Sjediš u frizerskom stolcu, zakopčan do grla, gledaš u ogledalu kako onaj kreativni nered na tvojoj glavi preuzima nešto uredniju formaciju, a misli lete. Frizerka je, takve su one poslovično, jedva dočekala moju odluku da prekinem tišinu.

– Znaš što, sad malo razmišljam, stvarno jako puno frizera ima u Gorici… Nije valjda da svi tako dobro rade?

Više od toga nije bilo potrebno.

– A sad, kako tko radi, to ne znam, ali očito rade dobro kad su svi i dalje otvoreni. Ali da, na svakom koraku je frizer – primjetila je frizerka dok se lakoćom obračunavala sa završnim radovima na glavi sugovornika.

– Baš smo brojali, samo u centru Gorice, od semafora kod “robnjaka” pa do Park caffea, ima 14 frizera! Zvuči nemoguće, ali evo da ti ih odmah nabrojim…

I stvarno, ima ih 14. Na svakom uglu, u svim oblicima, cijelih 14 komada.

– Tko zna koliko ih ima kad bi uzeli cijeli Goricu i okolicu, valjda sto! Ma možda i više. Baš me to zanima…

Završila je posao, izvukla maksimum iz jedne nezahvale situacije, završio je i razgovor, ali ideja je ostala.

Foto: facebook.com/VG Legacy

Koliko ukupno ima frizera u Gorici, ima li ih zaista tako puno?

I koliko je to, uostalom, “puno frizera” za jedan ovakav grad, koji s okolicom ima više od 60 tisuća ljudi? Koliko, uostalom, stanovnika u prosjeku ide na jednog frizera? Jer ovo je posao u kojem je, čast izuzecima, praktički svaki stanovnik ujedno i mušterija nekog od salona…

Odgovore na sva ta pitanja za početak smo potražili u velikogoričkom Udruženju obrtnika. I naišli na manje probleme.

– Teško je, gotovo nemoguće odrediti točnu brojku, jer neki su prijavljeni kod nas, neki nisu, neki se vode kao neki drugi, srodni obrti… – govorila je ljubazna službenica dok je kopala po folderima.

Sljedeći korak bio je još malo suziti priču, pa se obratiti u gradski Ceh frizera. Predsjednik je Nikola Jančić, a predsjednik bi trebao valjda znati odgovor koji tražimo: koliko u Velikoj Gorici ima frizera?

– Prema podacima koje imamo iz Udruženja, u gradu i okolici imamo najmanje 141 frizerski salon! Međutim, to sasvim sigurno nije konačna brojka, rekao bih da je realno da ih ima više od 160. Sigurno – kaže Jančić, koji o tome je li to velika brojka i koliko je velika dosad i nije previše razmišljao.

– Stvarno nisam, ali ovako na prvu stvarno zvuči kao jako puno. A opet, ako 60.000 stanovnika podijeliš na 160 salona… To bi bilo skoro 400 ljudi na jedan salon, a kad se tako gleda, i nema nas previše. Uostalom, ja bih rekao da je u nekim davnim vremenima bilo i više salona po broju stanovnika, tako barem kažu priče…

Foto: Radio MonteCarlo

Kako god bilo, brojka je ogromna, pitanje je ima li tolike ponude u bilo kojoj drugoj struci, osim možda kad su u pitanju kafići. I svi rade. Svi se i žale, uvijek bi to moglo i bolje, ali saloni rade i opstaju.

– To vam je kao i u svakoj drugoj struci, ima onih koji rade jako dobro, koji ne znaju gdje će od posla, a ima i onih koji preživljavaju, muče se. Ali naravno da se možemo složiti s tezom da nije loše čim salona ima toliko puno – govori prvi čovjek Ceha.

Velikogorički frizeri međusobno su, naravno, zdrava konkurencija, a povremeno su i suradnici, zajednički nastupaju u raznim projektima, i to upravo kroz Ceh.

– Trudimo se, pokušavamo, organiziramo akcije kojima bismo si mogli pomoći, olakšati, ali odaziv na naše sastanke često je vrlo skroman. Jedni nemaju vremena, drugi nemaju interesa, treći mogućnosti i to se uglavnom svede na druženje nas nekolicine – kaže Nikola Jančić.

Najstariji frizerski salon u Velikoj Gorici je “Brico&Seka”, koji ove godine obilježava 70 godina postojanja, tijekom koji su Vinko i kćer mu Seka započeli ono što je nastavio njezin sin Tomislav. I uporno se tradicija ne da pred naletom konkurencije, novih i mladih snaga, sve većeg broja salona, u kojima danas više ne vrijede isti principi kao što su nekad vrijedili.

