Priča iz kvarta
‘Živio sam kao bohem! Zaradio sam puno, potrošio još više… I nije mi žao’
Igoru Mostarliću (35) kao dječaku su predviđali veliku nogometnu karijeru, koja će ga dovesti sve do Reala i Barcelone. Nikad do toga nije došao, ali iza njega je jedna živopisna i osebujna karijera, od koje bi se mogla napraviti i solidna filmska priča…
Slika prva. Godina je 1996., tu negdje, možda i 1997., utakmica u popodnevnom terminu na HVIDRA-inom turniru za klince. I jedan poraz koji je bolio… Uglavnom, s ekipom iz kvarta prijavili smo se na turnir, vjerujući da smo barem solidni. A onda su nam Oni priuštili “šamaranje” najteže kategorije. Završilo je 9-1, veći dio utakmice zabavljali su se radeći budale od nas, moglo je biti i 20-1. I u svemu tome kao da je najviše uživao jedan klinac ošišan na ćelavo. Osobno me toliko “izvaljao” po parketu da mi se vrtjelo u glavi još danima.
– To ti je taj Igor Mostarlić.
Tako su mi objasnili. Čuo sam za tog tipa, dečka iz Lomnice koji igra u Dinamu, a toga dana sam doznao i malo više o njemu…
Slika druga. Godina je 2019., jedna iritantno kišna faza ranog proljeća, i kava u kafiću na izlazu iz grada. Sjedim s “malim ćelavim”. Ispričao sam mu svoju nogometnu traumu iz djetinjstva, očekujući da neće imati pojma o čemu pričam, ali on se samo smješkao.
– Sjećam se toga, kako ne… Doveo sam dečke iz Dinama na turnir, većinu smo utakmica tako dobivali – govori Igor Mostarlić.
Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL
On je samo naizgled umirovljeni nogometaš, on je trener šestoligaša Lonje, on je suradnik jednog nogometnog menadžera, on je osnivač čak dva nova kluba… I on je, što je posebno slatko u ovoj priči, jedan od posljednjih nogometnih bohema. Vrsta je to koja izumire, koju surovi profesionalni nogomet ubija na sve moguće načine, zato su ove priče posebno romantične, na trenutke gotovo i nevjerojatne. Promijenio je 17 klubova u karijeri, a malo je onih u kojima je prošlo bez bizarnosti, nesreća… Zabio je na stotine golova, osvajao trofeje, ali i gradove. I na kraju, kaže, ni za čim ne žali.
– Znaš čega mi je jedino žao? Što nisam igrao nogomet nekih 20, 30 godina prije. U to se vrijeme moglo živjeti onako kako sam ja živio, a istovremeno i igrati nogomet na najvišoj razini. Meni su govorili da imam potencijal doći do Reala ili Barcelone, i ja sam vjerovao u to, ali nije se tako razvilo. Volio bih da sam napravio i više u karijeri, ali ni sekunde ne žalim što sam živio na svoj način, po onoj pjesmi ‘ostat će uspomena na posljednjeg bohema…’ – sa smiješkom nas uvodi u svoju priču Mostarlić, a mi se vraćamo na početak.
– Doma sam u Donjoj Lomnici, rodio sam se u Zagrebu 31. svibnja 1983, a nogometnu karijeru počeo sam u Dinamu, tada Croatiji. Imao sam 11 godina, otišao sam na probu i nakon dva tjedna su mi rekli onu čuvenu ‘donesi dvije slike i domovnicu. I ostao sam u Dinamu kroz cijelu omladinsku školu, bio sam i kapetan svoje generacije, jedne od najuspješnijih u povijesti Dinamove škole. Uz mene, tu su bili još i Niko Kranjčar, Eduardo, Ante Tomić, Marko Marić, pa Pelaić, Radas, Ćosić… Svi iz prvih 11 kasnije su igrali prvoligaški nogomet – prisjeća se Igor prijatelja iz djetinjstva.
Ta je generacija doslovno rušila sve pred sobom, osvojila sva prvenstva i kupove, uzimala međunarodne turnire, pobjeđivala i United, i Atletico… Nogomet je malome Mostarliću, naravno, bio cijeli život.
– Često nije bilo lako, težak je to život. Ako je škola ujutro, treninzi su popodne, i obrnuto. Vozili su me roditelji i brat, a kasnije sam išao i sam, na buseve, pa vukao dvije torbe sa sobom… Odeš od kuće ujutro i vratiš se navečer. Nije bilo puno vremena za bilo što drugo. Koliko sam puta vidio kako moji prijatelji početkom sedmog mjeseca odlaze na more, uživati i kupati se, a meni počinju pripreme. Tako je to bilo, ako si se mislio baviti nogometom, moraš zaboraviti na more… Ali unatoč svemu tome, ne bih taj period života ni za što mijenjao! – poentira Mostarlić, jedan od najboljih strijelaca u povijesti mlađih kategorija Dinama, kojem ni to nije bilo dovoljno da se ugura u prvu momčad kluba iz Maksimira.
E, to je poseban dio priče. U koju prvi put upada čovjek koji će i kasnije, još jedanput, značajno utjecati na karijeru Igor Mostarlića.
– Trebao sam potpisati ugovor s Dinamom, sve je već bilo dogovoreno s mojim roditeljima, u tom trenutku Marko Mlinarić bio je u školi nogometa, a Zlatko Kranjčar trener prve momčadi. A onda se dogodio veliki preokret. Za šefa škole došao je Ilija Lončarević, a ubrzo je Cico je otišao, a naslijedio ga je upravo Lončarević, s kojim nikad nisam mogao pronaći zajednički jezik. I mogu reći da sam se zato odlučio na odlazak iz Dinama – govori Mostarlić, jasno i konkretno, iako u nekakve konflikte ni u ludilu ne želi ulaziti.
– Detalji te priče? A možda i nema potrebe… Sad više nije ni važno je li u pravu bio on ili ja. O njemu kao stručnjaku ne mogu reći ništa loše, ali mislim da njegove ljudske osobine nisu na visokom nivou. Kad se danas sretnemo, pristojno ga pozdravim, jer puno je stariji od mene, tako sam odgojen, ali imam svoje mišljenje…
Kao najava da ova nogometna karijera neće biti nimalo obična poslužio je izbor njegova prvoga kluba nakon Dinama.
– Talijanska Pisa! Doduše, prije toga sam bio u Atletico Madridu, koji me jako želio, ali sve je propalo. Točnije, moj menadžer Jozo Terzić nije se uspio dogovoriti oko love… Predugovor je već bio potpisan, ali nakon desetak dana vratio sam iz Madrida. To je možda i jedino za čime zaista žalim u svojoj karijeri, taj Atletico… Uglavnom, vratio sam se od tamo i otišao u Italiju. Imao sam nepunih 17 godina kad sam potpisao ugovor s Pisom i vratio se doma na mjesec dana – nastavlja priču Mostarlić.
A baš se u tih mjesec dana, eto, igrao turnir u Kurilovcu…
– Prijatelji su me nagovorili, kažu ‘ajmo igrati’ i ja pristanem. I tu se dogodi da slomim nogu… Uletio mi je Berković iz Kuča, pamtim to i dalje… Čim su u Pisi to saznali, raskinuli su ugovor.
I ostao je bez kluba. Nakon šest mjeseci oporavka ruku spasa pružio je Udarnik.
– Odigrao sam strašnu polusezonu, dao 20-ak golova u trećoj ligi, i došao je poziv iz Hajduka. Otišao sam u Split, odigrao prijateljsku protiv Dugopolja, a nakon nje smo se sve dogovorili. Međutim… – najavio je novi preokret u priči Igor pa nastavio:
– I Iz Maribora su me zamolili da dođem odigrati jednu prijateljsku. Brat i ja smo sjeli u auto i otišli, a odmah nakon utakmice su željeli da potpišem ugovor. Ipak sam otišao kući, razmislio i na kraju odabrao Maribor. I tad je to bio europski klub, a svidio mi se i rad trenera. Čovjek se zvao Matjaž Kek…
Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL
Odluka da odbije Hajduk pokazala se dobrom.
– Mislim da nisam pogriješio. Osvajali smo titule, bio sam miljenik navijača, smišljali su pjesme za mene, a proglasili su me i najboljim igračem slovenske lige… Uživao sam u te dvije sezone – prisjeća se Mostarlić faze karijere koju će proglasiti najljepšom, a koju je prekinuo poziv Spartaka iz Moskve.
– Opet su raznorazni menadžeri sve zakuhali i transfer je propao! I ankon svega toga na kraju sam ostao nigdje…
I sve se odjednom okrenulo naopačke. Umjesto za moćni Spartak, zaigrao je za novog slovenskog prvoligaša Bele Krajine. Umjesto u Moskvu, preselio se u Črnomelj, mjestašce od šest tisuća ljudi.
– Tamo sam bio šest mjeseci, da bi stigao poziv iz Istre. Tad se klub zvao Pula Staročeško, a trener je bio Igor Pamić, veliki stručnjak. Ostali smo u ligi iako šest mjeseci nismo dobili niti jednu plaću. Snalazili smo se na sve moguće načine, pomagali su nam i roditelji… Eto, i taj dio HNL-a sam prošao.
U tim trenucima, ne zaboravite, Igor Mostarlić ima samo 21 godinu. I sve ovo iza sebe. I još gomilu toga ispred, ostanite s nama…
– S Pulom sam ostao u ligi, da bi na ljeto otišao u Međimurje. Došao sam u odličnu momčad, a ja sam bio prvi strijelac kluba i treći strijelac HNL-a, iza Bošnjaka i Eduarda. Međutim, na zimu se par ključnih igrača prodalo i do kraja smo se jedva spasili od ispadanja – pamti sve Mostarlić, kojem je karijera opet izgledala ružičasto.
– Te sezone zabio sam 14 golova i na ljeto sam dobio ponude nekoliko hrvatskih prvoligaša, ali i ruskih klubova, ali nisam želio u Rusiju. Opet me zvao i Hajduk, imao sam ponudu na stolu, gotovo sam i odlučio da idem dolje, ali kad se javio Ivo Šušak iz Osijeka, i drugi put sam odbio Splićane – otkriva Igor i nastavlja:
– Ivu Šuška cijenim najviše od bilo kojeg trenera u hrvatskom nogometu, to je jedan veliki gospodin i sjajan pedagog. Za pet minuta sam se sve dogovorio s Osijekom. I drago mi je što jesam, budući da sam imao veliku podršku i trenera, i direktora Alena Petrovića, ali i predsjednika Branimira Glavaša. I on je veliki gospodin, kojem skidam kapu i želim mu sve najbolje u životu…
Zbližio se s gazdom, a na terenu je sve bilo gotovo idealno… Međutim, naravno da opet slijedi “međutim”.
– Sezona je krenula odlično, bili smo u vrhu, da bi u jednom trenutku došlo do nezadovoljstva i Ivo Šušak je morao otići. I četiri, pet kola prije kraja sezone za trenera nam dolazi, nećete vjerovati, Ilija Lončarević… Do kraja, pogađate, nisam odigrao više niti jednu utakmicu – kiselo se smješka Mosta, kako ga zovu prijatelji.
– Kad je došao, baš sam imao tri žuta kartona, a kad je on to saznao, krenuo je naš nastavak priče iz Maksimira. Na to se nadovezala i moja svadba, koja je trebala biti tjedan dana nakon što sezona završi. No sezona se produžila i taj vikend se ipak igralo. S bivšim trenerom Šuškom i ljudima iz kluba imao sve dogovoreno, dozvolili su mi da izostanem, ali Lončarević je poludio kad je čuo. Na kraju su svi igrači, stožer i ljudi iz kluba bili gosti na mojoj svadbi. Svi osim Ilije Lončarevića, koji se nije pojavio.
I bilo je jasno da se osječka epizoda bliži kraju.
– Počele su pripreme za novu sezonu, a ja sam došao u top formi. Trenirao sam i individualno, a prvo testiranje pokazalo je da sam jedan od najspremnijih. Kad je Lončarević vidio rezultate, odmah je rekao da je to nemoguće i poslao me na doping kontrolu!
Teško je već i izbrojiti koja je to bila runda u obračunu Ilije i Igora, ali bilo je očito da će meč svaki čas završiti.
– Na testu se pokazalo da je sve ok, ali već tad mi je bilo jasno da neću moći psihički izdržati to njegovo ponašanje. Jednostavno se nismo našli na istoj valnoj dužini… U svemu tome odlučio sam igrati mali nogomet na Hvidri, tu u Gorici, zbog čega su me u klubu suspendirali. Oni su otišli na pripreme u Međugorje, a ja sam zatražio papire.
Osijek je, dakle, otišao u povijest, a budućnost je nudila potpis ugovora s Rijekom. Ali Mosta je i ovaj put imao svoj đir.
– Sve je već bilo dogovoreno s Rijekom, trener je bio Nenad Gračan, da bi mi navečer oko 23 sata, ležao sam doma u Lomnici, zazvonio telefon. Zove menadžer i pita me želim li ići u Izrael. Odmah mi je poslao ugovor, sve skupa trajalo je do tri sata u noći, a već ujutro sam imao let za Tel Aviv. Klub se zvao Maccabi, iz Herzliye, mjesta koja je od Tel Aviva kao Gorica od Zagreba, ujedno i najljepši grad u Izraelu – prepričao je Igor još jedan preokret u svojoj karijeri.
