Poveži se s nama

Priča iz kvarta

Gorički zet od srebra: Ljubav rođena uz šalicu čaja…

Oboje smo znali što želimo, a još više što ne želimo. Našli smo jedno u drugome ono što smo cijelo vrijeme tražili, kaže Damir Martin, proslavljeni hrvatski veslač, koji je od Stare godine naš, velikogorički zet. Njegova Ivana goričkoj djeci predaje tjelesni

Objavljeno

Kad smo se upoznali, moja Ivana nije imala pojma tko sam ja. U jednom trenutku pitala me: ‘A čime se ti baviš u životu?’ Kad sam joj rekao da sam sportaš, da se bavim veslanjem, pogledala me i opet pitala: ‘Dobro, sportaš, ali što radiš?’ I opet sam ponovio isto: ‘Pa veslam…’, kroz smijeh priča Damir Martin (30).

No brzo je Ivana, naša Velikogoričanka – bivša gimnazijalka, a danas profesorica tjelesnog u OŠ Nikole Hribara i OŠ Vukovina, a ujedno i trenerica u svom fitness klubu Fit u Velikoj Gorici – shvatila s kim ima posla. S čovjekom koji je sam vrh svjetskog veslanja, s osvajačem dvije olimpijske srebrne medalje, s vrhunskim sportašem, s frajerom kojeg su 2017. godine službeno proglasili najspremnijim sportašem na svijetu… I sa sudionikom one čuvene utrke s OI-ja u Riju, kad mu je u okršaju s velikanom tog sporta, Novozelanđaninom Maheom Drysdaleom, zlatna medalja izmaknula u nevjerojatnom raspletu, za samo pet tisućinki!

– Tek mjesec dana nakon što smo se upoznali sam konačno pogledala tu utrku. Mnogi mi ne vjeruju, ali stvarno nisam imala pojma tko je on kad smo se upoznali.Evo, za braću Sinković sam znala, ali sumnjam da bi i njih prepoznala da sam ih negdje srela. A kamoli njega… Znala sam da se bavi veslanjem, ali nisam znala koliko ozbiljno. Tek kad mi je kum pokazao tu utrku shvatil sam o čemu je tu riječ – objašnjava Ivana.

Njihova ljubavna priča rodila se u božićno vrijeme 2017., u romantičnom okruženju najljepšeg Adventa u Europi.

– Da, upoznali smo se na Adventu u Zagrebu. Baš sam bio operirao madež pa sam imao nešto više slobodnog vremena i odlučio sam izaći van s našim zajedničkim prijateljem Krešimirom Lušićem, koji mi je bio i kum na svadbi – započinje njihovu priču Martin, a ubacuje se odmah i njegova Ivana:

– Krešo je, inače, profesor tjelesnog u Zrakoplovnoj školi, on je bio poveznica jer smo radili zajedno, a ujedno je i jedan od prvih Damirovih trenera veslanja – priča Ivana dok sjedimo u jednom goričkom kafiću.

Gledaju se zaljubljeno, dovršavaju rečenice jedno drugome, očito uživaju u zajedničkom životu. A prvi dojam baš i nije bio osobito obećavajući.

– Sad mi govori da joj se nisam baš svidio, da sam joj bio totalno antipatičan – smješka se Damir, a više detalja donosi Ivana:

– Da, prvi dojam nije bio baš nešto… Bio je asocijalan, tipkao je po mobitelu, gledao u pod… Kasnije se malo opustio, a vrlo brzo se i javio s pitanjem ‘kad ćemo se naći na čaju?’ I tako, jedan čaj, drugi, treći…

Ljubav uz šalicu čaja? Tako je nekako to izgledalo…

– Imala je tih dana neku gadnu upalu pluća, što li već, kašljala je kao luda, tako da je i njoj dobro došlo malo čaja, ha, ha – prisjeća se Damir.

Malo po malo, došao je i trenutak da Ivana predstavi Damira roditeljima. Iako, za veliko predstavljanja nije bilo potrebe.

– Mama je odmah znala tko je on, a tata… On je znao visinu, težinu, opseg podlaktice, nadlaktice, ma sve! On i stric su sportski frikovi, napamet uče Sportske, sve živo znaju, a tad je baš bila aktualna i ta priča da je Damir najspremniji sportaš na svijetu. Ali svejedno je tata morao sve to vidjeti na svoje oči, od A do Ž – kroz smijeh priča Ivana i dodaje:

– Ma ljubav je odmah rođena, mama se isti čas oduševila, samo on je postao važan, ha, ha.

To upoznavanje dobro pamti i glavni lik događaja.

