Kad se izgovori, riječ “akademik” na prvu zvuči nekako uzvišeno, nedodirljivo. Stereotip bi rekao da je čovjek koji nosi takvu titulu isti takav, da ćeš naletjeti na starijega gospodina, sijede kose, u odijelu od samta, pomalo punog sebe, udivljenog u svoju veličinu… Željko Cvetnić nije takav. Ni blizu. Jedini velikogorički akademik, četvrti najmlađi u Hrvatskoj u ovom trenutku, sasvim je normalan čovjek, pristupačan i jednostavan. Toliko da će u neformalnom razgovoru čak i priznati da mu i samom sve to neobično zvuči, nazivati sebe akademikom. Ali na vizitki lijepo piše – akademik Željko Cvetnić.
– Stjecanje statusa akademika je vrhunac u životu znanstvenika. HAZU je najviša znanstveno-umjetnička ustanova u Hrvatskoj i u njoj može biti najviše 150 akademika. Odnosno, 30 na milijun ljudi. Ne možeš biti izabran sve dok jedan član ne umre i tako oslobodi mjesto. Naime, titula akademika je doživotna – objašnjava nam jedini gorički akademik uvjete ulaska u to prestižno društvo i nastavlja:
– Moraš u svojoj struci steći status da bi uopće mogao doći u poziciju da budeš biran. Tu se u obzir uzimaju svi rezultati tvoga rada i djelovanja, zapravo cijeli tvoj život. Ja sam bio dobar u svojoj struci, relativno rano sam počeo pisati, tako da danas imam oko 320 bibliografskih jedinica, više od 120 znanstvenih radova, oko 90 objavljenih u međunarodnim časopisima… Moraš dati doprinos važan za hrvatsku, ali i međunarodnu znanstvenu zajednicu.

 

Za HAZU je potrebna i sreća

U znanstvenim krugovima broji se i “citiranost”, koliko su puta koga citirali. Željko Cvetnić u toj igri dosta dobro stoji, citirali su ga gotovo tisuću puta po cijelom svijetu. A cijela ta priča o uspjehu krenula je iz Mraclina, sela koje je oduvijek davalo umne, pametne ljude.

– Mnogi to ni ne znaju, ali Mraclin je oduvijek bio jezgra intelektualaca. Još od Rockefellerova zaklade, kad je 1927. napravljena velika zgrada u kojoj se provodila edukacija, tako da su ljudi često i završavali fakultete. Znate, u to vrijeme je Mraclin imao više obrazovanih ljudi nego cijela općina Velika Gorica zajedno! Selo je bilo puno obrazovanih ljudi, svaka kuća je imala barem po jednog fakultetski obrazovanog čovjeka. Bilo je normalno da se ide na studij – educira nas Cvetnić.
Kao dječak je tovario ciglu u ciglani, kaže, išao na pecanje, igrao nogomet… I volio životinje.
– Da, može se reći da sam krenuo u veterinu iz tog, vrlo uobičajnog razloga, zato što sam volio životinje. Oduvijek mi je to bila želja. Kad sam završio osnovnu školu, sve to djelovalo mi je jako privlačno. Za tehničke stvari baš i nisam bio, za ove medicinske jesam, pa je logično bilo upisati veterinarski fakultet – priča nam Željko dok sjedimo u kafiću na rubu “tuđmanca”.
Nije, naravno, u samt odijelu, nije starac, on je čovjek od 52 godine, izuzetno ambiciozan i uspješan u poslu kojim se bavi. Nikad nije bio “pravi” veterinar, u smislu da je radio na terenu, u veterinarskoj stanici. Željko je znanstvenik, plodan publicist u svome području, objavio je osam knjiga kao monoautor i koautor, više do 300 znanstvenih radova i članaka, a neka njegova dostignuća važna su i u svjetskim razmjerima. Toliko važna da su ga u HAZU primili s 80 glasova. Teško je uopće ući u to društvo, mnogi nominirani nisu prihvaćeni, ali u njegovu slučaju nije bilo dvojbi.
– Ima i drugih vrijednih ljudi, koji možda neće dobiti priliku za ovako nešto zbog spleta okolnosti. Ja sam imao sreću, jer treba i to imati. Naime, došao sam na mjesto akademika koji je umro sa 102 godine. Da je umro s 90 godina, vjerojatno bi netko drugi došao na to mjesto i ja ne bih ni dobio šansu. Bez obzira na kvalitetu – priča Cvetnić i nastavlja:
– Moraš biti i ‘desetobojac’, imati širinu u struci, ali i socijalne komponente. Postoje ljudi koji su dobri u nečemu, ali kad ga gledaš sa strane, ispadaju nekakvi čudaci. A ja sebe smatram potpuno normalnim čovjekom, za društvo, za tulum, za sport… Sve je to važno, da si top u svom poslu, ali tko nema taj društveni ugled, teško možeš proći.

