Priča iz kvarta
Bobanova priča: ‘Ujutro točim konjake bauštelcima, a navečer vodim Dnevnik’
Vlado Boban (33) sportski je novinar Nove TV, komentator, radijski voditelj, autor dokumentarnih filmova i tvorac najpopularnijeg kviza u Hrvatskoj
Nedjelja ujutro, topla i sunčana, terasa jednog sasvim posebnog ugostiteljskog objekta. Bistroa “Bobi”. Stalni gosti se polako okupljaju, svi međusobno razgovaraju, dobacuju, pod*ebavaju se… Atmosfera, ukratko, prava obiteljska. A unutra, odmah pokraj šanka, gazda sjedi i lista novine. Za šankom je ovoga puta gazdarica, oboje s onim pravim, narodskim šarmom, s osmijehom koji govori “dobrodošao, prijatelju”. Šank je teški, ali teški “old school”, kao i sve oko njega. Zrači nešto tim prostorom prožetim duhom nekog prošlog vremena, romantičnog, zaboravljenog. U kutevima kafića kočopere se pehari i medalji – opa, netko je tu nešto i igrao! – a sa zida nas gledaju sami asovi. Ivano Balić smjestio se u crvenkasti okvir, tu su i Goran i Dražen, nogometna reprezentacija pojavljuje se u nekoliko varijanti, pa onda NK Croatia iz devedeset i neke, pa Hajduk iz osamdesetih, Blanka, vaterpolisti…
E, kad sve to zbrojiš, dobiješ “Bobi”.
– Slušaj, ovo ti je kombinacija ‘Kobilje glave’ iz Mućki i ‘Kafića uzdravlje’ – smije se junak naše priče, domaćin, gazdin sin.
On je novinar, komentator, dokumentarist, radijski voditelj, kvizaš, nogometaš, suradnik Luke Rajića iz kasnije faze karijere, kreativac najviše kategorije. Čak i pisac. Goričanin i Hercegovac. I vrhunski zajebant. To prije svega. U dvije riječi, Vlado Boban.
Znate možda njegovo lice iz sportskog programa Nove TV, njegov vas glas često vodi kroz mečeve slobodne borbe, a znate ga možda i kao voditelja emisije Prva liga na City radiju. Ili, ako ste taj đir, kao šankera u tom šarmantnom bistrou “Bobi”. Jer tu nema zezanja, treba pomoći u obiteljskom biznisu.
– Mogu ti reći da je birtija dosta utjecala na mene, u prvom redu u razvijanju socijalnih vještina. Da bi dobro radio ovaj posao, a mi ga valjda radimo kad trajemo već 23 godine, moraš imati puno živaca s gostima, moraš znati kako se prilagoditi različitom tipu ljudi. Između ostaloga, i s onima koji previše popiju – kaže šanker Vlado pa nastavlja:
– Znao sam navečer voditi sportski dio dnevnika, biti na televiziji u odijelu, a ujutro bi ovdje radio, otvarao pelinkovce ‘bauštelcima’, točio konjak… Pa im netko kaže: ‘E, ovaj ti radi na televiziji’. Naravno da čovjek kaže: ‘Je, je, radi, ja isto…’, ha, ha.
Ivano, ‘oćemo tele ili janje?
U bliskom je Vlado doticaju s dvije prilično udaljene stvarnosti. S jedne strane je blještavilo televizije, a s druge surovost običnog, pravog života.
– Ja bih rekao da televizija udara na ego, a ova birtija i ljudi koji u nju dolaze drže te s obje noge na zemlji. Često vidiš i koliko ljudi nemaju love, koliko krpaju kraj s krajem, kako prebiru šest kuna za kavu… Vidiš super ljude koje je slomio život, vidiš različite slojeve ljude, vidiš ljudske mane i osobine koje isplivaju na površinu kad se popije. Tako da je ovo vrhunska životna škola.
Dolazile su i opasne face u “Bobi”, veličine svjetskoga glasa. Zahvaljujući upravo njemu.
– Misliš da Ivana Balića? Da, bio je tu… Imamo na Novoj TV običaj da napravimo božićni intervju s njim, to je već postala tradicija. Imam jednu kapu s jelenjim rogovima, koju sam prije desetak godina kupio za njega, i uvijek u njoj čestita gledateljima Božić i Novu godinu. Čujemo se dvaput godišnje, jednom popijemo kavu, a jednom za taj intervju – priča Vlado priču koja ima i nastavak:
– Te godine sam ga nazvao, a on mi kaže: ‘Samo sam te čekao’. Pita me gdje ćemo, ja rekoh gdje god želiš. Kako je morao po ženu na aerodrom, došao je tu, u ‘Bobi’. Unutra je bilo par ljudi, lokalaca, dan prije Božića… Kažem sestri, koja je taman bila rodila, koja je i igrala rukomet, da pričeka, da će doći netko.
Na ovom se dijelu Boban već počinje smijati, prisjećajući se te scene.
– Ulazi Balić u birtiju, najnormalnije, jer njemu je potpuno svejedno gdje je. I on ulazi tako nezainteresiran, a svi pali na guzicu. Sestri skoro ispalo dijete iz ruku, svi se uzvrpoljili… To ti je izgledalo kao u kaubojskim filmovima. Moj stari pokazuje njegovu sliku na zidu, nudi pršut, pita hoće li janjetinu ili teletinu, skače oko njega, a ovaj se samo smije. I ja kažem: ‘Stari, znaš kako on funkcionira?’ Uzmem espresso, stavim pred njega pepeljaru i kažem: ‘Evo, ovako!’ Naravno da se cijela birtija slikala s njim… – kroz smijeh prepričava Boban.