– Tata Mirko bio je malo mrk, nije mi bilo svejedno, ali nakon par šala i on se opustio, ha, ha. Ali sad mogu reći da smu mi punica i punac stvarno prva liga, doslovno su me prihvatili kao sina – kaže Damir danas.

Od upoznavanja do vjenčanja, na Staru godinu 2018., prošlo je tek nešto više od godinu dana. Prebrzo? Njima nije.

– Oboje imamo 30 godina, dosta toga smo prošli, znamo što želimo, a još više znamo što ne želimo. Jedno u drugome smo našli ono što smo tražili cijelo vrijeme, tako da se nije bilo teško odlučiti. To su stvari koje se odmah skuže. Iskreno, meni je već tih par čajeva bilo dovoljno da mi sve bude jasno, da osjetim tu kemiju – objašnjava Damir, a Ivana se opet nadovezuje:

– Kad je to to, onda je to to. Možeš hodati s nekim deset godina pa da to ne osjetiš…

Kad je “odrađen” taj prvi dio, kad su sve shvatili, preostalo je krenuti u akciju. I zaprositi…

– Joj, on je valjda mjesec dana bio u stresu, malo tužan, malo u nekom svom filmu… Već sam mislila da ćemo prekinuti, što li već, jer frajer je skroz čudan! Stalno na mobitelu, šalje poruke, gugla… A kad ga pitam što radi, samo kaže ‘ma ništa, ništa’. A on je stalno bio na liniji s curama iz Prahira, slao fotke prstena, kombinirao, još mu je bilo lakše jer tamo radi i Ana, moja prijateljica iz srednje škole. Određivali su veličinu, birali kamen… – kaže Ivana.

Dok se ona pitala što se događa, on je želio požuriti cijelu stvar. Valjda da ne pobjegne…

– Htio sam napraviti nešto posebno, ali ona ne voli bilo kakve javne prosidbe i to me malo ohladilo. Nisam znao što ću, kad su mi javili da je prsten gotov, taman sam bio na pripremama. Nisam mogao dočekati da dođem doma. Istu večer sam otišao po prsten i sakrio ga. Ej, tu noć nisam mogao spavati – govori Damir, koji je cijelo to vrijeme smišljao kako to izvesti.

– Imali smo običaj da, kad gledamo film, narežemo malo špeka i sira, da imamo lijepu proteinsku, sportsku večeru, sa špekom umjesto čipsa. I tako sam došao na ideju da izrežem špek u obliku prstena! Bila je to čista špek-prosidba, ha, ha.

– Znao je da neću odoljeti, ha, ha – priključila se priči Ivana.

– Tu večer smo gledali TV, a on se sav uzvrpoljio. Otišao je u sobu, vratio se i počeo govoriti da mu je nešto ispalo. Ja sam krenula gledati, saginjati se, a on je čučnuo i odjedanput mi u nos nabio prsten, ha, ha. Iskreno, uplašila sam se u tom trenutku, počela plakati, totalni stres… Sve dok me nije pitao ‘dobro, hoćeš nešto reći ili?’

Shvatili ste već, rekla je “da”.

– Vjenčali smo se na Staru godinu. Njemu izvan sezone, meni tijekom praznikaDobili smo bend koji smo htjeli, salu koju smo htjeli, a gostiju je bilo 320. Teško je moglo biti manje, jer on je Slavonac, i ja imam veliku obitelj… Šokiralo nas je kad smo vidjeli da je u crkvu došlo valjda 200 ljudi. Velečasni Kujavec mi je rekao: ‘Ivana, pa ja nikad nisam vidio ovoliko ljudi u crkvi’ – zadovoljno prepričava Ivana, a Damir nastavlja:.

– Na izlasku iz crkve su me dečki dočekali s veslima, to je običaj u našoj ekipi. Prošli smo kroz špalir od osam pari vesala, a onda je krenuo vatromet. Šogor je napravio pravi spektakl.

Spektakularno je izgledalo i kad su došli kod Muzeja…

– Gosti su otišli prema sali, a mi smo išli na fotkanje i kuhano vino na gorički Advent. Hodala sam u toj vjenčanici i usput čula klince kako viču roditeljima ‘mama, gle princeza je došla!’ – smije se Ivana, da bi se njezin suprug opet nadovezao:

– Da, i onda ta mama kaže ‘nije to princeza, to ti je profesorica iz tjelesnog’, ha, ha, ha.

Fešta je na svadbi bila, kažu, sjajna, plesalo se od prve do zadnje minute, a poseban dio bio je onaj s podvezicom.