– U Izraelu su me svi super prihvatili, ostali smo u ligi, osvojili smo i Kup Izraela, prvi trofej u povijesti kluba. Sve je bilo stvarno odlično, nakon te sezone željeli su me i veći klubovi, no odlučio sam ostati. Sve mi je toliko odgovaralo da danas mogu reći da bi, osim u Hrvatskoj i mojoj Lomnici, jedino tamo mogao živjeti. Ozbiljno, isti tren bih spakirao kofere i otišao živjeti u Tel Aviv! Nadam se da ću jednoga dana kao trener završiti tamo… Klima čudo, kupanje od drugog do desetog mjeseca, grad živi 0-24, prekrasne plaže… Svakome bih preporučio da ode vidjeti Tel Aviv.
Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL
Iz ove perspektive zvuči pomalo nevjerojatno, ali u to je vrijeme navodno bio i blizu reprezentacije! I tako bi možda i završilo da je ovdje riječ o nekoj običnoj karijeri. Kao što nije.
– Bila mi je to baš sjajna faza karijere, stvarno se spominjalo i da me Slaven Bilić vidi na nekom širem popisu reprezentacije. A onda je krenuo peh! Na pripremama mi je popucao trbušni zid, pa se upalile pubične kosti… Oporavak se produžio i na više od šest mjeseci. Raskinuo sam ugovor s Izraelcima i otišao opet u Međimurje.
Opa, u ovoj se priči neke epizode i ponavljaju… Dakle, Čakovec je bio poznata sredina, ali kod Mostarlića bez komplikacija ne ide.
– U Međimurju me dočekala grčevita borba za ostanak u ligi, a u sklopu toga se rađala i čuvena afera ‘Offside’, ona puštanja utakmica… Kad sam saznao što se događa, sazvao sam sastanak igrača i uprave. Upozorio sam da se nešto tu događa, ali predsjednik mi je rekao da je to nemoguće dokazati. I ja sam odgovorio da u tom slučaju odlazim. Nisam želio sudjelovati u tome…
Što zbog ozljeda, što zbog namještanja, karijera Igora Mostarlića te je zime 2008. godine opet upala u rupu. I trebalo je pogoditi pravi put da se iz nje izađe. A naš je junak pogodio k’o prstom u govno.
– Otišao sam u Posušje i požalio. To je bilo strašno! Nakon svega što sam prošao, odjednom si u bosanskoj ligi, u kaosu. Jedno ti obećaju, drugo rade, petljaju i muljaju… I kreće kalvarija nakon koje sam odlučio da više ni ne želim igrati nogomet. Doslovno me prošla me volja za nogometom – priča Igor, koji je tad imao tek 25 godina!
– Vratio sam se doma i držao se svoje odluke, nisam igrao gotovo dvije i pol godine, pa otišao rekreativno igrati za Gradiće. Odigrao sam desetak utakmica, da bi mi došla ponuda iz Jedinstva iz Bihaća. Druga bosanska liga, ali sasvim druga priča. Svi su bili korektni, svi uvjeti su ispoštovani, u polusezoni sam zabio 15 golova i nakon toga dobio poziv iz Tuzle, iz Slobode. Sa zadnjeg mjesta došli smo do petog, zamalo izborili Europu. Padali su svi redom, od Širokog, Sarajeva, Željezničara… Sve je bilo idealno, želio sam ostati, ali onda je taj predsjednik koji nas je doveo doživio krah i otišao.
Nakon svega, i nije posebno šokantno što je tako završilo.
– Otišao sam u Krško, u Sloveniju, ali rastali smo se kad je počelo ‘štekati’ s novcima. I došao sam u HNK Goricu. Iskustvom i golovima pomogao sam Gorici da postane stabilan drugoligaš, ali na kraju sezone otišao sam svojim putem, iako je gospodin Črnko želio da ostanem – govori Mostarlić, koji je s 30 ulazio u zadnju fazu karijere.
Slijedio je Kurilovec, pa u ambiciozni i bogati Savski Marof, a kad je i ovdje gazda doživio krah (?!), Mostarlić se odlučio vratiti kući.
– Da, vratio sam se u Lomnicu, odlučan da više neću igrati ozbiljan nogomet, da je vrijeme da pomognem svom selu. Brat je bio predsjednik kluba i odlučio sam podići NK Lomnicu, koja je bila u šestoj ligi. Posložili smo se na svim razinama i krenuli raditi. Bio sam trener i igrač, prve sezone bili smo drugi, sljedeće smo izborili viši rang – govori Mostarlić, kojeg je nakon tri godine sva ta količina posla u klubu iscrpila, potpuno potrošila.
– Previše sam toga radio sam i došlo je do zasićenja. Tri kola prije kraja, kad smo osigurali ostanak, otišao sam iz kluba.
Posljednju utakmicu u karijeri odigrao je upravo u dresu Lomnice, ali nju ne pamti po lijepome. U zapisniku delegata stajalo je da je fizički napao suca, da ga je pljuvao, stao mu kopačkom na nogu…
– Ne, mislim da mi to neće biti zadnja utakmica u karijeri. Ne želim na taj način završiti karijeru, vratit ću se sigurno. Ako bude zdravlja, naravno – započinje ovaj dio priče Igor pa se okreće detaljima:
– Utakmica se igra u Orešju, suci kasne pola sata, ali igralo se izuzetno korektno. Do zadnjih 15-ak minuta. Isprovocirale su me dvije, tri sudačke odluke i jednostavno sam ‘pukao’. Iako, nije to bilo baš onako kako se pričalo. Doslovno su me dočekali, željeli su me kazniti. Udaranja i pljuvanja nije bilo, ali psovki je, povlačenja za dres… Stao sam i kopačkom pomoćnom sucu na prste, od toga ne bježim. I dobio sam dvije godine suspenzije.
Uvjeren je Igor i dalje da je sve to bilo dio plana.
– Nikad u Lomnici nismo željeli raditi, recimo to tako, s nekim višim instancama. I zato zabili nož u leđa, zapravo pouzdano tvrdim da je to bila ‘sačekuša’… – zaključio je priču o svojoj karijeri Mostarlić.
A kad se podvuče crta, ostaje jedno ključno pitanje za svakog pravog Hrvata, koji voli pogledati u tuđi džep. Koliko se u svemu tome moglo zaraditi… E, tu se mangupski nasmijao.
– Mislim da bi bilo ružno kad bih rekao koliko sam zaradio, ha, ha… Zaradilo se dosta, potrošilo se još više! Eto, tako nekako… Ali glavno da sam živ i zdrav. Imam kuću, imam auto, imam od čega živjeti i ne žalim se – rekao je Mosta i otvorio onaj dio priče pod radnim nazivom “posljednji boem više se ne rađa…”
– Znam da me takav glas prati, ali opet kažem, ničega mi nije žao. Gdje god dođem, u svakoj sredini u kojoj sam igrao, vrata su mi otvorena, ljudi se vesele što me vide, a to je najvažnije – ističe Igor.
Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL
Veseljak je, voli društvo i zabavu, muzikaše i tamburaše…
– Je, bilo je stvarno svega, ali htio bih reći da nisam bio od onih koji nisu voljeli trenirati. Ali da, volio sam i zaružiti! Znali su nas više puta tamburaši i cigani trubači gotovo dopratiti na trening, na utakmicu… Uvijek sam si nalazio ekipu, nikad nisam bio sam u tome, ha, ha – s osmijehom na licu prisjeća se Mosta pa nastavlja:
– U Beloj Krajini smo imali utakmicu protiv Olimpije, ali zaružili smo večer prije i praktički smo došli na utakmicu direktno izvana. Trener i predsjednik pozvali su me na razgovor dva sata prije utakmice i rekli: ‘Sve znamo, gdje si bio i što si radio’. Predsjednik je rekao treneru da me ili stavi u prvih 11 ili da me uopće ne skida. I on me stavi, mi dobijemo tad iznimno jaku Olimpiju 1-0, a ja budem igrač utakmice! I znate dalje sve… Tamburaši i to, nastavljamo gdje smo počeli dan prije, ha, ha, ha…
Ukratko, ono što su na višim razinama bili Baka Slišković ili Paul Gascoigne, ovdje je bio Igor Mostarlić. Sjajni igrač i još bolji bećari.
– Volio sam život bohema, ali ja sam svoje na terenu uvijek odradio. Dođeš na trening, obučeš šuškavac i trenirku, izađe to iz tebe i idemo dalje. Tko zna, zna, tko ne zna, neka ne izlazi, ha, ha… Volio sam otići i u saunu. Tri puta po 15 minuta i k’o nov si! Svi su znali kakav sam i što sam, imali su razumijevanja, ali jedna je stvar tu ključna… Ako si pravi na terenu, izvan njega radi što god hoćeš!
Da je bilo malo više sreće, malo više samokontrole, igračka priča možda bi izgledala i nešto drukčije, no to je danas prošlost. Danas je trener, nakon Lomnice vodio je i Meštricu, a sad je u Lonji. Počeci su vezani uz niželigaški nogomet, a tu pogotovo ima bećara, možda i većih nego što je on bio. No znat će trener Mostarlić s njima…
– Prije svega, teško će me igrač moći prevariti u takvim situacijama. Nisam od onih koji bi bili isključivi po tom pitanju, razgovarao bih s njim, ispričao i svoje iskustvo, objasnio da prvi, drugi ili treći put tako može ići, ali četvrti baš i ne…
Na nogomet gleda sličnim očima kao, primjerice, Pep Guardiola ili Robert Prosinečki, to su treneri koje izdvaja kao neke svoje uzore, a usporedno s trenerskom gradi i karijeru u menadžerskom svijetu.
– Ne bih rekao da sam agent, moj suradnik i prijatelj Niko Antunović vodi brigu o igračima, a ja ih samo nalazim i treniram, dajem upute i savjete. Ja sam, recimo, stručni dio tog našeg tima – objašnjava Igor, koji s Nikom Antunovićem pokreće i jedan projekt koji bi mogao puno donijeti velikogoričkom sportu.
– Mali nogomet mi je prva ljubav. Igrao sam ga uvijek, kad god sam mogao. Na Kutiji šibica sam osvajao i momčadske i pojedinačne nagrade, uostalom i najbolji sam strijelac u povijesti Kutije, zabio sam 101 gol… – napravio je Igor kraći uvod pa najavio svoj projekt:
– Pokrenut ćemo Malonogometni klub Gorica. Ideja je da djeca već od predškolske dobi budu kod nas, da imamo cijeli omladinski, ali i seniorski pogon, koji će krenuti od druge lige, a zatim napasti i prvu. Gorica kao grad zaslužuje prvoligaša i u malom nogometu. Ponudit ćemo suradnju i HNK Gorici, ali mi smo projekt praktički već zatvorili. Krajem petog mjeseca krećemo, tad će sve biti isplanirano i posloženo za sljedeće dvije, tri godine.
Da ne završimo bez još jednog “međutim”, recimo i ovo… Međutim, nije malonogometni klub jedini kojeg će Mostarlić osnovati.
– Nas par prijatelja imamo plan sljedeće sezone osnovati i klub velikog nogometa, mislim da ću u njemu završiti karijeru. Nekoliko prijatelja žele da odigramo još malo velikog nogometa, pa ćemo osnovati klub, vjerojatno u Lomnici. Zvat ćemo se Lomnica, crtica, pa sponzorstvo. To kreće iz prijateljstva, ali ambicije će uvijek biti da se ide na prvo mjesto. Pa makar i u sedmoj ligi. Idemo, sedma, šesta, peta, pa dokle ide. Igramo nam se još, a dok god igramo, želimo pobjeđivati – završio je svoju ludu priču Mostarlić.
Gospodarstvo
‘Sanjao sam Dinamo, oslobađao prve metre Hrvatske i pronašao se kao – menadžer kvalitete!’
Miroslav Drljača, ugledni i nagrađivani menadžer kvalitete, svojevremeno i predsjednik Uprave Zračne luke Zagreb, ali i hrvatski branitelj, talentirani nogometaš i svjetski putnik, otišao je u mirovinu. Tim povodom, ispričao nam je svoju životnu priču…
Naš sugrađanin izv. prof. dr. sc. Miroslav Drljača, nakon 65. rođendana i 40 godina radnog staža u civilnom zrakoplovstvu, odlazi u mirovinu. Čovjek o čijem radu se govori u pe monografija i četiri leksikona, dobitnik dvije Nagrade za životno djelo, koji nije bio niti jest član neke političke stranke, čovjek koji za sebe kaže da je paralelno razvijao četiri karijere, uvjerava nas da odlazak u mirovinu nije kraj, nego novi početak.
Miroslav Drljača nositelj je brojnih visokih domaćih i međunarodnih priznanja, među kojima i Nagrade grada Velike Gorice s likom Nikole Škrleca Lomničkog, koja mu je dodijeljena u znak zahvalnosti za svekoliki doprinos i iznimna postignuća u profesionalnoj i znanstvenoj karijeri, kao i za nesebičan i volonterski rad u lokalnoj zajednici. Naime, sve četiri njegove karijere usko su vezane i za Veliku Goricu i Turopolje.
Ovo je, dakle, priča o jednom završetku i jednom novom početku.
Kakve emocije prevladavaju u trenutcima dok se završava Vaš radni vijek i počinje mirovina?
