Poveži se s nama

Priča iz kvarta

Buvljak za Lorenu: ‘Ovaj put moramo prodati sve, do zadnjeg komadića!’

Na prvom buvljaku u ovoj godini, u organizaciji naših Buvljakuša, u subotu od 10 do 14 sati prodavat će se uskršnje dekoracije koje su vlastitim rukama napravili naši građani. Prijaviti se i dalje može, pozvani su svi, a jedini cilj je pomoći maloj Loreni Rinčić…

Objavljeno

Evo nas opet, napokon je vrijeme za naš Proljetni buvljak. Pozivamo sve da dođu u subotu u OŠ Eugena Kumičića, Buvljak počinje u 10, a završava u 14 sati. I, ove godine moramo prodati sve, do zadnjeg komadića!, ambiciozno svoju novu akciju najavljuju Sandra Barić i Gordana Lazić.

Sveprisutne su goričke Buvljakuše, svako malo krenu u akciju, trude se i angažiraju u svom humanitarnom radu, pa je gotovo postalo i čudno da se mjesec ili dva ne čuje za njih, za neku njihovu priču.

– Ne, nismo spavale zimski san, ne radi se o tome, nego smo razmišljale. O tome kako organizirati naše sljedeće humanitarne akcije, što ponuditi ljudima, kome pomoći, kako i čime, na koji način… Muče nas teme, jer one su ključne da bismo privukli što više ljudi. Moramo stalno smišljati nešto novo, ljudima privlačno, da nas se ne zasite nego da ih dođe još više – sinkronizirano govore cure.

I nakon tog zimskog razmišljanja, rodila se ideja. Bliži se Uskrs, pa je i tema vezana uz Uskrs.

– Osnovna ideja temelji se na dekoracijama za Uskrs. Ovaj put nismo uključili ni škole ni vrtiće, nego smo prvi put zamolili građane da nešto naprave, da pokažu svoje kreativne ručice. Sve što ljudi naprave, idu u prodaju, a prihod u humanitarne svrhe. Pa ćemo vidjeti koliko nas Goričani vole… Već su nam se neki javili, kažu da su već počeli, da rade… I mi se veselimo vidjeti kako će to ispasti, i nama je ovo nova forma, moguća su iznenađenja svih vrsta – pričaju Sandra i Goga, pa dodaju:

– To će vam biti k’o na hreliću, bit će cjenkanje na najjače, jer što više naplatimo, više ćemo pomoći onima kojima je to potrebno.

Mjesta i dalje ima, dovoljno je javiti se u inbox na Facebook stranicu Buvljakuša i prijaviti se.

– Kotizacija je 30 kuna i sav taj novac ide u donacije, u našu čuvenu škrabicu. Žene koje prodaju same određuju cijenu, moraju nam se i unaprijed javiti… Škrabica je uvijek tamo, tko želi, može donirati i dodatno. Uvijek imamo i onaj jedan naš stol za klince, s igračkama i plišancima, da si djeca izaberu, a onda mame i tate daju koliko žele ili misle da trebaju. A nekad i sami klinci daju. To nam je i najdraže, kad izvade svoje dvije kunice iz svoje škrabice i ubace u našu. To je najvrednije i najslađe – slažu se buvljakuše.

Ova je njihova gotovo isključivo je ženska, ali i to će se u subotu promijeniti.

– Da, da, prvi put nam se prijavio muškarac! – pohvalile su se cure pa dodale:

– Voljeli bismo da ljudi do kraja shvate što je buvljak, da se ne radi tu samo o dječjoj ili ženskoj odjeći. Tako je bilo u početku, sad se od toga pokušavamo odmaknuti, ali ne ide nam baš najbolje.

Svaki buvljak, naravno, ima i svoju konkretnu svrhu, pa će tako biti i ovoga puta.

– Odlučile smo se priključiti našim Goričanima VG. Ove godine rade šestu Humanitarku, super su uspješni, a mi smo im i zahvalni, ali i zavidni u jednu ruku. Baš to odrade vrhunski. Skupljaju za djevojčicu iz OŠ Eugena Kumičića, za malu Lorenu Rinčić. Cifra je pozamašna, skuplja se 54.000 kuna. Treba terapije koje su poprilično skupe, i zato ćemo se i mi priključiti. Sve što skupimo na Buvljaku, odnijet ćemo kao donaciju na Humanitarku. To će biti naš doprinos.

Priču o Loreni pročitajte OVDJE.