– Nisam je bacao, nego sam dijelio bocu viskija s podvezicom. Ali nisam je dao džabe, morali su se dečki malo potruditi, pa su radili sklekove. Išla je pjesma ‘Sally Up’, u ritmu su se radili sklekovi, i na kraju dvojica izdrže do kraja! Moj prijatelj iz veslanja i njezin rođak, koji se bavio tajlandskim boksom. I gledam što ćemo sad… Za ‘pripetavanje’ su radili ‘marince’, no nitko nije želio odustati. Došli su do 42 kad je Ivanin rođak rekao da nema više smisla… Jedan je dobio bocu Jack Danielsa, a drugi ‘balić’ s podvezicom – priča Damir.

Kad je fešta prošla, krenuo je bračni život. Prvo na planini…

– Već dva dana poslije išao sam na pripreme. Svake godine idem na skijaško trčanje, to nam je zamjena za veslanje. Radi cijelo tijelo, a možeš ‘peglati’ po tri sata. Srce radi, rade i svi mišići u tijelu, dobro je i za koordinaciju, a aktiviraju se i neke skupine mišića koje nisu toliko u pogonu u veslanju. Za to vrijeme Ivana i kumovi su se skijali – objasnio je Damir, koji trenira sedam dana u tjednu, najčešće po šest sati na dan…

– Kako je živjeti sa sportašem? Odlično, samo pereš i peglaš, ha, ha. I kuhaš, naravno – kaže Ivana, koja je u početku bila šokirana koliko toga Damir može (i mora) pojesti..

– Veslanje je visoko energetski sport, u danu potrošim i do 6000 kalorija. Ali uopće nije problem to sve pojesti kad ona tako fino kuha… Fakat rastura žena! – kaže Damir, a malo više detalja donosi Ivana:

– Recimo, pojede cijelo pile za ručak! Meni batak, on riješi sve ostalo. Nekidan je za večeru pojeo kilu tortelina! Veliko pakiranje, za četvero ljudi, pa još jedno manje, uz kiselo vrhnje i dva parmezana. Taman za večeru… Pa skoro kilu lungića sredi, sa gljivama i njokima. Sve to i košta, čovjeka je lakše obući nego nahraniti. Napuniš frižider i za dva dana više nema ničega.

Dvostruki srebni olimpijac volio bi veslanju učiti velikogoričku djecu… Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Od toliko napora treba se i dobro odmoriti, naspavati.

– Po noći moram skupiti osam sati, plus još jedan, između dva treninga. I uvijek mogu zaspati. Da mi sad kažeš ‘imaš pet minuta da zaspeš’, ja ću zaspati za dvije. U Gorici mi je posebno lijepo spavati, neusporedivo ugodnije nego u Zagrebu – kaže Martin, koji na pitanje “što ti fali u Gorici” odgovara:

– Još 200 metara Čiča! Da to imam, mogao bih i ovdje trenirati. Nakon Igara u Tokiju malo više ću se angažirati oko toga, jer velika mi je želja pokrenuti školu veslanja na Čiču. Točnije, školu vodenih sportova s naglaskom na veslanje,. Bilo bi super kad bismo mogli napraviti klub za djecu, za to je Čiče idealno, budući da se zimi ni ne zaledi, za razliku od Jaruna, što znači da se može veslati tijekom cijele godine. I ja bih mogao tu odraditi trening… Sve je idealno osim što nemamo objekt za čamce, jedan manji hangar i jedan ‘pontonac’ – istaknuo je Damir, koji će barem još neko vrijeme kilometre na treninzima nizati negdje drugdje.

– O čemu razmišljam dok treniram? Samo o lijepom i ugodnom. Recimo, o druženju s mojoj ženicom – završio je Damir njihovu priču sa smiješkom.

Obrazovanje

Go, Karlo, Go! Klinac iz Gorice pobjeđuje Kineze u “njihovoj” igri

Karlo Vlahović (11) prije nešto više od dvije godine počeo se baviti misaonom igrom GO, a danas u njoj već uredno pobjeđuje i Kineze, iz čije je zemlje ova igra i došla. Literatura je uglavnom na kineskom, ali Karlu to ne smeta da je proučava, da napreduje…

Objavljeno

on

Misaona igra go za mnoge je nepoznanica i možda čitajući ovaj tekst mnogi prvi put doznaju nešto o ovoj igri, nastaloj u Kini prije pet tisuća godina godina, iako se povjesničari još nisu dogovorili oko točnog datuma.

Naš 11-godišnji sugrađanin Karlo Vlahović jedan je od onih koji GO ima, rekli bismo, u malom prstu. U dvije godine, otkad ga je tadašnja učiteljica u Osnovnoj školi Eugena Kumičića, Vlatka Topolnjak, uputila da počne otkrivati čari ove igre, postao je pravi majstor. I već je Kineze, koji se smatraju najboljim igračima na svijetu, ostavio iza sebe i suvereno ide prema vrhu.