 

Želim ostati Željko iz Mraclina

Jedan je od tri veterinara u medicinskom razredu HAZU-a, u društvu je uglednih liječnika, a tu je i jedan stomatolog. Kad se sve to zna, njegovo dostignuće još je veće, još važnije.
– Ja sam dijete sa sela, ne dolazim iz obitelji profesora. Majka mi je bila domaćica, otac radnik… Ali ja i želim to biti, Željko iz Mraclina koji radi svoj posao. Nikad nisam radio s ciljem da uđem u akademiju, nego zato da radim! A akademija dođe kao nagrada. Lakše je sve to kad si rođen u profesorskoj obitelji, u kojoj ti daju neku osnovnu naobrazbu, šalju u najbolje škole… Zato je moj uspjeh još veći – svjestan je naš akademik.
– Mislim da je to i uspjeh moje ustanove, Veterinarskog instituta, cijele struke, pa čak bih rekao i moga kraja, mog Turopolja. Kažem, ja sam jedan od 30 na milijun ljudi. Ne može se baš svaki kraj pohvaliti da ima akademika – dodaje Željko.

I ne može, ali ovaj naš turopoljski kraj može. Velike je stvari Željko Cvetnić napravio kao ravnatelj Veterinarskog instituta, podigao ga je na iznimno visoku razinu, dao mladima mogućnost da se školuju…
– Osam godina sam bio ravnatelj i u tom smo razdoblju investirali oko 15 milijuna eura u institut bez ijedne kune kredita. Kroz to vrijeme oko 35 mladih ljudi je doktoriralo, svi oni su školovani vani. Bio sam pokretač svega toga i na to su ljudi jako dobro reagirali. Uvijek netko mora biti pokretač da ljudi vide da je moguće. Nikad nikome ništa nismo pogodovali, nisam vezan uz politiku i Institut je zato odličan primjer da je u Hrvatskoj moguće uspjeti i na taj način. Danas su kod nas bolji uvjeti nego na institutu u Parizu – ponosan je Željko iz Mraclina.
Nisu ga dirali ni iz SDP-a ni iz HDZ-a, radio je i gradio, a sljedeći projekt koji je pred njim posebno je važan. Za njega osobno, ali i za Veliku Goricu.
– Želja mi je izgraditi novi, super moderni Veterinarski institut, u Velikoj Gorici. Točnije, u Kurilovcu. I radimo ozbiljno na tome. Dobili smo lokacijsku dozvolu, imamo osigurana sredstva za to, no čekamo da nam Državni ured za upravljanje državnom imovinom dodijeli zemljište. Rješenje koje smo dobili zasad je nepovoljno, ali to je ta čuvena hrvatska administracija. Imamo financijska sredstva za gradnju, imamo lokacijsku dozvolu, a država nam, pazite, kaže da ne bi bilo u redu da nas tretiraju tako da ugroze pravo nekom poduzetniku iz Europske unije?! Strašna budalaština – za čas se Cvetnić gotovo uzruja kad krene ova priča.
– Mi smo državna ustanova, država o tome odlučuje i opet ne ide. Može li biti jednostavnije? To se već moglo i moralo odraditi, ali evo, još smo na čekanju – kaže Cvetnić

 

