Povežite se s nama

Priča iz kvarta

Evica Šajgo nakon 44 uspješne godine u obrazovanju odlazi u zasluženu mirovinu

Svaka generacija joj je bila posebna, drugačija.

Objavljeno

na

EVICA ŠAJGO

Evica Šajgo, jedinica je svojih roditelja, nakon 44 godine rada u školi, zatvara to poglavlje svojeg života i odlazi u zasluženu mirovinu. Bila je to prilika da se zajedno s njom prisjetimo njenog životnog i profesionalnog puta.

“Krenulo je to negdje u osmom razredu osnovne škole, imala sam odličnu učiteljicu Mirjanu Hrenković, i iz ljubavi prema njoj sam odlučila upisati pedagošku gimnaziju. Moj tata je protestirao na moj odabir, obzirom da sam voljela kod kuće rastavljati i popravljati, smatrao je to promašajem. Nisam se dala, a on mjesec dana nije razgovarao sa mnom. Nakon gimnazije upisala sam pedagošku akademiju, i opet je bila ista priča, treba li to meni, imamo kuću, pa možemo otvoriti servis, pa da tu radim, tko zna gdje ćeš i kad dobiti posao. Jedino je mama bila potpora koja je sve to premostila. Kad sam diplomirala bio je ponosan, čak me iznenadio dolaskom na fakultet onaj dan kad sam branila diplomski. I pomirio se time da ću biti učiteljica.”  – prisjeća se Šajgo.

1

foto: Privatni album

Kao dijete je, kaže, bila poslušno-neposlušna, a kad ju je nešto zanimalo, ako nije išlo legalno, išlo je ilegalno. Rado se prisjeća svog djetinjstva jer, bilo je to neko drugo vrijeme u odnosu na danas kada je djeci sve dostupno, i s malo čim su zadovoljni.

“ Kao djeca sami smo izmišljali igrice, bili zaokupljeni s tim što smisliti pa se time zabavljati. Sjećam se da sam kao dijete u vrijeme postavljanja kanalizacije u Trnskom, kad su stigle velike betonske cijevi za koje su roditelji strogo zabranili da ne smijemo tamo, također bila vrlo znatiželjna. Naravno trebalo je probati provući se, hodati po njima, u jednom trenu mi se noga poskliznula i ozlijedila sam se, ali nisam htjela priznati ni da mi nokte čupaju, iako tata je bio uporan i rekla sam istinu, a uspomenu na taj pad imam i danas.”

Jedan bicikl tada je vozilo je njih desetero. U školu su išli u Remetinec, imali  puno do nje, pa su na tom biciklu vozili torbe, i bio je to za njih čisti gušt.

PICT0015 scaled

foto: Privatni album

A zašto je tata mislio da će prije uspjeti kao serviser, nego kao učiteljica?  “Kad se pojavio prvi televizor, jedini smo ga imali, otvorili bismo prozor, skupilo bi se cijelo susjedstvo, postavili bi stolce i gledao bi se program. A onda se televizor znao pokvariti, pa bih ja prčkala po njemu i iz nekog razloga bi proradio. Voljela sam i mami rastaviti šivaću mašinu, čistila je, podmazala, voljela sam sastavljati i rastavljati, sve lutke su mi bile bez ruku i nogu. “

Ali ne samo da nije išlo prema tatinom, nije išlo ni po Evičinom planu.

“Nakon srednje škole predala sam papire na engleski, no tu se umiješao moj profesor iz engleskog iz srednje, koji je smatrao da ja trebam ići u drugom smjeru. Uzeo je moje papire s engleskog i prenio ih na fiziku i tehnički. Sjećam se kad sam pogledala bilo nas je 28 upisanih, a skoro pola su bile cure, no bili smo kompaktna grupa s muškim kolegama oni su nama odradili strojarski dio, a mi smo njima pisale što je trebalo.” – govori Šajgo.

Nakon fakulteta krenulo je pisanje molbi za posao davne 1976. godine. Ondašnja Goričanka, u to vrijeme Turopljac, trebali su referenta za kadrove, pa se time odlučila baviti dok se ne ukaže druga prilika. Često je bila na Zavodu za zapošljavanje jer joj je takav bio posao, i jedna od djelatnica dala je informaciju kako je u školi u Šćitarjevu raspisan natječaj, te da krene u svoju struku. Kako kaže, bilo ju je strah da neće biti primljena, ali predala je zamolbu. Dobila je posao i počela raditi tamo u školi, a to ju je ujedno natjeralo da položi vozački.