Priča naših Buvljakuša je, dakle, ekstremno pozitivno. Kao i uvijek. I baš zato je važno da što više ljudi prepozna to što rade, da im se Goričani i Turopoljci priključe…

– Želimo veliku posjećenost na Buvljaku, zato molimo ljude… Nemojte se bojati kiše, uzmite velike kišobrane i dođite k nama, neka vam ne bude teško. Neka svi imaju na umu da ne dolaze tamo zbog nas, ne dolaze ni zbog same kupovine. I pet kuna nekome puno znači. Kuna po kuna i skupi se, a osjećaj je neprocjenjiv kad znaš da si nekome pomogao – zaključile su Gordana i Sandra.

Priča iz kvarta

Nakon 40 godina kultni “Stari grad” više ne radi! Hoće li ikad više raditi?

Na vratima je obavijest kako kafić “zbog godišnjeg odmora ne radi do daljnjega”, a gradske priče kažu kako postoji mogućnost da se “Stari grad” više ni ne otvori, nakon puna četiri desetljeća…

Objavljeno

on

U većini gradova postoji neka vrsta centra grada, središta mjesta, a često se tu negdje, na nekakav glavni trg, smjesti jedan kultni prostor, kafić koji se smatra glavnim gradskim okupljalištem. I zove se, najčešće, Gradska kavana, ili već nešto u tom stilu… Naša Velika Gorica svoje pravo središte, srce grada, uporno traži već dva i pol desetljeća, po tome nije baš tipična, a valjda zato nema ni Gradsku kavanu. Ali zato ima – Stari grad.

Točnije, imala je.

Kultni velikogorički kafić toga imena, koji je neprekidno posluživao kave našim sugrađanima tamo još od početka osamdesetih godina, s posljednjim danom prošle godine zatvorio je svoja vrata. Od 1. siječnja zaposlenici gradske uprave više neće tamo na kratku kavu na pauzi, neće to biti odredište za predah svima onima koji se “muvaju” oko prostora Gradske uprave, kojeg stari Goričani i dalje zovu jednostavno Općina.

Na prijelazu sa sedamdesetih na osamdesete godine gradio se cijeli taj kompleks zgrada, koji je uključivao i današnju zgradu Gradske uprave, poslovne prostore, stanove… U sklopu svega toga, u vlasništvu tadašnjeg ugostiteljskoga gradskog vladara, mega tvrtke HURO Gorica, koja je u vlasništvu imala praktički sve ugostiteljske objekte u gradu, otvoren je i kafić “Stari grad”. Ideja je bila stvoriti mjesto na kojem će se moći u ugodnoj atmosferi, u kojoj se može čak i odraditi poneki poslovni sastanak, popiti kava, ali i mjestu na kojem će se uvijek moći sresti nekoga poznatog, možda i važnog…

 

I sve od tad, a prošlo su već četiri desetljeća, “Stari grad” je bio mjesto na kojem su se Goričani okupljali. U nekim godinama više i češće, u nekima manje i rjeđe, jer mijenjao se ritam grada kroz tih 40 godina, no “Stari grad” bio je neka vrsta konstante. Uvijek tu, uvijek opcija. U jednom su razdoblju gužve tu bile subotom prijepodne, navraćali su mnogi i nedjeljom, na povratku s mise, ali najviše ljudi tu bi prolazilo tijekom radnog vremena.

Početkom devedesetih, kad je krenula privatizacija svega živoga, privatiziran je i HURO, a prostor “Staroga grada” počeo se davati u najam. Mijenjali su se najmoprimci nekoliko puta tijekom svih ovih godina, no kafić je uvijek radio, uvijek funkcionirao. S istim stilom uređenja, s istim duhom, s vrlo specifičnim šarmom.

Reći će danas neki od naših sugovornika, a pričali smo o “Starom gradu” i s ljudima iz političkog, društvenog i sportskog spektra, da ovaj kafić možda nikad nije zaživio u onoj mjeri u kojoj je u početku bilo zamišljeno, ali definitivno je imao svoj značaj u društvenom životu našega grada. I zato ćemo s razlogom biti pomalo sjetni kad na vratima “Staroga grada”, s ugašenim svjetlom unutra, ugledati natpis: “Zbog godišnjem ne radimo do daljnjeg!”

U slobodnom prijevodu: “Sve bumo videli!”

Naravno da su odmah krenule kružiti priče, jer odjeknula je glasno vijest da je vrata zatvorio kafić s četiri desetljeća tradicije, a neke od njih kažu kako će ovakvo stanje trajati samo kratko, kako će uskoro u prostor ući novi najmodavac i oživjeti tradiciju vjerojatno najdugovječnijeg velikogoričkog kafića. Druga verzija kaže kako se kombinacija najamnine i pandemijskih vremena nije pokazala kao dobitna za kafić ovakve vrste, pa je ozbiljna opcija da prostor ode u najam nekome tko tamo neće imati kafić! U gradskim pričama, potpuno neprovjerenim i nepotvrđenim, spominje se i mogućnost da se u “Stari grad” useli – banka…

Nastavi čitati

CityLIGHTS

Kako je biti tattoo umjetnica u Gorici? Dea Wonderink: “Klijenti mi često dolaze na tattoo terapiju.”

