Simbolično, na blagdan Svetog Florijana, 4. svibnja, u više nego zasluženu mirovinu otišao je Josip Jančić Babriga iz Javne vatrogasne postrojbe Velika Gorica. Davno je bio 1. rujna 1979. godine, kada je postao vatrogasac, a opet, prošlo je kao u trenu.

– Nitko iz moje obitelji nije bio vatrogasac, a ja sam se kao dječak bavio nogometom na Udarniku. Stjecajem okolnosti dogodilo se da se napravio novi vatrogasni dom u Velikoj Gorici, te su tamo trebali vatrogasce. Spontano sam se prijavio i primili su me. Imao sam tada 21 godinu i ostao sam tu do umirovljenja. Jedan od najzaslužnijih što sam krenuo tim putem bio je Stjepan Fabijančić Japa koji je svim srcem i dušom živio vatrogastvo, a mene je htio uključiti u tu priču. I uspio je u tome – prepričava Jančić.

U vrijeme kada je ušao u DVD Velika Gorica, kako kaže to je bilo jedno od najvećih i najpoštovanijih društava jer je to bilo središte nastavnog programa i edukacije vezane uz vatrogastvo, te su se tu osposobljavala sva vatrogasna društva diljem Turopolja i okolnih općina.

– DVD Velika Gorica je tad funkcionirala s četiri profesionalna čovjeka koja su bila u dežurstvu, a kada bi se dogodio požar, uključili bi sirenu i svi naši Velikogoričani koji su bili pripadnici DVD-a su sjeli na bicikle, ili kako je tko koje prijevozno sredstvo imao došli u vatrogasni dom, u kamion i kamo je trebalo u tom trenutku.

Foto: Privatna arhiva

Ono što pamti iz tog doba je, kako kaže, poluvojni sistem. Vatrogasci su morali mirno stajati, pozdravljati, starijem od sebe trebalo se obraćati kao das u u vojsci. Danas je to, ističe, puno, puno ležernije. Iz ovog DVD-a nastala je Javna vatrogasna postrojba.

– Mi smo 1979. godine ušli u sastav zagrebačke brigade i u tom sastavu su bili jedna od ispostava, 1990. godine pripali smo MUP-u, a 2000. godine Gradu Velika Gorica.

Do četrdesete godine igrao je nogomet u Udarniku, bio je i član Radnika, u jednom trenutku bio je i u Dinamu, ali nije tamo ostao, jer bila su to menadžerska posla. Nikad nije razmišljao o transferu u neki veliki klub.

– Jednom zgodom došao je menadžer Hajduka pogledati kako igram ovdje na Udarnik, ali kad je vidio moje dečke u birtiji, iako ja nisam pio alkohol u to vrijeme, kako udaraju po gemištima i pivi odustao je – kazao je Babriga i dodao:

– Da se nisam bavio nogometom, sigurno ne bih tako dugo ostao u vatrogastvu, jer vatrogasac mora biti sportskog duha, pun energije, fizički spreman, treba znati doskočiti zadaćama koje su stavljene pred njega.

Biti vatrogasac pune 42 godine…

– To je plemenit posao, jer smo vezani uz nemile događaje, treba pomagati ljudima, to nisu baš veseli trenuci, a kroz svoj radni vijek imao sam i teške prometne nesreće sa smrtnim posljedicama od male djece do starije populacije. Bilo je i utapanja u rijekama, pa onda to ostane u sjećanju neko vrijeme, i u prvim trenucima, dok sam bio mlad vatrogasac, teško sam se nosio s tim, jer kao čovjek nisi naučio na takve događaje. S vremenom nestaju emocije, odrađuješ to profesionalno i nemaš vremena za tugovanje – opisuje Jančić život vatrogasca, u kojem je uživao više sva ova četiri i nešt desetljeća.

– Poštivao sam i volio tu službu, bio sam spreman o kakvoj god je intervenciji bilo riječi, nažalost mnogi su u vatrogastvo ušli da odrade svoje radon vrijeme i zarade plaću. Meni je ovo bio poziv, jer tu spašavaš ljude, imovinu, činilo me to sretnim i ispunjenim čovjekom.