Vjerojatno očekujete da kažem kako sam tužan što odlazim u mirovinu nakon 40 godina rada. Naprotiv, zadovoljan sam što sam uspio odraditi puni radni vijek u civilnom zrakoplovstvu, jednoj od najdinamičnijih i tehnološki najzahtjevnijih djelatnosti u gospodarstvu. Nema sjete, nema tuge, nema nostalgije, vjerojatno zato što odlazak u mirovinu ne doživljavam kao kraj nečega, već kao novi početak.
Kako gledate na svoju poslovnu karijeru? Ovo je možda i prilika da nam još jedanput ukratko prepričate svoju poslovnu biografiju, od prvog zaposlenja pa do danas?
Od malena sam znao da želim biti ekonomist. Iz tog razloga sam, nakon završetka osnovne škole u Velikoj Gorici, upisao I. Ekonomsku školu u Zagrebu. Tijekom osnovne i srednje škole bio sam odličan učenik. Nakon završetka srednje škole upisao sam Ekonomski fakultet u Zagrebu i završio u roku, na “Teorijskom smjeru”. Nakon diplome nisam šest mjeseci mogao dobiti posao, unatoč brojnim molbama, jer nisam bio odslužio tada obvezni vojnik rok.
Nakon što sam odslužio vojni rok, odmah drugi dan zvao me kolega i rekao da se javim u JAT u Zagrebu. To je bila zrakoplovna kompanija bivše zajedničke države i imala je svoje urede na Zrinjevcu, gdje se sad nalazi poslovnica Croatia Airlinesa. Naime, tamo su primali pet pripravnika ekonomske struke. Tadašnji direktor JAT-a Zagreb nazvao je svog prijatelja koji je bio profesor na Ekonomskom fakultetu i zamolio ga da mu preporuči pet najboljih svojih studenata. Među tih pet, profesor je predložio i mene, jer bio sam njegov student, a bio mi je i u komisiji za obranu diplomskog rada.
Počeo sam kao pripravnik na šalteru prodaje avio karata, potom sam radio u bookingu, zatim u računovodstvu zbrajao karte i dnevni utržak. Svake dvije godine napredovao sam za jedno mjesto i tako ubrzo postao Rukovoditelj odjela putničke prodaje za suradnju s poduzećima. To sam bio do početka Domovinskog rata 1991. godine. Taman sam bio došao na listu za odlazak u inozemno predstavništvo kad je započeo rat. U jesen 1991. godine, odlazim kao dragovoljac u hrvatsku vojsku, u sastav tada 10. brigade TO Velika Gorica (kasnije 153. brigade HV Velika Gorica). Kad su šefovi u Beogradu, gdje je JAT imao sjedište, saznali da sam otišao u HV, dali su mi otkaz.
Demobilizirao sam se prvi put 1994. godine. Bio sam deset mjeseci bez posla. Pokojni Damir Goršeta zvao me da dođem raditi kod njega u Glavni stožer HV jer je on već bio u Stožeru kod generala Janka Bobetka. Nisam prihvatio jer nisam htio biti vojnik u miru. Opcija je bila da tada, s 36 godina života, odem u mirovinu. Ali moja odluka je bila da nastavim raditi. Radio sam četiri mjeseca kod jednog privatnika iz Velike Gorice, a onda sam se 1.6.1994. zaposlio na Zračnoj luci Zagreb d.o.o., gdje sam ostao do odlaska u mirovinu, punih 30 godina.
Na Zračnoj luci Zagreb d.o.o. započeo sam raditi kao Interni kontrolor poslovanja. To mi je veoma koristilo jer sam kroz dokumentaciju u kratkom vremenu upoznao poslovanje i poslovne procese. Nakon svega šest mjeseci, 1.1.1995. godine, postao sam Pomoćnik direktora za komercijalu i financije, što je tada bila druga pozicija u firmi. S te pozicije odlazim ponovo u sastav 153. brigade HV Velika Gorica, jer se spremala operacija “Oluja”. Kao drugi čovjek firme imao sam radnu obvezu i nisam trebao ići u HV, ali ne bih to bio propustio ni za što.
Sektori kojima sam bio na čelu imali su i po 450 radnika, a u trenutku kad sam postao Predsjednik uprave firma je imala 1.143 zaposlena. Često me pitaju koja od ovih pozicija je bila najzahtjevnija i najkompleksnija. Funkcija Predsjednika uprave je bila zahtjevna i složena, osobito iz razloga što sam na toj poziciji bio u razdoblju kad je Zračna luka Zagreb d.o.o., nakon više desetljeća, bila u poziciji napraviti značajan razvojni iskorak. Ali najkompleksnija funkcija je biti Menadžer kvalitete.
Prijelomni trenutak u mojoj karijeri bila je 1996. godina, kad su me poslali na školovanje za Menadžera kvalitete, prema harmoniziranoj shemi EOQ – Europske organizacije za kvalitetu. Po završetku školovanja rekao sam sam sebi da se time želim baviti ostatak života. Nakon toga sam uspješno magistrirao i doktorirao. Kontinuirano sam bio na prvoj menadžerskoj razini i obavljao visoke direktorske funkcije: 1) Komercijalni direktor, 2) Voditelj Ureda glavnog direktora; 3) Savjetnik Glavnog direktora. 4) Menadžer kvalitete, 5) Direktor sektora prometa, 6) Direktor sektora teretnog prometa, 7) Predsjednik Uprave, 8) Direktor sektora za integrirani sustav upravljanja i Voditelj Airport Aviation Academy. Često se misli da svatko može biti menadžer. Međutim, menadžment je znanost, što se često zaboravlja.
U svojoj karijeri, koja je trajala 40 godina, promijenio sam samo tri poslodavca.
Imali ste četiri karijere, sportsku, vojnu, menadžersku i znanstvenu, neke od njih ovdje ne završavaju, ali možete li nam iz ove perspektive reći u kojem ste se području osjećali najbolje, u čemu ste najviše uživali?
Izbjegavao sam biti “fah idiot”. Taj se termin koristi za one koji su specijalisti u nekom vrlo uskom području. Ja sam trebao širinu. Odlaskom u mirovinu djelomično završava moja menadžerska karijera. Kažem djelomično, jer još sam pri kraju četvrtog mandata Predsjednik Hrvatskog društva menadžera kvalitete, a uskoro osnivam i Hrvatsku akademiju za kvalitetu. Pored toga, bavit ću se i savjetničkim radom u području menadžmenta. Na taj će način menadžerska karijera, nadam se, trajati u nekom drugom obliku.
Sportska karijera je odavno završena. Osim ako se ne računa da svakog dana ujutro napravim 90 trbušnjaka i 40 sklekova te napravim krug od pet kilometara u kombinaciji trčanja i hodanja. To radim već godinama.
Vojna karijera također je završena. Naime, imao sam priliku i pozive da ostanem u vojsci nakon Domovinskog rata i razvijam profesionalnu vojnu karijeru, ali nisam izabrao vojni poziv u miru. Opredijelio sam se za razvoj u struci i to je bila dobra odluka.
Što se tiče znanstvene karijere, ona traje i nadam se da će trajati još dugo.
Osjećao sam se dobro u svim ovim područjima. Imao sam široko područje interesa. I zanimljivo, u sve četiri moje karijere dobio sam visoka priznanja za postignuća u radu. Ljudi su prepoznali usmjerenost ka cilju, trud, kompetenciju, upornost, emociju, rezultate. Volio sam i volim to što radim iako je bilo teških razdoblja tijekom sve četiri karijere.
Krenimo redom, segment po segment. Što sve uključuje Vaša sportska karijera?
Moj sport je nogomet. I moj dječački san bio je igrati nogomet u zagrebačkom Dinamu. Velikogoričkoj nogometnoj javnosti je poznato da sam bio prvi klinac koji je iz NK Radnik otišao u Dinamo 1971. godine, o čemu piše i u monografiji “NK Radnik 1945-2009.” U Dinamu sam igrao do 1977. godine, s igračima od kojih su neki postali Dinamove legende, kao što su Marko Mlinarić, Stjepan Deverić, Tomislav Ivković, Drago Dumbović, Zvjezdan Cvetković, Mladen Munjaković. Spomenut ću i pokojnog Dušana Popovskog, koji nikad nije zaigrao za prvu momčad Dinama, ali je bio nevjerojatan nogometni znalac i igrao za malonogometnu reprezentaciju Hrvatske.
I danas se družim s mojim dečkima iz tog razdoblja. Nalazimo se povremeno kod Dinamove legende Rudolfa Belina, u njegovoj pizzeriji u Zagrebu. O toj generaciji i danas povremeno pišu istaknuti sportski novinari, nazivajući tu generaciju vjerojatno najtalentiranijom generacijom juniora Dinama ikada. S Dinamom sam osvojio pionirsko prvenstvo Jugoslavije 1975., igrali smo finale juniorskog kupa Jugoslavije, osvojili jedan od najjačih tada juniorskih turnira u ovom dijelu Europe, “Kvarnersku rivijeru” 1977. godine te brojne turnire u bivšoj državi i inozemstvu. A prvenstvo Zagreba u kojem smo se natjecali završili smo jedne godine s gol-razlikom 104:4.
Igrao sam i za Dinamo II. Tu momčad smo mi, ali i nogometna javnost, zvali “Mali Ajax”. Tu sam imao prilike igrati s igračkim veličinama poput Pere Bručića, Snješka Cerina, Ivice Miljkovića, Ratka Bobinca, Marijana Vlaka, Đžemala Mustedanagića, Rajka Janjanina i brojnih drugih.
Krajem 1977. svojevoljno odlazim iz Dinama i zapravo prestajem igrati nogomet, iako sam još godinu dana mogao igrati za juniore. Odlučio sam upisati fakultet. Nisam imao talent i nogometno znanje poput Mlinarića ili Deverića i mislio sam da u životu mogu nešto drugo raditi bolje. Međutim, tad iz NK Radnika dolaze k meni doma tadašnji članovi uprave i uspijevaju me nagovoriti da ponovo počnem igrati. Tako sam igrao i u NK Radnik u sezoni 1977-1978. To mi je bila također posebna čast jer sam imao prilike igrati s legendarnim igračima NK Radnik kojima sam se divio kao klinac, naime bili su svi stariji od mene: Ivan Graber Bojs, Vlado Mirenić, Ivica Mikulčić, Juraj Mirenić, Željko Plepelić Beli, Mirko Babić, Ranko Dobrić, Vlado Turčić i dr. Ipak, te 1978. moja igračka karijera završava.
Dolaskom na Zračnu luku Zagreb d.o.o. formirao sam nogometnu momčad. Naime, na zračnoj luci je uvijek radilo puno dobrih nogometaša. Sjećam se kad je tadašnji Glavni direktor dobio neki propagandni materijal u kojem je vidio da aerodromi igraju prvenstvo Europe i pitao me “A gdje smo tu mi?” Ja sam mu odgovorio da nije problem napraviti momčad, imamo sjajne igrače te ako osigura logistiku, idemo na slijedeće prvenstvo Europe aerodroma. I otišli smo.
Bio sam tada Direktor momčadi, vođa puta i igrač. Prvenstvo je bilo 2000. na Malti. Uvjerljivo smo porazili sve protivnike i postali prvaci Europe aerodroma. Veliki rezultat ponovili smo i 2004. u Salzburgu. To su ostvarili također veliki igrači, igračke legende Ivan Graber Bojs, Željko Plepelić Beli, Željko Domitrović Beli, Željko Župetić, Mario Štoos, Branko Sambolić, Mario Fabečić, Robert Lozančić, Željko Domitrović (vratar). Svi su radili na zračnoj luci. Pored ovih velikih rezultata osvojili smo i kup Hvidra, Honda Blayer kup u Austriji i brojne turnire u zemlji i Europi.
Paralelno s ovom aktivnošću postao sam i član Uprave NK Radnik, što sam bio sedam godina, od čega dvije godine i predsjednik kluba. Bili su to teški, ali lijepi dani. Teški jer je sve to trebalo financijski pratiti, a lijepi jer su nogomet i mladost lijepi sami po sebi. Za rad u NK Radnik dobio sam 2000. godine Nagradu Zajednice športskih udruga i Glasnika Turopolja “Sportski djelatnik godine.”
Nekoliko godina bio sam angažiran i kao direktor marketinga “Turopoljske trke”.
Danas slavu Dinama prenosim po cijelom svijetu. Naime, kamo god putujem, sa sobom nosim šal Dinama i slikam se pored znamenitosti svjetskih gradova. Tako je Dinamov šal osvanuo u New Yorku, Montrealu, Philadelphiji, San Dijegu, Los Angelesu, Shanghaiju, Tokyju, Nagoyi, Osaki, Dohi, Skopju, Mostaru, Dubrovniku, Reimsu, pored Keopsove piramide u Egiptu, Kopengahenu, Oslu, Stocholmu, Helsinkiju i brojnim drugim gradovima svijeta.
Kako je izgledao vojni dio Vaše karijere?
Obvezni vojni rok u bivšoj JNA služio sam u ŠROP Bileća. To je bila “Škola rezervnih oficira pješadije”, koja je školovala pričuvni zapovjedni kadar pješaštva. Školovanje sam završio kao peti po ocjenama u klasi, a imao sam isti prosjek ocjena kao treći u klasi.