“Imala sam 23 godine kad sam počela, bilo mi je prekrasno. Dan danas kad se sjetim Šćitarjeva, prekrasnih pet godina, mala škola, malo nas je bilo, stara škola, na katu kad smo hodali bili smo pažljivi da ne propadnemo dolje, peć na drva…Predivna djeca, roditelji, mali razredi. Tada sam predavala fiziku, tehnički i tjelesni.”

2

foto: Privatni album

Nakon pet godina u ovoj maloj školi, uslijedila je promjena. “Šćitarjevo je bila područna škola današnje Osnovne škole Eugena Kumičića, i kolega koji je ovdje radio je iz Mičevca i pitao je bi li se mi mogli zamijeniti. Meni je to odgovaralo jer sam u to vrijeme živjela u Zagrebu, a bio je izazov okušati se raditi u gradskoj školi.”  – kaže Šajgo.

Ističe kako je nekada bilo lakše raditi, sam predmet¸tehnička kultura, doživio je neke promjene u odnosu na prošlost koje baš nisu dobre. Puno je teorije koja bi se mogla daleko bolje odraditi kroz praktičan rad, smatra. Također, pojašnjava kako je velika razlika i među djecom, od samog interesa, nekako i to njihovo druženje, pomaganje jedan drugom, želja da sami nešto naprave je drugačija.

Od samog početka želim postaviti jedno, nekima će se činiti banalno pitanje. Eva ili Evica?

“Moj profesor u srednjoj školi mi je rekao: ”Slušaj Evica je deminutiv, a ti to više nisi. Ti si Eva.” I od tada, pa čak ni u Kumičiću nikome nisam bila Evica. Moram priznati da mi je Eva draže jer se tako zvala moja baka po kojoj sam i dobila ime.”

PICT0040 scaled

foto: Privatni album

44 godine je provela u školi,  svaka generacija je bila posebna, drugačija.

“Uvijek pamtim razrede, ostaje mi u sjećanju kad smo se dijelili kad je otvorena škola u Velikoj Mlaki, to je bila posebna generacija. Uvijek sam dobivala “teške” razrede, ali ta djeca me i dan danas pozdravljaju, javljaju se. Imala sam učenika s kojim je dan počinjao i završavao. Rekao mi je kad smo se sreli  “ja sam onaj koji vam je pio krv na slamku”, i baš je bilo tako, ali kad me danas sretne nema šanse da mi neće pomoći nositi vrećice i zahvaliti što danas ima svoj zanat. I tad sam baš ponosna.”

Dobitnica je nagrade za životno djelo „Rudolf Perešin“ koju dodjeljuje Zajednica tehničke kulture Zagrebačke županije a godišnju nagradu je dobila i njena kolegica Katarina Grgić Noršić koja joj je nekad bila učenica što samo govori koliko kvalitetno je Šajgo prenosila znanje na svoje učenike.

Nagrada joj puno znači jer iza te nagrade stoji Udruga Društva pedagoga tehničke kulture i informatike Velika Gorica koja ju je predložila, gradska zajednica koja daje potporu, sretna je jer su je prepoznali i preporučili.

“Šćitarjeva se rado sjećam, najviše djece, sad kad sam dobila ovu nagradu, nazvao me jedan učenik koji već ima svoju djecu, iz prve generacije, rekao mi je “raska, još uvijek vas nisam zaboravio, moram vam čestitati na nagradi”, to me stvarno razveselio jer iako je to bila prva generacija ima još onih koji vas se sjećaju.”

perešin1

 

Kako kaže u obrazovanju nijedan dan nije isti, nema pelcera, svaki put ista taktika drugačije pali. Svake godine sudjelovala je s učenicima na raznim natjecanjima, a ostvarivali su zapažene rezultate i na razini županije, ali i države.

Pitam zašto je strah i trepet djeci. “To sam čula, ali nikoga nisam vrijeđala, udarila, no činjenica je da ne odstupam od zadanog. Sjednite, izvadite stvari, idemo odraditi, nema priče. Držim se i tu ne odstupam, ne zanimaju me izgovori.” – kaže Šajgo.

Odlazi u mirovinu nakon 44 godine u obrazovanju. Kako kaže, polako je izgubila ideje, i očito je da je vrijeme da ode. Djeca vole mlade ljude, srce hoće, ali vam priroda ne da dalje.

