Poveži se s nama

Sport

Gorica pobijedila Rovinj u pet setova

Objavljeno

Gorica je u osnovnom dijelu prvenstva u I. skupini (14 utakmica) zauzela 5. mjesto, iza nje su bile plasirane momčadi Rovinja, Murse i Šibenika. Nakon 3 od 6 utakmica u doigravanju za plasman, Gorica je u mini ligi na 4. mjestu (nominalno na 8. u 1.A ligi), jer izgubljene su utakmice protiv Murse doma i u Šibeniku, pobijeđen je Rovinj na domaćem parketu. Samo dva boda od mogućih devet iz tri susreta doveli su Goričane na prag ispadanja u drugu jakosnu skupinu 1.A lige. Do kraja doigravanja slijede im dva uzastopna gostovanja (Rovinj i Osijek) te zaključno doma protiv Šibenčana.

 

Susret Goričana i Rovinjana bio je obilježen stalnim prigovorima igrača Rovinja na suđenje, a napose na nekoliko odluka prvog suca Jasmina Ramića. Nesportsko ponašanje gostiju eskaliralo je krajem 3. seta, a početkom 4. seta isključen je trener Klaudio Poropat. Potkraj seta treneru se na kažnjeničkoj stolici pridružio i isključeni Matej Čičković. Krajem petog seta isključen je i kapetan gostujuće momčadi Davor Hrelja. Gosti su bili u klinču i sa zapisničkim stolom te su najavili žalbu zbog nejednakog sudačkog kriterija. Ovakvo nesportsko ponašanje jedne odbojkaške momčadi nije zabilježeno u Velikoj Gorici, bar ne u posljednjem desetljeću. Nešto slično bilo je prije nekoliko godina kada je tadašnji trener odbojkašica Pule Goran Jovanović, nezadovoljan suđenjem, pri kraju utakmice bacio stolicu na teren i tako isprovocirao svoje isključenje i odlazak u gledalište.

Utakmica između Gorice i Rovinja, dva izravna suparnika za silazak u nižu jakosnu skupinu, bila je, inače, vrlo dobra i izjednačena, samo se u odlučujućem setu domaća momčad brzo odvojila (8:4, 10:6) i serijom 5:1 mirno okončala meč u svoju korist. Idućeg vikenda Gorica gostuje u Rovinju.

 

galerija fotografija:

1.A nacionalna odbojkaška liga – II. skupina

OK Gorica – OK Rovinj 3:2 (25:23, 19:25, 25:21, 22:25, 15:7)

Velika Gorica. Gradska sportska dvorana. Nedjelja, 27.02.2016., 18 sati. Gledatelja 100. Suci: Jasmin Ramić i Antonio Pavičić (oba iz Siska). Delegat: Krunomil Vedriš (Zagreb).

 

GORICA: 1 David Jozić, 3 Mario Nikolaus, 4 Ivan Šulc, 6 Davor Cota, 7 Matej Martinko, 8 Filip Silić, 9 Ivan Orešković, 10 Jurica Skorin (cap.), 13 Matej Bičvić, 14 Bojan Janjanin, 15 Domagoj Burčul (L), 16 Matej Orešković. Trener: Nikola Jugo.

 

ROVINJ: 3 Marko Ličina, 5 Gianluca Sponza, 6 Davor Hrelja (cap.), 7 Sergio-Riccardo Preden, 8 Dražen Vincek, 9 Vito Poropat, 10 Antony Poropat, 11 Marko Ilić, 12 Daniel Janko (L), 13 Antonio Peršić (L), 14 Stjepan Mostahinić, 17 Matej Čičković. Trener: Klaudio Poropat.

9. kolo (27.02.2016.): Gorica – Rovinj 3:2, Mursa (Osijek) – Šibenik 91 3:1. 08. kolo (13.02.2016.): Gorica – Mursa-Osijek 0:3. 07. kolo (06.02.2016.): Šibenik 91 – Gorica 3:1.

 

Redoslijed: 1. Mursa 19 (9 7 2 22:13), 2. Šibenik 91 13 (9 4 5 16:18), 3. Rovinj 12 (9 4 5 16:19), 4. Gorica 10 (9 3 6 16:20).