Kad je započeo Domovinski rat u Hrvatskoj, bio sam odlučan u određenom trenutku pristupiti HV-u. Dogodilo se to nakon raketiranja Velkoma u rujnu 1991. Tada sam nazvao pokojnog Damira Goršetu i rekao mu: “Vidim da stvaraš vojsku, zar me ne trebaš?” Odgovorio je: “Trebam te, dođi.” Priključio sam se 10. brigadi TO Velika Gorica 5. listopada 1991. Dodijeljena mi je funkcija zapovjednika 2. satnije 2. bojne 10. brigade TO. Od tada počinje moj ratni put s 10., kasnije 153. brigadom HV Velika Gorica.
Tu treba istaknuti, za početak, prvi prijelaz rijeke Kupe 28. listopada 1991. godine i oslobađanje prvih kilometara tad okupiranih područja Hrvatske. Prema informacijama kojima raspolažem trenutno, to je bila prva oslobodilačka operacija HV u Domovinskom ratu. Iako je bila ograničenog dometa i skromnih rezultata, poruka koja je odaslana ovom operacijom bila je snažna i u nama stvorila vjeru da ćemo jednog dana biti u mogućnosti osloboditi okupirana područja.
Krajem 1991. godine postavljen sam u Stožer 153. brigade HV na mjesto Načelnika Operativno nastavnog organa. To je treća funkcija po formaciji u brigadi. Bio sam odgovoran Zapovjedniku za predlaganje upotrebe pješačkih postrojbi brigade, obuku, koordinaciju rodova. Tada sam postao i v.d. Zapovjednika brigade. Prošao sam sa 153. brigadom HV brojna ratišta, od Spačvanske šume na istoku na granici sa Srbijom, preko Slavonije, Orašja, Bosanske Posavine, Pokuplja, Zadra, Livna, sve do Južnog bojišta i Dubrovačkog ratišta, Banovine u Oluji.
Obnašao sam visoke zapovjedne dužnosti: Zapovjednik satnije, Načelnik ONP, Zapovjednik bojne, v.d. Zapovjednik brigade, Zapovjednik TG-153 u dva navrata, u Bosanskoj Posavini i na dubrovačkom ratištu. Za odlazak u Livno dragovoljno sam se javio na poziv ministra obrane Gojka Šuška. Naime, trebalo je pomoći ustroju obrane Livna jer je neprijatelj pripremao veliku ofenzivu. S još nekoliko suboraca tjedan dana sam obilazio položaje i crtao karte, predlagao kako ustrojiti pojedine dijelove obrambene crte. Ta bitka odvila se 22. i 23. travnja 1992. Neprijatelj je potpuno razbijen i nikada više nije pokušao napad tim pravcem.
Ako treba izdvojiti neki trenutak vezan za moju vojnu karijeru, onda su to dva naročito upečatljiva: prvi je zaustavljanje komandanta Kordunskog korpusa pukovnika Čedomira Bulata u centru Topuskog 10. kolovoza 1991. i predaja korpusa generalu Petru Stipetiću. Drugi je da sam imao neizmjernu čast, nakon četiri godine rata, biti na čelu kolone s mojih suborcima, zapovjednicima, prilikom ulaska 153. brigade HV u Veliku Goricu, po povratku iz Oluje 14. rujna 1995. godine. To je ujedno bio i kraj Domovinskog rata.
Kad vojnik odlazi u rat ima dvije želje. Jedna je da se vrati živ i druga, da se vrati kao pobjednik. Meni su se ostvarile. Za doprinos u stvaranju Republike Hrvatske prvi predsjednik Franjo Tuđman odlikovao me s dva visoka odličja, Spomenicom Domovinskog rata 1990-1992. i Medaljom Oluja. Imam čin Bojnika HV.
Nakon rata, bio sam jedan od osnivača Udruge pripadnika 153. brigade HV Velika Gorica. Jedan sam od članova Uređivačkog odbora Monografije 153. brigade HV Velika Gorica, za koju smo dobili Nagradu Zagrebačke županije i scenarist sam dokumentarnog filma o ratnom putu 153. brigade HV Velika Gorica.
Kako biste nama laicima najjednostavnije objasnili što je to točno menadžer kvalitete? Čime se menadžeri kvalitete bave, zašto su važni?
Menadžer kvalitete je menadžerska funkcija koja je organizacijski pozicionirana kao štabni organ Uprave. Odgovorna je jedino Glavnom direktoru prema kojem ima savjetodavnu ulogu u smislu uvođenja i upravljanja sustavom kvalitete. Menadžer kvalitete treba imati visoku naobrazbu, specijalističku naobrazbu za sustave upravljanja sukladno međunarodnim ISO (International Organization for Standardization) normama ISO 9001, ISO 14001 i brojnim drugima (danas ima ukupno 37 ISO normi za sustave upravljanja).
Vodi projekt uvođenja sustava upravljanja kvalitetom u organizaciji, organizira edukaciju menadžmenta svih razina, ali i zaposlenih, radi na modeliranju poslovnih procesa, izradi pisanih postupaka, radnih uputa. Formalno nije šef nikome u sustavu, ali ima ovlasti za koordinaciju s cijelom organizacijom po pitanju sustava upravljanja kvalitetom. Član je Kolegija glavnog direktora. Po materijalnom i ostalom statusu, ravnopravan je direktorima prve linije.
To je posao koji traži kompetenciju, kontinuirano obrazovanje, poznavanje svih poslovnih procesa, sposobnost vođenja projekata i timova. Provodi istraživanje zadovoljstva korisnika i radi planove za poboljšavanje. Sudjeluje u izradi godišnjih i strateških planova te izvještaja. Odgovoran je Glavnom direktoru za kvalitetu usluge koja se pruža korisnicima i za što višu razinu ispunjenja zahtjeva zainteresiranih strana, a to su: korisnici usluga, vlasnici, uža i šira društvena zajednica, partneri i zaposleni.
Poziciju menadžera kvalitete na Zračnoj luci Zagreb d.o.o. sam ja osmislio, sistematizirao to radno mjesto i bio sam prvi Menadžer kvalitete. Uveli smo 2000. godine sustav upravljanja kvalitetom ISO 9001 u sve poslovne procese i funkcije, kao tada jedina zračna luka u ovom dijelu Europe i prva u Hrvatskoj. Godine 2003. uveli smo i sustav upravljanja okolišem ISO 14001. Kroz cjeloživotno obrazovanje i razvoj u području upravljanja kvalitetom stekao sam 8 EOQ certifikata, što je najviše u Hrvatskoj i šire, postao sam član EOQ – Europske organizacije za kvalitetu, ASQ – Američkog društva za kvalitetu i IAQ – Međunarodne akademije za kvalitetu.
Pri kraju mi je četvrti mandat na čelu Hrvatskog društva za kvalitetu. Za rad u području kvalitete dobio sam najviša priznanja (ukupno 5) koja postoje u Hrvatskoj, od čega dvije nagrade za životno djelo od dvije različite institucije. Dobio sam jedno počasno članstvo u Poljskoj Asocijaciji za kvalitetu i visoko priznanje, Plaketu Asocijacije za kvalitet i standardizaciju Srbije.
U području upravljanja kvalitetom pojavljujem se kao: menadžer kvalitete, savjetnik, nastavnik, recenzent, autor, auditor za sustave upravljanja i dr. Kao voditelj projekta ili član projektnog tima radio sam na projektima kvalitete u velikim sustavima kao što su: INA-Naftaplin, Hrvatski telekom, Autocesta Rijeka-Zagreb, Sveučilište Vern, Fakultet za turistički i hotelski menadžment Opatija, Auto moto savez Makedonije, Zračna luka Zagreb d.o.o. i dr.
Što Vam je omiljeni dio znanstvene karijere, jeste li zadovoljni cijelim tim dijelom svoje priče?
U znanost sam ušao relativno kasno, s 40 godina. Magistrirao sam i doktorirao upravljanje kvalitetom na Sveučilištu u Rijeci. Objavio sam 230 znanstvenih i stručnih radova u časopisima i zbornicima radova u Hrvatskoj i širom svijeta. Sudjelovao sam na 130 konferencija i simpozija s javnim izlaganjem radova, širom svijeta, od Los Angelesa do Shanghaija i Tokyja.
Bio sam gost profesor s predavanjima o kvaliteti na sedam sveučilišta u Hrvatskoj i nekoliko Veleučilišta, a nedavno sam imao čast održati predavanje na Univesity of Central Florida, Orlando u SAD. Član sam više stručnih i znanstvenih organizacija u zemlji i svijetu. Bio sam ili jesam član znanstvenih i uređivačkih odbora konferencija širom svijeta: Indija, Thailand, Portugal, Rusija, Srbija, Bosna i Hercegovina, Sjeverna Makedonija, Poljska, Slovačka, Hrvatska.
U razdoblju 2013.-2019. bio sam član Znanstvenog vijeća za promet Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Iako sam kasno ušao u znanost, ostvario sam izbor u znanstveno zvanje u dva znanstvena područja, što je dosta rijetko i to u području društvenih znanosti – polje ekonomija i području tehničkih znanosti – polje tehnologija prometa i transport.
Trenutačno sam u znanstveno nastavnom zvanju izvanrednog profesora i već sedmu akademsku godinu sam angažiran na Sveučilištu Sjever gdje sam trenutno nositelj pet kolegija. Na IAQ – Međunarodnoj akademiji za kvalitetu koje sam član, osnovao sam Think Tank Kvaliteta u logistici, čiji sam voditelj i kojeg čini 17 stručnjaka iz 14 zemalja svijeta.
Kakvi su planovi za mirovinu, koliko ćete ostati aktivni?
Plan je biti aktivan, sve dok zdravlje bude dozvoljavalo. Nastavit ću raditi na projektima vezanim za restrukturiranje sustava upravljanja u poduzećima te u nastavi. I dalje sam angažiran kao profesor na Sveučilištu Sjever, a planiram i neka gostujuća predavanja. Planiram završiti nekoliko knjiga koje sam započeo pisati. Sudjelovat ću na znanstvenim i stručnim skupovima, imam obaveze prema članstvu u IAQ – Međunarodnoj akademiji za kvalitetu i prema Hrvatskom društvu menadžera kvalitete.
Upravo su u tijeku pripreme za 26. međunarodni simpozij o kvaliteti koji će biti održan u travnju 2025. u Šibeniku. To je 17. međunarodni simpozij koji organiziram s mojim suradnicima kao Predsjednik organizacijskog odbora. Koliko je to zahtjevno govori samo podatak da smo ove godine na 25. simpoziju imali autore iz 20 zemalja svijeta. Radim na osnivanju Hrvatske akademije za kvalitetu koja će biti osnovana tijekom 2025. godine. Dakle, namjera mi je biti aktivan, ali će se promijeniti raspored vremena i prioriteti.
Imate li neku aktivnost koja Vas opušta, nešto za što će sad biti više vremena?
Potrudit ću se da imam više vremena za pisanje i da provodim više vremena na moru. Volim more i provodit ću više vremena na moru.
Također volim putovanja. Kroz posao, sport i privatno prošao sam gotovo cijeli svijet. Ali uvijek se pronađe još poneka zanimljiva destinacija koju treba posjetiti. Ovisno o materijalnim mogućnostima nastavit ću putovati.
Priča iz kvarta
Carstvo egzotične divljine u Ribnici: ‘Dvorište puno zmija, tarantula, škorpiona i krokodila’
Piše: Gianna Kotroman
Dobro jutro. Molim Vas dvije tarantule, tri kameleona, dvije zmije, jednog patuljastog afričkog ježa, četiri kajmana, 20 koi riba i pet kilograma lopoča… Dostava za van!
Sličnom narudžbom počinje radni dan glavnog aktera naše priče, Matije Mesica iz Ribnice, trgovca i hobista egzotičnim životinjama. Na web stranici Egzotika.hr trenutno u ponudi ima lopoče, bilje za vrtna jezerca, zmije, škorpione, kameleone, dlakave tarantule, patuljaste kajmane koji žive u posebnim bazenima i hrane se ribom, mesom i glodavcima, guštere, 50 vrsta egzotičnih japanskih Kai šarana raznih boja i 15 vrsta zlatnih riba, koje su smještene u bazenima kojih je puno dvorište.
Ljubav prema tarantulama i škorpionima krenula je kao hobi prije 26 godina te se prodajom zmija, kajmana, škorpiona i riba pretvorila u ozbiljan posao. Interes u Hrvatskoj za egzotične životinje je velik. Najčešće su iz uvoza, iz Njemačke, iz domaćeg uzgoja.
Na tronu najprodavanije egzotične životinje je slatkiš – afrički patuljasti jež. Sličan našem domaćem ježurku ježiću, ali malo manji, svjetliji, hrani se insektima, hranom za mačke i posebnom hranom za ježeve.
Uz ježurku ježića , “in” su i kameleoni, bradate agame, neotrovan gušter iz Australije. Izgleda kao mali zmaj, ima bodlje koje nisu oštre nego mekane, vrlo zanimljiv primjerak životinjskog svijeta koji se hrani insektima, lagan je za održavanje, živi u terarijima sa posebnim lampama koje služe za sunčanje i grijanje, a često ga zovu “mali zmaj”, budući da je izgleda kao potomak zmajića iz Game of Thrones.
