Priča iz kvarta
Životna priča Kaje Gmaz: Kako sam odrastala u obitelji s desetoro djece…
Kaja Gmaz je poznata gorička stomatologinja, ali i humanitarka, zbog čega je zaslužila i gradsku nagradu “Turopoljsko srce”. Pričala nam je o svom odrastanju, otkrila da zna i preorati njivu, voziti traktor…
Maštala sam da ću biti inženjer poljoprivrede, da ću prehranjivati, sijati, iskrižati neke super nove žitarice… I, znam da to zvuči smiješno, ali za to je bio kriv ujak koji me uvukao u tu ljubav, u stvaranje malih održivih eko sustava…, počela je svoju priču započela gorička stomatologinja dr. Kaja Gmaz, jedna od dobitnica gradskih nagrada za 2018. godinu.
Goričani kod nje već godinama dolaze popravljati zube, no kao djevojčica je imala sasvim druge ideje. Kad je s nekih 12, 13 godina shvatila da ispod bora u dvorištu može uzgojiti šumsku ciklamu, to ju je oduševilo.
– To su bila neka druga vremena, imao si život, morao si upotrijebiti maštu, a i puno više smo radili. Naravno, nitko nas nije izrabljivao, ali imali puno više odgovornosti. A uz to smo imali i radne navike koje nam je svima usadila majka.
Kaja Gmaz najstarije je dijete svojih roditelja, a bilo ih je čak deset. Pet djevojčica i pet dječaka. I sve je funkcioniralo onako kako treba, znao se red i poštovala se obitelj.
– Važno je reći da smo mi samo proizvod svojih roditelja. U našoj obitelji mama je bila ta koja nas je naučila što je dobro, a što ne, i svi smo morali odraditi svoje obaveze. To je bilo jako važno.
Kad bi se nešto dogodilo, kaže, ona je kao najstarija odgovarala za sve. I kazna je za sve bila jednaka, nikad mama nije izdvajala konkretne krivce. To je izazvalo efekt da su svi pazili jedni na druge kako se ne bi napravilo nešto što baš ne bi smjelo. Inače, slijedila bi kazna…
– Kakve su bile kazne? Ajoooj… Kažu da je šiba izašla iz raja, a ja mislim da su izašle i kuhača, i metla, ha, ha. Srećom, bili smo brzi, no priznajem da je bilo fizičkih kazni, raznih zabrana. Danas smatram da je to učinkovito, drugačije ne možete stvoriti čovjeka, priča Kaja te nastavlja:
– Pogled je bio dovoljan. Niste si smjeli dopustiti da ga dobijete jer ste znali što vas čeka.
Svima onima iz “uobičajnih” obitelji teško je i zamisliti kako kako je bilo odrastati s toliko braće i sestara.
– Mrzila sam ih – odgovara Kaja, pogledamo je zbunjeno, a ona to vidi i pojašnjava:
– Svi vaši prijatelji se igraju, imaju slobodno vrijeme, a vi morate ići doma pomoći. Pa selo priča kako Ruža ima još jedno dijete… Jer to uopće nije bilo uobičajeno da netko ima više od dvoje, troje djece. Odluka moje mame je bila da nas bude toliko.
I unatoč svemu, kako kaže, nije bilo teško, ali je bilo zahtjevno. Nisu bili gladni i žedni, goli i bosi. Smatra da danas djeca imaju previše svega, a oni su živjeli zdravo i lijepo. Imali sretno djetinjstvo. Kaja je ,inače, rođena u Banja Luci, odrasla je u dijelu grada znanom kao Trapisti.
– Trapisti su jedan prekrasan samostan koji su osnovali svećenici iz trapističkog reda 1869. Oni su opismenili cijeli taj dio, imali smo rasvjetu sedam godina prije Zagreba, prvu hidrocentralu na Balkanu… A njihova parola bila je ‘moli i radi – ponosno govori Kaja i nastavlja:
– Vjera je bila važna, ali nemojte me vezati za crkvu. Ona je za mene kao gradsko poglavarstvo, neki administrativni centar, ali vjera je ono što je pomoglo mojoj mami da nas othrani. To je bilo i presudno da nas bude toliko, vjera joj je pomogla da od nas napravi ljude.
Najmlađi brat je skoro 20 godina mlađi od nje, ima ih svih zanimanja, u šali kaže da ne trebaju gotovo nikoga jer sva područja pokrivaju sami. Kad je pitaju zna li nekoga za bilo što, odgovori su najčešće: “Znam, mog brata ili sestru.
