Priča iz kvarta
Evica Šajgo nakon 44 uspješne godine u obrazovanju odlazi u zasluženu mirovinu
Svaka generacija joj je bila posebna, drugačija.
Evica Šajgo, jedinica je svojih roditelja, nakon 44 godine rada u školi, zatvara to poglavlje svojeg života i odlazi u zasluženu mirovinu. Bila je to prilika da se zajedno s njom prisjetimo njenog životnog i profesionalnog puta.
“Krenulo je to negdje u osmom razredu osnovne škole, imala sam odličnu učiteljicu Mirjanu Hrenković, i iz ljubavi prema njoj sam odlučila upisati pedagošku gimnaziju. Moj tata je protestirao na moj odabir, obzirom da sam voljela kod kuće rastavljati i popravljati, smatrao je to promašajem. Nisam se dala, a on mjesec dana nije razgovarao sa mnom. Nakon gimnazije upisala sam pedagošku akademiju, i opet je bila ista priča, treba li to meni, imamo kuću, pa možemo otvoriti servis, pa da tu radim, tko zna gdje ćeš i kad dobiti posao. Jedino je mama bila potpora koja je sve to premostila. Kad sam diplomirala bio je ponosan, čak me iznenadio dolaskom na fakultet onaj dan kad sam branila diplomski. I pomirio se time da ću biti učiteljica.” – prisjeća se Šajgo.
foto: Privatni album
Kao dijete je, kaže, bila poslušno-neposlušna, a kad ju je nešto zanimalo, ako nije išlo legalno, išlo je ilegalno. Rado se prisjeća svog djetinjstva jer, bilo je to neko drugo vrijeme u odnosu na danas kada je djeci sve dostupno, i s malo čim su zadovoljni.
“ Kao djeca sami smo izmišljali igrice, bili zaokupljeni s tim što smisliti pa se time zabavljati. Sjećam se da sam kao dijete u vrijeme postavljanja kanalizacije u Trnskom, kad su stigle velike betonske cijevi za koje su roditelji strogo zabranili da ne smijemo tamo, također bila vrlo znatiželjna. Naravno trebalo je probati provući se, hodati po njima, u jednom trenu mi se noga poskliznula i ozlijedila sam se, ali nisam htjela priznati ni da mi nokte čupaju, iako tata je bio uporan i rekla sam istinu, a uspomenu na taj pad imam i danas.”
Jedan bicikl tada je vozilo je njih desetero. U školu su išli u Remetinec, imali puno do nje, pa su na tom biciklu vozili torbe, i bio je to za njih čisti gušt.
foto: Privatni album
A zašto je tata mislio da će prije uspjeti kao serviser, nego kao učiteljica? “Kad se pojavio prvi televizor, jedini smo ga imali, otvorili bismo prozor, skupilo bi se cijelo susjedstvo, postavili bi stolce i gledao bi se program. A onda se televizor znao pokvariti, pa bih ja prčkala po njemu i iz nekog razloga bi proradio. Voljela sam i mami rastaviti šivaću mašinu, čistila je, podmazala, voljela sam sastavljati i rastavljati, sve lutke su mi bile bez ruku i nogu. “
Ali ne samo da nije išlo prema tatinom, nije išlo ni po Evičinom planu.
“Nakon srednje škole predala sam papire na engleski, no tu se umiješao moj profesor iz engleskog iz srednje, koji je smatrao da ja trebam ići u drugom smjeru. Uzeo je moje papire s engleskog i prenio ih na fiziku i tehnički. Sjećam se kad sam pogledala bilo nas je 28 upisanih, a skoro pola su bile cure, no bili smo kompaktna grupa s muškim kolegama oni su nama odradili strojarski dio, a mi smo njima pisale što je trebalo.” – govori Šajgo.