Foto: Katarina Drvodelić

Pozivi upomoć kada pomoć nije bila potrebna su unatrag nekoliko godina bili uobičajeni, događalo se često da bi vatrogasci otišli na intervenciju koje zapravo nije bilo…

– To je nekima bilo fora, da zeznu vatrogasce, mi dođemo, a ono ništa. Kad se to počelo pratiti, i kad smo mogli vidjeti s kojeg nas se broja zove, onda je to prestalo, ali prije toga je bilo puno lažnih dojava. Za nas je svaka dojava strašna i naše je da izađemo. Kad se ništa ne događa lakše je, ali vrijeđalo je to kad bi bila lažna dojava.

U svojem poslu primao je razne pozive, i kao vatrogasac odlazio na različite dužnosti, neke čak, koje da ljudi ponekad nisu sebični, vatrogasci ne bi trebali niti ići, jer, dok oni rade netipičan vatrogasni posao, nekome pomoć zaista može trebati.

– Najbizarnije intervencije su kad nekome mačka ode na krov ili se popne na drvo, pa nas ljudi zovu da je dođemo spustiti. Iskreno, ne znam kakvu bih poruku poslao ljudima, ili ne poznaju životinje, ili im je ovako lakše. Imali smo i slučajeve da su nas zvali jer im je curila voda iz perilice za rublje, za to se zove majstor, ne vatrogasci. Ili, treba popraviti nešto na krovištu, dođite vatrogasci, vi imate ljestve. Bilo je i situacija da ljudi izađu iz stana, zatvore im se vrata, oni više ne mogu ući, pa nas nazovu pod izlikom da im je ostao ručak na štednjaku, a oni ne mogu u stan. Na takvu intervenciju izlazimo, a na kraju je taj poziv bio samo da se izbjegne plaćanje bravara.

Nakon intervencija građani su znali drugi dan doći u postrojbu kako bi se zahvalili i počastili svoje heroje. Kako kaže Jančić, njima je to bilo lijepo vidjeti, ali oni su profesionalci, i ne rade radi darova nego jer je to njihov posao.

Foto: Katarina Drvodelić

Zapovjednik postrojbe postao je 2000. godine, kad su službeno postali Javna vatrogasna postrojba Grada Velike Gorice. A kakav je bio?

– Bio sam dosta poduzetan, u to vrijeme imali smo vozni park koji je bio star i dotrajao, a kako tada više nije imao tko voditi brigu o nama jer smo pripali Velikoj Gorici i to je bilo teško da sve Grad prati, a nama su trebali ispravni kamioni, pa sam ta vatrogasna vozila rješavao na način da su dolazili moji prijatelji mehaničari koji bi ih popravljali. Jedan od prijatelja napravio je potpuno besplatno generalku na jednom vozilu, a ja sam iz svojeg džepa platio dijelove. Naravno bilo je i onih kojima to nije odgovarlao i koji su mi pokušali podmetati da to radim neovlašteno.

Vatrogasci nekad i danas?

– Nekad su to bili pravi muži, fajteri, danas su dečki malo drugačiji. Osamdesetih nikad nije bilo prepreka kad je trebalo raditi, to su bili dečki bez granica, imali su mogućnosti napraviti što žele. Sve su to bili ljudi koji su bili zanatlije, vični poslu, i znali su puno toga.Upravo da bi se ušlo u vatrogastvo trebalo se imati neko strukovno zanimanje koje se moglo koristiti u ovome poslu. Danas je situacija drugačija, to su djeca koja nisu naučila na teške poslove i rad. Osim toga vatrogasci moraju biti fizički spremni, zato, ovi dečki koji ostaju iza mene moraju puno, puno više raditi na tome – uvjeren je Babriga.

O svojoj karijeri govori s puno žara, zanosa i ponosa, a profesionalna deformacija je ostala…

– Vatrogastvo mi je donijelo sreću i zadovoljstvo, moram biti iskren i reći da mi je odgovaralo to radno vrijeme jer sam imao puno slobodnog vremena za “fuš”, bavio sam se i autolimarijom. Kroz ovaj posao naučio sam da moram biti oprezan u životu. I dan danas upozoravam suprugu kad puni mobitel da izvadi punjač iz utičnice jer je to potencijalna opasnost od nastanka požara zbog zagrijavanja.

Foto: Katarina Drvodelić

Kada se bavite ovako ozbiljnim i odgovornim poslom, oni koji najviše brinu i strepe za vas svakako je obitelj. Tako je bilo i kod Babrige.

