Poveži se s nama

Priča iz kvarta

Čuvamo granicu našeg Turopolja, slavimo poštara i uživamo s djecom

Lekenik se prvi put spominje prije više od 800 godina, upravo u ovome mjestu ban Josip Jelačić doznao je da će postati ban, a velika faca nakon svega je ispao – poštar Josip. Tu je i dječje selo, nogometni klub… Ovo je priča o svemu tome

Objavljeno

Upitate li danas bilo kojega mještanina Lekenika po čemu je njegovo selo poznato, izdvojit će nekoliko stvari – SOS Dječje selo, Jurjevo, ban Jelačić i eventualno nogometni klub, koji pamti bolje dane od ovih koje živi danas… No nikako ne smijemo zaobići niti pojedine lokalne “birtije”, koje su i dalje, nakon skoro 40 godina, zaštitno lice ovog živopisnog sela. I, naravno, izvor svih informacija, kako to obično biva u manjim sredinama. U njima ćete se uvijek osjećati dobrodošlo, bilo da ste domaći čovjek ili ste samo u prolazu. No odbiti “ajmo još jednu”, jasno, ne smijete.

Kopajući po ropotarnici povijesti, starim bilješkama i foto albumima, saznat ćete da je nekad Lekenik živio i disao punim plućima – i tako već 800 dugih godina otkako je njegovo ime prvi puta spomenuto. Pa krenimo od samog početka… Podatak govori kako je Lekenik dobio ime po biljci “liken” (leken), koja je nekad davno rasla uz rubove potoka i u močvarama toga prostora. Tu je danas i potok Lekenčica koji, smatraju neki mještani, dijeli ovo mjesto na dva dijela – turopoljski i erdödski. Prolazeći kroz mjesto, iz smjera Zagreba, do mosta je turopoljski Lekenik, a nakon onaj erdödski. Neki se mještani smatraju Turopoljcima, a neki jednostavno – Lekeničanima.

Samo ime Lekenik seže u daleku povijest i prvi puta je spomenuto u pisanom dokumentu 1217. godine, i to u ispravi kralja Andrije, kojom se potvrđuje vlasništvo Zagrebačkog kaptola nad posjedom Dužica, danas naselju pored Lekenika. U toj ispravi, kao najsjevernija točka spomenutog posjeda, navodi se Lekenik (LIHCINNIHC).

Svašta se događalo s Lekenikom u tih 800 godina, no potrebno je izdvojiti nekoliko bitnih činjenica koje su postavile temelje današnjeg naselja. U 17. i 18. stoljeću dio Lekenika pripadao je Plemenitoj općini Turopoljskoj, ali u službi podanika, koji su bili dužni Općini plaćati razne daće. No 1848. godine, ukidanjem kmetstva, bivši turopoljski kmetovi u Lekeniku prestaju biti podložni Plemenitoj općini Turopoljskoj. Od plemićkih obitelji na ovom prostoru spominju se prvo Babonići, a potom Erdödy, po kojima dio sela i dobiva ime. Službeno su se i administrativno ova dva Lekenika spojili tek 1953. godine.

Svake godine oko Trojačke nedjelje (krajem svibnja ili početkom lipnja) okupi se cijelo selo kako bi proslavilo svog poštara Klempaja. I tako već 12 godina. Priča počinje davne 1848. godine, točnije 26. ožujka. Naime, toga dana prije 171 godinu pukovnik Josip Jelačić u Lekeniku je saznao da je imenovan banom. Tadašnji lekenički poštar Josip Klempaj uručio mu je kraljevsko ukazanje kojim se Jelačićeva budućnost promijenila. Dalje priču znamo. No što se događalo s našim poštarom?

Pošta u Lekeniku osnovana je 11 godina ranije, 1837., a upravo je Klempaj bio prvi poštar. S obzirom na važan dokument koji je uručio Jelačiću, ne čudi podatak da je poštar Klempaj postao Vrhovni hrvatsko-slavonski upravitelj pošta.

Danas ova tradicionalna manifestacija “Dani bana Jelačića i poštara Klempaja” kroz tri dana privlači brojne posjetitelje iz svih krajeva središnje Hrvatske. Svake godine organizator, Turistička zajednica Općine Lekenik, priprema natjecanje u brzini i spretnosti osnovnoškolaca “Mali poštar”, a tu je i prikaz povijesnog susreta dva Josipa. Uz bogate kostime, konje i valcer, vraćaju nas u tu daleku 1848. godinu.

Još jedna važna proslava odvija se u travnju kad se slavi jedan od najvažnijih turopoljskih blagdana, Jurjevo, ali i sam Dan općine Lekenik. Uz brojne prigodne programe, od onih sportskih pa do kulturno-umjetničkih, središnje događanje je svakako paljenje Jurjevskog krijesa.