Nakon fakulteta krenulo je pisanje molbi za posao davne 1976. godine. Ondašnja Goričanka, u to vrijeme Turopljac, trebali su referenta za kadrove, pa se time odlučila baviti dok se ne ukaže druga prilika. Često je bila na Zavodu za zapošljavanje jer joj je takav bio posao, i jedna od djelatnica dala je informaciju kako je u školi u Šćitarjevu raspisan natječaj, te da krene u svoju struku. Kako kaže, bilo ju je strah da neće biti primljena, ali predala je zamolbu. Dobila je posao i počela raditi tamo u školi, a to ju je ujedno natjeralo da položi vozački.
“Imala sam 23 godine kad sam počela, bilo mi je prekrasno. Dan danas kad se sjetim Šćitarjeva, prekrasnih pet godina, mala škola, malo nas je bilo, stara škola, na katu kad smo hodali bili smo pažljivi da ne propadnemo dolje, peć na drva…Predivna djeca, roditelji, mali razredi. Tada sam predavala fiziku, tehnički i tjelesni.”
foto: Privatni album
Nakon pet godina u ovoj maloj školi, uslijedila je promjena. “Šćitarjevo je bila područna škola današnje Osnovne škole Eugena Kumičića, i kolega koji je ovdje radio je iz Mičevca i pitao je bi li se mi mogli zamijeniti. Meni je to odgovaralo jer sam u to vrijeme živjela u Zagrebu, a bio je izazov okušati se raditi u gradskoj školi.” – kaže Šajgo.
Ističe kako je nekada bilo lakše raditi, sam predmet¸tehnička kultura, doživio je neke promjene u odnosu na prošlost koje baš nisu dobre. Puno je teorije koja bi se mogla daleko bolje odraditi kroz praktičan rad, smatra. Također, pojašnjava kako je velika razlika i među djecom, od samog interesa, nekako i to njihovo druženje, pomaganje jedan drugom, želja da sami nešto naprave je drugačija.
Od samog početka želim postaviti jedno, nekima će se činiti banalno pitanje. Eva ili Evica?
“Moj profesor u srednjoj školi mi je rekao: ”Slušaj Evica je deminutiv, a ti to više nisi. Ti si Eva.” I od tada, pa čak ni u Kumičiću nikome nisam bila Evica. Moram priznati da mi je Eva draže jer se tako zvala moja baka po kojoj sam i dobila ime.”
foto: Privatni album
44 godine je provela u školi, svaka generacija je bila posebna, drugačija.
“Uvijek pamtim razrede, ostaje mi u sjećanju kad smo se dijelili kad je otvorena škola u Velikoj Mlaki, to je bila posebna generacija. Uvijek sam dobivala “teške” razrede, ali ta djeca me i dan danas pozdravljaju, javljaju se. Imala sam učenika s kojim je dan počinjao i završavao. Rekao mi je kad smo se sreli “ja sam onaj koji vam je pio krv na slamku”, i baš je bilo tako, ali kad me danas sretne nema šanse da mi neće pomoći nositi vrećice i zahvaliti što danas ima svoj zanat. I tad sam baš ponosna.”
Dobitnica je nagrade za životno djelo „Rudolf Perešin“ koju dodjeljuje Zajednica tehničke kulture Zagrebačke županije a godišnju nagradu je dobila i njena kolegica Katarina Grgić Noršić koja joj je nekad bila učenica što samo govori koliko kvalitetno je Šajgo prenosila znanje na svoje učenike.
Nagrada joj puno znači jer iza te nagrade stoji Udruga Društva pedagoga tehničke kulture i informatike Velika Gorica koja ju je predložila, gradska zajednica koja daje potporu, sretna je jer su je prepoznali i preporučili.
“Šćitarjeva se rado sjećam, najviše djece, sad kad sam dobila ovu nagradu, nazvao me jedan učenik koji već ima svoju djecu, iz prve generacije, rekao mi je “raska, još uvijek vas nisam zaboravio, moram vam čestitati na nagradi”, to me stvarno razveselio jer iako je to bila prva generacija ima još onih koji vas se sjećaju.”
Kako kaže u obrazovanju nijedan dan nije isti, nema pelcera, svaki put ista taktika drugačije pali. Svake godine sudjelovala je s učenicima na raznim natjecanjima, a ostvarivali su zapažene rezultate i na razini županije, ali i države.