– Prije se u frizerskoj školi moralo odrediti hoćeš li se školovati za muškog ili ženskog frizera, a 1992. godine netko ‘pametan’ se sjetio da je to sve ista stvar. Od tad se jako malo pažnje u školi posvećuje muškim frizurama i mi danas imamo situaciju da je Mario, čovjek od 37 godina, najmlađi muški frizer u Velikoj Gorici – otkriva nam Jančić, svjestan da se slika neće mijenjati na bolje ni u budućnosti.

– Velikogorička frizerska škola je dobra, tu je jako puno talentiranih klinaca, pogotovo među onima koji imaju volju raditi na sebi, ali interes za školu generalno je sve manji. Današnju djecu više to ne zanima kao nekad, a samim time spuštaju se i kriteriji koji se traže za upis u školu, sve se to mijenja…

Foto: David Jolić/cityportal.hr, Foto Studio Ljubek

A kad smo već kod promjena, jednu važnu u život frizera donijela je pandemija. Kako je krenula korona, praktički svi frizeri počeli su naručivati mušterije, što nikad ranije nije bilo praksa kad je riječ o muškom šišanju. Danas je to postalo potpuno normalno, što odgovara i frizerima.

– Ma naravno, puno je bolje tako. Istina je da to nije bilo praksa u Velikoj Gorici sve do korone, ispada da smo u tom smislu čak i profitirali od te nesretne pandemije. Više nema gužvi, nema nepotrebnih čekanja, a to je u današnje vrijeme sve važnije. Nitko više nema vremena za gubljenje, sve se odvija puno brže, pa si tako više ne možemo dozvoliti da ljudi čekaju po dva sata. Da, ovo je puno bolja varijanta – zaključio je ovu našu priču Nikola Jančić.

On ima svoj salon, jednako kao i nešto više od 160 njegovih kolega vlasnika. Pa tu još idu i zaposlenici… Nema što, ova Gorica je raj za frizeraj…

Naš grad poznat je po brojnim poduzetnicima, obrtnicima i vrijednim ljudima, a zahvaljujući vama, našim čitateljima, uvijek otkrijemo i neke nove kreativne snage. Tako je i jedna prvotno zafrkancija među susjedama i prijateljicama, mladim mamama, dovela do ove priče o našoj sugrađanki Mariji Trputec i hit-poklonima koji izlaze iz njezine kreativne radionice, obrta za izradu personaliziranih poklona PeLoFraMa.

Njezina prijateljica, Renata Mioč, bila je odlučna u tome da se glas o Mariji pročuje, ne zbog reklame, jer joj kupaca ne nedostaje, nego zbog inspiracije.

– Mi smo već godinama susjede i prijateljice, djeca nam se druže..I tako promatram kako uz klince, vodi čitavo domaćinstvo, stalno je s njima, a onda je još i pokrenula obrt..Ništa joj nije teško i sve stigne. Kao da je sa svakim djetetom dobivala nove ideje! Ja sam isto redoviti kupac, imam troje djece i moje curice obožavaju njezine špangice, ja za sebe isto uvijek nađem nešto. Nije prvo znala da ću vas zvati, mislila je da se šalim, ali mislim da se treba čuti za takve žene – rekla nam je Renata.

Foto: stalak za narukvice iz rodilišta/PeLoFraMa

Četvero djece, muž, vrt, zečeki, piceki i obrt za izradu personaliziranih poklona– sve to ona može, a 30 joj je godina tek! To bi bio vrlo sažeti opis ove rođene Kurilovčanke. U obiteljskoj kući sada odrastaju i njezina djeca, čija su imena utkana i u naziv kreativne radionice, PeLoFraMa.

Ispričala nam je kako je sve počelo i kako usklađuje brojne obaveze.

– Pa, znate kako se neki ljudi s više djece žale kako imaju manje vremena ili ga uopće nemaju..Ja bacam kontru, hahaha..Prvo nam je došao Lovro, sad ima sedam godina, nakon njega Marko kojemu je šest, a kad sam bila trudna s Petrom krenula sam ukrašavati okvire, raditi personalizirane poklone za pričesti, krizme, rođendane i slično. Krenulo je kad sam otvorila stranicu na Facebooku. Najnovija ideja mi je došla s bebom Franjom, koji ima četiri mjeseca i to je stalak za narukvice iz rodilišta. To je totalni hit, stalno stižu nove narudžbe – priča nam vedra i simpatična Marija.

Foto: PeLoFraMa

Bez posebne reklame uspjela je doći do više od pet tisća pratitelja na FB stranici, gdje se mogu pročitati i oduševljeni komentari kupaca. Marijini personalizirani pokloni prodaju se diljem Hrvatske, a već je par paketa otišlo i izvan granica Lijepe naše. Za takav uspjeh zaslužna je čitava obitelj.

