Sport

Zvonimir Kovačević: Doveo sam Goricu u prvu ligu, ali ne želim na tome stati

Objavljeno

prije 11 godina

5. lipnja 2015.

Objavio/la

Željka

Znam da se to ne čuje često, ali meni je bolje biti trener nego igrati, kaže trener KK Gorice Zvonimir Kovačević, koji je u prvoj prvoligaškoj sezoni izborio ostanak i ispunio cilj. Igrao je i ABA ligu, bio i na Cipru, zapamtio jednoga gospodina Browna i s 28 godina završio igračku karijeru. U ovoj novoj, trenerskoj, ma “bilićevski” pristup…

Bila mu je 31 godina kad je Zvonimir Kovačević sjeo na klupu Gorice. Bivši igrač, jedan od najboljih velikogoričkih košarkaša u posljednjih 20-ak godina, odlučio je pokušati sjesti na klupu.

– Oduvijek me privlačio trenerski posao. I kao igrač sam, pogotovo u zadnje dvije godine, dok sam igrao u Sloveniji, razmišljao o tome. Naime, ondje je trener bio Gašper Potočnik, dečko koji je bio mlađi od mene. Imao je samo 25 godina. Puno vremena provodili smo zajedno, bio sam jedini stranac u klubu i družili smo se po cijele dane. Puno smo pričali o košarci, često je i uvažavao moje mišljenje, i tu se probudila želja. Dvije, tri godine sam se odmarao nakon karijere, no ta želja se vratila i rekao sam: ‘Idem probati’ – počeo je svoju priču trener goričkog prvoligaša.

Došao je na klupu i – ostao.

– Nisam zažalio što sam se ovoga primio, upravo suprotno. Pitao me baš nekidan jedan naš reprezentativac: ‘Što je bolje, biti igrač ili trener?’ Moj odgovor je da bih: ‘Uvijek bih radije bio trener’. Da, stotinu puta je teže biti trener, ali svejedno.

Došao je 2011., a četiri godine poslije klub je narastao sve do najvišeg ranga. U prvoj sezoni cilj je bio ostati u ligi, a tako je i bilo. Iza nas je lijepa sezona, košarka se vratila u grad…

– Ne mogu na ovu sezonu gledati izdvojeno, gledam na ono što radimo kroz četiri sezone, koliko sam na klupi. Klub je prije toga desetak godina bio u donjoj polovici druge lige, a mi smo vrlo brzo došli do toga da se tri godine borimo za ulazak u prvu ligu, pa konačno i uđemo u najviši rang. Prvi dio sezone bio je odličan, ali nije bilo realno da ostanemo u borbi za Ligu za prvaka. Na kraju smo ostali u ligi, a sve iznad toga nije bilo realno – uvjeren je Kovačević.

Domaći je dečko, odrastao u Velikoj Gorici, i danas s obitelji ovdje živi, a košarkaški počeci vežu se uz tadašnji Radnik. I jedno ime.

– Mirko Kovčalija, legendarni Bane! Bilo je to 1987. kad sam počeo, klub je još bio Radnik, a Bane je bio jedini koji ga je održavao na životu. Sam je vodio

sve selekcije i održavao klub na životu. Čak je i u ratno doba u uniformi znao dolaziti na trening – sjeća se Kovačević i nastavlja:

– Taj Banetov pedagoški i odgojni pristup bio je jedan od važnih razloga zašto sam zavolio košarku. On me zadržao u tom sportu i povratka više nije bilo.

Ubrzo je Radnik postao KK Media.

– U ljeto 1992. pojavio se Damir Pavličević, bivši košarkaš Cibone koji je preuzeo klub sa svojim privatnim kapitalom i preimenovao ga u Media. Tu je počeo taj uzlet goričke košarke. Iz treće lige ušlo se u drugu, tri godine zaredom igrale su se i kvalifikacije za prvu ligu, ali nažalost nije bilo interesa da u nju i uđe. Nikad klub nije bio bolje organiziran nego u to vrijeme, ali iznenada je došlo do prekida suradnje i klub je krenuo praktički ispočetka.

On je rastao kroz Mediju, došao i do seniorske momčad, pa “eksplodirao”. U drugoj ligi je zabijao 35 koševa po utakmici i uzeo ga je slovenski ABA ligaš Laško. No još jednu sezonu ostavio ga je u Velikoj Gorici, a glavni cilj je bio – udebljati se. Onako mršav i tanak teško je mogao na višu razinu. Odlazeći s treninga često je nosio kanticu posebnih preparata…

– Da, imao sam specijalan program prehrane, ali i cijeli mali tim koji je to pratio. U tih sam godinu dobio devet kilograma ‘dobrih’ mišića. Sve do tad je bila dječja košarka – nasmijao se Kovačević.

Proveo je u Sloveniji nekoliko godina, igrajući u Krškom, Laškom i Koperu, pa potom otišao na dvije godine u redove njemačkog prvoligaša Witzburga.

– Nakon toga sam imao i jednu godinu posvećenu egzotici, otišao sam na Cipar. Iako, tad se na Cipru igrala jako dobra košarka, s puno stranaca, čak i bivših NBA igrača.