“Ne mislim stati, imam unuke, među njima đaka prvaka, u gradskoj zajednici i dalje mislim gurati tehničku kulturu, možda samo iz druge perspektive. Društvo ima svoj prostor, imamo strojeve i cilj je okupiti djecu, nadam se samo da će korona popustiti.”

U svom životu ne bi ništa mijenjala, odabrala bi isto zanimanje i istu komponentu u predmetu. Možda bi se, kako kaže, manje brinula oko nekih drugih stvari.

“Toplo mi je oko srca kad sretnete nekad pačiće peti razred, a danas su to odrasli ljudi, ili kad ih sretnete u školi i kažu vam da su došli upisti svoje dijete u prvi razred. Veseli kad se sjete, kad dođu pozdraviti. Tek ih kasnije istinski upoznate.”

Na kraju možemo samo zahvaliti na svim godinama rada s djecom, i poželjeti ugodne umirovljeničke dane, profesorici koja je doista živjela svoj poziv.

20200710 200926 1 scaled

 

 

 

 

 

Priča iz kvarta

VIDEO ‘Zakon šutnje vlada već 30 godina. A za sve je kriv Chuck Norris…’

Velikim koncertom na Udarniku, večeras od 20 sati, naš kultni bend Zakon šutnje slavi svoj “okrugli” rođendan. Posjetili smo ih u njihovoj “buksi” i zajednički pogledali tri luda desetljeća unatrag…

Objavljeno

na

Zakon sutnje

Njih trojica, u nježnim godinama, ranim tinejdžerskim, naumili su osnovati bend. I krenuli tražiti nekoga tko će im svirati bubnjeve i klavijature.

– Daniel, Sebastijan i ja započeli smo u potragu i, iskreno, nismo bili posebno uspješni. Jedina opcija koja nam se nudila bili su Stjepan i Danielov brat Igor, koji nisu imali još ni 13 godina. To su za nas bili klinci, ali kako nije bilo druge, pozvali smo ih na jednu probu. Došli su i ostali, evo, punih 30 godina – priča nam Damir Sever u “buksi” koja je okupljalište kultnog goričkog benda Zakon šutnje.

Prije sad već punu 21 godinu priključio se i Ivan, prije deset godina i Nina, a u tom sastavu bend na čijem ste nastupu sigurno nekad bili slavi svoj 30. rođendan. Cijela serija glazbenih avantura ostala je iza njih, gomila uspomena i razloga za zadovoljstvo i ponos, a tako će sigurno biti i nakon rođendanskog koncerta ove subote (17. rujna) na Udarniku.

– Pripremili smo brojna iznenađenja, a zasad možemo otkriti da će nam doći Crvena jabuka i tamburaški sastav Harmonija, kao i da će koncert imati humanitarnu notu, budući da dio prihoda ide Dorianu Pucekoviću iz Kuča – ističu dečki iz benda.

Posjetili smo ih u njihovoj šarmantnoj “buksi” u mjestu Turopolje, prevrtjeli s njima godine i desetljeća iza nas, pa sve to ukomponirali u video koji smo nazvali “Priča o nama”…

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

VIDEO Lud za driftom: ‘Za jednu utrku ode mi 100 litara benzina i 14 pari guma…’

Marko Brdek i njegova “zvijer” s nevjerojatnih 520 konja najuspješniji su hrvatski dvojac u driftu, atraktivnoj auto moto disciplini koja je sve popularnija i kod nas. Bili smo mu u gostima u obiteljskoj radionici…

Objavljeno

na

Dizajn bez naslova 40

Imamo svoju automehaničarsku radionu, tu i ja radim, a nakon posla se okrećem svojem trkaćem autu. I ne da mi nije teško, nego mi je to čisti užitak. Oduvijek sam u auto moto sportu, već s deset godina vozio sam karting, a kad sam prvi put vidio natjecanje u driftu, odmah sam rekao: ‘Ovime ću se baviti u životu!’, priča nam Marko Brdek, kojeg smo posjetili u obiteljskoj radionici u središtu Velike Gorice.

Automobil koji je pripremio za utrke ne smije na cestu, nemoguće ga je registrirati, ali to mu i nije važno. Zvijer od 520 konjskih snaga namijenjena je isključivo za utrke u driftu, disciplini u kojoj nije važno biti samo brz, nego i tehnički dobar, vješt s volanom i hidrauličnom ručnom kočnicom… A sve to Marko, sudeći po rezultatima, itekako jest.

Upoznajte ga kroz sljedeći video…

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Baka Marija iz Lomnice proslavila 100-ti rođendan!