– Suprug Ivan mi je velika moralna i svaka moguća podrška, uvijek je uz mene i podržava svaku moju fiks ideju..On je i direktor obrta i moram reći da je najbolji šef, nisam boljeg mogla izabrati. I klinci pomažu na svoj način..Pakiraju i lijepe naljepnice, ali više je to igra..Tu su kadgod ima nekakvih ostataka, sklapaju nešto svoje i razvijaju kreativnost, to mi je draže nego da su ispred televizora – kaže Marija.

Foto: PeLoFraMa

Mlada obrtnica je u poslu i pokretu od ranog jutra..

– Više sam jutarnji tip, pa sam si organizirala da od 6 do 9 ujutro napravim pripremu za izradu poklona, organiziram narudžbe i sve što treba..Naravno, ostatak dana kako uhvatim vremena. Ne volim da ljudi čekaju, pa od narudžbe, uplate do isporuke prođe maksimalno tri dana. Treba razvijati povjerenje i fer odnos. U planu imamo i proširenje posla, nabaviti još jedan stroj za ukrašavanje šalica, ideja ne nedostaje. Zarada se itekako osjeti na kućnom budžetu, ali dalje ćemo ulagati u posao. Tako da kad završim s porodiljnim da mogu nastaviti poduzetničkim putem – otkriva nam naša sugovornica.

U razgovoru nam otkriva i kako se uz izradu personaliziranih poklona, četvero male djece i kućanstvu, brine i o vrtu, zečevima i pilićima. Baš kao što nam je njezina susjeda Renata na početku i rekla – sve ona stigne! Pa, u čemu je tajna?

– Organiziranost i muževa podrška. Mene sve to veseli, kud’ ja, tud’ i klinci. Želimo i da se zdravo hrane, pa srećom imamo uvjeta za uzgoj svega za naše potrebe. Znate kako se kaže – tko hoće nađe način, tko neće, nađe izgovor! – poručila je na kraju naša kreativna sugrađanka, Marija Trputec.

Nakon što je odradila školsko i županijsko natjecanje iz geografije, Marta Rak, učenica 5.a razreda Osnovne škole Nikole Hribara dobila je poziv na 29.državno natjecanje iz geografije za osnovne i srednje škole! Ovogodišnje je izdanje natjecanja održano, na veselje učenika i mentora, uživo i to od 12. do 14. travnja na otoku Krku, a domaćin je bila Osnovna škola Malinska – Dubašnica.

Sam plasman je već veliko priznanje kako za Martu tako i za njenu mentoricu Valentinu Japec, ali biti najbolji u državi tek je prava stvar! Upravo tu titulu, najbolje u državi u geografiji ponijela je naša sugrađanka u konkurenciji od 16 učenika koliko ih je pozvano iz cijele Hrvatske u kategoriji 5.razreda.

– Velika je to čast. Da bi došle do državnog natjecanja treba se proći školska i županijska razina, a nakon toga se čekaju rezultati i obavijest koji će učenici iz cijele Hrvatske biti pozvani na držanu razinu. Moram priznati da smo se nakon županijske razine, nadale tom pozivu budući da je Marta već tada ostvarila najveći broj bodova – istaknula je njena mentorica Valentina Japec te dodala kako se natjecanje sastojalo od dva dijela.

– Svi razredi su imali natjecanje u dva dijela. Prvi dio bio je istraživački rad i to se održalo 13.travnja. To je vrlo zahtjevna kategorija jer učenici tri i pol sata proučavaju materijale i moraju sami organizirati i iznijeti taj istraživački rad. Dan poslije održao se test znanja i geografskih vještina. U ukupnom zbroju bodova, Marta je osvojila 68.5 od mogućih 80 bodova te odnijela prvo mjesto! – ponosno će Martina mentorica koja u ovoj goričkoj školi radi već punih 20 godina, a ovo je prvi puta da je učenik ili učenica iz Hribara sudjelovala na državnom iz geografije pa je uzbuđenje bilo još i veće.

– Marta se puno pripremala i čestitam joj na njezinom, trudu, radu i požrtvovnosti i što pri tome nije zapostavila ostale školske predmete. Sreća pa je natjecanje bilo prije proljetnih praznika tako da se Marta mogla opustiti i odmoriti. Sada čekamo kraj školske godine, a Marta je savladala sve gradivo 5. razreda iz geografije tako da je ona svoj dio odradila. Bilo je tu i mnogih prijateljstava, djevojčice su se sprijateljile i dogovorile da će puno učiti kako bi se ponovno sljedeće godine našle na državnom natjecanju – otkrila nam je Japec.