Igrao je na Cipru i s jednim poznatim licem u domaćim košarkaškim krugovima. Jerel Blessingame, koji je sa Šarićem odvukao Cibonu do titule ABA lige, igrao je s Kovačevićem.

– Odličan dečko, pravi veseljak, sav zaigran, ali i sjajan igrač. Iako, više sam vremena na Cipru provodio s ‘balkanskom ekipom’.

Igrao je s Laškim i Eurokup, dijelio je svlačionicu s kasnije vrhunskim euroligaškim igračem Ermalom Kuqom, a u okršaju s Efes Pilsenom igrao je protiv najboljem igrača s kojim se ikad našao na parketu.

– Marcus Brown, Amerikanac iz Efesa, bio je nešto najjače što sam ikad vidio iz bliza. To je nešto strašno. Uostalom, dvije godine poslije bio je i najbolji igrač Eurolige. Jesam ga čuvao? Hm, probao sam ga čuvati… Ali zato je on mene vrlo uspješno čuvao, ha, ha.

Karijeru je Zvonimir završio s 28 godina, kad je shvatio da više nema smisla.

– Izvukao sam maksimum, prvenstveno iz svog tijela, koje nije bilo na razini košarke koja se danas igra. Nisam mogao to pratiti. Jednostavno rečeno, to je tijelo je bilo malo presporo. Procijenio sam u kojem smjeru ide košarka, koliko ja tu mogu dati, a na kraju krajeva i može li se od nje živjeti. Počeo sam sezonu u Škofjoj Loki, ali oko Nove godine sam otišao kući i rekao im: ‘Ne vraćam se’ – kaže Kovačević i dodaje:

– Iskreno, mislio sam da ću i više napraviti u karijeri kad sam bio klinac. No ispalo je da je ovo bilo maksimum.

Igračka priča tako je završila, a tri godine poslije započela je trenerska. Talent je tu, u to nema sumnje, puno promišlja i razmišlja o košarci, pokazao je da puno toga i zna. A sve sa stilom, kako sam kaže, karakterističnim za Slavena Bilića.

– Na njegovu primjeru pojavila se priča da, kao, Bilić ne može uspjeti zato što ima taj ‘frendly’ odnos s igračima. Ja mislim da to nije točno. Trenerski posao sve više ide u tom smjeru, gubi se onaj stari trenerski kov, strogih diktatora u svlačionici. Sve je važnija psihologija, sa svakim igračem moraš individualno ući u nekakav odnos i na osnovu toga graditi momčadski duh – opisao je svoje trenerske postulate Kova, uz obavezan dodatak:

– Kao igrač najlošiji sam bio u obrani, to mi je uvijek bilo problem, ali danas na njoj inzistiram. Prvo moraš posložiti obranu, pa onda graditi dalje.

Njegovi principi funkcioniraju jako dobro, s igračima zapravo živi u nekoj košarkaškoj simbiozi.

– Svi kažu da treneri stvaraju igrače, ali nije to baš tako jednostavno. To je obostrani proces, jer i igrači stvaraju trenera. Kad smo igali dobro u prvom dijelu sezone, bio sam najbolji trener, a čim je zaredalo par poraza, odmah sam najlošiji – primijetio je trener Gorice.

Kad ga se upita da pogleda prema naprijed, najčešće ćete čuti:

– Raditi dalje, samo raditi dalje!

Nekoliko je opcija u planovima o velikogoričkoj košarkaškoj budućnosti. Jedna od njih, vrlo ozbiljna i prilično primamljiva, suradnja s Cedevitom. Ne bi Gorica ni u kojem slučaju postala bilo čija filijala, ali suradnja bi bila obostrano korisna. Cedevita bi davala igrače na posudbu, pomagala Gorici, koja bi te igrače razvijala, na njima gradila rezultate.

– Uz to, naravno, radit ćemo i na razvoju naših mladih košarkaša – uskače trener Kovačević.

Postoje i neke druge varijante, jedna od njih je slična suradnja s Cibonom, a sad se pojavljuju i neke treće opcije, malo drukčije. No sve se svodi na to da…

– Gorica mora napraviti korak više. Otkad sam ja trener svake godine smo išli za stepenicu gore, a ove godine i dvije. Na tome ne smijemo stati. Uprava mora zauzeti čvrst stav, stabilizirati klub i financijski i infrastrukturno da bismo mogli postati jedan dobar prvoligaš – zaključio je “gorički Bilić”, uspješan trener sa samo 35 i čovjek s vizijom. Bilo bi šteta da se ne nastavi tim ritmom.

Povezane teme:

Sport

FOTO Turopoljac ispustio pobjedu protiv vodećeg Kloštra

Objavljeno

prije 1 dan

4. svibnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Turopoljac i Kloštar su u 27. kolu Premier lige odigrali bez pobjednika rezultatom 3:3. Strijelci za domaće bili su Jakov Saraf, Tomislav Horvat i Mijo Jandriš, za goste Leo Matijević (2) i Kerim Kaltak.