Iskoristili smo jedan predivan jesenski dan kako bismo malo porazgovarali s Karlom. Prvo što jednostavno zadivljuje je lakoća kojom ovaj dječak odgovara na pitanja. Ne zapinje, odgovara punim rečenicama, totalno barata materijom.

I da, ide tek u peti razred.

– Prije dvije godine počeo sam igrati GO, ali tada su svi bili ispred mene jer sam tek počeo učiti.

No, dok nekome ne smrkne, drugome ne svane… Vrijedi to i u Karlovu slučaju. Kako ističe, došao je period kad je najbolja igračica u školi izgubila samopouzdanje nakon natjecanja s Kinezima, koje za nju nije završilo najbolje.

– Ja sam u tom trenutku počeo brzo igrati, išao na turnire svaki tjedan, što je rezultiralo time da budem bolji od nje. Moj rezultat je jedan od najboljih u Hrvatskoj. Nitko u godinu dana nije tako napredovao, skočio sam 12 kyueva, sad sam osmi kyue trenutno – govori Karlo o svojim počecima.

Pojasnio nam je Karlo i kako ploča za GO izgleda, te neka osnovna pravila, no teško je to tek tako pojasniti i dočarati. Međutim, da treba puno, puno mozgati, jasno je na prvu.

GO je misaona igra na ploči za dva igrača. Od prvog dana igra se po nepromijenjenim pravilima. Prije 1500 godina igra je došla i u Japan, gdje dobiva status uzvišene dvorske vještine. Pravila igre vrlo su jednostavna, a mogućnosti neograničene. U zemljama Dalekog Istoka GO je sastavni dio kulture i obrazovnog procesa, a sve je popularniji i u europskim zemljama. U Hrvatsku su igru donijeli časnici austrougarske mornarice početkom 20. stoljeća. Strateške igre na ploči potiču logičko razmišljanje i samostalno donošenje odluka kod djece i mladih. Istodobno bavljenje ovom vještinom potiče i sportski duh te fair play, jer lijepo ponašanje prema protivniku sastavni je dio kulture igranja GO-a.

Misaona igra GO i Karlo, bila je to ljubav na prvu. Ali puno je tu rada, vježbe, discipline. No ovaj dječak sve to ima u sebi.

– Trebalo mi je par mjeseci da se uhodam i počnem bolje igrati. Doma imam ploču, zbog škole ovih dana nisam stigao gledati partije od Kineza i Japanaca, ali preko ljeta sam gledao dvaput dnevno, te slagao svoju ploču kako bih razumio poteze i sve što je bitno – kazao nam je Karlo, pa ispričao i da su Kinezi prvi napravili igru, ali su je Japanci bolje razvili, no ni jedni ni drugi nisu najbolji na svijetu, nego su to Korejanci. Kako god bilo, Azijci su u ovoj igri glavni.

Na dogovoren intervju Karlo je došao potpuno spreman, ponio je literaturu iz koje uči, svoje diplome, medalju, no pehar se čuva u školi. Kaže, trenutno ih 19 igra GO, barem u Osnovnoj školi Eugena Kumičića, a zasad u ovoj školi postoji samo jedan prvak u GO-u. Pogađate, Karlo. U svibnju ove godine pobijedio je sve protivnike te je zahvaljujući tome u povijesti škole upisan kao prvi koji je osvojio turnir u igri GO i njegovo ime prvo je u nizu na peharu koji ostaje generacijama koje tek dolaze.

Pitamo ga ima li netko tko ga u školi može pobijediti. Kroz smijeh odgovara da ima. Učitelj Mladen Smud. Veliki entuzijast što se ove igre tiče. Sa 72 godine i dalje podučava sve one koji su za GO zainteresirani. Kaže Karlo da je i učitelja uspio pobijediti na treningu, ali na turniru mu to još nije pošlo za rukom i jednog dana želi biti njegov nasljednik. Već sad ide kao njegova potpora po školama, bili su i u udruzi Suncokret, u Centru za odgoj i obrazovanje…

A Karlo je već dio reprezentacije U-16 jer u savezu smatraju da može parirati starijim protivnicima. Kako i ne bi kad trenira triput tjedno i još vježba kod kuće. Kako sam kaže, sva natjecanja ni ne pamti, ali neka nam je ipak izdvojio.

– Prvo natjecanje, u međuškolskoj GO ligi… Bio sam treći, a to mi je bio prvi turnir, s još 40 druge djece. I ove godine smo imali taj turnir, a ove godine sam bio nespreman i sedmi ukupno na cijelom turniru, ali ipak treći u GO početnicima – ističe Karlo.