Na njega ste, ako ste se ikad “muvali” Goricom, morali naletjeti. Stipo Bilić jedan je od onih sveprisutnih ljudi u društvenom životu ovoga grada, na više načina i u više oblika, a rezultat svega toga je ova teza iz prve rečenice. Negdje ste se, svih ovih godina, morali “očešati” o Stipu Bilića.

Rođeni je Banjalučanin, diplomirani teolog, u Velikoj Gorici posljednjih 36 godina, a za to vrijeme radio je kao vjeroučitelj u tri velikogoričke škole, kao vjernik laik djelovao je u Župi Navještenja Blažene Djevice Marije, a zatim je bio knjižničar u našoj Gradskoj knjižnici, pa nakon svega toga postao voditelj izdavačke djelatnosti u Pučkom otvorenom učilištu.

I, kao dio tog posla, urednik Ljetopisa grada Velike Gorice, koji je izašao nedavno.

– Što je to zapravo ljetopis? Najjednostavnije rečeno, to je ono što su stari Latini zvali Anali. Dakle, pregled svega što se u jednoj godini događalo na jednom području u svim mogućim poljima društvenog života, od kulture, sporta, politike pa na dalje – pojašnjava Stipo neukima.

Ljetopis izlazi od 2004. godine, prvi urednik bio je Drago Bukovac, a koncept je svih ovih godina ostao uglavnom isti.

– Da, tu su se zapravo događale samo sitne preinake, a tako je i ove godine. Ponosan sam i sretan kad uzmem u ruke ovogodišnje izdanje, mislim da je sadržajno prilično raznovrstan, da se bavi važnim temama, a posebno me veseli što nam se javilo i cijeli niz mladih autora – ističe Bilić i dodaje:

– Tu su spomenuti ljudi koji su svojim djelovanjem obilježili neko razdoblje, a imamo i obljetnice važnih događaja… Evo, prošle godine imali smo obljetnice početka Domovinskog rata, osnivanja 153. brigade, pa prve poginule s našeg područja, ali i obljetnicu događaja kao što je pješačko zavjetno hodočašće. Prisjetili smo se u ovom izdanju i ljudi koji su nas napustili prošle godine, poput Davora Štubana i Ivana Matanovića, odali priznanje DVD-ovima, KUD-ovima, ali i posebnim ljudima, kao što je dr. sc. Željka Mačak-Šafranko iz Lazine Čičke, koja je prva izolirala korona virus i pomogla cijelom svijetu.

Cijena Ljetopisa je 50 kuna, može ga se nabaviti na blagajni POU-a, a voditelj izdavačke djelatnosti okrenut će se svojim drugim aktivnostima.

– Pučko otvoreno učilište ima svoja standardna izdanja, kao što su Ljetopis, književna nagrada Albatros, pa onda Žir, list osnovnih škola grada i triju općina, koji izlazi više od 30 godina. Uz to, izdajemo i razne knjige, provodimo projekte u suradnjama s drugim institucijama, pripremamo nova izdanja. Knjiga je danas malo teška za izdavanje, sve se više okrećemo elektroničkim rješenjima, ali knjiga ipak ostane, uvijek ima svoju vrijednost – govori Stipo.

I doista, teška su vremena za knjigu, mlade generacije sve manje znaju kako miriše knjiga, vjerujući da je bolje, lakše i jednostavnije “svajpati” nego listati…

– Iz dana kad sam radio u knjižnici znam da u Velikoj Gorici postoji krug ljudi koji puno čitaju, pri čemu mladih nema previše, jer oni su najvećim dijelom na digitalnim sadržajima. Ali to je i normalno, e-knjige preuzimaju primat, a sad se u najrazvijenijim zemljama sve više koriste i zvučne knjige. Svaka od tih varijanti ima vrijednost, trendovi su takvi, ali ja vjerujem da će knjižnice ipak opstati. I sam puno više volim uzeti knjigu u ruku, poznajem jako puno ljudi koji tako razmišljaju, ali jasno je da će se i knjižnice morati prilagođavati vremenu, tehnologiji… Ništa ipak ne može zamijeniti osjećaj da primiš knjigu u ruku, taj miris, osjet. Problem je i što su knjige kod nas prilično skupe, nema te kulture kupovanja knjiga, zato je sretan onaj tko u Hrvatskoj proda knjigu u nakladi od tisuću komada – priča Bilić.

Često će u razgovoru spominjati imena iz mladosti, vrtjeti film Gorice kakva je bila prije dva ili tri desetljeća, vraćati se da te dane. I da nije naglaska, koji se i dalje jako dobro drži, lako bi se dogodilo da zaboravimo da je s druge strane stola “dotepenec”.