– Uvijek sam se postavljala kao šefica i uvijek sam šefovala. Išlo je to do nekog vremena, a onda smo bili ravnopravni, kad to više nije bilo održivo. Brat koji je bio prvi iza mene, ja sam njega beskrajno maltretirala, jednom sam ga tako izgrebala, da sam još dobila batina od mame – govori kroz smijeh.
Ističe da im je nedostajalo vremena za igru i da im nikad nije bilo dosadno. Imali su puno obaveza, ali i bili vrlo snalažljivi.
– Na dvorištu smo imali banderu na koju smo montirali koš i evo ti igrališta. Uvijek je bilo hrpa djece tamo… Cure su igrale gumi gumi, voljeli smo ići u prirodu, vozili bicikl, fizički smo bili aktivniji nego djeca danas, i to je puno zdravije. Televiziju gotovo nismo ni gledali jer na nju nismo htjeli trošiti vrijeme – kaže Kaja.
Škola je bila izuzetno važna u obitelji, svako dijele imalo je svoj put, a ona je bila dobra učenica.
– Kad bih dobila trojku, dobila bih batina. I sad kad to analiziram, to je bilo dobro, jer mama je znala prepoznati moje mogućnosti. Zamislite kako bi tužno bilo da nije reagirala na to, jer ja bih se naviknula da je normalno da ne naučiš… Ona to nije dopustila. Po meni su to važne uloge roditelja, prepoznati to kod djeteta. Ako dijete ne može, suludo ga je tjerati, ali ako može, treba ga pogurati.
Kao djeca često su bili nestašni, ali nikad nisu nekome nešto nažao napravili, a i to je bilo do kućnog odgoja. Strogo je u njihovom domu bilo zabranjeno za nekoga nešto loše reći.
– Danas je potpuno normalno čuti od roditelja pred djetetom ‘učiteljica je ovakva ili onakva…’ Djeca na taj način gube autoritet, u moje vrijeme bilo je ‘slušaj i gotovo’. I kraj priče.
Obiteljski dom napustili su 1993., puno stvari iz njihovih života je ostalo tamo, ali ističe kako je nagore žaliti za nečim iza nas jer to ne možemo promijeniti. Prošlost je, kaže, samo nešto što nas može naučiti kako da se ponašamo u budućnosti.
Kaja je išla u Poljoprivredno-tehničku školu, jer ona je htjela biti kao ujak Božo.
– Mama je rekla ‘idi’, a susjedi i obitelj su smatrali da nismo normalne. U toj školi radilo se po jednom standardnom gimnazijskom programu, što mi je čak i olakšalo položiti prijemni na faksu.
Prisjetila se sa sjetom tih dana i posebno istaknula jedan danas nezamisliv detalj.
– Kroz srednjoškolsko obrazovanje mi smo praktično radili jedan dan u tjednu, to nam se plaćalo tako da smo na kraju dobili 13 dana maturalca, koji roditelji nisu morali platiti. Kroz četiri godine sami sebi smo zaradili putovanje, a o znanjima koje smo stekli mogu puno pričati.
Kaže kako joj roditelji to nikad ne bi mogli platiti i kako nije išla ni na izlete, jer joj to nisu mogli omogućiti. Ali nikad nije dramila oko toga.
A kad smo kod poljoprivrede, detalj koji sigurno niste znali je taj da Kaja zna voziti traktor i ako trebate nekoga da vam preore njivu, ona i to zna. Osim toga, zna i upaliti kombajn. Nakon svega ovoga očekivalo bi se da je ostvarila snove s početka ove priče, ali…
– Nakon srednje škole došla sam ujaku Boži sa svjedodžbom i rekla da idem na poljoprivredu. Tu se ujna uplela i pitala o čemu ja to sanjam? I dodala da to ne dolazi u obzir, da mogu puno bolje. Rekla mi je da sam žensko i da ću jednog dana imati obitelj, te da bi bilo lijepo da upišem farmaciju.“
I tako se Kaja došla se upisati, pogađate, na farmaciju u Zagrebu. Međutim, ispred nje je bila kolegica koja je dizala papire da upiše stomatologiju. Tu je i ona donijela odluku da će i ona ipak upisati isto to… Danas je sretna zbog te odluke i kaže da joj je stomatologija najveća ljubav. Uz njenu obitelj, naravno. Ističe kako postoje znakovi koje treba prepoznati i slušati. Kad je kod kuće rekla što je na kraju upisala mamu ju je upitala: “Zar ćeš cijeli život kopati po tuđim zubima?”