Institut u Gorici koči administracija

Uspije li taj projekt, i naš grad će imati veliku korist.  – Za Veliku Goricu bi tako nešto puno značilo. Hrvatska ima 25 javnih instituta, a Veterinarski institut je drugi najveći, odmah iza Ruđera Boškovića. Bila bi to prva ustanova takve vrste u Velikoj Gorici, došlo bi nam 60 doktora znanosti u grad, dobili bi super suvremenu ustanovu sa 8000 kvadrata, bili bi regionalni centar za veterinarske znanosti. Tu je aerodrom, autocesta, lokacija je savršena, zato sam to i želio dovesti ovdje – objašnjava Željko, koji je jednu stvar svakako želio naglastiti:

– Moram pohvaliti Grad Veliku Goricu i gradonačelnika Barišića, to svakako napišite. Čovjek si je stvarno dao truda. Cijelo vrijeme radi točno ono što treba raditi svaki gradonačelnik, bori se da to dođe ovdje. I doista se potrudio. Sve što su gradske službe trebale napraviti, napravljeno je u čas.  Međutim, problem je što na državnoj razini nije tako. I zato ima toliko komplikacija…
– I dalje se nadam da ćemo uspjeti to ostvariti, projekt je vrlo ozbiljan i otišao je dosta daleko. No imamo probleme tipične za Hrvatsku. Umjesto da nam pomažu, imam osjećaj kao da nam stalno bacaju klipove pod kotače – nezadovoljan je Cvetnić.

A dok se čeka što će biti s Institutom, nastavlja sa svojim poslom. U tolikoj mjeri da još nije stigao ni proslaviti to što je postao akademik.
– Ma dobro, nije to baš razlog za raditi dernek. Napravio sam ja dernek 15-ak dana prije, kad mi se rodio unuk. To je ipak neka druga razina zadovoljstva, puno veća nego ova, ali naravno da treba i to proslaviti. Nije bilo ni prilike za neke velike fešte, planiram na jesen okupiti svoj krug ljudi, podružiti se i to proslaviti. Velika je to stvar – svjestan je Cvetnić, koji će u svakom dijelu priče spomenuti i suradnike, ljude bez kojih taka doseg ne bi bio moguć.
Imao je svojevremeno i farmu svinja, sam je liječio svoje životinje, prodavao je i 300 svinja godišnje. I zato, kad smo ga zamolili da odabere svoju omiljenu životinju, bira dvije.
– Ha, recimo, konj, ali i svinja, s njima sam puno radio pa su mi drage. Imam i psa, tri mačke, kokoši… – nabraja veterinar svoje životinjsko carstvo na obiteljskom gospodarstvu.

 

Veselim se što pripadam ovom kraju

Kao student nikad, kaže, nije bio izvrstan, uvijek dobar ili vrlo dobar, ali redovit u uporan. Istovremeno i ambiciozan, toliko da je već s 32 godine postao doktor znanosti. A sve to nakon što je veterina pobijedila u utakmici protiv – nogometa.
– Kao klinac sam svirao i tamburicu u folkloru, ali i igrao nogomet. U NK Mraclinu, skupa s mojim prijateljima iz sela. Jedanput smo igrali prijateljsku utakmicu s Radnikom, zabio sam tri gola i odmah su došli po mene. Šest mjeseci sam proveo u Radniku, išlo mi je solidno, imao sam lijep potencijal, ali bilo je to na četvrtoj godini fakulteta i morao sam izabrati. Sjećam se, ostala su mi tri ispita za rujan i otac mi je rekao: ‘Sinko, jel buš ti igral nogomet ili buš studiral?’ I odlučio sam studirati. Vratio sam se u Mraclin, nastavio tamo igrati još dugo, nastupao sam i za veterane… – pamti Željko razdoblje svoga života kojeg se rado sjeti.
Odrastanje u Mraclinu tih 70-ih i 80-ih godina, zanimljivo, više je bilo vezano uz Zagreb nego uz Veliku Goricu. – Da, Goricu smo dosta zaobilazili iz razloga što nam je jednostavnije bilo doći do Zagreba. Imali smo 20, 25 minuta do glavnoga kolodvora i bilo je nekako normalno da više gravitiramo Zagrebu. Uostalom, Gorica u to vrijeme i nije bila ovo što je danas – govori Željko.  A danas je Gorica, ističe naš akademik, sjajan grad.
– Danas je Gorica jedan lijep, urban grad, ugodan za život. Pitomo mjesto koje stalno napreduje, koje ima dosta sadržaja i zbog svega toga se nekako i veselim što pripadam ovdje. U odnosu na vrijeme kad sam ja bio dijete, to se doista ne može uspoređivati, napredak je nevjerojatan – konstatira Cvetnić.