Zaklamani roman koji je rekao sve…
Vlado je, inače, prijatelj, kolega. A ponekad, priznajem, i uzor. Jer rijetko se sreće ovako talentiranog i svestranog tipa, a uz to još i zarazno ležernog. Znamo se još iz srednjoškolskih dana, praktički smo generacija. I, pohvalit ću se, već tad sam rekao: “Ovaj mali će biti poznat!” Do tog sam zaključka došao sam nakon što mi je u ruke došao njegov prvi roman. Bilo je to djelo 16-godišnjaka, napisano rukom, povezano klamericom…
– Joj, sjećam se toga… Zvao se ‘Ubij me nježno’, radilo se o serijskom ubojici koji živi u imaginarnom gradu i ubija samo raznosače pizza. A ubija ih svaki put kad prođe menstrualni ciklus, tako nešto, ha, ha. Koncept sam smislio za vrijeme sata kemije u školi, pokazao ga frendu, a on je plakao od smijeha. I stvarno sam počeo pisati roman, sve za vrijeme satova u školi, naravno. Nekih 40 stranica sam napisao, zaklamao i dobio nekakvu sprdačinu od krimića. Imalo je to i zaplet, i radnju, i potragu za ubojicom… Danas mi je to smiješno, ali ljudima je bilo fora – pamti Boban.
Danas je lice s TV ekrana, glas iz radijskog i televizijskog etera, autor dokumentarnog filma “Nogometne ikone – Bitka za Macolu”, nedavno prikazanog i u Velikoj Gorici. Priča je to o rastu i razvoju satirične nogometne Facebook stranice i nogometnoga kviza. Dviju isprepletenih priča u kojima važnu ulogu ima naš Boban.
No trebalo je odnekud početi. Prvu smjenu za šankom u “Bobiju” odradio je kad je imao 16, ali nije mu to prvi posao u životu.
– Ne, nije, proveo sam dva ljeta u skladištu, tovario sam šlepere za Dukat. Uvijek kažem da sam surađivao s Lukom Rajićem, pa me ljudi u čudu gledaju, a ja kažem da sam mu tovario šlepere, ha, ha. Eto, to je bilo toliko davno da je i Luka Rajić još bio aktualan – smije se Boban.
Sa skele ravno na televiziju
Radio je mali s televizije i na baušteli, gore negdje na osmom katu nedovršene zgrade, kad je stigao poziv koji ga je usmjerio u televiziju.
– Zvali su me s HRT-a na razgovor, a ja stojim gore na skeli. I što ću, sišao dolje, otišao se doma presvući i ravno na televiziju. Ali nisam dugo ostao na HRT-u, možda dva mjeseca, a onda se počela snimati Farma na Novoj TV. Ne volim se toga ni sjetiti, ali uzeli su me da biram kadrove koji će ići u emisiju. Znaš ono kad ti je posao da gledaš kako Rafael Dropulić porađa tele… Srećom, već nakon dva mjeseca su tražili nekoga u sportu i tu sam ostao.
Boban se specijalizirao za prijenose MMA borbi. Foto: Petar Glebov/PIXSELL
Gledate ga često u javljanjima uživo, u Dnevniku Nove TV, u reportažama, u kojima posebno uživa… A najjači je kad može biti – on. Ležeran i opušten, drukčiji.
– Puno više mi pašu te zajebantske forme, puno više nego javljanja uživo gdje moraš biti jako ozbiljan. Ja bih to sve ležerno, pomalo, ali eto, televizija to ne trpi.
A opet, progura Vlado i svoju zajebanciju ponekad na televiziju.
– Joj, što smo sve izvodili, skoro da ne povjeruješ da i dalje tamo radim… Jedna od dražih mi je reportaža sa braćom Žugaj, kad su isprobavali Boratovo odijelo. Pa onda s Balićem, jedne godine smo uskočili na neku barku, kupili nekog brancina za snimanje, pa uletila neka baba u priču… Marino Marić mu je asistirao, da bude sudionik u intervjuu. I zamisli, Goluža izlazi iz hotela, gleda kako Balić stoji na kaiću, drži neku ribetinu u ruci, raspravlja s babom… Viče ‘šta radiš ti’, gleda ga u čudu, ha, ha. Ma kompletni show.
Radi on, da ne bude zabune, i ozbiljne stvari. Mogli ste tako vidjeti njegovu reportažu iz restorana u kojem se snimao Seinfeld, pa iz Hall of Famea rock’n’rolla u Clevelandu… Gledat ćete ga i za vrijeme SP-a u Rusiji, njegovo zaduženje bit će reportaže iz gradova domaćina. U svim je sferama novinarstva, ali posebno je prepoznatljiv po MMA-u, koji redovito komentira.
– Uvijek sam volio borilačke sportove, još od Branka Cikatića na K-1 turnirima, a kad je na mojoj televiziji krenula MMA liga, ja sam se ponudio da to radim. Sukomentator mi je od početka Zelg Galešić i mogu reći da smo na startu bili očajni. K’o Sex Pistolsi, bili smo toliko loši da su nas ljudi zato slušali – zajebava se Vlado, koji sa svojim kolegom sukomentatorom ima već uhodani ritual.
Komentiranje MMA-a pa – na kauč
Prijenosi se rade noću, od četiri ujutro pa na dalje.
– Zelg iz Pule dođe dođe u Zagreb, navečer odemo u kino, oko pola jedan dođemo kod mene u stan, spavamo negdje do tri, svatko na svom kauču. Onda popijemo kavu, idemo komentirati, pa u osam ujutro opet dođemo kod mene, spustimo rolete i spavamo do podne. Sve je to uhodano, mi smo ti kao bračni par. Znali smo i u pola osam ujutro otići na benzinsku na piće, kad te još drži adrenalin…
Njegov stil je malo drukčiji, sa značajnom dozom humora, i to još od prijenosa Lige prvaka, koje je radio na početku karijere.
– Kad sam to radio, znao sam takve gluposti izgovarati u eter da mi nije jasno kako sam još živ… Mi Hrvati smo takvi, da se ne lažemo, volimo srpski smisao za humor, a kad kod nas ljudi čuju da se netko zajebava na TV-u, mnogima je to preekstremno, u smislu ‘što ovaj konj priča, pa na televiziji je’. A nekima je to super. Kad sam tek počeo komentirati, iskusniji kolega Željko Vela mi je rekao: ‘Mali, ti si meni fora, ali budi svjestan da ćeš ljudima biti ili užasno iritantan ili super’. To treba tako i prihvatiti – kaže Boban.