– Jesam, ali u ovom gradu jako dobro prihvaćeni dotepenec – ubacuje se Stipo pa kreće pričati svoju životnu priču.

– Iz rodne Banja Luke nakon osnovne škole sam upisao Klasičnu gimnaziju u Zadru, u sjemeništu, u programu koji je namijenjen za školovanje budućih svećenika. Nakon što sam odslužio vojsku, došao sam 1982. na fakultet u Zagreb, a od 1986. sam ovdje, u Velikoj Gorici – prepričao je Stipo.

Zaposlio se 1992. godine kao vjeroučitelj u OŠ Eugena Kvaternika, zadržao se u zbornici sljedećih 13 godina, a u tim danima ni sanjao vjerojatno nije da će jednom od svojih učenika godinama poslije davati intervju za lokalni mjesečnik.

– To zapravo i nije toliko čudno, jer praktički je nemoguće da se prošećem gradom, a da ne sretnem nekoga od svojih bivših učenika. Uz tih 13 godina u Kvaterniku, bio sam kratko i na zamjenama u Pokupskom, odnosno u Srednjoj strukovnoj školi, a to znači da je jako puno ljudi prošlo kroz moje razrede. Neke od tih ljudi više ni ne prepoznajem, ipak je to punih 30 godina otkad sam počeo raditi u školi…

Kao tinejdžer želio je biti svećenik, u tom se smjeru i školovao, pa na kraju ipak otišao u drugom smjeru i odlučio se za poučavanje o vjeri, o Bogu, o Crkvi. Vjerskim temama bavi se i danas, kad je u izdavačkoj djelatnosti, a teolog u njemu promatra i osmatra i nedjeljom na misama.

– Velika Gorica je i dalje generalno vjernička zajednica, ali treba u tome svemu biti i realan – započinje Stipo raspravu na ovu temu.

– Prvo je pitanje što je uopće vjera. Odnosno, koliko smo mi zaista vjernici. Jesam li vjernik zato što sam kršten ili zato što tako živim, što svoju vjeru primjenjujem u životu? Ja bih rekao da ima puno ljudi koji stvarno žive svoju vjeru, ali isto tako ima i jako puno ‘tradicionalista’, koji je izjašnjavaju kao vjernici jer su ih tako učili roditelji, a vjera im ništa ne znači, osim od Uskrsa do Božića.

Nastavak je slijedio u jednom dahu…

– Vjera je ono što ja živim, ono po čemu će me ljudi prepoznati i reći: ‘Da, on je vjernik!’ Ja sam vjernik zato što za mene to ima smisla. Kao društvo smo postali preveliki racionalisti, previše toga si moramo nacrtati na papiru, a vjera nema plan, vjera nije racionalizam. Vjera je duša, ono što izvire iz mene.

Na pitanje jesu li velikogoričke crkve danas punije ili praznije, kratko je zastao.

– Drukčiji duh je zavladao na misama. Teško je reći jesu li crkve punije ili praznije, uvijek su to otprilike iste brojke, no ja uvijek volim reći da se crkva ne gradi za polnoćku, nego za svaki dan. Iako, mi se kao narod još dobro i držimo, pogotovo ako gledamo zapadu, gdje je vjera postala nešto onako, usputno – ističe Stipo Bilić.

– Uvijek postoji taj odnos materije i duha, koliko ja u svojem duhu imam zadovoljstva, odnosno koliko zadovoljstva pronalazim ‘ubijajući’ se od posla zbog materijalnog. To je pitanje običnog čovjeka, koliko mi sebi kao vjernici znamo osvijestiti vjeru – zaključio je ovaj dio priče.

Uskrs će, kaže, provesti s majkom u Slavoniji, u blizini Lipika, već po tradiciji.

– U vremenima pandemije i rata, čovjek se zapita što je zaista najvažnije. I odgovor je jasan, zdravlje i bližnji. Svake godine sam na Uskrs s majkom, bit ću i ove, volim tako obilježiti ovaj veliki blagdan.

Točnije, najveći kršćanski blagdan.

– Uskrs donosi i patnju, i radost, i veliku pobjed na kraju, a to je, zapravo, život. Uvijek će biti i patnje i radosti i veselja i muke. Isus odlazi u grob bez ičega i ustaje bez ičega, a to je bit. Sve što imam je moje tijelo i moja duša, samo to ću ponijeti sa sobom. Uskrs pokazuje koliko je malo potrebno od velikog slavlja do muke, pa pobjede na kraju. Kad čovjek sebe spozna, kad prođe sve, i ostane ja – zaključio je Stipo.