 

‘Dotepenci’ su bogatstvo za Turopolje

Domaći je čovjek, jedan od onih pravih Turopoljaca, po porijeklu, rođenju i odrastanju. Ali ni u ludilu nije jedan od onih kojima će smetati “dotepenci”, ljudi koji se već desetljećima doseljavaju u Veliku Goricu.

– Čujem i ja povremeno takve komentare, ali ljudi koji dolaze su bogatstvo. Da su ovdje i dalje samo Turopoljci, da nije doseljenika, Gorica bi i dalje bila selo. Uostalom, kako ja mogu reći da volim Goricu više nego netko kome su se, recimo, roditelji doselili ovdje, netko tko je odrastao ovdje? Potpuno je nakaradno to tvrditi – uvjeren je Cvetnić.
– Da ovisi samo o nama Turopoljcima, i moj Mraclin bi propao. Zato me veseli kad ljudi dolaze u naše selo, stvaraju obitelji, dobro je i da se malo krv izmiješa. Evo, i moj sin je oženio curu iz Velikog Polja, koja porijeklo vuče iz Livna i Tomislavgrada. To je dobro, zdravo. To vam se stručno, u veterini, zove introdukcija – objašnjava naš akademik.
Bio je svojevremeno dio i političkog života grada, prošlo je već više od desetljeća otkad je s nezavisne liste Nevena Karasa ušao u gradsku izvršnu vlast.
– Nikad nisam pripadao niti jednoj stranci, ali bio sam prihvatljiv svima u koaliciji, pa sam bio član poglavarstva za poljoprivredu. Kako su se oni razišli, ja sam izašao iz toga. Karas je moj prijatelj, cijela ta ekipa je bila jako dobra, ali kad su krenule svađe, nisam želio u tome sudjelovati – prisjeća se tog razdoblja Cvetnić, koji stalno ima neke nove političke ponude.
– I baš zato mi je drago što sam to prošao. Da nisam, vjerojatno bih nasjeo na neku od tih ponuda i napravio bih pogrešku. Ovako sam relativno bezbolno naučio kako sve to funkcionira i shvatio da se u to ne želim petljati – kaže Cvetnić.
I zvuči to prilično logično. U znanstvenom radu je pronašao svoje mjesto pod suncem, postigao rezultate vrijedne divljenja i došao do vrha. Do tog čuvenog statusa akademika, do nagrade za sve što je postigao u karijeri. Koja, usput rečeno, nije ni blizu svoga kraja. Još će on raditi, istraživati, ali i pokušati ostvariti svoj veliki cilj – Veterinarski institut u Velikoj Gorici. Za dobro svih nas treba mu od srca poželjeti da uspije.

 

Spavate sa psom? Nije to opasno, ali zadržite ipak granicu…

Najveći dio znanstvene karijere Željko Cvetnić posvetio je segmentu koji se zove bakterijska zoonoza. U prijevodu, bavio se bolestima koje sa životinja prelaze na ljude. I zato je bilo logično upitati što misli o ljudima koji, primjerice, spavaju u krevetu sa svojim životinjama. Psima, mačkama, svejedno…
– Ne bih rekao da je to opasno, jer životinje danas imaju visoku razinu higijene, ali neprimjerena mi je baš tolika kohabitacija ljudi sa životinjama, ne treba pretjerivati. Iako, to je odabir svakoga od nas, teško mi je procijenjivati koliko tko treba ili ne treba biti blizak sa životinjama, moje je mišljenje samo da je važno imati granicu – kaže Cvetnić i nastavlja:
– Danas ljudi često odlaze čak i u patologiju, znaju imati puno dublji odnos prema životinjama nego prema čovjeku. A to ne smije biti tako, životinja je ipak životinja.