Kritika od gledatelja, kaže, uvijek ima, no u svijetu novinarstva, pogotovo modernog, to je normalna stvar.
– Mislim da je u ovom poslu, pogotovo kad si na televiziji, jako važno da se znaš posuti pepelom. Pogreške se događaju i treba ih biti svjestan, ali kad ljudi kritiziraju, uvijek ih prvo pitam gdje oni rade. Pa kažu, recimo, u skladištu. I sad zamisli da mi stavimo kameru koja osam sati snima što ti radiš u skladištu. Krivo odeš s viličarom, spotakneš se, padneš, a mi te sprdamo, trebao si to ovako ili onako… Sve te pogreške vidi taj čovjek i još par ljudi, a svaku moju može vidjeti cijela Hrvatska – objašnjava Vlado.
Ja nisam ‘onaj tip s telke’
Zna se dogoditi da mu ljudi priđu, pogotovo ljubitelji MMA-a, a u svemu tome treba se znati nositi i s obožavateljicama. Jel tako?
– Obožavateljice? Di su? Di ih vidiš? Ako vidiš koju, javi obavezno – umire od smijeha Boban i dodaje:
– Samo ću reći dvije rečenice: kreditno sposoban, useljiv, slobodan, donekle normalan… I imam Facebook, dodat ću vas, ha, ha. Ma je, znale su se javljati curice, ali imamo mi zgodnijih kolega, kao što su Stjelja i Lugonjić. Ja sam ti uvijek bio k’o Mahoney iz Policijske akademije, lik koji zajebava druge, nikad nisam bio ‘the handsome one’.
U prijevodu, igra na karizmu.
– Kad bi sprdali jedni druge u redakciji, uvijek sam govorio kolegama Lugonjiću i Sladoljevu da je između mene i njih razlika u tome što kad oni dođu negdje 1.8., na more, u disko u kojem je 200 ljudi, njih 20 će uprijeti prstom u njih i reći: ‘Ovaj tip mi je poznat’. A mene će prepoznati dvoje ljudi, ali oni neće reći ‘ovaj tip’ nego ‘gle ovaj ludi Vlado Boban’. Tako je to, moja publika je probrana, ne idem ja na kvantitetu, ha, ha, ha.
Boban piše, radi dokumentarce, vodi radijske emisije, kvizove… Foto: Petar Glebov/PIXSELL
A kad se na trenutak makne od televizije, iz nacionalnog medija, dođe kući. I smjesti se u studio velikogoričkog City radija, na kojem utorkom u 10.40 minuta vodi sportsku emisiju Prva liga. Duhovito, ležerno, informativno…
– Radio jako volim, a Prva liga je super projekt. Želja mi je oduvijek bila od neke svoje zajebancije, u ovom slučaju od seoskog nogometa i tih nekih stvari, zaraditi honorar. Ne uspiju mnogi zaraditi nešto od seoskog nogometa, barem ne na pošten način – priča Vlado i nastavlja:
– Što sam stariji, sve više bih volio pisati i raditi na radiju, jer on još uvijek ima dašak romantike u sebi. Strašno mi je zadovoljstvo raditi Prvu ligu. Evo, dogodilo mi se nekidan da mi je u centru Zagreba prišao neki lik i počeo pjevati naš jingl ‘Vel’ka Mlaka, Mala Mlaka, Mičevec, Meštrica, Lomnica…’ Dobra je i ekipa, cure nam pomažu, svaka im čast, i Suzana, i Matea, njih bi posebno istaknuo.
Jurčić, Tomas, ja i matematika
Ne radi emisiju tek tako, da je napravi, nego pokušava utjecati na ljude, pomoći, promovirati ih…
– Imam potpunu slobodu pozvati koga god hoću, a meni je posebno zadovoljstvo davati prostor lokalnom sportu, sportu s invaliditetom, paraolimpijcima, koji dobivaju malo prostora u medijima. Zbog njih je dobro što postoje ovakve emisije.
Uz sve što radi, Vlado Boban i piše. I to piše odlično.
– Pisanje mi je najveća strast. Napisao sam već jednu knjigu, trebalo bi je malo nadograditi, ali već pet godina mi stoji u ladici. O čemu je? Više nalik na strip, marvelovski… Ma kažem, pisanje mi je totalni seks. Volio bih se tome više posvetiti u budućnosti, mislim da mogu puno dati, osjećam se sjajno kad pišem, kad stvaram.
U srednjoj školi nije spadao u štrebere, držao se čudesnog broja 3,56, volio je povijest, posvađan s matematikom…
– Znaš što, više su Kruno Jurčić i Stjepan Tomas znali nogometa nego ja kemije ili matematike, ha, ha. A kad smo već kod škole, zanimljivo je iz zadaćnica sam uvijek dobivao dvojke, a uvijek sam čitao pred razredom ono što sam napisao. Zašto? Zato što mi je gramatika bila užasna. Zato sam dobivao dvojke, a čitao sam zbog svojih ideja, jer je bilo drukčije napisano. Tek u četvrtom razredu sam skužio kako tu anomaliju ispraviti. Sjedio sam iza najpametnije cure u razredu i ja bih napisao tekst, dao njoj da lektorira i počeo dobivati četiri, pet… – kroz smijeh priča Boban.
STOPER-FANTAZISTA KOJI NE ZABIJA. A VOLIO BI…
Prije nego što je postao medijska ličnost, prepoznatljiv kao novinar, Vladu Bobana u Velikoj Gorici se znalo kao nogometaša.