Pitamo ga što znači “nespreman”, kaže podcijenio je protivnika, a iz toga je izvukao pouku da to ne smije činiti. Još jedan dokaz da od Karla možemo učiti.

Od ostalih natjecanja istaknuo je Otvoreno prvenstvo Hrvatske, na kojem je među 40-ak djece svoje dobi bio treći. Ono što se posebno pamti je Beč, kolovoz ove godine. Tamo je, naime, ukupno bio peti, a u dobi do 12 godina prvi. Sve to ovako na prvu ništa ne znači, no kad dodamo činjenicu da je Karlo dobio četvoricu Kineza na putu prema vrhu, onda to itekako ima težinu. Sjećate se možda iz uvodnog dijela ove priče, Kinezi su izmislili GO…

Prijateljima u razredu nije se previše hvalio svojim uspjesima, pa dobar dio njih ni ne zna koliko je zapravo uspješan.

Doznajemo da ga sljedeće godine čeka Europsko prvenstvo koje će se održati u Hrvatskoj, u Stubičkim toplicama, dok se s reprezantacijom natječe putem interneta.  Što se nagrada po turnirima tiče, one znaju biti novčane koje dobiju, novčane kojima se plaća sljedeće natjecanje, ali i knjige koje dobro dođu u usavršavanju. Uz sve to, tu su i diplome, medalje…

U Japanu postoji turnir na svjetskoj razini, a tamo je nagrada milijun dolara. Jedini Hrvat koji je došao do tamo je Karlov učitelj, ali ne kao profesionalni igrač. Ono što je malo znano je to da su najbolji igrači GO-a iz Velike Gorice, a Smud im je također bio trener.

Spomenuli smo već literaturu iz koje Karlo uči. Ono što prvo upada u oči je da su knjige na kineskom jeziku, i ostavlja nas bez daha. Ima i svega jedan priručnik na hrvatskom. Dvije knjige poklonila mu je prijateljica Marta Mikša, koja studira u Kini.

Ako niste znali, u našem gradu postoji i klub onih koji igraju ovu misaonu igru. Go klub Velika Gorica. Troškovi su minimalni, godišnja članarina je 60 kuna, tko želi može doći u OŠ Eugena Kumičića četvrtkom u 16:30, u Gorički klub mladih petkom u 17 sati, kao i u dobro znano sklonište u Cvjetnom naselju subotom u 15:30

Na stranici blog.dnevnik.hr/gogame možete pronaći sve informacije o turnirima, najave, pratiti napredak igrača…Tu možete vidjeti i kako naš Karlo trenutno stoji, njegove bodove i rang gdje se nalazi.

Svojim vršnjacima Karlo poručuje:

– Počnite igrati GO, u Kumičiću imate radionice u 16:30 sati četvrtkom. GO pomaže u matematičkom razmišljanju i puno tog je lakše shvatiti. Kroz igru se uči. Trebaš izračunati točno kako treba, samo jedan potez, krivi kamenčić, gubiš igru.

Teško je to možda ovako predočiti, zato probudite znatiželju u sebi i otiđite na jednu od lokacija koju je Karlo naveo u našem razgovoru. I tko zna, možda i vi postanete uspješni kao i on.

GO nije jedino čime je Karlo Vlahović zaokupljen. Od svoje šeste godine bavi se hrvanjem, te je član Hrvačkog kluba Velika Gorica 1991. U ovome trenu mu je draži GO, a hrvanje je postalo malo teže, protivnici su ozbiljniji. I tu je jako uspješan, osvojio je do sada tri zlata, tri srebra i četiri bronce.

Prvo natjecanje u hrvanju bilo je međunarodno, imao je svega šest godina, tamo je bio najmlađi i odmah je osvojio treće mjesto. Kada govori o tom prvom natjecanju u hrvanju, kroz smijeh ističe kako je bio mali, ali nije ga bilo strah.

– Ja sam njih dobivao na masu, ali slobodnim stilom bih gubio. Specijalka mi je bio zahvat glave – govori nam Karlo.

Rado ide na treninge, a sretan je jer su se i prijatelji iz njegova razreda počeli baviti hrvanjem, a on je taj koji ih je potaknuo. Trenirao je i nogomet u Kurilovcu, za vrijeme dok hrvački klub nije djelovao, a bio je na poziciji golmana. I tu je obećavao, ali nije se tu dugo zadržao… Kada gledamo taj poprilično popunjen raspored ovog 11-godišnjaka, pitamo se kako to sve stigne.

– Sve stignem jer se dobro organiziram. Roditelji paze na braću, a ja sam se dosta i osamostalio zbog svega toga – kaže Karlo.