Baka Marija kaže kako su vremena bila teža, ali ljudi su bili sretniji…

Objavljeno

na

Objavio/la

Stoti rodendan bake Marije iz Donje Lomnice 6

Iza Marije Stepanić iz Donje Lomnice jedno je cijelo stoljeće života! Velikom proslavom u krugu obitelji i prijatelja, baka Marija je danas proslavila svoj stoti rođendan. Marija je rođena i odrasla u Donjoj Lomnici, a gdje se ujedno i udala te je imala jednu kćer. Danas ima troje unučadi i dvoje praunučadi.

Stoti rodendan bake Marije iz Donje Lomnice 4

11.09.2022. – Velika Gorica – Stoti rođendan Marije Stepanić iz donje Lomnice – foto: Petra Škrinjarić/cityportal.hr

– Super se svi osjećamo i presretni smo, zaslužila je jednu ovakvu proslavu. Baka je puno toga prošla u životu, a vjerujemo kako je tajna njenog dugovječnog života molitva i njeni unuci i praunuci. Kada je u pitanju zdravlje slabije čuje, ali dobro se drži s obzirom na godine koje su iza nje – govori nam unuka Nikolina Ružičić.

Stoti rodendan bake Marije iz Donje Lomnice 3

11.09.2022. – Velika Gorica – Stoti rođendan Marije Stepanić iz donje Lomnice – foto: Petra Škrinjarić/cityportal.hr

Mnogih se baka Marija danas više i ne sjeća, no neka lica ne zaboravlja. Često unucima priča o godinama i vremenima koje su iza nje.

– Kroz priče kaže baka kako su ljudi nekada bolje i više družili nego kao što je to danas. Vremena su bila teža, ali ljudi su bili sretniji – ističe Nikolina.

Stoti rodendan bake Marije iz Donje Lomnice 1

11.09.2022. – Velika Gorica – Stoti rođendan Marije Stepanić iz donje Lomnice – foto: Petra Škrinjarić/cityportal.hr

S poklonom, na rođendansku proslavu stigao je i gradonačelnik Krešimir Ačkar.

– Kada jedni drugima čestitamo rođendan, uvijek poželimo da doživimo stotu. Gospođa Marija, mi koji je poznajemo još od malena, znamo da je to ona svojim životom zaslužila ovako lijepe godine. Živjela je istinski svoj kraj, vjeru i tradicionalne vrijednosti koje bi jedna osoba mogla poželjeti u svome obiteljskom životu – rekao je gradonačelnik prisjećajući se mladosti.

Stoti rodendan bake Marije iz Donje Lomnice 2

11.09.2022. – Velika Gorica – Stoti rođendan Marije Stepanić iz donje Lomnice – foto: Petra Škrinjarić/cityportal.hr

– Sjećam se uvijek lijepih trenutaka kada smo bili ministranti, Marija nas je uvijek darivala s čokoladama i bombonima iz Njemačke ili već nečime što je donijela. Tako da je ona jedan dobar duh koji danas slavi stoti rođendan, a mi joj želimo još pun godina – naglasio je Ačkar.

Baki Mariji želimo puno sreće i zdravlja!

 

 

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

‘Ljubav me iz Los Angelesa dovela u Veliku Goricu. I ovdje učim djecu engleski…’

Ivana Marie Dora odrastala je u Kaliforniji, ali svakog ljeta dolazila je i u Hrvatsku, pa tako i kod tetke u Veliku Goricu. Tu je upoznala susjeda Danijela, zaljubila se i odlučila preseliti se… Danas ima tri sina i posao učiteljice engleskog jezika

Objavljeno

na

Objavio/la

Ivana Dora Helen Doron scaled

Ako se traži odgovor na pitanje “što sve može ljubav?”, prava osoba za sjesti i izmijeniti riječ-dvije zove se Ivana Marie Dora. Jer, ako se nju pita, ljubav može, recimo, jednu djevojku iz Pasadene u Kaliforniji, koja je odrastala okružena blještavilom jednog grada poput Los Angelesa, dovući u Veliku Goricu. I zadržati je ovdje.

– Kad sam se preselila ovdje imala sam 21 godinu, a od tad su prošle već 23 godine. Eto, ispada da sam veći dio života Turopoljka nego Amerikanka – sa smiješkom govori Ivana Marie.

Obiteljska priča, ukratko, ide ovako… Otac je do 20. godine živio u Novom Selu pokraj Siska, a onda odlučio pokušati ugrabiti svoj komadić američkog sna. Ukrcao se na avion početkom sedamdesetih godina i otišao ujacima u Los Angeles.