– Da, kao klinac sam, kao i svi, želio igrati nogomet. A kad ne uspiješ, ostaje ti utješna nagrada, možeš biti novinar, kondicijski trener, sudac, što li već… Ja sam, eto, završio u sportskom novinarstvu. Uvijek sam ja znao da to imam u sebi., jedino nisam znao gdje će me to odvesti, hoću li moći sam sebe i svoju ludu glavu kontrolirati. Ali s godinama nađeš mjeru, koliko biti ozbiljan, a koliko ono što jesi. Važno je u ovom poslu biti s obje noge na zemlji, ali i biti socijalno osjetljiv. Jer, bez obzira na sve, u ovom poslu ti utječeš na nešto, možeš pomoći ljudima – kaže Vlado.
Nogomet je počeo igrati kao dijete u Radniku, ali njegov klub ipak je Vatrogasac iz Kobilića.
– Je, bio sam u Radniku sto godina, sve dok to nije postalo nešto ozbiljnije. Dražen Biškup je došao za trenera, nas par mladih je znalo sjediti na klupi, a meni se to nije dalo. Tad sam već skužio da neću baš biti Socrates, a ni Amarildo Zela, pa sam otišao doslovno u prvo selo. Super su me prihvatili u Kobiliću, ostao sam nekih sedam, osam godina, sve dok nisam rasturio koljeno. Nakon toga sam prestao igrati, ali sad sam se opet aktivirao u VG Boysima, u ligi veterana. Ali opet nam je domaći teren u Kobiliću, tako da je to opet ista ekipa – kaže Vlado pa se okreće VG Boysima:
– Loši smo, užasni, trčim za pola momčadi, što je i logično jer imam 20 kila s krevetom, a ovi ostali su malo korpulentniji. Napredovao sam do zadnjeg veznog, iako sam u Vatrogascu igrao stopera. Zvali su me u Kobiliću ‘stoper fantazista’, izbiti loptu mi je bila zadnja stvar. To su ti bili ‘bicikli’ u vlastitom šesnaestercu i takve stvari, kakvo izbijanje, nema toga – smije se Vlado.
Nogomet, naravno, obožava.
– Sport je emocija, nogomet je emocija, puno mi je dao na planu prijateljstva, ali i izgradnje karaktera kroz poraze i pobjede. U tome svemu dosta naučiš i o sebi. Ako baš hoćeš to gledati s filozofske strane… Svlačionica te puno toga nauči. Kako se nosiš s kritikom, s vlastitim pogreškama, koliko su ljudi teški, koliko se mijenjaju tijekom tih 90 minuta.
Uživa Boban i u malom nogometu, već 20 godina ima svoju ekipu, zovu se “Do koske”, igraju turnire… U prijevodu, nogomet je strast koja ne nestaje. I ne prestaje.
– Nogomet je najveći gušt u životu. Između seksa i nogometa biram nogomet. Ni jedno ni drugo ne znam, ali oko nogometa se bar trudim – smije se Boban, koji nikad nije slovio za velikog strijelca.
– Brate mili, više sam puta vidio čudovište iz Loch Nessa nego zabio gol, ha, ha. Jednom sam, kao stoper, na trening utakmici zabio hat-trick. Inače bi ispunio svoju kvotu od dva gola po sezoni, a znao sam zabijati i atraktivno. Recimo, u Rugvici sam prošao četvoricu i zabio gol, to i danas prepričavam. Kako Al Bundy ima svoja četiri touch-downa u jednoj utakmici, tako ja imam ovo, ha, ha.
Neće ga gol ni među veteranima. Ma nigdje ga neće to zabijanje, šali se Boban.
– Pogađam stative, asistiram kao Baka Slišković, ali neće u gol i gotovo. A volio bih zabiti, nisam već dugo. Na bilo kojem terenu… Ali znam da je najgore forsirati, na svakom terenu… – zajebava se opet.
DIPLOMU NA FAKSU PRIMIO U – DRESU OD ZIDANEA!
Jedna od luđih priča iz biografije mladog Vlade je ona s promocije na novinarstvu. Posebno se pripremio…
– Na aukciji sam od nekog Talijana kupio dres od Zidanea sa SP-a 2006., a došao mi je dan prije promocije. I navukao sam košulju, odijelo, dolje tenisice, fino se skockao, bili su tu i starci, rodbina… Žicali su me na faksu da čitam zakletvu, ali ja sam prije toga otišao u WC, presvukao se u dres, vratio se… Pročitao sam zakletvu, lagano skinuo sako i ostao u dresu. Naravno, nastao je delirij. Dekan se primao za glavu, a kad sam se vratio na mjesto, žena iz referademi dolazi: ‘Bobane, nije sve u životu sprdačina’ – smije se Vlado, koji nije slučajno odabrao baš Zidaneov dres.
– Zidane mi je od nogomataša uvijek bio broj jedan. Od ovih starijih mi je Socrates ikonetina, strašna faca. Od aktualnih Yaya Toure, on je čista moć, dribling… Podsjeća me na mene, on je jedino malo mršaviji. Uostalom, ni ja, kao ni on, ne bi mogao funkcionirati s Guardiolom, ha, ha.
KVIZ, STRANICA NA FEJSU, DOKUMENTARAC I POSVETA PRIJATELJU
Važan dio života Vlade Bobana su Nogometne ikone. Facebook stranica i kviz čiji je jedan od pokretača, za koje puno ljudi već i zna. O tome je radio i dokumentarni film koji se prikazuje po cijeloj Hrvatskoj.
– Ta se priča više-manje zna, prepričali smo kroz film ljudski entuzijazam, ljubav prema nogometu i kvizovima… Svakog četvrtka igra se isti kviz, u isto vrijeme, u desetak gradova. Najmasoviniji je to kviz u Hrvatskoj, bez konkurencije – govori Vlado, dodajući kako će ove godine i treći put finale biti u kultnoj Macoli, svima na pola puta, zato se dokumentarac i zove “Nogometne ikone – Bitka za Macolu”.
– Veći mi je gušt kad mi netko kaže ‘čekaj, ti si s Ikona’ nego ‘znamo te s telke’, to ipak više doživljavaš kao svoje.