U svojoj 26. godini Općina Lekenik obuhvaća 18 naselja s ukupno 6.043 stanovnika, odnosno 2.134 domaćinstava i oko 950 kuća za odmor. U samom naselju Lekenik, na glavnoj prometnici Sisak – Zagreb, živi oko dvije tisuće stanovnika. Upravo je ta prometnica, kao i blizina gradu Zagrebu, jedna od okosnica dobrog razvoja Općine – što u gospodarskom, što u financijskom smislu. Danas je tu poslovna zona Marof, SOS Dječje selo Lekenik te brojne tvrtke koje su svoj dom pronašle upravo u Lekeniku. Od cijele Hrvatske, upravo se Lekenik pokazao idealnom lokacijom za gradnju prvog SOS Dječjeg sela…

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

Pogodan smještaj, potrebna infrastruktura, gostoljubivost stanovništva i spremnost na suživot sa stotinjak djece bili su presudni za odabir ove lokacije. Kamen temeljac položen je u rujnu 1992. godine. Prvi mali stanovnici i njihove SOS mame došli su u Lekenik početkom 1993., a svečano otvorenje Dječjeg sela održano je 8. listopada iste godine. Stoga je taj dan proglašen Danom SOS Dječjeg sela Lekenik.

Danas o djeci svakodnevno brine 15 SOS mama, a pomažu im SOS tete. Tu su još i direktor Sela, psiho-pedagoški te administrativno-tehnički tim. SOS Dječje selo danas može smjestiti oko stotinu djece, a od 1993. godine kroz Selo je prošlo oko 400 djece.

Kakva bi to priča o mjestu bila, a da ne uključimo ono što mu daje duh i osobnost, njegove mještane. Kako nam pričaju oni stariji, danas se živi “bolje i udobnije”. Tu je nekoliko trgovina, doktori, stomatolozi, nekoliko kafića, pošta i sve ono što jednom mjestu treba za normalno funkcioniranje. No svi će se složiti oko jedne stvari, da su prije ljudi živjeli puno sretnije nego danas.

– Živjelo se sretnije jer su se ljudi i djeca više družili. Tu je bilo djece na svakom koraku, na ulicama, kad su bili praznici, na poljima kad smo išli s kravama, pekli pečenike… Sad nemaš nigdje nikoga. Svi su zatvoreni u kućama, pred televizorima, na mobitelima – priča nam jedna starija mještanka.

Prisjeća se da je Lekenik sam proizvodio svoju struju i bio jedino selo u okolici čiji su stanovnici u kućama imali žarulje. Danas objekti na Zagrebačkoj zjape prazni, no pedesetih godina prošlog stoljeća veliko postrojenje koje su zvali “Poduzeće” bilo je centar života. Nazivalo se još i “Maschinhause”. U “Poduzeću” su se, između ostalog, izrađivali i parketi, a unutar velikog dvorišta bile su i tračnice za male vagone koji su prevozili taj parket.

– Na mjestu gdje se danas nalazi benzinska crpka, nekad davno je bilo veliko igralište, koje je bilo ograđeno, i tu se održavao sajam. U doba kad se žela pšenica i ječam, na tom igralištu bili su postavljeni ‘drešovi’, odnosno vršilice. Ljudi su nosili žito na vršenje. Red je znao biti s jednog i drugog kraja sela – nastavlja naša sugovornica.

Prvi televizori u selo su stigli sredinom 60-ih, glavna prometnica je asfaltirana tek tijekom 70-ih, a čari razgovora preko telefonske žice mještani su otkrili tek 80-ih.

I u prošlom stoljeću, nogomet je Lekeničanima bio najvažnija sporedna stvar na svijetu. Nedavno je ŠNK Lekenik proslavio 90. rođendan, a tom su prilikom odigrali prijateljsku utakmicu s goričkim prvoligašem. U Lekeniku se i početkom 1920.-tih ganjala lopta, no za pravi nogometni klub trebali su čekati sve do 1929. godine, kad su na Skupštini donijeli prva pravila kluba. U sljedećih 90 godina klub je promijenio ime nekoliko puta (Sloga, Lokomotiva pa Lekenik), mnoga vodstva i trenere. U jednom trenutku su imali okupljenu i žensku ekipu te su bili na pragu registriranja ženskog kluba, no ideja je brzo propala jer su djevojke, zbog privatnih razloga, napuštale klub.
Klub je svoj najveći uspjeh postigao u sezoni 2011./2012. kad su zauzeli drugo mjesto u četvrtoj ligi i plasirali se u 3. HNL, gdje su proveli jednu sezonu. Danas se natječu u 1. ŽNL Sisačko-moslavačke županije.

Lavovski posao zadali su si urednici monografije, Lekeničani dr.sc. Stipica Grgić i Božidar Antolec, koji su povijest svog mjesta istraživali oko deset godina. Tako su kopali po ropotarnici povijesti lekeničkih obitelji, skupljali fotografije, pronalazili stare dokumente, surađivali s brojnim profesorima na utvrđivanju činjenica… Monografija je ugledala svjetlo dana 2017. godine, punih 800 godina nakon prvog spomena mjesta Lekenik. Na otprilike 400 stranica nastojali su sažeti bitne činjenice o ovom turopoljskom selu.

– Za potrebe monografije od mještana smo dobili više od tisuću fotografija, stotine dokumenta, desetine tekstova i intervjua, a čak su nam nudili i neke predmete. Mještane smo nastojali uključiti u rad na monografiji. U konačnici, upravo je interes stanovnika Lekenika i zaljubljenika u mjesto postao presudan da se u zadanom roku završi ova knjiga te da se kaže par riječi o osam stoljeća mjesta – kažu urednici monografije.