Možda se doista čini da ima malo vremena, ali čini se da tu samo mi odrasli dramimo i uvijek smo u nekoj utrci s vremenom, jer Karlo ima i svoj YouTube kanal, montira filmiće, pokazao nam je i kako je bilo u Zaostrogu na natjecanju iz njegove perspektive, a uz sve druži se s prijateljima, vani su, igraju nogomet, a kao i svako dijete današnjice, voli igrati igrice na mobitelu.

Svestran je Karlo i nimalo ne sumnjamo da je pred njim blistava budućnost, a svojim vršnjacima svakako može biti primjer i uzor. Jer sve se može kad se hoće.

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

‘Prijatelj je u kolicima, trebaju mu električna, skupljamo za njega…’

Filip Jager (36) boluje od multiple skleroze, vezan je uz kolica, a svakodnevicu mu žele olakšati prijatelji, koji su pokrenuli akciju skupljanja sredstava za električna kolica. Dio iznosa već je skupljen…

Objavljeno

on

Filip Jager bio je normalan tinejdžer, čak i neobično inteligentan klinac, duhovit, jedan od onih likova za koje mi iz generacije ne pamtimo baš da je netko nekad nešto loše o njemu pričao… Ono, pozitivac, onaj kojeg svi vole. Filip je poznanik, dečko iz kvarta, iz škole, i lako se sjetiti kako je njegova priča išla korak po korak.

Završili smo taman srednju školu, kretali svatko svojim putem, pa čuješ negdje usput da je i on, Jager, upisao neki faks. A onda, nedugo potom, počele su stizati loše vijesti. Prije nego što je dao svoj prvi ispit.

– Ima nekih problema sa zdravljem, nije zezancija… – pronijela se priča.

Radilo se, doznalo se brzo, o raku limfnih čvorova, poznat i kao MB.Hodgin. Opaka bolest donijela je potpuni zaokret u njegov život, umjesto na predavanja, morao je na kemoterapije. Prošao je šest ciklusa zračenja i uspio pobijediti rak, ali već dvije godine poslije problemi su se nastavili.

Dijagnosticirana mu je multipla skleroza.

Prvi znak bio je jedan iznenadni “šus” u nozi. Trenutak kad noga odjedanput samo blokira. Kao da nije tvoja. Ponovilo se opet, a onda je bolest počela napredovati. Kretao se sve teže, borio se s problemima vozeći se na biciklu s tri kotača, ali i tome je došao kraj. Danas je Filip, s navršenih 36 godina, nažalost, vezan uz kolica.

– Sad sam u sekundarno progresivnoj fazi, više ne hodam i vezan sam za invalidska kolica. U svakodnevnom životu potrebna mi je pomoć osobnog asistenta – kaže Filip.

U svakodnevnom životu potrebna su mu i električna kolica. A tu su u pomoć uskočili prijatelji! Pokrenuta je internetska kampanja skupljanja novca za kolica koja bi značajno olakšala život Filipu. Sve o akciji možete doznati OVDJE.

“Na ulazu zgrade u kojoj živi je nedavno ugrađeno dizalo s kojim mu je olakšan pristup. Zahvaljujući tome mogao bi više vremena provoditi vani, a kako bih se vani mogao samostalno kretati potrebna mu je motorizirana pomoć za kolica, što je ujedno i razlog ove kampanje”, naveli su prijatelji u pozivu na pomoć u ovoj plemenitoj akciji.

Svaka kuna je dobrodošla, Filipu će puno značiti, priključiti se možeš i ti…

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Na kavi sa Žućom: ‘U Litvi su mi navijači banuli na vrata… I dali podršku! ‘

Damir Žutić, dugogodišnji igrač HNK Gorice, došao je kući na kratki predah nakon prve inozemne polusezone u karijeri. Iz Litve je došao osunčan, nasmiješen, zadovoljan i ambiciozan. Igra s dečkima iz Nikaragve, uživa na plaži, miljenik je navijača Atlantasa…

Objavljeno

on

Sergej Jakirović upravo je poveo svoje trupe u još jedan ubitačno težak trening, kondicijski maestro Marin Ivančić i ovoga je puta bio nemilosrdan, iako je pržilo kao u Sahari. Nama ostalima preostalo je samo pobjeći u hlad, po mogućnosti na terasu Pevecova lounge bara, odmah uz pomoćni teren. Kad tamo – novo tamnoputo pojačanje Gorice?! Učinilo se barem tako na prvu… Kad ono, Dado Žutić! Dečko koji je u goričkoj svlačionici bio od prvog dana postojanja kluba pa sve do ove zime, kad je otišao u litavski Atlantas iz Klaipede. Kući se vratio crn, crn… Kao da je došao s mora.

– Pa i jesam, svaki dan sam bio na plaži – smije se Žutić.