Sport

FOTO Sin i otac Kos vrlo dobri na online Europskom prvenstvu u šahu

Objavljeno

on

27.05.2020. Velika Gorica. Šahisti Poleta na online Europskom prvenstvu. Nikola Kos. Foto: ŠK Polet

Šahisti Poleta su nakon uspjeha kadeta Nikole Kosa, koji se sredinom svibnja kvalificirao u finale skupine do 1.400 rejting bodova, igrali kvalifikacije u skupini od 1.401 do 1.700 rejting bodova (nedjelja, 17. svibnja). Bila su prijavljeno ukupno 902 igrača, a igrano je 7 kola. Prvih 250 plasirali su se u finalni dio online turnira.

27.05.2020. Velika Gorica. Šahisti Poleta na online Europskom prvenstvu. Mira Trgovac. Foto: ŠK Polet

U ovoj konkurenciji igrale su sestre Mira i MartaTrgovac te Nikola Kos, koji je odličnim rezultatom u skupini do 1400 rejting bodova izborio pravo nastupa u ovoj kategoriji. Nikola je i u ovoj konkurenciji odlično igrao i s 4 boda osvojio 253 mjesto. Finale mu je izmaklo zbog slabijeg dodatnog kriterija, iako je bio u grupi s četiri igrača (250. – 253. mjesta) s istim brojem bodova. Mira je osvojila 3 boda a Marta 2. Vidjelo se u partijama, koje su bile prenošene, da sestre Trgovac nisu uigrane za online partije, jer su im nekad ispale figure na krivo polje i nije bilo spasa.

27.05.2020. Velika Gorica. Šahisti Poleta na online Europskom prvenstvu. Marta Trgovac.  Foto: ŠK Polet

Kvalifikacije u kategoriji 1701-2000 rejting bodova igrane su u prošli petak (22. svibnja) i sudjelovalo je 982 igrača. Za ŠK Polet nastupio je Bruno Kos i osvojio 4.5 boda te se plasirao u finalnu skupinu od 250 šahista. Sutradan (subota, 23. svibnja) Bruno je opet dobro igrao i na kraju osvojio solidno 164. mjesto.

Galerija fotografija

Nastavi čitati

Sport

Još malo Nindže! ‘Uživam u svom klubu i gradu, samo neka ovo potraje…’

Matija Dvorneković (31) potpisao je novi ugovor s HNK Goricom, koji ga s našim prvoligašem veže do ljeta 2021. godine. Gorička desetka ostaje, dakle, u vlasništvu istoga igrača, koji s ogromnim optimizmom dočekuje nastavak prvenstva u HNL-u

Objavljeno

on

Crni dres s grbom Gorice i brojem 10 na leđima bio je u ruci, a osmijeh na licu. Njegovom, ali i na licu sportskog direktora Mindaugasa Nikoličiusa. Ušetao je Matija Dvorneković u novuređenu konferencijsku dvoranu kako bi gradu i svijetu bilo obznanjeno da je produžio ugovor sa svojim klubom na još jednu godinu. Točnije, aktivirana je opcija koja je potpisana još prošlog ljeta. Nije posebno iznenađenje, ali sad je i definitivno, desetka ostaje Nindžina.

– Otkad sam kao dječak počeo igrati nogomet na ovom stadionu, želja mi je bila igrati za seniore. Ta mi se želja upravo ostvaruje, kroz cijelo ovo razdoblje, a nadam se da će potrajati još dugo. Uživam u igranju prvoligaškog nogometa u svome gradu, sa svojim klubom i nadam se da će tako još dugo i ostati. Što se mene tiče, volio bih igrati još deset godina u ovakvim okolnostima, a posebno mi je drago što su ovim činom ljudi iz kluba pokazali koliko me cijene, odnosno da su zadovoljni sa mnom. Što se mene tiče, neka se to nastavi još dugi niz godina – poželio je Matija prije nego što je otišao na poslijepodnevni trening.

Otkad je Gorica u prvoligaškom društvu, Matija je upisao 58 nastupa, postigao sedam pogodaka i podijelio deset asistencija suigračima. Sasvim dovoljno, kaže, za osobno zadovoljstvo.

– Jesam, zadovoljan sam. Naravno, treba imati na umu da nisam uvijek imao punu minutažu, da sam igrao na valjda pet različitih pozicija, ali to mi ni najmanje ne smeta. Smatram se vojnikom kluba i ponosan sam na svoj status, svoj učinak, svoju statistiku… – ističe 31-godišnji Dvorneković, najstariji član goričke svlačionice, jedan od vođa momčadi, na terenu i izvan njega.