Kultura

Glumica bez televizije: ‘Skupljam nagrade i čekam šansu u filmovima i serijama’

Dobila sam već drugu Nagradu hrvatskoga glumišta, ali tek čekam pravu šansu u filmovima i serijama. Iako, doduše, doma ni nemam televizor…, kaže Marija Kolb, nagrađivana velikogorička glumica. Priča o svojim snovima, strahovima, ambicijama…

Objavljeno

on

Samo su odabrani u ovih 27 godina uspjeli ugurati se među dobitnike Nagrada hrvatskoga glumišta, koje se dodjeljuju od 1992. Samo su se posebni na toj listi našli više od jedanput. Među takvima, dvostruko priznatima, od kraja studenog je i Marija Kolb. Glumica koja se školovala na osječkoj Akademiji, ali i djevojčica koja je odrastala ovdje, kod nas, u Velikoj Gorici, uspješna mlada žena koja se nakon studija vratila ondje gdje je dom.

– Da, ovdje sam odrasla, u Velikoj Gorici, išla sam u OŠ Eugena Kumičića, Umjetničku školu Franje Lučića, baletnu školu… Tu sam upisala i srednju školu, prva dva razreda išla sam u Opću gimnaziju, a onda smo se preselili u Utrine. Tamo sam završila treći i četvrti razred, u jezičnoj gimnaziji, a nakon toga sam otišla na studij u Osijek. Kad sam i to završila, vratila sam se ovdje, u Veliku Goricu. Odrasla sam na Galženici, a sad živim u ‘osmom martu’ – uvodi nas u svoju priču Marija.

Sjedimo i razgovaramo, prigodno, u kafiću par stotina metara od njezina stana. Stigla je s predavanja na fakultetu, na kojem je već godinama u ulozi umjetničke suradnice, a mjesto susreta odabrala je metodom koju će mnogi nazvati stereotipno ženskom.

– Ajmo tamo, tu mi se najlakše parkirati…

A opet, teško je reći da je Marija tipična djevojka, uobičajena mlada žena. Jer i ovoga je puta, kao i uvijek, bila naoružana neobičnom energijom, govorila je vrlo ekspresivno i malkice teatralno, kako valjda i mora biti kod glumica koje žive svoj poziv, a za početak je sama objasnila razlog jedne kasnoposlijepodnevne kave s novinarom.

– Dobila sam Nagradu hrvatskoga glumišta za glumačko ostvarenje u radio drami. To je moja druga Nagrada hrvatskoga glumišta, prvu sam dobila 2009. za najbolju ulogu u predstavama za djecu i mlade, za predstavu ‘Pipi Duga Čarapa’, a radio drama za koju sam sad nagrađena zove se ‘Tuga’. Redateljica je Stephanie Jamnicky, a tema je obiteljska, u smislu gubitka voljene osobe. Brat nazove sestru kako bi joj priopćio da im je umro otac, što ona nikako ne može prihvatiti. Ostaje u tom svom balonu misli i emocija, bježi od istine i zatvara se u sebe, izgovara razne nebuloze, prestaje se javljati na telefon… – opisuje Marija.

I odmah će odbaciti priču koju često “prodaju” kolegice i kolege, onu kako nagrade nisu važne, kako je to samo još jedan predmet s kojeg treba brisati prašinu…

– Ma ne, puno mi znači ova nagrada. Pokazuje mi da sam na pravom putu, da je struka primjetila moj rad, da me se cijeni… Nije lako samostalnim umjetnicima, kad nisi dio ansambla teško se i rijetko dobivaju uloge, pogotovo glavne, vrijedne uloge. Glumice koje su dio nekog sustava imaju puno veće šanse za takve uloge, za velike komade s poznatim redateljima. Kao samostalni umjetnik sam si tražiš posao, a na nezavisnoj sceni dosta je teško izboriti se za prostor, kamoli za projekte i prilike koji nude šansu da budeš dio velikog ansambla. Naravno da mislim da je ona rezultat timskog rada, bez svih tih sjajnih kolega ovo ne bi bilo moguće.

Ova nagrada stigla je u kategoriji radio drame, umjetničke forme za koju je teško reći da je u svom najboljem trenutku. Još se teže, naime, mnogima od nas sjetiti kad smo posljednji put poslušali radio dramu…

– Jako volim tu formu, baš uživam u tome. Strašno mi je zanimljiva mogućnost da samo glasom pokažem cijeli spektar nečijih misli i osjećaja. To je i dosta zahtjevno, jer nemaš tijelo kao alat za izražavanje. Sve se radi uz pomoć mikrofona, što ima i svoja pravila, zadane okvire koje moraš jako dobro poznavati kako bi njima znao, možda je to ružno reći, ali manipulirati – objašnjava Marija, svjesna da se publika koja voli radio drame baš i ne broji u milijunima.

– Je, činjenica je da je to forma u izumiranju, ali s druge strane se javljaju naznake da se sprema veliki povratak audio knjiga. U inozemstvu se tržište totalno pomamilo za tim, ljudi žele slušati knjige, a sve to otvara i prostor za revitalizaciju radio drame. Ukratko, ima to svoju publiku, ali svjesna sam da ona nije velika.

Priča nam Marija dalje kako radio drame nastaju u specifičnim uvjetima, kako postoje prostorije koje simuliraju interijere i eksterijere, kako je mikrofon “partner” u igri i kako treba znati proizvoditi razne zvukove i pritom koristiti rekvizitu… Na prvu možda ne djeluje pretjerano zahtjevano, ali i ovoga puta prvi dojam vara.