Pitam zašto je strah i trepet djeci. “To sam čula, ali nikoga nisam vrijeđala, udarila, no činjenica je da ne odstupam od zadanog. Sjednite, izvadite stvari, idemo odraditi, nema priče. Držim se i tu ne odstupam, ne zanimaju me izgovori.” – kaže Šajgo.
Odlazi u mirovinu nakon 44 godine u obrazovanju. Kako kaže, polako je izgubila ideje, i očito je da je vrijeme da ode. Djeca vole mlade ljude, srce hoće, ali vam priroda ne da dalje.
“Ne mislim stati, imam unuke, među njima đaka prvaka, u gradskoj zajednici i dalje mislim gurati tehničku kulturu, možda samo iz druge perspektive. Društvo ima svoj prostor, imamo strojeve i cilj je okupiti djecu, nadam se samo da će korona popustiti.”
U svom životu ne bi ništa mijenjala, odabrala bi isto zanimanje i istu komponentu u predmetu. Možda bi se, kako kaže, manje brinula oko nekih drugih stvari.
“Toplo mi je oko srca kad sretnete nekad pačiće peti razred, a danas su to odrasli ljudi, ili kad ih sretnete u školi i kažu vam da su došli upisti svoje dijete u prvi razred. Veseli kad se sjete, kad dođu pozdraviti. Tek ih kasnije istinski upoznate.”
Na kraju možemo samo zahvaliti na svim godinama rada s djecom, i poželjeti ugodne umirovljeničke dane, profesorici koja je doista živjela svoj poziv.
Priča iz kvarta
Zoran Postić, naš susjed, svjetski prvak: ‘Jesam automehaničar, ali sam lovac u duši’
Na zadnjem Svjetskom prvenstvu u natjecanju lovačkih pasa i lovaca Sveti Hubert naš je sugrađanin s oštrodlakim njemačkim ptičarom imena Daffy osvojio titulu prvaka svijeta.
Možda već godinama stanje svog limenog ljubimca s punim povjerenjem predajete u ruke vještog automehaničara Zorana Postića iz Pleške ulice, a da ni svjesni niste kako je vaš majstor ujedno nositelj zlata za najbolji par lovačkog psa i lovca na svijetu!
Nije to mala stvar, pogotovo ako su vam u konkurenciji većinom profesionalci, jer Postić je u ovim natjecanjima iz čiste ljubavi. Ispričao nam je, među ostalim, sve o lovačkom zlatu, lovu nekad i danas, te o ptičarima Od Postića, koji su Veliku Goricu postavili u središte lovne kinologije na svijetu.
Na zadnjem Svjetskom prvenstvu u natjecanju lovačkih pasa i lovaca Sveti Hubert, održanom u Srbiji, naš je sugrađanin s oštrodlakim njemačkim ptičarom imena Daffy osvojio titulu prvaka svijeta.
– Prvi put sam pobijedio Svjetsko prvenstvo u Svetom Hubertu, a dosad sam bio dvaput viceprvak u toj disciplini, u Danskoj i Francuskoj. S mojim psom, koji se zove Ringo od Postića, Nikolina Koščević je osvojila i prvo zlato za žene na svijetu u radu pasa ptičara u Francuskoj 2013.godine – kazao je Postić.
Sveti Hubert je inače naziv za kinološko-lovačku disciplinu u kojoj se psi kroz teren kreću i love sa svojim vodičem, te se ocjenjuju na temelju njihovog međusobnog odnosa, odaziva psa, vještine gađanja i razumijevanja sigurnosti oružja, međusobnog razumijevanja psa i lovca te sposobnosti da love uz međusobno poštovanjem, temeljito i odgovorno.
Kao i kod većine lovaca kojima je lov hobi kojemu posvećuju svaki slobodni trenutak, tako se i kod Zorana Postića ljubav prema lovu razvila od ranog djetinjstva.