– Tata je bio odličan nogometaš, otvarala se čak i mogućnost da ode u Dinamo, ali baka to nije dozvolila. I poslala ga je kod svoja dva brata u Ameriku – priča nam Ivana.

Na drugom kraju svijeta njezin otac upoznao je djevojku iz hrvatske obitelji, zaljubili su se, pa ubrzo vjenčali. Njezini su roditelji Hercegovci, iz mjesta Blatnica pokraj Čitluka, koji su se prema SAD-u otisnuli u vrijeme drugog svjetskog rata… Plod ljubavi dvoje mladih stigao je u obliku tri kćeri, od kojih je Ivana Marie u sredini.

– Da, imam stariju i mlađu sestru, a svi skupa smo svako ljeto dolazili u Hrvatsku. Išli smo baki u Novo Selo, uživali smo u seoskom načinu života, s kokicama i pajcekima, jer to u Los Angelesu nismo imali gdje vidjeti ni doživjeti. Ali išli smo redovito, kad bismo se zaželjeli gradskog života, i kod tetke u Veliku Goricu…

Ivana Dora Helen Doron 2 scaled

I tu je, tim putem, došla do ljubavi svog života. U kafiću u Kurilovcu mlada Amerikanka upoznala je Danijela, dečka iz susjedstva, tri kuće od njezine tetke, i rodila se ljubav.

– Postali smo cura i dečko i uspjeli smo to održati sljedeće tri godine. Kako? A svakako, po starinski, ponekim pozivom i gomilom pisama. Da, slali smo pisma jedno drugome, tako održavali kontakt tijekom godine – prepričava Ivana i nastavlja:

– Nakon drugog ljeta, kad sam išla doma, iz pristojnosti sam ga pozvala da dođe u LA. I, zamislite, čovjek stvarno dođe! Sljedeće ljeto, nakon što sam završila fakultet, željela sam doći ovdje na godinu dana, vidjeti hoću li se snaći, hoće li mi odgovarati život ovdje… Na kraju, ispalo je da sam se udala  i ostala ovdje!

I udala se, preselila u Veliku Goricu i započela novi život.

– Kao mlađoj sam obožavala dolaziti ovdje, izlaziti u Srce, ludovati, raditi sve ono što u Americi ne možeš, sviđalo mi se puno toga ovdje, ali naravno da je odluka o preseljenju bila teška. Iako, puno je lakše donositi takve odluke kad si tako mlad. Da se danas nađem u toj situaciji, naravno da bih puno bolje razmislila i pitanje je što bih odlučila – priznaje Ivana Marie.

U prvo vrijeme se tražila, usavršavala hrvatski i krčila neki svoj put, upoznavala se s čuvenom hrvatskom birokracijom u neuspješnim pokušajima da prevede američke diplome, a onda su došla djeca.

– To je zapravo ispalo jako dobro, posvetila sam se djeci, svojoj trojici sinova. Matija sad ima 20, Luka 17, a Ivan 13 godina, a ja sam doma bila dok najmlađe dijete nije krenulo u školu. Tad smo odlučili otvoriti trgovinu u Sisku, no nakon nekog vremena shvatili smo da to ne ide po planu – prisjeća se Ivana Marie svojih prvi hrvatskih radnih dana na simpatičnoj američkoj verziji hrvatskog jezika.

Ivana Dora Helen Doron 1 scaled

Sa svojom djecom pričala je na engleskom od prvog dana, ali nije to moglo potrajati.

– Dok su bili bebe, to je bilo super. Međutim, malo nakon što su progovorili, počeli su mi prigovarati što pričam na engleskom, ha, ha. I morala sam odustati od tog koncepta, ali naravno da smo koristili i engleski. I da su ga oni vrlo brzo govorili. Nakon što smo jedne godine bili kod mojih na šest mjeseci, u razdoblju kad se najmlađi sin rodio, ova dvojica starijih do kraja su usavršila engleski. Danas ga sva trojica govore perfektno, bez naglaska, a moja mama i dalje s njima priča isključivo na engleskom.

I tu je negdje, u odrastanju svojih prvih “učenika”, Ivana Marie pronašla svoj put. I odlučila – želim učiti djecu engleski jezik!