– Događalo mi se da unutar jedne radio drame moram glumiti po četiri životinje i troje ljudi. E, to je urnebes! Jednom sam igrala Malu princezu, Gospođicu Neću, umišljenu Patku, Zmaja kričavca, Mamu koja se boji miševa, malo zaostalog Mirka i Kockicu šećera u jednoj priči… Sve to zahtjeva karakterističan glas i zvuk, a takve transformacije izazov su za glumca.

Iza nje je cijeli niz različitih uloga, no kad bi trebalo izdvojiti omiljenu, najdražu…

– Jako volim uloge heroina, junaka, u kojima se može prikazati cijeli spektar emocija. Često me takve uloge i zapadaju, poput Grete Meier u Unterstadtu, pa onda Pipi Duge Čarape… E, to je bila fizički i emotivno izuzetno zahtjevna uloga, ali mogu reći da sam puno naučila od te djevojčice, od najjače djevojčice na svijetu. Učim kroz sve uloge, tako se gradi i karakter – vjeruje Marija, pa već koju sekundu potom vraća priču na svoje same početke.

– Moram zahvaliti svojoj učiteljici Pavici Veselić iz OŠ Eugena Kumičića. Učitelji imaju važnu ulogu u prepoznavanju afiniteta i talenta kod djece, a ona je mene obilježila za cijeli život. To što me uzela u školsku predstavu, jednu, drugu pa treću, odredilo je moju karijeru. Za prvu predstavu odabrala me zato što sam već išla u glazbenu školu, prednost je bila što imam sluha, a jesam li joj s neke druge strane bila interesantna, scenična… Nemam pojma, bila sam premalena da bi to kužila. Išla sam u četvrti razred kad sam bila u prvoj predstavi, ‘Maloj princezi’. Bilo je tu i treme, a moram reći i da je učiteljica Pavica bila prilično stroga. Nismo to tek tako odrađivale, inzistirala je da sve to bude kako treba, od početka me ‘šarafila’ i ja sam joj na tome zahvalna. Zavoljela sam glumu već tad i ostala u tome do danas – prisjeća se Marija, dodajući kako se treme nije u potpunosti riješila sve do danas.

– Ma joj, svaki put imam tremu na sceni. To je više neki pozitivni adrenalin, ali moram priznati da na dan premijere uopće nisam svoja. Taj dan ne mogu jesti, ne javljam se nikome… Spavam do 15 sati, pa meditiram dva sata, jer sve to mi je jako veliki stres i moram se nekako smiriti. Nakon toga pojedem nešto, tek toliko da ne umrem, pa idu zadnje pripreme… Poslije predstave dugo ne mogu zaspati, iscrpi to, izmoriš se, a zapravo si i dalje jako budan. Po mojoj teoriji, to je i jedan od razloga zašto glumci vole popiti…

Ona, kaže, s tim nema problema, piće ili dva nakon stresne premijere ne spadaju u tu kategoriju, no postoje stvari koje su joj ipak problematične u svemu ovome. Kao, recimo, moguća golotinja na sceni…

– Ma joj, najrađe ne bih, ha, ha… – nasmijala se Marija pa pomalo sramežljivo nastavila:

– Bio bi mi to izazov, iako bih voljela da imam neku ‘escape’ tipku, da mogu prekinuti kad želim, ha, ha. Nisam baš toliko slobodna, koliko god sam svjesna da je to djelomično hendikep za glumicu. Ali sigurna sam da bih, da dođe do toga, hrabro pregrmila i takav izazov. Dosta je to zahtjevno, no moje tijelo i glas su moji alati, pa gledam na to kao na barikade u glavi koje se ruše tako da se s njima suočiš.

Igrala je u gotovo 30 predstava, radila predstave za djecu, briljira na radiju, sinkronizirala je i crtić… Jedino što joj zasad nedostaje su filmske i televizijske uloge.

– Iskreno, htjela bih se malo više okušati u filmu i na televiziji, jer dosad nisam imala puno prilika. Osječka akademija nema smjer režije i produkcije, zbog čega se nismo imali priliku upoznati s mladim ljudima koji kasnije postanu tvoji kolege, koji te zovu… Snimila sam jedan kratki film, glumila sam epizodnu ulogu u seriji ‘Luda kuća’ i to je to. A to me zanima, mislim da bih tu mogla puno dati. Sapunice? I one imaju svoje zakonitosti koje treba razumijeti i njima ovladati, mogla bih i to probati, zašto ne – kaže Marija.

Krenula je tu priča i na kvalitetu hrvatskih serija, filmova, ali tu je stiglo iznenađenje… Ona, naime, malo toga gleda.

– Ne, ne gledam baš… Iskreno, doma uopće nemam televizor – otkrila je Marija pa opisala kako je to živjeti bez TV-a…

– Odlično! Zadnji televizor mi je bila ona ‘kanta’, a kad je trebalo prijeći na tanke varijante, nikad ga nisam kupila. Ima već desetak godina, tu negdje, da sam bez TV-a. Skinem seriju na laptop, odem u kino, ali pažljivo selektiram sadržaj koji gledam.

Osim toga, nema Marija ni idole, uzore… Spomenut će Anthonyja Hopkinsa, Meryl Streep, a onda će i tu zastati. Omiljenoga glumca ili film ona nema.

– Ne, puno kolega cijenim i poštujem, ali teško mi je reći tko je najbolji. Nikad nisam ni lijepila postere po zidovima, nisam taj tip – kaže Marija, koja uživa živjeti u svome gradu.