Od zmija, kojih se većina ljudi boji, Matija nema nijednu otrovnicu. S obzirom na to da je tata troje malih klinaca, ne bi riskirao sa otrovnicama. Otkrio nam je i da se u hobiju najčešće drže zmije koje su pitome, daju se uzeti u ruke, pomilovati, nisu agresivne i u biti su plašljive životinje. Trenutno u terariju ima pitona iz Australije i Afrike te bou iz Srednje Amerike.
Cijena jedne zmije je u prosjeku 100 eura, a održavanje nije skupo s obzirom na to da se hrane od jednom tjedno do jednom u dva tri tjedna, ovisi o veličini same zmije i plijena. U prosjeku je to trošak od 5 do 15 eura mjesečno, ništa skuplje nego za psa ili mačku.
Matija nam je otkrio da bi bila jako loša ideja da svoju domsku zlatnu ribicu kad naraste pustimo da otpliva u, recimo, jezero Čiče, jer kućne imaju različite bakterije od jezerskih i mogu ih ugroziti.
Jedan šareni kameleon i ljubav prema egzotičnim životinjama spojila je Matiju, rođenog Zagrepčanina, sa suprugom Lidijom, rođenom Zadrankom, liječnicom specijalizanticom hitne medicine u bolnici Rebro. Cijela priča je rezultirala brakom i troje djece, Filipom prvašićem te četverogodišnjim blizancima koji su dobili imena po junacima Star Warsa, Leiom i Lukasom.
No sjmo se vratiti na “love story”, kad je palo upoznavanje na sajmu egzotičnih životinj,a a za sve je kriv jedan kameleon kojeg je Lidija poželjela za ljubimca jer je kao mala živjela u Africi, u glavnom gradu Kenije Nairobiju, gdje je u vrtu imala guštere koji se dobro kamufliraju te ih je lovila i gnjavila.
Pronašla ga je na Matijinom štandu, kupila ga po ponudi koju nije mogla odbiti, razmijenili su kontakt zbog kamelona (barem je tako Lidija mislila) o pao je neuobičajen dejt u Zoološkom vrtu. Nekoliko godina kasnije izgovorili su sudbonosno “da”.
U Africi je znalo biti i otrovnih zelenih mambi, ponekad su leopardi prolazili kroz grad te je bila preporuka da građani pripaze na mačke i ljubimce, da ih leopard ne pojede. Iako je Lidija išla u internacionalnu školu, uspjela je naučiti i malo svahilija, za koji priznaje da je težak i da je u njezinu slučaju malo zahrđao.
Klinci Filip, Leia i Lukas ne obraćaju pretjeranu pažnju na zmije, škorpione i tarantule jer su uz njih odrastali. Ali to i nisu ljubimci koji se paze i maze. Više su za gledanje kroz terarij. S afričkim patuljastim ježevima je druga priča, hrane ih i malo se poigraju.
Matija nam je priznao da mu je jednom zmija izmigoljila kroz slučajno otvoren prozor, susjedu se objesila na antenu i sunčala se dok vatrogasci nisu riješili stvar. Bio je to bezopasni pitomi piton od nekih 2,5 metra, koji je služio za fotkanje s klincima na izložbama i sajmovima.
Inače, pitona ima raznih vrsta, od 60 centimetara do opasnih “pitončina” od 10 metara. Sve zmije, uključujući i naše najpoznatije neotrovnice bjelouške, smukulje i bjelice, dave svoj plijen omatajući se oko njih kao i pitoni, koji su pitomi, ne napadaju bez razloga, ako nemate miris njihove hrane ma rukama, a možete ih naučiti da poziraju i primaju se u ruke ili stavljaju oko vrata, bez straha da će ugristi ili udaviti.
Planovi za proljeće su otvorenje trgovine egzotičnih životinja sa paucima, gušterima i zmijama te ribnjak s japanskim Koi šaranima, kao i prodaja opreme i hrane.
Susjedi u Ribnici dobro reagiraju na egzotični Zoološki, ponekad dođu pogledati životinje… I ne bune se.
Otkad su se preselili iz zagrebačkog Borčeca u Turopolje, odnosno Ribnicu, oduševljeni su životom na selu, dobrim susjedima, prirodom, mirom, tišinom, nema gužve u prometu, a tu je i ogromno dvorište u koje stane tisuću bazena za Koi šarane. Klinci se mogu bezbrižno igrati, voziti bicikl ili samo uživati u pogledu na zelenilo.
Kroz ovu priču obitelj Mesic živi sretnu simbiozu ljudi i egzotičnih životinja.
Priča iz kvarta
Luda jesen na bregima: ‘Kako je Buna došla do vrha? Ovako nekako…’
Jedini turopoljski predstavnik koji će na zimsku stanku otići kao vodeća momčad prvenstva stanuje u Maloj Buni. Kako je došlo do uzleta NK Bune, što ih razdvaja od drugih, što planiraju… Ispričao nam je, naravno, Zlatko Petrac!
Povratkom Velike Mlake u život, došli smo na 19 nogometnih klubova na našem području. Gorica je u najvišem rangu, Kurilovec u četvrtom (3. NL Centar), Mraclin i Gradići u petom (4. NL Središte), čak sedam klubova u šestom (Premier liga ZŽ), šest u sedmom (1. ŽNL) i Velika Mlaka u posljednjem, osmom (2. ŽNL)… Ukupno je to šest različitih rangova, više predstavnika imamo pri dnu nego u vrhu, a pogotovo na samome vrhu…
Konkretno, Mraclin i Jelačić su trenutačno treći, Velika Mlaka i Kurilovec su drugi, a prva je jedino – Buna!
Kako bismo još jedanput ispričali priču o jeseni za pamćenje na nogometnim bregima, temeljitije nego ikad ranije, pozvali smo upomoć Zlatka Petraca, jednog od simbola NK Bune. U klubu je već 28 godina, trenutačno je tajnik, a rang u kojem se njegova Buna natječe naziva…
– Zadnja normalna liga na svijetu!
Budući da zna zašto to kaže, ne boji se da će se naljutiti sportski prijatelji iz Velike Mlake i ostatak društva iz druge županijske.
– Mi u ovoj ligi moramo imati barem nešto djece u mlađim kategorijama, a ovi ispod nas to ne moraju. Zato ja to zako kažem… – pojasnio je Zlatko prije nego što smo krenuli kreirati nogometnu slagalicu jedne nezaboravne jeseni.
– Zadovoljni smo, kak’ ne bi bili! Dobro, bili bi još zadovoljniji da smo uspjeli pobijediti i Lonju u zadnjem kolu, ali treba reći da je i protivnik bio vrlo dobar, čak i odličan. Ukupno gledajući, da je moglo biti bolje, moglo je. A opet, moglo je biti i lošije, mogli smo možda spušiti i negdje gdje smo dobili… Srećom, poklopilo se da uspijemo ostati tu gdje jesmo. Kolo prije kraja osigurali smo naslov jesenskog prvaka, a na toj poziciji bi voljeli ostati do kraja sezone. Ako će se ostali klubovi usuglasiti s time, naravno… – sa smiješkom govori Petrac.
Završnica prvog dijela sezone donijela je dva velika derbija s u tom trenutku drugoplasiranim momčadima, ali i jedno teško gostovanje.
– Prvo smo u derbiju pobijedili Rakovec 3-0, u utakmici bez žutoga kartona i grubljeg starta, odnosno bilo kakve gluposti. Gosti su unatoč porazu bili jako zadovoljni i utakmicom, i suđenjem, i našim dočekom… Nakon toga smo išli Jamnici u Pisarovinu, gdje smo teško mukom došli do pobjede 2-1, a za kraj je ostao derbi s drugoplasiranom Lonjom. To je jako dobra momčad, čvrsta, ali nismo imali ni sreće. Pogodili smo tri stative, imali još neke šanse, neke situacije imali su i oni… Da je tu netko zabio, taj bi i pobijedio. To je bio sudar dvije najbolje obrane lige, a na kraju je ispalo dobro, jer oni su imali zadnju veliku priliku na utakmicu – prepričava Petrac.
Na utakmicu dođe 15-ak igrača, ali ta brojka često ovisi i o kvalitetni noćnog provoda večer prije… Foto: David Jolić/cityportal.hr
Na kraju tablica kaže da je Buna u 15 utakmica došla do 11 pobjeda, uz po dva remija i poraza.
– Poskliznuli smo se prvo u Pušći, a onda i u Pribiću, na dva uzastopna gostovanja. Bilo je to u razdoblju nakon odlaska trenera Marija Kožula. Poskliznuli smo se malo i u Turopolju, tamo smo vodili 2-0, a završilo je 2-2, a preostala dva boda otišla su u tom derbiju s Lonjom – nabrojio je propušteno Zlatko, koji će momčad koja je dovela Bunu na vrh opisati ovako:
– Pretežno domaći dečki, plus dva Kamerunca!
Kamerunci su Justin Ngangue Ndedi (22) i Irvin Joel Yetna (25), odnosno…
– Želko i Jura. Justin je Želko, Joel je Jura.
Poželjeli smo, naravno, čuti cijelu priču o tome kako su Želko i Jura, dečki iz Douale, odnosno Ngaounderea, stigli do Male Bune.
– Ljudi obično misle da ih zafrkavam kad pričam kako smo ih našli. A priča ide ovako… Jedan naš sumještanin se udao u Odru i vidio je dečke da svaku večer trče po cesti. Zaustavio se, spustio prozor i pitao ih bi li željeli igrati nogomet. Rekli su da bi, pa ih je odveo na termin kod Panadića, sa svojim dečkima. Kad je vidio da znaju igrati, pitao ih je bi li igrali veliki nogomet. Pa su oni rekli da bi… Dopeljao ih je na početak priprema prošle zime, vidjeli smo da su i više nego dobri za naše kriterije, pa smo ih registrirali – ispričao je Petrac, uz dodatak:
– Zvučat će nevjerojatno, ali dozvolu iz Kameruna dobili smo za jedan dan! To je sve kod njih bilo gotovo za jedan taj, a iz Austrije su nam papiri znali stizati po pet dana. Dečki su se izvrsno uklopili, prihvaćeni su. Dobri su to dečki, pošteni, bore se i trude, tu žive i rade, a s nama se igraju nogometa.
Justin, odnosno Jura, čak je i prvi klupski strijelac, zabio je devet golova, ali tim podatkom ćemo i zaključiti kamerunski dio priče. Vrijeme je za lokalne dečke, društvo s brega i okolice.
– Na golu je Luka Kovač, vjerojatno najbolji golman u ligi. Primio je samo devet golova, osam puta je sačuvao čistu mrežu. Želko je na desnom boku, lijevi bočni je Josip Rovišan, koji se nadopunjuje s Robertom Vukašincem, a stoperski par su Jurica Čumpek i Robert Huđber Beli. Em imaju kila, em se znaju postaviti, em znaju nogomet igrati… – počeo je s predstavljanjem momčadi Petrac, pa odmah nastavio u istom ritmu:
– U sredini su naša radilica Stjepan Kalisar, pa onda Matko Đurašin, koji voli malo više mudrovati, a naprijed su Jura, do njega i Robert Zlodi Šiki, naš velemajstor za zakomplicirati jednostavne stvari, a jednostavno riješiti komplicirane. Tu je i Jurica Ruklić, neumorni trkač, bez obzira na Isusove godine… Antonio Mrkonjić je naš glavni “troublemaker” u momčadi, prvi za za*ebanciju.. To su dečki koji su iznijeli ovu polusezonu, a tu je i naš Danny Škojc, koji je uvijek spreman uskočiti, kao i naša katica za sve Josip Muža, koji je neumoran i dolazi na sve utakmice, iako puno ne igra, ali uvijek je spreman pomoći.
Ispričao se odmah Zlatko ako je nekoga zaboravio, logično da se takvo što i dogodilo pa ćemo dodati još i Nikolu i Stjepana Šebeka, Stjepana Zlodija…
– Neka nitko ne zamjeri. Uostalom, nema tog problema kojeg ne mogu riješiti dvije ili tri runde.
Tu i takvu momčad s klupe vodi…
– Miroslav Lukinić, poznatiji kao Bekem. Ne zovu ga tako zbog frizure, on je ipak više nezgodan nego zgodan, ha, ha. Bio je i ranije kod nas, digao je Kupu u jedinstvenu ligu, odličan je trener i vrhunska osoba. Svakome bih poželio da radi s njim. Dečko kuži i voli nogomet, živi za to, uspio je nakon smjene konsolidirati momčad i jako smo zadovoljni svime što radi – priča tajnik NK Bune.
Zimska stanka bit će prilika za kvalitetan odmor, ali i za planiranje budućnosti. Možda i za osnaživanje momčadi…
– Morat ćemo se pojačati jer će se svi pojačati. Ljudi iz kluba vode brigu o tome, vjerujem da će naći prava rješenja – kaže Petrac, koji je ostao dužan i predstaviti vodstvo kluba.
– Prvi čovjek kluba je Josip Jerleković, poznatiji kao Bozanić. Njega se sve pita, on sve vodi, on drži sve konce u rukama. Ništa mu ne može pobjeći, sve zna. Ništa manje važan nije ni Ivan Rak poznatiji kao Cico, a tu su i Boris Četković i Marko Đurašin, oni su uvijek prisutni. I ja se tu pomalo borim, a gospodin Ivan Mrkonjić sa mnom je u klubu već 28 godina. Dražen Lučan iz FA Šiljakovina radi sjajan posao i u folkloru i u nogometu, a Miroslav Svekrić je možda i najjača karika u tom lancu. On je vojnik, kod njega nema labavo, ako treba idemo se i loviti za vrat… A neka treba – ističe Petrac i dodaje:
– Ranije je sve bilo na jednom ili dvoje ljudi, sad nas je tu ipak pet ili šest. Možemo lakše dijeliti obaveze, manje se opterećivati svakim detaljem, a tako je lakše i uživati u svemu tome. Iako, nema opuštanja, imamo svoje ciljeve i želimo ih ostvariti…
U prijevodu, Buna želi u viši rang.