Posao tattoo umjetnika spaja umjetnost i rad s ljudima te sa sobom nosi brojne izazove.

Objavljeno

on

Dea Poljaković kutak za svoj studio i uljepšavanje ljudske kože pronašla je upravo u Velikoj Gorici. Čakovčanka Dea odlučila se za Goricu zbog manjka tattoo umjetnika na području grada, ali i zbog opuštene atmosfere i blizine metropole.

Iako je Dea samouka tattoo majstorica, ljubav za umjetnost pojavila se u ranoj dobi. Dea je završila i srednju školu za dizajnera unutrašnje arhitekture. U novom salonu sama je postavila parket, a ne zazire niti od gletanja zidova kako bi svoj studio Wonderink učinila što ugodnijim za svoje klijente.

Foto: Dea Wonderink

Konkurencije se tattoo majstorica ne boji, ona joj je poticaj za napredak i razvoj, a svaki tattoo umjetnik koji drži do sebe, kako naglašava Dea, mora biti spreman učiti i biti u toku s najnovijim trendovima i tehnikama. Najprije radi svojih klijenata, ali i zbog sebe.

Osim klijenata iz Velike Gorice i okolice, “pod mašinicu” joj često dolaze i Zagrepčani. Dea je otvaranjem svog salona olakšala Turopoljcima koji sada više ne moraju putovati do metropole kako bi ukrasili kožu željenim motivom.

Iako je započela svoj put tetovirajući razne stilove i motive, Dea se nedavno opredijelila isključivo za realizam u kome se konačno pronašla kao tattoo umjetnica. 

–Primijetila sam da mi koncentracija opada kada tetoviram nešto što me ne zanima sto posto i shvatila da ne želim da mi kvaliteta radova pati. Najprije zbog mojih klijenata, koji će nositi moje radove do kraja života na koži pa onda i zbog sebe. Realistični prikazi, portreti i puno sjenčanja – u tome najviše uživam.- istakla je tattoo umjetnica.

Što se radnog vremena tiče, Dea ističe kako je nekad radila toliko dugo koliko je potrebno da se tetovaža završi, nekada i po deset, dvanaest sati dnevno. Sada uglavnom radi maksimalno šest sati u komadu, na velikoj tetovaži ili tri do četiri manje tetovaže dnevno.

Pitali smo tattoo umjetnicu i kakve tetovaže i koje motive Goričani traže i preferiraju. Dea ističe kako su to tetovaže uglavnom religijskih motiva, posebice križeva i krunica. Popularni su i portreti divljih životinja: 

–Prije nekoliko godina bili su izuzetno popularni vukovi, a sada su njihovo mjesto zauzeli lavovi.- ističe Dea.

Foto: Dea Wonderink

Velike tetovaže često zahtijevaju brojne seanse od pet do šest sati dnevno koje umjetnici uzmu i cijeli radni dan, dok se u jednom danu može odraditi i nekoliko manjih tetovaža.

Manje tetovaže upravo su ono što je najtraženije, posebice što se klijentica tiče. Najpopularniji su znakovi beskonačnosti, lastavice, citati, datumi, srca, uglavnom posvećeni članovima obitelji, a posebice djeci. Kod muškaraca izuzetno su popularni motivi poput satova, ruža i kompasa.

“Tetovaža je umjetnost i ne mora imati posebno značenje.”

U tattoo studio klijenti ponekad dolaze s bizarnim pa i ilegalnim idejama. Simboli koji se vezuju uz fašističke režime motiv su s kojim nećete izaći iz Deinog studija. Dea se na početku karijere susrela sa sličnim zahtjevom koji je odmah odbila. 

Nespremnu ju je zatekao i zahtjev da istetovira – teglu ajvara:

– Klijent je u studio donio sliku istrgnutu iz kataloga supermarketa. Htio je da mu tetoviram taj motiv realistično, u stvarnoj veličini.- prisjeća se Dea. Zahtjev je majstorica odbila jer je procijenila da je tada to bio prevelik zalogaj za nju.

Foto: Dea Wonderink; cityportal.hr/Gabrijela Radunović

Tetoviranje imena mač je s dvije oštrice, a Dea imena tetovira s velikom dozom opreza. Ljudi često dolaze u paru, s prijateljima ili članovima obitelji kako bi se zajedno tetovirali no ako primijeti da su klijenti par i žele si tetovirati imena, odbije ih. U slučajevima kada netko dođe sam sa željom da tetovira nečije ime, teže je procijeniti. Jednom davno, ipak je prekršila pravilo o tetoviranju imena.