– Obitelj je nosila velik dio tereta moga posla jer je to opasan posao i nikad ne znaš što će se dogoditi. Pored svih tih situacija tu je i ona da te nema doma, ne spavaš sa svojom ženom nego s vatrogascima. Taj posao je žrtva, a mnogi vatrogastvo i dan danas omalovažavaju. A nema posla kojeg vatrogasci ne rade, sve što čovjek može zamisliti.

Osim vatrogastva, nogometa i autolimarije, Jančić je i među plemenitašima, te lovcima.

– U rad Plemenite općine Turopoljske uključio sam se u vrijeme dok je župan bio Franjo pl. Kos. Bio sam sudac sučije Kurilovec, pa jedno vrijeme i podžupan velikogorički. U to vrijeme razvijali smo mnoge ideje, borili se za povrat imovine, što nažalost nismo uspjeli napraviti. Trebao sam naslijediti župana Kosa, ali nisam mogao prihvatiti tu časnu dužnost.

Od 1975. godine bavi se i lovstvom, a s godinama je postao predsjednik Lovačkog društva “Srna”. U umirovljeničkim danima u planu mu je i izdavanje knjige vezane uz velikogoričko lovstvo.

Ali vratimo se na vatrogastvo, i to onaj posljednji dan. Istina, još je na godišnjem odmoru, ali nakon njega nema povratka na posao nego, itekako zaslužena mirovina.

– Bilo je teško to jutro. Nakon toliko godina doći posljednji put, prijatelji se postroje u tvoju čast. Pune 42 godine biti u takvoj sredini… Volio sam taj posao i trudio sam se sve ostaviti u jednom dobrom ozračju. Kad sam vidio tu ljubav i pažnju, pa još kad me vatrogasno vozilo pod sirenama odvezlo kući gdje su me čekali obitelj i prijatelji, te kolege. Emocije. Suze. I danas mi je teško o tome govoriti.

Foto: Katarina Drvodelić

Emotivno nam govori o oproštaju s kolegama, ali šale ne nedostaje.

– Postao sam svjestan da više ne idem na posao. Nema povratka. Sretan sam i zadovoljan jer se 4. svibnja lako pamti. Blagdan je svetog Florijana zaštitnika vatrogasaca, na taj dan preminuo je Josip Broz Tito, i na taj dan Josip Jančić Babriga je otišao u mirovinu.

– Nedostaje mi posao, odem ja do postrojbe, ali malo mi bude teško jer više nisam potreban toj zajednici.

Nekolicina onih kojima je bio zapovjednik, nakon što je krenuo u mirovinu javilo mu se te istaknulo da sam im bio više od šefa, te da sam im privatnom životu puno pomogao svojim savjetima. A naš Babriga će u mirovini sve samo ne mirovati.

– Imenovan sam u Predsjedništvo saveza lovaca Zagrebačke županije, to je isto nešto gdje ću imati obaveza, malo ću biti oko nogometa, Plemenite općine i svega pomalo. Uz to, tu su i unuci, a baka je uvijek puna planova. Dosadno mi sigurno neće biti – zaključuje svoju priču Josip Jančić, a mi mu samo možemo poželjeti lijepe i ugodne umirovljeničke dane!

Nekako u isto vrijeme kad su krenule i ove novine, tamo početkom ovog stoljeća, na svoj glazbeni put otisnuo se jedan naš klinac. Ime mu je bilo Željko, prezime Houdek, a njegov talent za pjevanje vrlo je rano bilo nemoguće ne primijetiti.

Usporedno s OŠ Eugena Kumičića, mali Željko pohađao je i glazbenu školu u svome gradu, a prvi nastup na daskama goričke kino dvorane imao je već u prvom razredu osnovne škole. I moglo se već tad nekako pretpostaviti da je riječ o dječaku kojeg čekaju velike stvari u budućnosti.

U međuvremenu je Željko postao Jacques, a njegov glas upoznala je cijela nacija, malo potom i Europa. Iza njega je 15 diskografskih izdanja raznih vrsta, iza njega je ostvaranje dječjeg sna kroz nastup na Eurosongu, a kroz televizijske show programe postao je itekako važan faktor na hrvatskoj glazbenoj sceni.

Drugim riječima, mali Željko je uspio.

