja će biti u listopadu – završio je velikogorički Spartanac.