Tako je izgledao i u Maksimiru u subotu, u pobjedi 3-2 protiv Dinama u pripremnom ogledu. Na lijevom krilu, na poziciji koju inače drži Kristijan Lovrić, pokazao se kao itekako zanimljivo rješenje.

– Bježi, čovječe, kad sam vidio kako je odigrao, shvatio sam da se moram što prije vratiti – dobacio je u prolazu Lovrić, koji će prve pripremne minute odigrati u subotu protiv Varaždina.

Protiv kojeg bi, jednostavno rečeno, trebalo ponoviti Dinamo.

– Je, realno, bilo je jako dobro u Maksimiru, pogotovo ako znamo da nam je to bila tek prva prava utakmica nakon gotovo tri mjeseca. Dobro, igrali smo tri dana ranije protiv Istre, ali svatko po poluvrijeme, a ovoga puta minutaža je bila nešto veća, a protivnik ipak puno kvalitetniji. Fizički nije bilo lako, a nije bilo lako ni nositi se s Dinamom u onih prvih pola sata. Imali smo i mi svoje šanse, ali treba priznati da su oni bili dominantniji, zabili taj gol, imali šansu preko Petkovića… Međutim, nakon izjednačenja, nakon moje asistencije za Suka, shvatili smo da možemo, zašto ne, ići i na pobjedu. Odlično smo ušli u to drugo poluvrijeme, fulali penal, zabili gol, kasnije još jedan… Ukratko, pokazali smo da možemo, sad samo treba takvu igrati preslikati kad nam nakon pet kola dođu na naš Gradski stadion – rezonira Matija.

Sve se više u igri Gorice vidi ruka trenera Valdasa Dambrauskasa, puno se više inzistira na kombinatorici, na posjedu lopte, nekim novim principima i zahtjevima…

– Da, igramo totalno drukčiji tip nogometa nego ranije, kod bivšeg šefa Jakira. Trener Valdas gaji bitno drukčiji stil i naravno da nam treba vremena da sve to usvojimo. I trebat će nam ga još, ali ova zadnja utakmica pokazala je da smo dio toga i usvojili. Recimo, drugi gol je pao iz jedne fantastične akcije, i to protiv, rekao bih, europskog Dinama. Ipak su u tom trenutku na terenu bili i Moro, i Ivanušec, i Majer, i Leovac, i Petković, i Hajrović… Bez obzira što je utakmica prijateljska, nije mala stvar dobiti takvog protivnika, ali ni slučajno ne smijemo poletjeti. Neka ovo bude putokaz u kojem smjeru moramo nastaviti. Uostalom, i trener kaže da smo trenutačno na između 25 i 30 posto što se tiče usvojenih zahtjeva u igri, što znači da je tu još puno prostora za napredak – kaže Dvorneković i nastavlja:

– Definitivno već spadam u iskusnije igrače, tako da mi se nije problem prilagoditi bilo kojem treneru, na razne stilove igre. Uvijek ću raditi ono što trener od mene traži, ma kako se on zvao. Naravno da će trebati vremena da se dogodi taj konačni ‘klik’ u glavi, jer i dalje imam neke automatizme iz vremena Profe Jakira, treba se potpuno prebaciti na drukčiji način razmišljanja. Daleko od toga da meni Jakirov stil nije odgovarao, uostalom u njegovu mandatu igrao sam možda i svoj najbolji nogomet u karijeri, no vjerujem da će slično biti i kod Valdasa. U ovih posljednjih mjesec dana to i pokazujem, sad i ovom asistencijom i izborenim penalom protiv Dinama… Vjerujem da sam na dobrom putu, samo neka se tako nastavi. Zapravo, samo da je zdravlja, ostalo će sve doći!

Svoj posljednji gol Dvorneković je zabio na Valdasovu debiju, u pobjedi 3-0 protiv Istre… Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

Drukčija Gorica s dobrim starim Matijom nastavak prvenstva će otvoriti gostovanjem u Koprivnici 6. lipnja, utakmicom koja će biti početak misije koju nitko u klubu neće nazvati nemogućom.

– Treba u ovih deset kola pokušati uloviti priključak u borbi za Europu. Jako je to puno utakmica, sedam bodova nam bježi prvi konkurent, Osijek, kojem idemo već u trećem kolu nastavka. S dobrim rezultatima protiv Belupa i Intera u gostima sigurno bismo ‘začinili’ tu borbu za Europu uoči odlaska na Gradski vrt, opet ulovili priključak s vodećom petorkom. Istovremeno ćemo i uigravati neke stvari već za sljedeću sezonu, da u nju uđemo što bolji i kvalitetniji – završio je Matija.