I evo, već 20 godina je iza njega, puna dva desetljeća stvaranja, što se učinilo kao sasvim solidan povod za jedan opširniji razgovor…

Nedavno ste objavili pjesmu “Čudo je moguće”, jednu vrlo posebnu božićnu pjesmu. Kako je nastala i zašto je drukčija od svih ostalih božićnih pjesama na koje smo navikli?

– Pjesma “Čudo je moguće” za mene je doista čudesna, a način na koji je nastala prilično je zanimljiv. Nakon što smo godinu dana pokušavali pronaći neki termin da se nađemo, do mene je došao Marko Vucković, mladi glazbenik iz Samobora, kod kojeg moj David uči svirati gitaru. Još prije godinu dana zamolio me za savjet u vezi jedne pjesme koju piše, nije bio siguran koliko je to dobro… Donio mi je neke svoje skice, a prva pjesma koju mi je predstavio bila je “Čudo je moguće”. Doduše, pjesma je još bila u začecima, imao je samo prvu strofu, ali ona me toliko inspirirala da sam odmah dopisao ostatak pjesme. Sve se otvorilo i u dva sata smo dovršili pjesmu. Dan poslije smo je još izbrusili do kraja. I ta pjesma mi je stvorila problem, jer u tom sam trenutku bio u finalizaciji svog pop albuma s 20 pjesama, koji se zove “Glavom i bradom” i izašao je krajem prošle godine. U tom trenutku nije mi se činilo moguće uklopiti pjesmu “Čudo je moguće” u sve to, ali morala je izaći baš sada zato što govori o ovom trenutku, o ovoj specifičnoj godini, o neobičnoj situaciji u kojoj se našao cijeli svijet, pa tako i naša lijepa Hrvatska. Osjetio sam da ljudi to moraju čuti i u roku od nekoliko dana snimili smo pjesmu, a zatim i spot. To je svojevrsna čestitka mene i mog tima svim ljudima dobre volje, jedna vrsta ohrabrenja, jer čudo je doista moguće ako vjeruješ u njega. Da ne vjerujem u to, ne bih o tome ni pjevao. Atipična je božićna pjesma, inače pjevamo o zvončićima i pahuljicama, a ove godine to mi se činilo potpuno neprikladnim. Bavim se pop glazbom, zabavom, ali uvijek osjećam veliku društveno-socijalnu odgovornost da budem u duhu vremena.

Kako općenito gledate na ovo teško vrijeme, za sve nas, ali pogotovo za vas glazbenike? Kako koristite ovo vrijeme bez nastupa i koncerata, kako se nosite sa svime što prolazimo?

– Prošle godine imao sam jedan koncert i četiri nastupa. A to je, naravno, ništa… Nastojao sam kreativno nadopuniti to razdoblje radom na albumu, koji sam i bio dužan publici. Album “Glavom i bradom”, a 20 pjesama ima pomalo i u inat 2020. godini. Međutim, ovim albumom prije svega simbolično obilježavam 20 godina svoje karijere. Počeo sam 19. prosinca 2000., prvi koncertom u Saxu, zbog čega je i službeni datum izlaska albuma bio 19. prosinca 2020. To je moj odgovor na ovu situaciju. Nisam se žalio što nemam koncerte, iako mi je, naravno, jako teško… Ne samo emotivno, nego i logistički. Nema koncerata, nema života. Ima puno ljudi koji rade za mene, suradnika koji su uz mene već godinama i od toga živimo. Bilo je teško i izazovno, pri čemu ne očekujem da će se vrlo brzo situacija normalizirati. Glazba je zabava, a zabava dolazi zadnja, jer ona je neka vrsta luksuza… I na to ne možemo utjecati. Treba iz ove situacije izvući maksimum, a ja sam to i učinio ovim albumom. I, naravno, nadoknadio sam neka druženja s obitelji.

Vaša je karijera započela prije točno 20 godina, puno je toga iza vas. Što iz u tog razdoblja smatrate svojim najvećim i najvažnijim postignućem, jeste li ostvarili sve svoje želje i ambicije?