– To je nasljeđe. Praktički od kad sam prohodao počeo sam s ocem ići u lov i tu se ta ljubav potvrdila. Nažalost, on je rano umro, imao sam 13 godina, pa sam sam razvijao taj svoj put. Puno su mi pomogli moj stric i prijatelji, familija. Na kraju se došlo do ovakvih rezultata – kazao je naš sugovornik.
Kaže kako je od te ljubavi prema lovu, razvijanjem vještina i sigurnosti krenuo i s natjecanjima.
– Kad imaš dobrog psa i to ti ide, satisfakcija ti je da pokažeš svoje vještine, odmjeriš snage. Nakon rata sam krenuo na neka značajnija natjecanja. Meni je to hobi, no u svijetu u kojem se mi natječemo su većinom profesionalci, veći su im interesi, teško se izboriti za rezultat. Taj uspjeh je potvrda dobrog rada – rekao je.
Postićevi ptičari postavili Goricu u središte lovne kinologije na svijetu
Među lovcima su nadaleko poznate i njegove vještine dresure i uzgajanja lovačkih pasa. Postić pse uzgaja više od dva desetljeća, pa su nakon nekoliko generacija u jednom leglu izoštrene sve karakteristike njemačkog oštrodlakog ptičara.
– Od 1985. godine imamo njemačke oštrodlake ptičare, a uz mene su moj prijatelj i kum Stjepan Kenig, Željko Peterlin i Čedomir Postić. To je jedna grupa koja se bavi s tim psima, jer teško čovjek to sam može obavljati, puno je tu posla. Uz taj posao sa psima, koji mi je zapravo hobi, sam automehaničar po struci i od toga živim, vodim svoju radionu. Od ovog hobija nema zarade, to radiš, jer to voliš. Jesam automehaničar, ali sam lovac u duši – priča Zoran Postić.
Kaže kako mu je teško izdvojiti nekog od brojnih pasa, jer puno je izuzetno dobrih pasa sa sjajnim rezultatima.
– Ares, pa Daffy, Ringo… Velika Gorica je što se tiče lovne kinologije sigurno jedno od najjačih središta ne samo u Hrvatskoj.nego i u svijetu – kaže naš lovac.
Što se tiče lovstva danas, moglo bi to i bolje, smatra.
– Naslijeđe lovstva je od davnina, no u početku je ono bilo rezervirano za plemstvo, za elitu. Nakon ovog našeg rata dosta se sve srozalo, ukinute su neke stvari poput stažiranja, red neki. Danas nažalost ljudi plate 500 kuna, polože ispit, dobiju dozvolu za nošenje oružja i oni su lovci. Teško je sad tu nekoga kriviti, ali sigurno da nije dobro. Taj staž za lovca je nekad bio od godinu do dvije godine i postojao je mentor koji je obučavao, čitava grupa je odlučivala je li netko spreman za ispit, koji je bio dosta strog. No, danas se srećemo s ljudima koji nisu zadovoljili osnovne kriterije, niti baratanje oružjem, niti lovačkog znanja i etike i to baca jako ružnu sliku na nas lovce. Sigurno bi trebalo nešto mijenjati. Ako smo sve kopirali od Europe, povedimo se za njihovim primjerom, gdje oni imaju prezentacije sa školskom djecom – ispričao je Postić.
Govoreći o potrebi puno dužeg pripremanja za stjecanje titule lovca, Postić se prisjeća jednog od njemu najvažnijih mentora:”To je svakako Hari Herak, koji je bio 27 puta prvak svijeta u raznim disciplinama s raznim psima. Od njega sam puno učio i naučio, puno mi je pomogao savjetima i iskustvom, on je jedna od ikona tog sporta u svijetu, gdje je više priznat nego doma.”
Obzirom kako je osvojio sve što se u ovim natjecanjima može, Postića veseli mentoriranje nekih novih talenata, od kojih ističe Josipa Sovinu.
– Više se treba poraditi na edukaciji, jer lov nije ubijanje. Čovjek je tijekom povijesti poremetio prirodnu ravnotežu i sad se čovjek treba brinuti da se ona dalje održi – poručuje Zoran Postić, naš susjed, svjetski prvak.