– Prvo sam se zaposlila u privatnoj školi engleskog u Zagrebu, na Trešnjevci, ali jako su me umarala svakodnevna putovanja u Zagreb. I zato sam bila presretna kad mi je prijateljica javila da se u Velikoj Gorici otvara franšiza čuvene škole engleskog Helen Doron. Prijavila sam se i dobila posao, između ostaloga i zato što sam “native speaker”, izvorni govornik, što se posebno cijeni u ovom poslu – objašnjava nam Ivana Marie.

I tu je, u velikogoričkom Helen Doronu, već osam godina. Radi s djecom od najranije dobi, pa sve do srednjoškolskog uzrasta.

– Imamo u školi i djecu nešto stariju od dvije godine, što je mnogima na prvu možda čudno, ali ja iz iskustva mogu reći: što se ranije krene, to je bolje! Možda ni sami roditelji neće isprva biti svjesni koliko njihova djeca zapravo uče, ali vrlo brzo će shvatiti da se djeca igraju na engleskom, da znaju prepoznati strani jezik, da puno brže povezuju stvari… Velika je razlika između takve djece, koja su krenula s dvije ili tri godine, i onih koji dođu kad već krenu u školu. Naravno, nikad nije kasno, ali puno je lakše onima koji krenu mlađi. Primjerice, u tim slučajevima nema nikakvih problema s naglaskom – priča nam Ivana Marie, usput pojasnivši u čemu je to razlika između Helen Dorona i ostalih škola.

Ivana Dora Helen Doron 3 scaled

– Helen Doron je drukčiji zato što postoji točno razrađeni program, koji se kroz pjesmice i crtiće prati tijekom cijele godine. A tako se najbolje uči jezik u toj dobi. Druge škole imaju više ‘školski’ program. Mi smo stalno na podu, stalno smo aktivni, krećemo se, trčimo, s puno igračaka, zabavnog sadržaja za djecu. I, posebno važno, ovdje se engleski uči kao materinji jezik. Ne bavimo se gramatikom, jer ni mene nitko nije previše učio gramatiku, princip je da se kroz igru i što više razgovora jezik od rane dobi uči doslovno kao materinji. Grupe su do osmero djece, tako male su da bismo se mogli svakom djetetu dovoljno posvetiti.

Upisi su upravo u tijeku, puno je još bilo posla pred ovom Turopoljkom iz Pasadene ove užurbane srijede, pa smo krenuli razgovor privoditi kraju. I zaključiti s onim što je, zapravo, i poanta cijele ove njezine priče. Dakle, je li ljepše živjeti u Hrvatskoj ili u Americi?

– Ovdje je ljepše podizati obitelj, ljepše je i kad si mlad… Nedostaju mi i dalje neke stvari iz Amerike, neki detalji, ali generalno mogu reći da je ovdje život ljepši. Tamo je život puno užurbaniji, svodi se praktički samo na posao, a ovdje je ipak više uživanja, druženja, ‘muvinga’ s dragim ljudima. Toga u Americi nema ni izbliza ovoliko – kaže Ivana Marie, uz dodatak:

– A opet, s druge strane, velika je šteta što mi ovdje ne možemo imati onakav standard. Naravno, jedno i drugo teško mogu ići zajedno, baš zato ne vjerujem da ćemo ikad ovdje imati tu razinu standarda. Unatoč tome, uživam u Hrvatskoj, uživam u Velikoj Gorici!

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Prva dama VG-turizma: ‘Naš kraj ima puno dragulja koje treba izbrusiti…’

Maja Toth nova je direktorica Turističke zajednice Grada Velike Gorice. Naslijedila je dugovječnu Miladu Mesarić i od 1. kolovoza počela s radom, uz novu energiju, nove ciljeve, nove ideje, ambicije…

Objavljeno

na

Objavio/la

6G7A7174 1 scaled

Foto: Josip Škof/Grad Velika Gorica/privatna arhiva

Kad je početkom srpnja u eter stigla vijest da Turistička zajednica Grada Velike Gorice ima novu direktoricu, diplomiranu inženjerku grafičke tehnologije Maju Toth, upućenji u gradska zbivanja doživjeli su to kao kraj jedne ere. Naime, njezina prethodnica Milada Mesarić na ovoj je funkciji bila punih 15 godina, a na ovaj se natječaj nije niti prijavila.

– Rad u Turističkoj zajednici je izazov svakome tko se u poslovnom životu bavi marketingom jer promocija vlastitog grada i sudjelovanje u njegovom poslovnom, kulturnom i općenito društvenom razvoju je poseban izazov. Radila sam ovaj posao punih 15 godina i osjetila da je upravo ovo trenutak kada treba napraviti kvalitetnu tranziciju za daljnji razvoj Turističke zajednice grada Velike Gorice. U osobnom razvoju posebno me raduje mogućnost prenošenja znanja na nove generacije za što ću svakako imati više vremena na novom radnom mjestu – istaknula je gospođa Mesarić.