– Proletjelo je ovih 20 godina. Ostvario sam puno više nego što sam inicijalno očekivao, jer u početku očekivanja zaista nisu bila velika. Želio sam se samo baviti glazbom, nisam imao viziju da ću biti nekakva velika zvijezda, bila mi je važna samo glazba. Iz tog aspekta sam nadmašio svoja očekivanja. Kad pogledam svoj CV, što sam sve napravio, mogu biti stvarno ponosan. Mogu izdvojiti 15 diskografskih izdanja u 20 godina, pa onda 22 koncerta u punom Lisinskom, pa četiri Porina i više od 20 nominacija, sve moguće nagrade diljem regije… Tu su i dva Eurosonga u ulozi autora, jedan u ulozi izvođača, jako puno talent showova u kojima sam redovito sudjelovao kao mentor i član žirija, pa tri pobjede u showu “Zvjezde pjevaju”, dvije pobjede mojih kandidata u “Voiceu”.
Ove godine sam otvorio i svoju školu pjevanja, odnosno vokalni studio… Dakle, bio sam vrijedan, puno sam radio, proputovao sam gotovo cijeli svijet i svakako sam nadmašio prvotna očekivanja, koja nisam ni imao. No to ne znači da više nemam želja, ambicija i snova. Apsolutno imam želje i snove, ipak sam još mlad, tek na ulazu u četrdesete, ha, ha.

Možete li izdvojiti svoju pjesmu koja vam je najdraža, najvažnija? Ili to spada u onu “pjesme su kao djeca, sve ih jednako volim”?

– Iskreno, to je inače jako teško, ali moram priznati da je pjesma “My friend” najdraža i najvažnija. To je ostvarenje jednog tridesetogodišnjeg sna, jer prvo sjećanje koje imam na Eurosong je iz dana kad sam imao šest godina i gledao Johnnyja Logana u bijelom odijelu. Kad mi se dogodilo da nakon toliko godina i sam odem na Eurosong, točno 30 godina poslije, vidio sam tu puno simbolike. Taj Eurosong smatram svojim velikim uspjehom i jako crticom u karijeri, zbog čega je ta pjesma ima posebno mjesto u mom srcu.

Snimili ste i nekoliko vrlo zanimljivih dueta, imate li još neku želju u tom smislu, nekog izvođača s kojim biste voljeli na taj način surađivati?

– Da, snimio sam jako puno dueta, ali koliko ih tek još želim snimiti, ha, ha… Uglavnom su u pitanju legende, i moram reći da mi je žao što nisam ništa uspio snimiti s Oliverom, ali imao sam priliku s njim zapjevati jednom u životu… Na moj 34. rođendan, bio mi je posebni gost u Lisinskom, to mi je bio najljepši mogući poklon. Izdvojit ću duet s Doris Dragović, koji mi je osobito drag, a nebrojeno puta sam snimao i s Vannom, Ivanom Kindl i Terezom Kesovijom, koja je moja ljubav… Imao sam priliku zapjevati i s Josipom Lisac, s Kićom Slabincem, no ima još puno ljudi s kojima bih volio surađivati. Dueti su jedna posebna disciplina, u kojoj se događaju ti neki izljevi ljubavi. Oni su, na neki način, čak i vođenje ljubavi, ha, ha. Kad se povežu dvije duše, kroz izraz koji im je najprirodniji, kad se spojimo u pjesmi koja nešto znači i jednom i drugom, onda je to suradnja koja dopire i do najdubljih sfera, do najdubljih emocija. Uvijek treperim na pozornici kad sam s tim svojim kolegama i kolegicama, gotovo osjećam uzvišenost kad pjevam duete. Volio bih snimiti još puno toga s domaćim, ali i stranim glazbenicima. Dobro, to su snovi koji će vjerojatno i ostati snovi, ali Bože moj, ha, ha.

Jacques je tijekom karijere surađivao s brojnim imenima s domaće glazbene scene… Foto: Tomislav Miletić/PIXSELL

Koliko ste često u ovih 20 godina nastupali u svome gradu, u Velikoj Gorici? I jeste li u svojim počecima mislili da će toga biti i više, češće?