– Volim Goricu zato što ima kilometre staza za rolanje, što ima bazen, na kojem sam triput tjedno… Grad je ugodan za život, miran, idealan za obitelj – misli Marija, koja je jedva dočekala pitanje je li i koliko glumila na goričkim daskama.

– Jesam, radila sam nešto, ali nadam se da ću u budućnosti raditi i više, i predstave za odrasle. Dosad sam radila dvije predstave za djecu, za šest uloga u predstavi ‘Dječak koji je tražio zmaja’ sam i nagrađena, a igrala sam i u ‘Uličnim skitačima’. Iako, šteta je da me nema u predstavama za odrasle, kad sam već tu, na dispoziciji, nema putnih troškova, ha, ha.

‘Joj, samo da se ne moram ljubiti…’

Ne mislim da sam manekenski tip ili seks bomba, ali smatram se ljepuškastom osobom, a nikad mi nisu dali da igram zavodnice! I hvala Bogu na tome, barem se nisam morala ljubiti na sceni, kroz smijeh kaže Marija, koja je svih ovih godina tek jednom bila blizu…
– Jednom sam se morala samo cmoknuti s Robertom Ugrinom na kraju predstave ‘Kroćenje goropadnice’, gdje sam igrala Katarinu, a on Petruccia, i to je to. Drago mi je što me to svo ovo vrijeme mimoilazi, ne znam kako bih to preživjela. Lijepo je na sceni vidjeti dvoje kako se vole, no ljubav i strast se mogu vidjeti i u pogledu, u oku – iskreno kaže Marija.

Pipi Duga Čarapa dubi na glavi i hoda na rukama…

Glumci moraju biti u jako dobroj fizičkoj kondiciji, jer to je jedini način kako se tijelo može odazvati na impulse koji mozak zamisli. Kad sam igrala Pipi Dugu Čarapu, morala sam tijekom predstave dubiti na glavi, hodati na rukama, napraviti špagu i premet, popeti se na kućicu visoku četiri metra u nekoliko sekundi… Ja se održavam kroz plivanje i rolanje, zasad mi je to dovoljno, priča nam Marija i dodaje:
– Općenito glumci moraju puno raditi na sebi, prije svega na glasu! Nije lako dobaciti do zadnjeg reda kazališta, to iziskuje posebnu razinu govora, nimalo sličnu običnom razgovoru kakav, recimo, mi sad vodimo. Za to te Akademija priprema, ali treba stalno raditi vježbe za glas, disanje i artikulaciju… I glas je mehanizam koji se bilda, koji mora biti u formi.

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Spremni smo učiniti sve da naše cure prohodaju

Šanse da se ovako nešto dogodi, da obje sestre boluju od iznimno rijetke bolesti, bile su jedan naprema milijun! A dogodilo se baš to, od polineuropatije boluju naše obje kćeri, Iva i Lorena, kaže otac Zoran Rinčić

Objavljeno

on

Lorena i Iva Rinčić rođene su s polineuropatijom nepoznatog porijekla, bolešću živaca i mišića koja se razvija zbog nedostatka aksona na peronalnim živcima. I zato ne mogu hodati. Dijagnoza koju imaju jedinstven je slučaj, ne samo u Hrvatskoj, nego u cijeloj Europi.

– Kad smo doznali za problem kod Lorene, prvo je bio šok, a nakon par dana završili smo u Klaićevoj. Počelo je s gipsanjem, znači dijete koje se tek rodilo imalo je gipseve sve do godinu i pol dana. Žena i ja bili smo u totalnoj komi, doktori su se isto prvi put susreli s tim – kaže tata Zoran Rinčić.

Nakon gipsa, uslijedila je operacija, no sve se vratilo natrag. Tetive se sužavaju, ne podižu noge, zbog toga se skraćuju i svako malo potrebna je operacija. I trajalo je to, išli su na vježbe u Klaićevoj, privatno, nema doktora u Hrvatskoj koji njih nije upoznao.

– Lorena je imala tri operacije do sad, trebalo ih je biti i više, ali mi nismo dali. Ortopedi su govorili da treba korigirati nogu, neuropedijatri nisu dali jer bi propali mišići, a mi smo bili između dvije vatre. I odlučili smo da će operirati onoliko koliko treba, te se bazirali na fizikalnoj trodimenzionalnoj terapiji – pojašnjava tata.

Pet godina nakon Lorene, u obitelj je stigla Iva. Prije toga roditelji su napravili sve genetske pretrage, liječnici su rekli da je mogućnost da se ovo ponovi 1:1.000.000…

Djevojčice su, inače, cure iz donirane jajne stanice. Mama Marcela imala je najteži oblik leukemije, jedva ostala živa, uništene su joj sve jajne stanice. Jedini način da imaju djecu bilo je otići u Češku i napraviti umjetnu oplodnju.

Gospođa koja je donirala jajne stanice ima svoju obitelj, i prije je donirala, nikakvih genetskih problema nije bilo.

Kako su im u Pragu nakon Lorene ostale još četiri jajne stanice, svi su ih uvjeravali da nema šanse da se isto ponovi. Otišli su tamo rasterećeni, i dobili drugu kći Ivu.