Dokumentarni film ima i posvetu na kraju. Ilija Zrno, naš Goričanin koji je preminuo prije pet godina, bio je veliki Vladin prijatelj.
– Zajedno smo počeli igrati nogomet 1996. Sigurno je najbolji nogometaš s kojim sam ikad igrao, bez pretjerivanja. Imao je neku svoju tragičnu priču, koja je završila tako kako je završila, bilo je tu i problema sa zdravljem… Čitao sam mu govor na sprovodu, uvijek je jako volio čitati ono što ja pišem, čak mi je često govorio: ‘Ti ćeš, buraz, jednog dana biti faca’. A ja sam, otkad je otišao, uvijek zamišljao da ću, kao Ivanišević za Dražena, pogledati u nebo i posvetiti njemu nešto važno. Htio sam dati neki ‘hommage’ tome svemu, pa sam u film stavio posvetu. Kad sam vidio koliko to znači njegovoj obitelji, bio sam presretan. Kad napraviš tako nešto, to ostaje živjeti s filmom. Nisam želio da se zaboravi.
Priča iz kvarta
LULU Novi studio ljepote u gradu! Raj za žensku ljepotu otvorio vrata
Spremni su posebni popusti, pokloni i mini tretmani iznenađenja, jer ljepota nije samo izgled, nego i trenutak mira i pažnje prema sebi…
U Ulici Zagrebačka 60/1 u Velikoj Gorici početkom mjeseca studenog službeno je u našem gradu otvoreno novo mjesto za uljepšavanje i brigu o tijelu, sa čime se svaka žena osjeća kao – kraljica.
Tvrdio je to i slavni njemački književnik Friedrich Schiller koji je zapisao da je “ljepota također vrlina, jer lijepa žena ne može imati mane…”
Studio ljepote Lulu već prima nove klijentice koje će moći odabrati mnoge tretmane i načine uljepšavanja, od standardnih pa do najmodernijih postupaka za njegu i ljepotu – doznajemo, nakon što smo radoznalo pokucali vlasnici Heleni Detelić na vrata, da upecamo „sneak peek” novog prostora i utažimo žensku znatiželju, kada je ljepota u pitanju. I nismo ostali nimalo razočarani…Naprotiv!
Helena je s veseljem pokazivala svoju oazu u koju je uložila puno truda i odgovarala na hrpu naših pitanja.
Helena, koliko dugo ste u svijetu uljepšavanja?
Završila sam građevinsku školu za arhitektonskog tehničara, no nisam imala priliku raditi u struci pa me život odveo u potpuno drugom, kreativnijem smjeru. Ljepota me oduvijek privlačila, a s vremenom je ta ljubav prerasla u posao kojim se bavim već više od četiri godine. Trenutačno u salonu sa mnom radi kolegica zadužena za nokte i tretmane lica, a od 15. studenog nam se pridružuje kolegice za HeadSpa tretmane, dok od 1. prosinca u tim dolazi i nova lash artistica za volumenske trepavice. Ponosna sam što Lulu polako, ali sigurno raste u zajednicu žena koje dijele istu strast prema ljepoti i detaljima.
Vidimo da u vašoj paleti uljepšavanja nema kraja. Što sve imate u ponudi?
U Lulu studiju njegujemo filozofiju prirodne i profinjene ljepote. Naša ponuda obuhvaća širok spektar tretmana koji ističu ono najljepše na svakoj ženi – puder obrve, lash lift, brow lift, nadogradnju trepavica (klasične, volumenske), te uređivanje i bojanje obrva. Osim toga, u suradnji s našim stručnim timom nudimo i manikure, gel nokte, trajni lak, tretmane lica, maderoterapiju, a uskoro i potpuno novi luksuzni doživljaj – HeadSpa tretman, koji spaja opuštanje i njegu vlasišta. Uskoro u ponudu uvodimo i šminkanje za posebne prigode, kako bismo zaokružili cijelu priču brige o ženskoj ljepoti na jednom mjestu.
Koji su tretmani najtraženiji? Ovise li o godišnjem dobu? Što je u posljednje vrijeme „in“ među klijenticama?
Definitivno su najtraženija ugradnja trepavica i lash lift – to su tretmani koji ženama omogućuju da izgledaju sređeno od jutra do večeri, bez puno truda. Zanimljivo je da interes za tretmane ne ovisi puno o godišnjem dobu, ali pred blagdane i ljetnu sezonu primjećujemo pravi mali “boom” rezervacija. U posljednje vrijeme žene sve više biraju prirodan, clean look jer žele svjež, uredan i sofisticiran izgled, a upravo su puder obrve i lash lift idealni za to. Naše klijentice vole praktičnost, ali i osjećaj luksuza koji svaki posjet Lulu salonu pruža jer ljepota nije samo izgled, nego i trenutak mira i pažnje prema sebi.
Po čemu se razlikujete od konkurencije? Što je vaša vizija zadovoljstva klijentica?
Lulu salon se razlikuje po individualnom pristupu i pažnji prema svakom detalju. Koristimo isključivo provjerene, visokokvalitetne i certificirane materijale jer vjerujemo da rezultat može biti savršen samo ako je i osnova vrhunska. Svaka klijentica ima drugačije crte lica, ton kože i osobni stil zato ne postoji “jedan izgled za sve”. Naš cilj je istaknuti ono što je prirodno lijepo, bez pretjerivanja. Moja vizija zadovoljstva klijentica nije samo u lijepom rezultatu, već i u cijelom doživljaju da se svaka žena osjeća opušteno, sigurno i posebno, kao da je došla u svoje malo kraljevstvo.
A muškarci? Dolaze li i oni po svoju dozu ljepote?
Da, i muškarci sve češće pokazuju interes za tretmane – i to mi je jako drago! I to prvenstveno zbog uređivanja obrva, tretmana lica i ponekad manikuru, jer žele uredan i svjež izgled bez pretjerivanja. Današnje vrijeme donijelo je novi pogled na njegu ljepota i briga o sebi nije više “ženska stvar”, nego način da svatko izgleda i osjeća se bolje. U salonu se trudimo da i muškarci osjete ugodnu, diskretnu i profesionalnu atmosferu.