Frkin i njegova energija

Tijekom devedesetih godina župljani Župe Navještenja BDM smatrali su Stipu Bilića “pomoćnim svećenikom”. Stalno je bio tu negdje, u i oko crkve, župnog ureda…
– Pomagao sam župniku Josipu Frkinu u vođenju knjiga, bavio se tehničkih stvarima i organizacijom, a sudjelovao sam i u obnovi crkve 1995. i 1996., zatim i kapelice Sv. Lovre – pojasnio je svoju ulogu Stipo, koji i danas pamti dane suradnje s Frkinom.

– Ostavio je velik trag. To je čovjek koji je i u poznim godinama imao nevjerojatnu energiju. Bio je tu jako dugo, gotovo trideset godina, poznavao je jako puno ljudi. Došao je u rujnu 1981., dovršio je osnivanje Župe Sv. Petra i Pavla, zatim i Bl. Alojzija Stepinca… Okupljao je ljude oko sebe, bio je svećenik starog kova koji je želio uvijek biti ljudima na raspolaganju. Koji put je među nama bilo i napetosti, znao sam ja stvari vidjeti drukčije nego on, a župnik je često bio prilično tvrdoglav. Je, prihvaćao je masu stvari koje sam mu sugerirao, ali uvijek je imao svoj smjer – prisjetio se legendarnog župnika.

Kako je betonski vijenac spasio stvar

U vrijeme potresa, kad je nastradao toranj na crkvi Navještenja BDM, Stipo Bilić se u mislima vratio na sredinu devedesetih, kad je vodio radove na obnovi crkve.

– Da u to vrijeme na crkvi Navještenja BDM nije napravljen jedan betonski ‘vijenac’, na kojem smo inzistirali po naputku ljudi iz struke, taj potres jako bi oštetio crkvu. Oštećen je toranj, na kojem se ništa nije moglo raditi tijekom te obnove, ali crkva je ostala kompaktna. Bez tog ‘vijenca’, lako je moguće da bi se ‘rasula’ slično kao crkve u Odri, Pokupskom…

Zašto ipak nisam postao svećenik…

Odrastajući u Banja Luci, u vjerničkoj obitelji, uz svećenike iz tamošnje župe, Stipo Bilić poželio je biti svećenik. Otišao je u srednju školu u sjemenište u Zadar, u klasičnu gimnaziju.

– Gimnazija je bila jako teška, program s pet stranih jezika, mnogima to nije išlo, ali mene vežu lijepe uspomene za te dane. I danas rado odem u Zadar, vidim se s profesorima – kaže Bilić, koji se negdje usput ipak predomislio. I odlučio da neće biti svećenik, da nije “taj”.

– To je bila moja odluka, smatrao sam da je tako ispravno i kod toga i dalje stojim. Ostao sam dobar i s profesorima, i s kolegama, a u toj priči bit će zanimljiv jedan podatak. Od nas 42 u generaciji u školi, maturiralo nas je devet, a od toga su šestorica postala svećenici!

Došao zbog sestre, koju možda i znate…

Prije 36 godina, kad je Stipo Bilić doselio u Veliku Goricu, taman je bio prolazio veliki val doseljavanja, nakon velikog građevinskog “booma”, no on je imao jako dobar razlog da dođe baš u Veliku Goricu.

– Došao sam te 1986. godine, rekao bih, igrom slučaja. Moja nastarija sestra udala se u Goricu, pa sam i ja došao za njom. Ne kod nje, nego u svoj podstanarski stan, ali ljepše je bilo biti blizu sestri – kaže Stipo.

Za tu sestru mnogi su naši sugrađani čuli, jer riječ je o dugogodišnjoj goričkoj zubarki Kaji Gmaz. Ona je najstarija sesta u obitelji u kojoj je bilo desetoro djece!

– Da, pet sestara i nas petorica braće – kaže Stipo iz loze banjalučkih Bilića, koji su u najvećoj mjeri postali Goričani.

– Kaja je došla prva, ja za njom, a poslije su došli još i brat i sestra, pa još jedan brat… Svi smo bili na okupu pa nam je bilo puno lakše. Od desetero djece, nas sedam živjelo je u Gorici. Jedan brat umro je prije pet godina, ostalo nas je šestero. Jedna sestra je u Americi, a jedna u Slavoniji, skupa s bratom i mamom – nabrojao je Stipo.