CityLIGHTS
Buševski čuvar vremena David Dodić vraća sjaj starim satovima
U svojoj kolekciji ovaj strastveni sakupljač satova ima 150 primjeraka, a najstariji je iz 16. stoljeća.
Kada je davne 1988. godine u Njemačkoj kupio prvi sat, David Dodić iz Buševca, nije mogao niti pomisliti da će taj sat postati njegova budućnost. Za vrijeme svog rada i života u Njemačkoj upoznao je čovjeka koji je na njega prenio ljubav prema antiknim satovima. Upravo oni već više od 20 godina okupiraju Davidovu pažnju te su postali važan segment njegova života.
– Bilo je to davno kada sam kupio svoj prvi sat. No, nakon nekog vremena “vura“ je stala i zamolio sam prijatelja koji se razumio u satove da ju pogleda i popravi. Tada me on naučio kako se to radi i tu se rodila ta ljubav prema satovima i njihovoj restauraciji – započinje nam David svoju priču.
Prvi sati koji je David kupio 1988. godine u Njemačkoj – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr
Na žalost, prijatelj koji ga je naučio tajnama tog zanata je preminuo, ali u nasljedstvo mu je ostavio nekolicinu satova i alat koji David i danas čuva.
– Kada sam se vratio u Hrvatsku 2016. godine, nisam imao gdje sa svim tim prikupljenim satovima pa smo prostor koji je nekada bio štala, preuredili i prenamijenili u radionu i prostor u kojem čuvam svoje primjerke. Danas brojim oko 150 satova. Radi se o selekciji satova iz 50-tih godina, od putnih do satova za kamine i spavaće sobe. Raznih su materijala poput mesinga, drva, sa staklom, a neki su i ručno oslikani – ističe ovaj strastveni hobist.
Svoje satove David kupuje na raznim sajmovima, uglavnom onima koji imaju antikvitete, ali i od ljudi koji ih više ne žele.
Satovi sa staklenim zvonom – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr
Među njegovom kolekcijom nalaze se i neki posebni primjerci, poput velikog stojećeg drvenog sata koji krasi dnevni boravak kuće Dodić, a potječe iz 1940. godine. Osim njegovog specifičnog zvuka koji je poput crvenog zvona, ovaj je sat poseban i zbog težine utega. Naime, jedan njegov uteg teži čak 4,5 kilograma.
– Da bi sat u potpunosti funkcionirao svaki uteg mora biti točno precizan. Ako ima gram ili dva manje, sat neće raditi – stručno nam objašnjava David ističući kako je najstariji sat koji posjeduje minijatura crkvenog sata iz 16. stoljeća. U potpunosti je izrađen od željeza, ide na špagu, a utezi su mu kamen. Sve to David i supruga Nena, doznali su proučavajući stručne časopise i knjige kako bi saznali nešto više o svakom od satova koji posjeduju.
Davidova kupnja nikada nije ciljana, a uvijek kupi neispravne satove s namjerom da ih popravi i restaurira. Kaže kako su nekada satovi bili više na cijeni, dok se danas cijene kreću od oko 100 do 200 eura, najviše. Lošeg sata, dodaje David – nema.
– Meni su svi satovi dobri, nema niti jednog za kojeg bi rekao da nije dobar jednostavno me toliko privlače. Ne mogu vam to niti opisati. Kada popravim sat i krene kucati baš poput srca, sreća je neopisiva i taj osjećaj me u potpunosti ispunjava – s osmijehom će David, a dok priča o svojim satovima u oku mu se vidi istinska sreća i veselje.
Popravaljanje satova ga smiruje i opušta – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr
– Neke stvari jednostavno moraš voljeti, inače to ne funkcionira. To je zapravo jedan jako precizan posao i mehanizam koji zahtjeva puno strpljenja. Ako se imalo živciraš, gotovo je. Ne radim ovo kako bih zaradio, već iz ljubavi i zadovoljstva – dodaje.
Sati, dani i mjeseci utkani su u svaki sat koji je prošao kroz te vrijedne ruke. Ponekad, Davidu u pomoć pri popravku priskoči i supruga Nena.