– Nakon njenog rođenja, opet isto kao s Lorenom. Odbili smo i cijepljenje jer smo sumnjali na cjepivo, i doktori su nam to sugerirali. No nije prošlo dvadeset dana, a Marcela je dobila sudski poziv. Kazneno su je gonili jer nije cijepila dijete. Morali smo objasniti sucu da prvo moramo napraviti neurološke pretrage – kaže Zoran Rinčić.

A upravo su pretrage pokazale da je ovdje riječ o genetici. Roditelji su radije novac odlučili uložiti u terapiju, sve kako bi pomogli curama da prohodaju. Svi govorili da će djevojčice biti biljke, ali danas jedna ide u školu, a druga u vrtić.

– Nakon Ivina rođenja došli smo do dr. Ozrena Vrdoljaka u Klaićevoj. Od svih doktora jedini nas je poslušao i napravio kako mi želimo. Ona je nakon par mjeseci od gipsanja imala prvu operaciju, no njene tetive su tako jake da se sve brzo vraća natrag. Tad smo se odlučili bazirati na terapije i sve smo činili da osiguramo vježbe.

A onda je stigao svibanj. Dečki iz “Goričani humanitarke” napravili su Humanitarku za njih, koja je bila polazna točka za cijelu priču, za koju sad znaju praktički svi. Marcela je bez Zoranova znanja otišla u Polikliniku Glavić, raspitala se, i doznala da je iznos za terapije vrtoglavo visok. Oko 140 tisuća kuna samo za Lorenu! Iva je još bila premala. Kad je Joško Glavić, vlasnik poliklinike, čuo da se prikupljaju sredstva, ustanova je darovala mjesec dana terapije.

– Kad su cure krenule na robotiku, žena i ja smo se probudili u pet ujutro i gledali što se događa. Znači, cure se nisu dizale ni na wc, a do tada su se dizale po nekoliko puta, jer su imale slabe mišiće zdjelice. I evo, Lorena je došla od sto do dvjesto koraka, Iva je već na petsto! – prisjetio se prve terapije tata.

Prvi ciklus terapija trajao je od 18. svibnja do 15. srpnja, nakon čega su cure otišle u Poreč. Njima je more najbolja terapija, Lorena i pliva, a tata je bio u čudu kako dijete s tako malo snage u nogama tako roni i pliva. Za njih je vježbanje i plivanje obavezna aktivnost, no roditeljima je prilično teško jer ne mogu biti na sto strana. Tu su vježbe, škola, vrtić, a uz sve to bore se i s hrpom administracije…

Nakon povratka s mora, krenula je druga faza terapije, budući da je ostalo financijskih sredstava. Ta faza je trajala do studenog. Cure se super osjećaju i puno bolje hodaju, no došlo je vrijeme kad bi trebalo ići na razinu više.

– Mi ne možemo izdvojiti toliku svotu novca, oboje smo u minusu, kreditima. Puno su nam pomogli dobri ljudi, i moja tvrtka se uključila. Došli smo zato na ovu ideju o humanitarnoj akciji.

Iznos koji se prikuplja je 390 tisuća kuna. U međuvremenu je organizirano nekoliko humanitarnih događanja, te su se mnogi sami udružili i uplatili sredstva.

– Velika je vjerojatnost da će djevojčice prohodati, ali prvo želimo Lorenu dići na štake. Napretka ima i trudit ćemo se napraviti što više – kaže tata te dodaje anegdotu nakon humanitarnog koncerta.

Kad je supruzi rekao koliko se novca skupilo, Lorena je to čula i upitala:

– Tata, je li moguće da nam toliko ljudi želi pomoći da prohodamo?

Pitamo se kako izgleda ta skupa terapija.

– Robot Joža je najveći pomagač, to je lokomat. Kad vas stave unutra, oni gledaju ekran, igraju igrice, a pomiču noge, ruke, zdjelicu, kako bi ušle u ritam hodanja. Prvo je robot radio 90, Lorena 10 posto, a sad smo došli na 50-50. Svi su u šoku što su toliko postigle. S robotom se radi sat vremena, ali jako je bitna i fizikalna terapija, kao i da cure uspravno hodaju.

Treća faza će krenuti kad se prikupe sredstva, i opet je Poliklinka Glavić izašla ususret, te je donirala besplatne sate.

Za kraj dodajmo kako je nevjerojatno što sve ova obitelj proživljava. Djevojčice imaju istu dijagnozu, Lorena ima, a Iva nema pravo na invalidninu. Obrazloženje je da je Iva zdravo dijete, da može sama jesti, da može sve sama. Unatoč tome, roditelji se ne predaju. Međutim, i dalje trebaju pomoć. Humanitarna akcija traje do 18. siječnja 2020. godine, a ovo je broj računa na koji se može donirati: HR1223600003510079111, glasi na majku, Marcelu Rinčić.

Ovih blagdanskih dana trošit ćemo i više no što je potrebno, sjetimo se u tim trenutcima ovih djevojčica, i neka nit vodilja bude onaj trenutak kad će one samostalno prohodati. Zamislite kako ćete se osjećati znajući da je i vaš prilog doveo do toga.

Nastavi čitati

Obrazovanje

Go, Karlo, Go! Klinac iz Gorice pobjeđuje Kineze u “njihovoj” igri

Karlo Vlahović (11) prije nešto više od dvije godine počeo se baviti misaonom igrom GO, a danas u njoj već uredno pobjeđuje i Kineze, iz čije je zemlje ova igra i došla. Literatura je uglavnom na kineskom, ali Karlu to ne smeta da je proučava, da napreduje…

Objavljeno

on

Misaona igra go za mnoge je nepoznanica i možda čitajući ovaj tekst mnogi prvi put doznaju nešto o ovoj igri, nastaloj u Kini prije pet tisuća godina godina, iako se povjesničari još nisu dogovorili oko točnog datuma.