-Jednom mi je došao klijent s punom nadlakticom prekriženih ženskih imena. Pretpostavila sam da želi da tetovaže prekrijemo na što je on odvratio: „Ne, došao sam jer imam novu curu.“. Na kraju sam mu tetovirala ime nove djevojke na ruku. – priznaje Dea.

Foto: Dea Wonderink

“Moramo pustiti da nas boli jer bez boli nema ni tetovaže.”

Tattoo umjetnica ističe i kako tetovaža kao umjetnost na tijelu ne mora imati neko posebno značenje, ipak, često nosi velik značaj za onog tko ju odluči napraviti. Ljudi se često odlučuju na motive vezane uz tužne životne događaje, poput smrti bližnjih, a Dea smatra da je tetovaža odličan način da osoba uvijek bude s nama i da se kroz proces tetoviranja odvojimo od dijela boli.

Ponekad ljudi plaču kada tetoviraju nešto za osobu koju su izgubili. Kroz tu bol i razmišljanje o osobi prožive i puste sve negativno. Klijenti to često nazivaju tattoo terapijom.- nastavlja tattoo umjetnica,

Foto: Dea Wonderink

-Tetovaže bole, nakon nekoliko sati bol je gotovo nepodnošljiva, ali moramo dozvoliti da nas boli jer bez toga nema niti tetovaže. Isto vrijedi i za većinu stvari u životu. Nakon tetoviranja bol odmah nestaje. Osobno bih se radije tetovirala svaki dan, nego da mi se ponovo slomi srce kao prvi put.–  zaključuje tattoo umjetnica.

“Treba se tetovirati zbog sebe. Odluku što i gdje tetovirati klijent mora donijeti sam!”

Posao tattoo majstora zahtjevan je posao koji spaja rad s ljudima i umjetnost, a kao i u svakom poslu susreću se različiti klijenti i izazovi. Događa se, da su ljudi neodlučni pri tetoviranju, a majstorica posebno ističe kako se treba tetovirati zbog sebe.

Vlasnica Wonderinka naglašava da će svaki tattoo umjetnik rado sugerirati položaj tetovaže i ispravke ideje kako bi tetovaža izgledala što bolje na koži, ali odluku što ćete i gdje tetovirati morate donijeti sami. 

Ponekad se dogodi i da tijekom tetoviranja umjetnik i klijent “kliknu” i postanu prijatelji. Dea je tako, nedavno, imala priliku tetovirati velik projekt, rukav s tematikom filmova o Harryju Potteru. Projekt je završen u svega šest dana, a svaki dan na njemu je radila oko 12 sati. Tako se, kroz proces tetoviranja, osim upečatljivog rukava, rodilo i novo prijateljstvo.

Foto: Dea Wonderink

Sve više ljudi tetovira se u zrelijoj dobi, čak i u mirovini. Motivaciju za to Dea vidi u ispunjavanju neke davne, mladenačke želje, ali i sve većoj popularizaciji tetovaža. Tetoviranje maloljetnika drugi je par rukava, a zbog neugodnih iskustava Dea više ne tetovira tinejdžere uz dozvolu skrbnika. 

-Djeca ponekad dovedu svoju “kul” tetu da se predstavi kao njihova majka, a jednom se mladić čak pokušao tetovirati uz dokument svog oca, na koga je jako ličio.- objašnjava Dea svoju odluku.

“Jednom kad se tetovirate – tetovaže su dio vas. Što se starenja tiče, uvijek možete biti ‘najkul’ baka.”

Razlika u dobi mogla bi biti ključna pri odabiru motiva. Dea ističe kako se u mladosti često definiramo glazbenim ukusom ili nečim što kasnije prerastemo. 

-Požalila sam tetovaže koje sam napravila u mladosti, ali sada više ne žalim. Kada ih pogledam shvatim da su one dio moje povijesti i mladenačke impulzivnosti. Bio mi je cilj da se što prije cijela istetoviram pa sam kao srednjoškolka novce od užine čuvala za tetovaže, a jednom sam prodala i svoju zlatnu narukvicu za 400 kuna da bi se tetovirala.– prisjeća se vlasnica Wonderinka.

Iako o tetovažama treba razmišljati u dugoročnom planu, Dea ne planira tetovaže uklanjati laserom niti brine kako će izgledati u starosti:

-Moj plan je biti najkul baka na kvartu. Kupiti flomastere i pustiti djeci na maštu – da bojaju moje tetovaže.- kroz smijeh ističe Dea.

Foto: cityportal.hr/Gabrijela Radunović

Da ukrašavanje tijela tetovažom ne bira profesiju dokazuje i činjenica da se često tetoviraju službenici policije, doktori i odvjetnici. Iako se tetovaže više ne vežu uz negativne konotacije, Dea se tu i tamo ipak susretne s predrasudama, ali na njih gotovo više i ne obraća pažnju.