– Obično feder u satu zna stvarati probleme, pa tu uskočim kada treba pomoći i pridržati, jer za taj dio posla ipak treba više ruku. I sama volim satove. Jednostavno, daju mi tu neku toplinu, mir i zadovoljstvo. Uvijek se iznenadim svakom satu koji kupi, jer svaki je posebniji i drugačiji. No, mene više fascinira i zanima njihovo porijeklo jer svaki je sat različit i ima svoju priču. Rado bih da znamo što je prošao, gdje je bio i što je sve doživio – ističe Nena.
Mještani i prijatelji koji znaju čime se njihov susjed bavi su oduševljeni i često znaju donijeti svoj sat na popravak ili servis, a David ga s radošću prihvaća i odrađuje posao u kojem najviše uživa. Kolika je zapravo Davidova volja, ali i ljubav prema tome što radi pokazuje i nedavni slučaj kada mu je prijatelj donio sat na popravak.
– David bi ga najradije otvorio isti čas, istu sekundu bi pogledao što to ne štima s njim. Imam osjećaj da je to ponekad baš kao što se malo dijete veseli čokoladi, tako se i on veseli kada vidi sat – sa smiješkom nam govori Nena.
David i sat koji je izradio vlastitim rukama – foto: Petra Škrinjarić/Citypotal.hr
Posebnu čar i vrijednost imaju još dva sata iz Davidove kolekcije. Njih je, naime, od postolja do posljednjeg kotačića, izradio sam, vlastitim rukama.
– Izradio sam ih još dok sam radio. Svaki dan kad bi došao s posla, poslije ručka i odmora, uzeo sam si dva ili tri sata vremena i bacio se u izradu. Nekako mi se čini da sam prije kada sam još radio imao više vremena nego sada kada sam u mirovini – šali se David.
Kada uđete u Davidovu radionicu ne možete ostati ravnodušni. Prostor je to koji odiše nekim prošlim vremenom, a svaki sat tajnu svoju čuva. Nikada u isto vrijeme ne rade svi, jer njihovu zvonjavu i kucanje, vjerojatno bi čulo cijelo selo. Baš poput susjedovog psa koji je prije nekoliko godina lajao i na samo nekolicinu puštenih satova.
– Tijekom zime satovi ne rade jer prostorija u kojoj se nalaze nije grijana. Zbog njihove starosti i materijala temperatura mora biti identična kako se ne bi stvarala kondenzacija i vlaga koja može naštetiti samom mehanizmu, ali i drvu. Po zimi ih ne diram previše, neke pustim da prorade koji nisu toliko osjetljivi – kaže, a ista ta prostorija prije dvije godine poslužila je i kao kulisa za snimanje video spota.
Kolekcija zidnih satova – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr
Osim toga, prije mjesec dana Davidovu radionu posjetila su i djeca iz drugog razreda Područne škole Buševec u sklopu terenske nastave. S obzirom na to da su učili o satovima, ovo im je bila idealna prilika da se upoznaju s mehanizmima, ali i da vide primjerke koje do sada nisu imali gdje vidjeti. A o satovima je ovaj njihov kolekcionar pričao i najmlađim mještanima u buševskom vrtiću.
Iako će ove godine proslaviti 70. rođendan, David će nastaviti sa svojim hobijem dokle god će ga služiti dobro zdravlje.
– Zadovoljan sam što sam izabrao taj hobi jer me popravljanje i boravak uz satove posebno opušta. Ponekad sjednem u prostoriju, pustim laganu glazbu i jednostavno uživam – zaključuje David, čuvar i restaurator satova.
HOTNEWS
FOTO Jezero na Tuđmancu meta vandala – nevjerojatno što su sve u njega pobacali!
To traje već danima, a jutrošnji ‘ulov’ poprilično je uzrujao djelatnike VG Čistoće i VG Komunalca. Među bačenim stvarima se našlo čak i jedno vozilo!