Gorički Nindža, eto, nastavlja po svome. Na zadovoljstvo navijača, čiji je bio i ostao jedan od miljenika.

Nastavi čitati

Sport

Pad Dinama, 38 godina ranije: Kako su Keber i dečki živjeli s navijačima…

Mladen Župetić Keber (64), legenda velikogoričkog Radnika, prisjeća se veljače 1982., kad je na igralištu u Kolarevoj pao veliki Dinamo s Ćirom Blaževićem, ali i vremena kad je igrao u Dinamo, vozio suigrače u Mini Morrisu, pa kako je zavodio u Lomnici…

Objavljeno

on

To da jedan gorički klub pobijedi zagrebački Dinamo nije stvar koja se događa baš svaki dan. Dogodila se u subotu, u prijateljskoj utakmici, nakon sedam uzastopnih neuspješnih pokušaja, Gorica je pobijedila 3-2 na Maksimiru i – svidjela se.

Dogodilo se to, isto to, i 38 i nešto godina ranije. Bio je 17. veljače 1982., vrijeme je to kad se klub zvao Radnik, a u Maksimiru se slagala momčad za legendu. I tad je utakmica bila prijateljska, uoči nastavka prvenstva, koje je Dinamo završio osvajanjem titule. Ćiro je svoje igrače doveo u staru Kolarevu i, naravno, izgubio 3-2.

– Rekao mi je Ćiro nakon te utakmice: ‘Ti si moja bola. Moraš se vratiti u Dinamo!’. Međutim, dva tjedna poslije u Dinamu je završio Deželić, koji je zabio treći gol na toj utakmici. I danas opravdano sumnjam da se Ćiro zabunio, da je želio dovesti mene, a doveo njega – kroz smijeh se te utakmice prisjeća velikan turopoljskog nogometa, dečko iz Rakarja, Mladen Župetić zvani Keber.

– Iskreno, bilo je tu dodatno motiva, itekako. Ipak su s druge strane bili moji prijatelji, dojučerašnji suigrači, baš sam ih želio pobijediti. I eto, uspio sam. Rekao sam svojim dečkima iz Radnika: ‘Dečki, nisu oni ništa bolji od nas, samo mogu više trčati’, i svi smo hrabro izašli na noge Dinamu. A nakon što smo ih pobijedili, još dugo u noć smo se družili svi zajedno – proširuje uspomenu gospon Župetić, danas vitalni 64-godišnjak.

On je zabio prvi gol, Stević drugi, Dinamo je izjednačio, da bi Deželić pogodio za pobjedu… Bilo je, kažu izvještaji, oko tri tisuće ljudi oko igrališta u Kolarevoj.

– To je bilo nešto posebno. Često se priča o toj čaroliji Kolareve, a ona je doista i postojala. Drugačiji je osjećaj igrati u toj atmosferi, pred nekoliko tisuća ljudi natiskanih na teren, nego ovako kao danas, uz atletsku stazu… Bio sam prvi kapetan koji je predvodio Radnik na novom stadionu, nakon Univerzijade, i odmah mi je bilo jasno da je to potpuno drukčija priča. Bilo bi sjajno kad bi se barem to moglo danas napraviti, približiti tribine terenu – kaže Keber.

Hitar kao metak u protivničkoj polovici, sjajan već kao klinac, brzo je primijećen od strane ljudi iz Dinama.

– Legendarni Zorko Srebrić me vidio i pozvao u Dinamo. Igrao sam na Kvarnerskoj rivijeri, zabio par golova i priključio se onom čuvenom ‘malom Ajaxu’, mladoj momčadi Dinama. Debitirao sam za prvu momčad protiv OFK Beograda, posebno pamtim kako sam zabijao Partizanu, a ukupno sam u Maksimiru proveo tri i pol godine. Bilo je to sjajno vrijeme, na treninge sam svojim Mini Morrisom vozio Vlaka, Tucaka i Čedu Jovićevića, družio se s Mlinarićem, Deverićem, Zajecom… A opet, uvijek je glavni za zafrkanciju bio Cico Kranjčar, on je bio vođa izvan terena – prisjeća se Keber svojih slavnih dana.