– Kako se živi u Klaipedi? Sad preko ljeta je čudo. Živim na moru, na Baltiku, tako da smo doslovno svaki dan na plaži… Trening završi u podne, a na plaži se nalazimo u 13.15. I dođe pola momčadi, valjda nas 15. Iako, ne može se to more ni uspoređivati s Jadranom… Kod nas je deset puta ljepše. Doduše, i deset puta skuplje. Ma baš uživam dok je ovako lijepo vrijeme… Znam što me čeka od devetog mjeseca, samo kiša i snijeg. Zatvoriš se u stan i igraš igrice, ha, ha.

Pevec junior, prva violina NK Bune Marko, donio je kavu na stol i priča je mogla početi. Litavska, nogometna, životna…

– Evo, prošla su prva četiri mjeseca, malo manje od polovice sezone, a klub je, ajmo reći, ok. Cilj je ostati u ligi, a trenutačno smo šesti od osam klubova, što je u skladu s ciljevima. Zadnji ispada, predzadnji ide u kvalifikacije, šesti je miran… Jedan klub je baš bankrotirao, čeka se odluka saveza, ali najvjerojatnije neće nastaviti natjecanje. Ostaje nas sedam veličanstvenih, tako da ćemo imati tri utakmice po kolu. Malo neobično, ali eto, ha, ha – prepričava Žućo, dodajući da su i unutar te male lige razlike u kvaliteti velike.

– Žalgiris i Suduva su svijet za sebe, puno jači od svih ostalih. Oni bi kod nas, recimo, bili u donjoj polovici prve lige. Sve ovo ostalo je na razini naše druge lige. Recimo, ona momčad Gorice koja je izborila ulazak u prvu ligu tamo bi svakoga mogla dobiti. Osim Žalgirisa i Suduve, oni su baš priča za sebe.

Žutić je jednom bio u momčadi kola, ima i jednu asistenciju, igra standardno…

Sudari s nedodirljivima tako ispadaju nešto poput male sportske traume.

– Igrali smo dvaput u prvenstvu sa Žalgirisom i triput sa Suduvom. Kako smo prošli? Nismo prošli, ha, ha… – počeo je Dado pa nastavio:

– Od Žalgirisa smo dvaput izgubili po 4-0, a od Suduve 5-0, 4-0 i 4-1. Ma to nisu nogometne utakmice, to je više rukomet. Naš 11 stoji otraga, branimo se na 16 i molimo Boga da primimo što manje. Doslovno tu ne možeš ništa ni utrenirati, unaprijed znaš da nemaš šanse. Evo, Suduvu smo u ovoj zadnjoj utakmici čak i vodili 1-0 na poluvremenu, kod njih, a onda u drugom primili četiri komada. Samo malo nagaze gas i aj bok.

Ima u toj ligi i ozbiljnih igrača, govori Žutić, ali prvenstveno je tu riječ o strancima.

– Sandro Gotal, koji je igrao u Istri i Hajduku, igra za Suduvu. Mislim da tamo ima valjda deset Balkanaca. Švrljuga, Kardum, Topčagić… I oni rade razliku. Teško će tamo netko od domaćih napraviti nešto više, čak ni reprezentativci Litve, kojih je dosta u ligi. Nisu to igrači top klase. Zato toliko i plaćaju strance, domaći su neusporedivo jeftiniji.

I među njegovim suigračima ima ozbiljnih igrača, ali i onih koji spadaju u rubriku ‘nogometna egzotika’.

– Kod mene u klubu je top igrač kapetan Davidas Šernas, ali čovjek je već na zalasku karijere. Vratio se doma nakon što je igrao u Rusiji, Kazahstanu, Poljskoj… Zabio je i gol Španjolskoj, velikom Casillasu, po tome je postao poznat. Doveo je iz Žalgirisa i svog najboljeg prijatelja, također u poznim nogometnim godinama, a takvih imamo jako puno, igrača od 35 godina. Tako da je količina trke, recimo to tako, malo upitna… – smije se Žutić pa nastavlja s pričom:

– Sad nam navodno dolaze dva Kubanca, a imamo i dvojicu iz Nikaragve. Na probu su došli njih dvojica i tri Brazilca, a ostali su samo oni. Jedan nije upisao ni minute, a drugi je čak nešto i igrao. Zanimljivo je s njima… Jedan kaže da je u cijelom životu kupio dvije ‘hoodice’, da je majicu dugih rukava obukao valjda pet puta u životu. I dođu ovdje, gdje pada snijeg! Znači, dečki su u čudu gledali, prvi put vide snijeg u životu, slikaju selfije s grudama, šalju doma…

Ako je netko sumnjao, priča se o Gorici i u Klaipedi. Točnije, o igračima Gorice.