Sa sjajem u očima govori kako je to ljubav za cijeli život, kako se u tome pronašla, kako još uvijek uživa u tome, razvija se i dalje, ostaje na poslu koliko god treba…
– Razvijali smo posao polako. Suprug i najmlađa sestra su stomatolozi, pretvorili smo se u zubarsku obitelj i lijepo nam je, sretni smo. Volimo to što radimo, a sigurna sam da to osjete i naši pacijenti – kaže Kaja.
Spomenule smo supruga, pa odmah doznajemo kako je ljubav planula na trećoj godini fakulteta. Prvo su posuđivali skripte jedno od drugog, a sve ostalo poslije je došlo obostrano. Ističe kako to nije bila ljubav na prvi pogled, no samo se dogodila. Sada su već 32 godine u braku, a kroz smijeh govori kako to suprug množi s tri, jer ipak on sa svojom ženom i radi. Imaju dvoje djece, i sin i kćer su liječnici.
Vratila sam malo priču na odnos s braćom i sestrama. Danas.
– Ono ‘mrzila sam ih’ pretvorilo se u nešto što ne možemo ni zamisliti, kako je lijepo kad smo zajedno, sad se obožavamo. Možda se ne čujemo i ne vidimo svakodnevno, ali uvijek smo tu jedni za druge. Lijepo je imati veliku obitelj, ti trenuci su najvažniji kad vam je teško, kad trebate tog nekoga koga poznajete cijeli svoj život. A tko će vas razmijeti bolje od brata ili sestre?
I božićne blagdane provest će zajedno, na Božić svatko u svom domu, a drugi dan tko god može, dođe k mami. I to je pravo veselje, vrate se u djetinjstvo, vrlo su glasni, sjete se vremena kad su nadglašavali jedni druge da bi ih se čulo.
Inače, 32 godine radi svoj posao, i sve bi ponovila, kaže… A osim što je stomatolog, ona je i humanitarka.
– Jako je važno nekoga potaknuti, kao što su potaknuli mene. Važno je djecu učiti prati zube, jer zdravlje je jako vrijedno kad ga imate, a još vrijednije kad ga nemate. Oralno zdravlje je važan segment zdravlja. Obišla sam sa svojim timom sve vrtiće po gradu i to ću činiti i dalje – poručuje Kaja.
Prije nekoliko godina uključila se u pomaganje stanovništvu Kenije. Tamo je bila montirana stomatološka jedinica, područje je to gdje je velika potreba za lijekovima, pogotovo za dijabetes, a sa stomatologijom, srećom, dobro stoje.
– U Keniju nisam stigla otići, tamo je još lošija situacija, nemaju nikakvu skrb.
U zapadnoj Africi je bila prvi put kao turist sa prijateljicom dr. Suzanom Pilčik sa kojom se kasnije vratila kao stomatolog. Ideja da se tamo pomaže djeci je zapravo bila od dr. Suzane, koja je istražila sve Ustanove koje pomažu djeci u tom dijelu svijeta i sad smo i mi već godinama dio te lijepe priče o pomoći potrebitima. Detalj koji nam ukazuje kako neki imaju malo je da djeca piju mlijeko rijetko, a kad ga dobiju piju iz prerezane boce soka koja im služi kao čaša.
– Mi smo iz nekog svijeta gdje su uvriježeni neki obrasci ponašanja, a oni su neposredni, normalni. Kad smo počeli tamo raditi, prepoznali su nas po majicama, pa bi vikali za nama ‘dentist, dentist’. Nama je u početku bilo čudno što im nešto značimo, znali su prilaziti i grliti nas. To je lijepo. Iz naše pozicije toplog doma to ne izgleda tako, ali najvažnije je kad se vratite i shvatite koliko smo sretni. A ponekad i vrlo nezahvalni.
Kaja Gmaz stanovnik je Velike Gorice i Turopolja 35 godina, za sve što čini za svoju zajednicu ovog mjeseca povodom Dana Grada uručena joj je nagrada Turopoljsko srce. Evo što kaže o mjestu u kojem živi:
– Volim Goricu možda više nego i oni koji su se tu rodili, to je tako divan grad, s toliko potencijala… Smjestila se u srcu Turopolja, koje je prebogato kulturom, tradicijom, običajima, ljudima, delicijama. Veselim se svakodnevno novim projektima, prekrasan je Advent u gradu i sigurna sam da će iz godine u godinu rasti i da će nas posjećivati sve više ljudi. Obožavam ovaj grad i sretna sam da me život donio ovdje. Tu sam od 1983. Kroz sve ove godine vidim napredak. Sad smo veliki, a bit ćemo još veći. Uostalom, ovo je Velika Gorica!
