Dragi naš Ivane, pogledaj gdje smo se našli… Kako je čudno i neprihvatljivo da te više nema među nama. Tu si, a istovremeno te nema. Ovozemaljski život protkao si nam radošću i neizmjernom srećom. Kad je bilo najteže, tu si bio za nas – jer to rade momčine. Uvijek si govorio ‘Frende, riješeno!’ Biti najveći kad je najteže, to mogu samo veliki ljudi poput tebe! Ponosni smo što smo imali jedinstvenog prijatelja. Nezaboravan si. Neprežaljen. Dakle, odlazak je besmislen i ne prihvaćamo ga! Ovdje smo samo da te otpratimo na put prema zvijezdama. A ti si ta zvijezda koja se za naša srca nikad neće ugasiti, ona najsjajnija koja će nas obasjati i kad posustanemo. Gale, mi te volimo…

Tim su se riječima od svog prijatelja i kolege Ivana Galekovića oprostili članovi DVD-a Mraclin na komemoraciji njegovu mjestu. Dani prolaze, nižu se jedan za drugim, a tuga ne jenjava…

– Iako je bio s nama kratko, Ivan je bio djelatnik koji je ispunjavajući zadatke širio pozitivu i bio pokretač smijeha, dobrih odnos i zdrave radne okoline. Ivanov odlazak veliki je gubitak za postrojbu i za njene članove jer je zadužio sve nas i dotaknuo svakog člana postrojbe. Njegov pristup poslu bio je ozbiljan, u pravom smislu riječi Ivan je bio vatrogasac, visokih moralnih vrijednosti, koje su temelj posla koji je volio i živio, a ne samo radio – rekao je zapovjednik JVP-a Velika Gorica Borislav Turan i dodao:

– Biti vatrogasac znači podnositi teške uvjete i izložiti se mnogim rizicima i opasnostima, imati fizičku i mentalnu snagu u borbi sa svim nedaćama u životu vatrogasca. Ivan je pokazao u ove dvije godine rada u postrojbi, i rada na sebi, koliko je motiviran i koliko ga je zaljubljenost u vatrogastvo činilo sve zrelijim i boljim u svakom pogledu.
Svojom vedrinom, veseljem i nesebičnošću ostavio je neizbrisiv trag u JVP-u. Kad volimo ono što radimo, kad nam je to strast koju živimo, posao više nije obveza nego način života. Naš je Ivan imao strast prema poslu koja ga je činila kolegom s kojim je svaki posao bio lagan.

Ivanov zapovjednik teško je izricao svoj govor, potresen je i dalje, kao i svi njegovi kolege.

– Nedostajat će nam kao djelatnik, kao vatrogasac, kao osoba. Uvijek spreman pomoći, saslušati i dati savjet, pun razumijevanja i optimizma, Ivan je bio onaj s kojim je bilo čast raditi i živjeti. Rad u smjenama, dani i noći provedeni u javnoj postrojbi, nešto su drugačije, svijet drugačiji i posebniji. U taj vatrogasni svijet Ivan se uklopio i činio ga još boljim i ugodnijim svima nama. Hvala ti ,Ivane, za sve što si dao vatrogastvu, Javnoj vatrogasnoj postrojbi i zajednici u kojoj si radio. Bit ćeš upamćen kao velik čovjek i vatrogasac, kao miljenik postrojbe i netko tko je zadužio sve nas – završio je svoj govor Turan.

U knjigu žalosti upisali su se i čelni ljudi grada, predsjednik Gradskog vijeća Neven Karas i gradonačelnik Dražen Barišić.