– Imamo Nigerijca koji Musu iz Gorice gleda kao Boga! Igrali su zajedno za mladu reprezentaciju, kaže da je Musa čudo. Spomenuo sam još neke Nigerijce, ove velike face, ali kaže ‘ništa to, samo Musa’. Pitam ih da mi to objasni, ali ne zna ni sam. Kaže da ga obožavaju i gotovo. Baš je veličina za svoje Nigerijce. Nisam imao pojma da je to baš tako… Jedan Litavac igrao je u Poljskoj sa Zwolinskim, dok je Zwole bio puno mlađi.

Kofere za Litvu Dado Žutić je spakirao u potrazi za minutažom, a to je na litavskom primorju i dobio.

– Igram stalno, od 14 utakmica odigrao sam 13. U početku sam igrao i krilo, i veznog, i stopera, ali zadnjih par kola sam se ustabilio na lijevom beku. Ali kažem, najbitnije mi je da igram. Nisam igrao ovdje šest mjeseci, došao sam gore i očekivao da će biti puno oscilacija, ali mogu reći da ih ima i manje nego što sam mislio. Zadovoljan sam svojoj igrom, a zadovoljni su i trener, predsjednik… I, najvažnije, zadovoljni su navijači – priča Žućo, uz dodatak da su mu navijači to jasno i rekli.

Navijači Atlantasa nisu mnogobrojni, ali odani su klubu

– Poslije jedne utakmice čujem neku buku ispod prozora, pogledam i vidim 15-ak navijača koji nešto viču. Moram ti priznati, nije mi bilo svejedno. Nemam pojma što hoće, viču nešto na ruskom… Pustio sam ih u zgradu, došli su mi na vrata i rekli da su zadovoljni naših trudom i radom, iako rezultati nisu neki, da će biti uz nas bez obzira na sve, da imamo njihovu podršku… Jedan od njih me vidio gdje živim kad sam se vraćao iz dućana i odlučili su mi doći to reći. Jedino je problem što gore nitko ne govori engleski, pa tako ni nitko od njih, a ja ruski samo razumijem, ne pričam ga još. Tako da je to bila borba rukama i nogama, ali sve skupa lijepo iskustvo. Išli su i do predsjednika, i njemu su rekli da su uz nas, ma kakvi rezultati bili.

Neće na more, kaže, željan je svega osim mora, pa će ovih desetak dana odmora iskoristiti da bude s prijateljima i obitelji. A onda natrag u Litvu. Već 11. srpnja mora se pojaviti na treningu, na početku priprema.

– Kad odradimo pripreme, mislim da ćemo biti puno bolji. Klub je prošle godine bankrotirao, zimus je krenuo ispočetka, tako da smo se doslovno skupljali tijekom sezone. I tri dana prije zadnjega kola došla su dva Bugara i jedan Makedonac. I Bugari su odmah bili u prvih 11! Nakon tri dana treninga. Sad idemo u Poljsku na pripreme, pet dana ćemo biti tamo, igrat ćemo s jakim poljskim prvoligašem Jagelloniom… E, to ne želim ni prognozirati, ha, ha – kaže Žutić i nastavlja:

– Taj klub je dvaput osvojio kup, lijep je i stadion, tu igra mlada reprezentacija… Ima sve preduvjete da bude puno bolji nego što je, ali ima jako loš imidž u gradu. Ranije su klub vodile klupske legende i sve su zeznuli. Grad je prestao davati novac, sponzori su odustali, i sad je teško vratiti se na staro. A predsjednik je, jadan, gotovo potpuno sam. Bori se koliko može, a dobro je barem što je gradonačelnik obećao da će grad stati iza nas od iduće polusezone. Navodno će se slagati i momčad za Europu, a to bi bilo sjajno…

Damir Žutić proveo je deset godina u Gorici, a otišao je ove zime… Foto: Marko Prpić/PIXSELL

U svemu tome uredno prati i svoje prijatelje, bivše suigrače iz HNK Gorice.

– Pokušavao sam naći stream iz Švedske, ali nisam uspio. Čuo sam da su igrali top, a mislim da će takvi biti i kad krene sezone. Očekujem da će opet biti u borbi za Europu, samo što je sad lakše, jer i peti ide u Europu. Treba još vidjeti tko će doći i otići, ali nadam se sličnoj sezoni kao lani – završio je našu nogometnu spiku Žućo.

I otišao svojim putem. Odmoriti se, uživati u potvrdi one “kod kuće je najljepše”…

– Je, tek kad ovako odeš negdje shvatiš što mi sve imamo… – shvatio je i Dado, nogometaš u zemlji košarke.

Nastavi čitati

Reporter 388 - 21.11.2019.

Facebook

Izdvojeno