Priča iz kvarta
Zoran Postić, naš susjed, svjetski prvak: ‘Jesam automehaničar, ali sam lovac u duši’
Na zadnjem Svjetskom prvenstvu u natjecanju lovačkih pasa i lovaca Sveti Hubert naš je sugrađanin s oštrodlakim njemačkim ptičarom imena Daffy osvojio titulu prvaka svijeta.
Možda već godinama stanje svog limenog ljubimca s punim povjerenjem predajete u ruke vještog automehaničara Zorana Postića iz Pleške ulice, a da ni svjesni niste kako je vaš majstor ujedno nositelj zlata za najbolji par lovačkog psa i lovca na svijetu!
Nije to mala stvar, pogotovo ako su vam u konkurenciji većinom profesionalci, jer Postić je u ovim natjecanjima iz čiste ljubavi. Ispričao nam je, među ostalim, sve o lovačkom zlatu, lovu nekad i danas, te o ptičarima Od Postića, koji su Veliku Goricu postavili u središte lovne kinologije na svijetu.
Na zadnjem Svjetskom prvenstvu u natjecanju lovačkih pasa i lovaca Sveti Hubert, održanom u Srbiji, naš je sugrađanin s oštrodlakim njemačkim ptičarom imena Daffy osvojio titulu prvaka svijeta.
– Prvi put sam pobijedio Svjetsko prvenstvo u Svetom Hubertu, a dosad sam bio dvaput viceprvak u toj disciplini, u Danskoj i Francuskoj. S mojim psom, koji se zove Ringo od Postića, Nikolina Koščević je osvojila i prvo zlato za žene na svijetu u radu pasa ptičara u Francuskoj 2013.godine – kazao je Postić.
Sveti Hubert je inače naziv za kinološko-lovačku disciplinu u kojoj se psi kroz teren kreću i love sa svojim vodičem, te se ocjenjuju na temelju njihovog međusobnog odnosa, odaziva psa, vještine gađanja i razumijevanja sigurnosti oružja, međusobnog razumijevanja psa i lovca te sposobnosti da love uz međusobno poštovanjem, temeljito i odgovorno.
Kao i kod većine lovaca kojima je lov hobi kojemu posvećuju svaki slobodni trenutak, tako se i kod Zorana Postića ljubav prema lovu razvila od ranog djetinjstva.
– To je nasljeđe. Praktički od kad sam prohodao počeo sam s ocem ići u lov i tu se ta ljubav potvrdila. Nažalost, on je rano umro, imao sam 13 godina, pa sam sam razvijao taj svoj put. Puno su mi pomogli moj stric i prijatelji, familija. Na kraju se došlo do ovakvih rezultata – kazao je naš sugovornik.
Kaže kako je od te ljubavi prema lovu, razvijanjem vještina i sigurnosti krenuo i s natjecanjima.
– Kad imaš dobrog psa i to ti ide, satisfakcija ti je da pokažeš svoje vještine, odmjeriš snage. Nakon rata sam krenuo na neka značajnija natjecanja. Meni je to hobi, no u svijetu u kojem se mi natječemo su većinom profesionalci, veći su im interesi, teško se izboriti za rezultat. Taj uspjeh je potvrda dobrog rada – rekao je.
Postićevi ptičari postavili Goricu u središte lovne kinologije na svijetu
Među lovcima su nadaleko poznate i njegove vještine dresure i uzgajanja lovačkih pasa. Postić pse uzgaja više od dva desetljeća, pa su nakon nekoliko generacija u jednom leglu izoštrene sve karakteristike njemačkog oštrodlakog ptičara.
– Od 1985. godine imamo njemačke oštrodlake ptičare, a uz mene su moj prijatelj i kum Stjepan Kenig, Željko Peterlin i Čedomir Postić. To je jedna grupa koja se bavi s tim psima, jer teško čovjek to sam može obavljati, puno je tu posla. Uz taj posao sa psima, koji mi je zapravo hobi, sam automehaničar po struci i od toga živim, vodim svoju radionu. Od ovog hobija nema zarade, to radiš, jer to voliš. Jesam automehaničar, ali sam lovac u duši – priča Zoran Postić.
Kaže kako mu je teško izdvojiti nekog od brojnih pasa, jer puno je izuzetno dobrih pasa sa sjajnim rezultatima.
– Ares, pa Daffy, Ringo… Velika Gorica je što se tiče lovne kinologije sigurno jedno od najjačih središta ne samo u Hrvatskoj.nego i u svijetu – kaže naš lovac.