Na utakmicama Radnika bilo je između tri i četiri tisuće gledatelja

Imao je u to vrijeme u Dinamu, kako kaže, “direktorsku plaću”.

– To bi danas bilo, recimo, oko 20.000 kuna. Na mjesec dana otišao sam na Tuškanac, počeo izlaziti u Karaku i odjednom nisam imao prebijene pare! Sve ode za čas kad tako živiš. Odmah sam se vratio doma, u Rakarje, i odlučio tu sagraditi kuću. Zato sam i imao nešto veću plaću, jer nisam uzeo stan kao neki drugi igrači – priča nam Župetić.

Trener Dinama u to je vrijeme bio Mirko Bazić, potom i Rudi Belin, a Keber je teško dolazio do mjesta u udarnoj postavi. I poželio je otići u drugome smjeru.

– Sve sam dogovorio da odem u Graz, u Austriju, ali tad je vrijedilo ono pravilo da se ne može van prije 28. godine. Zato sam morao postati amater i otišao sam u Segestu. Međutim, kad smo ušli u drugu ligu, automatski smo postali poluprofesionalci i opet nisam mogao van! Tad sam se vratio u Radnik, želio sam igrati kao amater i zatim otići u inozemstvo, ali na kraju nisam otišao nigdje… Oženio sam se, dobio dijete i ostao u Radniku do kraja karijere – kaže Keber.

Suprugu je, priča dalje, upoznao na zabavi u Lomnici, pozvao je na ples, pristala je, a kasnije iste večeri dobila i pusu… Više na zabave nije imao potrebe ići.

– Kad sam vozio Mini Morrisa, mislim da su sve ženske htjele na vožnju, ha, ha… Ali ja sam imao svoju djevojku i to je bilo to. Išao sam i dalje na zabave, vozio ekipu, ali ja sam uvijek išao doma u 22 sata. Uostalom, dok sam bio u Dinamu, imali smo i kontrole, znali su nam dolaziti doma u provjeru. Nema toga, ne vjerujem nikome tko je tvrdio da može cijelu noć piti, a onda drugi dan igrati utakmicu. Dobro, možda ima i takvih, znam i ja priče o Baki Sliškoviću i takvima, ali to je onda valjda do genetike. Ja to nisam mogao – otvoreno je Keber, koji govori bez zadrške, prepun energije, baš kao nekad na igralištu, gore u vrhu napada…

Nogometno romantične bile su te osamdesete u Velikoj Gorici, u posljednjim godinama Kolareve, a kad su Keber i dečki iz centra grada preselili na novi stadion, počela je i jedna nova era. Ona je završila 2009., odlaskom Radnika u povijest, koju je počela stvarati HNK Gorica, danas uspješan prvoligaš.

– Odem povremeno na utakmice, ne mogu baš reći da sam redovan, ali odem. Živim blizu stadiona, čak i čujem kad padne gol, pa se znam zaletiti i na drugo poluvrijeme. I sviđa mi se kako klub funkcionira, vidi se da to Črnko jako dobro vodi, ali… – zastao je Keber, no odmah je bilo jasno da slijedi nastavak.

– Savjetovao bih mu da se malo više u klubu posvete omladinskoj školi. I našoj djeci, tu iz Turopolja. Znam da smo dio Europe, da se igrače mora dovoditi, kupovati i prodavati, ali ne smijemo zaboraviti na ovaj kraj. Uvijek je bilo igrača i u Vukovini, i u Kobiliću, i u Lukavcu… Evo, u naše vrijeme je devet igrača od prvih 11 Radnika bio iz Rakarja. I dvojica s Plesa. Znam, drugo je ovo vrijeme, ali važno je na to misliti, jer i toliki broj domaćih igrača sigurno je dio one čarolije koja je postajala na Kolarevoj.

Nogomet danas Keber prati i gleda, ali puno je više u jednom drugom sportu.

– Imam 40 goluba pismonoša, treniram ih i vodim na natjecanja! To me baš opušta, uživam zapaliti roštilj u dvorištu i dočekivati svoje golube na povratku u kaveze. Stalno treniramo, radimo na kondiciji, dobivaju i posebnu prehranu, miješa se desetak vrsta hrane, dodaju minerali… I svakog vikenda negdje putujemo, družimo se, natječemo i uživamo – završava priču Mladen Župetić.

Nastavi čitati

Reporter 393 - 21.05.2020.

Facebook

Izdvojeno