Dea ističe kako ju posebno veseli što sve više ljudi odgovorno pristupa tetoviranju te ponekad i mjesecima štede kako bi tetovirali željeni motiv kod profesionalnog tattoo majstora.

Dakle, prije tetoviranja ipak dobro razmislite o motivu, za velike projekte budite spremni uložiti vrijeme i novac, budite odlučni, ali prihvatite savjet svog tattoo majstora, a ako se odlučite za Deu možete ju pronaći u Wonderink studiju, na adresi Zagrebačka ulica 6. 

Foto: cityportal.hr / Gabrijela Radunović

Nastavi čitati

CityLIGHTS

Na inicijativu jedne mame cijeli “Habdelić” se podigao na noge, od dječje trijaže u “KBC Rebro” napravili pravu malu knjižnicu

Predivna akcija kojom je Velika Gorica ponovo pokazala svoje veliko srce.

Objavljeno

on

Na inicijativu Petre Vukadin iz Kobilića krenulo je skupljanje slikovnica, a ubrzo se pridružila cijela Osnovna škola Jurja Habdelića. Prikupljeno je oko 600 slikovnica za najmlađe pacijente, a one sada raduju brojnu djecu, ali i roditelje koji borave na odjelu.

Foto: Petra Vukadin

Ideja je nadahnuta drugom akcijom, a to je prikupljanje plišanih igračaka za djecu na trijaži na “Rebru” koju je prije godinu dana pokrenula sestra Bernardica s tog odjela. Cilj akcije je olakšati mališanima boravak u bolnici i pretrage te smanjiti strah od bolničkog osoblja.

Foto: Petra Vukadin

Mama Vukadin, odlazeći na pretrage sa svojim  trogodišnjim sinom Jakovom, primijetila je koliko se djeca, posebice u pandemijsko vrijeme, boje pretraga.

– Dijete se boji, ispituje što će mu raditi, a posebno strašan efekt je kada vide nekog u zaštitnom odijelu. Akcija sestre Bernardice olakšala je svima i uljepšala nam vrijeme provedeno u bolnici. Tako je i meni sinula ideja. – kaže Petra Vukadin.

Foto: Petra Vukadin

Mama Vukadin odvažila se i zamolila učiteljicu i sve u razredu svog osnovca da za prijatelje u bolnici donesu, ako mogu, po slikovnicu. Ubrzo je za to čuo i ravnatelj škole te se inicijativa proširila na cijelu školu te je, na Petrino veliko iznenađenje, ubrzo prikupljen velik broj slikovnica.

Foto: Petra Vukadin

Ovim putem sva djeca, roditelji, djelatnici “KBC-a Rebro”, Petra Vukadin i sestra Bernardica zahvaljuju svoj djeci i roditeljima  škole “Jurja Habdelića”, a posebno ravnatelju Davoru Vidoviću, svim učiteljima i profesorima, što su u ovo blagdansko vrijeme otvorili svoja srca i stavili osmijehe na lica brojnih mališana i roditelja.

Foto: Petra Vukadin

– Srce mi je puno. Ovo nije prva, a zasigurno nije posljednja akcija darivanja, koju sam pokrenula. Nastavljam dalje jer moje srce se promijenilo otkad imam svog Jakova. – zaključuje mama Vukadin.

 

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

‘Zaljubljeni smo u svoja stara vozila! Neka od njih borila su se protiv nacista…’

U Velikoj Gorici već nekoliko mjeseci djeluje prvi gradski oldtimer klub, koji se nazvao “Turopolje”. Prvi predsjednik je Vladimir Štarkelj, vlasnik nekih od najatraktivnijih primjeraka u njihovim garažama…

Objavljeno

on

Velika Gorica odnedavno ima svoj Oldtimer klub, koji se zove jednostavno – Turopolje. Prva je to udruga takve vrste na području našega grada. Zahvaljujući entuzijastima Vladimiru Štarkelju, Vladi Gašparecu i Davorinu Babiću, rodila se ideja i potreba za osnivanjem ovakve udruge, po uzoru na ostale gradove i na brojne građane koji posjeduju vozila stara nekoliko desetljeća. I slijedom toga 15. rujna ove godine održana je osnivačka sjednica Oldtimer kluba Turopolje.

– Nakon dugogodišnje želje, sad i Velika Gorica ima po prvi put oldtimer klub te se nadamo uspješnom radu. Iskrenih entuzijasta na području grada i okolice ima dovoljan broj za uspjeh. Trenutačno su mnogi vlasnici starodobnih vozila s područja Turopolja uključeni u Oldtimer klubove izvan Turopolja. Ciljevi kluba su promicanje, razvitak i unapređenje, sakupljanje i očuvanje svih vrsta starodobnih cestovnih vozila i poljoprivredne mehanizacije kako bi se spriječilo njihovo propadanje i uništavanje, a u cilju predstavljanja kao baštine tehničke kulture na području Zagrebačke županije – priča nam predsjednik Vladimir Štarkelj.