Znamo da je ponekad žensku izbirljivost ili zahtjevnost teško zadovoljiti. Kako pristupate klijentu koji ima prigovor na vaš rad?
U svom poslu sam naučila da je komunikacija ključ svega. Prije svakog tretmana volim sjesti s klijenticom, poslušati što točno želi, koje su joj nesigurnosti i kakav rezultat očekuje. Ako se ikada dogodi nesporazum uvijek reagiramo mirno, stručno i s razumijevanjem. Ljepota nije samo posao, već odnos povjerenja, i zato se trudimo da svaka klijentica izađe iz salona zadovoljna i s osjećajem da je netko uistinu čuo njezine želje. Najljepši kompliment koji možemo dobiti je kad se klijentice vraćaju – jer to znači da smo uspjele prenijeti toplinu, profesionalnost i povjerenje.
Mogu li klijentice očekivati pogodnosti povodom otvorenja salona u Velikoj Gorici?
Da, pripremili smo predivne pogodnosti povodom otvorenja! Tijekom prvih tjedana rada sve klijentice očekuju posebni popusti, pokloni i mini tretmani iznenađenja. Želim da svaka žena koja zakorači u Lulu osjeti tu pozitivnu energiju i toplinu s kojom gradimo našu priču. U studenom krećemo i s tretmanima, dok će HeadSpa tretmani biti dostupni već od sredine mjeseca savršeni za opuštanje i obnovu energije.
Lulu nije samo studio za uljepšavanje, to je mjesto gdje se žene povezuju, opuštaju i ponovno zaljubljuju u sebe. Termini se brzo pune, kaže Helena, tako da rezervirajte svoj – na vrijeme!
Priča iz kvarta
VIDEO Ksenijini sendviči sa srcem i dušom – Sretan rođendan goričkoj kraljici najpoznatijeg gastro ‘izuma’!
“Djeca koja mi dolaze, moja su infuzija!”
Priča iz kvarta
DOBRO DJELO Gorička cvjećarnica izložila besplatne aranžmane!
U znak zahvale na povjerenju White Poppy pred ulazom ostavila aranžmane za sve koji ih si ne mogu priuštiti.
Priča iz kvarta
FOTO Kak’ su nekad Turopoljci ‘dubli tikvanje’ – Anita oživjela stari običaj
Ukrašavanje tikvi u našem podneblju nema nikakve veze s američkim Halloween-om.
Anita Ivanušić Hlopec iz Mjesnog odbora Donje Podotočje okupila je najmlađe mještane kako bi im prenijela staru turopoljsku tradiciju i poučila ih jesenskom običaju ‘dubljenja tikvanja’.
Riječ je običaju izrezivanja bundevi, tikvi ili buči, koji su naši preci zajedno s mlađim članovima obitelji radili tijekom jeseni kada su ‘tikvanje’, kako ih nazivaju Turopoljci, dozrijevale u vrtovima i poljima. Inače, ovu namirnicu su koristili za pripremu jela ali i za prehranu stoke, no višak s polja je dobivao novu namjenu – zabavu za najmlađe koji su plodova jeseni izrađivali likove.
Kako se stara tradicija ne bi zaboravila Anita je radionicom poučila nove generacije ‘starom zanatu’, ali i poručila kako je naš običaj stariji od sličnog američkog.
-Moj pradjed i prabaka nisu znali kaj je Halloween jer su rođeni 1910. godine – kroz smijeh priča Anita, kako bi razdvojila nastanak i namjenu ovih tradicija.
-Kod nas taj običaj nije bio vezan uz 31. listopada, nego se to radilo duži period dok god je bilo tikvanja. Tikvanje su se duble uz pomoć starijih članova obitelji jer to baš nije jednostavan posao. Stariji u obitelji su odradili posao rezanja tikvanje jer tu treba biti malo snažnija ruka a onda su djeca dalje radila doradu, vadila unutrašnjost i stvarala oblike – pojasnila je Anita.
Interes za radionicom je bio odličan, a pridružili su se i zainteresirani iz Velike Gorice, poput Renate koja je kćeri htjela pokazati turopoljsku tradiciju.
-Djeca se jako lijepo zabavljaju, aktivni su i veseli i vidi se da uživaju. Ovakvih radionica treba biti više, nadam se da će se tradicija nastaviti i dalje. Ja sam danas odradila ovaj teži posao, a moja kćer, koja inače ide u 6. razred, dalje je sama iskapala sadržaj bundeve. E, to je svima bio najveći gušt! – poručila je Renata.
No, radionica je otišla i korak dalje, u smjeru dizajna.
Marina Bogdanić, modna dizajnerica i umjetnica, te studentica art terapije, na okupljenima je pokazala da mašta nema granica. Ona je mališanima demonstrirala izradu simpatične ‘mace-bundeve’!
-Jako volim životinje a znam da ih i djeca kao vole, bliske su im te cute stvari, pa sam odlučila izraditi ovu macu. Meni je uvijek sve što se kreativno radi rukama, lagano. S vremenom su kreacije sve bolje i bolje. Iako je meni osobno ovo prva bundeva u životu iz koje sam napravila životinjski oblik – ispričala je umjetnica koja je također došla dati svoj umjetnički doprinos zajednici.
Veselu radionicu zasladila je Ana Davutović, slastičarka hobistica, koja je za klince pripremila slatke zalogaje. A kako bi djeca imala materijal za radionicu, tikvanje je za radionicu donirao susjed, i to 30-setak komada. Prema Anitinim riječima, stanovnici ovog mjesta su zaista složni i svi rado sudjeluju u svim mjesnim aktivnostima.
-Kaj god da se pokrene, oni su spremni odvojiti vrijeme, novac i svoj trud! – potvrdila je Anita, koja nas je nešto naučila ili podsjetila da su stari Turopoljci bili vrlo kreativni u društvu najmlađih, a tradicija se zahvaljujući njoj i dalje prenosi na nove generacije.