Što se tiče lovstva danas, moglo bi to i bolje, smatra.
– Naslijeđe lovstva je od davnina, no u početku je ono bilo rezervirano za plemstvo, za elitu. Nakon ovog našeg rata dosta se sve srozalo, ukinute su neke stvari poput stažiranja, red neki. Danas nažalost ljudi plate 500 kuna, polože ispit, dobiju dozvolu za nošenje oružja i oni su lovci. Teško je sad tu nekoga kriviti, ali sigurno da nije dobro. Taj staž za lovca je nekad bio od godinu do dvije godine i postojao je mentor koji je obučavao, čitava grupa je odlučivala je li netko spreman za ispit, koji je bio dosta strog. No, danas se srećemo s ljudima koji nisu zadovoljili osnovne kriterije, niti baratanje oružjem, niti lovačkog znanja i etike i to baca jako ružnu sliku na nas lovce. Sigurno bi trebalo nešto mijenjati. Ako smo sve kopirali od Europe, povedimo se za njihovim primjerom, gdje oni imaju prezentacije sa školskom djecom – ispričao je Postić.
Govoreći o potrebi puno dužeg pripremanja za stjecanje titule lovca, Postić se prisjeća jednog od njemu najvažnijih mentora:”To je svakako Hari Herak, koji je bio 27 puta prvak svijeta u raznim disciplinama s raznim psima. Od njega sam puno učio i naučio, puno mi je pomogao savjetima i iskustvom, on je jedna od ikona tog sporta u svijetu, gdje je više priznat nego doma.”
Obzirom kako je osvojio sve što se u ovim natjecanjima može, Postića veseli mentoriranje nekih novih talenata, od kojih ističe Josipa Sovinu.
– Više se treba poraditi na edukaciji, jer lov nije ubijanje. Čovjek je tijekom povijesti poremetio prirodnu ravnotežu i sad se čovjek treba brinuti da se ona dalje održi – poručuje Zoran Postić, naš susjed, svjetski prvak.
CityLIGHTS
Buševski čuvar vremena David Dodić vraća sjaj starim satovima
U svojoj kolekciji ovaj strastveni sakupljač satova ima 150 primjeraka, a najstariji je iz 16. stoljeća.
Kada je davne 1988. godine u Njemačkoj kupio prvi sat, David Dodić iz Buševca, nije mogao niti pomisliti da će taj sat postati njegova budućnost. Za vrijeme svog rada i života u Njemačkoj upoznao je čovjeka koji je na njega prenio ljubav prema antiknim satovima. Upravo oni već više od 20 godina okupiraju Davidovu pažnju te su postali važan segment njegova života.
– Bilo je to davno kada sam kupio svoj prvi sat. No, nakon nekog vremena “vura“ je stala i zamolio sam prijatelja koji se razumio u satove da ju pogleda i popravi. Tada me on naučio kako se to radi i tu se rodila ta ljubav prema satovima i njihovoj restauraciji – započinje nam David svoju priču.
Prvi sati koji je David kupio 1988. godine u Njemačkoj – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr
Na žalost, prijatelj koji ga je naučio tajnama tog zanata je preminuo, ali u nasljedstvo mu je ostavio nekolicinu satova i alat koji David i danas čuva.
– Kada sam se vratio u Hrvatsku 2016. godine, nisam imao gdje sa svim tim prikupljenim satovima pa smo prostor koji je nekada bio štala, preuredili i prenamijenili u radionu i prostor u kojem čuvam svoje primjerke. Danas brojim oko 150 satova. Radi se o selekciji satova iz 50-tih godina, od putnih do satova za kamine i spavaće sobe. Raznih su materijala poput mesinga, drva, sa staklom, a neki su i ručno oslikani – ističe ovaj strastveni hobist.
Svoje satove David kupuje na raznim sajmovima, uglavnom onima koji imaju antikvitete, ali i od ljudi koji ih više ne žele.
Satovi sa staklenim zvonom – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr
Među njegovom kolekcijom nalaze se i neki posebni primjerci, poput velikog stojećeg drvenog sata koji krasi dnevni boravak kuće Dodić, a potječe iz 1940. godine. Osim njegovog specifičnog zvuka koji je poput crvenog zvona, ovaj je sat poseban i zbog težine utega. Naime, jedan njegov uteg teži čak 4,5 kilograma.