Od osnivanja su prošla tri mjeseca, a trenutačno broje 40 članova koji su ispunili pristupnicu. Raspon godina je velik, kreće se od 16 pa do 70 godina.

– Smatramo da će se sve više građana uključiti u klub, pogotovo kad krenemo s našim javnim nastupima. Po Statutu član mora i ne mora posjedovati starodobno vozila, ali u tom slučaju vodi se kao član-simpatizer. Svatko može postati član i sudjelovati u radu kluba – kaže Štarkelj.

Ovi gorički zaljubljenici u stara vozila u svojoj kolekciji imaju velik broj motorkotača, desetak starodobnih automobila i traktora te jedan kombajn.

– Među motorima posebno se ističe marka Tomos, te motorkotači prikoličari. Iz tog razloga osnovali smo nekoliko sekcija; Tomos sekcija koja je posebno zanimljiva najmlađima, a tih motora ima najviše sačuvanih. To su brojni motorkotači koji su bili vrlo popularni i mnogi su sentimentalno vezani za njih. Posebno ističemo da smo klub s najviše starodobnih motorkotača prikoličara, imamo ih otprilike deset komada. Zatim slijede sekcija vojnih starodobnih vozila, sekcija starodobnih vozila i motorkotača starijih od 40 godina, te sekcija Youngtimer vozila starosti od 30 -40 godina – objašnjava Štarkelj.

Najveću kolekciju ima tajnik kluba Vladimir Gašparec, a ona broji oko 40 starodobnih motorkotača. Uz njega su još i član Davorin Babić s 20 motorkotača, Mladen Požega s deset motorkotača i nekoliko vozila, a svi ostali imaju po nekoliko vozila ili motorkotača.

– Od najstarijih vozila možemo istaknuti legendarno vozilo iz II. svjetskog rata koje je sudjelovalo u oslobađanju Europe od nacizma, a to su Willysi, koje posjeduju Danijel Rožić te Vladimir i Fran Štarkelj. Nadamo se da će se našoj ekipi uskoro priključiti i Dražen Lučinger, koji također posjeduje izvorno restauriranog Willysa. Takvih vozila proizvedeno je oko 360 tisuća, s pogonom na sva četiri kotača, a prošla su najteža i najslavnija bojišta II. svjetskog rata, od Sjeverne Afrike do Njemačke, od Normandije do Okinawe. Jeep je potom postao sinonim za terenski automobil. Također, imamo i nekoliko vojnih i policijskih starodobnih motorkotača Moto Guzzi i BMW. Posebno zanimanje pokazali su traktori Dalibora-Matije Saba i Darka Majstorovića iz pedesetih godina, koji i danas uredno rade, te atraktivni kombajn Darka Robića – opisuje Štarkelj.

Kada su u pitanju cijene takvih vozila na tržištu, Štarkelj ističe kako se cijene krećuzavisno o stupnju restauracije. Odnosno, koliko je vozilo uspješno vraćeno u izvorno staje, kad je bilo proizvedeno. Cijena tada može biti i duplo veća od cijene kad je vozilo bilo novo!

Restauracija ovakvih vozila može trajati mjesecima, pa sve do nekoliko godina, dok se ne pronađu svi potrebni dijelovi, zavisno radi li se o automobilu ili motorkotaču.

– Svi djelovi moraju biti orginalni, a često se dijelovi nabavljaju iz cijelog svijeta ili pronalaze na raznim sajmovima u Europi. Ponekad je teško pronaći dijelove pojedinih modela. Pojedini automobili su u većem broju prisutni na tržištu starodobnih vozila pa se dijelovi mogu relativno brzo pronaći, kao što su spomenuti Willysi. Čak su veći problem nabavke dijelova za neke mlađe automobile, a o njim ovisi uspjeh obnove. Često se mora pristupiti izradi dijelova, što je vrlo složen postupak. Srećom, u svijetu postoje specijalizirane trgovine ili se pak od dva-tri vozila složi jedno. O broju utrošenih sati rada na restauraciji bolje da i ne govorimo – prepričava Štarkelj.

Ljubav prema starim vozilima seže još iz doba mladosti kod mnogih članova, kad su posebno uživali u vožnji na svojim vozilima. I ta je ljubav kod ovih ljudi, eto, ostala usađena sve do dan danas.