‘Ljeta na terasi Galženice se pamte…’

Više od tri i pol desetljeća u jednom gradu možda je i dovoljno da jedan “dotepenec” to prestane biti, jer davno je bilo kad je došao…

– Gorica je tad bila naselje u kojem su dominirale kuće, s puno manje zgrada, ali imala je bogat društveni život, imala je dva kina, u POU-u i u Galženici, koja je imala i kafić na terasi… Tamo se baš puno ljudi skupljalo, ljetne večeri su gore bile prekrasne. Kino nam je u to vrijeme bilo sve – pamti prijelaz s osamdesetih na devedesete Stipo, koji je siguran:

– Nisam pogriješio što sam odabrao Goricu za život. Ovo je moj grad. Gorica mi je puno dala.

Dok iz minute u minutu pratimo rat u Ukrajini, istovremeno se događa i humanitarna kriza s tisućama potresnih izbjegličkih priča.  Među prvim ukrajinskim obiteljima koje su sigurnost od ratnih stradanja potražile u našem  gradu našla se i obitelj uspješnog i mladog poduzetnika Sergeiia Seliutina i njegove supruge Ganne. O njihovom putovanju od Harkova do Velike Gorice i o tome što su sve proživjeli, popričali smo u prostorima Teniskog kluba iTeam Velika Gorica u Cvjetnom naselju, a pridružio nam se prevoditelj s ukrajinskog Andrej Pavlešen i predsjednik kluba Miha Troha, koji nas je i spojio s ovom obitelji iz Ukrajine.

Foto: Ivan, Sergeii, Ganna i Mariia Seliutin u Teniskom klubu iTeam V.Gorica/cityportal

Odluka o napuštanju grada u kojemu su imali više nego li lijep i uređen život, pala je s prvim ruskim granatama koje su krajem veljače zasule njihov Harkov, drugi po veličini ukrajinski grad. Trebalo je spasiti troje male djece, osmogodišnjeg Ivana, petogodišnju Mariiu i najmlađu Vasylisu, kojoj je tek godinu i pol dana, a tu su i stari roditelji, pričaju nam.

– Na odlazak iz Harkova smo se odlučili odmah nakon što su počele padati granate u 5 ujutro. No, potrajalo je nekoliko sati dok nismo krenuli, jer su se roditelji predomišljali, ali svi smo na kraju došli. Sveukupno nas osmero u dva automobila. I pas! Roditelji su bili hrabri, baka se još i oporavljala nakon operacije, bilo je to teško i iscrpljujuće putovanje – priča Ganna.

Strah i neizvjesnost pratili su ih čitavim putem, a smrtonosnim ruskim projektilima izbjegli su doslovno u zadnji tren.

– Stalno smo slušali vijesti s radija i shvatili smo kako su područja kroz koja smo prošli bila napadnuta samo sat vremena nakon što smo uspjeli pobjeći, doslovno smo se spasili u zadnji tren. Vidjeli smo i jako puno vojnih vozila, koja su nam dolazila ususret, a pogled nam je bio čitavo vrijeme usmjeren prema nebu, bilo nas je strah zračnih napada – prisjeća se tih zastrašujućih sati.

Foto: Obitelj Seliutin iz Ukrajine u Velikoj Gorici/privatni album

Sergeii nam otkriva kako prelazak granice nije bio lagan, jer osim što su ih tamo dočekale višesatne gužve trebalo je dobiti i dozvolu za izlazak.

– Bila je velika gužva na cesti, jako puno ljudi je odlazilo, nije bilo kontrolnih punktova i uspjeli smo se probiti između dvije ratne zone. Na graničnom prijelazu s Moldavijom nisu me htjeli pustiti zbog godina, uvedena je vojne obveze, no prema zakonu kao otac troje maloljetne djece imao sam pravo na izlazak i na kraju su nas pustili.

Zbog toga su u Moldaviji proveli tri dana, a u Rumunjskoj su prespavali jednu noć. Trebalo im je punih deset dana i tri tisuće kilometara da bi 5. ožujka konačno stigli u Veliku Goricu. Ganna otkriva kako su odmah nakon prelaska ukrajinske granice osjetili solidarnost sasvim nepoznatih ljudi.

– U trenucima kad vas vaši susjedi napadaju vi se zatvarate i ne želite se ni sa kim družiti. Jako vam je teško i osjećate se loše, ranjivo. I onda dođete preko Moldavije do Rumunjske, gdje na benzinskoj pumpi troje ljudi se zaustavlja i pita nas treba li nam kakva pomoć..odmah su nam našli smještaj, u Rumunjskoj nas je primila jedna obitelj kod koje smo prenoćili.

Foto: Ukrajinska obitelj Seliutin u V.Gorici/privatni album

Jedan od prvih Velikogoričana kojeg su upoznali je Miha Troha iz Teniskog kluba iTeam, koji je gradskom Crvenom križu javio kako su i vrata njegovog kluba otvorena za male izbjeglice.