– Dugo godina sam zamjerao vodstvu Velike Gorice što me nisu zvali ni za što osim kad je trebalo pjevati besplatno. To je priča koju mnogi moji kolege pričaju za svoje sredine. Valjda je to neki standard, da nisi nikad dovoljno zanimljiv da bi te tvoj grad ugostio… I kad sam se odselio iz Velike Gorice, sad je prošlo već 17 godina, praktički svaki tjedan dolazio u Goricu i viđao plakate za nastupe mnogih mojih kolega, i to svakakvih, čak i onih koje ne volim nazivati kolegama, svi su se oni tih godina ostvarili u mojoj Velikoj Gorici, u kojoj ja to nisam mogao. Osim, kažem, kad bi bila neka prigoda kao otvaranje nečega, Sveta Lucija, dani ovoga ili onoga… Međutim, jednu osobu moram izdvojiti kao pozitivnu figuru u cijeloj toj priči, a to je gospođa Snježana Špehar. Ona je svoju karijeru posvetila umjetnosti, programima koje je dovodila u Veliku Goricu, i uspjela je nametnuti kvalitetu. Kroz njezine programe i ja sam se razvijao, osjećam da me cijeni, mene i moj glazbeni put, a uvijek je navijala za Goričane i za sve nas. Da nije bilo nje, ne bi bilo ni mene previše u Velikoj Gorici. Puno joj se zahvaljujem i ovim putem. Ta se situacija ipak malo popravila posljednjih godina, imao sam prilike nastupati i za Grad, pjevao sam na goričkom Adventu… Pamtim svaki taj nastup, sve susrete s publikom iz moje Gorice, bilo to u maloj dvorani u Galženici, u dvorani POU-a ili na otvorenom. Svi ti nastupi jako su mi dragi, baš kao i oni prvi, upravo u našoj kino dvorani. Kao klinac sam baš tu prvi put pjevao solo, u prvom razredu osnovne škole. Velike su to emocije… Čak sam i snimao jedan dokumentarni film, koji je HRT radio o meni uoči odlaska na Eurosong, i velik dio toga snimali smo, naravno, upravo u mojoj Gorici. Tu sam završio i osnovnu glazbenu školu, tu sam odrastao.

Kakve vas uspomene vežu za odrastanje u Velikoj Gorici? Gdje i kako ste provodili vrijeme, gdje ste izlazili u tinejdžerskim godinama, što vam je posebno ostalo u sjećanju?

– Gorica je u to vrijeme bila mali gradić, čak i predgrađe Zagreba, bitno drukčija nego danas. I tad je bila mnogoljudna, ali osjećaj je bio sličan ovome koji imam danas, kad živim u Samoboru. I on je nadomak Zagreba, ali ima tu neku svoju klimu male sredine. Živim u prvom selu do Samobora, život je seoski, a to mi paše, to volim. U Gorici su još uvijek moja braća, sa svojim obiteljima, tu su mi i roditelji, tako da često dolazim u Goricu. Uz naš grad vežu me najljepše uspomene. Ekipa iz kvarta, iz moje ulice, nedavno se nažalost okupila na jednom pogrebu, pričali smo između sebe da se baš i nismo morali naći u takvoj prigodi… Pa smo se dotakli i djetinjstva, koje je zaista bilo predivno, s jako puno najljepših mogućih. Iako sam otišao davno, prvo za Zagreb, a onda prije četiri godine i za Samobor, iz Gorice moje srce nikad nije otišlo. Ne možeš negdje proživjeti 23 godine života, a da to ne ostane zauvijek. Uvijek mi je drago sresti ljude iz Gorice, iako to često bude i smiješno, jer ljudi misle da sam ih iz nekog razloga zaboravio. A jako bi se morali promijeniti da bi zaboravio svoje ljude. Ovim putem sve koji me znaju, iz tih dana mladost, najsrdačnije pozdravljam.

Koliko ste danas vezani uz Veliku Goricu, koliko često imate vremena doći u svoj grad, družiti se sa prijateljima iz djetinjstva?

– Često dođem, prvenstveno kod roditelja, a imam i puno prijatelja. S nekoliko njih sam i u stalnom kontaktu. Kad se sjetim tog vremena, svi smo mi zapravo gravitirali Zagrebu, pa sam i ja u Zagrebu krenuo u svoju karijeru. Kad pobrojim sve te intervjue u ovih 20 godina, sve detalje iz biografije, najčešće me ipak nazivaju velikogoričkim pjevačem, tako da je ovaj grad ipak prvi za mene.

Osim pop glazbe, Jacques je radio i dječju glazbu, uključujući i popularnog “Bubamarca”… Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Kako gledate na Veliku Goricu iz današnje perspektive, što vam se u ovom gradu sviđa, a što baš i ne?