– Zahvaljujući toj ljubavi pronašli su i životne partnere te osnovali obitelj. Sad tu ljubav prenosimo na svoju djecu, koja su upravo iz tog razloga odlučila sada obnoviti ta starodobna vozila ili motorkotače. Kada nakon puno truda, financija i odricanja obnovite starodobno vozilo osjećate se kao zaista vrlo sretan čovjek. To u vama izaziva motivaciju te s velikom strašću nastavljate dalje, pogotovo kad pronađete potpuno zapušteno vozilo koje obnovite do razine potpuno novog. Zato pojedini naši članovi imaju velik broj vozila koja ljubomorno čuvaju i prikazuju s ponosom široj publici. Kao ljubitelju povijesti, drago mi je da posjedujem legendarni Willys iz 1943. godine, koji je proizveden u SAD-u i sudjelovao u II. Svjetskom ratu, te motorkotač Dnepr iz 1944. godine, proizveden u Rusiji – ističe naš sugovornik, koji trenutačno restaurira TAM 6500 iz 1971 godine.

– Mnogi su umjesto u kuću uložili u starodobno vozilo. Nitko ne može točno predvidjeti koliko će obnova koštati. Svi smo krenuli s onim što nam je na početku bilo dostupno. Obično većina naših članova restauriraju sami svoja vozila koliko im to financijske mogućnosti dozvoljavaju te posjeduju znanja. Jako često pomažemo jedni drugima raznim savjetima oko nabavke dijelova i obnove – govori Štarkelj pa odmah nastavlja:

– Pojedini naši članovi godinama su postali pravi stručnjaci i njih se najviše kontaktira za pomoć. Sreća je da danas postoje i mladi zainteresirani, te im stariji prenose svoja znanja od autoelektrike, limarije, lakiranja i mehanike. Nitko ne može sve znati. Zajedno smo jači i uspješniji. Kvarovi na vozilima su česti jer u vrijeme njihove proizvodnje dijelovi nisu bili savršeni, zbog čega kontinuirano vršimo popravke doslovce nakon svake vožnje. Zamor materijala čini svoje, sve što se vrti je podložno kvarovima, a vozilo i dok stoji propada čak i više. Na primjer nedavno mi se pokvario regler na willysu kojeg više ne možete nigdje nabaviti, znanje starih majstora tada dolazi na vidjelo i problem se brzo riješi.

 

Članovi Oltimer kluba Turopolje imaju mnogo planova, ali kako kažu, želje su jedno, a mogućnosti drugo.

– Na zadnjoj sjednici odlučili smo u 2022. godini u Velikoj Gorici u proljeće organiziramo Oldtimer show, na kojem će sudjelovati svi naši članovi te pokazati sve svoje eksponate koje posjeduju. Organizirat ćemo i reli po cestama Vukomeričkih gorica, a u suradnji s brojnim klubovima iz Republike Hrvatske. U planu nam je i sudjelovanje na manifestacijama koje organiziraju ostali Oldtimer klubovi diljem Republike Hrvatske, sukladno našim mogućnostima. Entuzijazma nam ne nedostaje… – zaključuje Štarkelj.

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Turopoljsko srce kuca: Dres Luke Modrića otišao za 35.000 kuna (!), u nedjelju turnir kafića

Nakon što je na Donatorskoj večeri u subotu prikupljeno čak 121.600 kuna za potrebite sugrađane, priča o ovogodišnjem Turopoljskom srcu nije ni izbliza gotova. U nedjelju je turnir, nova prilika za mali nogomet i za – dobrotu…

Objavljeno

on

Cijeli je niz humanitarnih akcija u Velikoj Gorici tijekom godine, a pogotovo u ovo, blagdansko vrijeme, no jedna priča ipak malo odskače od drugih. Priča o sportu i dobroti, o spoju koji je u protekle tri godine donio toliko toga lijepoga, a već sad je izvjesno da će toga biti još…

Turopoljsko srce, o tome je ovdje riječ, projekt je koji je pokrenut prije tri zime. Mladi nogometni trener Ivan Prelec bio je bez posla i tražio je način kako kvalitetno ispuniti slobodno vrijeme. Bila je već druga polovica studenog kad se vozio autocestom, a lampica se upalila – iznad glave! Ajmo spojiti nogomet i humanitarni rad i tako pomoći onima kojima je teško.

– Odmah sam kontaktirao svoj najuži krug prijatelja, došao i do Dražena Vezmara iz Panadić Sporta i prve smo godine sve uspjeli organizirati u manje od mjesec dana. Prodaja dresova poznatih nogometaša u humanitarne svrhe, a onda i turnir na kojem se sa svojim momčadima natječu gorički kafići. Sve kotizacije išle su u našu ‘škrabicu’, jednako kao i sva zarada od prodaje pića, rekvizita, majica… – vratio se na početke Prelec, kojem su aktivno priključili i Kristijan Japec, Dario Sučec i još mnogi.