Nova direktorica Maja Toth funkciju je preuzela od 1. kolovoza, a jedan od prvih zadataka bio je intervju za Reporter. Poželjeli smo odmah na početku njezina mandata upoznati velikogoričku javnost s osobom koja će u predstojećem razdoblju pokušati podići kvalitetu turističke ponude našega kraja, promovirati Veliku Goricu i okolicu, donijeti i neke nove stvari u cijelu ovu priču.

U prvoj objavi o ishodu natječaja doznali smo kako je Maja Toth “poznata Velikogoričanima kao novinarka i urednica na RVG-u i HTV-u kasnih devedesetih godina, a kasnije je ostvarila uspješnu karijeru u marketingu te u velikogoričku Turističku zajednicu dolazi s pozicije menadžerice u prodaji Hrvatskog telekoma, ali i s iskustvom u turističkom sektoru”. I od toga se činilo najlogičnijim krenuti. Od predstavljanja, od poneke rečenice o tome tko je, što je i odakle je nova direktorica.

Gospođo Toth, neke detalje o Vašoj dosadašnjoj karijeri doznali smo prilikom imenovanja, ali kako biste se Vi sami predstavili Velikogoričanima? Gdje ste odrastali, išli u školu, kakvo je bilo djetinjstvo i formativne godine u našem gradu?

Odrasla sam u Velikoj Gorici, moja je mama Velikogoričanka, a tata je iz Zagreba doselio za mamom i sagradili su kuću nedaleko naše župne crkve Navještenja Blažene Djevice Marije. Tako da sam odrasla u centru Velike Gorice. Moja je osnovna škola bila tadašnja OŠ Antuna Cvetkovića, današnja OŠ Eugena Kvaternika, u kojoj sam uz moju dragu učiteljicu Ankicu Gusić naučila prva slova i prve pjesmice… U srednju školu krenula sam u Zagreb, završila sam Jezičnu gimnaziju u Križanićevoj ulici.

Nekako sam već u srednjoj školi osjetila potrebu za kreativnim izražavanjem i za brigu o našem zavičaju pa sam se kao maturantica prijavila na audiciju za mlade novinare na Radio Veliku Goricu. Odmah nakon mature, upisala sam se na Grafički fakultet i počela raditi na RVG-u.

Po čemu najviše pamtite razdoblje provedeno na čuvenom RVG-u? Kako gledate na te dane, koliko ste u godinama koje su slijedile ostali u kontaktu s tadašnjim kolegama?

Kroz te moje novinarske dane na RVG-u upoznala sam mnogo inspirativnih i zanimljivih ljudi, većinom naših sugrađana. Uređivala sam emisije o našem zavičaju i kulturnoj baštini, surađivala sam s Dragom Bukovcem, Stipom Bilićem, Katjom Matković, Vladom Horinom, Zlatom Cundeković, Mladenom Mikulinom, Radovanom Vukovićem, Matom Mihinicom, tadašnjim dekanom našeg odranskog dekanata, prečasnim Ladislavom Lojnom, našim dragim župnikom Josipom Frkinom, obitelji Kordić Stjepana i još mnogima.

Radio Velika Gorica u to je doba bila vrlo moćan inkubator mladih talenata – moji su kolege i kolegice kasnije redom postali medijske zvijezde od Elizabete Gojan, do Trpimira Vickovića, Zlatka Turkalja…

SLIKA DOLJE LIJEVO potpis Maja Toth novinar Velikogorickog lista

Maja Toth kao mlada novinarka RVG-a na početku karijere

S nekima sam i danas u kontaktu, tamo sam npr. upoznala moju vjenčanu kumu, Ivanu Dubovečak s kojom sam eto nerazdvojna od tih mladenačkih dana. Bilo je to izuzetno kreativno razdoblje u mojem životu, pisala sam za naše lokalne novine, snimala emisije za radio i surađivala sa Galerijom Kordić, pratila KUD-ove, lovačka društva, mlade umjetnike…

Nakon toga, put me odveo na Hrvatsku televiziju. Tamo sam radila u informativnom programu, šef mi je bio Obrad Kosovac, kojeg sam se uvijek malo bojala, nekako je odavao dojam izuzetno strogog šefa. To je bio još jedan stupanj više u mojem novinarskom iskustvu, imala sam opet veliku sreću surađivati s divnim ljudima npr. i s Jasminom Nikić i sa Sašom Kopljarom.