– Da, želimo ostati tu gdje jesmo, na vrhu, to nas nosi i zato nema opuštanja. Htjeli bismo u višu ligu, pohrvati se s najjačim klubovima u županiji, ako ništa drugo zato da vidimo je li to za nas. Ako možemo igrati s njima, voljeli bismo biti u tom društvu. Ako ne možemo, Bože moj, nogomet se igra i u ovoj, zadnjoj normalnoj ligi na svijetu.
S dobrim rezultatima i podrška sumještana se pojačala, ponešto i promijenila.
– Bude stotinjak ljudi na domaćim utakmicama, a sad kad pobjeđujemo počeli su ići s nama i na gostovanja, bude po 15-ak ljudi gdje god idemo. Imamo svoje Good Guyse, popularnog naziva Gusamače, koji povremeno rade gluposti, ali dobro, naši su pa ih trpimo – s nešto kiselijim smiješkom kaže Zlatko, pa pojašnjava što znači do “gusamače”…
– U nedjelju su malo radili sranja, pa smo rekli da se ponašaju kao gusamače. U toj su fazi da idu kao gusamače s terena. Bude tu i pirotehnike, nekakvih dimnih bombi, valjda iz kućne radinosti… Hvala im na tome. I ne moraju više.
Od mogućih 45, Buna je tijekom jeseni skupila impresivnih 35 bodova… Foto: David Jolić/cityportal.hr
Proljeće će, nema dvojbe, biti izazovno.
– Ova liga napravljena je od tri prve županijske lige, prvih pet-šest momčadi je ulazilo u nju, i složena je dobra liga. Svi su se morali mučiti da bi bilo gdje uzeli bodove, liga je prilično izjednačena. Pitanje je jedino hoće li vam na utakmicu nedjeljom doći svi na koje računate ili je nekome možda nedjelja ujutro došla malo prerano… – kaže Petrac i dodaje:
– Nema laganih utakmica, ni kad si doma ni kad si vani. Igramo s protivnicima s kojima se radije nismo susretali. Sad tako idemo u Pribić ili Vezišće, iza Križa, a daleko je i Tučenik. Za autobus baš i nemamo, pa se obično potrpamo u aute, voze bilo članovi uprave, bilo igrači, a ponekad i navijači.
Iza nas je ostao prvi zimski vikend bez utakmice, na odmoru su i igrači i Good Guysi, ali u klupskom vrhu su svjesni da se treba dobro pripremiti.
– Mi, Lonja i Rakovec smo trenutačno gore, ali svi žele biti u vrhu. Čeka nas proljeće još teže od jeseni iza nas, sad se već i poznajemo, znamo kako tko diše, i neće biti nimalo lako ni na jednoj utakmici – zaključio je Zlatko Petrac.
Priča iz kvarta
Od dvije kuće nastale su – Kuče! Dresirane guske, nadmorske visine i dva velikana…
Selo Kuče prvi put se spominje prije gotovo osam stoljeća, ono nam je dalo Franju pl. Lučića i Jurja Habdelića, a danas ima rekordan broj stanovnika, kao i jedan bio sela koji se naziva “mala Bosna”. O svemu tome pričali smo s Kučanom Brankom…
Za početak, čim smo sjeli sa 79-godišnjim Kučanom Brankom Berkovićem u kafić na rubu prostora kojeg u selu nazivaju trgom, valjalo je riješiti pravopisna pitanja.
Gdje se mi to sad nalazimo, u Kuču ili Kučama, pitamo prijatelja Branka.
– Mi smo v Kuča! – odgovara onako kako se to i kaže u ovom selu.
Dobro, standardni hrvatski jezik taj oblik neće baš do kraja odobriti, jer to je taj kučki dijalekt, ali poklapaju se te dvije varijante. Točno je reći da si u Kuču, a ne u Kučama, kao što ćeš se za par minuta vožnje biti u Čiču, a ne Čičama…
A kad smo i to riješili, i prije nego što je gemišt stigao na stol, valjalo je doznati i kako se živi u Kuču, jednom od najvećih sela u kraju, smještenom u pitomoj turopoljskoj ravnici, omeđenom sve rjeđim hrastovim šumama Turopoljskog luga sa sjeverne, istočne i jugoistočne strane, nasipom kanala Sava – Odra na jugu te plodnim poljima na zapadu
– Lijepo je živjeti ovdje, uvijek je bilo. Tu sam rođen, tu sam išao u osnovnu školu, odrastao, ovdje živim cijeli život… Je, selo se promijenilo tijekom svih ovih godina, značajno se promijenilo, druga su i vremena, ali kod nas je uvijek živo, aktivno, radno – kaže gospon Berković.
Poznato je to prezime u ovom selu, zna se u cijelom našem kraju da su Berkovići Kučani, ali nije to i jedino prezime koje je vezano upravo uz Kuče.
– Ranije se selo dijelilo na donje i gornje Kuče, na “dolence” i “gorence”. Mi Gorenci bili smo na sto metara nadmorske visine, a oni na 98, što je bitna razlika – kroz smijeh govori Branko Berković, pa nabraja koja su to sve prezimena činila ovo selo s gotovo osam stoljeća tradicije.
Branko Berković pomogao nam je prevrtjeti prošlost, sadašnjost i budućnost Kuča
– Dolenci su bili Pukanići, Pucekovići, Đuračići i Malčevići, uz nešto Čunčića. Gornje selo činili su Čunčići, Fabijančići, Lučići i Berkovići – spremno nabraja Branko.
Povijesne knjige sve to malo upotpunjuju, kažu da su ranije “gorenci” bile obitelji Držanić, Fabijančić, Majdak, Majdešić, Čunčić, Lučić, Videković, Berković, Paleon i Horvačić, a “dolenci” Pukanić, Puceković, Čunčić, Malčević, Horvačić, Gjuračić, Vihlaj i Novak.
Svi nabrojeni u to su vrijeme bili plemenitaške obitelji, takvu tradiciju nose i njihovi današnji potomci, iako neka od tih prezimena u selu više uopće ne postoje. To i ne treba previše čuditi kad se zna da je Kuče selo koje postoji još od sredine 13. stoljeća! Prvi put Kuče se spominje u ispravi iz 1258. godine, a povijesno je iznimno važno istaknuti da je upravo u ovom selu 1521. napisan Čunčićev list, što se smatra najstarijim dokumentom napisanim na kajkavskom narječju. Počinje riječima “Ja Štefanuš Čunčić”, dalje se spominje “plemenita bratija Kučani”, a tekst završava na latinskom: “Data in Kuče ab in mea curia, Anno Domini 1521.” – Dano u Kučama, u mojoj kuriji, godine Gospodnje 1521.
– Ovo selo ima jako dugu i bogatu povijest, toliko dugu da ne znamo sa sigurnošću ni kako je nastalo ime sela. Neki kažu da je prvi čovjek ovdje bio neki prezimena Končan, pa je to vremenom prešlo u Kučan, a drugi tvrde da su tu na početku bile dvije kuće, a kako mi Turopolci nemamo “meko ć”, nastale su Kuče – govori nam Branko.
Popis stanovništva iz 1846. kaže da su u selu tad živjela 502 stanovnika, da ih je u Mraclinu bilo ravno 500, a u Velikoj Gorici – 250!
– Kad sam ja bio dijete, znali su se ljudi šaliti da je Gorica važna zato što kroz nju prolazi cesta do Kuča – sa smiješkom dobacuje Branko.
Danas Kuče ima više od 1500 stanovnika, ima aktivne udruge, ima poduzetnike… A više nema onoga što je desetljećima karakteriziralo ovo selo.
– Nema više poljoprivrede, praktički je potpuno nestala. Nema više ni veterinaske stanice, nije nam potrebna, zadnja krava iz sela nestala je prije nekih desetak godina – uspoređuje Branko.
Jako dobro pamti vremena kad je ovo bilo selo okrenuto baš poljoprivredi.
– Da, živjelo se od poljoprivrede. Ljudi su imali stoku, svinje, krave, konje za obrađivanje polja… Kuće su gotovo u pravilu bile drvene, a sve je bilo prilagođeno poljoprivredi. Sjećam se kad je prvi traktor došao u selo, imala ga je prvo Zadruga, a onda ga je kupio i jedan Berković, i jedan Puceković… I tako su oni počeli orati prvo sebi, a onda i svima drugima – sjeća se Branko i nastavlja:
– Gotovo svi u selu imali su svinje. Netko desetak, netko 20, ali na ispašu su išle sve zajedno, njih više od 500. Svinjar bi hodao ulicom i svirao trubom. Svatko bi izveo svoje svinje, vodili bih u Turopoljski lug, na iskrčenu livadu iza Krčkih vrata, a kad bi se vraćale doma, svinje bi uredno svaka ušla u svoje dvorište! Znali su doći ljudi iz grada i čuditi se gdje to idu sve te svinje, ali svaka od njih je točno znala gdje je doma – uvjerava nas Branko.
Bilo je to očito vrijeme kad su i životinje, kao i ljudi, bile pametnije nego danas, jer ovo nije jedina takva priča…
– Nakon što su prokopali kanal, žene iz sela su tamo vodile guske na ispašu. Tu bi bile u vodi, pasle travu, provodile dio dana, a kad neka od žena pozove, dođu joj samo njezine guske! I kući za njom… Isto vrijedi i za patke, to je tad bilo normalno – objašnjava gospon Berković.
Rođen je 1945. godine, na izmaku drugog svjetskog rata, a stvari su se počele ozbiljno mijenjati tijekom njegova školovanja.
– Već su se počeli pojavljivati i prvi obrtnici, kovači, kolari, stolari… A moja generacija je počela ići na zanate. Ja sam završio metalski zanat, bicklom bi išao do Turopolja ili Mraclina na vlak, pa u Zagreb. Završio sam za tokara, prvo sam radio u industrijskom pogonu goričke Zadruge u Kolodvorskoj, pa sam išao u Zagreb, u Tekstilstroj.
Priča nam Branko i kako mu je otac bio cimerman, majstor za izradu drvenih kuća, majka i sestre bavile su se tkanjem, a ocu je pomagao i stariji brat.
– Znalo se događati da otac ode raditi kuću u Kravarsko, Barbariće ili Posavinu, nije mu se isplatilo svaki dan voziti na biciklu do tamo i nazad, pa je ostajao po tjedan dana. Kad mu je brat pomagao, znao sam u subotu otići biciklom po njega, da jedan dan bude doma, pa bi ga u nedjelju vraćao natrag. Nije bilo druge, to nam je bio jedini bicikl, a ja sam morao nekako ići u školu… – neki potpuno drugi svijet prepričava Branko.
Otkad zna za sebe, pamti i gostionicu u selu, mjesto na kojem su se mještani okupljali, družili, zabavljali.
– To je bio čardak, kuća na kat, dolje ciglena, gore drvena. Imala je i balkon, pa su se svi dogovarali da se nađu pod balkonom. Kao, nisi u birtiji nego pod balkonom… – smije se Branko.
U selu su ispred nekoliko kuća bile postavljene klupe, na njima se narod sastajao u večernjim satima, kad bi se ljudi vratili s polja, tu bi se podnosili dnevni izvještali, dečki su pogledavali djevojke, djevojke dečke…
– Mi smo vam se družili, kak mi to velimo, na križajne! Tu bi se okupili, svirali gitaru, pjevali, družili se. Uvijek je u selu bilo živo, jer još od 1897. godine imali smo svoje vatrogasno društvo, a u njihovom domu smo imali i zabave – prisjeća se davnih dana Berković.
Posebno su Kučani ponosni na činjenicu da su već 1923. godine dobili pučku školu, koja i danas stoji na svome mjestu.
– Škola se gradila u vrijeme kad je župan Plemenite opčine turopoljske bio naš Kučan Franjo pl. Lučić. Učitelji su tu i stanovali, jedna četvrtina bila je odvojena za stan, i generacije Kučana tu su pohađale prve razrede škole. Sve do 1976., kad je škola prestala raditi – svaki detalj života svoga sela pamti Branko.
Uz Lučića, čuvenoga skladatelja, orguljaša i glazbenog teoretičar, u selu su ponosni i na Jurja Habdelića, također rođenoga ovdje, a naš će vodič kroz Kuče spomenuti i Miju Lučića, koji je u SAD-u pokrenuo tamburašku sekciju, a onda se vratio i odgajao nekoliko generacija tamburaša u svom selu.
Općenito, Kučani cijele svoje istaknute mještane. Uostalom, ulice nose nazive zaslužnih Kučana, a u parku pokraj novog i modernog vatrogasnog doma stoje i spomenici mještanima poginulim u drugom svjetskom ratu, kao i Damiru Črnku, jedinom Kučanu koji je poginuo u Domovinskom ratu.