Prve godine cifra je otišla na više od 50 tisuća kuna, a koncept je odmah ustanovljen – u dogovoru s Crvenim križem i Centrom za socijalnu skrb potrebitim obiteljima ciljano će se kupovati stvari koje im nedostaje, u nekim slučajevima i plaćati radovi za poboljšanje uvjeta života.

– Bude tu svega, od popravljanja krova, kupnje kreveta ili hladnjaka ili keramičkih radova u kupaonici, pa sve do kupnje hrane i kućanskih potrepština – govori Prelec.

Nije bilo problem pronaći 12 velikogoričkih kafića koji bi sudjelovali, a godinu potom sve skupa otišlo je korak dalje. Aukcija dresova na Facebooku i novi turnir donijeli su više od 60 tisuća kuna, pa je društvo iz udruge moglo pomoći još većem broju obitelji. Išlo bi to još prema gore u trećoj godini, ali tu govorimo o nesretnoj 2020., u kojoj je pandemija “ukrala” sve što je mogla od društvenog života, pa tako i ovaj turnir. Međutim, i bez toga, samo kroz prodaju dresova, cifra je opet premašila 50 tisuća kuna.

A onda je došla 2021. I jedna nova ideja.

– Idemo napraviti donatorsku večeru! – ispalio je netko iz društva, a sve nakon toga bilo je samo stvar izvedbe.

Subota navečer, 11. prosinca, bila je vrijeme radnje, a ni mjesto nije trebalo previše tražiti. Panadić Sport od početka je “unutra”, naravno da se društvo okupilo baš ovdje, na mjestu na kojem će se osam dana poslije odigrati novi malonogometni turnir, kao povratak osnovnoj zamisli.

I bit će tu posljednje predbožićne nedjelje puno rivalstva, potrage za pobjedom, a bit će valjda i glavnih zvijezda dana. Kao što ih je, uostalom, bilo i ove subote, na Donatorskoj večeri…

O imenima ovom prilikom nećemo, takav je dobar običaj u ovakvim situacijama, pa ćemo reći da je zvijezda Donatorske večeri bio jedan velikogorički poduzetnik. Široke ruke i velikog srca, jer čovjek je za potpisani dres Luke Modrića dao, ni manje ni više, 35.000 kuna! I nije tu stao, kupio je još nekoliko dresova, ukupna cifra otišla je na više od 50.000 kuna! Nekoliko dresova je u kolekciji, on će imati to zadovoljstvo, a pritom će pomoći mnogima.

Nitko cifri ostvarenoj za Modrićev dres više nije došao ni blizu, prvi sljedeći bio je onaj Hajdukove zvijezde Marka Livaje, za kojeg je “sletjelo” 10.000 kuna, za 7500 kuna otišao je dres igrača Rijeke Josipa Drmića, po šest tisuća plaćeno je za dres Rennesa Lovre Majera, jednako kao i za goričku desetku Matije Dvornekovića…

 

I jutro poslije, kad se društvo iz organizacije malo zbrojilo, ispala je čudesna cifra:

– Skupili smo 121.600 kuna!

Ili, ako to prevedemo u jednostavne usporedbe, samo na Donatorskoj večeri skupljeno je gotovo dvostruko više nego na dosad rekordnom izdanju “Srca”.

– Presretni smo i prezadovoljni što je prošlo tako dobro, naravno da je završilo iznad svih naših očekivanja. Pazite, skupili smo toliko novca, oborili sve moguće rekorde, a turnir još nije ni održan! Osjećaj je baš jako dobar, veselimo se što ćemo moći usrećiti i više obitelji nego što smo planirali – kazao je presretni Prelec, koji je prošlih godina osobno obilazio sve te obitelji.

– Postalo mi je sve teže. Grlo ti se stegne kad sve to vidiš, ali upravo zato je još bolji osjećaj kad znaš da možeš pomoći…

Donatorsku večer slijedila je aukcija dresova na Facebooku, koja je počela s dresovima Tome Bašića iz Lazija i Stanka Jurića iz Parme, a bit će toga još do nedjelje, kad je na rasporedu novi malonogometni turnir. Momčadi se slažu, ambicije rastu sa svakim novim imenom koje pristane igrati za upravo taj kafić, a tko se najbolje posložio, vidjet ćemo tijekom predbožićne nedjelje.

Tri dana ranije, kako bi bilo dovoljno vremena za skautiranje protivnika, izvučeni su parovi, a to će ove godine izgledati ovako:

 

 

Skupit će se i tu sredstva od kotizacija, od prodaje svega što će biti u ponudi u prostorima Panadić Sporta, u kojem će biti postavljena i “škrabica”… Ukratko, vidimo se u nedjelju!

Nastavi čitati

Reporter 411 - 16.12.2021.

Facebook

Izdvojeno