Naš 11-godišnji sugrađanin Karlo Vlahović jedan je od onih koji GO ima, rekli bismo, u malom prstu. U dvije godine, otkad ga je tadašnja učiteljica u Osnovnoj školi Eugena Kumičića, Vlatka Topolnjak, uputila da počne otkrivati čari ove igre, postao je pravi majstor. I već je Kineze, koji se smatraju najboljim igračima na svijetu, ostavio iza sebe i suvereno ide prema vrhu.

Iskoristili smo jedan predivan jesenski dan kako bismo malo porazgovarali s Karlom. Prvo što jednostavno zadivljuje je lakoća kojom ovaj dječak odgovara na pitanja. Ne zapinje, odgovara punim rečenicama, totalno barata materijom.

I da, ide tek u peti razred.

– Prije dvije godine počeo sam igrati GO, ali tada su svi bili ispred mene jer sam tek počeo učiti.

No, dok nekome ne smrkne, drugome ne svane… Vrijedi to i u Karlovu slučaju. Kako ističe, došao je period kad je najbolja igračica u školi izgubila samopouzdanje nakon natjecanja s Kinezima, koje za nju nije završilo najbolje.

– Ja sam u tom trenutku počeo brzo igrati, išao na turnire svaki tjedan, što je rezultiralo time da budem bolji od nje. Moj rezultat je jedan od najboljih u Hrvatskoj. Nitko u godinu dana nije tako napredovao, skočio sam 12 kyueva, sad sam osmi kyue trenutno – govori Karlo o svojim počecima.

Pojasnio nam je Karlo i kako ploča za GO izgleda, te neka osnovna pravila, no teško je to tek tako pojasniti i dočarati. Međutim, da treba puno, puno mozgati, jasno je na prvu.

GO je misaona igra na ploči za dva igrača. Od prvog dana igra se po nepromijenjenim pravilima. Prije 1500 godina igra je došla i u Japan, gdje dobiva status uzvišene dvorske vještine. Pravila igre vrlo su jednostavna, a mogućnosti neograničene. U zemljama Dalekog Istoka GO je sastavni dio kulture i obrazovnog procesa, a sve je popularniji i u europskim zemljama. U Hrvatsku su igru donijeli časnici austrougarske mornarice početkom 20. stoljeća. Strateške igre na ploči potiču logičko razmišljanje i samostalno donošenje odluka kod djece i mladih. Istodobno bavljenje ovom vještinom potiče i sportski duh te fair play, jer lijepo ponašanje prema protivniku sastavni je dio kulture igranja GO-a.

Misaona igra GO i Karlo, bila je to ljubav na prvu. Ali puno je tu rada, vježbe, discipline. No ovaj dječak sve to ima u sebi.

– Trebalo mi je par mjeseci da se uhodam i počnem bolje igrati. Doma imam ploču, zbog škole ovih dana nisam stigao gledati partije od Kineza i Japanaca, ali preko ljeta sam gledao dvaput dnevno, te slagao svoju ploču kako bih razumio poteze i sve što je bitno – kazao nam je Karlo, pa ispričao i da su Kinezi prvi napravili igru, ali su je Japanci bolje razvili, no ni jedni ni drugi nisu najbolji na svijetu, nego su to Korejanci. Kako god bilo, Azijci su u ovoj igri glavni.

Na dogovoren intervju Karlo je došao potpuno spreman, ponio je literaturu iz koje uči, svoje diplome, medalju, no pehar se čuva u školi. Kaže, trenutno ih 19 igra GO, barem u Osnovnoj školi Eugena Kumičića, a zasad u ovoj školi postoji samo jedan prvak u GO-u. Pogađate, Karlo. U svibnju ove godine pobijedio je sve protivnike te je zahvaljujući tome u povijesti škole upisan kao prvi koji je osvojio turnir u igri GO i njegovo ime prvo je u nizu na peharu koji ostaje generacijama koje tek dolaze.

Pitamo ga ima li netko tko ga u školi može pobijediti. Kroz smijeh odgovara da ima. Učitelj Mladen Smud. Veliki entuzijast što se ove igre tiče. Sa 72 godine i dalje podučava sve one koji su za GO zainteresirani. Kaže Karlo da je i učitelja uspio pobijediti na treningu, ali na turniru mu to još nije pošlo za rukom i jednog dana želi biti njegov nasljednik. Već sad ide kao njegova potpora po školama, bili su i u udruzi Suncokret, u Centru za odgoj i obrazovanje…

A Karlo je već dio reprezentacije U-16 jer u savezu smatraju da može parirati starijim protivnicima. Kako i ne bi kad trenira triput tjedno i još vježba kod kuće. Kako sam kaže, sva natjecanja ni ne pamti, ali neka nam je ipak izdvojio.

– Prvo natjecanje, u međuškolskoj GO ligi… Bio sam treći, a to mi je bio prvi turnir, s još 40 druge djece. I ove godine smo imali taj turnir, a ove godine sam bio nespreman i sedmi ukupno na cijelom turniru, ali ipak treći u GO početnicima – ističe Karlo.