Koliko Vas je iskustvo iz Hrvatskog Telekoma moglo pripremiti za sve izazove koji Vas čekaju na novoj etapi Vašega puta?

U HT-u provela sam osam godina, prije dolaska na poziciju direktorice Turističke zajednice Grada Velike Gorice ovog ljeta. Izuzetno intenzivno poslovno razdoblje, rekla bih totalni zaokret u karijeri. Radila sam u prodaji i u početku je bilo jako teško, trebalo je savladati sve te nove tehnologije i prodajne vještine i alate. Moram istaknuti da je u Hrvatskom telekomu izuzetno borbena atmosfera, u pozitivnom smislu riječi: uvijek se borite za bolji rezultat, još više prodajnih prilika, nove klijente.

Imala sam sreću i u tom dijelu karijere surađivati s kolegama koji su me u velikoj mjeri motivirali i, koliko god mi je to razdoblje bilo teško iz osobnih razloga, jer sam prošla kroz rastavu braka uz troje djece u pubertetu, nekako sam uvijek imala u svom timu i podršku i razumijevanje kolega. Izašla sam, čini mi se, i mudrija i staloženija iz tog životnog i poslovnog vrtloga.

Koliko ste u godinama iza nas pratili rad Turističke zajednice i općenito razvoj turizma u našem kraju?

Poslovno sam bila uvijek vezana na neki način uz turizam, nakon novinarske karijere i rođenja djece radila sam u agenciji koja je organizirala festivale i događaje i tu sam također stekla mnoga poznanstva i susretala se sa izazovima industrije.

S kakvim ciljevima, ambicijama i željama dolazite na čelnu poziciju TZ-a, odnosno koja je Vaša osnovna ideja za vrijeme pred nama?

Želja mi je da naša Velika Gorica i cijeli ovaj kraj kroz zajedništvo svih dionika turističke ponude dobije sasvim nove inovativne i urbane manifestacije i evente, a postojeće tradicionalne manifestacije da obogati novim sadržajima i ponudom. Imamo prekrasnu destinaciju, šume, rijeke, jezera… I moramo potencijale koje nudi naš kraj približiti našim susjedima, Zagrepčanima i svima iz našeg šireg prstena. Posla ima jako, jako puno, ali uz pomoć mojih sugrađana, kolega i Grada složit ćemo lijepu priču.

EPS VELIKA 6G7A7089 scaled

Možemo li doznati nešto više o projektima koji se pripremaju na početku Vašega mandata?

Mandat otvaram dolaskom prestižnog eventa – Supercar Owners Circle – karavanom ultra rijetkih automobila, koju ćemo ugostiti na stazi Zrakoplovno-tehničkog zavoda u Velikoj Gorici ove subote. Do kraja godine, uz postojeće projekte, kao što su Gastro Turopolje i Advent u Velikoj Gorici, bavit ću se planiranjem kalendara događaja za 2023. godinu, a o tome ću više moći reći krajem godine.

Što vidite kao najveće prednosti, a što kao najveće mane turističke ponude našega kraja?

Naš je kraj zaista prekrasan i nudi jako puno istinskih turističkih “dragulja”. I te dragulje treba izbrusiti da postanu sjajni ponos našeg kraja. Treba ispričati priče o najslavnijem velikogoričkom paru, Slavi i Augustu Šenoi, o prekrasnim drvenim kapelicama, ponosim spomenicima drvenog graditeljstva u našem kraju, gastro ponudi, tartufima, specijalitetima od turopoljske svinje, turopoljskim štruklima, o našoj kulturnoj baštini, koju čuvaju vrlo aktivna i živa kulturnoumjetnička društva. U našoj šumi Turopoljski lug skrivaju se hrastovi stari 300 godina, oko kojih su prema starim legendama i vile plesale…

S druge strane, u Velikoj Gorici je puno novih stanovnika, tu su i nove generacije, mladi naraštaji koje trebamo naučiti da imaju zašto i zbog čega ostati tijekom vikenda u našem gradu, ali i da uvijek mogu pozvati goste, pokazati im sve ljepote ovog kraja. Naravno, i mi moramo graditi i širiti ponudu. Ako i imamo mana, trebamo raditi na tome da mane ili slabosti popravimo i pretvorimo u prednosti.

Nastavite čitati

Reporter 419 - 22.09.2022.

Facebook

Izdvojeno