– Da bi sat u potpunosti funkcionirao svaki uteg mora biti točno precizan. Ako ima gram ili dva manje, sat neće raditi – stručno nam objašnjava David ističući kako je najstariji sat koji posjeduje minijatura crkvenog sata iz 16. stoljeća. U potpunosti je izrađen od željeza, ide na špagu, a utezi su mu kamen. Sve to David i supruga Nena, doznali su proučavajući stručne časopise i knjige kako bi saznali nešto više o svakom od satova koji posjeduju.
Davidova kupnja nikada nije ciljana, a uvijek kupi neispravne satove s namjerom da ih popravi i restaurira. Kaže kako su nekada satovi bili više na cijeni, dok se danas cijene kreću od oko 100 do 200 eura, najviše. Lošeg sata, dodaje David – nema.
– Meni su svi satovi dobri, nema niti jednog za kojeg bi rekao da nije dobar jednostavno me toliko privlače. Ne mogu vam to niti opisati. Kada popravim sat i krene kucati baš poput srca, sreća je neopisiva i taj osjećaj me u potpunosti ispunjava – s osmijehom će David, a dok priča o svojim satovima u oku mu se vidi istinska sreća i veselje.
Popravaljanje satova ga smiruje i opušta – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr
– Neke stvari jednostavno moraš voljeti, inače to ne funkcionira. To je zapravo jedan jako precizan posao i mehanizam koji zahtjeva puno strpljenja. Ako se imalo živciraš, gotovo je. Ne radim ovo kako bih zaradio, već iz ljubavi i zadovoljstva – dodaje.
Sati, dani i mjeseci utkani su u svaki sat koji je prošao kroz te vrijedne ruke. Ponekad, Davidu u pomoć pri popravku priskoči i supruga Nena.
– Obično feder u satu zna stvarati probleme, pa tu uskočim kada treba pomoći i pridržati, jer za taj dio posla ipak treba više ruku. I sama volim satove. Jednostavno, daju mi tu neku toplinu, mir i zadovoljstvo. Uvijek se iznenadim svakom satu koji kupi, jer svaki je posebniji i drugačiji. No, mene više fascinira i zanima njihovo porijeklo jer svaki je sat različit i ima svoju priču. Rado bih da znamo što je prošao, gdje je bio i što je sve doživio – ističe Nena.
Mještani i prijatelji koji znaju čime se njihov susjed bavi su oduševljeni i često znaju donijeti svoj sat na popravak ili servis, a David ga s radošću prihvaća i odrađuje posao u kojem najviše uživa. Kolika je zapravo Davidova volja, ali i ljubav prema tome što radi pokazuje i nedavni slučaj kada mu je prijatelj donio sat na popravak.
– David bi ga najradije otvorio isti čas, istu sekundu bi pogledao što to ne štima s njim. Imam osjećaj da je to ponekad baš kao što se malo dijete veseli čokoladi, tako se i on veseli kada vidi sat – sa smiješkom nam govori Nena.
David i sat koji je izradio vlastitim rukama – foto: Petra Škrinjarić/Citypotal.hr
Posebnu čar i vrijednost imaju još dva sata iz Davidove kolekcije. Njih je, naime, od postolja do posljednjeg kotačića, izradio sam, vlastitim rukama.
– Izradio sam ih još dok sam radio. Svaki dan kad bi došao s posla, poslije ručka i odmora, uzeo sam si dva ili tri sata vremena i bacio se u izradu. Nekako mi se čini da sam prije kada sam još radio imao više vremena nego sada kada sam u mirovini – šali se David.
Kada uđete u Davidovu radionicu ne možete ostati ravnodušni. Prostor je to koji odiše nekim prošlim vremenom, a svaki sat tajnu svoju čuva. Nikada u isto vrijeme ne rade svi, jer njihovu zvonjavu i kucanje, vjerojatno bi čulo cijelo selo. Baš poput susjedovog psa koji je prije nekoliko godina lajao i na samo nekolicinu puštenih satova.
– Tijekom zime satovi ne rade jer prostorija u kojoj se nalaze nije grijana. Zbog njihove starosti i materijala temperatura mora biti identična kako se ne bi stvarala kondenzacija i vlaga koja može naštetiti samom mehanizmu, ali i drvu. Po zimi ih ne diram previše, neke pustim da prorade koji nisu toliko osjetljivi – kaže, a ista ta prostorija prije dvije godine poslužila je i kao kulisa za snimanje video spota.