Plastične vrećice, boce i slično smeće u jezercu u parku dr.Franje Tuđmana i nije neki šokantni pronalazak za djelatnike VG Čistoće. No, danas smo ih tamo zatekli prilično uzrujane. Naime, kako su nam ispričali, nepoznati vandali u jezero doslovno svakoga dana bace obližnji koš za smeće, a danas je ‘ulov’ bio posebno bogat – osim koša, tu su se našli i jedan stol iz nekog od obližnjih kafića i ni više, ni manje nego li Boltov električni romobil! Zbilja nevjerojatna scena usred vodene oaze u centru grada.
– Već tjedan dan netko namjerno baca taj koš za smeće u jezero ovdje u Tuđmanovom parku. Svaki dan, mi ga izvadimo i sutra opet isto. Ne znamo jel ‘osoba bolesna il’ se napiju, zdrogiraju i onda bacaju koš u fontanu i jezero. Ljudi onda tu nemaju gdje bacati smeće, nema koša. Izvukli smo sad i stol iz kafića, i Boltov romobil s punom baterijom, pa dajte si zamislite! Da nam je znati tko je da ga prijavimo policiji – ispričao nam je Darko Šešerin, čistač iz VG Čistoće, kojeg smo našli u akciji nesvakidašnjeg čišćenja s kolegama iz VG Komunalca.
Foto: Koš za smeće, stol iz kafića i Boltov e-romobil završili u jezercu na Tuđmancu/G.Kiš, cityportal.hr
Foto: Koš za smeće, stol iz kafića i Boltov e-romobil završili u jezercu na Tuđmancu/G.Kiš, cityportal.hr
CityTV
VIDEO Godinama čiste goričke ulice, ali Stjepan, Šeško i Kruno ljudima vraćaju i izgubljeno
Rade po svim vremenskim uvjetima, no nikada im nije problem napraviti dobar posao.
HOTNEWS
Siniša Drobnjak: Trčite sa mnom za jednu od najljepših velikogoričkih priča – Judo klub Fuji!
Motivaciju za ovaj izazov s plemenitim ciljem naš sugrađanin nije dugo tražio, jer kaže: ‘Oni su pravi mali heroji, koji nas uče da budemo ponizni i zahvalni, te da ništa u životu ne uzimamo zdravo za gotovo’.
Velikogoričanin, poduzetnik Siniša Drobnjak, u petak 13. siječnja u 13 sati s parkinga Hipermarketa Interspar, kreće prema zadanom cilju u humanitarnoj akciji kroz sportski izazov pod nazivom ‘4x4x48’, koja se sastoji u tome da će trčati u Velikoj Gorici svaka četiri sata iznova i tako punih 48 sati kako bi podignuo i probudio svijest o potrebi potpore radu Judo kluba osoba s invaliditetom ‘Fuji’.
– Osim što sam poduzetnik, ujedno sam i član Rotary kluba Velika Gorica, pa smo nedavno imali već jednu akciju za taj jedinstveni klub u Hrvatskoj. Nevezano za Rotary, odlučio sam nešto napraviti osobno, jer ‘Fuji’ je po meni jedna od najljepših velikogoričkih priča. Ta djeca nemaju priliku biti svoji, nemaju biti priliku ‘normalnim’ članovima društva zbog svojih ograničenja, a klub ‘Fuji’ je mjesto gdje mogu biti svoji, imaju priliku dosegnuti svoj potencijal. Mislim da je to jedno sigurno mjesto za njih, bez komentiranja i osuđivanja, to mi je vrijedno podržati. Znam koliko takva djeca imaju poteškoća u našem obrazovnom sustavu, nema dovoljno osobnih asistenata, prepušteni su sami sebi, a u tom klubu dobiju i emociju i dijele je s djecom koja s njima treniraju, a nemaju poteškoća. Sve se to umnožava, to ja tako vidim. Djeca mojih prijatelja treniraju s njima i sama kažu kako im je to iskustvo promijenilo život – priča nam Siniša Drobnjak.