– Bez obzira na to što smo bili razdvojeni na “dolence” i “gorence”, uvijek smo svi bili zajedno, pomagali jedni drugima, igrali nogomet jedni protiv drugih… Bili smo jako međusobno vezani, neusporedivo s ovim našim, današnjim vremenima – ističe Branko, pojašnjavajući dodatno kako se baš početkom devedesetih značajno promijenio sastav stanovništva u selu. I povećao broj ljudi.
– Do rata smo imali negdje oko tisuću stanovnika, ali tad je došlo jako puno ljudi s druge strane Kupe, ali i iz Bosne. Ljudi su došli, kupili parcele, napravili kuće i formirali cijeli jedan novi dio sela, kojeg u selu zovemo “Mala Bosna”. Neki od tih ljudi jako su se dobro uklopili u život sela, aktivni su i u našim udrugama… – upućuje nas Branko.
Već početkom pedesetih Kučani su imali kino projekcije u selu, jer struja je u selo došla još 1948., a uskoro se u razvoj sela uključio i – nogomet! Za osnivanje NK Turopoljca, ponosa Kuča, zaslužan je tadašnji učitelj Željko Ćirković.
– On je i igrao nogomet, pa je pokrenuo inicijativu da se osnuje klub. Odmah su mu se u velikoj broju priključili i mladi, jedan od njih bio sam i ja, a klub sve do danas neprekidno djeluje. Jedno kratko razdoblje bio sam i predsjednik Turopoljca… – otkriva nove detalje iz svoje biografije Branko Berković.
U njoj stoji i da se bavio glumom, kao i pjevanjem, a pjeva i danas. Predsjednik je Hrvatskog pjevačkog društva Kučani, koje je baš prije nekoliko dana proslavilo 15 godina postojanja, a u selu djeluju i Udruga umirovljenika, Udruga veterana, Udruga žena, Plemenita sučija…
– Kažem opet, život ovdje je dobar, kao što je uvijek i bio, ali selo se stvarno jako promijenilo. Otvorili su se obrti, tu je sad i velika pilana koja zapošljava 60-70 ljudi, tu su i druge djelatnosti, a poljoprivreda se gasi, zemlje se pretvaraju u grmlje. Ljudi su puno više okrenuti Zagrebu i Gorici, manje životu u selu, druženju sa susjedima. Nekad su se ljudi općenito više družili, a to je mojoj generaciji ostalo u krvi. Zato se i okupljamo na pjevanju, gdje god možemo…
Kuče, dakle, puno toga više nema, ali i dalje ima svoja prepoznatljiva prezimena, svoj “tvrdi” turopoljski dijalekt, svoj način života, svoje istaknute sumještane, svoju ulogu u povijesti… I svoju crkvu, kao i svako selo koje drži do sebe.
Crkva Sv. Fabijanu i Sebastijana sagrađena je početkom 20. stoljeća na mjestu stare drvene kapele. Posebnu umjetničku vrijednost ima glavni oltar iz 17. stoljeća, a crkva u cijelini predstavlja, kažu, značajno ostvarenje historicističke sakralne arhitekture.
Lijepo je bilo doći u Kuče, selo velikih ljudi, bogate povijest i plemenita roda…
Priča iz kvarta
‘Dance sam morao moliti da me puste kući, a sad opet želim u ozbiljnu europsku ligu!’
Ivan Prelec, 37-godišnji Velikogoričanin, jedan od najperspektivnijih nogometnih trenera u Hrvatskoj, vratio se svojim curama nakon epizode u danskom Vejleu, no posla je dovoljno – od potrage za novim poslom do Turopoljskog srca…
Prošla su već gotovo dva mjeseca otkad je Ivan Prelec (37) završio svoj mandat u ulozi “danskog kraljevića” i ponovno postao – dečko iz Kurilovca! Duge dvije i pol godine, još tamo od ožujka 2022., mladi velikogorički trener bio je na klupi danskog prvoligaša Vejlea, a sad je opet doma. A doma je, zna se odavno, najljepše…
– Iskreno, prvih mjesec dana pokušavao sam uloviti ritam normalnog obiteljskog života, od razvoženja cura na razne aktivnosti pa na dalje. I tu moram još jednom odati priznanje mojoj supruzi Mateji. Ona je žena, majka i kraljica u svakom smislu tog izraza, jer kad vidim koliko je tu obaveza oko cura, od škole do izvanškolskih aktivnosti, koliko je teško sve to uopće pohvatati, trčati s jednog mjesta na drugo, i to sve sama… Ja sam se trudio pomoći što više mogu, provesti što više kvalitetnog vremena sa svojim curama, a istovremeno sam želio i vidjeti što više prijatelja, nadoknaditi ono vrijeme koje smo propustili – započinje Prelec svoju analizu trenerske varijante međuprostora, odnosno razdoblja između dva posla.
– Tih prvih mjesec dana stvarnom sam bio u tom nekom međuprostoru, ali sad se osjećam puno mirnije i stabilnije, mogu reći da sam počeo istinski uživati i biti prisutan u svakom trenutku. Naravno, posao kojim se bavim takav je da tu ima i puno razgovora, što video pozivima, što uživo, sve to odrađujem, a uspio sam u međuvremenu biti i sa suprugom u Londonu – otkrio je Prela.
Na Otok je otputovao jer se napokon otvorila prilika da prihvati poziv koji je dugo bio na stolu.
– Prihvatio sam poziv trener Brentforda Thomasa Franka i njegova pomoćnika Clausa Norgaarda da ih posjetim na nekoliko dana. Upoznali smo se u vrijeme kad sam bio u finalu izbora za trenera njihove B momčadi i ostali u kontaktu, već više puta su me zvali da dođem. I bilo je to jako dobro iskustvo za mene, vrlo edukativno. Otvorili su mi sva vrata, bio sam prisutan na svim treninzima, svim sastancima, i momčadskim i trenerskim. I slobodno vrijeme provodili smo uz ručak, večeru, sa svima njima mogao sam razgovarati i o neformalnim temama. Jako korisno – prepričava Ivan, koji je u svemu tome mislio i na suprugu.
– Posložili smo to tako da sam ja otprilike do 16 sati bio gotov, u tom razdoblju je ona odrađivala svoj posao, na laptopu u hotelu, a nakon toga smo zajedno obilazili grad. Dobro smo spojili privatno i poslovno!
Uživa u ovim trenucima s obitelji maksimalno, teško ga je dobiti i na kavu negdje u gradu, jer prioriteti su jasni. Uostalom, predugo je bio razdvojen od žene i njihovih dviju kćeri.
– To je zapravo najteži dio u cijeloj priči. Često stavljam Mateju, dede i bake u prvi plan, jer to razumjeti, pa još i biti prava podrška, iznimno je zahtjevno. Nije mi lako biti daleko, dolaziti navečer doma i na video pozivu si gledati djecu… Ali viđamo se, dolaze me posjetiti gdje god da jesam, tijekom ljeta zajedno budemo i više od mjesec dana, a to su uvijek bili i najljepši trenuci. Ali dobro, tako mora biti, budući da nismo željeli seliti cijelu obitelj sa mnom, mislimo da je djeci važno imati svoju bazu u ovoj fazi života, biti okružen obitelji i prijateljima, da ih ne mičemo iz škole u školu. Trenerski posao je jako nestabilan i nikad ne znaš koliko ćeš negdje ostati. Evo, ja sam u Vejleu mogao ostati dva mjeseca, a na kraju sam ostao dvije i pol godine. Tanka je tu granica, nema garancije – govori Prela.
A kad pogleda unatrag na te dvije i pol godine…
– Ponosan sam! Nije lako doći sa svojim stožerom u stranu zemlju, u drukčiju kulturu, gdje je tržište dosta zatvoreno za strance, koji su pod povećalom od prvog dana, stalno im se traži krivi korak. Na kraju smo uspjeli ostaviti jako dobar dojam, i to ne samo u klubu, nego općenito u danskom i skandinavskom nogometu. Bilo je izuzetno zahtjevno, izazovno, na više momenata i frustrirajuće. Bili smo u klubu koji je tradicionalno velik, ima veliku bazu navijača i bogatu povijest, ali u trenutku kad smo mi došli klub je ušao u razdoblje teške financijske stagnacije. U najmanju ruku – priča Prelec i nastavlja:
– Uspjeli smo ispuniti sve rezultatske ciljeve stavljene pred nas. U drugoj ligi prvaci smo postali tako što smo bili prvi od prvog do zadnjega kola, što tamo nije nimalo lako. Ta liga je jako konkurentna, često se klubovima koji ispadnu i žele se odmah vratiti nazad dogodi da završe peti ili sedmi! Mi smo bili superiorni, vratili se u Superligu i tu se našli pred izazovom koji je izgledao velik kao planina.
Danski nogomet vrlo je konkurentan, a kadar koji su Prelec i njegovi pomoćnici Cico Grlić i Mario Škrablin imali to baš i nije bio. Barem na papiru.
– Tamo je od 12 klubova u ligi njih deset i pol financijski vrlo stabilno, ulažu za naše pojmove velik novac. Primjerice, Horsens je kao drugoligaš ovo ljeto potrošio 4,5 milijuna eura na pojačanja, a mi u cijele ovdje dvije i pol godine nismo ukupno potrošili ni 200 tisuća… A kad je tako, to je jako izazovno. Trebalo je tražiti nove načine s momčadi koja je bila karakterna, u tom smislu dobro posložena, ali bio je evidentan manjak kvalitete u odnosu na ostale momčadi u ligi. Morali smo smišljati načine kako doći do ostanka, a na kraju smo završili deveti, što znači da smo čak i prebacili cilj. A mogli smo, da smo pobijedili u zadnjem kolu, završiti sedmi doći i do utakmice za plasman u Konferencijsku ligu. Ali dobro, da se to i dogodilo, možda ne bi bilo ni zdravo za klub – misli Ivan, dodajući kako je u svemu tome bilo prostora i za mlade igrače.
– Pozitivno je to što smo u te dvije i pol godine dobili petoricu igrača iz akademije, svi su bili standardni prvotimci, a ukupno je 16 igrača iz klupske škole dobilo priliku u tom razdoblju. Njih petorica su je iskoristili, a mi smo donijeli dodatnu vrijednost momčadi, jer oni su sad i mladi reprezentativci, a jedan od njih postao je i kapetan Vejlea, kao i U-21 reprezentacije.
Ukupno gledajući, danska avantura se može bez problema nazvati uspješnom.
– Iako Vejle nije jaka akademija u danskom nogometu, uspjeli smo promovirati sve te igrače, imali smo i rezultat, a uspjeli smo i promovirati pojedince, budući da smo prošle godine imali najbolje strijelca i najboljega golmana lige, na transferima zaradili novac, a imali smo i treću najbolju obranu lige, što nam je i bilo temelj uspjeha. Iako, nije sve tu ni stvar rada, neke stvari su nam se i poklopile, jer u najvažnijem trenutku, u zadnjih deset kola, skupili smo najviše bodova, što nam je i osiguralo ostanak – zaključuje priču o prošloj sezoni Prelec.
Toliko iscrpljujućoj sezoni da je jednostavno došlo do nedostatka benzina u tanku…
– Došlo je do enormne potrošnje, a s time i do zasićenja, i kod mene i kod suradnika u stožeru. U klubu se ništa nije promijenilo po pitanju upravljačke strukture, a još smo i ostali bez petorice vitalnih igrača iz prošle sezone. Nismo ih uspjeli na pravi način zamijeniti, a kad sam vidio da se ništa ni neće promijeniti, postao sam svjestan da će ova sezona biti još i puno teža od prošle. Drugi klubovi su povećali budžete, troše više, i razlika postaje sve veća – ističe Prelec i odmah nastavlja:
– Međutim, nije stvar samo toga, stvar je i u mojoj energiji. Potrošio sam se, trebao mi je neki impuls od strane kluba, a kad se on nije dogodio, shvatio sam da više nisam dobar za tu momčad. Nisam više bio na istoj razini, a negativni rezultati na početku sezone samo su pogoršali stvari. U statističkoj kategoriji očekivani bodovi mi smo bili na iznad šest bodova, a mi izgubili svih devet utakmica. Sve se okretalo kontra nas, ali vjerujem da sam ja imao energiju kakvu sam imao ranije, možda bi se i to promijenilo. Budući da to nisam osjetio, i treći put sam otišao vlasnicima kluba i rekao im da se moramo razići, da ovo više nije dobro ni za mene ni za klub.
Međutim, ljudi koji vode sportsku politiku kluba nisu to vidjeli na taj način.
– Oni za to nisu željeli ni čuti, kao ni nakon petog ni nakon sedmog poraza… To je neka vrsta presedana u nogometu, ali ja sam ljude nakon devet poraza morao doslovno nagovarati da se rastanemo! Znam da to zvuči čudno i nerealno, ali tako je bilo. Klupski CEO objasnio mi je to ovako: ‘Ti si u ove dvije i pol godine ostvario sve rezultatske ciljeve, s nikad manje ulaganja iz kluba, promovirao si mlade igrače, povećao vrijednost onima koji su bili tu, napravili smo transfere koji su nam osigurali financijsku stabilnost… I pod cijenu da ispadnemo, sad bi ti dao ugovor na još pet godina!’ – prepričava Prelec i skromno dodaje:
– Kad to tako ispričam, uvijek kažem da sam svjestan da će ljudi misliti da lažem. I to je u redu, razumijem to. U svakom slučaju, drago mi je što sam prošao takvo iskustvo, unatoč svim poteškoćama na putu, uvijek ću imati samo pozitivne uspomene na ovo razdoblje.