Pitamo ga što znači “nespreman”, kaže podcijenio je protivnika, a iz toga je izvukao pouku da to ne smije činiti. Još jedan dokaz da od Karla možemo učiti.

Od ostalih natjecanja istaknuo je Otvoreno prvenstvo Hrvatske, na kojem je među 40-ak djece svoje dobi bio treći. Ono što se posebno pamti je Beč, kolovoz ove godine. Tamo je, naime, ukupno bio peti, a u dobi do 12 godina prvi. Sve to ovako na prvu ništa ne znači, no kad dodamo činjenicu da je Karlo dobio četvoricu Kineza na putu prema vrhu, onda to itekako ima težinu. Sjećate se možda iz uvodnog dijela ove priče, Kinezi su izmislili GO…

Prijateljima u razredu nije se previše hvalio svojim uspjesima, pa dobar dio njih ni ne zna koliko je zapravo uspješan.

Doznajemo da ga sljedeće godine čeka Europsko prvenstvo koje će se održati u Hrvatskoj, u Stubičkim toplicama, dok se s reprezantacijom natječe putem interneta.  Što se nagrada po turnirima tiče, one znaju biti novčane koje dobiju, novčane kojima se plaća sljedeće natjecanje, ali i knjige koje dobro dođu u usavršavanju. Uz sve to, tu su i diplome, medalje…

U Japanu postoji turnir na svjetskoj razini, a tamo je nagrada milijun dolara. Jedini Hrvat koji je došao do tamo je Karlov učitelj, ali ne kao profesionalni igrač. Ono što je malo znano je to da su najbolji igrači GO-a iz Velike Gorice, a Smud im je također bio trener.

Spomenuli smo već literaturu iz koje Karlo uči. Ono što prvo upada u oči je da su knjige na kineskom jeziku, i ostavlja nas bez daha. Ima i svega jedan priručnik na hrvatskom. Dvije knjige poklonila mu je prijateljica Marta Mikša, koja studira u Kini.

Ako niste znali, u našem gradu postoji i klub onih koji igraju ovu misaonu igru. Go klub Velika Gorica. Troškovi su minimalni, godišnja članarina je 60 kuna, tko želi može doći u OŠ Eugena Kumičića četvrtkom u 16:30, u Gorički klub mladih petkom u 17 sati, kao i u dobro znano sklonište u Cvjetnom naselju subotom u 15:30

Na stranici blog.dnevnik.hr/gogame možete pronaći sve informacije o turnirima, najave, pratiti napredak igrača…Tu možete vidjeti i kako naš Karlo trenutno stoji, njegove bodove i rang gdje se nalazi.

Svojim vršnjacima Karlo poručuje:

– Počnite igrati GO, u Kumičiću imate radionice u 16:30 sati četvrtkom. GO pomaže u matematičkom razmišljanju i puno tog je lakše shvatiti. Kroz igru se uči. Trebaš izračunati točno kako treba, samo jedan potez, krivi kamenčić, gubiš igru.

Teško je to možda ovako predočiti, zato probudite znatiželju u sebi i otiđite na jednu od lokacija koju je Karlo naveo u našem razgovoru. I tko zna, možda i vi postanete uspješni kao i on.

GO nije jedino čime je Karlo Vlahović zaokupljen. Od svoje šeste godine bavi se hrvanjem, te je član Hrvačkog kluba Velika Gorica 1991. U ovome trenu mu je draži GO, a hrvanje je postalo malo teže, protivnici su ozbiljniji. I tu je jako uspješan, osvojio je do sada tri zlata, tri srebra i četiri bronce.

Prvo natjecanje u hrvanju bilo je međunarodno, imao je svega šest godina, tamo je bio najmlađi i odmah je osvojio treće mjesto. Kada govori o tom prvom natjecanju u hrvanju, kroz smijeh ističe kako je bio mali, ali nije ga bilo strah.

– Ja sam njih dobivao na masu, ali slobodnim stilom bih gubio. Specijalka mi je bio zahvat glave – govori nam Karlo.

Rado ide na treninge, a sretan je jer su se i prijatelji iz njegova razreda počeli baviti hrvanjem, a on je taj koji ih je potaknuo. Trenirao je i nogomet u Kurilovcu, za vrijeme dok hrvački klub nije djelovao, a bio je na poziciji golmana. I tu je obećavao, ali nije se tu dugo zadržao… Kada gledamo taj poprilično popunjen raspored ovog 11-godišnjaka, pitamo se kako to sve stigne.

– Sve stignem jer se dobro organiziram. Roditelji paze na braću, a ja sam se dosta i osamostalio zbog svega toga – kaže Karlo.

Možda se doista čini da ima malo vremena, ali čini se da tu samo mi odrasli dramimo i uvijek smo u nekoj utrci s vremenom, jer Karlo ima i svoj YouTube kanal, montira filmiće, pokazao nam je i kako je bilo u Zaostrogu na natjecanju iz njegove perspektive, a uz sve druži se s prijateljima, vani su, igraju nogomet, a kao i svako dijete današnjice, voli igrati igrice na mobitelu.

Svestran je Karlo i nimalo ne sumnjamo da je pred njim blistava budućnost, a svojim vršnjacima svakako može biti primjer i uzor. Jer sve se može kad se hoće.

Nastavi čitati

Reporter 391 - 12.03.2020.

Facebook

Izdvojeno