 

Nema demokracije kad vodiš firmu od 250 ljudi

Osam godina Cvetnić je upravljao Veterinarskim institutom, imao je pod sobom 250 ljudi, tu je i naučio kako neke stvari u poslovanju moraju funkcionirati.
– Ključ svega je pošten rad. Ako pošteno radiš svoj posao, ako imaš socijalnu komponentu u odnosu s ljudima, a ja sam je imao, iako sam bio i čvrste ruke, strog i pravedan, zapravo je lako raditi. Nema tu nekakve liberalne demokracije kad vodiš firmu od 250 ljudi. Ako želiš progres, red se mora poštivati. Kod mene su uvijek oni koji su radili više bili i nagrađeni – priča Cvetnić, svjestan da bi nam i u državi bilo bolje kad bi sve funkcioniralo na takav način.
– Kad ljudi vide da je sve stabilno, da se posao dobro razvija, svima je stalo do zajedničkog uspjeha. Važno je stvoriti osjećaj da je ta firma naša, od svakog radnika, a toga nam općenito fali. Ja sam, eto, velikoj mjeri u tome uspio – s ponosom kaže Cvetnić, pa kreće na širu sliku našega društva:
– Mi Hrvati stalno imamo neki kompleks, kao da kod nas ništa ne valja. A nije baš tako. Malo više moramo cijeniti ono što imamo. Treba nam malo više organizacije, ali mi smo bistar narod i možemo puno toga postići.

 

Kontrolirao sam što jedemo i znam da jedemo kvalitetno

Bio je naš akademik u nekoliko upravnih vijeća, područje interesa i djelovanja doista mu je široko. U njegovoj biografiji posebno zanimljivo zvuči jedna funkcija – Član upravnog vijeća Hrvatske agencije za hranu. Pojednostavljeno, Željko zna što jedemo.
– Jedemo kvalitetno, u to budite sigurni. Barem kad je riječ o hrani koja je u sustavu kontrole. To je 100 posto – uvjerava nas Željko Cvetnić, ali i dodatno pojašnjava:
– Ima i subjekata u poslovanju s hranom koji imaju samokontrolu. Pitanje je koliko tu država uspije pohvatati, sigurno ne može sve, ali ono što dođe u kontrolu je dobro. Kvaliteta hrane se, naravno, razlikuje. Na fakultetu se ispit prođe i s ocjenom dva i s ocjenom pet. Tako je i s hranom. Zadovoljava uvjetima, a kvaliteta je nešto drugo, to je stvar i cijene.

 

Zabijao golove i divio se legendarnoj upravi Radnika

Nogomet je tijekom godina pao u drugi plan u životu Željka Cvetnića, što je i prilično logično s obzirom na sve što je postigao. Dobro je rekao tata, sinko, ostavi se ti nogometa…
– Gledam i danas nogomet na televiziji, ali rijetko odem do igrališta, pogledati utakmicu. Drukčije je to, nekad su za naše seoske klubove igrali domaći dečki, a oni koji su malo odskakali išli su u Radnik i Udarnik. Ljudi su nedjeljom ujutro dolazili na utakmice u ogromnom broju, na starom Radniku znalo ih je biti i više od tisuću… Drukčije je to bilo vrijeme – pamti Cvetnić, koji je u Radniku igrao u generaciji s Koškovićem, Domitrovićem, Kutenom, Željkom Župetićem, mladim Cvetkom… Treneri su bili Pero Kovačić i Juraj Mirenić, a odlična iskustva imao je i s trenerima Vladom Mirenićem i Ivicom Poljakom te iskusnijim igračima poput Ranka Dobrića.
– Organizacijski je tad Radnik bio na visokoj, vrhunskoj razini. Ivan Mišerić Pevi tad je vodio klub i iz današnje perspektive mislim da je bio ispred svog vremena. Uostalom, uspjeli su pogurati da Velika Gorica dobije stadion, a vidite sad koliko to znači. To je danas nemoguće. I današnje vodstvo kluba radi ozbiljno i dobro, ali takvo nešto nemoguće je napraviti. Zato i kažem da su ti ljudi napravili stvarno velike stvari.