Trenerska karijera Ivana Preleca ove je godine postala punoljetna, jer počeo je još davno, na izmaku tinejdžerskih godina. Prošao je škole Radnika i Udarnika, zatim godinama bio u Dinamovoj akademiji, pa preuzeo Goricu i uveo je u prvu ligu u proljeće 2018. Nakon toga se otisnuo u poljsku Legiju, a zatim vodio pulsku Istru, Dinamo II i na kraju Vejle. Proslava punoljetnosti dobar je povod za pogled unatrag…
– Da, krenuo sam sa samo 19, tako da sam već stvarno dugo u ovom poslu. Kad gledam u prošlost, reći ću da sam apsolutno griješio, donosio odluke koje se nisu pokazale dobrima, i u radu i u nekim izborima, ali ne predbacujem si ništa. Tko radi, taj i griješi, a puno bolji i pametniji od mene kažu da se iskustvo ne može kupiti. Ono se može samo steći, to je proces koji ne prestaje cijeli život, tako to i doživljavam. Sretan sam zbog svega što sam prošao, počevši od prvih godina, kad mi je puno pomagao moj prijatelj i kolega Dean Klafurić, pa sve da danas – analizira Prelec, uz dodatak:
– Kao trener sam apsolutno vodio sve kategorije, od šestogodišnjaka do juniora, od druge momčadi Dinama do ženskog nogometa… U seniorskom nogometu radio sam s klubovima koji su se borili za vrh, uspjeli smo osvojiti drugi rang i u Hrvatskoj i u Danskoj, a imao sam i situaciju borbe za ostanak u Istri i Vejleu. I sva ta iskustva, koliko god bila teška i izazovna, grade nas kao osobe i trenere. I zato sam ponosan na put koji sam prošao.
Na svakoj od tih postaja učio je nešto novo, otvarao vlastite obzore, i zato je danas pozvan uspoređivati inozemstvo i domaći nogometni svijet.
– Postoje očigledne razlike u načinu poimanja nogometa, razvoja, vizije i strategije kluba, jer to nama u Hrvatskoj fali. Klubovi nemaju jasnu strategiju, ne analiziraju gdje se nalaze i ne određuju smjer u kojem žele ići. Da, uz kavu će reći ‘mi želimo u Europu’, ali ne razmišlja se o tome koji su koraci koji će dovesti do toga, jesu li spremni ulagati, biti sustavni u tome bez obzira na ishod nedjeljne utakmice.
– Puno su mi u tom smislu pomogla iskustva iz Brentforda, kroz razgovore koje sam vodio kao kandidat za trenera njihove B momčadi. Tu sam shvatio kolika je snaga kluba kad drži svoju liniju. Oni su godinama pokušavali ući u Premiership, stalno bili tu, na rubu, igrali kvalifikacije, ali nisu odustajali od svoga puta, svoje vizije, svojih ljudi. Kad su konačno uspjeli ući u Premiershipu, u njemu su već godinama super stabilan klub, a to je jedan od mnogih pokazatelja. Daj dio, stvaranje te radne kulture unutar kluba, bitno se razlikuje kod nas i u inozemstvu.
Ima tu, jasno, i objektivnih okolnosti koje utječu na takve razlike.
– Naravno, to se veže na financijsku stabilnost kluba, što je kod nas problem. Lako je kritizirati ljude koji vode klubove, jer kad nemaš stabilnost, ovisiš o tome hoćeš li preživjeti tu sezonu. Puno je teže nešto planirati i biti sustava kad nikad nisi siguran hoćeš li imati novac potreban za osnovno funkcioniranje, a to se manifestira i na trenerski posao. Ovdje treneri doslovno traju četiri tjedna, stoji ona koja kaže da je svaki trener u svakom trenutku četiri utakmice daleko od otkaza. To je tako i moramo to prihvatiti, znati da je pri dolasku u neki klub važno što i kako želiš raditi, ali i biti svjestan da ovisiš o rezultatu. To tako i mora biti, rezultat mora biti važan, ali ja mislim da ne smije jedino rezultat biti važan. Uostalom, rezultat se može gledati na uzorku od četiri, ali i 24 utakmice.
U tom smislu, drukčije se osjećaš kao trener u Hrvatskoj i, primjerice, Danskoj.
– Kad dođeš u takvu sredinu, shvatiš što znači biti trener. Baviš se isključivo svojim poslom, ne opterećuješ se stvarima sa strane, a to znači da se osjećaš kao gospodin trener. Imaš sve što ti je potrebno, tu si da se baviš nogometom. Kod nas je to malo drukčije, tu se baviš i terenom, i kišom, i svime drugim, a tamo toga nema. Evo, u Vejleu smo imali svoj “Club house”, tu smo na jednome mjestu imali i liječnike, i teretanu, i sobe za odmor, i sobe za sastanke, svatko od trenera svoj ured… Tu dolaziš ujutro u klub, zajedno doručkuješ, pa krećeš u proces kroz sastanke i individualne programe koje igrači odrađuju, pa vani na terenu. Nakon toga dodatni individualni rad, pa novi sastanci, nakon toga i zajednički ručak, a organizirali smo i da si igrači ponesu večeru, kako bismo imali kontrolu nad sva tri obroka. Mario Škrablin bio je u komunikaciji s team managerom i kuharicom, s njom je dogovarao menije, a to su sve stvari koje su vrlo bitne.
Nakon što je sve to prošao, nije iznenađujuće što je Prelec odlučio pokušati ostati u takvom svijetu i u budućnosti.
– Uvijek kažem ‘kaži Bogu kakav imaš plan ako ga želiš nasmijati’. Jako je teško imati plan u ovom poslu, nikad ne znaš što sutra nosi, ali imati ambiciju, želju, svoj put i cilj, svakako je dobro. Ja to imam, a u ovom trenutku želja i cilj su ostati u ozbiljnijem europskom nogometu. Naravno da ima tu ponuda sa svih strana svijeta, s raznih razina nogometa i posla, pa tako i iz zemalja koje su financijski izdašnije, ali bi nogometni razvoj bio slabiji. U ovom trenutku sam orijentiran na ozbiljnije europske lige, vjerujem da bih na toj razini mogao dobiti šansu. Sve razgovore koje obavljam i komunikacije s klubova svodim na one za koje mislim da su mi dobar sljedeći korak u trenerskom razvoju – kaže Prelec.
Na tom sljedećem poslu, gdje god se on dogodio, neće imati pri ruci dugogodišnjeg suradnika Damira Cicu Grlića.
– Mogao bih pisati knjige u našim druženjima, poslu… Prije svega smo prijatelji, ali smo i kolege. Uvijek ističem da moramo strogo razdvajati posao od prijateljstva, u prvom redu bitno je da smo kvalitetni kao ljudi, a nakon toga i dobri u onome što radimo. Ako je tako, imamo dobar preduvjet za kvalitetan zajednički posao, ako znamo razdvojiti ta dva svijeta, mora biti dobro. Tako je bilo i sa Cicom, no on je došao do zaključka da mu je prezahtjevno biti u obitelji. Dečki mu odrastaju, želi biti uz njih, a nogometom se može baviti i u Hrvatskoj. Fokusiran je na obitelj, ja to poštujem, koliko god mi je žao što više nećemo raditi zajedno. Nije mi to bio ni šok, jer o tome smo već razgovarali ranije. On se nadao da ću se okrenuti hrvatskom tržištu, a ja imam cilj raditi u inozemstvu, ako je moguće u nekoj od ozbiljnih liga. I tako je pao dogovor da će nam se razdvojiti putevi – uz dozu sjete kaže Prelec, svjestan kakvog suradnika gubi.
– Kad radiš vani, izuzetno je bitno da uz sebe imaš osobu koja ti može donijeti dodatnu vrijednost u radu, a isto tako i čovjeka s kojim možeš provesti privatno vrijeme, budući da nemaš obitelj. Cico je čovjek od povjerenja, spojio je kvalitetu rada, lojalnost i prijateljstvo, a isto vrijedi i za Marija Škrablina i Luku Krklješa. To su najvrjednije stvari u ovom poslu. Uvijek možeš naći kolege s kojim ćeš raditi, ali imati čovjek koji je cijeli paket u tom smislu pravo je bogatstvo. Ja sam to imao u Cici, Mariju i Krkiju, ponosan sam na sve što smo zajedno prošli, a prošli smo puno toga, od Gorice, preko Istre, Dinama II, sve do Vejlea… Cico će ići u svoju solo priču, bit ću stalno uz njega i pomagati mu koliko mogu, pratit ću ga s veseljem i bit ćemo si međusobna podrška. Kao što je i s Klafom, s kojim sam u dnevnoj komunikaciji. Radili mi skupa ili ne, to se neće mijenjati, ipak smo mi prijatelji, obiteljski smo vezani, kumovi smo… Zapravo ne osjećaj kao da nije tu, ali svakako će nedostajati u poslu. Ali dobro, ne dao Bog većeg zla. Bitno da smo živi i zdravi, da smo prijatelji, sve drugo je sporedno.
Ivan Prelec u svojoj je prvoj seniorskoj sezoni kao trener uveo HNK Goricu u prvu ligu… Foto: Igor Kralj/PIXSELL
Nije ova kava na Galženici mogla proći bez da se spomene i naša HNK Gorica, pa smo krenuli pogledati u budućnost.
– Moram se vratiti u prošlost da bih pričao o budućnosti. Ono što rade u HNK Gorici nije nimalo lako. Veliki respekt zaslužuju svi ljudi u klubu, na čelu s predsjednikom Črnkom. Kad je Gorica ušla u prvu ligu, također su tu bili investitori, a bio je tu i čovjek koji se izravno bavio sportskom politikom, što ja smatram ključnim. Važno je imati čovjeka koji je u komunikaciji, odnosno koji je poveznica između ljudi koji daju novac, čelnih ljudi kluba te trenera i momčadi. Ta je pozicija krucijalna – vjeruje Prelec, pa nastavlja:
– Gorica je imala određenu financijsku stabilnost, kao i dobro posložen sustav rada, i zato je nakon ulaska u prvu ligu i bila uspješnija i stabilnija od mnogih drugih koji su ulazili iz druge lige. Gorica je doživjela i uzlet, a onda se nažalost dogodio odlazak sportskog direktora i investitora… Nije bilo lako sve to pokriti i klub je ušao u fazu stagnacije u posljednje dvije ili tri godine. To bih ja najviše vezao s pitanjem financija, ali i sa samim procesom. Mora biti jasno određeno tko je za što zadužen.
Novi investitor stiže, trebao bi se u bliskoj budućnosti pretvoriti i u vlasnika kluba, a to bi moralo značiti napredak.
– Sretan sam zbog tih vijesti jer vjerujem da je ulazak investitora bio neophodan. Nadam se da će se, osim financijske injekcije i redovnog priljeva novca, dogoditi i ta organizacijska stabilnost. Ako se pronađu pravi ljudi za te ključne pozicije, vjerujem da će Gorica nakon ove faze stagnacije, čak i pada, ići prema stabilizaciji, nakon toga nadam se i prema novom uzletu. Tu, naravno, pričamo o procesu od nekih četiri-pet godina. Velika Gorica kao grad zaslužuje prvoligaša apsolutno, jer zaista je lijepo imati velike utakmice i pun stadion u našem gradu, poput onih s Dinamom i Hajdukom – zaključuje ovaj dio priče Ivan.
Foto: Gospon Slikar Weddings
Još je samo preostalo okrenuti se onom najvažnijem. Turopoljsko srce, humanitarni projekt čiji je ideji začetnik i jedan od glavnih kreatora, dogodit će se i ove godine.
– Hvala na pitanju, pripreme idu standardno dobro! Prošlih godina sam bio u turbulencijama u Vejleu i nisam se stigao previše time baviti, ali sad smo sve na vrijeme dogovorili. Aukcijska večer bit će 14. prosinca u Ozirisu, malo manjem prostoru od Stotke, koja se preuređuje, što će donijeti i možda malo više domaćoj atmosferi. Dresove smo pribavili, iskoristili smo ovo okupljanje reprezentacije da ih sve skupimo, tako da ćemo biti spremni. Tjedan dana kasnije igrat će se turnir, dakle 21. prosinca – najavio je Prela, pa završio naše druženje nabrajanjem svih koji sudjeluju u Turopoljskom srcu.
– Nindža, Japa, Deki, Albi, Dajo, Suča, Cico… Svi radimo, pripremamo se punom parom i vjerujem da će to biti na razini prethodnih godina!
A kad i to prođe, polako će doći vrijeme i za novi trenerski angažman Ivana Preleca. Određenu reputaciju u europskim okvirima već ima, bit će jako zanimljivo vidjeti što će se otvoriti kao prva sljedeća prilika…
-
Sportprije 3 danaOvo je fotografija koja puno govori o HNK Gorici
-
Priča iz kvartaprije 2 danaCarstvo egzotične divljine u Ribnici: ‘Dvorište puno zmija, tarantula, škorpiona i krokodila’
-
Sportprije 2 danaOdgađa se zadnje kolo? Bude li se igralo, Gorica će tražiti bijeg s dna…
-
Gospodarstvoprije 2 dana‘Sanjao sam Dinamo, oslobađao prve metre Hrvatske i pronašao se kao – menadžer kvalitete!’