Kolekcija zidnih satova – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr
Osim toga, prije mjesec dana Davidovu radionu posjetila su i djeca iz drugog razreda Područne škole Buševec u sklopu terenske nastave. S obzirom na to da su učili o satovima, ovo im je bila idealna prilika da se upoznaju s mehanizmima, ali i da vide primjerke koje do sada nisu imali gdje vidjeti. A o satovima je ovaj njihov kolekcionar pričao i najmlađim mještanima u buševskom vrtiću.
Iako će ove godine proslaviti 70. rođendan, David će nastaviti sa svojim hobijem dokle god će ga služiti dobro zdravlje.
– Zadovoljan sam što sam izabrao taj hobi jer me popravljanje i boravak uz satove posebno opušta. Ponekad sjednem u prostoriju, pustim laganu glazbu i jednostavno uživam – zaključuje David, čuvar i restaurator satova.
HOTNEWS
FOTO Jezero na Tuđmancu meta vandala – nevjerojatno što su sve u njega pobacali!
To traje već danima, a jutrošnji ‘ulov’ poprilično je uzrujao djelatnike VG Čistoće i VG Komunalca. Među bačenim stvarima se našlo čak i jedno vozilo!
Plastične vrećice, boce i slično smeće u jezercu u parku dr.Franje Tuđmana i nije neki šokantni pronalazak za djelatnike VG Čistoće. No, danas smo ih tamo zatekli prilično uzrujane. Naime, kako su nam ispričali, nepoznati vandali u jezero doslovno svakoga dana bace obližnji koš za smeće, a danas je ‘ulov’ bio posebno bogat – osim koša, tu su se našli i jedan stol iz nekog od obližnjih kafića i ni više, ni manje nego li Boltov električni romobil! Zbilja nevjerojatna scena usred vodene oaze u centru grada.
– Već tjedan dan netko namjerno baca taj koš za smeće u jezero ovdje u Tuđmanovom parku. Svaki dan, mi ga izvadimo i sutra opet isto. Ne znamo jel ‘osoba bolesna il’ se napiju, zdrogiraju i onda bacaju koš u fontanu i jezero. Ljudi onda tu nemaju gdje bacati smeće, nema koša. Izvukli smo sad i stol iz kafića, i Boltov romobil s punom baterijom, pa dajte si zamislite! Da nam je znati tko je da ga prijavimo policiji – ispričao nam je Darko Šešerin, čistač iz VG Čistoće, kojeg smo našli u akciji nesvakidašnjeg čišćenja s kolegama iz VG Komunalca.
Foto: Koš za smeće, stol iz kafića i Boltov e-romobil završili u jezercu na Tuđmancu/G.Kiš, cityportal.hr
Foto: Koš za smeće, stol iz kafića i Boltov e-romobil završili u jezercu na Tuđmancu/G.Kiš, cityportal.hr
CityTV
VIDEO Godinama čiste goričke ulice, ali Stjepan, Šeško i Kruno ljudima vraćaju i izgubljeno
Rade po svim vremenskim uvjetima, no nikada im nije problem napraviti dobar posao.
HOTNEWS
Siniša Drobnjak: Trčite sa mnom za jednu od najljepših velikogoričkih priča – Judo klub Fuji!
Motivaciju za ovaj izazov s plemenitim ciljem naš sugrađanin nije dugo tražio, jer kaže: ‘Oni su pravi mali heroji, koji nas uče da budemo ponizni i zahvalni, te da ništa u životu ne uzimamo zdravo za gotovo’.
Velikogoričanin, poduzetnik Siniša Drobnjak, u petak 13. siječnja u 13 sati s parkinga Hipermarketa Interspar, kreće prema zadanom cilju u humanitarnoj akciji kroz sportski izazov pod nazivom ‘4x4x48’, koja se sastoji u tome da će trčati u Velikoj Gorici svaka četiri sata iznova i tako punih 48 sati kako bi podignuo i probudio svijest o potrebi potpore radu Judo kluba osoba s invaliditetom ‘Fuji’.
– Osim što sam poduzetnik, ujedno sam i član Rotary kluba Velika Gorica, pa smo nedavno imali već jednu akciju za taj jedinstveni klub u Hrvatskoj. Nevezano za Rotary, odlučio sam nešto napraviti osobno, jer ‘Fuji’ je po meni jedna od najljepših velikogoričkih priča. Ta djeca nemaju priliku biti svoji, nemaju biti priliku ‘normalnim’ članovima društva zbog svojih ograničenja, a klub ‘Fuji’ je mjesto gdje mogu biti svoji, imaju priliku dosegnuti svoj potencijal. Mislim da je to jedno sigurno mjesto za njih, bez komentiranja i osuđivanja, to mi je vrijedno podržati. Znam koliko takva djeca imaju poteškoća u našem obrazovnom sustavu, nema dovoljno osobnih asistenata, prepušteni su sami sebi, a u tom klubu dobiju i emociju i dijele je s djecom koja s njima treniraju, a nemaju poteškoća. Sve se to umnožava, to ja tako vidim. Djeca mojih prijatelja treniraju s njima i sama kažu kako im je to iskustvo promijenilo život – priča nam Siniša Drobnjak.