– Ne mislim da sam u poziciji bilo što u gradu kritizirati, budući da već dugo ne živim ovdje. Danas ipak mogu kritizirati i opominjati ljude u Samoboru, jer stvari uvijek mogu biti bolje… Što se Gorice tiče, doista nemam potrebu kritizirati, jer ipak dolazim kao gost. Kao takav, mogu vidjeti jedan prekrasno uređen grad koji je baš nekako kad sam ja otišao krenuo cvjetati. I procvjetao je. Od onog prekrasnog Parka Franje Tuđmana, kod moje bivše škole, pa cijeli centar, koji je doživio potpuni makeover u ovih 15-ak godina. Vidim lijep grad u kojem se lijepo živi, koji se gradi, koji je dostojan modernog čovjeka, idealan za modernu obitelj. Gorica danas ima sve što nekad možda i nije imala, a zadržala je taj svoj neki šarm.

Budući da su i naše novine Reporter krenule kad i vaša karijera, 2000. godine, moramo vas pitati koliko ste često dolazili u doticaj s tim novinama? Pratite li i danas možda lokalne medije, koliko ste “unutra” po pitanju događanja u našem gradu?

– Pratio sam itekako Reporter, nekad je tu radio i Dalibor Petko, koji me uvijek kontaktirao u mojim prvim koracima, prvim festivalima, prvim Dorama… Mislim da imam i neke naslovnice Reportera koje čuvam, neke intervjue i razgovore. Bilo bi zanimljivo sad ih pročitati, vidjeti kako se čovjek razvija i mijenja kroz takvo razdoblje. Lokalne medije ne pratim, ali nemojte mi to uzeti za zlo. Često ni o sebi neke stvari ne pročitam, ne zanima me više nakon toliko godina svakakvih iskustava. O sebi pročitaš svašta, i što ima i što nema veze s istinom, pa ti prestane biti važno. Zamolio sam prijatelje da mi sačuvaju ako na nešto nalete, jer lijepo je imati nekakvu arhivu, ali ne pratim… Živimo u vrijeme elektroničkih medija, na telefonu smo stalno i ono što je bitno uhvatim, i u Samoboru, i u Zagrebu, i u Gorici. Ako ništa drugo, izvijeste me mama i tata o svemu.

Pisac koji ne želi biti pisac u punom značenju te riječi… Tako bismo mogli opisati Stipu Bilića, čovjeka rodom iz Banja Luke, koji u svom romanu “Slava” opisuje život Slave Šenoe, žene Augusta Šenoe, inače rođene pl. Ištvanić, koja je živjela u Velikoj Gorici, pokraj župne crkve Navještenja BDM. S tim je romanom osvojio žiri i prošle godine dobio književnu nagradu Albatros.

– Moram priznati da je knjiga vrlo dobro prihvaćena kod publike. Ne znam točan podatak, ali znam da je prodana u velikom broju. Doživjela je nešto što ja nisam ni očekivao, pa čak ni želio. To je bila knjiga koju sam pisao iz duše, za sebe, a ne za druge, no na kraju je ispalo potpuno drukčije – kaže Bilić.

Prije nekoliko dana promovirano je i zvučno izdanje ove knjige, iako je ideja nastala još i prije prošlogodišnje dodjele nagrade Albatros. Sve je snimljeno još tamo u rano proljeće, u travnju je trebala biti promocija, no korona je sve malo usporila.

– Nisam siguran, ali mislim da je to prva zvučna knjiga stavljena na jedan ovakav poseban zvučni mediji, odnosno USB, što je puno praktičnije od CD-a, koji se danas gotovo više i ne koristi.

Banjalučanin Bilić odrastao je s desetero braće i sestara. Roditelji se nikad nisu miješali u to u koju će školu djeca ići, pa je tako u obitelji širok raspon zanimanja, od majstora do doktora. Stipo je nakon gimnazije otišao služiti vojsku, a nakon toga završio filozofiju i religijsku kulturu na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu. A onda ga je životni put doveo u Veliku Goricu.

Stipo Bilić na recitalu u gimnazijskim danima

– Nakon fakulteta radio sam u Osnovnoj školi Eugena Kvaternika u Velikoj Gorici kao vjeroučitelj. Bilo mi je odlično raditi s djecom, i dan danas se sretnem s njima. To više nisu djeca, to su ljudi, ali ja ih i dalje zovem svojom djecom. Bilo mi je najvažnije da djeca sama sebe grade, da mogu samostalno razmišljati, postaviti sami sebe na noge, da budu svoji ljudi, a ne da ovise o drugima, što je danas jako teško – ističe Bilić.