– To kako smo upoznali Mihu je magija i naša sreća. Kad smo došli ovdje u Veliku Goricu, u Crvenom križu su nam dali Mihin broj i čim smo ga vidjeli i pogledali ga u oči..Nije nas ostavio, počeo se angažirati kako bi nam pomogao i kad naiđete na takve ljude, tu pomoć, smirite se, bude vam puno lakše, strah prestaje – kaže Ganna.

Ovdje su smješteni kod ‘prijatelja od prijatelja’, jako im odgovara smirena atmosfera, sigurnost. Obilaze okolicu, djecu su upisali na aktivnosti.

– Hvala Bogu djeca nisu previše istraumatizirana, jer smo izišli na samom početku, čuli su samo par eksplozija, pa nije previše utjecalo na njih. Svjesni su da je u Ukrajini rat, svaki nas dan pitaju je li škola čitava, navikli su putovati s nama po svijetu i ovo im je kao neki izlet, nisu još svjesni koliko će to trajati. Žele se čim prije vratiti, ali lakše to podnose od nas odraslih. Sve im je zanimljivo, razgovaraju na nekom novom jeziku, upoznaju nove ljude, ali svi se želimo čim prije vratiti – pričaju.

Iako se sad osjećaju sigurnima i dalje je tu velika briga za sve njima drage koji su ostali u Ukrajini. Stoga se svakodnevno čuju s rodbinom i prijateljima i vjeruju kako će se ubrzo i oni vratiti u svoju domovinu.

– Naš grad je jako razrušen i uništen i zvati to specijalnom operacijom je licemjerno. Situacija je takva da jako puno ljudi ne želi otići, jedan dio jest otišao, ali to je u odnosu na naše ukupno stanovništvo relativno manji broj ljudi. Moral je visok, vidimo da je ruska vojska dosta uništena, vjerujemo da će pregovori uroditi plodom i da će se Ukrajina uspjeti obraniti – kaže nam Sergeii.

– Teško je, ali svakako se planiramo vratiti. Ako granata padne na našu kuću i uništi je, tko će to drugi obnoviti nego mi? Ukrajina je naš dom i tamo se želimo vratiti. Uopće ne razmišljamo da će to još dugo potrajati, vjerujemo da ćemo se brzo vratiti  – uvjerena je Ganna.

Foto: Miha Troha, Sergeii i Ganna Seliutin, prevoditelj Andrej Pavlešen u Teniskom klubu iTeam/cityportal

Brojni naši sugrađani odmah su se odazvali pozivu na akciju za ukrajinske izbjeglice, kojih je trenutno pedesetak u našem gradu. Među njima je i puno onih koji se mogu pronaći u priči ove obitelji, jer su i sami prošli rat i izbjeglištvo u Hrvatskoj.

– Čovjek gleda na vijestima sve to u Ukrajini i pitaš se kako još možeš pomoći tim ljudima koji bježe od rata. Osobno mogu pomoći tenisom, kako bi se čim prije uključili u društvo i lakše se snašli, upoznali se međusobno. S tom sam idejom nazvao gradski Crveni križ, ponudio za djecu iz Ukrajine treninge. Sergeii mi se odmah javio i odmah smo se nekako povezali, imamo i djecu slične dobi. Inače sam iz Vukovara i mi smo doslovno izišli u zadnji tren, nas troje u ‘jugiću’, mama je još bila i trudna. Isto tako smo se morali snalaziti i tada su našoj obitelji u pomoć priskočili nama tada nepoznati ljudi i pomogli. Tako sam se nekako i poistovjetiti s njihovom situacijom. Klinci su se super snašli, pokušat ćemo što više ukrajinske djece uključiti u sportske aktivnosti u gradu – ispričao nam je Miha Troha iz Teniskog kluba iTeam.

Foto: Ivan Seliutin iz Harkova s novim prijateljima iz Teniskog kluba iTeam/cityportal

Upravo ta pomoć njima nepoznatih ljudi, empatija koju osjećaju na svakom koraku, solidarnost s njihovom tragedijom, pružila je ovoj obitelji iz Harkova toliko potreban osjećaj sigurnosti i nadu u bolje sutra.

– Dok smo bili tamo, kad su počeli napadi i čitav taj put koji smo prošli kroz ratne zone, granice..za nas je postojao samo taj trenutak, samo ‘danas’, nismo znali što se može dogoditi idući sat, idući dan..Sad se navikavamo na to da ovdje u Hrvatskoj postoji ‘sutra’ i zahvalni smo na tome – završno nam kažu Ganna i Sergeii Seliutin.