Priča iz kvarta
Stjepan Kunić, mesar starog kova! Trebao sam biti automehaničar, ali onda je baka jedan dan otišla u mesnicu…
“Ne radim ja za novac. Mene taj posao drži na nogama”. Iza te jednostavne rečenice stoji cijeli život prepun rada, discipline, anegdota i ljudskosti, kakav danas rijetko tko zna ispričati.
Jedno jutro baka je otišla po jeger, a vratila se s unukovim novim zanimanjem, tako je, potpuno neplanirano, počeo životni put Stjepana Kunića, danas jedinog službenog mesara starog kova u Turopolju. Rođen 1949., Kunić je u zanat ušao gotovo slučajno, ali iz njega nikada nije izašao. Više od 50 godina kasnije, s operiranom kralježnicom, ali i neuništivim duhom, Stjepan još uvijek svakog tjedna navlači bijelu pregaču i dokazuje da ljubav prema poslu ne poznaje rok trajanja.
Rani život
Stjepan nije odrastao u nimalo idealnim uvjetima, priča kako su to bila teška vremena i da se tad život nije birao, nego prihvaćao. Međutim, baka je uvijek bila tu za njega. “Ja sam dijete rastavljenih roditelja. Otac nije mario za mene, a kad je rastava završena, ja sam pripao baki. Došlo je i vrijeme za srednju školu, prijavio sam se za automehaničara kod Hapača. Sve je bilo spremno, potpisano, ali onda je baka jedan petak otišla na plac po jeger…”
Taj odlazak na plac promijenio mu je život. U mesnici ju je dočekao gospodin Josip Rus, čovjek koji će Stjepanu postati, kako kaže, “otac broj jedan”. “Baka ga je pitala trebaju li jednog dečka za mesara. Rus je rekao, ‘Baka, nek zutra dojde tu’. I tako je bilo. Raskinuli smo ugovor kod Hapača i ja sam došao kod Rusa. Kod njega sam i spavao po zimi, on me oblačio, hranio, sve. On i njegova žena bili su mi kao roditelji”, prisjeća se Stjepan.
To nije bio prvi put da mu je baka “sredila posao” bez njegovog znanja. “Bilo je to vrijeme kad sam bio 5. razred, i poslala me da budem zvonar u crkvi i bio sam plaćen za to. Svakog prvog u mjesecu sam dobio plaću. Radio sam ja to dvije godine. Čak me tadašnji direktor škole, Ivan Dijanić, slao u pet do 12 da idem zvoniti u podne. A kad je netko umro onda sam znao dobiti i “tringelda”. Također, išao sam po kućama sa svećenikom. Tu su mi također ljudi davali, čak i više nego svećeniku. Bio sam njihov ljubimac. Od toga novca koji sam dobio, baka je znala kupiti svinje, drva, ma nema čega nije bilo. A dan danas znam misu na latinskom”, priča nam Stjepan recitirajući.
Prvi dani u mesnici
Mesarija mu je, priznaje, bila suđeni put, iako toga tada nije bio svjestan. Učio je brzo, upijao svaki pokret i detalj zanata. “Kod Rusa sam izučio zanat i mogu reći da sam mesariju magistrirao. Znam puno, ali opet ne znam sve i bedast bum umro. Čovjek se uči dok je živ”, smije se Stjepan.
Prvi dani, međutim, nisu bili ni laki ni romantični. “Trebao sam biti mehaničar, a ono, eto mene u klaonici. Trebao sam zaklati tele, a ono mi liže nogu. Ja bacim nož i kažem da ja to ne mogu. Rus me pozove natrag i jedva sam zaklao to tele. Ali nakon dva-tri mjeseca to me prošlo”. Danas se s blagim osmijehom prisjeća tih trenutaka, iako iza svakog od njih stoji puno truda, rada i žuljeva. Nije bilo strojeva ni pištolja, sve se radilo ručno. “Mi smo prije kod klanja tukli sa sjekirom. Bika smo tukli sa sjekirom koja je imala špicu. Nije bilo pištolja kao danas”.
Makar, bilo je i opasnih trenutaka, pogotovo u to vrijeme. “Trebali smo zaklati bika. Ja sam ga pogodio, ali on se digao i uspio se razvezati i počeo me naganjati po klaonici. Uspio sam na kraju skočiti na jedan stol dok se nije smirio i dok ga nisu opet vezali. To je bilo baš gadno. Naravno, kako se prije sve ručno radilo, znalo je biti i dosta ozljeda, znao sam si ruke popariti na vodu iz kotla, ali takav je posao”.
Zanat se tada učio kroz rad, i to težak rad. Stjepan je znao odlaziti i na kolinja, po deset njih u danu. “Otišao bih od doma u 6 ujutro, a vratio se u 23 navečer. Moram se pohvaliti da sam bio jedini mesar koji nije pio. Inače su mesari voljeli popit, ali ja to nikad nisam volio. Lako se čovjek poreže u takvom stanju”.
U to vrijeme su redovi pred mesnicama bili ogromni, meso se kupovalo “na kilu”, a kvaliteta je bila stvar ponosa. “Najviše su se tražili svinjetina, govedina i teletina. Kad smo ujutro otvorili u 7, red je bio ogroman, sve do 11 sati. I sve se uzimalo na kilu. Kvaliteta mesa bila je svjetska”. Danas kvalitetu mesa stavlja pod jedan veliki upitnik, a sve, kako tvrdi, zbog brzine rada. “Prije nije bilo u Gorici izlaska mesa dok ga veterinar nije pregledao. Danas toga nema. Sve je na brzinu. Ali opet počeli su sad malo pojačavati kontrole, pa ćemo vidjeti kud to ide”.
Odnos s kupcima i zgoda s viškom u blagajni
Kupci su, kaže, bili drukčiji. I ljudi i odnos. Ističe da je tada povjerenje bilo temelj svega. “Kupci su išli kome su vjerovali. Mesar se tražio više nego doktor. Imati svog mesara bilo je kao imati zlato.”