Nakon što je otišao iz nastave, neko vrijeme proveo me putujući po svijetu, da bi nakon toga počeo raditi u Gradskoj knjižnici Velika Gorica. Međutim, nedavno je ponovno promijenio posao, ali nije otišao daleko. Ista zgrada, drugi ulaz. Nakon što je Miljenko Muršić otišao u zasluženu mirovinu, postao je voditelj izdavačke djelatnosti u POU-u.

– Želio bih neke stvari probati podići na jednu višu razinu, ići u korak s današnjom tehnologijom, približiti sve to skupa ljudima širom svijeta. Primjerice, ‘Povijest plemenite općine turopoljske’ Ivana Rožića djelo je koje treba promovirati. Ima naših ljudi, Turopoljaca, ali i drugih u svijetu koji bi to htjeli pročitati, a najlakši način za dostaviti tu knjigu je da je pretvorimo u tzv. e-knjigu, koja se može dostaviti u par klikova. Ima i nekih starijih izdanja koje bismo tako mogli poslati u svijet – govori Bilić o svojim idejama.

Tridesetak godina već broji otkad je došao u ovaj grad koji smatra velikim potencijalom, zajedno s okolicom. U slobodno vrijeme, kaže, bavi se pisanjem, istraživanjem, a voli i hodati, planinariti, biciklirati…

– Prošetao sam ovo proljeće po našim Vukomeričkim goricama, obišao sam ih i biciklom i pješice. Gorica stvarno ima puno prekrasnih mjesta za vidjeti i otići, ali to premalo koristimo.

Da Stipina veza sa zajednicom bude još snažnija, pomoglo je i to što je dugi niz godina pomagao u župi Navještenja BDM. Bavio se i arhivom, pa su mu tako mnoge stvari došle pod ruku, pogotovo kad je riječ o starim stvarima s tavana, gdje je pronašao koješta, uključujući puno starih dopisa iz Amerike o Turopolju i Turopoljcima koji su se tamo vjenčali… I sve to ga je zaintrigiralo.

– Kako volim takve stvari, sve sam to skupio, te je jedan dio objavljen u mojoj prvoj knjizi “Župa Navještenja Blažene Djevice Marije”.
Ističe kako je siguran da postoje ljudi, kroničari svog vremena i mjesta, te kako bi bilo lijepo da se sve nađe na jednom mjestu.

– Tu ima prekrasnih starih slika u obiteljskim albumima, na tavanima obiteljskih kuća. Znam što govorim jer sam vidio neke stvari. To bi bilo zanimljivo ne samo u našem kraju nego i šire. I treba ostati budućim generacijama, jer to je vrijednost, a ne da stoji u nekom kutu…

Njegov prijevod knjige o poznatom trapističkom samostanu Marija Zvijezda, uz koji je odrastao, uvršten je u Nacionalnu biblioteku Njemačke u Leipzigu, što je još jedno priznanje.

– Povijest tog samostana je nevjerojatna i svakim danom se otkriva nešto novo. Trenutačno istražujem njihovo naseljavanje u Južnom Tirolu nakon Prvog svjetskog rata, o čemu nitko nije do sada znao.

Bilić aktivno istražuje sve vezano uz stari samostan Marija Zvijezda

Njegovo prvo pojavljivanje u javnosti datira još iz 1994. godine, kad je u tadašnjem Velikogoričkom listu počeo pisati seriju tekstova o Turopolju. Dao si je truda i počeo istraživati, te su počeli izlaziti kratki članci o kapelama kojih danas više ni nema, o starom groblju svetog Lovre na mjestu kojeg je današnji Vatrogasni dom…

I u svom romanu “Slava” spomenuo je to groblje te kaže da se nada da će jednog dana biti zabilježeno da su tu pokopani mnogi znameniti ljudi koji su ostavili velik trag za ovaj grad.

A nakon uspješne “Slave”, naš pisac koji to ne želi biti piše i dalje. Trenutno su u glavi dvije ideje koje želi realizirati, jedna opet vezana uz Turopolje, a druga uz rodni kraj, Banja Luku.

– Ako zima bude jaka i ne bude dozvolila puno šetanja po vani, to će ići puno brže. Nisam od onih koji sjednu i samo pišu. Ja svoju ideju nosim u glavi, kad misli sjednu na svoje mjesto, to i zapišem. Nisam profesionalni pisac, ne želim to niti biti – zaključuje Bilić.