Foto: Judo klub osoba s invaliditetom ‘Fuji’/FB
Svoju je akciju objavio putem društvenih mreža, a cilj mu je prikupiti početnih 3.000 eura, koji bi trebali prerasti u puno veću svotu.
– Dugoročni cilj je da dođemo do šest tisuća eura kako bismo putem našeg Rotarya aplicirali za projekt prema Rotary International za dodatnih 30 tisuća eura, a to je već ozbiljan financijski doprinos klubu ‘Fuji’ – otkriva.
Foto: Judo klub osoba s invaliditetom ‘Fuji’/FB
Stoga poziva sve koji mogu da mu se priključe u ovom sportskom izazovu humanitarnog karaktera, uz napomenu kako mu se možete pridružiti i putem video poziva, glavno je sudjelovati. Organizacijsku podršku pružit će mu njegova kćerka Emma.
– Izazov je vrlo jednostavan, sastoji se u tome da svaka četiri sata trebam pretrčati četiri milje, odnosno 6,4 kilometara i tako 48 sati. Krenut ću u petak, 13.siječnja u 13 sati s parkinga kod Hipermarketa Interspar, onda odmor do 17 sati, pa opet krećem u 21 sat navečer i tako 48 sati, pa i tijekom noći. Moram 12 puta zaredom istrčati tu dionicu. Nisam sportaš, privatni sam poduzetnik, sportom se bavim rekreativno, ali vjerujem da ću uz podršku svoje kćeri Emme to uspijeti. Njen je zadatak da me svaka četiri sata izbaci van, hahaha..Ona je podrška, da imam što pojesti, preobući i slično – kaže.
Foto: Siniša Drobnjak, velikogorički poduzetnik i humanitarac/privatni album
Ističe kako mu se već javilo nekoliko prijatelja koji će mu se pridružiti, a neki će se uključiti i iz inozemstva.
– Neki nisu u Hrvatskoj, pa ćemo se pratiti putem video poziva, poput moje prijateljice koja će trčati čak u Egiptu. Znači, pozivam sve koji žele sudjelovati bez obzira gdje se nalazili, samo neka se jave da se to zabilježi. Zadnjih par godina rekreativno se bavim trčanjem, ništa ozbiljno, ne ganjam rezultate, ovo je baš utrka izdržljivosti. Može se i prehodati, nikakav problem – poziva Drobnjak.
I za kraj smo ga pitali imali li kakve simbolike u ove dvije 13-stice, polazak 13. siječnja baš u 13 sati?
– Ne, nikakve, to je ispalo sasvim slučajno, jer mi to prvi slobodni petak. Osobno vjerujem u supjeh, jer 13 je moj sretni broj, možda mi to malo pomogne..Tko god je voljan mi se pridružiti, svi su dobrodošli. Mogu me kontaktirati preko Facebooka, a objavit ću i točne polaske, bila bi to lijepa priča za Veliku Goricu – završno poručuje humanitarac i poduzetnik, Siniša Drobnjak.
Donacije se prikupljaju putem platforme FundRazor.
Judo klub osoba s invaliditetom ‘Fuji’ osnovan je u kolovozu 2012. godine i prvi je takav registrirani klub u Hrvatskoj. U radu kluba sudjeluje oko 40 djece i mladih s cerebralnom paralizom, Down sindromom, intelektualnim teškoćama, motoričkim teškoćama, poremećajima autističnog spektra i dr.a, o čemu je pričala. Prošle su godine tako obilježili prvih 10 godina postojanja, a o svemu što su postigli pričala je osnivačica i predsjednica kluba, Marina Drašković. Članak možete pronaći OVDJE.
-
Sportprije 2 danaPerica više nije Zagorec: ‘Ne dopuštam priče da mi igrači piju i prodaju utakmice!’
-
Sportprije 3 danaLudi rasplet: Jedan gorički trener izveo čudo i poslao drugog u kvalifikacije!
-
CityTVprije 2 danaVIDEO Čudesna priča o odbojci po selima. I o jednom posebnom profesoru…
-
Vijestiprije 1 danEvo kako rade trgovine u Velikoj Gorici na Tijelovo