– Jedan mladi, prerano ugašeni život, okupio nas je na ovom mjestu kako bismo dostojno odali počast mladiću, heroju… Nisam osobno i prisno poznavao Ivana. Ali kao da jesam. Vijest o njegovoj smrti srušila je sve iluzije o nekom redoslijedu u životu koji treba proći. Nije fer, napisali su mnogi u svojim posljednjim pozdravima, i ja ponavljam. Nije fer. Nažalost, život piše razne priče, pa i ove koje su tragične, šokantne, bolne. One nas zaustave u određenim trenucima i ni sami nismo svjesni kako iz njih izaći i nastaviti dalje. Prekinut je jedan dječački san, jedna mladost zaustavljena je u trenutku kada je trebalo postići najviše, u trenutku najveće snage, zanosa, privatnih i poslovnih planova. Duboko suosjećam s roditeljima, sestrom, djevojkom i ožalošćenom obitelji. Teško je zamisliti bol koju osjećate i nema riječi koje bih mogao izreći kao utjehu. Jer, znam da je nema. Ostaje sada samo uspomena, sjećanje i ponos na sve ono što je Ivan stvarao, na ono što je volio, na njegov posao heroja, na njegovu plemenitost i humanost – naglasio je u svom emotivnom govoru gradonačelnik, no na tome nije i ostalo.

– Naši vatrogasci svojom hrabrošću i požrtvovnošću bili su kroz povijest, a i danas su, spasitelji ljudskih života i čuvari naših domova i na tome smo im vječno zahvalni. Vatrogasna snaga pokazuje se u životu grada Velike Gorice iz dana u dan. Slobodno možemo reći da ono što su branitelji bili u vrijeme rata, vatrogasci su u mirnodopsko vrijeme. Oni su, rekao je netko, ljudi koji rade posao anđela s duhom heroja. Zahvalni smo Ti, Ivane, što si i ti bio jedan od njih. Tvoja osobnost, mladenački smijeh, vedrina, spretnost, požrtvovnost…ostat će zauvijek utkani u svaki djelić Javne vatrogasne postrojbe. Svaki onaj koji ostaje tamo ili koji će u budućnosti dolaziti, znat će što si ostavio iza sebe. A, ostavio si zalog poštenja, miroljubivosti, okupljanja i jedinstva. Ostavio si svoje hrabro srce i plemenitost koju su u tebe utkali tvoji roditelji i koja je svakim danom i svakim vatrogasnim djelovanjem sve više rasla. Svima nama ostavio si obvezu i odgovornost da živimo poštujući vrijednosti koje si ostavio iza sebe. Hvala Ti, Ivane na tome. Prati nas iz prostranstva neba okružen anđelima kakav si i sam bio, jer, ne smijemo i nećemo iznevjeriti upravo sve to što si iza sebe ostavio – dodao je Barišić.

 

Tijekom komemoracije čitana je prigodna poezija, a izvedena su i dva tamburaška intermezza. Ivanu u čast svirali su Olivera i “Pjesmu rastanka”. U tuzi i boli ispraćen je mladi vatrogasac, ali i nogometaš lokalnoga kluba. Suigrači i ljudi iz NK Mraclina bili su posebno emotivni.

–  Ivan nas je spajao u mnogim predivnim zajedničkim trenucima, trenucima koji su postali sjećanja, ali sjećanja koja nikada neće biti zaboravaljena. Ivane, svojim djelima ušao si pod kožu svakom čovjeku, ti si onaj koji je govorio iz srca, ti si sin i brat kojeg svi mogu poželjeti, uvijek nasmijan i vedar, nezaboravnog osmijeha. Takav si igrao i nogomet, igrao si ga drugačije od drugih, s vicom kao i mnogi drugi, no ti si ga igrao na onaj istinski, iskreni, dječji način. Za Vas koji ga ne poznajete kao igrača, možemo reći da je bio spoj Zidaneove lucidnosti, tehnike, lakog koraka, te Ronaldinhove zaigranosti na terenu sa prepozantljivim osmjehom na licu. Jednostano, igrač kojega je nemoguće ne voljeti. U razmišljanju na terenu uvijek je bio korak ispred drugih, njegova rješenja su bila tako jednostavna, a s druge strane, to su bila rješenja koja su donosila razliku – istaknuo je u pozdravu NK Mraclina, uz nastavak:

– Za NK Mraclin igrao je od malena, prolazi kroz sve selekcije našega kluba, sa sedamnaest godina prvi puta igra seniorsku utakmicu, a uskoro na jednoj kup utakmici predvodi naš klub i kao kapetan momčadi. Bio je to divan dan za naš klub, za našeg mladića koji je prepun sreće, sjaja u očima i vatrenog srca predvodio naš klub, te naše mjesto činio ponosnim. Kroz sve godine igranja nogometa bilo je tu bezbroj situacija koje bi mogli večeras podijeliti s vama. Ima onih sjajnih rezultatskih, ima komičnih, poučnih, ponekad tužnih, ima nestvarnih, ali zauvijek će one ostati nezaboravne.

Podijedili su dečki iz kluba s okupljenima neke od njih…

– Kao pionir NK Mraclina nastupio je na prvenstvenoj utakmici koja je igrana protiv Jaske. Zbog raznih obaveza naša momčad nastupila je samo sa sedam igrača i na poluvremenu gubila 2-0. Neki bi možda odustali, ali ne i naši dečki predvođeni Galeom. U drugom poluvremenu preokrenuli su rezultat i slavili sa 3-2! Kao vezni igrač znao je Gale reći svojim brzim napadačima: ‘Dečki, kad vidite da ja dobim loptu, vi samo krenite prema golu, znate da ju budete dobili, a onda je sve na vama’. Zahvaljujući njegovim loptama naši napadači su se nazabijali i bili najbolji strijelci lige.

Slijedila je još jedna priča.

– Odlukom da postane profesionalni vatrogasac, prestaje sa aktivnim igranjem, no uživa igrati mali nogomet na betoncu sa svojim prijateljima. Igrao je i Turopoljsko-posavsku ligu za naš MNK Mraclin. Početkom ljeta otvaranje lige bilo je u našem Mraclinu, a MNK Mraclin igrao je zadnju utakmicu dana sa Drnkom. Mraclin je vodio 2-0 i svi su mislili da će rutinski odraditi utakmicu do kraja, no dobiva gol i rezultat je smanjen na 2-1. Do kraja utakmice ostaje još samo jedna minuta, a zna se što se radi u zadnjoj minuti utakmice kada vodiš: zadržavaš, napucavaš, radiš sve samo da vrijeme prođe. No, ne i Gale. Dogodila se čista situacija ne nekih desetak metara od našega gola, Gale dolazi do lopte i kada su svi očekivali da će je napucati u aut, suparničkog igrača ili di već stigne, prima je na liniji i džonom gura kroz noge suparničkog igrača. Predivan i lucidan potez našeg Galea, samo problem je bio taj da ga je napao još jedan igrač koji mu oduzima loptu, te dobivamo gol za 2:2. Nevjerica na licima naših navijača i igrača, neki mu i viču ‘sad odi sam van, odi’, znate kako je to u nogometu. Na kraju utakmice mnogi su ga upitali ‘kak si mogel to napravit, pa kaj ju nisi spucal’. Bez imalo suzdržavanja i sa osmjehom na licu Gale im odgovara ‘napravil bi to opet, ja sam se došel ovde zabavit’. Nakon tih riječi, bez obzira na rezultat, samo nam je svima pao osmjeh na lice. Nitko mu nije zamjerio, samo se morao pomiriti sa činjenicom da smo ga zafrkavali da je prodao utakmicu, a njegov odgovorio je bio ‘prodal bum i drugu’. Iz ove dvije nogometne situacije možemo zaključiti kakav je naš Ivan bio. Danas bi sigurno želio da slijedimo njegov put, da ne odustajemo i da sve radimo sa osmijehom na licu jer to je način kojemu nas je on učio i kojega je živio. Gale prijatelju, hvala ti za sve, biti ćeš zauvijek sa nama!