Pitali smo ga što Turopoljci najviše vole, a on je ponosno odgovorio. “Broj 1 je uvijek bila domaća kobasa, naša turopoljska kobasa, krvavica i to rijetko tko zna napraviti. Ima mesara koji znaju, ali to stvarno treba znati. Također, jeger, pogotovo onaj koji je Rus znao raditi, pa to je bila divota”.
Jedino što kaže da mu je žao što nikada nije otvorio svoju mesnicu. “Planirao sam ja to, čak sam i bratu to rekao. Našli smo i prostor gdje bismo to imali, ali on nije htio, a ja to sam nisam mogao, tako da je taj plan propao. Žao mi je zbog toga, ali ipak imao sam bogatu karijeru. A još važnije, imam divne unuke, nema ih država i to me najviše drži. Unuci, sin, familija, to je ono što mene drži”. Makar neke zgode iz njegovog života pokazuju da bi se u njoj i dobro snašao. To posebno dokazuje situacija u kojoj je postao “gazda” na tri dana.
“Bio je 29. 11. i to je bio tradicionalno dan za kolinje. Rus je otišao dolje u Slavoniju kod ženinih i rekao meni da ga mijenjam u mesnici i to tri dana. Napravio je on inventuru prije odlaska i ode. Ja sam imao imao pune džepove novca, ali ne da smo varali ljude, nego ja sam i loj dodatno prodavao, davao za pse lovcima i tako. Dođe Rus i idemo opet raditi inventuru kad ono višak i to viška da se smrzneš. Kad mu je pokojni Facko mu je rekao ‘pa koliko ti zaradiš za godinu dana, a gle kaj Štef napravi za 3 dana’, a mene Rus hoće ubit”, smije se Stjepan. Naravno, gospodin Rus je uspio sve riješiti i sve je bilo u redu.
Radna mirovina
Stjepan Kunić Iza sebe ima više od pola stoljeća rada, Stjepan ne razmišlja o mirovini, premda je službeno u nju ušao. Ipak, radi na pola radnog vremena i svoje vrijedno znanje prenosi u Mesnici Dilmar, gdje, kaže, osjeća obiteljsku toplinu. “To su stvarno divni ljudi, zlatni. Pomogli su mi kad mi je bilo najteže, a šefica Emilija je odlična”. Stjepan je trenutačno na bolovanju zbog operacije kičme, ali već s nestrpljenjem čeka povratak mesnicu.
A kad ga pitaju zašto i dalje radi, njegov odgovor je uvijek isti, jednostavan i iskren. “Ne radim ja za novac. Ne radim ni za badava, ali mene taj posao drži. Evo, kad sam doma, ja sam izgubljen. Ja volim taj posao i nisam ga se zasitio”. Srećom, njegov se zanat neće izgubiti s njim. Sve svoje recepte, a pogotovo one tajne počeo je prenositi na svog sina i svoje unuke.
Za sve godine rada, najviše zahvaljuje supruzi. “Bili smo stvarno siromašni. Žena me trpjela i mučila se po doma dok sam ja to sve radio i stvarno joj zahvaljujem zbog toga”.
Ljubav prema zajednici
Uz sve svoje obaveze, Stjepan je bio i sportaš. Premda se nekad govorilo da mesar mora imati barem 130 kilograma, Stjepan je kao branič NK Mladost Obrezine uvijek držao liniju. Nakon igračke karijere, odlučio se čak i za sudačku školu, koju je i završio. Kasnije je bio i trener spomenutog kluba. Ali nakon Mladosti, kaže najdraži klub mu je Gorica.
Kad govori o Turopolju, glas mu postaje mekši. “Turopoljski duh je nezamjenjiv i to nema nigdje. Strašan je taj duh. Makar je sad to sve slabije nego prije, neće nikad umrijeti. Moram pohvaliti i gradonačelnika Ačkara jer on taj duh jako dobro prakticira”.
Dodao je kako ga brine što se sve manje ljudi bavi stočarstvom. “Mlade to sve manje zanima, a ja ih potpuno razumijem. Preskupo je to hranjenje. Makar počeli su se i neki mladi vraćati tome jer žele bolju kvalitetu hrane. Ja se nadam da će se to vratiti s vremenom”, govori nam Stjepan.
Poruka za buduće mesare
Mladim mesarima, onima koji će ga naslijediti, poručuje samo jedno. “Mislim da će to biti jako tražen posao u budućnosti. Tako da neće pogriješiti ako odaberu ovaj posao. Mesarija je dobar posao. Kad ga voliš nema problema. Imaš siguran posao i dobru plaću”, govori Stjepan.
Za mesare glasi da su ljudi mekog srca, ali čvrste ruke. Stjepan to pokazuje jer osim ljubavi prema svom poslu, ne skriva zahvalnost i ljubav prema svojoj supruzi s kojom je već 50 godina u braku. Osim nje, istu toplinu pokazuje i prema svojoj djeci i unucima. Kada smo ga pitali postoje li trenuci da žali što nije ipak otišao u mehaničar, ovaj 76-godišnjak je čvrsto rekao “opet bih bio mesar, nema zamjene”.
Možda je upravo zato još uvijek iza pulta, među ljudima, s istim žarom kao i onog dana kad je baka otišla po jeger, a vratila se s mesarom.
-
Vijestiprije 2 danaNEMA ŠALE Za one koji ignoriraju odvajanje, stiže revizija kanti za smeće
-
CityLIGHTSprije 1 danSMJENA RAVNATELJA “Ostavljam školu izuzetnim profesionalcima koji su stup ove ustanove, ali i zajednice”
-
Priča iz kvartaprije 5 danaVIDEO Ksenijini sendviči sa srcem i dušom – Sretan rođendan goričkoj kraljici najpoznatijeg gastro ‘izuma’!
-
Vijestiprije 5 danaObjavljena “Lista srama” za 2025. godinu! Neki dolaze iz našeg grada…