Foto: Judo klub osoba s invaliditetom ‘Fuji’/FB
Svoju je akciju objavio putem društvenih mreža, a cilj mu je prikupiti početnih 3.000 eura, koji bi trebali prerasti u puno veću svotu.
– Dugoročni cilj je da dođemo do šest tisuća eura kako bismo putem našeg Rotarya aplicirali za projekt prema Rotary International za dodatnih 30 tisuća eura, a to je već ozbiljan financijski doprinos klubu ‘Fuji’ – otkriva.
Foto: Judo klub osoba s invaliditetom ‘Fuji’/FB
Stoga poziva sve koji mogu da mu se priključe u ovom sportskom izazovu humanitarnog karaktera, uz napomenu kako mu se možete pridružiti i putem video poziva, glavno je sudjelovati. Organizacijsku podršku pružit će mu njegova kćerka Emma.
– Izazov je vrlo jednostavan, sastoji se u tome da svaka četiri sata trebam pretrčati četiri milje, odnosno 6,4 kilometara i tako 48 sati. Krenut ću u petak, 13.siječnja u 13 sati s parkinga kod Hipermarketa Interspar, onda odmor do 17 sati, pa opet krećem u 21 sat navečer i tako 48 sati, pa i tijekom noći. Moram 12 puta zaredom istrčati tu dionicu. Nisam sportaš, privatni sam poduzetnik, sportom se bavim rekreativno, ali vjerujem da ću uz podršku svoje kćeri Emme to uspijeti. Njen je zadatak da me svaka četiri sata izbaci van, hahaha..Ona je podrška, da imam što pojesti, preobući i slično – kaže.
Foto: Siniša Drobnjak, velikogorički poduzetnik i humanitarac/privatni album
Ističe kako mu se već javilo nekoliko prijatelja koji će mu se pridružiti, a neki će se uključiti i iz inozemstva.
– Neki nisu u Hrvatskoj, pa ćemo se pratiti putem video poziva, poput moje prijateljice koja će trčati čak u Egiptu. Znači, pozivam sve koji žele sudjelovati bez obzira gdje se nalazili, samo neka se jave da se to zabilježi. Zadnjih par godina rekreativno se bavim trčanjem, ništa ozbiljno, ne ganjam rezultate, ovo je baš utrka izdržljivosti. Može se i prehodati, nikakav problem – poziva Drobnjak.
I za kraj smo ga pitali imali li kakve simbolike u ove dvije 13-stice, polazak 13. siječnja baš u 13 sati?
– Ne, nikakve, to je ispalo sasvim slučajno, jer mi to prvi slobodni petak. Osobno vjerujem u supjeh, jer 13 je moj sretni broj, možda mi to malo pomogne..Tko god je voljan mi se pridružiti, svi su dobrodošli. Mogu me kontaktirati preko Facebooka, a objavit ću i točne polaske, bila bi to lijepa priča za Veliku Goricu – završno poručuje humanitarac i poduzetnik, Siniša Drobnjak.
Donacije se prikupljaju putem platforme FundRazor.
Judo klub osoba s invaliditetom ‘Fuji’ osnovan je u kolovozu 2012. godine i prvi je takav registrirani klub u Hrvatskoj. U radu kluba sudjeluje oko 40 djece i mladih s cerebralnom paralizom, Down sindromom, intelektualnim teškoćama, motoričkim teškoćama, poremećajima autističnog spektra i dr.a, o čemu je pričala. Prošle su godine tako obilježili prvih 10 godina postojanja, a o svemu što su postigli pričala je osnivačica i predsjednica kluba, Marina Drašković. Članak možete pronaći OVDJE.
-
Sportprije 3 danaZa jednog igrača Gorice bore se Dinamo i Rijeka, za drugog dva bundesligaša?!
-
Vijestiprije 3 danaEvo kako rade trgovine u Velikoj Gorici na Tijelovo
-
Sportprije 3 danaFOTO Kurilovec pobjednik Kupa Grada Velike Gorice
-
Sportprije 4 danaFOTO Juniori HNK Gorice pobjednici Kupa Grada Velike Gorice
